Oznaka: Josip Sanko Rabar

PRED KAMENITIM VRATIMA

Gojko Polegubić

Uvez: Meki uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

PJESME ČUDA, ČAROLIJE I EKSTAZE

Gojko Polegubić: Pred Kamenitim vratima

U svojoj novoj zbirci pjesama “Pred Kamenitim vratima” pjesnika Gojka Polegubića fascinira prolaznost svega, kao i vječnost koja leži u pozadini. Kroz smrt i ništavilo, kroz odbacivanje taštih stvari, traži prolaz do kuće “bez soba, poda, zidova i stropa”. Negacija svega vodi ga do transcedencije. Ponekad je to nestereotipna molitva Bogu ili Bogorodici od Kamenitih vrata, a ponekad obnavljanje same vječnosti.

“Mrtve bi valjalo sanjati / da oćute da su još ovdje / i ne budu skamenjeni tišinom.”

Iako pjeva o sveopćem zaboravu kojeg osjeća i praznini u njegovim pjesmama uglavnom je punina, mir, harmoničnost, ljepota, jednostavnost i metafizička prisutnost.

Gojko Polegubić vraća se ontološkoj skali, metafizički utemeljenoj uređenosti kosmosa u kojem je svaka pa i najsićušnija razina smisleni dio sveopćeg postojanja koje izvire iz istodobno transcedentalnog i imanentnog Boga.

Oslobođen svake efemernosti, fluidnim i nadasve stišanim tonovima, uvodi nas u fenomenologiju svoga postojanja među događanjima, stvarima i sjećanjima. Meditativno osluškuje najtiše tonove kako bi se približio tajni.

Iz svega pljušti blaga svjetlost, svjetlost što osvjetljava trenutak, vječnost, smrt.

Svjetlost je dakle sama svijest koja traži i otkriva puninu, dubinu, transcedenciju i san.

U prirodi, ali i u onom skrivenom, nepoznatom i nespoznatom traga za utišanim i uzvišenim glasom njezina Tvorca, i poručuje da to “svjetlo ne zalazi posve u zaborav i san”:

Polegubićev govor sjedinjuje komunikativnost svakodnevne intonacije, bogatstvo sugestija i sposobnost osluškivanja one veće tišine u koju je čitavo naše postojanje ugrađeno. Poezija je to koja obuhvaća najširi smisaoni obzor.

Meditira o svojoj smrti i otklanja strah od nje. Pogađa ga materijalno siromaštvo pjesnika, ali pjesnik je okrenut nebeskom i njegov grob treba “kopati u vis”.

Mnogo je pitanja, ali postoji li nešto što se uopće ne da pitati?

Raznolik je Polegubićev pjev, duhovito pjeva o ljubavi, moru, općem potopu, doživljaju grada, slijepcima, mravima i to sve nekako poistovjećuje sobom. Obraća se Bogu i sjeća se Božje milosti i Njegove blizine koju je primio.

Ponekad u tome sliči ranom Šopu.

Najčešće susrećemo potpuno slobodan stih, sasvim rijetko pojavi se rima. Jednostavnost je ponekad toliko snažna i elementarna da nalikuje na prozu u stihu. Time ne gubi, već naprotiv dobiva na vrijednosti.

Jednostavni su i jedinstveni simboli koji govore o sudbini:

“Cvatemo, umiremo i ponovo cvatemo”

(Jabuke).

Pjesme odišu lakoćom autobiografskog pisanja, pa odatle i čudesnost krajolika i svakodnevlja, otvorenost iskonu, šutljivom izvoru i uviru svega.

Tu su i pjesme o čarobnjaku koji mu pokazuje karte praznine, ništavila i tame.

Kad mu dojadi hodati u snu izići će i na svjetlo

“Kad se jednom nađeš tu
ne sumnjaj u sebe i u svijet
želju oblikuje sudbina.
Nema li ljubavi sve je grijeh”.

(Kad se jednom nađeš tu)

U ciklusu “Obični dani” opjevava vrlo različite teme. Svi su svakodnevni doživljaji poetični, makar i neugodni.

Anegdote iz svog života, jednostavne su i prozne ali pune sjajnih simbola. Obraća se Isusu molitvom vlastitog iskustva. Autentično svjedoči o doživljaju susreta s Uskrslim. Sve se s nekom čarolijom , kao samo od sebe, pretvara u san i u čudo.

Na vrhuncu duševne krize dolazak Boga i Isusa donosi mu mir, šutnju i spokoj. Sebe identificira sa stablom bajama na brijegu “što osluškuje tamu i zviježđa / i ne zna gdje je nebo/ : gore ili dolje”.

Čini mu se da je smrt negdje blizu, da vreba iza mračnog ugla gdje drži bicikl. Ali gdje vidi smrt tu Polegubić opaža i uskrsnuće, iza tame vidi svjetlo.

Ovu poeziju karakterizira proturječnost smrti i vječnosti, svakodnevne neugode i ekstaze u Boga, ma koliko bili obični doživljaji koje opisuje.

Ovo je sedma po redu zbirka pjesama Gojka Poolegubića i svaka je skoro bolja od prethodne.

On iz pjesme u pjesmu umnaža vidljivost i prisutnost Božje tajne i čuda, što je dragocijena rijetkost, umjetnička i ljudska raznolikost i autentičnost.

Poziva nas da s njime svetkujemo božju ali i ljudsku blizinu i toplinu.

Josip Sanko Rabar