DJEVOJČICE… PUSTI NAS

Djevojčice… pusti nas autobiografska je zbirka kratkih priča i pjesama Katarine Pahljine o odrastanju u patrijarhalnoj obitelji slavonskog sela druge polovine dvadesetog stoljeća. U njima autorica opisuje svoje odrastanje, stvaranje identiteta i traženje vlastitog mjesta u svijetu.

Knjiga se sastoji od dva dijela. Prvi su dio priče. Naslovi priča dobro naznačuju temu: Negdašnje srpanjske vrućine, Mašinanje, Mala Gospa Voćinska, Mačak Marko, Sjećanje na baku, Slikanje, Djevojčica i petriol, Božić iz djetinjstva, Čijalo perja, Tov, Tri livade nigdje ‘lada nema’, Preseljenje, Bolest, Uskrsnuće, Prvi poljubac, Srednjoškolka iz vlaka, Prvi maj, Antunovo 13. lipnja, Kao da slušam, Svinjokolja, Blaža, Mama, Zagreb, Djevojčice… pusti nas.

Katarina je rođena u Voćinu. Sve su njezine priče obilježene tom sredinom pa i kada piše o žetvi pšenice, kosidbi sijena, hranjenju životinja, svinjokolji; večernjim okupljanjima pri čijanju perja, prvom zaljubljivanju, prvom poljupcu, o državnim praznicima, o vjerskim blagdanima, sajmovima i proštenjima, pripremanju hrane sa svim mirisima koji su se širili majčinom kuhinjom, lajanju psa, jutarnjem pjevu ptica …

S nostalgijom se sjeća i otima zaboravu blagdane Božića i Uskrsa sa svim običajima, odlaske na proštenja sa sumještanima, ali i s vjernicima iz udaljenih mjesta Gospi Voćinskoj i sv. Antunu Padovanskom, kao i okupljanja na sajmovima. Po završetku osnovne škole  djevojčica odlazi od kuće u novu sredinu, rastaje se na kraće ili duže vrijeme od prijatelja i rodbine. Roditelji također sele u mjesto njezina školovanja. Poslije srednje škole odlazi u Zagreb. Fascinirana Zagrebom, personificira ga i o njemu govori kao o dragoj osobi. Tako mu tepa riječima A. G. Matoša: „obožavani hofirant, moj plavi kavalir“.

Ipak žal za toplinom roditeljskog doma ostaje pa autorica zaključuje: „Ambijent roditeljske kuće prepun mirisa i običaja ni sa čime se više ne može nadomjestiti.“

U njenim sjećanjima i dalje žive mirisi i okusi bogate domaće kuhinje, požrtvovanost brižnih roditelja i „dječja pripomoć“ u teškim seoskim poslovima.

U posljednjoj priči Djevojčice…pusti nas autorica se želi osloboditi tereta patrijarhalnog odgoja, smjestiti djetinjstvo u prošlost i kao odrasla osoba živjeti svoj život.

Iako odrasta, autorica pamti svaki detalj svoga odrastanja i ne zaboravlja… Svojim pričama je sačuvala to vrijeme od zaborava.

Zajednička nit koja povezuje sve priče i pjesme je odrastanje u patrijarhalnoj obitelji slavonskog sela druge polovine dvadesetog stoljeća. Sve su priče prožete žudnjom za pripadanjem.

„… Djetinjstva bezbrižna, zaigrana

kada trčali smo brežuljcima,

pašnjacima i zukvama.

Tabanima bosim travke milovali

sijeno prekretali, skupljali, baglićali

žitno klasje želi, mašinali i dječje pomagali.“

Drugi dio su pjesme: Prvi pljesak, Spomen na nju, Jankovac, Brdovita, Majpan, Odlazak, Misli na njih, Noseći mir, Dom, Ganuće, Uspomene, Ponos i dika i Dubrava.

Atmosferi slavonskog sela pridonose fotografije iz obiteljskog albuma, kao i fotografije umjetničkih slika slikarice Janice Šterc.

 Kao posebnu vrijednost i draž ove knjige ističem, sačuvan autentičan zavičajni leksik i narodne običaje, kao i način života slavonskog sela toga vremena.

                                                                      Zorka Jekić, urednica