Oznaka: Ivan Bekavac Basić

predstavljanje knjige ARIZONA BALKAN Dorotea Vučić

Published on by biakovaKomentiraj

JEZIČNA PENJALICA Ana Bilić Topić i Zrinka Vrljić

Published on by biakovaKomentiraj

JEZIČNA PENJALICA

Ana Bilić Topić

Zrinka Vrljić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Topić

Recenzenti:

Ivan Bekavac Basić, prof.

Nikolina Mihaljević, mag. logoped

Grafičko oblikovanje:

eo dizajn d. o. o.

Ilustracije:

Shutterstock, Freepik

Uvez: Meki

Broj stranica: 158 str.

Format: A4

ISBN 978-953-8375-43-9

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

RIJEČ AUTORICA

Logopedski priručnik Jezična penjalica – zamjenice skup je radnih materijala nastao tijekom višegodišnje logopedske prakse kroz individualan rad s djecom s jezičnim teškoćama. Priručnik je usmjeren na unaprjeđenje vještina jezičnog razumijevanja i proizvodnje s naglaskom na zamjenice kao vrstu riječi, ali se također radi i na pravilnoj morfosintaksi, bogaćenju leksika, grafomotoričkim vještinama i pažnji. Skup ovih radnih materijala koristan je alat u logopedskoj praksi, kao i smjernica roditeljima kojim jezičnim znanjima bi dijete trebalo ovladati kako bi unaprijedilo jezične vještine. Priručnik je obogaćen mnoštvom slika kako bi zadatci djeci bili jasniji i zanimljiviji te im objasnili pojedinačne zamjenice za njima bliska bića, stvari i pojave u muškom, ženskom i srednjem rodu jednine i množine, a zatim u međusobnim različitim kombinacijama.

PREDGOVOR

Logopedski priručnik Jezična penjalica – zamjenice autorica Ane Bilić Topić i Zrinke Vrljić na 148 stranica donosi opsežan, te na djeci zanimljiv i jasan način prikazan, skup slikovnih radnih materijala popraćen jasnim uputama kako ovladati zamjenicama.

Nakon provedbe logopedske procjene dostupnim standardiziranim testovima logopedi se u radu često susreću s nedostatkom materijala koji bi na sveobuhvatan način olakšao receptivno i ekspresivno učenje određene vrste riječi kod djece, te na taj način osigurao da se kasnije u školskoj dobi usvoje potrebna znanja bez većih poteškoća. Poznato je da djeca u svom ranom jezičnom usvajanju ovladavaju zamjenicama odmah nakon imenica, glagola i pridjeva. Budući da u hrvatskom jeziku usvajanje ove vrste riječi nije sustavno proučavano, ne postoje dostupni materijali koji bi poslužili logopedima tijekom provođenja logopedske terapije u unaprjeđenju djetetovog jezičnog razumijevanja i izražavanja, a odnose se na postupno učenje zamjenica.

U logopedskom priručniku Jezična penjalica zamjenice su zanimljivim slikovnim prikazima obrađene na imenicama različitog roda i broja, a obuhvaćaju ljude, životinje, predmete i pojave. Na različitim primjerima sličica dijete lako može razumjeti koja sličica se odnosi na određenu zamjenicu, a zatim za istu naučiti i pravilnu uporabu. Kasnije na različitim kombinacijama može dobro uvježbati ono što je naučilo, kako bi to pravilno primjenjivalo u svakodnevnoj komunikaciji. Uzevši u obzir spoznajne i jezične mogućnosti djece, zamjenice su detaljno objašnjene na način da ih lako mogu razumjeti i naučiti. Osim učenja samih zamjenica, logopedima i roditeljima koji će s djecom vježbati, priručnik će ujedno poslužiti i kao odličan način usmjeravanja djetetove pažnje na jednu aktivnost, bogaćenja rječnika, poticanja gramatički pravilnog izražavanja i proširivanja iskaza. Priručnik je ponajprije višestruko koristan svim logopedima u oblikovanju izravne logopedske terapije jezično-govornih poremećaja. Također, može značajno doprinijeti i u neizravnom pristupu učenja tijekom svakodnevnih situacija s roditeljima i odgojiteljima djece kojima izravna logopedska terapija u određenom trenutku nije lako dostupna na način da ih logoped uputi na prvi korak i da im pravilne smjernice za rad. Izvrstan je jezični materijal koji će stručnjacima zasigurno olakšati rad i obogatiti jezično-govorne vještine svakog djeteta.

Primjeri iz Jezične Penjalice

Ana Bilić Topić

Rođena je u Zagrebu 1986. godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine. Iste se godine zapošljava u logopedskom centru u kojem provodi poslove logopedske dijagnostike i logopedske terapije s djecom predškolske i školske dobi. Od 2014. godine u Udruzi PRO SANO te kasnije Logopedskom centru SANO, provodi logopedsku dijagnostiku i terapiju te se nastavlja stručno usavršavati kroz različite domaće i inozemne edukacije i simpozije. Stručni je suradnik različitih portala na kojima piše stručne članke iz područja logopedije te vrši superviziju i mentorstvo logopedima i studentima logopedije. Od prosinca 2016. licencirani je LSVT Global terapeut (terapija glasa kod osoba s Parkinsonovom bolesti te ostalim neurološkim oboljenjima). 2019. godine završava edukaciju „More Than Words“ te time stječe certifikat za provođenje programa koji je razvio Hanen centar, koji djeluje već 35 godina u Kanadi, a prepoznatljiv je u svijetu po svom stručnom pristupu edukaciji logopeda i roditelja kako potaknuti komunikacijski i jezično-govorni razvoj djeteta tijekom svakodnevnih aktivnosti. Namijenjen je radu s djecom mlađom od 5 godina s poremećajem iz autističnog spektra i poteškoćama socijalne komunikacije, ali i za rad s djecom mlađe dobi koja su uključena u logopedsko praćenje i savjetovanje, ali još uvijek nemaju postavljenu dijagnozu, kao i njihovim obiteljima. Od 2022. certificirani je PECS terapeut 1. stupnja te time taj alternativni/augmentativni komunikacijski sustav implementira u radu s djecom s komunikacijskim teškoćama. Također, završila je stručni klinički tečaj iz neurofeedbacka po Othmerovoj metodi (EEG-Biofeedback).

Zrinka Vrljić

Rođena je u Slavonskom Brodu 1987. godine. Nakon završene klasične gimnazije upisuje studij logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2012. godine diplomirala. Iste godine zapošljava se u logopedskom centru u kojem provodi poslove logopedske dijagnostike i logopedske terapije s djecom predškolske i školske dobi s komunikacijskim i jezično- govornim poremećajima. Provodeći predstandardizacijska ispitivanja, sudjelovala je u oblikovanju hrvatske verzije Testa razumijevanja gramatike (TROG-2:HR). Od 2014. godine u Udruzi PRO SANO te kasnije Logopedskom centru SANO, provodi logopedsku dijagnostiku i terapiju te se
nastavlja stručno usavršavati kroz različite domaće i inozemne edukacije i simpozije. Stručni je suradnik različitih portala na kojima piše stručne članke iz područja logopedije te vrši superviziju i mentorstvo logopedima i studentima logopedije. 2019. godine stječe certifikat za provođenje programa „More Than Words“ Hanen centra, koji djeluje već 35 godina u Kanadi, a prepoznatljiv je u svijetu po svom stručnom pristupu edukaciji logopeda i roditelja kako potaknuti komunikacijski i jezično-govorni razvoj djeteta tijekom svakodnevnih aktivnosti. Ovaj program namijenjen je radu s djecom mlađom od 5 godina s poteškoćama socijalne komunikacije i poremećajem iz autističnog spektra, ali i s djecom mlađe kronološke dobi koja su uključena u logopedsko praćenje i savjetovanje, a još uvijek nemaju postavljenu dijagnozu, kao i njihovim obiteljima. Završila je stručni klinički tečaj iz neurofeedbacka po Othmerovoj metodi (EEG-Biofeedback). Od 2022. certificirani je PECS terapeut 1.stupnja te time taj alternativni/augmentativni komunikacijski sustav implementira u radu s djecom s komunikacijskim teškoćama.

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Tomislav Zorko

Published on by biakovaKomentiraj

Socijalni izazovi te imperativ školovanja

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA

Socijalni izazovi te imperativ školovanja

Tomislav Zorko

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Oblikovanje naslovnice: Nediljko Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 256 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-81-1

Maloprodajna cijena: 33,60 €

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Tomislav Zorko

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 256 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-81-1

33,60 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

ZAKLJUČAK

Socioekonomski odnosi imali su velike implikacije na odrastanje u Zagrebu krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. Oni se ogledaju u obiteljskim, stambenim i obrazovnim uvjetima. Osnovno obrazovanje bila je potreba građanskog društva, stoga je ono postalo obavezno 1874. godine. Postupno nastavak školovanja nakon osnovnog obrazovanja postaje sve neophodnijim. Istovremeno se obrazovanje u 19. i 20. stoljeću sve više nameće kao jedan od faktora društvenih i socijalnih razlika. Loši životni uvjeti dijela siromašnih, radničkih i doseljeničkih obitelji utjecali su na obrazovna postignuća djece, zdravlje te pojavu odgojne zapuštenosti djece. U takvim okolnostima i njihovo daljnje obrazovanje postajalo je sve teže. Mogućnosti nastavka školovanja nakon osnovne škole, koja je bila obavezna, nisu bile svima dostupne te su bile vezane uz ekonomski i socijalni status djece i roditelja. Stav službene politike bio je da je škola dostupna svakome, no stvarnost je bila potpuno suprotna. Djeca siromašnih roditelja teško su mogla nastaviti školovanje. Sami troškovi školovanja bili su znatni. Pristojbe prilikom upisa, školarina, nabava knjiga, razne članarine u društvima (Crveni križ…) dodatno su otežavale siromašnima mogućnost daljnjeg školovanja.

Dvadeseto stoljeće, nazvano stoljeće djece, u poimanju djeteta donijelo je značajne promjene. One se osjećaju i u Zagrebu. Mijenja se obitelj te počinje dominirati uža nasuprot višegeneracijske. Unutar obitelji jaka je emocionalna povezanost, naročito roditelja i djece. Sve veća usmjerenost ka djetetu usmjerava i djelovanje javnih vlasti. U prvoj polovici stoljeća raste interes u skrbi za djecu, od zdravstvene, socijalne pa do obrazovne. No sve to nije moglo nadvladati socijalne razlike koje su pratile odrastanje od rođenja pa do završetka adolescencije.

Nakon osnovne škole zagrebačka djeca imala su nekoliko mogućnosti daljnjeg školovanja. Nastaviti školovanje u jednoj od zagrebačkih gimnazija, građanskih škola, srednjih strukovnih škola, produžnoj osnovnoj školi (rijetke u Zagrebu) ili čekati polazak u naukovanje i time u neku šegrtsku školu. Odabir srednje škole imao je u sebi i socijalnu komponentu. Građanske škole i zanate polazili su u pravilu djeca siromašnijih roditelja. No interes za gimnazije bio je krajem dvadesetih, a naročito tridesetih godina sve veći te su ih sve više polazila i siromašnija djeca. Srednjoškolski sustav doživljavao je promjene. Od blagog elitizma i autoritarnosti srednjih škola u vrijeme kraja 19. stoljeća i prije Prvog svjetskog rata prema sve većem broju polaznika, naročito tridesetih godina.

U Zagrebu je gradska vlast uočila važnost socijalne i zdravstvene skrbi za predškolsku i školsku djecu. Osnovala je nekoliko zdravstvenih i socijalnih ustanova – Gradski dječji ambulatorij (1907.), Gradski školski ambulatorij (1923.), Gradski školski zubni ambulatorij (1927.), gradska dječja skloništa (od 1918.), Gradsko dječje oporavilište u Selcu (1919.) te Gradsko dječje uzgajalište Amruševo u Klinča Selu (1920.). Ove ustanove brinule su se o velikom broju zagrebačke osnovnoškolske djece. Možemo ih promatrati i kao dio početaka socijalne države koja je svoj procvat doživjela nakon Drugog svjetskog rata.

U izboru zanimanja i u kasnijem školovanju, osim klasne odrednice, dominirao je i rodni stereotip. Tradicionalna uloga žene u obitelji kao kućanice prožimala je javni život. Za djevojke su se preporučivala znanja i zvanja vezana uz domaćinstvo. To je poticala i država svojim zakonskim propisima. Primjerice u čl. 18 Zakona o građanskim školama iz 1931. je stajalo: “…Nastava u ženskim i mešovitim građanskim školama podešavače se i prema pozivu žene u životu.”Mnogi čak i progresivniji prosvjetni djelatnici vidjeli su važnu ulogu u odgoju djevojaka za domaćinstvo. Objašnjavali su to time da će one u životu uz rad morati znati voditi i kućanstvo.

U Zagrebu su škole imale velikih problema s prostorom. Nedostajalo je školskih zgrada. Brz rast stanovništva grada nije pratila izgradnja škola. Školske zgrade bile su prenatrpane. Primjerice zgrada osnovne škole na Kaptolu u svojim prostorima mogla je primiti najviše 800 učenika. I to bi bilo puno. Umjesto toga u nju je u međuratnom razdoblju dolazilo do 2 500 đaka.1246 U školskoj zgradi, osim osnovne škole, bile su smještene zanatska i građanska škola. Slično situacija je bila i u srednjoškolskom obrazovanju. Čim bi se otvorila neka nova zgrada za osnovnu ili srednju školu ona je odmah bila puna djece.

Na kraju, ovom radu nije cilj donijeti konačne rezultate i zaključke nego pokušati potaknuti daljnja istraživanja povijesti djece i odrastanja ne samo u Zagrebu već i u Hrvatskoj i to u svim povijesnim razdobljima.

Poveznice:

Nova knjiga prof. Zorka

SAKRIJ ME, SNIJEŽE Miklavž Komelj

Published on by biakovaKomentiraj

SAKRIJ ME, SNIJEŽE

Miklavž Komelj

Naslov izvornika: Skrij me, sneg, Slovenska matica, Knezova knjižnica, Ljubljana, 2021.

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Preveo sa slovenskog: Božidar Brezinščak Bagola

Oblikovanje naslovnice: Nediljko Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 198 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-61-3

Maloprodajna cijena: 20,00 €

SAkrij me, sniježe naslovnica

SAKRIJ ME, SNIJEŽE Miklavž Komelj

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 198 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-61-3

20,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

POGOVOR

Romaneskni prvijenac Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe posebna je novost u današnjem slovenskom literarnom stvaranju. Njegov način pisanja mogli bismo literarno teoretski označiti kao magijski realizam. I mogli bismo s pravom ustvrditi da je u tom žanru dosad to najbolji tekst u slovenskoj literaturi. Svojom središnjom pričom izdvaja se iz većinskog usmjerenja suvremene slovenske proze, koja se u većini slučajeva bavi jedino abdominalnim položajem čovjekova života. Naime, priča govori o susretu mladića koji traga za dubljim smislom postojanja i katoličkog biskupa koji se nalazi na pragu smrti. Taj susret urodio je kod mladića prihvaćanjem vjere, koja je u neposrednom okruženju shvaćena kao „eksces“, ali mladiću znači prostor slobode upravo zato „što u njemu nema ničega što bi se moglo nazvati slobodom“. „O, tajno slobode! Može li to što važi kao sloboda doista biti sloboda? Netko je za mnoge simbol višestoljetnog ugnjetavanja – ali u hipu kad se oslobodiš od njega i svladaš ga, on će postati stvarnim simbolom slobode.“ U toj dihotomnoj lucidnosti autor stvara svoju pripovijest koja je od samog početka pa sve do kraja značenjski višeslojna, kao što je i istina postojanja i povijesti višeslojna, tako da se njenoj činjeničnom stanju možemo približiti jedino putem dijalektike protuslovlja.

Susreti mladića s biskupom Leničem crvena su nit pripovijesti i „prostor“ koji autoru omogućava prikaz cjelovite slike vremena i ozračja u kojem živi. Radi se ponajviše o fiktivnim susretima, budući da se većina događaja zbiva u mladićevoj mašti. To je dakle priča o mladićevu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovom sjećanju. Dvanaest sudbonosnih stranica pripovijesti, koja bi trebala razotkriti njegov unutarnji svijet, „ostalo je nenapisanih. Dvanaest stranica bijelih poput snijega“. Tim riječima završava se romaneskna pripovijest, a time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg ne simbolizira samo životni put biskupa Leniča, njegovo stvarno hodočašće prema Smrti koja nije smrt. „Tko želi vidjeti Smrt, mora uskrsnuti od mrtvih. … Smrt je uvijek na strani čuda.“ Takvo stajalište oduzima smrti njen sukus strave. Snijeg kao simbol očišćenja dobiva metafizič- ko značenje pročistača strave povijesnog vremena. „Miris snijega isprao je miris po vremenu“. Stvarna radnja romana zbiva se u slovenskoj povijesti posljednjih nekoliko stoljeća, od protureformacijskog baroka do osamostaljenja slovenske države, te poput pripovjedne ponornice kreira susrete mladića s biskupom. Razmišljanje o tom događanju želi isprati iz sjećanja mračne strane povijesti koja presudno određuje mladićevu duševnu strukturu. Naime, njegovo odlasci u posjete biskupu u biskupski dvorac, koji bi trebao biti posvećen Deo Optimo Maximo, imaju značenje odlaženja u mračnu povijesnu stvarnost slovenskog katolicizma. „Kao da tonem do ostataka broda koji je nekad davno ostao ležati na dnu mora poslije brodoloma“. Tom potopljenom brodu ulijeva život jedino biskupova čvrsta vjera, koju na simboličan način uprizoruje meditativna molitva krunice. Autor tu molitvu u cijelosti unosi u roman kao mantru slovenske pučke pobožnosti koja upravo u njoj pronalazi svoj mir i čvrstinu, unatoč stravičnoj povijesti i potapanju crkvenog broda. Takva je bila pobožnost biskupa Leniča koja se duboko dojmila i mladića u traganju za samim sobom.

Slovenski katolicizam, koji je svoju povijesnu autentičnost izrazio u raskošnosti baroka, prodire u autorovu svijest svojom slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Međutim, tu „sliku raja“ doživljava kao bojište. Vjeru doživljava kao borbu. Borbu koja se razbuktava nemirom duha. „Religija nije pružila zaštitu od kaosa koji se stvorio, nego je taj kaos kao svoje bojište likovno oblikovala na stropu te ga na taj način otvorila prema nebu.“ Ta polazna fascinacija baroknog katolicizma, koja će mladića dovesti do krštenja, rastvara se kroz reminiscenciju povijesti i životne sudbine biskupa Leniča u tragediju koju autor simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela“. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti. To je njegova zadaća. „Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao: A ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje njegove „kronike“. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu. Jer život je čovjeku jedini istinski put. To je „put koji podrazumijeva beskonačnost jedne jedine točke“. Smisao čovjekova postojanja nije postignuće nekog cilja, koji nije drugo do utvara približavanja nekoj točki. „Ne radi se o tome kako doći od jedne do druge točke, nego o tome kako postati drugo biće.“ Postati Čovjek jedini je smisao života i povijesti. I u tome se očituje relativnost povijesnog vremena, ukoliko nije vrijeme vječnosti. Tom sumornom svijetu, prepuštenom utonuću vreme- na, dah života pruža jedino susret s umirućim biskupom, koji je i na samom pragu smrti sačuvao snagu moralnog stava, dok je s odobravanjem slušao riječi opomene partizanske liječnice: „Za postizanje svega što pripada pojedinačnom narodu imamo na raspolaganju brojne mogućnosti, ali izabrali smo najlošiju u povijesti, koja je posijana neopisivim neprijateljstvom. … Mijenjate nam zastave. Kako da poslije svega toga znam ispod koje da stanem, a da me kolac na kome visi neće okljaštriti? …

Problem je u tome kakva će cijena biti za sve ovo. … Zločinac je kažnjen već samom činjenicom da svoje breme ne može odložiti…“ Takvim spoznajama želi Komeljev roman sa svojom središnjom slikom snijega kao simbolom očišćenja isprati smrad povijesnog vremena. „To je bila moja zadaća. Bio je to tek početak. Bio je to tek svršetak. Ljudi nisu primijetili da vrijeme više ne postoji.“ Ovakvim završnim objašnjenjem u romanu upozo- rava na vrijeme, naše vrijeme oslobođeno od povijesna sjećanja, ne bi li povijest postala prostor i vrijeme čovjekova postojanja danas i ovdje. Roman je glas koji vapi za takvim očišćenjem. „Glas je izgubio svako značenje – i bio je smrt o kojoj zavisi svaki smisao svijeta.“ Komeljev roman je hodočašće prema Smrti, kako bi se smrt pobijedila, a životu se vratio život. Naime, svaki put čovjekova postojanja jest hodočašće prema Smrti koja nadvisuje smrt. „Smrt je uvijek na strani čuda … Čudo je odluka.“ Odluka za život. Jer život je najviša vrijednost.

Ovo kratko osvjetljavanje metafizičkog „sadržaja“ romana osvjetljava samo jedan višeslojni vidik koji bi trebao jamčiti temeljit uvid u kompleksno štivo Komeljeve pripovijesti. Ta značenja izviru iz simbola Smrti, snijega, glasa, puta… Magijski realizam daje simbolima njihovo autentično značenje koje se izražava u protuslovlju. Naime, u dijalektici protuslovlja odražava se cjelovita stvarnost postojanja. Stoga magijski realizam uspijeva podati cjelovitu sliku čovjekova bivstvovanja u vremenu i prostoru povijesti koja se uvijek iznova sažima u konkretnoj čovjekovoj sudbini – ovdje u tragalačkom susretu mladića s umirućim biskupom – kao njena bitna poruka. Otvara uvid u metafizičko spoznavanje čovjekove biti koja je zbijena u skromnoj jezgri čovjekove svijesti i nepregledne sfere podsvijesti.

„Čiji mozak može izdržati toliko međusobno suprotstavljenih tvrdnji? Kao lutke u kazalištu vezani smo sa stotinama niti.“

Peter Kovačič Peršin

O AUTORU

Miklavž Komelj (rođen 1973. u Kranju, Slovenija), je jedna od ključnih ličnosti slovenske suvremene poezije i književnosti. Do sada je objavio 16 knjiga poezije (Luč delfina /Svijetlo delfina, 1991/, Rosa /2002/, Hipodrom /2006/, Nenaslovljiva imena /2008/, Modra obleka /Plava odjeća, 2011/, Roke v dežju/Ruke u kiši, 2011/, Noč je abstraktnejša kot N / Noč je abstraktnija nego N, 2014/, Minima impossibilia /2015/, Liebestod /2017/, 11 /2018/, Stigmatizacija /2019/, Goreča knjiga /Goruća knjiga, 2020/, Pred nevidnim /Uoči nevidljivog, 2022/, Med /2023/, Da in Ne /Da i Ne, 2023/ i To noč bom terjal od tebe tvojo dušo /Ove noći ću zahtjevati od tebe voju dušu, 2024/), dramsku poemu Ni mogoče čakati zaman (Ne može se čekati uzalud, 2020, kao dio multimedijskog projekta sa koreografinjom in plesaćicom Lejom Jurišić) dve knjige eseja (Nujnost poezije /2010/, Hierarhija /2023/), tri knjige kratke proze (Sovjetska knjiga /2011/, Larvae /2019/, naučnu monografiju Kako misliti partizansko umetnost? (Kako misliti partizansku umjetnost?, 2009), knjigu slika Ni mogoče čakati zaman (Ne može se čekati uzalud, 2020, kao dio multimedijskog projekta) i nekoliko manjših knjižnih radova. Doktorirao je iz povijesti umetnosti sa tezom Značenja prirode u toskanskoj umjetnosti prve polovine XIV. vijeka. Objavio je mnoge naučne i stručne članke i eseje o umetnosti, društvenim temama itd. Priredio je izdanja sabranih pesama Jureta Detele i antologiju Detelovih tekstova iz zaostavšine, svih do tada neobjavljenih tekstova Srečka Kosovela, zaostavšine Vojka Gorjana, korespondence Karla Destovnika Kajuha itd. Mnogo se bavi i prevođenjem; na slovenački je između ostalog preveo djela sor Juane Inés de la Cruz, Petra Petrovića Njegoša, Ezre Pounda, Fernanda Pessoa, Césara Valleja, Djune Barnes, Pier Paola Pasolinija i Alejandre Pizarnik. Imao je nekoliko samostalnih slikarskih izložba; bio je također jedan od kuratora stalne izložbe Kontinuitete i prelomi u ljubljanskoj Modernoj galeriji. Za svoj rad je u Sloveniji primio više najvažnijih nacionalnih nagrada. Roman Sakrij me, sniježe je u originalu izišao sa naslovom Skrij me, sneg kod Slovenske matice 2021. G. Taj roman je bio 2024. g. i osnova za kazališnu predstavu Dragana Živadinova.

BILJEŠKA O PREVODITELJU

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 9. studenoga 1947. u Vrbišnici, u općini Hum na Sutli u Hrvatskom zagorju. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i počasni član Društva slovenskih pisateljev. Dobitnik je “Nagrade fonda A. B. Šimić” za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, “Nagrade dr. Stjepan Kranjčić” za duhovno pjesništvo 2010., “Nagrade Rikard Jorgovanić” za pjesničku zbirku na materinskom govoru 2013., te “Nagrade Franjo Horvat Kiš” za najbolji putopis 2017.

Preveo je sa slovenskog na hrvatski sljedeće knjige: pjesme o seljačkim bunama, Spektar, Zagreb, 1974.; Slovenski začinjavci (od Trubara do Linharta), Matica srpska, Novi Sad, 1978.; Josip Jurčič: pripovijetke, Matica srpska, Novi Sad, 1979.; Lojze Kovačič: Tri žene (roman), Cankarjeva založba, Zagreb, 1985.; Edvard Kocbek: Drugovanje (partizanski dnevnik), Cankarjeva založba, Zagreb, 1986.; Veno Taufer – Dane Zajc: Izabrane pPjesme, Forum, Zagreb, 1987.; Suvremena slovenska poezija, Forum, Zagreb, 1988.; Edvard Kocbek: Izabrana djela (pjesme, novele, dnevnici, eseji), Alfa, Zagreb, 2009.; Vinko Möderndorfer: Nitko više ne piše pisma (roman), Alfa, Zagreb, 2014.; Andrej E. Skubic: Samo dođi doma (roman), Alfa, Zagreb, 2016.; Ovdje i sada (antologija novijeg slovenskog pjesništva), Lojze Kovačič: Prodišlice (roman u dvije knjige), Alfa, Zagreb, 2017.; Lojze Kovačič: Kristalno vrijeme (roman), Meandar Media, Zagreb, 2018.; Tone Peršak: Preobrazbe (roman), Meandar Media, Zagreb, 2019.; Peter Kovačič Peršin: Kako biti i opstati čovjekom (eseji), Alfa, Zagreb, 2019.; Brane Senegačnik: Tijela tišine (pjesme), Literis, Zagreb, 2019.; Boris A. Novak: Obitavališta duša (treća knjiga eposa Vrata nepovrata), Fraktura, Zaprešić, 2021.; Miljana Cunta: Otići za riječima, Artikulacije, Koprivnica, 2022.

Predstavljanje knjige ISPOD BALDAHINA Dražena Kalenića

Published on by biakovaKomentiraj

Predstavljanje knjige 10 PJESAMA IZ PODZEMLJA Ante Miličevića

Published on by biakovaKomentiraj

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Published on by biakova1 komentar

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN

Poezija

Marija Lučić

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Autorica fotografije: Marija Lučić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-51-4

Maloprodajna cijena: 18,90 €

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-51-4

18,90 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

BOŽANSKI TRAG

Nakon dužeg življenja u sjevernom, kontinentalnom kraju Hrvatske i teže prilagodbe na njegovu svjetlost, iznenada sam se našla u prilici da tri godine boravim u Dubrovniku, mojem rodnom gradu u kojemu sam provela svoju mladost. Ovdje sam ponovno mogla gotovo svakodnevno doživljavati prvotnu jarku svjetlost, svjetlost juga i promatrati njezin utjecaj na raslinje, bilje, more, ljude… na sve što je pod suncem. Svako godišnje doba daje poseban doživljaj. U svakodnevnim šetnjama imala sam mnoštvo zapažanja. To bi me izazvalo da uzmem mobitel i fotografiram. Potom bih fotografije slala prijateljima, ponajviše u Zagreb. Odgovori bi bili slični: “Pa ti si u raju, ne vraćaj se ovamo, blago ti se… “

No jedan od prvih razloga ovdašnje posebne ljepote koja čini doživljaj jedinstvenim, jesu naranče tijekom zime. One su vedre, vesele, lijepe, mirisave, zdrave. I kao živo stabalce usred zime posebne: kontrastne, tople, kontrapunktalne. Takve naranče obuzimale su moju pažnju. Svaki bi me put iznova razdragale za vrijeme šetnji. Grad je pun stabala naranči. One su u vrtovima, parkovima, blagovaonicama (kuhinjama, domovima)… u kolačima i mnogim drugim ukusnim proizvodima. Posvuda. Sveprisutne su i velike dobrotvorke. Okruglastog savršenog oblika, privlačne su već na pogled. Usred plodnog života, naranče odolijevaju turobnoj zimi i sočne osnažuju zdravlje. Stablo naranče ima mnogo plodova, a svi su isti. Oni su kao vojska izvježbana da zimi čine ljeto. Od studenog do ožujka naranča ovdje blagodari Gradu i puku, otkrivajući svoj božanski trag. U krtoj, kamenitoj zemlji naranča posebno sjaji i vedri.

Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledunanaranču ‘osluškujemo’ njezinmiris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše.

Kao Hercegovka u Gradu htjela sam zabilježiti ovu svoju baladu i pronijeti je kao štafetu na radost svih srdaca koja do nje dođu i ponesu je dalje.

Nakon što sam objavila prvu zbirku pjesama Ruže majci darovane, počele su dozrijevati naranče. Već tri zime otkako sam s mamom u Dubrovniku, naranče su me izazivale da ih gledam i uz njih doživim posebnu radost u kojoj su nastajali napisani stihovi. Tako sam počela zapisivati pjesme koje su se mojoj mami Julki svidjele, pa smo ih slagali u zbirku. I taman kad smo zabilježili sve te događaje i dodali im one iz drugih godišnjih doba (ideje s mora, kopna i zraka), naranče su počele jače dozrijevati, a neobrane opadati. Tada je moja mama tiho preminula.

Stoga ova zbirka obilježava završetak našeg zajedničkog druženja na zemlji, ali i mog intenzivnijeg druženja s Gradom i sa svim dragim licima ovog podneblja: mojim školskim prijateljicama i prijateljima, rukometašicama i rukometašima, susjedima i župljanima, mojim dragim Dubrovčankama i Dubrovčanima… mojom obitelji, rodicama i rođacima. Jedno lijepo i bogato druženje s mojim zavičajem. Zahvaljujem svima njima, posebno prijateljici Matiji Mioč koja mi je dala dosta jezičnih savjeta pregledavajući rukopis, prijatelju, uredniku i nakladniku Ivanu Bekavcu Basiću, kao i svim suradnicima. Ivan se silno potrudio da sve ovo zabilježi i dođe na vidjelo, često bez dostojne naknade. Smatrao je da je važnije sačuvati baštinu i kuću, negoli sebi privrijediti. Tko može shvatiti, neka shvati.

Knjigu posvećujem Manjoj braći iz Popova Polja koji su prije 450 godina došli u Dubrovnik. Franjevci, naši sumještani i predšasnici, hrabri vođe i zanemareni sveci, u nemilim turskim vremenima sačuvali su svoj narod i Crkvu. Njihova svjetiljka među nama nikad ne sagorijeva, znali mi to ili ne. Zahvaljujući njihovoj trajnoj ljubavi gori iskra života u našem zavičaju na poseban način. O mnogim okolnostima ovisi hoćemo li to i u kojoj mjeri doznati. Ali sam život već jest svjedočanstvo baštine. Znajući uspoređujemo povijest i sadašnjost, tako nam budućnost svjetlija biva, jer duh predšasnika raspiruje nove vatre na njihov način. Duh nikad ne trne, ne da se sputati niti zatomiti. U Božjoj prisutnosti duh neprestano raste. U vidu naranče, u vidu zajedništva, u vidu vedrine…

Seleći iz jednoga podneblja u drugo, iz jedne vedrine u drugu, sve je u nama slično a opet različito, nikad nije izdvojeno i uvijek je cjelovito. Ljubav nas osposobljava da čuvamo baštinu.

Marija Lučić

VEDRINA I TOPLINA DUBROVAČKOGA KRAJA

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren jedinstveno je djelo koje u četiri podnaslova (Naranče, Podneblje, Grad, Providenca) govori o vedrini i toplini dubrovačkoga kraja – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno ovdje sve spaja poput majke, mora i zavičaja.

Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine i obratno. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune ukusa i mirisa, u tom smislu i čujne – imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh.

Poglavlja nam redom opisuju i govore kakvo je Podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu naranče i kako je moćna Providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš.

Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada – opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Tu su i posebni izrazi za krajolik, vidljivi u naslovima pjesama kao što su Kantula, Kuneta i sl.

Pjesnikinja se oslanja na slobodan stih i spontanost izraza koji povezuje dubrovačko podneblje s hercegovačkom štokavštinom. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.

Marija Marušić Čizmić,

Biskupijska klasična gimnazija

Ruđera Boškovića, Dubrovnik

LIPOST I KRIPOST GRADA DUBROVNIKA

I.

Druga zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren profesorice, režiserke i pjesnikinje Marije Lučić posvećena je narančama u Dubrovniku, narančama koje su na poseban način obilježje Dubrovnika. Nama je reći nešto o zbirci koju ćemo usporediti s prvom Marijinom zbirkom Ruže majci darovane (2022.).

Prije samoga prijelaza na temu svakako nam je osvrnuti se na Dubrovnik i naranče. Režiser Monty Don (r. 1955. u Njemačkoj) snimio je 2022. mini seriju u tri epizode o Jadranskim vrtovima (Adriatic Gardens), gdje u drugoj epizodi obrađuje vrtove u hrvatskom priobalju, te tako Europu i svijet upoznaje i s Dubrovnikom, njegovim vrtovima i narančama. Pri kraju druge epizode obrađuje Dubrovačko područje i kad govori o Gradu Dubrovniku nije mogao ne zapaziti i reći lijepe riječi o dubrovačkim narančama, što već po drugi put u kratkom vremenu gledamo na HTV 2. Koliko znam, Marija uopće nije potaknuta tom serijom, već unutarnjim porivom male djevojčice koja je došla početkom osnovnog školovanja u Dubrovnik i s druge strane napretkom tehnike koja omogućuje svakom građaninu da bilježi svakodnevno slike iz svoje okoline. Tako je i Marija i iz amaterskih, ali i svojih stručnih poriva bilježila bilje i stabla u svojoj okolini pod Srđem.

Prva je zbirka opisala život u Ravnom u BiH i dijelom u Dubrovniku, gdje je živjela u okruženju svoje obitelji rodbine i susjeda, ali i domaćih životinja, i ponekih koje se vrzmaju oko kuće a ne spadaju među domaće, i razumije se bilja, posebno cvijeća. Kao što je ruža cvijet najljepši i najopjevaniji među cvijećem, tako je i od antike pa do danas naranča omiljeno voće, ali i svojim bijelim cvjetovima ističe se među cvijećem. Prva je odlika naranče da je zimzeleno stablo koje cijelu godinu ima lijepe zelene listove, a druga je odlika da donosi plodove u kasnu jesen i ostaju kroz zimu. Dakle, one ozaruju mediteranski Dubrovnik cijelu godinu svojim vazda zelenim listovima, a plodovima kroz jesen i zimu.

Lingvisti riječ naranča povezuju sa sanskritskom riječi nāraṅgaḥ, što znači narančino drvo.

Naranča je rasprostranjena presađivanjem po svim kontinentima, ali izgleda da joj je domovina Azija i to Indija, no i mi ne možemo naš Mediteran i Jadran zamisliti bez naranača. Iako sam iz omiško- makarskog zaleđa, iako nije u nas uspijevala naranča, ona je uvijek donošena iz Primorja i bila u našim domovima, jer je njezin miris stvarao ugođaj u kući, a njezin plod je bio uvijek uz krevet bolesnika da može osvježiti suhe usne i umorna usta i grlo. Bile su one u ona stara vremena veliki dar bolesniku i znak pažnje, a da ne govorim koji su ugođaj pružale djeci kad bi dobili jedno ili dva rebarca-narančina ploda. Kora nije smjela propasti jer bi ju majke naribale za pripremu kolača, posebno božićnih.

Čitajući enciklopedije i druge knjige, a danas i tekstove na e-mreži, naći ćemo mnogo podataka o simbolici cvijeta i ploda naranče. Cvjetovima su ukrašavane kose djevojaka i mladenke, simboli su braka i ljubavi, cvjetovi su na vjenčanim tortama, a Sicilijanci grančicama naranče kite slike Djevice Marije. No i pretkršćanska tradicija i mitologija spominje naranče. Tako neki drže da je naranča i povod za Trojanski rat jer je naranču Paris dodijelio najljepšoj božici – Afroditi ili po rimski Veneri; po nekima su jabuke iz vrta Hesperida koje je čuvao zmaj, a Heraklo ubrao, bile naranče. Ne bih želio dalje nabrajati sve odlike koje se pripisuje naranči i pripravcima od naranče, već moram prijeći na sadržaj zbirke.

Dakle, Marija je, vrativši se u Dubrovnik da uljepša majci posljednje dane, napisala i drugu zbirku pjesama. Hodeći po Dubrovniku i okolici, a posebno prema Srđu bilježila je pametnim telefonom (smartphone) slikom i riječju svoj djetinji zavičaj i dijelila mrežno prijateljima. To bijaše poticaj da to bogatstvo misli, riječi i slika uobliči za novu ilustriranu zbirku pjesama koju imamo pred sobom. I u ovoj kao i u prvoj zbirci Mariji je pošlo za rukom da se uspješno vrati u doba svog ranog djetinjstva i svoje srednjoškolske mladosti i da bezazlenim mislima opjeva ljepote svojega grada ne zaboravljajući također uključiti i ono što je najljepše i svetije, svoju obitelj i drage prijatelje i susjede iz djetinjstva. Sve to čini jedan amalgam koji jako povezuje gradivo i osvježuje misli generacijama koje su u najljepšim zrelim godinama, a ništa manje i onima koji tek veselo stupaju u život odraslih. Nadahnuti idealima ljepote neporočnosti i mladenačkog zanosa da će svijet mijenjati i da će slavu svoga Groada pronositi.

Marijine pjesme i mene vraćaju u moje dubrovačko razdoblje, 1970. do 1972., kad sam svakodnevno bio u dosluhu s Gradom i otkrivao njegove ljepote, a svoje godine utiskivao u njegovo trajanje. I kasnije posjećivah Dubrovnik te svoje starenje pripisah Dubrovniku, a ono me mlađi podsjetiše da Dubrovnik ne stari i da s njima živi svoju dugovječnu mladost.

II.

Marija se potrudila svoje pjesme i foto zapise uobličiti u više cjelina, a to su: Naranče, Grad, Podneblje, Providenca. Tu je dodan i rječnik manje poznatih riječi i kratak životopis autorice.

Prva cjelina Naranče obuhvaća 21 pjesmu: Sunce u krošnji naranče, Naranča, Kuneta, Naranče i limuni, Sudba naranče, Pod kantulom, Ali gorke?, Bit naranče, Narančasti Božić, Kuća od naranača, U posjeti, Uzdravlje!, Zlatne kapi, Tragom vedrine, U zagrljaju, Potomstvo za festu, Rajska zemlja, Gruške ptice, Preobrazba, Umjesto naranača, Ozarene.

Svaka pjesma zahtijeva podužu interpretaciju. Prostor i vrijeme sile me da u nekoliko riječi progovorim o tim ciklusima. Sami naslovi pjesama upućuju da onaj moj kratak osvrt o narančama obuhvaća još mnogo toga o narančama u Marijinim pjesmama. Tako čitamo o gorkim i slatkim narančama:

Samo me jedno muči

i mori, zašto je u Groadu

više naranača gorkih

kad rađe su slađe?

(Ali gorke?)

Posebno je zanimljiv susret s narančom i njezinom sudbinom kad padne sa stabla i završi u kanalu:

Što naranče u visinama rade,

visoko gore neobrane?

………………..

Neke se u kunetu skriju

da još više mirišu i zriju.

Druge padnu i tu ostanu,

zamru pa opet poniknu.

Treće ponese ruka sreće…

A neke pak ostanu na grani

………………………..

(Sudbina naranče)

Kako pak stoji s Božićnim narančama?

……………..

A u prosincu one sasvim

zrele, kao okićena drvca

prava, stvaraju ugođaj

Betlehema grada.

Svjetlošću svojom,

bojom, oblikom

i veličinom.

Još slatkošću gorkom

Gradu ljupkost daju,

a Božiću milost,

veselje što traje.

(Narančasti Božić)

Ne bih želio prepisivati pjesme, uzmite i čitajte, ali ne mogu opet izbjeći aluziju na agrume i ljudski život. Tu je limun i naranča kao zaljubljeni par, pa pjesnikinja zbori:

Naranče lijepe,

okrugle i mirisne,

u studenom zelenkaste

već i narančasto sjaje.

A limuni zelenkastožuti

kao kavaljeri u vrtu

naklon im čine.

(Naranče i limuni)

Ostatak pjesme pročitajte sami da doživite ljepotu

… u ovom divnom

južnom kraju,

gdje je i zimi kao u raju.

Druga cjelina Podneblje obuhvaća 15 pjesama (Ružoprsta zora, Moja milina, Na izvorima svjetlosti, Moćnija od vjetra, Promjena, Jarka svjetlost, Pogled u Đardin, Đardin, Ruža, Ruža na vjetru, Danče, O moru, Skok u more, Galeb i ja) koje treba sve pročitati, a ja ću izabrati samo nekoliko stihova iz mozaika ljepote. Prvo je aluzija na rađanje dana i zore koju Marija naziva kao i Homer samo u hrvatskom prijevodu Tome Maretića – ružoprsta zora (Ēṓs rhododáctylos).

Dok ružoprsta zora umiva

Grad nježnošću svojih boja,

prolaznike pokrila je ona

velom jutra,

zrakom sunca

ugrijala

(Ružoprsta zora)

Ne možemo ne spomenuti Đardin, Danče i galeba, pa evo nekoliko stihova iz tih pjesama:

Đardin je skrovitost Grada,

iza zida uređen vrt

i njegova tajanstvena ulica.

………………… (Đardin)

Danče su omiljena plaža

blizu Grada, pozdrav veselih

brodova štono prođu

i časne dančarice

koje im rupcima mašu,

zvone.

……………….

(Danče)

U moru samo galeb i ja,

na plaži još dva tri kupača

kao gušteri što drijemlju

na stijeni.

Pučina se ljeska divna,

širina…

………………

(Galeb i ja)

Treća cjelina Grad obuhvaća osam pjesama (Kono od Igara, Stradun, Ponoć na Stradunu, U Gradu kiša, Puteljkom na Srđ, Kolorizam, Zajedno biti, Kao svet). Ovdje ću vas uvesti u cjelinu s pjesmom Stradun

Na Stradun doći

najslađe je bilo

u osvit noći,

kad se sabire sve

mlado i živo.

Veličanstvena je sintagma u osvit noći, umjesto prozaičnog predvečerja ili još običnijeg sumraka.

Četvrta cjelina Providenca ima osam pjesama (Parac, Pomoć sv. Vlaha, Pukotina vremena, Tri brata i ja, Složna braća, Providenca, Vjera, Mama).

Tko može bilo što pisati o Dubrovniku a da ne spomene Zaštitnika – Parca – Patrona Grada Dubrovnika – Svetog Vlaha – Blaža? Stoga Marija ovo poglavlje započinje pjesmom Parac, a tko može bilo što od pozemljara reći a da ne spomene svoju roditeljicu – majku, pa Marija time i završava zbirku, a prije majke su i njezina tri brata, naslov koji u sjećanje priziva sintagmu Josipa Pupačića i njegovu antologijsku pjesmu Tri moja brata i na kraju sve stavlja u ruke Oca nebeskog u pjesmama Pukotina vremena i Providenca.

…………………..

Saliven u bedeme Grada

………..

prijesto svetog Vlaha.

Jednom rukom svetac

blagoslove svoje šalje,

a drugom on zagrljaj svoj

Gradu daje.

(Parac)

Moja su braća uvijek bila kao

jablani u visini. Pomagali mi

naći vidik bolji. Katkad njihove

želje bijahu moji snovi. S njima

se nisam mogla u svemu jednačit.

(Tri brata i ja)

Svi te traže, mama, i pitaju

me za te. A ja im odgovaram

da tuga nije za nas, da

i dalje živimo zajedno

i na glas…

(Mama)

I na kraju začuđenost autorice nad Providencom – providnošću Božjom:

……

A sve to kao u snovima biva.

Potom, gle sreće!

Mnogima se sviđa

taj materijal od snova.

…….

(Pukotina vremena)

Mariji želimo da se „taj materijal od snova“ dogodi još mnogo puta da možemo uživati u njezinim novim lijepim pjesmama.

III.

Marija koristeći zavičajni govor u svojim pjesmama, osjetila je potrebu pridodati Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi (str. 73. -75.).

Tako ćemo pronaći dvojake zapise za Dubrovnik Grad i Groad, prema dubrovačkom izgovoru.

Autorica će nas uputiti da „kono, kuneta i Konavosko polje imaju isti korijen, a znače kanal“.

Tu su još nezaobilazni dubrovački pojmovi: parac, festa, providenca; đirata, kantula, barćela, zatim predio šire gradske cjeline Šipčina i s tim povezana pokrata SSG – Sedam smrtnih grijeha, što naznačuje sedam zgrada neizgrađenih u skladu sa zakonskim propisima.

Tu su i posebni oblici: gustijeh, kavaljeri, njizi, takijeh, zdravje, te stegnuti izrazi štono = što ono, što je (ono).

Sve to čini draž i čitatelja pridobiva, golica maštu i podsjeća na davna vremena dječje nevinosti i susreta sa zavičajem.

Što drugo reći nego u duhu naših starih pisaca: dragi štioče, uzmi i štij ovu rukovet pjesama neka ti razgale grudi i odagnaju tugu iz života i ponekad zastrašnih snova.

Ergo, benevole lector – Tolle lege! Dakle, dobrohotni štioče – Uzmi i čitaj!

Ivan Bekavac Basić

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović

Published on by biakovaKomentiraj

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU

Izabrane zavičajne pjesme

Jozo Joko Milinović

Urednica: Iva Kojundžić

Ilustracije: GRUPA AUTORA:

DORA HANŽEK, akademska slikarica

JOSIP MARINOVIĆ, akademski kipar

ANTE STRINIĆ, akademski kipar

JOŠKO PETRIČEVIĆ, nastavnik likovnog odgoja

SLAVENKA MILINOVIĆ, grafički dizajner

JOSIP ANZULOVIĆ, grafičar i slikar

Oblikovanje omota: PETRA KREŠIMIR ĆAVAR

Grafičko-likovno uređenje: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 152 str.

Format: 20×13 cm

ISBN 978-953-8375-73-6

Maloprodajna cijena: 14,00 €

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 152 str. Format: 20×13 cm ISBN 978-953-8375-73-6

14,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

UVOD

Mnoge pjesme iz ove zbirke napisane su između 2003. i 2020. godine, a nikle neposredno iz mnogih osobnih doživljaja.

Mukotrpan život i borba za golo preživljavanje žitelja Dalmatinske zagore, posebno Imotske krajine, pa i zapadne Hercegovine, postali su nepresušan izvor nadahnuća većem broju mojih pjesama.

Još od dječačkih dana otvorenim sam očima gledao kako geni kameni umnogome oblikuju karakter naših ljudi, njihovu fizičku i moralnu snagu, odlučnost i postojanost.

Praiskonska snaga kamena i zemlje javljala mi se čas kao olujna tutnjava, čas kao dramatično drhtanje struna na djedovskim guslama. Odatle potječu sva moja životna ushićenja, svi moji strahovi i sve moje nade.

Budući da me to oduvijek zaokupljalo, napisao sam pregršt pjesama sa željom da do riječi dođe sve ono što me u odrastanju obilježilo, što sam doživio i čemu sam svjedočio. Tako su u mnogim mojim pjesmama svoje mjesto našli kamen i škrta zemlja, bure i oluje, suše, maslina i murva, pjev ptica i zvon zvona, suze materine i štošta drugo.

Htio sam da baš sve progovori i da preko pjesama izreknem svoje osjećaje, zahvalnost i molitvu pa da to približim vama čitateljima.

Sve one koji se prepoznaju u ovim mojim stihovima te obiđu rodni kraj i zateknu urušene i napuštene kuće molim da pozdrave i ohrabre preostale žitelje i čuvare naših tradicionalnih vrijednosti kojima su se stoljećima ravnali i nadahnjivali toliki naraštaji našeg naroda. Ohrabrimo ih stoga ne samo riječju nego i djelom. Nećemo valjda dopustiti da tako bogata baština, na našu sramotu, odjednom netragom nestane.

Životno nas iskustvo uči da u dodiru sa zavičajem naš duh zadobiva novu snagu, svježinu i vitalnost i sve dotle dok nas može ganuti suza materina i spomen na naše pretke, mi živimo i jesmo.

Na malom prostoru naše Zagore zgusnula se i iskristalizirala povijest. Među brdima i stijenama živi spomen na stare Grke, Ilire, Rimljane, Turke i druge koji su tu obitavali, a o čemu svjedoče gradine, gomile, stećci i rasuta grobišta, a danas ih više nema. Neka nam to bude opomenom!

Dragi čitatelji, neka ova zbirka pjesama bude podsjetnik starijim generacijama koji su se stjecajem raznih okolnosti, često s tugom, odselili iz zavičaja da ožive sjećanja, a svima mlađima, posebno onim koji su se raselili po svijetu, da ne zaborave svoje korijene, da saznaju teškoće života i da poštuju običaje svojih očeva i predaka.

Na kraju pozivam sve vas da pažljivo pročitate ovu zbirku pa ćete uvidjeti kako su i ove pjesme ranjive baš kao i duše preostalih čuvara naših sela. Uvjeren sam da ćete se tada zajedno sa mnom uputiti na jedno drago, dirljivo i uzbudljivo putovanje.

Autor

HARMONIJA KAMENA I SUNCA

Kamenito područje Dalmatinske zagore iznjedrilo je mnoge pjesnike koji (u) svojim djelima čuvaju i prenose kulturno nasljeđe prethodnih naraštaja. Njihovi stihovi omogućuju dublje razumijevanje prošlosti i identiteta toga kraja. Dakako, nadahnjivali su ih živopisni dalmatinski krajolici, široka lepeza kulturnih i prirodnih bogatstava, srdačni ljudi i očuvana tradicija. Među takve pjesnike ubraja se i Jozo Joko Milinović, kojemu je lijepa recepcija dosadašnjih šest zbirki donijela sigurnost i potaknula ga da svoje umirovljeničko doba ispuni novim književnim prinosima. Pred nama je njegova pjesnička zbirka naslovljena San na kamenom uzglavlju (Biakova, 2024.), podijeljena u pet cjelina: Oda zavičaju, Meka imotska duša, Tragovi, Utihnulo ognjište, Povratak. Osluškujući bilo svoje zemlje, u njoj je autor sabrao pjesme prožete duhom i ljepotom ovoga specifičnoga kraja. Posebnu pozornost posvećuje svojemu zavičajnomu Lovreću, slikovitu mjestu smještenu u Zabiokovlju. Pišući o ljudima dalmatinskoga kamena i krša, o prirodnim ljepotama, kulturnoj baštini, povijesti, tradiciji i duhu ovoga područja, bogatu baštinu rodnoga kraja autor tako čuva u stihovima.

Budući da poezija uvijek prelazi granice opisa pjesnika i njegova stvaranja, često pletući svoj neuhvatljivi  umjetnički  svijet,  katkada  se  učini suvišnim govoriti o njoj ili nemogućim uhvatiti joj bȋt, no ipak je to važno i potrebno, posebice u suvremenom svijetu koji se pomalo udaljava od tradicionalnih i humanističkih vrijednosti. U ovoj se zbirci kamen nedvojbeno ističe kao poetsko načelo i kao životno vrijednosni pojam. U ovom dijelu Dalmacije on je karakterističan element krajolika i tkivo života. Sačuvan je i u jeziku, u različitim frazemima, kako u hrvatskom standardnom jeziku tako i u lovrećkom govornom idiomu. Mira Menac- Mihalić u svojoj Frazeologiji novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj (2005.) s lovrećkoga je područja zabilježila ove frazeme sa sastavnicom kamen: bil ko kamen (‘jako blijed’); I kamen bi proplaka (‘svatko bi se sažalio’); pȃ mi je kamen sa srca (‘laknulo je komu’); stamen ko kamen (‘čvrst, postojan’); tvrd ko kamen (‘bezosjećajan’, ‘jako škrt’).

Simbolika kamena u Milinovićevu pjesništvu bogata je i raznovrsna, otvarajući prostor za različita tumačenja. San na kamenom uzglavlju odražava duboko usađen osjećaj pripadnosti krševitu zavičaju te iskazuje ljubav prema njemu. Primjerice, u pjesmi Oda zavičaju naziva ga muzejom kamena i sunca. Prirodna ljepota krajolika oslikana je čas kao usnuli kamenjar, čas kao ljuti kamenjar, dok autor u sjećanje priziva kamenu liticu Zabiokovlja, kamenu stazu, kameno tlo, golet kamene pustinje, kamenu kosu. Sve je to tvrda stijena, gnijezdo roda moga.

Usprkos protoku vremena kamene se formacije mijenjaju vrlo sporo. Spominjući se suhozida, sopice kao kamene počivaljke, kamenoga praga, bunara u kamenjaru, kamenoga zvonika, kamenoga korita, podsjeća na vječnost i neizmjenjivost kamena kao simbola  postojanosti  i  stabilnosti.  Slično  tomu, već je isticano da se autorovo pjesništvo opire ukalupljivanju u moderne tijekove industrijske poezije te ostaje vjerno tradicionalnim pjesničkim postulatima.

Kamen je poznat po svojoj izdržljivosti i snazi te u Milinovićevoj poeziji simbolizira unutarnju snagu pojedinca, volju i otpornost pred životnim izazovima. Upravo u ovom dinarskom podneblju Hrvatske česta je izreka da su karakterno čvrsti ljudi jaki kao stijena. Autor također naglašuje stamenost meke imotske duše koja se zna zateći i kako skamenjena stoji u pustoj sobi.

Ističući epitafe na stećcima iz lovrećkoga krajolika, Milinović upisuje u svoje stihove duboku vezu s povijesnom i kulturnom baštinom ovoga područja. Grobni je kamen ujedno svršetak životnoga kruga.

Autoru čestitam sa željom da ova zbirka postane dragi kamen u cjelini zavičajne poezije kao trajno svjedočanstvo o ljepoti i dubini veze između čovjeka i njegova zavičaja. Kamen kao simbol stabilnosti, snage i povezanosti ostaje neizbrisiv pečat u ovoj zbirci, podsjećajući nas da su korijeni našega identiteta ukorijenjeni u zemlji i duhu zavičaja. Neka njezini stihovi odzvanjaju kao snažan glas prošlosti i svjedok trajanja vrijednosti koje valja njegovati u budućnosti, čuvajući tajanstvenu dušu Dalmatinske zagore te osvjetljujući put budućim istraživačima, ljubiteljima poezije i svima koji žele otkriti ljepotu kamena u svim njezinim oblicima.

doc. dr. sc. Anđela Milinović Hrga

BRIŽAN ČUVAR USPOMENA

U Lovreću kod Imotskoga, u blizini jedne od najljepših crkava u Hrvatskoj, rodio se 23. 7. 1941. godine ugledni pjesnik Jozo Joko Milinović od oca Ante i majke Ive rođene Batinić.

Već kao dijete u kolijevci nije bio pošteđen mnogih strahota Drugoga svjetskog rata. U majčinu naručju zaštitu je nalazio u zaselcima rodnog mjesta koji su bili udaljeniji od glavne prometnice da ne bi bili izloženi neljudskim postupcima raznih vojski koje su tuda prolazile.

Prema kazivanju Jozine majke i svjedočenju susjeda, njegova je majka kobnoga 22. 7. 1943. sačuvala ne samo svoj i Jozin život, već i živote svih žena, djece, starica i staraca zaselka Milinovići.

Naime, svi su ti ljudi nasilno izvučeni iz svojih kuća i odvedeni poviše sela da bi bili bezdušno strijeljani. U tom dramatičnom trenutku majka Iva s Jozom u naručju hrabro stupa pred streljački vod i do neba vapijućim glasom obraća se zapovjedniku izgovorivši sudbonosne riječi: Ubijte mene, ali vas molim da mi poštedite dite!

I dogodilo se čudo: u oficiru se nešto slomilo, nešto ga zgromilo, pa je oslobodio i pustio ne samo majku Ivu s Jozom nego i sve žene, djecu i starce koji su trebali biti strijeljani.

U isto vrijeme druga postrojba iste vojske pokupila je sve muškarce u dobi od 15 do 65 godina zatečene u selu te ih prijevarom dovela u jednu kuću u centru mjesta gdje ih je sve masakrirala i žive spalila. Od ukupno 24 stradalnika 10 ubijenih i spaljenih bili su Milinovići, sve Jozini susjedi i rodbina.

Svi stradalnici bili su težaci, nisu pripadali nijednoj i ničijoj vojsci. Ako se ovom broju od deset zapaljenih Milinovića pridoda i jedanaest stradalnika Križnog puta 1945. godine, tada je ovaj mali zaselak relativno najviše stradao od svih sela i zaselaka Imotske krajine.

Dugo se o tome šutjelo, ili samo šaputalo. Glasno se nije smjelo govoriti.

Dakle, Jozo se već sa svega dvije godine starosti susreo sa smrti i nekim čudom ostao živ.

I poratno vrijeme nije mazilo njega i njegove sumještane, a to je i Jozo dobro iskusio. Bile su to godine velike neimaštine, straha i golog preživljavanja. Slike ratnih i poratnih zbivanja obilježile su Jozin život i ostavile duboki trag na njegovu osobnost kao čovjeka i kao pjesnika. On je postao reprezentativni svjedok tragičnih sudbina svojih sumještana i svoje rodbine.

Kad je dorastao za školu, prva je četiri razreda pohađao u jednoj privatnoj seoskoj kući, a druga četiri u novosagrađenoj školi u Lovreću.

Budući da je bio darovito dijete, a roditelji siromašni, njegova teta, tvornička radnica, vodi ga u Zagreb, smješta ga u đački dom i preuzima brigu za njegovo daljnje školovanje.

Po završetku srednje škole upisuje Višu grafičku školu, a kasnije i Grafički fakultet.

Prvo njegovo zaposlenje bilo je u izdavačko- grafičkom poduzeću Grafički zavod Hrvatske u kojem je tada bilo preko tisuću zaposlenih.

Radeći u toj uglednoj kući, postepeno je napredovao, od tehnologa, planera proizvodnje, voditelja prodaje do pomoćnika komercijalnog direktora.

Uoči Domovinskog rata 1991. godine, kao afirmirani stručnjak, na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika  Zagreba  Borisa  Buzančića, a odlukom Gradskog poglavarstva preuzima upravljanje izdavačko-grafičkim poduzećem August Šenoa. Rečeno poduzeće trebalo se brinuti o pisanoj riječi koja je bila u službi obrane domovine Hrvatske. Ovaj zadatak je zdušno i vrlo uspješno obavio.

Za upravljanja ovom tvrtkom Milinović proširuje djelatnost u području izdavaštva i pokreće godišnju književnu nagradu August Šenoa za roman iz zagrebačkog života da bi potaknuo mlade još neafirmirane pisce na kreativan rad. Dopuštenje za korištenje znamenitog imena dobio je od gospodina Zdenka Šenoe, Augustova unuka s kojim se Jozo sprijateljio. Odlaskom Joze iz tog poduzeća, nažalost, ova dragocjena nagrada je ugašena.

U međuvremenu je aktivno sudjelovao u mnogim kulturnim manifestacijama i pokrenuo nekoliko zapaženih edicija.

Posljednje poduzeće u kojem je uspješno rukovodio bila je izdavačko-tiskarska kuća Naša djeca iz koje je otišao u mirovinu.

Radeći u izdavačko-tiskarskoj djelatnosti, upoznao je mnoge osobe iz kulture: književnike, slikare, kipare i kazališne umjetnike. Neka od tih poznanstava s vremenom su prerasla u prijateljstva.

Budući da je u mladosti samozatajno pisao pjesme, sve ovo ga je potaklo da se aktivnije posveti pjesništvu i da objelodani svoje radove.

Prvu zbirku Kasna jesen čitatelji su dobro prihvatili, a kritičari pozitivno ocijenili.

Do sada je objavio šest zbirki pjesama i to:

Kasna jesen, 2008. godine

U pratnji svoje sjene, 2012. godine

Stope u kamenu, 2015. godine

Prolazna postaja, 2018. godine

Hirovito vrijeme, 2020. godine

Tihi noćni koraci, 2021. godine

Što reći o pjesništvu Joze Joke Milinovića i uopće o njemu kao o čovjeku?

Poslije Ujevića, Gotovca, Gudelja i još nekih pjesnika iz Imotske krajine nije lako pisati pjesme. Na putu mu se ispriječe Tinovi poetski visovi, Gotovčev vatromet riječi, Gudeljeve ilirske gradine i poetske suhozidine.

Pjesnik Milinović dolazi iz tog podneblja i kuda god je išao osjećao je slično kao i spomenuti majstori stihova. Baš kao i oni, i on sve to opjevava i nosi u srcu: i suhozidine i doce i sve što je ostalo od predaka. U duši osjeća neumrlu ljepotu krajolika, vječnu sliku zavičaja, čudesnu nježnost u tegobi življenja. U svojim pjesmama druži se s vilama i hajducima, prosjacima i gastarbajterima, odmara se sa stećcima i nad svime bdije i tuguje.

Dobar je onaj pjesnik koji u nama budi najdublje i najljepše ljudske osjećaje. To doživljavamo kad čitamo njegove pjesme.

Po sudu mnogih čitatelja Jozo je sjajan zavičajni

i domoljubni pjesnik novije hrvatske poezije. No, ja sam mišljenja da je on vrlo uspješan i u pjesmama duhovnog, političkog i ljubavnog sadržaja, kao i u pjesmama o Zagrebu, svome drugom zavičaju.

Milinović iskričavim duhom snažno uspijeva ocrtati pjesnički doživljaj, toliko snažno da se svaki čitatelj može poistovjetiti s pjesnikom u svakoj riječi i svakom stihu njegove nadahnute poezije. To je ujedno razlog tolikom oduševljenju njegovim stihovima.

O  njegovim  pjesmama  lijepo  su  pisali  neki književnici i književni kritičari.

Tako je književnik Stjepan Čuić u svojoj prosudbi o njegovoj poeziji napisao: Milinovićeve pjesme su lijepe, suptilne i razložne. I potrebne su. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjetit će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije će raznježiti i počet će suosjećati s jednim ljudima, s jednim prostorom i vremenom. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.

Novinar i književni kritičar Mladen Vuković kaže: Milinovićeve pjesme su osvježenje, lirski melem pred postdmodernističkim stihovljem koje nas je išokiralo i umorilo, otupilo i oravnodušilo osjetila i udaljilo od romantičarskog mirisa zavičaja, bogatog u svojoj skromnosti i čestitosti.

Profesor i filozof Branko Škare kaže: Milinovićeve su pjesme puno značajnijeg opusa od publiciteta koji ga prati, jer mu neke zaslužuju mjesto u svakoj antologiji hrvatske lirike.

Milinović je član Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima i član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Neke njegove pjesme su uglazbljene.

Otac je troje fakultetski obrazovane djece i djed petero unučadi.

Iako je u mirovini, on ne miruje. I dalje piše i objavljuje svoje pjesme.

Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu, a ljeta u svome Lovreću.

Svoju rodnu kuću je obnovio i oko nje posadio razno raslinje doneseno iz svih krajeva naše domovine, pa je taj zasađeni prostor nazvao Park Republike Hrvatske. U tom parku uživa među svojim višnjama, maslinama, lipama, lavandama, ružmarinom i kaduljom. Odmara se ispod svojih oraha. Svoje goste dočekuje i časti svojim maslinovim uljem.

Dvorište rodne kuće ogradio je suhozidom po kojemu je poredao kamene skulpture pronađene u selu i okolici, a nalikuju na ljude, životinje i razna mitološka bića. Na istaknutom mjestu na postolju je montirao kamenu skulpturu nalik na našeg prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Ova skulptura privlači pažnju svakog prolaznika ili slučajnog putnika namjernika. Sve te izložene skulpture oko kuće Jozo je nazvao Muzej kamenih skulptura na otvorenom.

Pjesnik je otvorio i mali etnografski muzej u zatvorenom prostoru iza kuće. Tu su izloženi prikupljeni i uščuvani razni predmeti i alati kojima su se njegovi roditelji i preci služili u domaćinstvu i u obradi zemlje. Taj etnografski muzej svakog onog tko ga posjeti i pogleda oduševit će nekom tajnovitom ljepotom i podsjetiti na minula vremena koja su zaboravili, a mlađe će upoznati s tegobnim načinom života njihovih predaka.

Milinovićev dug, zanimljiv i izuzetno plodan život dostojan je svake hvale. Svojim životom ovaj svestrani čovjek i osebujan pjesnik pokazao je pravi put svojoj djeci, unučadi, pa i drugim mlađim ljudima da se svojim talentom, trudom, domoljubljem, vjerom i poštenjem može puno toga postići u životu. Želim mu da još dugo poživi, da uživa u svojim radovima, pa da u zdravlju ostvaruje lijep i zadovoljan život na ponos svojem potomstvu, zavičaju, domovini i ljudskom rodu.

Ivan Bekavac Basić, prof.

10 PJESAMA IZ PODZEMLJA Ante Miličević

Published on by biakovaKomentiraj

10 PJESAMA IZ PODZEMLJA

Ante Miličević

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Osvrti o knjizi:

dr. sc. Nenad Raos

Ivan Bekavac Basić, prof.

Slike i grafička priprema: Dr. sc. Ante Miličević

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: A5

ISBN 9788-953-8375-60-6

Maloprodajna cijena: 15,00 €

10 PJESAMA IZ PODZEMLJA Ante Miličević

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: A5 ISBN 9788-953-8375-60-6

15,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Recenzija 1

Autor ove knjige je kemičar-teoretičar, kemičar koji radi s kemijskim i matematičkim formulama, a ne s kemikalijama. Koji ne stoji u laboratoriju presipavajući i pretakajući nego sjedi za radnim stolom, pred računalom, istražujući molekule. Odakle sad pjesnik iz tako prozaičnog zanimanja?

Pitanje i je i nije na mjestu. Niti je kemija tako prozaična kako to misle oni koji je poznaju samo iz dosadnih predavanja isto tako dosadnog profesora, niti se sav čovjek može svesti na svoje zanimanje. Hary Kroto, otkrivač buckminsterfullerena – molekule nalik na nogometnu loptu (C60) – bio je grafički dizajner, Borodin je komponirao i kemijao, a nobelovac Roald Hoffmann je bio – baš kao i autor ove knjige – kemičar i pjesnik. No dok Hoffmanna fasciniraju molekule, onaj skriveni svijet bizarnih čestica koji stoji iza svega vidljivog:

The red-haired woman

said glass

is tense.

She didn’t know

about disordered

silica chains, rings

and structural

frustration.

She just looked

at its fractured

green

edge,*

pjesme Ante Miličevića nemaju dodirne točke s kemijom. One imaju veze s Dostojevskim, piscem koji je autora ove knjige uvijek fascinirao. Zašto?

Pjesme u ovoj knjizi pjesme su razočarenja, razočarenja sa svijetom koji je onakav kakav ne bi trebao biti. No dok je Dostojevski pokušao u mladosti mijenjati svijet revolucionarnim metodama, autor ove knjige nikad ništa slično nije pokušao nego je svoje nezadovoljstvo sveo na tihi protest u ovim pozno objavljenim pjesmama – jer pisanje je uvijek kompenzacija za nešto, i kod Miličevića i kod Dostojevskog, kao što je to uostalom kod svakog pisca.

A čitatelju preostaje da protestira zajedno s autorom ili da pak, uživajući u ljepoti poetskog izraza, čita ove pjesme mirom filozofa: svijet je onakav kakav jest zato što jest.

Nenad Raos

*Intuition, citirano prema N. Trinajstić, Roald Hoffmann – znanstvenik i pjesnik, Ogledi o znanosti i znanstvenicima, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 95-109.

Recenzija 2

Prošlo je dosta vremena da sam autoru, kad mi je darovao primjerak svojih Deset pjesma iz podzemlja u izdanju Bratstva duša (2018.), izrekao povoljno mišljenje o pjesmama i preporučih da pjesme preko NSK-a i dodjele ISNB-a i CIP-a odašalje u svijet i da budu dostupne javnosti. Napomena je bila da zbirku proširi kako bi imala zadovoljavajući broj stranica da se po knjižničarskim uzusima smatra knjigom. Autor je ostao uporan da ne želi proširivati zbirku novim pjesmama, ali ju je obogatio citatima iz Dostojevskog, Zapisi iz podzemlja, čiji su mu tekstovi bili poticaj da objavi te pjesme. Također je pjesme

„ilustrirao“ i geometrijskim tijelima, tzv. platonovim tijelima ili poliedrima koja je posebno obradio u starini Platon te sa tri svoja crteža ugljenom. Na kraju je dodao jednu pjesmu, ali ju nije numerirao već ju doživljavam kao pogovor knjizi u kojemu se pita: Tko će se smilovati mojoj duši? …

Dakle, Ante je svoje pjesme potkrijepio u prostoru i vremenu između antičke grčke filozofije i suvremenog pred-egzistencijalizma Dostojevskoga i krenuo je dalje. Tȁ, Antine su pjesme nastajale krajem dvadesetog i u dvadeset i prvom stoljeću (vidi autorov Predgovor, str. 5.), ali ljudska narav ostaje i nastavlja svoju pustolovinu. Govoriti o Miličevićevim pjesmama a ne uzeti u obzir ove graničnike značilo bi pjesme shvatiti neozbiljno i pridati im značenje vrlo prizemno.

Ja bih uveo još jedan naoko trivijalni moment, koji nam može mnogo pomoći u analizi ponuđenih pjesama. Još sam se kao mladi srednjoškolac, da ne kažem osnovac, susreo u predmetima biologija i u nauka o čovjeku s podatkom da je ljudsko biće, rečeno prizemljeno, jedna

oveća kanta vode i grumen ugljena s tragovima drugih desetak elemenata. Taj podatak me uvijek vodio razmišljanju da treba sve teorije iz područja antropologije započinjati tom činjenicom i da sve ljudske aktivnosti i ideologije treba gledati kroz taj pristup te ćemo puno lakše prevladati ljudske isključivosti, bilo rasne, bilo nacionalne, bilo vjerske, bilo klasne itd. Taj mi je pristup otvarao poziciju komunikacije i suradnje s osobama različitih svjetonazora i ponašanja. Tako mi nije bio problem komunicirati s vršnjacima i vršnjakinjama u našoj sredini koji su pripadali različitim svjetonazorima, a i drugim narodima koji nisu bili ili čiji ja nisam bio pripadnik. Posebno se to odnosilo i na mlade djevojke, tj. nisam obraćao pažnju s kojom se trebam družiti prema preporukama starijih ili vršnjaka. Bilo je samo potrebno da se poštujemo i težimo onomu boljem u nama.

Sve ovo navedoh da raščistim teren za daljnje promišljanje i otvorim mogućnost analize ovih deset pjesama našega autora.

Meni je život donio da me taj pristup često doveo u situacije da razmislim jesam li u pravu jer ta početna tvar (rekli bi stari ljudi, taj prah zemaljski ili kal od kojega Bog stvori čovjeka) više ne djeluje tako bezazleno, već dovodi do usijanja međuodnose, donosi velike nesporazume, boli i može se slobodno reći trajne ožiljke s kojima se čovjek bolje ili lošije nosi sve do jakih moralnih kriza i ulaske u slijepe ulice. To svakom čovjeku stvara veći ili manji problem, a neki se ne znaju s time ni nositi. Dalje razmišljati na tome tragu znači iznositi na vidjelo naše poglede na život bilo teološke i filozofske, bilo prirodoznanstvenim pristupima problemu tijela i psihe čovjekove. No, nije mi to cilj, ali sam uočio tragove u Miličevićevim pjesmama tog teškog traumatskog iskustva.

Jedan od oblika izražavanja o neusklađenosti jest psovka. Ona iskazuje psiho-stanje pojedinca, ona je „ispušni ventil“, suprotstavljanje Bogu – Ljubavi. No, psovka može biti i suprotstavljanje bogovima. E, to je pak nešto drugo… Tada je ona način pokazivanja nezadovoljstva stanjem u koje smo se doveli ili su nas drugi uvukli.

Tek iz ovih teoretskih postavki možemo pristupiti analizi Miličevićevih pjesama i osvijetliti stavove autora.

Tako se Ante u prvoj pjesmi obraća Bogu molitvom u kojoj zamjenjuje teze. Pa se odlučuje da će

se svaku večer moliti za tebe (Boga, m. op.).

Da budeš dobro!

Da ne budeš tužan.

Jer tada si ružan

(ako smijem primijetiti).

No, ovo djetinjasto obraćanje Bogu u pjesmi postaje proklinjanje boga (ovdje bogove) da ne zna „upravljati“ ni sa samim sobom, a kamo li svijetom. Bezazleno dijete nudi rješenje, ali svojim odrastanjem postaje nemoćnije ne samo sa svijetom već sa sebi najbližima, posebno sa ženama. Tako u četvrtoj pjesmi obraća se djevojci najružnijim, kočijaškim izrazima u psovkama da pokaže svoj bijes, ali već u petoj pjesmi dolazi do otrežnjenja:

Sad vidim, mila,

Voljeti me mogla nisi.

…

Sad vidim, mila,

To je bila samo sila.

Nastavlja razmišljanje o kraju, te veli u šestoj pjesmi:

Kad crknem k’o izmučeno pseto,

Ne puštaj ni jednu suzu.

…

One se jednostavno rastoče

I nestanu u bijelom kutku nestvarne duše.

Sedma pjesma nastavlja analizom boli i tuge dok ipak na kraju „… rijeka, mirna toka, al duboka, / Poteče“.

Pjesnik sam sa sobom dolazi do uvida da je osoba – žena, koju je u naletu neostvarene strasti izvrijeđao, otišla i da je više nema te da on „u magli sjećanja i nespokoja“ osjeća protokom vremena još veću tugu. Stoga u devetoj pjesmi kaže: „bojim se, strah me“ da bi taj glagol bojati se (nekoga ili nečega) svojom alkemijom pretvorio u glagol bojati (nešto), pa bojanje (strah od nekoga ili nečega) pretvara u boju, te na kraju izvodi zaključni sud: bijelom bojom – bijelim strahom, te u tu formulu uvršćuje nove boje koje mu umanjuju strah, te kaže da je strah: „obojao“ da bi na kraju izveo zaglavak: Bojim se boje.“

Deseta je pjesma razrješenje drame pjesnikova života kad veli: mržnja zamrači um … spasa ni od kuda / molitva ti prazna / jer duša je prazna… A što je sa Svemogućim?, pita se pjesnik. Odgovor je da je „nemoćan, tužan, skamenjen“. Spoznaja da je Svemogući nemoćan, tužan, skamenjen nije nepoznata u povijesti ljudske i kršćanske misli. Tu je temu u vihoru Drugog svjetskog rata tematizirao njemački protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer koji će izgubiti svoj život u logoru Dachau.

Pročitavši ovih deset pjesama uočih da pjesnik od- čitava nemoć ljubavi tog praha zemaljskog (ugljen) zamućenog u vodi o kojem nešto rekosmo iz obzorja suvremene znanosti, a ne mitske kao i Biblijske priče.

I da autor ne bi sve doveo u pitanje u ne-numeriranoj jedanaestoj pjesmi koja služi kao Pogovor pokušava odgovoriti na pitanje: „Tko će se smilovati mojoj duši?“; reče: „samo majka smilovat se može“. No, i ta spoznaja ili vapaj ne zadovoljavaju ga te završava pitanjem čemu sve ovo kad „u laži mir se duši traži“. Ipak pjesnik uz podršku citata iz Dostojevskog zaključuje „… samo treba voljeti i biti hrabar“.

Bonhoeffer kao teolog nereligioznog kršćanstva dao je još jedan jači odgovor, ali mi nije cilj uvlačiti nove sadržaje u analizu ove zbirke…

I na kraju zaključimo: prave lirske, ljubavne pjesme su uvijek subjektivne i iskaz duboke proživljenosti i kad izgledaju banalne. Banalnost osjećaja, ali i banalnost zla mnogo nam govore o okruženju u kojemu djeluje čovjek pojedinac.

Često „banalna“ situacija jest krik i poziv pojedinca za pomoć. Svaka je pjesma poziv ili na radost ili za pomoć. Ona je univerzalni jezik duše čovječje. Netko to ljepše, a netko lošije iskaže. Ako je to lijepo izraženo bilo riječju, slikom i pokretima tijela, taj stječe veći ugled pjesnika, pisca, slikara i glumca.

Dragi štioče, dok budeš čitao Antine pjesme, uzmi u obzir ovo malo napomena i moći ćeš duboko zaroniti i uroniti u dušu pjesnika, ali i svoju i naići ćeš na mnogo toga u sebi otkrivajući dubine i svoje duše, ali i dubine čovjeka kao ljudske vrste, koji svaki dan ispušta „krik“ za razumijevanje i pomoć, gdje sve škole i titule u tom slučaju daju malu ili nikakvu utjehu na putu k vječnoj sreći ili „vječnom miru“ koji priželjkuje čovjek kroz različita bespuća duha u raznim religijama, filozofijama, ideologijama itd…

A svatko tko se rodio i odgojio u određenom religijskom, kulturnom i civilizacijskom okruženju želi uskladiti svoj duh i sreću s tim načelima.

Oni koji žele to proširiti na druge, često, da ne kažem redovito, posežu za argumentima batine da drugog natjeraju u svoj tor.

Tko to pak ne čini, nego samo saopćava svoje iskustvo i svoju bol i ne traži sažaljenje već suosjećanje na duge staze postiže da se i on i njegova okolina obogati i da krenu dalje u „osvajanje“ čovječnosti.

Antinu sam zbirku shvatio na gore izneseni način te ju preporučujem budućem čitatelju da ona u njemu probudi novog pjesnika i novog čovjeka.

Stoga je još u prvom stoljeću prije našeg, kršćanskog, računanja vremena, rimski poganski pjesnik Horacije zapisao da ne će sav umrijeti jer je pisanom riječju – pjesmom podigao sebi spomenik vječniji od mjedi – exegi monumentum aere perennius, a naš Cesarić to varira pa kaže da svatko tko uzme njegove pjesme čitati da ga ponovno u život poziva – I ko je čita – u život me budi.

Očekujemo od Ante novih pjesama koje će izići iz „podzemlja“ – Platonove „špilje“ i opjevati i novi svijet, svijet izvan špilje okupan Sunčevom svjetlosti, a ništa manje tegoban nego onaj iz podzemlja.

Ivan Bekavac Basić

Predstavljanje knjige NA ZDENCU Zdravka Kordića

Published on by biakovaKomentiraj