Kata Lendić: Razbucana dota

Ovo je treća prozna knjiga autorice Kate Lendić, rođene u Medov Docu, koja je svoj obiteljski život nastavila u drugom dijelu njoj tako drage zabiokovske Zagore, Vrgorcu, gdje se još uvijek osjeća književna i životna atmosfera velikoga Tina Ujevića. Dok su njezine prve dvije knjige: Lijeva – desna, jedan, dva (2011) i Pura – šampanjac, kavijar – varenika (2012) prozno-poetski radovi unutar istih korica, ova treća je isključivo prozno djelo. Sastoji se od većega broja tematskih poluautobiografskih crtica ili priča, kako ih sama autorica naziva. Mogli bismo reći da je takva književna forma u skladu sa suvremenim književnim trendovima kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, o čemu svjedoče najrecentnije knjige prevedene u nas s anglosaksonskoga govornoga područja. Međutim, ono što je još važnije, Kata je Lendić na taj način uspjela uhvatiti duh vremena u svoju mrežu originalnih zapažanja i opisa. Dobar dio njezinih pričica napisan je u dijalektu Katina kraja što njezinoj prozi još više daje pečat autentičnosti i izvornosti.

Glavni junak i narator Katinih priča je visprena i mudra sredovječna žena koja detaljno zapaža i komentira sve što se oko nje zbiva u našoj domovini Hrvatskoj u ovom posttranzicijskom vremenu, punom suprotnosti, burnih događaja i društvenih napetosti. Tako se naratorica pojavljuje kao svojevrsna Everywoman, koja govori u ime nemoćne većine, ali koja svojim britkim jezikom postaje kolektivna svijest i savjest društva. S jedne strane boli je težak svakodnevni život koji doživljava svuda oko sebe, a s druge strane bijesna je kada preko sveprisutnih globalnih sredstava priopćenja gleda slike enormnoga bogatstva manjine, koje očigledno nije stečeno na pošten način. U tom srazu dvaju suprotnih društvenih polova/spolova ogleda se duboka društvena nepravda, ali i još uvijek prisutna neravnopravnost spolova, gdje je na onom ženskom dijelu još uvijek veći “teret’’ (i u doslovnom i u prenesenom smislu, kako bi Kata kazala). Dok je ta spolna/rodna neravnopravnost bila daleko veća u prošlosti njezina kraja, koju dojmljivo izražava u pričicama o neželjenosti ženske djece ili o činu porađanja u polju, dotle je društvena neravnopravnost bila manje vidljiva, ili se za nju manje znalo. Sve je to opet povezano s nostalgijom za prošlošću, koja je više nostalgija za mladošću, a manje žal za prijašnjom zajednicom ili za ondašnjim društvenim sustavom.

Naratorica nalazi određenu utjehu u istinskim kršćanskim vrijednostima kojima je prožeta od najranijega djetinjstva. Stoga joj još više smetaju vanjski znaci raskoši crkvenih institucija, bez obzira na to koja je vjera u pitanju, ali i neki nesuvremeni stavovi najviših predstavnika crkvenih vlasti.

Još jedan čimbenik koji naratorici/domaćici olakšava svakidašnju borbu za preživljavanje je njezina razvijena ekološka svijest, koja se ispoljava kako u njezinoj ljubavi prema svojemu vrtu (Voltaire bi rekao: ‘’Treba obrađivati svoj vrt’’) tako i u opisima prekrasnih krajobraza i brigom za okoliš. Zelenilo prirode briše sivilo društvenih odnosa, a vegetarijanski recepti nadomješćuju manjak mesnih proizvoda uslijed nedostatka novca.

Gornji Voltaireov citat danas se najčešće shvaća kao nužnost da svatko mora biti zadovoljan svojom sudbinom i ostvarivati se u svojem obiteljskom krugu, kao što Katina naratorica nalazi utjehu u sađenju svojih jestivih i ljekovitih biljaka. Međutim, Voltaire je tu zaključnu misao svojega filozofskoga romana Candide izrekao s uzvišenom ironijom prema glavnom protagonistu romana, naivnom Candideu, koji je mislio da živi u najboljem od svih mogućih svjetova usprkos svim mogućim nedaćama. Slično i ironija u opisima Kate Lendić olakšava život njezinoj protagonistici, a ironiju prate smiješni opisi i zapažanja te efektne igre riječi, ponekad začinjene nekom sočnom psovkom. Takva jedna karnevalizacija nesnosne stvarnosti također je jedan od prosedea postmodernog pisma.

Zapaženi književni postupak u pričicama Kate Lendić jest i otkrivanje intime, bez lažnoga srama ili sputavajućih kočnica. Ta intima njezine naratorice često izbiva na danje svjetlo u opisima razgovora sa svojim bračnim “drugom’’ ili “kolegom umirovljenikom”, kako ga ona naziva. Usprkos ponekim monotonim ili nesnošljivim trenucima u dugogodišnjem zajedničkom životu, u svim se njezinim mislima i primislima osjeća duboko proživljena ljubav koja postaje vezivno tkivo često puste svakodnevice. Naratorica se zna živo prisjećati mladenačkih udvaranja i nevinih poljubaca, pa tako sjećanje na nekadašnju ljubav postaje pogonsko gorivo posustalih današnjih životnih poriva. Ta “prisjećanja u mirnoći’’, koja su bila istaknuti vid romantizma u raznim svjetskim književnostima, postaju u prozi Kate Lendić neka vrsta začina realnome životu, sanjanoga slatkoga sna prije nego što se čovjek probudi u sumornoj javi.

U postmodernoj književnosti čest je prozni postupak poistovjećenje s drugim ljudskim bićima, pa čak i sa životinjama. U jednoj od svojih priča Katina naratorica vidi sebe na sultanovoj jahti, ali to je više maštovit izlet u nepoznato, a manje zavist prema raskošnom životu.

Autorica u svojim crticama opisuje i svoju želju za pisanjem iskazujući time svoju samosvijest i poigravajući se sama svojim književnim stilom. Bujica njezinih riječi zna biti i neobuzdana, ali to je njezin jedini protuotrov zatrovanom ozračju sveprisutnih sila prisile i strepnje koje okružuju ne samo njezin mali svijet već i veliki svijet koje su globalizacijske moćne sile unijele u njezin život i život njezine obitelji.

Ova treća prozna knjiga Kate Lendić, rođene Matković, zaokružila je njezinu “trilogiju’’, koju bismo mogli nazvati regionalnom književnošću, ali s univerzalnim stremljenjima i svjesnu svojega doprinosa, iako ograničenoga, jednome boljemu i humanijem svijetu.

Živan Filippi