Oznaka: ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI

ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI

Ljerka Car Matutinović

Urednica: Zorka Jekić

Lektura: Ljerka Car Matutinović

Dizajn korica: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 194 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-07-1

Maloprodajna cijena: 18,90 €

Književni medaljoni Ljerke Car Matutinović

Iskustvo lijepih riječi peta je knjiga književnih ogleda autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Svi tekstovi u knjigama prethodno su objavljeni u Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske i obuhvaćaju razdoblje od 2005. do 2022. g.

Prethodno su objavljene knjige kritika iste autorice: Vijenac odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.) i Književni ogledi (2019.).

Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih u 2013. g. Ljerka Car Matutinović poznata je i talentirana spisateljica, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Književnim djelima i prijevodima prisutna je više od pedeset godina u kulturnom i književnom životu Hrvatske.

U novoj knjizi Iskustvo lijepih riječi autorica predstavlja 57 naslova suvremenih autora. Knjiga ima tri dijela: Razgovor s autoricom, Poezija i Proza.

Razgovor s autoricom je sjajan intervju Ljerke Car Matutinović i glavnog urednika u Vijencu Gorana Galića u kojem se vidi da je književnost dio njenog habitusa. Drugi dio knjige obuhvaća tekstove o poeziji u 34 prikaza. Treći dio knjige obuhvaća tekstove o prozi i sadrži 23 prikaza.

Tekstovi u ovoj knjizi nastali su između 2019. i 2022. godine. Razvrstani su po kronološkom redu objavljivanja prikaza knjiga u Vijencu.

Knjiga kritika Iskustvo lijepih riječi otkriva kontinuitet autoričina rada na prikazivanju knjiga, a uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika prikaz je književnog života u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća.

Autorica uglavnom svaka dva tjedna objavljuje prikaz neke knjige hrvatskih ili stranih autora (prijevoda) u Vijencu, tako da je u ovom petoknjižju uvršteno preko trista prikaza knjiga.

U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom, potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i o njemu promišlja. Ljerka traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.

Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi svjedoči o autoričinoj ustrajnosti i poštovanju suvremenih autora, poznatih i manje poznatih pjesnika i prozaista. Ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koji svoja djela pišu na zavičajnim govorima.

Ljerka Car Matutinović je pronicljiva i nepristrana kritičarka. Njena jezična virtuoznost i sposobnost zapažanja olakšavaju čitatelju doživljaj određenog djela. Ljerka piše jasnim i čistim rečenicama. Njezini tekstovi o drugim autorima pridonose razumijevanju hrvatske suvremene književne produkcije.

Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi, zajedno s autoričinim prethodno objavljenim knjigama kritika, izuzetan je kritičarski poduhvat koji nadahnuto osvjetljava i promovira čari iskustva lijepih riječi.

Zorka Jekić

---

RAZGOVOR S AUTORICOM

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ PJESNIKINJA I KRITIČARKA

U dodiru s pjesmom sve je moguće

Razgovarao Goran Galić

U pjesmi mora biti duha, svojevrsne opuštenosti, iskra koja će oživiti poetsku sintagmu i biti poticaj / Posebno mi je draga moja pjesma Odiljat se, moj viteže iz 1983. / Podobni i samovoljni kreiraju tzv. javno mišljenje u književnosti / Suvremena književnost ne može nadvladati društvene traume.

Ljerka Car Matutinović česta je gošća naše redakcije, pjesnikinja je to i publicistkinja posebna senzibiliteta, koja je ostavila važan trag na hrvatskoj kulturnoj sceni posljednjih pola stoljeća. Redakcijski razgovori s Ljerkom dragocjeno su vrelo iz kojih izviru živa sjećanja na različite protagoniste našega kulturnog života, crtice iz naše književne i kulturne povijesti kojih nema u službenim monografijama, a koje govore mnogo. Jedan takav razgovor odlučili smo oblikovati u pisanu formu i podijeliti ga s vama.

Gospođo Car Matutinović, iza vas je dvadeset pjesničkih zbirki, brojne nagrade, a nedavno ste predstavili i četvrtu knjigu ogleda. Što je izazovnije, stvarati vlastitu književnost ili pisati o književnosti drugih?

Taj vaš izraz izazovnije mogu prihvatiti iako asocira na natjecanje u nekim disciplinama, pa tko pobijedi. U mom slučaju nema pobjednika ni pobijeđenih: vlastita književnost ili književnost drugih?! Volim ovo čime se bavim. To je svojevrsni predah. Uostalom, cijeli sam život radila na nekoliko razboja: pisanje, objavljivanje, prijevodi, književnokritički rad. Tomu ću još dodati da sam bila profesorica književnosti na Petoj zagrebačkoj gimnaziji, lektorica hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Firenci, urednica književnih emisija na Radiju Zagreb. Da još nabrajam? A zvali smo se i vikend-piscima.

Miroslav Krleža zapazio je vaše stihove još 1983, naglasivši njihovu „toplinu i izvornost“. Kako danas gledate na svoj pjesnički put od prve zbirke Vrijeme rastanaka iz 1971. do posljednje Dok su ti ruke u pokretu iz 2017?

Zbirka Vrijeme rastanaka pripada u razdoblje koje bih mogla simbolički nazvati „pjesnik nosi svoje pjesme na ogled“. Bila je to istinska potreba da Drugi vide u mojim pjesmama tu silnu žudnju za stvaranjem. Dragi Josip Pupačić, vrsni pjesnik, rekao mi je nakon što je pročitao moje pjesme: Odnesite ih u Republiku. I tako sam se našla pred vratima Republike, u nekom iličkom dvorištu. Ali nisam prešla prag tog književnog Olimpa. Nisam smogla hrabrosti suočiti se s tim nebesnicima. Bili su odveć bučni, međusobno su se sudarali nepodobnim riječima i taj mi njihov dalmatinsko-agramerski chat nije bio po ćudi.

No ipak ste pronašli vlastiti pjesnički put iz kojeg izvire opčinjenost tradicijom, napose renesansnom dubrovačkom poezijom. Što vam je u stvaralačkom procesu osobito važno?

To je razdoblje od gotovo pet desetljeća postojanog i, zašto ne reći, plodnoga stvaralaštva. Kad bih bacila pogled na neke naslove, kao na primjer: Kanat slaji od meda, Disan je, Jabuka na glavi, Zarobljeno tijelo i drugi soneti, Vrijeme punog Mjeseca, Kad već postoji planina, u kojima je osmišljen sav moj život, moja kreativna meštrija, onda bi se gospođa Inspiracija razmahala i nastajale bi nove pjesme. Najviše su me osvajali naslovi. Kad bih osmislila naslov pjesme, pjesma je bila tu. Tako je bilo i s prozom, pa i u mojim književnim ogledima naslov je izvor promišljanja. Kad odložim knjigu odabranu za Vijenac, pišem nove pjesme koje su na tragu vremena koje proživljavamo. To je moje „oživljavanje samoće“.

Je li vam neka zbirka posebno draga?

Ciklusi pjesama Soneti o ljuvenom kasu i odiljanju i meni posebno draga pjesma Odiljat se, moj viteže nalaze se u zbirci Odiljat se (1983). Ta je zbirka svojedobno požnjela četrnaest izvrsnih kritika. I to je bio moj spoj s tradicijom dubrovačke renesansne poezije.

Napisala sam stotinjak soneta koji su tematski, intonacijski i izražajno vrlo raznoliki. Ne volim sofizme i vulgarizme u poeziji, ni cerebralno, hladno „mudrovanje“. U pjesmi mora biti duha, svojevrsne opuštenosti, iskra koja će oživiti poetsku sintagmu i biti poticaj. Važno je raditi (pisati!). Nadahnute književne poslenice, tzv. žene pisci, nadmašile su muške kolege sjajnom invencijom i nepotrošivom emocionalnom i duhovnom energijom. Usprkos svemu!

Što biste izdvojili iz svoga pozamašnog prevoditeljskog opusa?

Studij talijanskog jezika i boravak u Firenci proširili su krug pisaca koje sam prevodila. Najviše sam prevoditeljskog stvaralačkog truda uložila u knjige vrhunskih talijanskih autora, Carlo Collodi, Gianni Rodari, Alberto Moravia. Danteova pjevanja iz Pakla, Petrarkini soneti i genijalne storije Giovannia Boccaccia bili su moj užitak u prevođenju. Moja knjiga prijevoda Žena od kamena (izbor iz suvremene talijanske proze, 2005), talijanska narativna proza, izrastavši iz Boccaccia, donosi specifičan okus bivstvovanja do apsurda globalizirane svakidašnjice: Mario Tobino, Gesualdo Bufalino, Antonio Tabucchi, Stefano Benni, Erri de Luca, Eraldo Baldini, Paola Capriolo. Bila je kreativna radost prevoditi maestralne domete talijanske književne riječi.

Već godinama pišete o novim ostvarenjima književnika različitih generacija i poetika. Koji su prema vama dometi suvremene hrvatske književne produkcije?

Doista, u Vijencu surađujem od 2005. i odonda sam objavila više od dvjesto prikaza knjiga i četiri knjige književnih ogleda. Dok listamo te knjige, izlaze pred nas poznati i manje poznati autori. Ono što ih spaja jest kreativnost i čudesno raznolik i specifičan tematski raspon. Čini se da smo zemlja pjesnika, ali i prozaisti, romansijeri su sada in. O dometima suvremene književne produkcije u nas trebala bi posebna studija. Ono što valja istaknuti jest tjeskoba vremena u kojem živimo i koju svatko od pisaca doživljava na poseban način. Ovaj gotovo potrošen svijet hrani se globalnim nesporazumima, netolerancijom, nezaustavivom pohlepom, nasiljem i dogmama. Sve su to duboki ožiljci na tijelu definitivno potrošačka društva. I suvremena književnost ne može nadvladati te društvene traume. Urušava se komunikacija. „Dežurni nazlobnici“, kako bi rekao Saša Vereš, stvaraju svoje liste prioritetnih pisaca, među kojima uglavnom nisu kvalitetni pjesnici i prozaisti koji zaslužuju pozornost. Uzalud i provokacije stilskog pluralizma, vulgariziranje seksualnosti, evidentiranje kriminala. Uzalud online izdanja i tobožnja etičnost i vulgarna transparentnost društvenih mreža. Ni takozvana stvarnosna poezija i konstruiranje rečenica bez glave i repa, koje nazivaju pjesmama, nisu drugo no circulus vitiosus iz kojeg nema izlaza. I zato dobro prolaze samozvani pojedinci uključeni u arbitriranje kao da neometano uzgajaju marihuanu. Oni, podobni i samovoljni, kreiraju tzv. javno mišljenje. Paradoksalno su samouvjereni i usuglašeni s istomišljenicima. Ali ta društvena pojava i općepoznati jal hrvatski su specijalitet.

U kakvim su vam sjećanjima ostali vaši nastavnički dani u zagrebačkoj V. gimnaziji, gdje ste godinama predavali hrvatski jezik i književnost? Kakav je nekad bio odnos mladih prema knjizi i jeziku, a kakav je danas?

U usporedbi s današnjim 21. stoljećem čine se nekako nebeski azurnima, gotovo bajkovitim. Učenici su nekad nosili uniforme, bolje rečeno: kute, plave, azurne. I nastavnici također. Imala sam čast predavati u tzv. A-razredima. Sve sami genijalci, ali pristojni. Ja sam dopuštala učenicima da pravopis drže na klupi, da se sprijatelje s tom knjigom. Moji učenici kazivali su napamet stihove, Matoša, Vidrića, Cesarića, Tadijanovića i bogzna koliko sam im zbog toga „išla na živce“! Današnje globalno vrijeme, vrijeme mobitela, tableta, računala, igrica, tetovaža, poderanih traperica, prilično je incidentno i prema onome što nam podastiru tzv. mediji, stanje nije take it easy.

Talijanski kritičar Rolando Certa kazao je 1984. da je vaša književnost svojevrsno „traganje za Edenom djetinjstva koje se više nikome ne vraća“. Je li hommage tom traganju i vaša zbirka priča za djecu Ma i Lu, koja je nekad bila na popisu obvezne lektire, a odnedavno je i ponovno dostupna? Čime se danas bave junaci zbirke, vaši unuci blizanci Ma i Lu?

Knjiga Ma i Lu romansijerski povezuje životne dogodovštine blizanaca Ma i Lu. To je apoteoza radosnoga, bezbrižnog života koji treba pružiti svoj djeci svijeta. Bila je to lektirna knjiga objavljena 1989. u pet tisuća primjeraka (Mladost) i nedavno obnovljena, oživotvorena u ediciji Funditus pod naslovom Duplići Ma i Lu. Duplići, moji unuci Ma i Lu (Marko i Luka) sad su „odrasli dečki“. Marko je budući specijalist za dječju stomatologiju, a Luka je direktor marketinga u međunarodnoj kompaniji. Obojica se bave glazbom. Nisu napustili svijet umjetnosti. Marko je uglazbio desetak mojih pjesama, koje je izvodio na promocijama mojih knjiga. Luka je objavio svoju prvu zbirku pjesama Dječarac, kojoj sam ja bila urednica. I dalje piše.

U rodnoj Crikvenici, koje ste počasna građanka, utemeljili ste i manifestaciju Jadranski književni susreti. Kako je došlo do tog projekta i koji su plodovi?

Jadranski književni susreti moj su obol rodnoj Crikvenici, u kojoj sam propjevala na čakavskom, a imala sam deset godina. (Ta moja životvorna čakavska beseda!) Ugostili smo na Susretima lijep broj hrvatskih pjesnika i prozaista. A posjetili su nas i naša „braća po peru“ iz Italije, Slovenije, BiH i Sjeverne Makedonije. Osnovali smo nagradu Crikveničko sunce i proslavili jubilarnih petnaest godina. I prošlogodišnjim 18. Susretima pokrovitelj je bio Grad Crikvenica, a organizatori crikvenička Gradska knjižnica i DHK. Tako su Jadranski književni susreti postali crikvenički brend. U duhu vremena!

I dalje publicirate nove pjesme i prozu. Kako nakon stotina i stotina pjesama i dalje ostati svjež i autentičan?

Teško je biti svjež i autentičan, kad nam nije dano da možemo „kozmički disati“. Kad se ne možemo udaljiti od ljudskih tjeskoba, kad nam je nametnut život bez događanja. Kad se nešto neočekivano useli u prostore našeg bića… I što možemo učiniti da se to promijeni? U mojoj knjizi izabranih priča Život bezbrižan i lepršav, 2016, bezbrižnost i ljubav himerički su nedohvatni pa ću stoga završiti ovaj moj razgovor s vama s upitnom rečenicom: Što znači biti zatravljen pjesmom? Pjesma je poput ljubavne iskre. Ona se spasonosno nudi kao djelić živog svemira. Ona preobražava naša osjetila i nama se čini da je u dodiru s pjesmom sve moguće.

(Vijenac MH, Zagreb, br. 676 – 29. siječnja 2020.)

---

BILJEŠK O AUTORICI

Ljerka Car Matutinović, suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, rođena je u Crikvenici. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima. Član je Društva hrvatskih književnika (1975.), Zagrebačkog centra Europskog društva kulture (sa sjedištem u Veneciji) i član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Od 1961. objavljuje književne kritike, književne interpretacije i eseje; pjesme objavljuje od 1965.; pripovijetke od 1975. u nizu časopisa i novina („Forum“, „La Battana“, „Impegno 80“, „Most“, „Republika“, „Književna republika“, „Nova Istra“, „Književna Rijeka“, „Vijenac“, „Diwan“ (BiH) i dr.)

Objavila je dvadeset zbirki pjesama, od kojih su tri na čakavskom narječju (Kanat slaji od meda, Čakavske versade, i Meštrija). Posebno se izdvajaju zbirke: Odiljat se, 1983., La bellezza del respiro – Ljepota disanja, 1984., Bezumlje, 1994., Disanje, izabrane pjesme, 1997., Jabuka na glavi, 2001., Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005., Zarobljeno tijelo i drugi soneti, 2007., Jabuka puno krilo, 2007., Uzmi me na oblaku, 2010., Vrijeme punog Mjeseca, 2012., Kad već postoji planina, 2013., KANAT&KESNOKRIČ, 2016., Dok su ti ruke u pokretu, 2017., Sve moje ljubavi, 2020.

Među knjigama za djecu ističu se romani: MA i LU (dva izdanja u 5000 primjeraka, 1988., 1990.), Sve niče iz priče, 2000., Raduj se danu, pjesme, 2004., Duplići MA i LU, 2015.

Proza za odrasle: Ljubavni jadi Ružice Trnoružice, 1986., Seoba mora 1996., Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče, 2002., Mirakul zvan Ljubav, 2006., Život bezbrižan i lepršav, Izabrane priče, 2016.

Književno – kritička proza: Odjeci pjesničke riječi, razgovori s književnicima, 1991., Hrvatski pjesnici („Školska antologija“), 2006., Vijenac odabranih, 2013., (Nagrada Julije Benešić), Umjesto samoće, 2014., Kraljevstvo za knjigu, 2018., Književni ogledi, 2019.

S talijanskog jezika prevela je niz poznatih pisaca za djecu (Alberto Moravia, Nosorog, Gianni Rodari, Putovanje plave strijele, Carlo Collodi, Pinokio, Gianni Rodari, Čipolino) i djela za odrasle: Boccaccio, Dekameron, izbor, Zagreb, 2002., Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio), Zagreb, 2003., Žena od kamena, izbor iz suvremene talijanske proze, 2005., Fabio Geda, U moru žive krokodili, 2011., Dante, Petrarca, Boccaccio. Izbor iz djela, 2016.

Ljerka Car Matutinović je dobitnica brojnih nagrada u Italiji (Nagrada San Bartolo, Firenca, 1996., Nagrada Firence, 2001., Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, 2005. i dr.), a među brojnim domaćim nagradama su i:  Nagrada Drago Gervais,1981., 1985., Nagrada Ljubo Pavešić, za najbolji čakavski tekst, 1995., Nagrada za životno djelo Grada Crikvenice, 1996., Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika Vijenac odabranih (Đakovo, 2. srpnja 2013.)

Njene pjesme prevedene su na desetak stranih jezika, a pripovijetke na engleski, talijanski i njemački jezik.

Ljerka Car Matutinović je 16-og kolovoza proglašena Počasnom građankom grada Crikvenice.

Književnica živi i radi u Zagrebu.

---

POGOVOR

Književnost na dlanu

Najnovija knjiga istaknute i svestrane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović naslovljena Iskustvo lijepih riječi peta je u nizu njenih sabranih ogleda koje od 2005. godine piše za list „Vijenac“. Do sada ih je napisala više od dvjesto, što znači da je kroz ruke ove predane kritičarke prošao čitav niz izdanja objavljenih u novije doba. U ovoj su knjizi okupljeni ogledi pisani od 2019. godine do danas.

U poveliki niz tekstova koji se odlikuju iznimnom kreativnošću i raznolikošću, uvodi nas razgovor koji je s autoricom vodio Goran Galić. Iz njega saznajemo bitne podatke koje je uvijek dobro znati ili ih se prisjetiti kako bismo se ponovno uvjerili što znači živjeti književnost u punom smislu te riječi. Jer, Ljerka to čini već dugi niz godina – ona uspješno piše svoja djela, ali isto tako s uspjehom piše o djelima drugih. Iz njih izvlači samo ono najvažnije i najbolje. To uistinu nije lak posao jer nije jednostavno napisati sve što želiš i imaš za reći o nekom djelu u tekstu ograničenome na određeni broj kartica.

No, čini se da našoj autorici to ne smeta – ona s radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Piše o poeziji i prozi hrvatskih pjesnika i prozaika, ali i o stvaralaštvu Hrvata koji žive i djeluju izvan Republike Hrvatske.

U ovome se djelu govori o djelima na čakavskome i kajkavskom narječju, o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Crnoj Gori i Bugarskoj, o prijevodima suvremene kubanske poezije i proze, o dječjim i omladinskim knjigama… Na ovim se stranicama izmjenjuju zapisi o knjigama Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša i Jure Kaštelana kao i oni o djelima književnika koji obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu poput Borisa Domagoja Biletića, Božice Brkan, Daniela Načinovića, Maje Kušenić Gjerek, Ludviga Bauera, Diane Rosandić Živković i mnogih drugih.

Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku. Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti. Dakako, u toj poeziji ima i ljubavi i strasti, bujne imaginacije, unutarnjih suglasja i prilagođenosti životu. Teme ovih autohtonih glasova često su vezane uz zavičaj i slike iz djetinjstva koje vječno nadahnjuju, ali i uz neke pojave koje su nam u posljednje vrijeme obilježile život poput korone. Suvremeni hrvatski pjesnici u raznim poetskim oblicima i uz sebi svojstvenu istančanost opjevavaju neizmjernost svoga unutarnjeg bogatstva i preko riječi tragaju za zvukovima i mirisima ali i za ljubavi, za čovjekom. Sve nam to kao na dlanu podastire kritičarka koja svoje oglede piše znalački, s poštovanjem prema autoru i bez imalo zlobe.

U dijelu knjige koji se bavi prozom, naša kritičarka odabire romane, zbirke priča, prijevode te dječju i omladinsku književnost. Iz njenih analiza dolazimo do spoznaje da u suvremenoj hrvatskoj prozi prevladavaju teme tjeskobe zbog opće nesigurnosti i korone te svjedočanstva života pisana gotovo esejističkim stilom uz umetanje lirskog u prozni diskurs. U ovim se ogledima, među ostalima, govori o ratnoj tematici i okrutnosti rata o čemu piše Franjo Deranja, o meditativnoj prozi Dunje Kalilić, simboličko-ironijskim temama vezanim uz Istru (Albino Crnobori), kratkim proznim formama Jasminke Domaš, o biografskoj knjizi Mirka Ćurića koji piše o kreativnom životu umjetnice Vjere Biller, o prijevodima slavne knjige Mali princ na „zvučan i melodiozan kajkavski jezik“ i o onome Ljerkine knjige Duplići MA i LU na makedonski jezik (prijevod potpisuje pjesnikinja Ljerka Toth Naumova).

U ovome silnom obilju lijepih riječi ispisanih iskusnom rukom svaki će čitatelj pronaći nešto za sebe. Jer, radi se uistinu o pravome leksikonu hrvatske književnosti.

Željka Lovrenčić