KNJIGE I UDARCI 

Tullio Pironti

S Talijanskog prevela Suzana Glavaš

Roman

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 208

Format: A5

Maloprodajna cijena 110,00 kn (15,00€)

Tullio Pironti (Napoli, 10. 6. 1937.), knjižar, nakladnik i pisac. Izdavačku djelatnost započinje 1972. reportažnom knjigom La lunga notte dei Fedayn/Duga noć Fedayna novinara Domenica Carratellija, izdanom nedugo nakon pokolja izraelskih atletičara i palestinskih otmičara za vrijeme Olimpijade u Münchenu. Kao nakladnik objavljuje pretežno napuljske pisce i suvremenu svjetsku književnost. Prvi je u Italiji objavio i proslavio se stranim autorima kao što su Don DeLillo, Bret Easton Ellis, Raymond Carver, Naghuib Mahfuz (egipatski Nobelovac), te naš Karlo Štajner. Osobitog odjeka imaju još uvijek njegova izdanja reportažnih knjiga autora kao što su David Yallop, John Cornwell, Philipp Willan, Leopold Ledl, te Richard Hammer, o skandaloznim financijskim malverzacijama Vatikana i o smrti Pape Lucianija. Autor je dvaju vrlo zapaženih autobiografskih romana : Libri e cazzotti/Knjige i udarci (2005) i Il paradiso al primo piano/Raj na prvom katu (2010).
editore@tulliopironti.it

Suzana Glavaš (Zagreb, 22. 3. 1959.), lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu “L’Orientale” u Napulju, znanstvenik i književni prevoditelj s talijanskog i na talijanski. Magistar filoloških znanosti: magistrirala talijanističkom temom Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija, objavljenom u izdanju Hrvatskog filološkog društva Zagreb 1995. godine. Osim analitičkog bavljenja Bellinanijevom poezijom, kojoj je posvetila brojne radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, znanstveno se bavi talijanističkim temama te hrvatskotalijanskim književnim odnosima i vezama u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenosti. Dosta radova posvetila je i proučavanju starijih i suvremenih talijanskih i hrvatskih židovskih autora i djela.

sglavass@libero.it

“Bili smo na groblju u Zagrebu, i stajali pred grobom Sonje Štajner. Jovine je počeo fotografirati. Bio sam potresen Štajnerovom pričom i obraćao sam mu se ljubazno. Razumijevali smo se pokretima. Taj me čovjek uspijevao raznježiti, groblje i hladan i siv dan polučili su u meni osjećaj tjeskobe. Jovine je frenetično snimao fotografskim aparatom, sa svih strana, i priča koju je ispričao pisac, nije ga se uopće doimala. Štajner je iskazao veliko strpljenje, no Jovine je htio još više. U početku je i on bio strpljiv, no kasnije je postao osoran jer se nije zadovoljavao time da snima tog čovjeka bez suza na grobu svoje žene. Htio je da se ovaj rasplače i pokaže svoje očajanje. Takvu si je reportažu naime Jovine bio zamislio; ta nije valjda bio doputovao čak do Zagreba, na neko groblje, da bi fotografirao čovjeka bez izraza boli na licu. Na napuljskom dijalektu, na francuskom i jezikom pokreta dao je Štajneru na znanje što zapravo od njega traži. Htio je da se ovaj svine nad ženin grob i zaplače, htio je suze i očajanje. Čovjek je isprva tome odolijevao, te pokazao da više ne može zaplakati, da mu se bol skamenila u utrobi, no Jovine je bio uporan. Na koncu je Štajner posustao. Za njega se taj susret bio pretvorio u mučenje, i možda je upravo zbog tog mučnog osjećaja koji je u njemu pobuđivao talijanski fotograf, briznuo u plač. Plakao je ispred objektiva, plakao je na ženinu grobu, i ja sam vidio zadovoljno Jovineovo lice.”