Kategorije
Knjige

IZABRANE PJESME Umberto Bellintani

izabrane pjesme (2)

IZABRANE PJESME

Umberto Bellintani

dvojezično / testo a fronte

Odabrala, prevela i uredila Suzana Glavaš

Poezija

Uvez: Meke korice

Format: A5

Maloprodajna cijena 140,00 kn (18,50 €)

ŽIVOT I DJELO UMBERTA BELLINTANIJA

 

Umberto Bellintani rodio se 10. svibnja 1914. u San Benedettu Po pokraj Mantove (južna Lombardija) nedaleko Vergilijeva rodna Andesa. Ugasio se u rodnome mjestu 7. listopada 1999. godine.

Osnovnu školu (5 razreda) završio je u San Benedettu Po a kao šesnaestogodišnjak ondje pohađao večernji tečaj likovnoga odgoja na Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri). Nastavnik mu Pescasio bio je naprosto ganut njegovim umijećem kopiranja klasičnih niskih reljefa, izvješenih o zidove dvorane, te se založio da se Bellintani usmjeri studiju kiparstva  na Višoj umjetničkoj školi u Monzi kraj Milana (Istituto Superiore per le Industrie Artistiche), nekoj vrsti talijanskog Bauhausa.

Između 1932. i 1937. godine Bellintani redovito studira kiparstvo u Monzi u klasi slavnog kipara Artura Martinija i mladog  Marina Marinija, te pod vodstvom proslavljenih slikara kao što su Raffaele de Grada i Pio Semeghini i arhitekata kao Edoardo Persico i Giuseppe Pogatschnig Pagano.

Nakon kratkog radnog iskustva u struci, 1940. biva mobiliziran i poslan na bojišta u Albaniju (gdje mu se već nalazio prijatelj keramičar Salvatore Fancello) te se potom s trupama premiješta u Grčku, gdje u noći sklapanja primirja 8. rujna 1943. biva zarobljen od Nijemaca i priveden u radne logore u Njemačku (Görlitz, Dachau) i  današnju Poljsku (Torn, Peterdorf).

Povratak iz rata 1945. godine predstavlja za Bellintanija kraj „sretnog razdoblja“ provedenog u Monzi jer, kako je on osobno zabilježio, „tamo se udisao drugačiji zrak i bilo je uvijek sunca: kažem u Monzi u Scuola d’Arte. Zna se što je sunce, zar ne? Pa dobro, u toj ga je školi bilo uvijek, čak i onda kada bi magluština prekrila čitavu Lombardiju, pa Toscanu i još niže. Živjelo se doista u nekom drugom svijetu. Dobro je to znao Fancello koji je poginuo u Beratiju u Albaniji, i tako smo izgubili jednog kipara, u to sam uvjeren. Rat nas je sve uništio.“[1]

Teške životne prilike poratnih godina i nemogućnost da živi od kiparstva prisilile su Bellintanija da ostavi dlijeto – premda je još 1939. bio zapažen od kritike kao „plodan kipar u Milanu“ – te se prihvati posla predavača crtanja prvo na onoj istoj Obrtničkoj školi (Scuola di Arti e Mestieri) u San Benedettu Po, koju je nekoć dobrovoljno pohađao, potom na državnoj osnovnoj školi (Scuola Media) u rodnome mjestu na kojoj će od 1960., nesklon odluci da položi razliku ispita za redovnog nastavnika likovnog odgoja, vršiti dužnosti tajnika sve do umirovljenja.

Pjesnikom postaje još u djetinjstvu, kad je „stihovima od zraka“ u sebi sricao osjećaj beskrajne radosti što bi ga prožimao pri osluškivanju i promatranju svih pojava u prirodi „pokraj najveće rijeke domovine“ (Pada). Svoje prve (izgubljene) stihove zapisao je, međutim, baš na bojištima u Albaniji gdje je svoj doživljaj poezije života, onemogućen izraziti ga u kiparskome mediju, pretočio u jezični izričaj.

Sa sastavcima nastalim u Grčkoj i u logorima, kojima na čudesan način priziva oblik i motiviku klasične lirike (grčki fragment i bukoliku sret ratnih užasa) izazvao je senzaciju na nagradnom natječaju „Libera Stampa“ u Luganu za Novu godinu 1946/47. unoseći novost u poslijeratno talijansko pjesništvo, na raskrižju između zadnjih hermetičara i nastupajućih neorealista.

Iste godine pozvan je na suradnju s jednim od vodećih književnih časopisa talijanskog neorealizma, „Il Politecnico“ iz Torina, kojeg je uređivao Elio Vittorini. Godine 1947. sklapa prijateljstvo, koje će trajati cijeli život, s pjesnikom i uglednim likovnim kritičarom i profesorom Alessandrom Parronchijem, posredstvom kojem objavljuje skupinu pjesama u uglednom časopisu „Il Paragone“.

Godine 1953. Alessandro Parronchi priređuje mu za tisak kod firentinskog nakladnika Vallecchi prvu zbirku pjesama Forse un viso tra mille (Možda jedno međ tisuću lica).

O Bellintaniju se tih godina mnogo i pohvalno pisalo, pa tako Piero Chiara primjerice tvrdi da „Bellintani zacijelo nije otkriven u Luganu. On je već bio u zraku, kako se to kaže. Bio je nov glas, naglasak na koji se čekalo, neka gorka i svježa nota u pjevu koji je vraćao vrijednost i drevnu postojanost jednom izmučenom svijetu.“[2]

Pedesetih godina nastaju i zanimljivi crteži olovkom za koje će Bellintani kasnije, u jednom pismu Alessandru Parronchiju, a prigodom svoje izložbe u Firenci u galeriji Pananti 1985., ustvrditi: „… to su tek sitnice, obične skice za prave crteže koje je vremenom trebalo doraditi za slike ili kipove, u nadi da ću se jednoga dana imati prilike vratiti umjetnosti, nadi koju sam kasnije potpuno izgubio, zbog čega sam i odlučio sa svime prekinuti… Pravi crteži nastali su u Grčkoj, i tamo mi je neki Bog pomagao ili ih umjesto mene crtao. Ostali su tamo, a možda su i morali tamo ostati, kao što je u Albaniji morala ostati jedna bilježnica gusto ispisana stihovima nastalih između bra di brežuljaka u okolici Sinanaia, mjestanca pokraj rijeke Vjosa.“[3]

Tri zbirke pjesama: Forse un viso tra mille / Možda jedno međ tisuću lica (Vallecchi, Firenze 1953.), Paria / Nadničari (Meridiana, Milano 1955.) i E tu che m’ascolti / A ti što me slušaš (Mondadori, Milano 1963.) – uz neke neuvrštene sastavke objavljene po časopisima („Il Politecnico“ i „L’Esperienza Poetica“), te pokoji sastavak novijeg datuma objelodanjen isključivo pod pseudonimom – svo je nasljeđe koje je Bellintani nakon 1963. želio ostaviti književnoj publici, nepokolebljiv u odluci da za života više ne objavljuje.

Dugo razdoblje tišine i povučenosti iz javnosti u kojem Bellintani odbija objavljivati stihove premda ih i dalje bilježi, unatoč kontinuiranoj prisutnosti u antologijama talijanske poezije druge polovice 20. stoljeća, u povijestima talijanske suvremene književnosti te kod književne kritike, biva neočekivano prekinuto odlukom da pjesniku i kritičaru Mauriziju Cucchiju preda za objavljivanje kod Mondadorija veći broj rukopisa nastalih u luku o preko pola stoljeća, od mladenačkih sastavaka do tada najsvježijih. Tako u nekoj vrsti antologijskog izdanja pod naslovom Nella grande pianura / U velikoj nizini (Mondadori, Milano 1998) – koje sadrži pjesnikov izbor iz prve zbirke Forse un viso tra mille, te potpuni pretisak plakete Paria i treće zbirke E tu che m’ascolti – objavljuje obiman izbor dotad neobjavljenih lirika, nastalih u razdoblju od kraja Tridesetih do 1992. godine, naslovljujući ga Un abbaino in piazza Teofilo Folengo / Krovna kućica na trgu Teofilo Folengo.

Istovremeno se rađa odluka i želja objelodaniti i veći broj rukopisa kod manjeg nakladnika Perosini iz Verone koja je 1998. urodila zbirkom Canto autunnale / Jesenji pjev. Urednik spomenute zbirke, Italo Bosetto, napisat će tom prigodom o pjesniku: „Glas Umberta Bellintanija je glas proroka koji u današnjoj egzistencijalnoj pustinji podstiče da se više ne prihvaća iznevjerena vjernost, zgaženi ideali, poništen čovjek: poziva na uzvraćanje uvrede ljubavlju.“

Za života Umberto Bellintani odlikovan je sljedećim nagradama za poeziju: Premio Libera Stampa, Premio Lerici Pea, Premio Cervia, Premio Sabaudia, Premio David Maria Turoldo te, posthumno, Premio Pasolini. Prevođen je na ruski (Solonovič), slovenski (Zlobec) i hrvatski (Machiedo, Glavaš, Ricov).

U Hrvatskoj je prvi otkrio Bellintanijevo pjesništvo široj čitalačkoj publici Mladen Machiedo u „Forumu“ 1969. te ga zarana predstavio u antologijama Novi talijanski pjesnici (Split 1971) i Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo 1982). Znanstveno se njime bavio u radu na talijanskom jeziku „Orientamenti ideologico-estetici nella poesia italiana del dopoguerra (1945-1970), objavljenom u akademskom časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (1970-71, br. 31-32 i 1972-73, br. 73-79). Opet ga je, iz novog ugla, prestavio pjesmama u svojoj posljednjoj antologiji Zrakasti subjekt (Zagreb 2003., II dio).

Joja Ricov prepjevao je i predstavio Bellintanija manjim odabirom pjesama objavljenim 2003. u broju 4/6 časopisa „Mogućnosti“ u sklopu priloga „Lirici Italije zakutcima Novecenta“.

Suzana Glavaš posvetila se proučavanju Bellintanijeve poezije u svome magistarskom radu „Iskustvo i mit Umberta Bellintanija“ kojim je 1992. godine stekla znanstveni stupanj magistra filoloških znanosti. Rad je na obrani od povjerenstva predložen za objavljivanje te je u cijelosti tiskan 1995. u biblioteci Književna smotra Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu. Suzana Glavaš i nakon toga se znanstveno bavila proučavanjem Bellintanijeve poezije objavivši radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, u Hrvatskoj i Italiji. To su primjerice: „O vodenom psihizmu prve pjesničke zbirke Umberta Bellintania“ („Forum“ 1996), „Što su Bellintaniju ‘usta kita’“ („Književna smotra“ 2000), „Ricordando Umberto Bellintani amico e maestro“ (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia 2002-2003), „Se vuoi sapere di me“ (u Se vuoi sapere di me, poesie inedite, a cura di Suzana Glavaš, Alberobello 2007), „L’enigma dell’io di Umberto Bellintani“ (u zborniku Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana, Zagreb 2008). Prepjevi Suzane Glavaš Bellintanijeve poezije objavljivani su ranijih godina sporadično u književnim i drugim časopisima („Forum“, „15 dana“, „Putovi“, „Novi Omanut“, „Hrvatsko slovo“) te emitirani u dva navrata na III Programu Radio Zagreba, u emisiji „Poezija naglas“, ne imavši u Hrvatskoj dosad prigodu biti objavljeni u knjizi, u antologijskom izboru.

Suzana Glavaš dobitnica je talijanske međunarodne nagrade „Premio Umberto Bellintani“ koja joj je za znanstveno proučavanje Bellintanijeva djela dodijeljena u Mantovi 2002. godine.

                                                                                                                             Suzana Glavaš

[1] Odlomak je uzet je Bellintanijeva članka „Luđak, normalan, kreten“ (Pazzo, normale, cretino) objavljenom u milanskom časopisu „Književnost – umjetnost, mitovi 20. stoljeća“ (Letteratura – arte, miti del ‘900) 1979.
[2] Iz časopisa Stagione – Lettere e Arti, godište IV, br. 14 s. a. (Bellintani je tvrdio da je iz 1957. ili 1958.).
[3] Iz predgovora Alessandra Parronchija katalogu prilikom izložbe Bellintanijevih crteža u Firenci.
Kategorije
Knjige

TO SAM JA Suzana Glavaš

 

to sam ja video

TO SAM JA

Suzana Glavaš

Uvez: Meki uvez

Br. str: 84

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00kn (11,00 €)

 

RIJEČ UREDNICE

Nova knjiga Suzane Glavaš To sam ja prvo je autorsko književno djelo na hrvatskome jeziku ugledne znanstvenice, književne prevoditeljice i pjesnikinje Zagrepčanke koja već dugi niz godina živi i radi u Italiji objavljujući na hrvatskom i talijanskom jeziku u Hrvatskoj i Italiji.

Knjiga je podijeljena u dvije cjeline i vremenski zaokružuje jedno Autoričino zrelije životno i stvaralačko razdoblje koje se razvija oko iste tematske okosnice, točnije rečeno oko ispreplitanja autobiografije u vlastitom književnom izričaju. Tu su pjesnički ciklus Homo homini humus te zbirka pjesničkih proza To sam ja, nastalih izvorno na hrvatskome jeziku. Svega je jedna pjesnička proza izvorno bila napisana na talijanskom jeziku (objavljena u čak dva on-line časopisa) i jedina je koju je Autorica za ovu prigodu (smatrajući je nezaobilaznim detaljem ovog svog mozaika) osobno prevela i prilagodila za objavljivanje na hrvatskome jeziku. Riječ je o pjesničko-esejističkoj kratkoj prozi Kad se Zaljubljenost vjenča za Ljubav pjev je uzvišen (Quando l’Innamoramento sposa l’Amore il Canto è sublime, objavljeno u Sicilia Report i MetroCT).

Pjesnički ciklus naslovljen Homo homini humus sadrži pjesme nastale u razmaku od pet posljednjih godina Autoričina života, razdoblje u kojem je u Italiji objavila svoje dvije autorske pjesničke zbirke: Sono Donna che NON C’È/ Žena sam koje NEMA i Ti suono le mie dita. Per mano sola/Sviram ti svoje prste. Za ruku solo, za koje je u Italiji dobila nagrade i priznanja.

Kako su već dobro primijetili vrsni ljudi od pera u Italiji, koji su napisali predgovore i pogovore za njezine stihozbirke (Maria Roccasalva, Luca Signorini i Maria Gabriella Mariani, posljednje dvoje i svjetski poznati glazbenici i skladatelji), Suzana Glavaš svojim lirskim fragmentom podsjeća na starogrčke pjesnikinje Sapfu i Alkmenu (Maria Roccasalva), a sugovornik joj je uvijek neki Ti, osoba ili dio prirode, koje njene lirike pretvara u sasvim osebujan “grm brnistre sačinjen od mnoštva cvjetića kojemu su pridodani dodiri rime, igre riječi, asonancija i konsonancija, čuđenja i zapažanja ljepote i ljubavi u svakodnevnim malim stvarima“ (Maria Gabriella Mariani), ili su pak “kapi života skladno uglazbljene u prostrano namreškano more” (Luca Signorini).

Za pjesnički ciklus koji ovdje objavljujemo Suzaninih lirika na hrvatskom jeziku moglo bi se reći približno isto. Njezin materinski jezik također ima sugovornika, povremene rime i ritmičnost, asonancije i konsonancije, igru riječi i pjesničke slike u kojima dominira Misao (Misao suputnica / misao čista…), sakralno i profano proživljavanje Vremena (Kad umre vrijeme…), Vjera (Vode su mi nizvodne…), Ljubav (Voliš ti / ljubav moju / što te voli) i Ljepota u svim raznolikim aspektima ovozemaljskog života u konstantnom suglasju sa univerzumom i univerzalnošću tih vrijednosti koje Autorica proživljava, ili želi da bude, kao „homo homini humus,“ oplemenjenje i usklađenost među elementima kao što su Čovjek, Voda, Zemlja, Zrak, Sluh, Vid, Dodir, jednom riječju Život u skladu i ljepoti kroz njegovanje vrijednosti humanog i humanističkog Identiteta kao jedinog mogućeg za plemenito koračanje i osobno uzdizanje prema višim ciljevima Čovjeka kao razumskoga i osjećajnog Bića u sveopćemu Bitku.

Prozni ciklus To sam ja autobiografska je cjelina od deset intimističkih ali i autobiografsko-strukovno intoniranih pjesničkih proza. Svojstvena po vrlo kratkim sintaktičkim misaonim strukturama, te po iznimnoj mekoći i zvukovnom odabiru riječi, tematski ponire u Autoričin bogat duhovni i plodan unutarnji svijet, iz kojeg se iščitava njezin književno profinjeni senzibilitet osobe koja poručuje o svojim iznimnim trenutcima susreta s njoj dragim i često uglednim osobama iz svijeta književnosti i klasične glazbe, kao i kroz njezina sudjelovanja na prestižnim javnim nastupima i u medijima. U njima čitatelj kroz sasvim neuobičajena ozračja riječi ponire u Autoričinu stvarnost i auru koje su reklo bi se jedinstvene u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Dvije su pjesničke proze u zbirci i esejističkog karaktera jer se u njima Autorica intimno kritički propitkuje o sebi bliskim stručnim temama kao što je prenošenje značenja i duha i duše riječi iz jednog jezika u drugi. To su cjeline Rebeka jučer i Rebecca sutra, gdje Autorica promišlja o svojem iskustvu prevođenja na talijanski jezik romana Rebeka u nutrini duše Jasminke Domaš. Kao što u cjelini Rebecca sutra uspoređuje, glazbeničkim orkestriranjima svog jezičnog diskursa, umjetnost glazbene interpretacije s umjetnošću prenošenja riječi iz jednog jezika u drugi. Svoj prevoditeljski posao literarno uspoređuje s instrumentalnim izvođenjima vještih interpreta glazbenih veličina, među kojima je i njezin prijatelj violončelist Luca Signorini, interpretacijama koje joj se čine puno manje “nezahvalnima” i puno više priznatima od stručnoga priznanja takve vrste prenošenja na području umjetnosti riječi.

Vrlo su zanimljive i osebujne pjesničke intimističke proze kao Sobni glas, Srećice, Trokut, Ušavši jutros u more, svaka mali svijet za sebe, svaka dojmljivo i začudno misaono duboko posebna kao i sintaktički neuobičajeno impresionistički slikom i riječju uglazbljena poput simfonijskih stavaka.

Pjesme pak plijene pažnju i svojim položajem na bijeloj stranici, po Autoričinom odabiru i nipošto “slučajem”, te po prisutstvu ili odsudstvu interpunkcijskih znakova, koji su za Autoricu također značajni za pjesničku “auru” svakog sastavka. I na koncu naslovi pjesama, koje Autorica stavlja ispod lirika “kako ne bi optereteli čitatelja pri ulasku u pjesničko tlo i ozračje” već kako bi bili sinteza lirske poruke i njena stihovnog izričaja.

Zorka Jekić

 

Kategorije
Knjige

Tullio Pironti “KNJIGE I UDARCI” Odabir, prijevod i predgovor Suzana Glavaš

 

 

 

KNJIGE I UDARCI 

Tullio Pironti

S Talijanskog prevela Suzana Glavaš

Roman

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 208

Format: A5

Maloprodajna cijena 110,00 kn (15,00€)

 

Tullio Pironti (Napoli, 10. 6. 1937.), knjižar, nakladnik i pisac. Izdavačku djelatnost započinje 1972. reportažnom knjigom La lunga notte dei Fedayn/Duga noć Fedayna novinara Domenica Carratellija, izdanom nedugo nakon pokolja izraelskih atletičara i palestinskih otmičara za vrijeme Olimpijade u Münchenu. Kao nakladnik objavljuje pretežno napuljske pisce i suvremenu svjetsku književnost. Prvi je u Italiji objavio i proslavio se stranim autorima kao što su Don DeLillo, Bret Easton Ellis, Raymond Carver, Naghuib Mahfuz (egipatski Nobelovac), te naš Karlo Štajner. Osobitog odjeka imaju još uvijek njegova izdanja reportažnih knjiga autora kao što su David Yallop, John Cornwell, Philipp Willan, Leopold Ledl, te Richard Hammer, o skandaloznim financijskim malverzacijama Vatikana i o smrti Pape Lucianija. Autor je dvaju vrlo zapaženih autobiografskih romana : Libri e cazzotti/Knjige i udarci (2005) i Il paradiso al primo piano/Raj na prvom katu (2010).
editore@tulliopironti.it

Suzana Glavaš (Zagreb, 22. 3. 1959.), lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu “L’Orientale” u Napulju, znanstvenik i književni prevoditelj s talijanskog i na talijanski. Magistar filoloških znanosti: magistrirala talijanističkom temom Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija, objavljenom u izdanju Hrvatskog filološkog društva Zagreb 1995. godine. Osim analitičkog bavljenja Bellinanijevom poezijom, kojoj je posvetila brojne radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, znanstveno se bavi talijanističkim temama te hrvatskotalijanskim književnim odnosima i vezama u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenosti. Dosta radova posvetila je i proučavanju starijih i suvremenih talijanskih i hrvatskih židovskih autora i djela.

sglavass@libero.it

 

“Bili smo na groblju u Zagrebu, i stajali pred grobom Sonje Štajner. Jovine je počeo fotografirati. Bio sam potresen Štajnerovom pričom i obraćao sam mu se ljubazno. Razumijevali smo se pokretima. Taj me čovjek uspijevao raznježiti, groblje i hladan i siv dan polučili su u meni osjećaj tjeskobe. Jovine je frenetično snimao fotografskim aparatom, sa svih strana, i priča koju je ispričao pisac, nije ga se uopće doimala. Štajner je iskazao veliko strpljenje, no Jovine je htio još više. U početku je i on bio strpljiv, no kasnije je postao osoran jer se nije zadovoljavao time da snima tog čovjeka bez suza na grobu svoje žene. Htio je da se ovaj rasplače i pokaže svoje očajanje. Takvu si je reportažu naime Jovine bio zamislio; ta nije valjda bio doputovao čak do Zagreba, na neko groblje, da bi fotografirao čovjeka bez izraza boli na licu. Na napuljskom dijalektu, na francuskom i jezikom pokreta dao je Štajneru na znanje što zapravo od njega traži. Htio je da se ovaj svine nad ženin grob i zaplače, htio je suze i očajanje. Čovjek je isprva tome odolijevao, te pokazao da više ne može zaplakati, da mu se bol skamenila u utrobi, no Jovine je bio uporan. Na koncu je Štajner posustao. Za njega se taj susret bio pretvorio u mučenje, i možda je upravo zbog tog mučnog osjećaja koji je u njemu pobuđivao talijanski fotograf, briznuo u plač. Plakao je ispred objektiva, plakao je na ženinu grobu, i ja sam vidio zadovoljno Jovineovo lice.”