SAKRIJ ME, SNIJEŽE

Miklavž Komelj

Naslov izvornika: Skrij me, sneg, Slovenska matica, Knezova knjižnica, Ljubljana, 2021.

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Preveo sa slovenskog: Božidar Brezinščak Bagola

Oblikovanje naslovnice: Nediljko Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 198 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-61-3

Maloprodajna cijena: 20,00 €

POGOVOR

Romaneskni prvijenac Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe posebna je novost u današnjem slovenskom literarnom stvaranju. Njegov način pisanja mogli bismo literarno teoretski označiti kao magijski realizam. I mogli bismo s pravom ustvrditi da je u tom žanru dosad to najbolji tekst u slovenskoj literaturi. Svojom središnjom pričom izdvaja se iz većinskog usmjerenja suvremene slovenske proze, koja se u većini slučajeva bavi jedino abdominalnim položajem čovjekova života. Naime, priča govori o susretu mladića koji traga za dubljim smislom postojanja i katoličkog biskupa koji se nalazi na pragu smrti. Taj susret urodio je kod mladića prihvaćanjem vjere, koja je u neposrednom okruženju shvaćena kao „eksces“, ali mladiću znači prostor slobode upravo zato „što u njemu nema ničega što bi se moglo nazvati slobodom“. „O, tajno slobode! Može li to što važi kao sloboda doista biti sloboda? Netko je za mnoge simbol višestoljetnog ugnjetavanja – ali u hipu kad se oslobodiš od njega i svladaš ga, on će postati stvarnim simbolom slobode.“ U toj dihotomnoj lucidnosti autor stvara svoju pripovijest koja je od samog početka pa sve do kraja značenjski višeslojna, kao što je i istina postojanja i povijesti višeslojna, tako da se njenoj činjeničnom stanju možemo približiti jedino putem dijalektike protuslovlja.

Susreti mladića s biskupom Leničem crvena su nit pripovijesti i „prostor“ koji autoru omogućava prikaz cjelovite slike vremena i ozračja u kojem živi. Radi se ponajviše o fiktivnim susretima, budući da se većina događaja zbiva u mladićevoj mašti. To je dakle priča o mladićevu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovom sjećanju. Dvanaest sudbonosnih stranica pripovijesti, koja bi trebala razotkriti njegov unutarnji svijet, „ostalo je nenapisanih. Dvanaest stranica bijelih poput snijega“. Tim riječima završava se romaneskna pripovijest, a time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg ne simbolizira samo životni put biskupa Leniča, njegovo stvarno hodočašće prema Smrti koja nije smrt. „Tko želi vidjeti Smrt, mora uskrsnuti od mrtvih. … Smrt je uvijek na strani čuda.“ Takvo stajalište oduzima smrti njen sukus strave. Snijeg kao simbol očišćenja dobiva metafizič- ko značenje pročistača strave povijesnog vremena. „Miris snijega isprao je miris po vremenu“. Stvarna radnja romana zbiva se u slovenskoj povijesti posljednjih nekoliko stoljeća, od protureformacijskog baroka do osamostaljenja slovenske države, te poput pripovjedne ponornice kreira susrete mladića s biskupom. Razmišljanje o tom događanju želi isprati iz sjećanja mračne strane povijesti koja presudno određuje mladićevu duševnu strukturu. Naime, njegovo odlasci u posjete biskupu u biskupski dvorac, koji bi trebao biti posvećen Deo Optimo Maximo, imaju značenje odlaženja u mračnu povijesnu stvarnost slovenskog katolicizma. „Kao da tonem do ostataka broda koji je nekad davno ostao ležati na dnu mora poslije brodoloma“. Tom potopljenom brodu ulijeva život jedino biskupova čvrsta vjera, koju na simboličan način uprizoruje meditativna molitva krunice. Autor tu molitvu u cijelosti unosi u roman kao mantru slovenske pučke pobožnosti koja upravo u njoj pronalazi svoj mir i čvrstinu, unatoč stravičnoj povijesti i potapanju crkvenog broda. Takva je bila pobožnost biskupa Leniča koja se duboko dojmila i mladića u traganju za samim sobom.

Slovenski katolicizam, koji je svoju povijesnu autentičnost izrazio u raskošnosti baroka, prodire u autorovu svijest svojom slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Međutim, tu „sliku raja“ doživljava kao bojište. Vjeru doživljava kao borbu. Borbu koja se razbuktava nemirom duha. „Religija nije pružila zaštitu od kaosa koji se stvorio, nego je taj kaos kao svoje bojište likovno oblikovala na stropu te ga na taj način otvorila prema nebu.“ Ta polazna fascinacija baroknog katolicizma, koja će mladića dovesti do krštenja, rastvara se kroz reminiscenciju povijesti i životne sudbine biskupa Leniča u tragediju koju autor simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela“. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti. To je njegova zadaća. „Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao: A ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje njegove „kronike“. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu. Jer život je čovjeku jedini istinski put. To je „put koji podrazumijeva beskonačnost jedne jedine točke“. Smisao čovjekova postojanja nije postignuće nekog cilja, koji nije drugo do utvara približavanja nekoj točki. „Ne radi se o tome kako doći od jedne do druge točke, nego o tome kako postati drugo biće.“ Postati Čovjek jedini je smisao života i povijesti. I u tome se očituje relativnost povijesnog vremena, ukoliko nije vrijeme vječnosti. Tom sumornom svijetu, prepuštenom utonuću vreme- na, dah života pruža jedino susret s umirućim biskupom, koji je i na samom pragu smrti sačuvao snagu moralnog stava, dok je s odobravanjem slušao riječi opomene partizanske liječnice: „Za postizanje svega što pripada pojedinačnom narodu imamo na raspolaganju brojne mogućnosti, ali izabrali smo najlošiju u povijesti, koja je posijana neopisivim neprijateljstvom. … Mijenjate nam zastave. Kako da poslije svega toga znam ispod koje da stanem, a da me kolac na kome visi neće okljaštriti? …

Problem je u tome kakva će cijena biti za sve ovo. … Zločinac je kažnjen već samom činjenicom da svoje breme ne može odložiti…“ Takvim spoznajama želi Komeljev roman sa svojom središnjom slikom snijega kao simbolom očišćenja isprati smrad povijesnog vremena. „To je bila moja zadaća. Bio je to tek početak. Bio je to tek svršetak. Ljudi nisu primijetili da vrijeme više ne postoji.“ Ovakvim završnim objašnjenjem u romanu upozo- rava na vrijeme, naše vrijeme oslobođeno od povijesna sjećanja, ne bi li povijest postala prostor i vrijeme čovjekova postojanja danas i ovdje. Roman je glas koji vapi za takvim očišćenjem. „Glas je izgubio svako značenje – i bio je smrt o kojoj zavisi svaki smisao svijeta.“ Komeljev roman je hodočašće prema Smrti, kako bi se smrt pobijedila, a životu se vratio život. Naime, svaki put čovjekova postojanja jest hodočašće prema Smrti koja nadvisuje smrt. „Smrt je uvijek na strani čuda … Čudo je odluka.“ Odluka za život. Jer život je najviša vrijednost.

Ovo kratko osvjetljavanje metafizičkog „sadržaja“ romana osvjetljava samo jedan višeslojni vidik koji bi trebao jamčiti temeljit uvid u kompleksno štivo Komeljeve pripovijesti. Ta značenja izviru iz simbola Smrti, snijega, glasa, puta… Magijski realizam daje simbolima njihovo autentično značenje koje se izražava u protuslovlju. Naime, u dijalektici protuslovlja odražava se cjelovita stvarnost postojanja. Stoga magijski realizam uspijeva podati cjelovitu sliku čovjekova bivstvovanja u vremenu i prostoru povijesti koja se uvijek iznova sažima u konkretnoj čovjekovoj sudbini – ovdje u tragalačkom susretu mladića s umirućim biskupom – kao njena bitna poruka. Otvara uvid u metafizičko spoznavanje čovjekove biti koja je zbijena u skromnoj jezgri čovjekove svijesti i nepregledne sfere podsvijesti.

„Čiji mozak može izdržati toliko međusobno suprotstavljenih tvrdnji? Kao lutke u kazalištu vezani smo sa stotinama niti.“

Peter Kovačič Peršin

---

O AUTORU

Miklavž Komelj (rođen 1973. u Kranju, Slovenija), je jedna od ključnih ličnosti slovenske suvremene poezije i književnosti. Do sada je objavio 16 knjiga poezije (Luč delfina /Svijetlo delfina, 1991/, Rosa /2002/, Hipodrom /2006/, Nenaslovljiva imena /2008/, Modra obleka /Plava odjeća, 2011/, Roke v dežju/Ruke u kiši, 2011/, Noč je abstraktnejša kot N / Noč je abstraktnija nego N, 2014/, Minima impossibilia /2015/, Liebestod /2017/, 11 /2018/, Stigmatizacija /2019/, Goreča knjiga /Goruća knjiga, 2020/, Pred nevidnim /Uoči nevidljivog, 2022/, Med /2023/, Da in Ne /Da i Ne, 2023/ i To noč bom terjal od tebe tvojo dušo /Ove noći ću zahtjevati od tebe voju dušu, 2024/), dramsku poemu Ni mogoče čakati zaman (Ne može se čekati uzalud, 2020, kao dio multimedijskog projekta sa koreografinjom in plesaćicom Lejom Jurišić) dve knjige eseja (Nujnost poezije /2010/, Hierarhija /2023/), tri knjige kratke proze (Sovjetska knjiga /2011/, Larvae /2019/, naučnu monografiju Kako misliti partizansko umetnost? (Kako misliti partizansku umjetnost?, 2009), knjigu slika Ni mogoče čakati zaman (Ne može se čekati uzalud, 2020, kao dio multimedijskog projekta) i nekoliko manjših knjižnih radova. Doktorirao je iz povijesti umetnosti sa tezom Značenja prirode u toskanskoj umjetnosti prve polovine XIV. vijeka. Objavio je mnoge naučne i stručne članke i eseje o umetnosti, društvenim temama itd. Priredio je izdanja sabranih pesama Jureta Detele i antologiju Detelovih tekstova iz zaostavšine, svih do tada neobjavljenih tekstova Srečka Kosovela, zaostavšine Vojka Gorjana, korespondence Karla Destovnika Kajuha itd. Mnogo se bavi i prevođenjem; na slovenački je između ostalog preveo djela sor Juane Inés de la Cruz, Petra Petrovića Njegoša, Ezre Pounda, Fernanda Pessoa, Césara Valleja, Djune Barnes, Pier Paola Pasolinija i Alejandre Pizarnik. Imao je nekoliko samostalnih slikarskih izložba; bio je također jedan od kuratora stalne izložbe Kontinuitete i prelomi u ljubljanskoj Modernoj galeriji. Za svoj rad je u Sloveniji primio više najvažnijih nacionalnih nagrada. Roman Sakrij me, sniježe je u originalu izišao sa naslovom Skrij me, sneg kod Slovenske matice 2021. G. Taj roman je bio 2024. g. i osnova za kazališnu predstavu Dragana Živadinova.

---

BILJEŠKA O PREVODITELJU

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 9. studenoga 1947. u Vrbišnici, u općini Hum na Sutli u Hrvatskom zagorju. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i počasni član Društva slovenskih pisateljev. Dobitnik je “Nagrade fonda A. B. Šimić” za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, “Nagrade dr. Stjepan Kranjčić” za duhovno pjesništvo 2010., “Nagrade Rikard Jorgovanić” za pjesničku zbirku na materinskom govoru 2013., te “Nagrade Franjo Horvat Kiš” za najbolji putopis 2017.

Preveo je sa slovenskog na hrvatski sljedeće knjige: pjesme o seljačkim bunama, Spektar, Zagreb, 1974.; Slovenski začinjavci (od Trubara do Linharta), Matica srpska, Novi Sad, 1978.; Josip Jurčič: pripovijetke, Matica srpska, Novi Sad, 1979.; Lojze Kovačič: Tri žene (roman), Cankarjeva založba, Zagreb, 1985.; Edvard Kocbek: Drugovanje (partizanski dnevnik), Cankarjeva založba, Zagreb, 1986.; Veno Taufer – Dane Zajc: Izabrane pPjesme, Forum, Zagreb, 1987.; Suvremena slovenska poezija, Forum, Zagreb, 1988.; Edvard Kocbek: Izabrana djela (pjesme, novele, dnevnici, eseji), Alfa, Zagreb, 2009.; Vinko Möderndorfer: Nitko više ne piše pisma (roman), Alfa, Zagreb, 2014.; Andrej E. Skubic: Samo dođi doma (roman), Alfa, Zagreb, 2016.; Ovdje i sada (antologija novijeg slovenskog pjesništva), Lojze Kovačič: Prodišlice (roman u dvije knjige), Alfa, Zagreb, 2017.; Lojze Kovačič: Kristalno vrijeme (roman), Meandar Media, Zagreb, 2018.; Tone Peršak: Preobrazbe (roman), Meandar Media, Zagreb, 2019.; Peter Kovačič Peršin: Kako biti i opstati čovjekom (eseji), Alfa, Zagreb, 2019.; Brane Senegačnik: Tijela tišine (pjesme), Literis, Zagreb, 2019.; Boris A. Novak: Obitavališta duša (treća knjiga eposa Vrata nepovrata), Fraktura, Zaprešić, 2021.; Miljana Cunta: Otići za riječima, Artikulacije, Koprivnica, 2022.