Dobra vam večer i lijepi pozdrav svima,
na početku Marijine zbirke Dubrovnik narančama ozaren stoji posveta:
Posebno hvala tihim franjevcima Male braće, koji su kao mladići došli prije 450 godina iz Popova polja i postali franjevci, živuće baklje Gradu i puku. Povezujući povijest i baštinu u našim srcima, oni nam vedre dane i podneblja.
Drago mi je da smo večeras na ovom mjestu, koje posebno povezuje Mariju i mene. Franjevački klaustar i knjižnica su mjesta gdje smo se često znale susretati.
Tijekom srednje škole učile smo grčki i latinski jezik i nastavile zajedno dalje na fakultetu. Često smo dolazile u knjižnicu Male braće gdje smo čitale i posuđivale knjige. U tome nam je pomagao fra Justin Velnić, magistar farmacije i posljednji franjevac – ljekarnik, koji je radio u ljekarni Male braće, a znao je i starogrčki jezik. Ljeti bi dolazile na crkveni balatur uživati u koncertima Ljetnih igara.
Zato bih se na početku zahvalila Maloj braći, našim današnjim domaćinima, posebno prisjetivši se franjevaca koje sam poznavala: Ivice Dovranića, Justina Velnića, Marija Šikića i Damira Cvitića.
Prve Marijine pjesme pročitala sam preklani, to su pjesme njezine prve zbirke: Ruže majci darovane, koje su me odvele u Marijino djetinjstvo i zavičaj – rodno mjesto Ravno, među njezine susjede, prijatelje i obitelj.
Druga zbirka, koju večeras predstavljamo: Dubrovnik narančama ozaren, nastavak je prve i opisuje grad Dubrovnik u koji je Marija došla na školovanje, kojeg voli i danas mu se raduje, a ova zbirka je i dokaz te ljubavi prema gradu.
Drago mi je da sam jedna od njezinih prijateljica, koju je počastila svojim pjesmama. Naime, kad bi pjesmu napisala, poslala bi mi je da ju pročitam. Na tome sam joj zahvalna. Obradovala bi me, a radost i jest emocija koju najčešće osjećam čitajući njezine pjesme, koje karakterizira životna radost. Osim toga, pjesme krasi jednostavnost i duhovnost, a te nam vrijednosti Marija daruje kroz priču o narančama koje ozaruju grad.
Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren ima 51 pjesmu i jedinstveno je djelo koje u četiri cjeline govori o dubrovačkom kraju – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Prva cjelina: Narančeobuhvaća 21 pjesmu, druga cjelina: Podneblje obuhvaća 14 pjesama, treća: Gradima 8 pjesama i četvrta: Providencaobuhvaća 8 pjesama.
Poglavlja nam opisuju kakvo je podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu i kako je moćna providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno sve spaja. Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada, opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune okusa i mirisa, u tom smislu i čujne, imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.
U zbirci se nalaze još: Rječnik manje poznatih riječi, Marijin životopis, dva osvrta – moj i našega dragoga kolege, klasičnoga filologa i urednika ove zbirke Ivana Bekavca Basića, pod naslovom Lipost i kripost grada Dubrovnika, te Marijin nadahnuti prozni tekst: Božanski trag, u kojem navodi što ju je motiviralo na pisanje. Na kraju, pročitat ću vam dio toga teksta koji mi se posebno svidio:
Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledu na naranču „osluškujemo“ njezin miris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše. (Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, Božanski trag, 82).
Zahvaljujem se na pažnji i želim vam svako dobro,
Marija Marušić Čizmić
Dubrovnik narančama ozaren
Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, filozofkinje i grecistice, Dubrovnik narančama ozaren, lirsko je putovanje prostorom izvanjskosti i unutarnjosti dubrovačko-zagrebačke pjesnikinje, Hercegovke podrijetlom, duhovni dnevnik posvećen majci Julki, narančama ogrnut, tiskan kao svojevrsni nastavak prvoga dijela duologije Ruže majci darovane. Obje su zbirke lirske posvete majci. U svojih 100 stranica knjiga krije četiri pjesnička segmenta: Dubrovačke naranče, Podneblje, Grad, Providenca, a na kraju je Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi, Životopis autorice i njezino obrazloženje osobnih razloga pisanja ove pjesničke zbirke, kao i dva pogovora Marije Marušić Čizmić i Ivana Bekavca Basića, urednika knjige.
Autorica u knjizi posebno zahvaljuje franjevcima Male braće koji su prije 450 godina, kao mladići, stigli iz Popova polja, odakle dolazi i sama autoričina obitelj koju spominje u zbirci i čije fotografije ugrađuje u svoje stihove. Tako je u zbirci, u segmentu naslovljenome Podneblje, fotografija majke Julke Kristić, iz obiteljskoga albuma, ispred Kneževa dvora, krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, uz pjesmu Moja milina u kojoj povezuje majku i naranču: I ti ko naranča si/ kad god te sretnem/ u okrilju juga,/ sa svjetlom u duši i/ili: A ja odmah radosno/ na glavu skačem u to/ plavetnilo svoje, kao/ u zagrljaj majke. I u tom/ prostranstvu veličajnom/ tihote, ljepote, u trojstvu/ života se nađem.
Druga je majčina slika iz autoričina fotoaparata, mobitela, snimljena na Pilama u veljači 2021., uz pjesme Pogled u đardin i Đardin iz istoga poglavlja. Fotografiju na kojoj su autoričina majka i autoričina braća Andrija, Niko i Ivo, svi u bijelome, u prvoj polovici šezdesetih godina u Dubrovniku, autorica u posljednjemu poglavlju povezuje uz pjesme Tri brata i ja, kao jasnu asocijaciju na antologijsku pjesmu Josipa Bepa Pupačića, Tri moja brata, uz još poneke intertekstualnosti. Bepov pjesnički subjekt počinje: Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas, a završava: To su bili moj brat, moj brat i moj brat, a autorica parafrazira Pupačićeve stihove: Kad smo moja tri brata/ i ja bili mali/ oni bijahu veliki,/ a ja se rodih, iza koje je pjesma Složna braća u formi Petrarcina soneta s akrostihom sastavljenim od njihovih imena, pretposljednja pjesma u zbirci, prije Providence, providnosti, dalekovidnosti, Božje iskre spasa.
Autoričina impresioniranost i očaranost narančama otkriva i otključava poetološke svjetove koji joj postaju utočište i omogućavaju uranjanje u sinestetični prostor vizualnih, okusnih, mirisnih slika kao pandan životnim odlascima i oproštajima pogotovo vrlo jasno, denotativno, u prvome dijelu, Dubrovačke naranče. Marija Lučić odlučuje svoje unutarnje pjesničke slike ostvariti stihovima, ali i fotografijama koje uglavnom nastaju spontano, konkretizirajući asocijativni, duhovni svijet i koje ugrađuje u svoju zbirku koja na naslovnici ima sliku narančinih stabala i naranača uz Veliku Onofrijevu fontanu i Franjevački samostan, a završna je fotografija na kraju niza pjesama Trnje sa Srđa, 2022.
Ostale fotografije pronalaze naranče u parku na Pilama, u Sedam smrtnih grijeha, na skalinima, u Gružu, a slikala je i vedute Grada, more i nebo (prije poglavlja Podneblje), Stradun, morski horizont, Minčetu, Vrata od Pila (prije poglavlja Grad), skaline od Zidina, Srđ, Dominikance, Katedralu, pogled iz Kneževa dvora prema Gundulićevoj poljani (prije poglavlja Providenca), panorame Grada, u različito doba dana i noći.
Pjesme Marije Lučić mahom su slobodnoga, jampskoga stiha, nenaglašenih početnih slogova koji su često prijedlozi ili veznici, ponekad usklici: o, i, na, u, od, iz, dok, gle, ako, pod, a pogotovo su zanimljivi početci kad, a kad, ako, pretpostavljajući ili upućujući na vrijeme kao temeljnu kategoriju prolaznosti i relativizacije. Cijela zbirka počinje leksemom sunce koje se svojom bojom i formom ogleda u naranči, svome mikroobliku. Kako autorica navodi u početnoj pjesmi Sunce u krošnji naranči: Sunce sjelo u naranču, / večer u ulici./ Miris cvijeta blaži dušu, / dražest ti na licu.
Autorica piše standardnim hrvatskim jezikom, koristi i neke raguzeizme kako bi dobila notu zavičajnosti i bliskosti s prostorom, ali i neke riječi iz svoga izvornoga, hercegovačkoga podneblja: dadne, njizi, kapija, ljolja, kao i svoju varijantu Groad na nekoliko mjesta zbirke, čime potencira izgovor samoglasnika a koji nedubrovčani zamjećuju kao primarnu, iako često ne i realiziranu, karakteristiku dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika koji je ušao i u nematerijalnu baštinu svijeta. Pjesnički je izraz jednostavan morfološki i sintaktički, uz neke zanimljive sintagmatske spojeve, vrijeme je sadašnje ili prošlo, potencirajući svevremen(sk)ost, ali iza jednostavnih se izraza kriju dimenzije duhovnosti, određena semantička slojevitost, filozofija života koji je neuhvatljiv i kao takav vedar i sveprisutan.
Autorica ne dopušta (u) stihovima kao zrcalu duše da je smrt voljenih odvede u dubine tuge. Zato i naranče koje, personificirane i antropomorfizirane, postaju kuća i novi život, život koji se obnavlja i koji traje.
Mi smo Dubrovčani okruženi žutim, crvenim, slatkim i ljutim narančama cijeli život, pogotovo ako imamo đardine, ali i cijeli je Grad u narančinim vrtovima, njezinim bojama, mirisima i sokovima. Kao što je to i u klaustru Franjevačkoga samostana koji u svojim ljekarnama još i danas krije neke farmaceutske i kozmetičke tajne, mirise i okuse o kojima piše i Pelegrinović u svojoj maskerati Jeđupka.
Cijela je europska umjetnost nastala na Mediteranu i potekla iz njegova mora i okusa, sokova, mirisa i boja koje se osjećaju u zbirci ponekad se mijenjajući, pa se uz narančastu uključuje i plava boja mora i neba, boja koja simbolizira mir, istinu i duhovnost, a koristi se za smirivanje uma i poticanje duhovnoga rasta. Naranča se u zbirci mijenja i u značenjima, metamorfizirajući se iz poglavlja u poglavlje, ali ostavljajući savršenu kružnu strukturu ovoga posebnoga voća, ali i rozete, svemira, lopte kao zadanosti u ovoj zaokruženoj zbirci.
Kao što piše Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo, kad govori o lopti, monoigrački najviše estetske kategorije i najveće estetike, savršen je prvo njezin oblik: iako je matematika najpreciznija znanost i premda je uznapredovala tik do savršenstva, nikad nitko nije uspio izračunati njezine «mjere» bez ostatka. Možda upravo iz njezina savršenstva proizlazi radost igre loptom: koliko je god nastojali ukalupiti u pravila, lopta će uvijek iz njih izaći, poskočiti, okrenuti se na svoju stranu i vragoljasto nas prevariti. A loptino je savršenstvo u njezinoj svemogućnosti. Teško bismo mogli zamisliti da bi neka igračka mogla ući u toliko igara a oblikom ostati potpuno ista – kao što je slučaj s našom okruglicom.
Bilo da je «elastičan predmet koji ima oblik kugle, ispunjen zrakom i odskače», bilo da je krut predmet, tijelo «kojemu su sve vanjske točke jednako udaljene od središta», bilo da je drveni ili plastični predmet, naša se boća/lopta/kugla lòptā nama u svim smicalicama svoga kretanja: proizvoljno se ponašajući, izvrgavajući nas malim ili velikim neugodnostima, zavlači se za kantune povlačeći nas za nos,… jednostavno: igra se nama i s nama.
U svojoj drami o životnoj igri, Višnjiku, Čehov zasniva dramatičnost na nepostojanju kuglica za biljar o kojima se stalno govori: pravila životnog biljara nestaju jer su nestale kuglice. U trenutku kad je na dražbi prodan višnjik, razbijen je biljarski štap. Prije toga Čehov je uveo loptu na teren za kroket u cijelom jednom činu. A prije toga, u Galebu, jedna je kuglica iz pištolja ubila pjesnika.
Jedan poznati filozof tvrdi da je čovjek Bog, a da je taj bog dijete koje se igra. Jedan suvremeni teatrolog misli da je budućnost kazališta u uspostavljanju pozornice-kugle: mogućnost putovanja glumaca i gledatelja u kugli utjelovljuje ljudski duhovni i tjelesni mikrokozam sa svim zviježđima, sunčalištima i sjenama.
Ako je kazalište svijet, ali i više od njega, je li to «više» onaj «mjerni ostatak» kugle i njezina kretanja u matematičkim i fizikalnim formulama ili jednostavno uživanje u rukometu, vaterpolu, kuglanju, boćanju, u odsjajima i odskocima frnjastih zafrkanata iz našega djetinjstva, u sunčanom piciginu… Možemo li našoj boći vjerovati ili nas je opet, kao prava lopta, farabutski i mangupski simpatično prevarila u kugli, boći, bari, košu, mreži, bulinu…?! Je li lopta monodrama ili gradi svijet svedramatičnosti?
Naranča, koja simbolizira besmrtnost, može živjeti i 500 godina, a sugerira i otmjenost i raskoš, znak je vladarskog dostojanstva, „zlatna jabuka“ koju je Paris dao Afroditi. Drvo je naranče u antici bilo rajsko drvo, simbol ljepote, bogatstva, plodnosti i vječnoga života, čini se i drvo spoznaje, a bijeli cvjetovi, jedni od najljepših mirisa u našemu đardinu, simboliziraju čistoću i nevinost. Narančasta je boja kreativnosti, entuzijazma i radosti, a koristi se za stimuliranje kreativnih procesa i oslobađanje blokada u kreativnome izražavanju. Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, nastala je u toj narančinoj katarzičnosti i zatravljenosti njihovom ljepotom, u trenutcima poetskih oslobađanja kreativnih blokada.
Za kraj, omiljena nam antologijska Lorcina pjesnička minijatura o narančama.
Oproštaj
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Vesna Muhoberac, mag. philol. croat.
Matija Nenadić pred interpretaciju pjesama Mara Martinovića.
Stihove je, po vlastitom izboru, interpretirao Dubrovčanin Maro Martinović, kazališni, filmski i televizijski glumac. Ove godine publika Dubrovačkih ljetnih igara mogla je uživati u njegovoj izvedbi Vlaha Slijepoga u predstavi “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, a u režiji Kreša Dolenčića. Osim toga, u predstavama u kojima dubrovački govor ima značajnu funkciju, Maro Martinović imao je i ulogu jezičnog savjetnika. U tom smislu prisjetit ćemo se i njegovog gostovanja u Dubrovačkim knjižnicama, gdje je u okviru programa obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika 2017. godine, zajedno sa svojim ocem, nezaboravnim glumcem Mišom Martinovićem, u večeri nazvanoj “S oca na sina – jezični savjetnik i rad s glumcem”, glumačku družinu Osnovne škole Montovjerna podučavao dubrovačkome govoru. Tom zgodom publici je pokazao knjigu Držićevih djela iz edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” u kojoj je Miše Martinović svaku riječ pažljivo i brižno akcentuirao, a koju on danas čuva kao svetinju.
Biakova's Website 