RUKE U SVEMIRU

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Recenzent: dr. sc. Ljubomir Radovančević

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP)

Nediljko Bekavac Basić

dominikmons@gmail.com

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: 19×16 cm

ISBN 978-953-8375-33-0

Maloprodajna cijena: 16,00 €

NOVA FAZA U POETSKOM STVARALAŠTVU ALKE PINTARIĆ

Iako se nova zbirka Alke Pintarić RUKE U SVEMIRU, većim dijelom pjesama u prozi, uz Sokratov moto „Znam da ništa ne znam“ (krajnje skromno!), dosta razlikuje od ranijeg autoričina opusa, jer odmakla je vidljivo dalje u svojem sazrijevanju do punog uzleta, autorica i opet ostaje sebi vjerna.

Na tragu svojeg talenta riječi traži i nalazi nove puteve u svojoj pjesničkoj maturaciji, a intonacija sakralne intencije i provenijencije – ljubav prema raspetom i svevišnjem Gospodinu, prožima, kao i ranije, i ove izvorne stihove, iako ne i u istom diskursu, narativu i podtekstu kao u ranijem autoričinu opusu. U njima se Alka predaje Bogu i njegovu Sinu, premda Ga ponekad ne razumije (Sjena života), dok Duh Njegov vije i bdije kao Gospodar nad cjelokupnim Alkinim pjesništvom.

Filozofijskom sadržajnošću autorica ispituje nebesko ozračje, zastaje pred nespoznatljivošću Univerzuma i neuhvatljivošću Sve-vremena koje je jedno od ključnih, kardinalnih riječi zbirke. Vrijeme! Stoji li vrijeme, a mi idemo, ili mi stojimo, a vrijeme ide, ili objektivno postoji samo sada (hic et nunc), a sve ostalo mi dodajemo? Vječno pitanje!

Pjesnikinja se pita i o smislu svojeg vremena koje je transparentno i transcendentalno, izvan pamćenja i onkraj iskustva (Moje vrijeme), spominje i vrijeme poznih godina (Cvijetu), vrijeme putovanja do Božjeg šatora – ono nesta i nasta; tu prepoznaje Njegovo, Božje vrijeme i moli da joj bude dano kako bi stigla do cilja (Do Šatora Tvoga); vrijeme mistično, kontradiktorno, bezvremeno, nesamospoznajno. Ima i uzaludno vrijeme (Mistično vrijeme) i vrijeme puno bure u interpersonalnim nesporazumima (Lutke na koncu), jednostavno – vrijeme naših dana s kojim se borimo za smisao i u kojem jesmo.

Još jedna prevažna riječ u zbirci, zasebno od vremena, jesu oči, raskošna oda očima, a, nadasve, njihov refleksivni odjek! Njima je posvećena pjesma Oči moje umorne, ali oči svevideće, ključna karika u nastajanju cjelokupne zbirke. No, kako ne gledamo samo očima, tu su misli, intelekt, um i razum, emocije, jednom riječju duša, gledanje i srcem i dušom, Alka je razradila mnogostruke veće vidike, višu slojevitost očiju, cijeli spektar viđenja, mudrovanja, gledanja na stvari iz svih uglova, rakursa, u kadrovima, u kompletnoj sceni i mizansceni. Treba tu pjesmu pročitati (kao uostalom i cijelu zbirku) da se osjeti oživotvorenost i virtuozitet obilno bogate ekspresivnosti ove pjesnikinje, moć njezine percepcije i obrade zamijećenog. Maestralno izvodi pjesničke zaključke u sažetku svojeg viđenja, imaginacije, vizualizacije, projekcije, racionalizacije, pomaka eks i in-kluzije, post i ‘ad hoc’ sažimanja svijeta, života i bitka.

Pjesnikinja se susreće i s tijelom (Tijelo) – ‘tijelo raskošno, tijelo moje!’ A uzeše joj ga da se poigraju njime (Iz bolničke sobe), tijelo klonulo (Sraz vremena) i načeto (Novo bogatstvo), izmučeno tijelo, koje broji otkucaje vremena (Pogrešan korak), tijelo koje nosi kao teret (Milost) ali kojeg sluša i ono nju i koje posvećuje zaboravu (Moć duha).

Mnogo se još takvih riječi provlači kroz zbirku (cvijet, starost, san, Bog, grijeh, Duh, dah) koje autorica posredno reinterpretira i analizira u poetskom narativu; postoje simboli, aluzije, nadasve zanimljive i izvorne metafore što stvara brojne asocijacije u poetskim vrtlozima i mirnim vrutcima, pobuđuje široke prispodobe, primisli…

One perpetuiraju, izranjaju, vrte se pred čitateljem u raznim misaonim predodžbama, oblicima i vidovima, bivaju metabolizirane i utrošene u pjesmama kroz maštu, želje, stvarne i zamišljene prostore, kroz mnogobrojne živuće likove, kroz raznovrsne prigode i istinite događaje današnjeg burnog vremena. Alka ima i dva zanimljiva oksimorona u dvije zanimljive pjesme ‘tamna svjetlost’ (Balada o crnoj svjetlosti) i ‘pitoma divljina’ (zadnja pjesma zbirke), ta unutarnja, nesavladiva proturječnost u samom razmatranom pojmu (contradictio in adjecto, kao, na pr. – okrugla kocka). Autorica analizira i potragu za identitetom (Razapete misli), spominje i djecu prirode: galeba, mačku, pticu, fenomene atmosferilija: kišu i drugo (O galebu, mačku i rastanku) – dok jednu pjesmu (Ratnici) posvećuje i ratu, njegovoj iracionalnosti i apsurdu koji je, heraklitovski, u univerzalnom smislu riječi ‘otac svemu’, gdje se u jednom morbidnom danse macabre-u pljuje na nebeski, Božji dar života. Pjesma iznosi sav besmisao rata, svu manipulativnost vladajućih moćnika nad žrtvom i paradokse ratnika, u mobilnom perpetuumu po inter i intra-nacionalnim kriterijima ‘panem et circenses’ (kruha i igara).

I na kraju, osvrnimo se malo i na ritam koji pjesmu nosi i koji je neophodan u svakoj pravoj poeziji kao i u muzici.

U Alkinoj lirici ritam je u visoko mimetskim modusima što ima utjecaja na stih. Njezina je lirika rod u kojem, poput ironijskog pjesnika, predočuje i ironijsku srž pjesništva i svojem čitateljstvu, naoko, okreće leđa. U Alkinu pjesmotvorstvu može se čuti metrički, prozni ili semantički ritam, može se prepoznati i ritam pjesme u prozi – meditativan, teže prepoznatljiv u prvi mah pa i diskontinuirani ritam, što izranja iz podudarnosti zvukovnog procesa. Surađujući godinama s brojnim muzičarima, kod Alke se očituje i stremljenje ka razvijanju i zamršene kontrapunktske strukture kao i nastojanje da se preformiraju i simplificiraju ritamske strukture, da bi se riječima dala istaknutija pozicija kako bi se dobilo na glazbenoj intonaciji. Pjesničko djelo Alke Pintarić ima sve karakteristike moderne poezije, i to ispovjedne, i nosi autobiografsku formu. Alkini su motivi simboli u svakom vidu  i vidiku i verbalne jedinice u djelu njezine umjetnosti; slijedi ritmove svijesti i asocijacije, a svojim metonimijama omogućuje da se jedan pojam zamijeni drugim; rabi neobične autohtone riječi kao – opečaćen, pohlepnik, zatornički, zvukovlje, tihoća, lažnost… a prepoznaje se i po svojem ranijem opusu i stilu (a ‘stil je čovjek’, kaže Buffon) koji je u mnogome intoniran vjerskom tematikom, kao i po projiciranom stilističkom vezivanju.

skraćena verzija recenzije

dr. Ljubomira Radovančevića