Oznaka: Monografija

ČUDESAN ŽIVOT KAMENA Tadija Barbarić

Published on by biakovaKomentiraj

REZ

ČUDESAN ŽIVOT KAMENA

Tadija Barbarić

REZ

Autor teksta: Boris Beck

Autor predgovora: Stanko Špoljarić

Urednik: Andrija Previšić

Izvršna urednica: Zorka Jekić

Grafičko oblikovanje i prijelom: Andrija Previšić

Uvez: Tvrdi, pokrov s klapnama

Broj stranica: 360 str. Full Color

Format: 245 mm x 310mm premium

ISBN 978-953-8375-42-2

Maloprodajna cijena: 130,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Predgovor

Fascinantni opus visoke estetske razine

Zemlja svojim tlom i obnavljanjem plodova hraniteljica je čovjeka, a kamen je znak postojanosti u svevremenosti tvarnosti ljepote. Simbolični su polovi života, darovani nam na putu u upućenosti ka duhovnosti vječnosti. Kamen je oslonac čvrstoće gradnje tijekom niza tisućljeća tvoreći veličanstvene ambijente, spomenike, zidove interijera, eksterijera i prostore različitih namjena, bogato razvedene i krajnje jednostavne.

Općim pojmom kamen, imenujemo izuzetno veliki broj vrsta toga materijala izvađenog iz brojnih kamenoloma širom svijeta. I onih znanih, gotovo popularnih iz ranijih vremena, i onih, posebnih, često atraktivnih karakteristika bližih datumskih odrednica. Ponude su brojne, pogodne za različite namjene oblikovanja. Traže majstore posebnih vještina, umjetnike s osjećajem za odgovarajući kamen pogodan za određenu formu i zadatak, te osobe izgrađene likovne i ine kulture.

Ovaj troplet zahtjevnih vrijednosti snagom stvaralačkog vitaliteta u potki je fascinantnog kontinuiranog opusa Tadije Barbarića, s ostvarenjima realiziranim na visokoj estetskoj razini. U njegovoj gotovo emotivnoj povezanosti s kamenom, doživljaja vizualne osnove nijansi boje i strukture površine, nastaju djela likovne odmjerenosti, uz potrebitu primjenu raznovrsnih, često originalnih konstruktivnih rješenja.

Barbarić je osoba izuzetne odgovornosti, i prema sebi i prema naručitelju, inzistirajući na svakom detalju u provedbi projekta. A put od same početne i razrađene ideje u osnovnim koordinatama zadatka, njeno brušenje u razgovoru sa suradnicima, argumentirano branjenje vlastite koncepcije i njena razrada, s tolerantnim prihvaćanjem i drugačijih mišljenja, složen je proces. Od bitnog Barbarić neće odustati, s čvrstim stavom, radije bez mene nego zadovoljavanje s polovičnim rješenjima.

Beskompromisnost proizlazi iz rezultata ranijih vrijednosnih dosega, sigurnosti spoznaje što je u konkretnom slučaju dovelo, najčešće znatno iznad prosjeka u ovom vidu oblikovanja. Znanje, senzibilitet, iskustvo, talent čine okvir za stvaranje u posebnoj vrsti umjetničkog izražavanja u tvorbi oblika, i sa značajkama arhitekture, skulpturalnim elementima u kreativnoj interpretaciji sinteze prostora, ploha i volumena. Zadaci zasigurno nisu jednoznačni, traže osmišljenost izvan sheme (makar i uspješnica) jer Barbarić teži onom idealnom odnosu sklada svih sastavnica djela. Otkloni od znanog ne moraju biti radikalni, a kada se javljaju, u mjeri su umjetničke razložnosti. U dijalogu s namjenom nekog prostora, plohe zida oblikovane su logikom likovne srodnosti. S ljepotom, i pritajenom i blistavom, tjelesnošću i ozračjem, konstantom od koje se polazi i do koje se dolazi. Vodilje estetske zbilje potaknute su varijacijama kompozicija, nastalih režijom prirodnih procesa u izgledu i strukturi kamena, u davnini početaka i svih srazova u unutrašnjosti zemlje i na nemiru njezine kore.

Kamen je prividno hladni materijal, no svojim estetskim pridjevima postaje rasadnik mogućnosti, ne uvijek na isti način, jer uz svoje ime treba dobiti i adekvatno prezime sadržaja. Barbarić donosi nova čitanja uobičajenog, s promocijom i provokacijom u nekim ostvarenjima. Možda i prikrivenom zadrškom u doživljaju do otkrivanja opojnosti. Jer znano je postojanje oduševljenja prvog pogleda, ali i postupnost meditativnog puta u razumijevanju djela. Kod Barbarića nema isključivosti, s rasponima od bljeska vizualne radosti, do začudnosti potaknute tim prvim susretom. No rezultati stvaralačkog u oba slučaja bivaju poravnati. Ne nekim matematičnim pravilima, već Barbarićevom sposobnošću da osluškuje bilo kamena, a ne samo da ga gleda (vidi), reklo bi se da u nevidljivim porama sluti njegovo disanje.

U tim situacijama može se spomenuti misao Alberta Einsteina: „Kreativnost je vidjeti ono što drugi vide, i misliti ono što nitko drugi nikada nije pomislio.” Možda je to rečenica i određene umjetničke ekskluzivnosti, no u poimanju kreativnosti govori o Barbarićevoj posebnosti, idealne sloge u sraslosti ideje s karakterom materijala. Barbarić u davno svladanoj abecedi o kamenu, izrasloj do enciklopedijskog znanja, kroz njegovu tvarnost postavlja i filozofska, pa i teološka pitanja, koja primjerice vrlo temeljito obrađuje Rječnik simbola Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbranta, o pojmu i značenju kamena, u dvadesetak manjih poglavlja, spomenimo fragment jednoga: „U predaji kamenu pripada posebno mjesto. Između duše i kamena postoji uska veza. Kamen i čovjek predstavljaju dvojako kretanje uspona i silaska. Čovjek se rađa od Boga i vraća se Bogu. Neobrađen kamen spušta se s neba, pošto je izmijenjen uzdiže se njemu.”

Prema kamenu kod Barbarića postoji i odnos prisnosti, strahopoštovanja, udivljenja, i pravog posvojenja. Stava prepoznatljivog i u isječku grandioznosti brda, i u komornom formatu. Nije bitna sama veličina, već osjećanje veze sa samom genezom postanka. Stoga je razumljiv i Barbarićev interes, strpljivost, radoznalost, pa i niti zanesenosti u praćenju doživljajnog temelja iskonskog, gdje je taktilitet površine doživljen dodirom ruke, uz vizualnu, tek jedna od dimenzija narativa koji nužno ima i dublji smisao s preobrazbom u draperije modernog izraza, i uz učinkovitost tehnološko/tehničke strane sačuvane rukotvorine.

Kamen ima svoje rodoslovlje, povezuje zamišljene točke nebrojenosti vremena, utkanog u sadašnjost vidljivog aversa, s prividnom nepoznanicom reversa, jer Barbarić vidom kiparske dramaturgije na površinama kamene ozarenosti ne prekida jeku tišine dubinskog sloja. U dinamici rasporeda likovnih elemenata razigranosti ritma linija i okamenjenih mrlja, isticanja kolorističkih partija u kadrovima kamenih ploča, svjedoci smo likovne uzbudljivosti, tragova geoloških udara, nepravilnih pravila, ovisno o podrijetlu kamena i svih sastavnica njegove strukture, razlika u čvrstoći, poroznosti, sjaju ili muklosti nakon obrade. Kompozicije tako otkrivene u masama stijena, razumljivo nefigurativnog su karaktera, vidova lirske, organičke, geometrijske apstrakcije. Svakako da bi znalci u petrografiji – između ostalog znanosti koja proučava karakteristike pojedinih vrsta stijena – znali odgovoriti za razlog pojedine boje u njima, njihovog rastera, dubine usjeka, nijansi, ornamentalnosti u rasporedu, urednosti u ponavljanju srodnog, ali i asociranja na ekspresionističku slobodu vidljivu u kretanju i paleti pojedinih oblika.

Radi se o slučajnosti u prirodi, ali zapravo i ne, jer postoje i neke zakonitosti promjena slojeva u prirodi, no koje i nisu predmet ovog teksta. Sedimenti se slažu, pritišću, kemijski elementi u kombinatorici operacija nude kolorizam s tragovima magme, adekvatan slikarstvu galerijskih prostora. A Tadija Barbarić ih u mnogome prepoznaje postajući slikar, stilistike fluidnih membrana, s nizom narječja likovnog sklada. Barbarić ne stvara doslovno s kistom u ruci, već znalačkim odabirom kamena unutar mnogih mogućnosti, tvrdoće ili podatnosti materijala, i uz čujnost boja i paradu crtovlja u prostranstvu površine opredmećuje ideje. Zadatak ništa manje složen od slikara koji pred sobom ima bijelo platno i boje u tubi. Samo što Barbarić fizički ne nanosi boje, već stvara razložnom selekcijom, ispunjenom i slatkim mukama, i u nešto drugačijem redoslijedu stvaranja. Polazi razumijevanjem od definiranih stanja s nalaženjem kontrapunkta u djelima složenijeg scenarija ili sukcesivnosti prizora bez veće gibljivosti dotjerane slike, simetrije odnosa formi ili stvaranja dinamičnog razlomka. Permanentnost Barbarićeve kiparsko/slikarske likovnosti daje mu pravo na naziv akademskog majstora. Zasluženog i zbog sposobnosti viđenja konačnice konkretnog izgleda polja kamene epiderme.

Svojim licem upija svjetlo i širi ga, a katkad poradi transparentnosti materijala otvara se svjetlosna lepeza s obje strane. I čedna i pulsirajuće putena. Svakako, inovativno se ne događa radi efekta dosjetke, već punine sadržaja, cjelovitosti dojma. Kolorizam diže temperaturu uprizorenja, s vitalitetom u topografiji kadra. Suprotnost su plohe monokromne čistoće s adiranjem jednolikih traveja, bijele, sive, crne, ili i neke druge boje, poput dubina zelene, smeđe, išaranih nepravilnim nježnim čvorovima i linijama impresionističke tankoćutnosti. Mogu biti tonski potpuno neokaljane, imati minimalne arabeskne ukrase, ili slutnje crtačkog saća djelomično akcentuiranog na plohama.

U oba ova pola postoji Barbarićeva umjetnička vjerodostojnost. Studiozno u svim aspektima odmjerena, i kamenom izrečena. U punoj komunikaciji s prostorom koji oplemenjuje. Stvaralaštvo Tadije Barbarića u projektima je vrlo različitih predznaka, pa možemo zamisliti i neke koji bi se događali u dalekoj povijesti. Primjerice, u vremenu faraonskog Egipta sa zadatkom odijevanja monumentalnih piramida kamenom. Odrediti im veličinu ploča na relativno kaskadnoj površini, odrediti im način spajanja, odabrati vrste kamena za dodatni sjaj grobnica faraonskih božanskih vladara. Vjerojatno mu pogled na sam vrh Keopsove piramide, na kojem je oplata sačuvana, pobuđuje maštu za ostvarenje nad svim ostvarenjima. Mislim da se ne bi odlučio za jednolika rješenja. Nilom bi dolazio kamen različitih struktura, s nenametljivom zajedničkom notom, tvoreći spektakularni prizor na rubu pustinje. No vratimo se u stvarnost, ne strogo sadašnjost, već više desetljeća unazad, u trajanje Barbarićevog stvaralačkog opusa. U dvorištu na mirogojskom brežuljku, poput zbirne instalacije likovnih objekata uredno izrezanih blokova, slikoviti je prizor atraktivne priče o vrstama kamena. Zbunjujuće ljepote. Repertoar koji nadilazi maštu i za čudesni park, a za Barbarića to je sredstvo, za skladanje sonata, a i simfonija. Za običnog promatrača to je labirint, slika svijeta u malom, s pasažima novih upamćenosti, često i alternativa poznatom. Barbarić izgrađenom pismenošću za čaroliju kamena, inventivnošću nalazi kote i za markantnost dojma u simboličnim ožiljcima oporosti, u tanahnoj pročišćenosti, u ljepoti prostorne perspektive i formi nepredmetnog, uz napuštanje epigonskog. Uz fundus do detalja memoriran, uz dvorište na dohvat ruke, smješten je atelier, i radni prostor fizičkog oblikovanja. Dakako, i bez poslovnog utočišta rješenja se otkrivaju izvan datosti prostora i trenutka, u posvećenosti umjetnosti slojevite primijenjenosti.

Uključenost zanatskog je važna, no i ovisna o nešablonskom suvremenom Barbarićevom estetskom pristupu. Za to treba odlučnost u odvažnosti prijelaza, ali i bar mala potpora karika tradicije. S jasnim gradacijama egzaktnosti i rafiniranosti. I u djelima s karakterom plohe, volumena u eksterijeru, ili ukupnosti površina interijera. Svaki od njih ima svoje specifičnosti, u rjeđim slučajevima to su postupanja po osnovnim pravilima s korektnim dosezima bez većih iznenađenja u provedbi, zatim ostvarenja s otklonima od premisa sigurnog, ali i uključivanja Barbarićevih aduta iskustva, do izrazite prevladavajuće inovativnosti u obličjima, opnama i obrisima u poetskoj naravi amblematskih stanja. U kamenu, doslovnoj ljepoti običnosti, ali i biljegu svečanosti.

Znano je da se kod drveta odnos pojedinačnog i ukupnog čita kao odnos stabla i šume različitog drveća, odnos primjenjiv i na kamene tvorbe Tadije Barbarića, gdje postoji aura pojedinih djela, ali i većih dionica srodne istančanosti, namjene i motivskog izdanka. A Barbarićeva autorska individualnost iskazuje se u potpisu standarda i komplementarnosti odnosa, gdje su entuzijazam i graditeljski kanoni okomice i arterije pri stvaralačkim radnjama u svim fazama. I gdje u likovnoj jednakopravnosti fragmenata imaginarna libela ujednačuje jezgru s mogućim grebenom forme. Barbarić hrabro ulazi u rizik u bijegu od stereotipa, ali i od opasnosti neumjerenosti pozivnica izobilja. Ali to a priori ne znači da se odriče barokne složenosti godova, glazbenim jezikom rečeno polifonije, kada osjeti da je otpuštanje kočnica ponekad dobra stvar. No nikada na silu, jer bi tada površina kamena postala bedem ili pozornica razuzdane forme, a ne sastavnica komunikacije s prostorom. Tadija Barbarić estetsko povezuje s intelektualnim, preko očaranosti tvarnošću kamena, suprotstavljenog u simboličkom značenju, prema Jean-Paulu Rouxu, po svom statičkom životu, stablu, s ciklusima obnavljanja stamene izdužene biljke raskošnih grana.

Pregled raznovrsnosti ostvarenja možemo započeti po karakterističnim oblikovnim cjelinama, bez preciznijeg kronološkog slijeda, u mjeri krokijevskih pregleda, šetnjom po centru Zagreba, između njegovih glavnih orijentira, konjaničkim spomenicima bana Josipa Jelačića i kralja Tomislava, djelima neobičnih povijesnih sudbina, uklanjanja, vraćanja, brojnih intervencija. No kompletnost današnjeg stanja dobili su sjajno izvedenom opremom postolja, koje vrstama kamena povezuje prošle i sadašnje izglede.

Oltar Domovine na Medvedgradu, kompozicija kubičnih formi, znakovitih obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta, ostvarenje je majstora modernog kiparstva Kuzme Kovačića s provedenom realizacijom u materijalu drugog majstora, Tadije Barbarića. Danas je, nažalost, taj ambijentalni spomenik u mnogome zapušten, s nadom da će ponovno dobiti stari sjaj. Na velikim objektima suradnja s arhitektima je bila vrlo važna, primjerice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, neboderu Zagrepčanka u oblikovanju pročelja, zgrade Zagrebtrans, Predsjedničkim dvorima s mozaikalnim oblikovanjem u različitim bojama u kamenu, Muzeju Mimara, a u inozemstvu Arkadama Schadow u Düsseldorfu, poslovnoj zgradi u Münchenu, radova u Moskvi… Od objekata vezanih za djelovanje Crkve, svakako je važna Barbarićeva dionica sudioništva u zajedničkom radu, u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u Zagrebu, Katoličkoj gimnaziji u Požegi. Od sakralnih objekata u Zvonimirovoj u Zagrebu, u osnovi Plečnikovog projekta, u bazilici Gospe Voćinske, u crkvi sv. Mihaela Arkanđela u Staroj Gradišci, katedrali sv. Terezije Avilske u Požegi, trga pred crkvom Presvetog Trojstva u Krašiću.

Barbarić je u svim slučajevima pokazao izuzetan osjećaj za povijesnost prostora, usklađivanje s oblicima ranijih arhitektonskih i kiparskih stilova, a i potrebu uraslosti u ambijent suvremenog izražaja. S pokazanom čitkošću novog, i poštovanjem baštine. Kod komercijalnih smještajnih kapaciteta sloboda je veća, čak i s dozvolom za eksperimente. Atraktivnost kreativno dozirana podiže slikovitost brojnih hotela i vila, poput hotela Alhambra i Bellevue, vila: Augusta, Favorita, Hygeia, Hortensia, Marisol, Zagreb u Malom Lošinju. Po vrhunskom lošinjskom opusu Barbarić zaslužuje titulu počasnog građanina na tom lijepom otoku. S luksuzom u oblikovanju maksimalne blistavosti, s čestim kolorističkim vatrometom u interijeru, rascvjetalošću nakupina istkanih linija modernih rozeta izraslih iz kamene plohe plemenite kromatike, uzvišene fotogeničnosti zida. I sve u divnoj prijateljskoj suradnji prirode i Barbarića. A priroda je čekala, i dočekala osobu koja zaslužuje širenje njezine ljepote. I u nišama, lukovima s prizvukom mističnosti, slavolucima u kamenu. Šapatu otmjenih bijelih ploha s linijama taknuća zagrljaja u intimnosti kupaonica. Kamenih prostirki koje određuju vizualno slikovite koridore kretanja, stubišta i podova. Raspjevanost boja u izravnosti ili zrcalnosti pogleda, s mnoštvom središta i tajanstvenim epicentrom uzdiže gosta, to jest promatrača, do transa, a senzibilnije do sanjarenja. Barbarić u ovim prostorima postaje dirigent orkestra, koji na potki likovnog hedonizma kao da izvodi glazbu Mozarta i Stravinskog, a možda i atonalnu suvremenih skladatelja. I krajnja sadržajna suprotnost raskoši uzbuđenja. Možda i vizualne buke. Tišina. Tišina groba. Posljednje počivalište osoba, od kojih su neke dio svoga vremena provodili u ambijentima od Barbarića skladane ljepote. U udivljenju. Na zagrebačkom Mirogoju Barbarić je oblikovao po projektu Dušana Džamonje Glas hrvatske žrtve – Zid boli, impresivno djelo počasti žrtvama Domovinskog rata, te grobove značajnih osoba, između ostalih, iz hrvatske politike Brune Bušića, Vlade Gotovca, Gojka Šuška, umjetnika Vjekoslava Šuteja, sportaša Zlatka Kranjčara… Dakako, grobnice su jednostavne, decentne, s ponekim asocijativnim detaljem. I kao da govore, vječnost je i u smrti, vječnost je i u kamenu.

I kratki zaključak. U presađivanju kamenih blokova, iz geoloških staništa u ambijente modernih arhitektonskih okvira, kreativnim nadahnućem, sadržajnim metamorfozama, potanko su oblikovana izražajna djela Tadije Barbarića, istaknutog autora posebnog vida hrvatske umjetnosti. Integrirana u svrhovitost retrospektivnog prikaza njegova opusa, uokvirenog godinama od 1979. do 2025. Ostvarenja smještena na različitim mjestima, okupljena su u mislima i zbiru reprodukcija ove značajne monografije.

Stanko Špoljarić

MARIKA Šafran Berberović

Published on by biakova1 komentar

Cvetnić, Jekić, Špoljarić: Marika Šafran Berberović

Nakladnik: Biakova d. o. o., Zagreb, Kušlanova 59
Urednica: Zorka Jekić
Izbor slika: Marika Šafran Berberović, Zorka Jekić
Autori tekstova: Ratko Cvetnić, Zorka Jekić, Stanko Špoljarić
Lektorica: Olga Škarić
Fotografije: Rikard Jadan
Slika na ovitku: “Stari grad pod snijegom” Ulje na platnu, 56 X 69 cm
Grafičko uređenje: Reno Ritz
Naslovnicu uredili: Neven Berberović, Reno Ritz

Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama)

Broj stranica: 80 str.

Format: 23x28mm

ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2

Maloprodajna cijena: 30,00 €

Cvetnić, Jekić, Špoljarić: Marika Šafran Berberović

Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama) Broj stranica: 80 str. Format: 23x28mm ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2

30,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Predgovor

Premda se ovdje ne govori o životopisu nego u prvom redu o djelu, teško je napraviti razdjelnicu. Stil je, kako se to zna reći, sam čovjek. Marika Šafran Berberović rođena je 1935. godine; preživjela je nekoliko država, nekoliko veleprevratničkih epizoda: političkih, ideoloških, estetskih, k tome joj nije nedostajalo ni osobnih trauma, a da se pri tome mijenjala samo onoliko koliko su uvjetovale unutarnje silnice jednog meditativnog talenta koji je imao povlasticu da se može razvijati po vlastitim zakonima. Napominjemo to stoga što je Marika Šafran Berberović pripadala naraštaju koji je osjetio napasti moderniteta, ali i kušnje što ih je Država stavljala pred svoje talentirane dvorjane, a da je pri tome ipak uspjela, bez buke i bijesa, podići decentnu zaštitnu ogradu i prema jednom i prema drugom izazovu.

Pošla je u svijet iz onih rijetkih i dragocjenih sredina koje su poznavale kućnu biblioteku, glazbala, rekvizite uz koje se stvarala tanka pokorica našega građanskoga svijeta, ona raštrkana klasa čija je misija u našim žalosnim prilikama bila da uporno, a nerijetko sasvim bezuspješno, pokuša sačuvati kopču s velikim kolektivnim sjećanjem što ga zovemo civilizacijom Zapada. K tome, ta rođena Zagrepčanka djetinjstvo je provela u pitoresknom predratnom Čakovcu, u kući s vrtom i pogledom na toranj staroga grada Zrinskih, odakle je ponijela slike, boje i motive u kojima će poslije reproducirati taj svijet što joj se vrlo brzo, još djevojčici, zaigranoj u tunelu od ruža penjačica koji završava bijelo okrečenim zidom, urušio pred očima…

U svom je umjetničkom i intelektualnom životu sačuvala vjeru u kanon i tako izbjegla ona kružna putovanja što su ih različiti –izmi nudili unutar ringišpila sve progresivnijih stilskih formacija, nanizanih na tragu osnovne utopije našeg doba: vjere u vječnu sadašnjost. Ništa ne prethodi, ništa ne slijedi. Junak našeg doba, pa tako i umjetnik, nema roditelja, nema ni djece, ima tek svoje samostvoreno Ja, koje nema nikakvih dugova, ni ikakvih obveza. Upravo plemenita staromodnost omogućavala joj je da jasno vidi uzaludnost svakog pokušaja da se stvari mijenjaju revolucionarno neovisno je li u pitanju slikarstvo, književnost, glazba. Ili politika. Zar odbaciti sve što je prethodilo, prezreti tradiciju i maljem poravnati put u nove zakone svijeta i umjetnosti? Ti su joj izazovi bili toliko strani da nije ni morala ulagati poseban trud kako bi ih izbjegla. Ali to je, naravno, imalo svoju cijenu.

U priči o Mariki Šafran nemoguće je izbjeći usporednu priču o njenom učitelju, potom i suprugu, Osmanu Berberoviću, čovjeku drugačijeg podneblja i temperamenta, ali istoga pogleda na počela umjetničkoga i duhovnoga univerzuma. Njihov atelje već je od sedamdesetih bio među rijetkim opozicionalnim otočićima u oceanu službene umjetnosti. U predgovoru svojevrsne monografije posvećene Mariki i Osmanu, akademik Tonko Maroević 2008. godine uočava nekoliko suprotstavljenih silnica koje atelier Šafran-Berberović konstituiraju od ranih dana. Neke od njih daju plodonosne sinteze: primjerice “duboka svijest o razlikama u senzibilitetu i temperamentu” koja uspostavlja “intimni krug duhovne razmjene”, no s druge se strane osjećaj “duboke tradicije”, što prožima njihovu radionicu, sudara s “oscilacijama ukusa” koje vladaju donjegradskim galeri- jama i ostalim dućanima. S jedne ih strane prati “zagovor ozbiljnih ljudi iz struke”, a s druge svojevrsno izopćenje iz kruga službene umjetnosti. Među ozbiljnim ljudima, uz samoga Maroevića, nalazimo i Matka Peića, Jurja Baldanija, Josipa Depola, Vinka Zlamalika, Josipa Vaništu, potom učiteljā Berberovićevih: Ivu Režeka, Elenu Cvetkovu, naravno nezaobilaznoga u svojoj flamboajantnoj odanosti, pjesnika i vječitog buntovnika Joju Ricova… Kad se podvuče crta pod tekstove što su ih u počast epskome Osmanu i lirskoj Mariki napisali ovi ljudi od struke, ostaje zajednički nazivnik, sveden na nekoliko čvrstih atributa koji su do te mjere provjereni u vremenu da Branimir Pešut u prikazu izložbe iz 2004. može bez ikakve zadrške citirati Matka Peića i njegovo slovo s kraja šezdesetih: sve je, naime, i dalje tu.

Doista, i danas je sve još uvijek tu: vjera u tradicionalni izraz, vjernost ljudskoj figuri i njenom ambijentu, samozatajnost i klasičnost u najpozitivnijem smislu. Sve je tu i nakon što je Osmanova priča završila i nakon što je Marika ostala čuvar zajedničke baštine, kojoj je pridodala i vlastiti književni opus, male knjige literarnih zapisa, minijaturnih eseja i poetskih vinjeta, koje ponekad kombinira s ilustracijama pokazujući u rukopisu istu minimalističku sklonost meditativnome, lirskom, na momente oniričkome, koju vidimo i u njenom slikarstvu. Od 2004. i knjižice “Boje i kistovi”, s podnaslovom u počast slikarskom zanatu do “Zimskog računanja vremena” iz 2019. objavljeno je šest takvih naslova kojima se zaokružuje jedno ljudsko i umjetničko iskustvo nastalo na temelju dubokoga respekta prema čvrstome tlu evropske duhovne baštine. No, kad govorimo o “svjesnom ostracizmu institucija” kojemu su, kako Maroević izrijekom navodi, Marika i Osman bili kontinuirano izvrgnuti, onda prije svega govorimo o instituciji svih institucija, o Državi. Berberovići su bili među ljudima koji su manje-više otvoreno odbijali suradnju s ancient régime i već su po svom civilnom habitusu pripadali onome što se može nazvati unutarnjom emigracijom; to u Zagrebu nije bila nikakva tajna. I premda su otvoreno priželjkivali stvaranje samostalne Hrvatske ne samo kao prirodnog prava naroda, nego i kao jedinoga mjesta u kojem se može uspostaviti prekinuti kulturni kontinuitet, u trenutku kad je nova država stvorena nisu bili među onima koje je zavarala nada da se sad karte iznova miješaju i tako su se sačuvali bilo kakvih razočaranja. Nije monistička kultura, u kakvoj se uglavnom odigravalo hrvatsko XX. stoljeće, ta koja je izmislila pojam državnoga umjetnika; općenito je odnos vlasti i umjetnosti tema koja nadilazi sužene perspektive jednoga vremena i prostora, ali sve su to bile države koje su svoje priznanje izrijekom tražile i od umjetnika. Državni umjetnik je spomenik koji Država, njena ideologija, podiže samoj sebi. Marika i Osman bili su, međutim, sasvim zadovoljni time što je samostalna Hrvatska stvorena i što im se iz vatrene kupelji Domovinskog rata sin vratio koliko-toliko čitav.

U ovoj monografiji prikazani su radovi u rasponu od samog početka slikarskog života Marike Šafran, iz vremena kad se još ne zna da će to biti slikarica “izvan avangarde”, kako je napisao Vinko Zlamalik, koji je dobro uočavao razlike između umjeničke kvalitete i društvene rang-ljestvice. Od obveznih likova jednoga akademskog sazrijevanja do slikarice koja polako napušta kolorističke intenzitete i u stišanoj se gami pretvara u ono što je Baldani nazvao “virtuozom bilježenja bljedoćom”. Kad bi čovjek došao u njihov atelje, moglo bi mu se učiniti da je Mariki za sliku dovoljno onih par kapi pigmenta koji ostaju nakon što Osman ispere svoju paletu. Ali, to je varka, o kojoj je sama posvjedočila u jednome od svojih zapisa “Slikarica koja slika blijede slike s malo boja, dugo je poslije slikanja prala ruke umrljane crvenom, plavom, žutom…” Njen kratki zapis govori pomalo o tome koliko je napora potrebno da bi se u metieru dosegao dojam lakoće.

I danas, u poznim godinama, fizički načeta, Marika Šafran Berberović sačuvala je vjeru koja ju je u životu pratila i kroz tunele od ruža i kroz tunele od trnja. Vjeru u kršćanskoga Boga kao kormilara povijesti, dakle i u slikanje čovjeka kao slike Božje, u kanon, u logos koji bijaše u početku, vjeru u alfu i omegu, u Bacha i Rilkea. I u ono što je Chesterton nazvao osnovom svakog konzervativnoga pogleda na svijet, a to je pouzdanje u zdrav razum.

Ratko Cvetnić

Misaona suptilnost palete

MARIKA ŠAFRAN BERBEROVIĆ

U dugogodišnjem praćenju likovne scene u Hrvatskoj postupno sam stjecao saznanja o njenoj raznolikosti, o dojmljivosti ili prosječnosti pojedinih opusa, u ukupnosti zbira ili u segmentu, predstavljenih na pojedinoj izložbi. Sjećanja na neka od tih brojnih slikarskih ili kiparskih događanja s vremenom su razumljivo izblijedila, no pamtim izložbe po izgrađenim iskazima, s ostavljenim dubokim tragom, neovisno o bližem ili daljem datumu održanja. Jedna od njih, neosporno umjetnički vrlo uvjerljiva, s vidljivom osobnom notom likovnosti je izložba Marike Šafran Berberović i njenog supruga Osmana, priređena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu u proljeće davne 1970. godine. Kao studenta povijesti umjetnosti privukla me (još neopterećenog nadolazećom trendovskom galamom) svježina figurativnog izraza, Osmanova forma razložne ekspresionističke lomnosti i oporog kolorita, a Marikina suptilnost u satkanju oblika, u bojama oplemenjenih bjelinom. Činilo se da se radi o dva različita koncepta, no ona su u biti vrlo bliska, povezana u zajedništvu likovnog koordinatnog sistema, sklada odnosa horizontale i vertikale.

Početke dubljeg ulaženja u fenomen slike možemo tražiti u Marikinom upisu na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, s traženjem i nalaženjem vlastitog slikarskog svijeta u godinama studija i službenom potvrdom za “pravo” na neizvjesnost umjetničkog poziva stečenom 1960. godine diplomom ugledne akademije, u klasi prof. Ive Režeka.

Marikine slike na spomenutoj izložbi znače otklon ili čak oslobađanje od nužnosti načina savladavanja formi koje studiranje na Akademiji traži, no i gdje su stečena saznanja na tom putu i više od epizoda važnih samo u godinama formiranja. Klasični (tradicionalni) motivi po elementima formule naučenog zadržavaju se u Marikinom opusu još neko vrijeme, no osjeća se određena dvostrukost stava, prepoznaje se vrijednost nataloženog iskustva generacija, ali i sve jača želja za umjetničkim traganjem, za vitalitetom slike s uključenom notom psihogramskog. U godinama studiranja, i kao zadatak i kao htijenje, u prvom planu su figurativni prikazi poput slika Ležećeg akta ili Žene koja pegla. Naglasak je na volumenu tijela, na tvarnosti površine, izvedene mrljolikim ekspresivnim potezom s primjetljivom relativno urednom (anatomski logičnom) igrom tamnih i svjetlih partija. U napetosti mišića vidljiv je osjećaj za tektoniku forme, tijela povezanog s okolnim prostorom, u odnosu smirenih kromatskih vrijednosti interijera i toplog tona inkarnata. I sve je onako kako se očekuje od dobre studentice, hod po sigurnom uz vodstvo i kontrolu mentora, uz talent bez kojeg i ne bi bilo rezultata. Na spomenutoj izložbi dominira svjetlo, i intenzivno ali i u prigušenom sjaju koji čini da bogatstvo slike raste. Radost svjetla nije jednoznačna, svjetlo otkriva ali bljeskom možda i prikriva. Marika u tom prostoru (znakovito rečeno u odabiru između praskozorja i predvečerja) slikarskim čeznućem oblikuje forme i nastanka i nestanka. U umjetnosti, koja je i oda svjetlu u različitim dijelovima dana, Marika sklada suglasja u profinjenosti nematerijalnog, od treptaja do osjećaja čujnosti. A svjetlo obilježava i životni (motivski i umjetnički) put sa začetkom u djetinjstvu, kojem se Marika često vraća. Prizorima s ugođajem sjete i tihe razdraganosti. Slike Djeca na livadi, Djeca, Dijete silazi niz školske stepenice iz 1965. godine (neosporno remek djelo), Djevojčica kraj prozora, Djevojčica kraj otvorenog prozora, Krošnja, te slika s naslovnice, govore u lirskom prepjevu rascvjetalog života. I nema u hrvatskom slikarstvu u ikonografiji bezbrižnosti primjera s toliko umjetničkog i emocionalnog predanja, vidljivog u likovnim preobrazbama osmijeha u svečanosti djetinjstva, sačuvanih dragocjenosti na edenskoj pozornici. Oblikovanih ekspresijom treptaja, s frekvencijama u najvišem sloju slike, s otkrivanjem svih ranijih sedimenata. Tu likovna “ležernost” u silnicama ploha egzistira na plodnosti prisutnih i potisnutih sadnica.

Od nastanka tih slika prošlo je dosta godina, no siguran sam da Marika i dalje živi privilegij te bajkovitosti. Imajući snagu orijentira, one su više od odlomka u opusu. Kao što su djeca ispunjena blagodatnom začudnosti, tako i Marika, s određnom distancom iskustva i kasnije proživljenog, slikajući sebe i druge, nekada i sada, nenarušenom autentičnošću postaje i ostaje stanovnik toga svijeta. Dakako, nimalo nije u koliziji s umjetničkom “ozbiljnošću”; bilježi i ožiljke, pa i jedva primjetne fusnote, jer istina joj je važna, bez obzira na zaljubljenost u tlo, ambijent, priljubljenost vremenu. A likovna analiza, i ona prvog pogleda i ona dublja, pokazuje elemente izražajnih sredstava i čvrstih karika, strujanje gibljivih formi, slikarske površine ispunjene figurativnom izdašnošću, ali i partijama likovne autonomnosti, oprostorenja scena do granica fizičkog okvira slike, ali u dojmu nadilaženja odabrane veličine slike. S prostorom u jednoj ravni, ali i ulaženjem u dublje slojeve, kojih su začetci ponekad definirani plohama geometriziranih obrisa. No statično i nije previše mirno, a mjera egzaktnosti i nije previše stro- ga. Spominjana svijetla paleta ima i svoje značajnije iskorake, pa znaju zavladati i polja tmastih tonova u potpunosti odgovarajući sadržajnom imperativu i likovnoj logici konkretne slike. Djela su to koja umjetničkom razinom ravnopravno ulaze u gradivnu grudu opusa. Ipak čini mi se da je to situacija slična pomrčini sunca. Ljepota događaja je u sjeni koja ga prekrije, impresionirani smo veličanstvenošću svemira, no ubrzo Mjesec krene svojom putanjom, a Marika unutarnjim rodoslovljem svjetla koje ima svoju ditirambsku i ranjivu stranu. Pokazuje koliko dijete u prijateljskom društvu, u paru, ili samotno ulazi u slikarsku kanconu boje i svjetla, ne toliko radi likovnog reda, već zbog oslonca na igru i susrete u kojima priroda nije okvir već sudionik. Likovi su stopljeni raslinjem, oblikovani i jasnom (ne krutom) linijom i mrljama, bliži slikarskim šapatom vlatima trave no deblu, bez konkretnog imenovanog identiteta, ali svakako kao osobe, koje se igrom daruju jedni drugima. I kao da čujemo razgovore o malim tajnama, ali i (a zašto ne?) prepirke koje ne traju dugo. U pričama bez pretjerane ilustrativnosti Marika već sukladno svom senzibilitetu slikarskom tanahnosti omekšava membrane geometriziranih ploha i njihovih partikula dajući pojavnosti stvari u interijeru i eksterijeru karakter organičkog. Jer djeca su i na livadi, pod krošnjom, u skrovitosti sobe, središte nepresušnosti inspiracije. No bez “slatkastih” dodataka, prazne idealizacije, u djelima slikarske moćnosti i preko malenih iskri donijetih darovnici iskrenosti.

Obostranoj u buketima brojnih dječjih portreta pri stvaranju kojih je Marika i prijateljica, psiholog, slikar, portreta slikanih u povjerenju, jer djeca gotovo uvijek otkrivaju sebe i osjete kako ih bïlo umjetnika i ruka s kistom prenosi na platno. Naslikala je Marika veliki broj portreta različite dječje dobi našavši za svaku onaj ključ fizičke prepoznatljivosti, ali i ono znatno zahtjevnije, čitkost osobnosti i temperamenta.

Marika Šafran Berberović u kasnijim desetljećima stvaranja produbljivala je slikarskim činom ideju o snazi likovne čistoće, s uzdignućem svih sadržajnih niti. Iako vjerna motivu ne donosi ga pretjeranom opisnošću, već ga naznačuje na površini slike uz prelaženje formi fluidnom koprenom. Taj “rasplinuti” pokrov i ne mora biti doslovno uprisutnjen, već je važna sastavnica dojma o slojevitosti slike. Marika nam nudi radost traganja za zbiljom nadilazeći privlačnu direktnost viđenja, te je, i pomalo paradoksalno, slutnjom predmetnog proširila mogućnosti čitanja djela ispunjenog sintezom izgleda epiderme i bogatstva unutrašnjeg svijeta. Njenim pristupom pulsira prividna statičnost tvarnog u prelasku jednoznačnog u višeznačno, u suodnosu srodnih oblika i okolnog prostora. Jedinstvo svih oblika u ulozi motivskih utvrda, zagonetki, virova, znakova egzistira na teritoriju slike u vidu likovne autobiografije. U ideji okružuje je realnost i život sjećanja, s pojavljivanjem i nestajanjem žarišta, u primijenjenoj širini prikaza asocijativnog repertoara. U zgusnutom zbiru mnoštva jedinki u složenim slikarskim partitura- ma izobilje predmetnog slikarskom sinhroniziranošću stvara dojam običnosti i uzdignuća na pijedestal. Kao kod slika Sadržaj dječjeg džepa i Papiri. Na prvoj od njih tričarije su iz ispražnjenih džepova, domine, kuglice, komadići špage, kesteni, olovke, kockice s brojevima, bojice, gumbi i slično. Stvarčice itekako važne u dječjim očima i Marika ih tako i tretira. Razigrala ih je na stolu, podu, po tkanini, promatrajući ih sa simpatijom, shvaćajući da svaka od njih ima i znakovitu vrijednost. Na drugoj slici pojavljuju se papiri u svim formama, otvorene knjige, novina (Vjesnik?), izgužvani papiri, samostalni listovi, a neki i ispunjeni slikarskom (crtačkom) intervencijom. Isti izvor a toliko izgleda. Poveznica spomenutih slika je u paleti, plavetnilu uz maticu bjeline. I osjećaju lebdenja, posebnoj slikarskoj gravitaciji koju svjetloplava boja sugerira. Više nagovještaja no naglasaka u prostranstvima kromatske melodioznosti, u zavjetrini od energije razornog. S ulaženjem irealnog u uprizorenja. Kao kod Besanih noći grofa Keyserllingka iz 1981. godine, slici nadrealističkog biljega, potankog, nikako agresivnog, sadržaja u svetištu krajolika. I paletom, nešto drugačijih akorda, nebeske puti. Primijenila ju je Marika i u sjajnoj slici uhvatljive neuhvatljivosti Autoportret u razbijenom ogledalu iz 1974., godine, djelu redukcije oblika nabijenog brojnim česticama sadržaja na granici daha i prizora, s kanelirama u sjaju rozete i lica kao nakita u njoj. I rukom, personifikacijom osobnosti, uključivo i one slikarske. U spoju vizije i vizura Marika i s manjim brojem motivskih lozinki ostvaruje više, mijenjajući ljestvice uzbudljivosti u koridorima jasnih kretanja i labirintične intrigantnosti. Sa zvučnošću (uključivo i tišinom) stvarnosti, boravištima čednosti i prisnih ljudskih odnosa, promatranih s lica i naličja. Njena slikarska poetika raste na emocijama, njegovanju ljepote u nijansama figurativnog.

Svakako uvijek treba imati na umu da je Marika, uz to što je sjajan slikar, i osoba velikog literarnog talenta. S opusom istančanih tvorbi u nizu manjih pjesničkih formi povezanih u osmišljene cjeline. Odraz je velike osobne kulture, s okom za sagledavanje života u malim stvarima, s percepcijom da su one itekako bitne. Bez sumnje originalna je njezina likovno pjesnička mapa “ABECEDA” sa slikama komornosti, do umjetnosti dlana, i veličajnosti liričnosti likovnog intimiteta u vezanosti uz svako slovo.

Navedene su neke od slika iz studenskih godina, neke iz “dječjeg ciklusa”, neke iz zbirnosti predmetnog, neke iz sanjarskog plavetnila, neke s metaforičnošću sadržaja. No od većeg broja slika koje zaslužuju da ih posebno navedemo, spomenimo neke. Razigran primjer kolorističke florealne erupcije, Livadu promatranu iz zanimljivog rakursa, maksimalno ispunjene travkama i cvijećem, do stupnja straha od praznine, svojevrsnog horror vacui, Sjene ruže na bijelom zidu djela istančane likovnosti s tragovima mističnog, Anđela, uprizorenja transparentnih formi s dokinućem težine volumena, Pavanu iz 1986. godine s naslućenim likovima pri dostojanstvenom svečanom plesu, ili kontrast u Marikinom opusu, sliku bogate pastozne strukture s površinom potpunog crnila nazvanom Dvoje s bljeskom izrastanja iz tame sumarno građenih figura. I brojni portreti njoj znanih i dragih osoba, uvjerljivo prenijetih karakterističnih crta, u postavi reprezentativnog stava i trenutka prenijetog u trajanje.

Duboko doživljene, i u kriku i u delikatnosti intimnog odražavaju snagu Marikine inspiracije. S ugođajnošću sličnoga podrijetla, s priljubljenošću uz ljepotu, s izbrušenošću izdašnih motrišta, s utokom u svijet šarma i plemenitosti. Jednostavni scenarij ima mnogo izdanaka, križišta, kratica i krilatica, s latentnom puninom sadržajnog kretanja. Suživot opisnog i meditativnog potisak je disanju slike, za prigljenje atmosfere i “priče”, u ozbiljnosti poigravanja u tvorbi djela. Dosegnuta motivska stanja nisu potpuno zaglađena, uz procvat sadržajne idealizacije pojavljuju se i pukotine, te u osluškivanju ljepote forme postoje i naznake otuđenja. Sklad ostvarenja Marike Berberović nije nategnut, ljudski i umjetnički otvoren je poetizaciji s otiscima lica i naličja izgleda, ravnomjerno zastupljenim u pojavnom i imaginarnom. Pravac je jasan, likovni pravopis točan u interpretaciji cjeline, sa stamenim i krhkim oblicima, s kružnošću u čitanju osjetljivim i za dramatsko i za lirsko. Amplitude između tih “krajnosti” nisu previše velike, vjerojatno stoga što je svaki korak približavanja, odnosno udaljavanja ispunjen metaforičnim gustim tkanjem provedenim u tjelesnoj dimenziji likova i osvajanju dubine prostora. Mjere racionalnog pristupa smještenog između otvorenog horizonta meditativnog kojim Marika započinje i završava djelo.

Marc Chagall s kojim Marika Šafran Berberović likovnom osjetljivošću dijeli prostor umjetničke duhovnosti napisao je: “Nitko neće postati istinski umjetnik ako nije iznimno ljudsko biće, a time i dobra osoba”. Divna misao koja obilježava Mariku, istinskog, iznimnog, dobrog čovjeka. Umjetnicu u čijem se djelu spajaju sonata i simfonija, opus orkestriran prepoznatljivim vrijednostima u ukupnosti hrvatske moderne umjetnosti.

Stanko Špoljarić

Pomalo umorna Oslanjam se na kist

„Pomalo umorna od života, Oslanjam se na kist“

Marika Šafran Berberović: Kistovi i boje

Marika Šafran Berberović (Zagreb, 1935.) je akademska slikarica koja čitav život ustrajno i samozatajno stvara. Snagom stvaranja pretvara svakodnevicu u bogat i kvalitetan život. Uz svoj slikarski rad piše pjesme i velika je ljubiteljica i poznavateljica klasične glazbe. Iako narušenog zdravlja, Marika Šafran Berberović svakodnevno je s kistom u ruci. Mariku poznajem od davnih sedamdesetih godina i pomno pratim njen rad. Za Mariku slikarstvo znači gotovo sam život. Jednom prilikom je rekla: „Slikarstvo je najveći ukras u našoj civilizaciji.“

Slikarstvo doživljava poput naših davnih predaka koji su nekom obojenom zemljom na stjenkama pećine slikali ono što su osjećali i doživjeli.

Neovisno o društvenim promjenama i uvjetima rada, Marika kontinuirano stvara i izlaže. Talent, potencijal, kvalitetu, poseb- nost u slikarstvu Marike Šafran Berberović prepoznali su brojni likovni kritičari. Govorili su u raznim prigodama (otvaranjima izložbi) i na različitim mjestima (galerije, novine…), ali nedovoljno i nepotpuno.

Mislim da njezin dugi život ispunjen intenzivnim slikarskim radom zaslužuje relevantan prikaz njenog bogatog opusa. Stekavši zavidne zanatske temelje na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, permanentnim samoobrazovanjem i ustrajnim radom Marika Šafran Berberović stvorila je bogat slikarski opus. Uvijek radi s najboljim materijalima.

Marikine slike, promičući snagu istinske umjetnosti, oplemenjuju mnoge prostore od privatnih stanova, državnih institucija do mnogih galerija. Svestrana, senzibilna i obrazovana umjetnica izgradila je svoj put, razvila je osebujan i prepoznatljiv stil: minimalistički i poetičan. Kod Marike prevladavaju nježne, svijetle boje.

Iako je sa suprugom, također poznatim slikarom koloristički snažnog opusa, Osmanom Berberovićom dijelila svakodnevicu, atelje i zajedno su izlagali, ostala je svoja nježna i profinjena.

Kod Marike prevladava figurativno slikarstvo. Svaka njena slika teži savršenstvu. Protkana je nježnošću, žudnjom da ovaj svijet učinimo savršenim. Kod nje prevladava bijela boja i to je konstanta u njenom opusu.

Stalne i mučne migrene utjecale su na Marikin rad. Utkane emocije i patnja ogledaju se u mnogim njenim djelima. Također, u njenom stvaralaštvu osjećaju se samoća i tuga. Pa čak i u čaroliji snježnog krajolika prisutne su tamne note njenog raspoloženja. U slikarskom opusu Marike Šafran Berberović imamo bogatstvo motiva: nježni pejzaži, mrtva priroda, portreti, detalji iz obiteljskog života…

Posebno su joj drage mrtve prirode. Naslikala je puno slika pod dojmom pročitanih djela (pjesama), npr.: La luna asoma (Federico García Lorca).

Ova monografija je prikaz samo manjeg dijela stvaralaštva vrsne slikarice Marike Šafran Berberović. Svestrano obrazovana stvarala je istražujući i propitujući sebe i okolinu.

Monografija je podijeljena na četiri dijela:

  1. Radovi nastali za vrijeme studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1955. – 1960.

U prvom dijelu prisutni su radovi naslikani tijekom studija na Akademiji i neposredno po završetku Akademije. Slike iz tog razdoblja pokazuju ovladanost slikarskim umijećem. Koliko joj znači slikarsko umijeće vidi se iz toga što je napisala knjigu o slikarskom zanatu, Kistovi i boje.

  • Rani radovi

Drugi dio monografije posvećen je djetinjstvu. Izuzev Miljenka Stančića ne nalazimo u hrvatskom slikarstvu takvu posvećenost toj temi. Nadahnuta pjesnikom R. M. Rilkeom i slikarom M. Stančićem Marika je naslikala mnoge dječje portrete. Vrijeme djetinjstva obično smatramo vremenom veselja i igre, bezbrižnosti, slobode, ali na Marikinim slikama prisutna je neka sjena osamljenosti, pa i tuge. To kao da se prenosi i na igračke, na lutke koje leže, na bijelog konjića koji kao da vapi u pomoć. Gledajući Lutke koje se smiju, osjećamo bol u srcu žene usred vihora rata, a krhko dijete koje se spušta po stepenicama od sunca i kamena kao da vapi za majčinim zagrljajem. Razigranost je ipak prisutna i to u malim stvarima, što vidimo na slici Sadržaj dječjeg džepa.

  • Bjeline svjetla i sjene

Treći dio posvećen je svakodnevici u kojoj je i radost življenja i bol gubitka. Uz stvari koje nas okružuju tu je odana počast i tableti protiv bolova, a i priznanje na pomoći koje joj je u životu pružila glazba (Orfej, Mozart) ima bjeline karakteristične za Marikin rad. Iz velikog dijela njenog opusa iščitava se posvećenost obitelji, svijest o važnosti svakodnevice. Smirenost i sigurnost dnevne sobe. Umjetnica je tražila ljepotu u svakodnevnim stvarima.

U slici Dijete silazi niz stube uhvaćen je osobit trenutak pun emocija gdje se dijete spušta niz školske stube, a u podnožju ga čeka majka. Ono osjeća sigurnost, radost i beskrajno povjerenje u majku. Izbor boja produbljuje nježnost.

  • Portreti

Četvrti dio monografije posvećen je portretima. Umjetnica je portrete počela slikati kasnih sedamdesetih. U njenim portretima autentičnost emocija budi privlačnost i daje osjećaj sklada. Ima osjećaj za karakter i volumen. Svaki njen portret jednako donosi fizičke kao i psihičke karakteristike osobe.

Spomenula bih dojmljive portrete njezinih gimnazijskih profesora: Profesora Zvonimira Zmajlovića i Profesora Dionizija Sabadoša na kojima je autorica slikom predočila dostojanstvo, smirenost i mudrost prosvjetnih radnika. Njezin Autoportret u razbijenom zrcalu je pun simbolike, slutnje i elegancije.

Univerzalnim jezikom umjetnosti – poezije, glazbe i slikarstva – oblikovala je umjetnica svoj nježni i bajkoviti svijet. Ona je autorica velike stvaralačke moći, velike erudicije, iznimne osjećajnosti s velikim rasponom tema. Kao originalna umjetnica bujne mašte tragala je i za bîti važnosti života čovjeka i njegovom težnjom za spoznajom transcendentnog.

Ususret devedesetoj obljetnici njezina života prigoda je da se trajno i stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj likovnoj kulturi, da se obrati pažnja na djelo talentirane umjetnice zavidnog opusa.

Tome će, vjerujem, doprinijeti i ova monografija.

Zorka Jekić