Oznaka: Ivan Stanišić

ARMOAR

Vanja Karković

Urednica: Zorka Jekić

Likovno i grafičko oblikovanje: Ivan Stanišić

Lektura, korektura i redaktura: Patricija Adanić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti

Recenzenti: Dr. sc. Željka Lovrenčić; Maja Kušenić Gjerek, književnica

Prijevod na engleski jezik: Ad Hoc – Centar za poduke i prevoditeljstvo d. o. o. Draškovićeva 4a, Zagreb

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 146 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8136-87-0

Maloprodajna cijena: 14,00 €

PJESNIK KONTRASTA

Zbirka „Armoar“ treća je zbirka poezije i proze Vanje Karkovića. U njoj autor nastavlja svoj sada već prepoznatljiv i pomalo neobičan stil pisanja koji obuhvaća mnoštvo tema o kojima pjesnik razmišlja. Knjiga okuplja 70 tekstova među kojima prevladava poezija, a podijeljena je na sedam ciklusa naslovljenih Bunilo, Prašuma, Ludilo u Zagrebu, Armoar, Bliskost, Kraj priče i Ponor.

Već na prvi pogled jasno je da se susrećemo s pjesnikom koji se ne libi pisati o najmračnijim i najgorim osobinama ljudskog karaktera. Opisuje ih otvoreno i bez imalo uljepšavanja, surovo i sirovo. S druge strane, kroz neke pjesme otkrivamo kako može biti nježan i krhak, poetičan i blag.

Po tematici većine pjesama (i proze) te načinu pisanja, Karkovića se može uvrstiti u skupinu tzv. „ukletih pjesnika“ jer rado opisuje život na marginama društva, sklonost raznim porocima (primjerice, alkoholu i drogi), buntovnički život, smrt izazvanu predoziranjem. On čvrsto kroči stazama koje su utrli Charles Baudelaire, Edgar Allan Poe, Arthur Rimbaud i, osobito, Charles Bukowski. Njegovi se junaci često nalaze na granici između života i smrti, ne žele poštovati društvena pravila, opijaju se i drogiraju do besvijesti, žive u svom svijetu. Poput Bukowskog, Karković opisuje društveno ozračje, živote neprilagođenih ljudi, čudne odnose sa ženama, iskustva s opijatima. Njegove su teme i futurističke slutnje, ubojstva, iznenadne smrti, pustoš u čovjekovoj duši i beskrajna praznina. U toj mračnoj životnoj stvarnosti naglašava grubosti koje ona ponekad donosi, piše o grobljima i rakama. Na stranicama ove knjige nailazimo na ludilo i nemoć, na blud i pohotu, na negativne strasti, pedofiliju i na ubojstva, na kloniranje, grubosti i vulgarne riječi. Sve je to odraz razočaranja svijetom u kojemu naš pjesnik živi. U pjesmi „Možda je vrijeme” naglašava: „Možda je vrijeme da prekinem misao./Izbrišem cijeli grad i sebe i sve koji lagaše./Možda je vrijeme da prekinem misao.‘’ Pjesnik želi sve izbrisati jer pati i ne snalazi se u okrutnoj stvarnosti koju život ponekad nudi. Nihilistički želi sve uništiti, zaboraviti.

No, premda se Karković bavi temama koje mnogi ne žele primjećivati, a kamoli posvetiti im se, u ovoj zbirci nailazimo i na pjesme koje nam pokazuju i dokazuju da život nije samo nešto marginalno i da njime ne vlada uvijek zlo. U njima iščitavamo da je taj naš dar i ljubav i pjesništvo, i nježnost i sjeta, i bliskost i prijateljstvo. U takvim pjesmama koje govore o oproštajima i sjećanjima, o šapatima i novim počecima, otkrivamo nježno biće koje napominje: „Pretvorit ću se u kesten da me uspiješ prepoznati./Slušati pjesmu što u prošlom vremenu ćeš je pjevati./Svjesna nećeš biti da blago se naslonila jesi na prošlost svoju.’’ (Pjesma „Bliskost’’).

A nježnost iskazuje i u pjesmi „Ptice’’ posvećenoj majci Katarini: „Gledam ih dok kroz munju lete ta krhka krilca što zalijeću se u vjetar./Dok paze svoje mlade, dok nose grančice kroz maglu, kroz vjetar, kroz sunce/i dok ranjene umiru negdje na putu.’’ Majci se obraća i u zanimljivom proznom zapisu „Prah’’: „Pospan sam, majko, od vrelog grada, ljudske zlobe, nemira, izmučenih žena, dvoličnih čudaka, poremećenih bijednika. Kako bi bilo dobro zaspati, ne buditi se.’’

U ovoj je poetskoj zbirci razvidan umor od života i od društvene stvarnosti te želja da se barem privremeno ode u neki drugi i drugačiji svijet, na neka udaljena cvjetna polja, tamo gdje vlada ljepota i sklad. Upravo te suprotnosti između ružnoga i lijepog, između brutalnog i nježnog ono su što ovu pjesničku zbirku čini posebnom i zanimljivom; izvornom. Pjesnik vješto isprepliće suprotnosti: doživljaje i osjećaje buntovnika i one koje živi pjesnička duša, trenutke malodušnosti i one pune ushićenja, realnost i snove.

Vanja Karković je dosljedan u svome stvaranju: kao i u ranije objavljenoj knjizi „Nož ubojice“, i u ovoj, novoj, opisuje pakao u čovjekovoj duši i pakao koji ponekad vlada na zemlji. No, mogli bismo utvrditi da to sada čini na nekako spokojniji i zreliji način. Čini se da je nož s godinama malo otupio, a želja za sablažnjavanjem oslabjela. I to je dobro. Razvidno je da pjesnik nije odustao od osnovne teme koja mu omogućuje da siđe do najdubljih ponora pakla, ali je otkrio i onu svoju drugu, ljudskiju i poetičniju stranu.

Koliko se uistinu promijenio, valja procijeniti čitanjem zanimljivih stihova i kratkih zapisa objedinjenih u zbirci „Armoar“.

Dr. sc. Željka Lovrenčić

---

SVJETLOST USKE KLJUČANICE

Odavno je poznato kako stihovi mogu biti jednako plod konstrukcije kao i neposrednog emotivnog opažaja, a ponekad, što je najčešće i najsretnija kombinacija, spoj jednog i drugog poetskog pristupa koji se stope u neku vrstu umjetničkog nad-doživljaja koji govori svojim osobitim jezikom. Upravo je ovaj posljednji način omiljen pjesnički oblik i najčešći u rukopisu pjesnika Vanje Karkovića koji nesumnjivo dio svog književnog i životnog nadahnuća pronalazi u djelima Trackla i Poa, kao i suvremenijih autora, poput Millera, Bukowskog ili Kavafisa. Međutim, pritom u stihovanu potku neprestano utkiva živo poetsko tkivo vlastitog iskustva.

Ponekad gotovo sentimentalan, ponekad naturalistički grub u svom literarnom iskazu, on ne odustaje od ideje da pjesnik mora vjerovati ipak najviše sebi i svojim bojama stvarnosti, kako onim unutarnjim tako i vanjskim koje se u njoj neprestano prelamaju, dobivajući ponekad začudno i skoro opasno ubrzanje. Zato su njegovi stihovi, kao i rečenice u pripovijestima, često gotovo zadihani i kao da cijeli tekst trči, trči nezaustavljivo prema – Neiskazivom.

Jedna od najsretnijih pjesama, po kojoj je knjiga i naslovljena, „Armoar“ obiluje dokazima za ranije izrečene tvrdnje, zapravo ih ilustrira na najbolji mogući način:

„Poslije kiše dolazi slijepac da blagoslovi zemlju i ranu što širi se njenim leđima.“
(…)

I zatim, u nastavku, baš poput životonosnih poetskih kaplji, nastavlja:

„Poslije kiše neću odjenuti na sebe baš ništa, takav izletjet ću na pločnik, zaderati se na plavo cvijeće što raste iz ruku djevojčice crvenih staklenih očiju.“
(…)

Oni koji ljube poeziju znaju je i prepoznati, njen topli, besmrtni dah na licu koji izaziva trnce u kralježnici i razlikovati ono čudesno što Ona donosi u svom naručju, od plastičnih plodova puke želje da se pod svaku cijenu bude pjesnikom koji piše nešto zgodno i prigodno, što će svi čitatelji moći na prvu razumjeti, poput neke skladne doskočice za pamćenje.

Nesumnjivo, Vanja Karković nije pjesnik koji piše očekivano i prigodno, on odgovor traži u onom delikatnom rubu sutona čovjekove duše, spleenu između svjetla i tame koja nas progoni, kad duh odluči rasti u svom bolu, biti neukrotiv, ali i pravedan.

O tome zbori uvijek bez dlake na jeziku, okrutno iskreno, kako i priliči pjesniku koji se duboko klanja Poeziji, znajući da je ona najmudrija kraljica svih vrijednih spoznaja, a osobito samospoznaje, kao u pjesmi „Kavez“:

„Poljupci u plinskoj komori
prije gašenja naše krhkosti.
Drži taj križ i nemoj, bolje da ne izustiš.“

U svojoj potrazi, gotovo euforičnoj potjeri za smislom, pjesnik često ulazi u narativne tokove poezije koju bismo uvjetno mogli nazvati narativnom, kad ne bi bilo u njoj skokovitih obrata lucidnog uma i bolnim emocijama „otrovanog“ poriva da se napokon dotakne sinteza svega, katarzično obasjanje u poanti, kao u pjesmi „Pustinja“:

„Niste mi donijeli slova na pladnju kao što smo se dogovorili?”
Nestao je s oblakom.
(…)
Uzet ću kamen. Pomolit se svjetlu još jednom i leći u bolesničku postelju.“

U mnogim filozofijama i religijama svijet u kojem obitavamo zapravo je neka vrsta lječilišta u kojem ozdravljamo svoje grešne duše, kroz proživljeni bol i spoznaju koju nam takva gorka poduka zemaljskog življenja donosi, kako bismo jednom postali dostojni Nebeske svjetlosti, našeg pravog doma.

Stepenice kojima se uspinjemo pjesnici pretvaraju u stihove jer ljube svoju braću i sestre i žele svoj put označiti drugima kako bi se lakše uspinjali i svi oni oko nas, kao i još nerođena djeca – pale male svjetlosti u tišini istinitih riječi.

Ovaj put Vanja Karković slijedi i u svojim, često mračnim pripovijestima koje su ipak uvijek obasjane svjetlom nadahnuća i umjetničkog oblikovanja, poput umornih od trajanja, dugih pjesama koje su se u nekom trenutku pjesnikovog doživljaja iznenada odlučile pretvoriti u racionalniju i nešto oštriju, iskustvom nazubljenu prozu.

Ovo je ukoričen rukopis začudnih trenutaka i neočekivanih uvida, „Armoar“ prepun darova za literarne sladokusce, željne unikatnih glasova u poeziji i nepotkupljive iskrenosti, onih uskih ključanica u srcu kroz koje ulazi svjetlost bitka.

Maja Kušenić Gjerek

---

O AUTORU

Vanja Karković rođen je 19. srpnja 1975. godine u Zagrebu. Pisanjem stihova i pjesama bavi se još od rane mladosti. Godine 1989. napisao je sinopsis za kazališnu predstavu „Ukradena svjetlost” koja se izvodila u Zagrebačkom kazalištu mladih (tadašnjem „Omladinskom kulturnom centru”). Radio je honorarno kao novinar i fotograf u tinejdžerskom časopisu „Rocky Express” te honorarno kao novinar/stalni suradnik u tinejdžerskom časopisu „Hit generacija”.

Godine 2001. na internom natječaju najstarije pjesničke tribine na svijetu „Jutro poezije”, njegov rukopis pjesničke zbirke „Nož ubojice” ušao je u najuži izbor za nagradu „Ružica pl. Orešković”, te je osvojio jednu od diploma koju mu je tom prigodom dodijelio poznati zagrebački boem, pjesnik i književnik Saša Meršinjak.

Godine 2003. organizirao je književno-kazališne tribine u Knjižnici i čitaonici „Bogdan Ogrizović” u Zagrebu. Do sada je objavio zbirke pjesama: „Levijatanova soba” (2001.) i „Nož ubojice” (2002.).Živi i radi u Zagrebu.