Predstavljanje knjige DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Sudjeluju: Marija Lučić, autorica zbirke pjesama

dr. sc. Ozana Ramljak, spisateljica

Ivan Bekavac Basić, urednik i nakladnik

uz glazbenu pratnju Brune Ćurčića

utorak, 2. srpnja 2024. u 18 sati

KGZ – KNJIŽNICA AUGUSTA CESARCA

O autorici

Marija Lučić, rođena je 1966. u Dubrovniku gdje je završila osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij filozofije i grčkog jezika i književnosti 1994. godine. Poslijediplomski studij upisuje 1995. na kojem istražuje Sliku i kretanje kod Platona kao početak kinematografije. Između 1996. i 1998., provodi godinu i pol u Münchenu kao njemačka stipendistica na Visokoj školi za film i televiziju HFF, na kojoj pohađa kolegije iz režije, te sudjeluje na snimanju filmskih priča studenata treće godine igranog filma. Također, zanimajući se za područje slikovnog na Univerzitetu u Münchenu pohađa kolegij iz filozofije renesanse Teorija perspektive kod prof. Eckharda Keßlera, dok u ljetnim mjesecima obavlja praktikum u Film-museum München o čuvanju filmskih remek djela i njihovom populariziranju. 

Predavala je Grčki jezik na Studiju filozofije Hrvatskih studija 1995./1996. i 2017./2018., što je i svojevrsni kratki uvod u filozofiranje. Od 1995. najprije kratko radi kao asistentica u Dokumentarnom programu HTV-a, a potom kao redateljica autorica i realizatorica u Znanstveno-obrazovnom programu. Pored autorskih priloga o različitim znanstvenim temama, režirala je dokumentarne filmove: Cenacolo 1999., Početak i umjetničko djelo, Dražen Trogrlić, 2000., Blagost i ljubav, salezijanci, 2001. Dokumentarno-igrani povijesni film pod radnim naslovom Trebinjska Biskupija snimila je prvi dio 2008. sa stručnim voditeljem fra Bazilijem Pandžićem, autorom povijesti jugoistočne Hercegovine, koji čeka nastavak i dovršetak. Također, režirala je dugogodišnju emisiju Iz Jezične riznice s Tomislavom Ladanom i Ozanom Ramljak, realizirala Znanstvene vijesti

Uredila je knjigu poezije Jasne Matić Harfe ljubavi (2021). 

Objavila je 2022. zbirku pjesama Ruže majci darovane (2022.1, 2023.2),  a u tisku su joj još dvije knjige:  Kinematografija u oslonu na Platona (2024.) i Ljubav, srce svakog doma (2024.). 

Članica je HDFD.


Iz recenzije Marije Marušić Čizmić, prof.

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren jedinstveno je djelo koje u četiri podnaslova (Naranče, Podneblje, Grad, Providenca) govori o vedrini i toplini dubrovačkoga kraja – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno ovdje sve spaja poput majke, mora i zavičaja.

Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine i obratno. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune ukusa i mirisa, u tom smislu i čujne – imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh.

Poglavlja nam redom opisuju i govore kakvo je Podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu naranče i kako je moćna Providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš.


☺    ☺    ☺

NARANČA

Jedna me naranča sinoć

prenu. U mrklom mraku se

zakotrlja ispred mene

i povede me skalinima puta

kroz Đardin

sve do vrata Kekina

vrta. Tu stade i ostade,

a ja, nȁ – odoh dalje

do Straduna


Sudionici predstavljanja

Ozana Ramljak (Split, 24. veljače 1970.) je hrvatska dječja spisateljica, kroatistica i bivša televizijska voditeljica iz Splita, a živi i radi u Zagrebu. Danas radi kao profesorica i pročelnica umjetničkih studija na Sveučilištu Vern’ – BA studija Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje i Transmedijska dramaturgija te MA studija Filmska i televizijska režija i produkcija.

Pristupljeno 2. 7. 2024.: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ozana_Ramljak

Bruno Ćurčić, Glazbena škola Vatroslav Lisinski, 2.razred srednje, izvodi na gitari ove točke:

1. Etude No. 8, Heitor Villa Lobos

2. Oslobađanje, Ante Čagalj

3. Tri igre – Allegretto Vivace, Boris Papandopulo

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN

Poezija

Marija Lučić

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Autorica fotografije: Marija Lučić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-51-4

Maloprodajna cijena: 18,90 €

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-51-4

18,90 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

BOŽANSKI TRAG

Nakon dužeg življenja u sjevernom, kontinentalnom kraju Hrvatske i teže prilagodbe na njegovu svjetlost, iznenada sam se našla u prilici da tri godine boravim u Dubrovniku, mojem rodnom gradu u kojemu sam provela svoju mladost. Ovdje sam ponovno mogla gotovo svakodnevno doživljavati prvotnu jarku svjetlost, svjetlost juga i promatrati njezin utjecaj na raslinje, bilje, more, ljude… na sve što je pod suncem. Svako godišnje doba daje poseban doživljaj. U svakodnevnim šetnjama imala sam mnoštvo zapažanja. To bi me izazvalo da uzmem mobitel i fotografiram. Potom bih fotografije slala prijateljima, ponajviše u Zagreb. Odgovori bi bili slični: “Pa ti si u raju, ne vraćaj se ovamo, blago ti se… “

No jedan od prvih razloga ovdašnje posebne ljepote koja čini doživljaj jedinstvenim, jesu naranče tijekom zime. One su vedre, vesele, lijepe, mirisave, zdrave. I kao živo stabalce usred zime posebne: kontrastne, tople, kontrapunktalne. Takve naranče obuzimale su moju pažnju. Svaki bi me put iznova razdragale za vrijeme šetnji. Grad je pun stabala naranči. One su u vrtovima, parkovima, blagovaonicama (kuhinjama, domovima)… u kolačima i mnogim drugim ukusnim proizvodima. Posvuda. Sveprisutne su i velike dobrotvorke. Okruglastog savršenog oblika, privlačne su već na pogled. Usred plodnog života, naranče odolijevaju turobnoj zimi i sočne osnažuju zdravlje. Stablo naranče ima mnogo plodova, a svi su isti. Oni su kao vojska izvježbana da zimi čine ljeto. Od studenog do ožujka naranča ovdje blagodari Gradu i puku, otkrivajući svoj božanski trag. U krtoj, kamenitoj zemlji naranča posebno sjaji i vedri.

Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledunanaranču ‘osluškujemo’ njezinmiris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše.

Kao Hercegovka u Gradu htjela sam zabilježiti ovu svoju baladu i pronijeti je kao štafetu na radost svih srdaca koja do nje dođu i ponesu je dalje.

Nakon što sam objavila prvu zbirku pjesama Ruže majci darovane, počele su dozrijevati naranče. Već tri zime otkako sam s mamom u Dubrovniku, naranče su me izazivale da ih gledam i uz njih doživim posebnu radost u kojoj su nastajali napisani stihovi. Tako sam počela zapisivati pjesme koje su se mojoj mami Julki svidjele, pa smo ih slagali u zbirku. I taman kad smo zabilježili sve te događaje i dodali im one iz drugih godišnjih doba (ideje s mora, kopna i zraka), naranče su počele jače dozrijevati, a neobrane opadati. Tada je moja mama tiho preminula.

Stoga ova zbirka obilježava završetak našeg zajedničkog druženja na zemlji, ali i mog intenzivnijeg druženja s Gradom i sa svim dragim licima ovog podneblja: mojim školskim prijateljicama i prijateljima, rukometašicama i rukometašima, susjedima i župljanima, mojim dragim Dubrovčankama i Dubrovčanima… mojom obitelji, rodicama i rođacima. Jedno lijepo i bogato druženje s mojim zavičajem. Zahvaljujem svima njima, posebno prijateljici Matiji Mioč koja mi je dala dosta jezičnih savjeta pregledavajući rukopis, prijatelju, uredniku i nakladniku Ivanu Bekavcu Basiću, kao i svim suradnicima. Ivan se silno potrudio da sve ovo zabilježi i dođe na vidjelo, često bez dostojne naknade. Smatrao je da je važnije sačuvati baštinu i kuću, negoli sebi privrijediti. Tko može shvatiti, neka shvati.

Knjigu posvećujem Manjoj braći iz Popova Polja koji su prije 450 godina došli u Dubrovnik. Franjevci, naši sumještani i predšasnici, hrabri vođe i zanemareni sveci, u nemilim turskim vremenima sačuvali su svoj narod i Crkvu. Njihova svjetiljka među nama nikad ne sagorijeva, znali mi to ili ne. Zahvaljujući njihovoj trajnoj ljubavi gori iskra života u našem zavičaju na poseban način. O mnogim okolnostima ovisi hoćemo li to i u kojoj mjeri doznati. Ali sam život već jest svjedočanstvo baštine. Znajući uspoređujemo povijest i sadašnjost, tako nam budućnost svjetlija biva, jer duh predšasnika raspiruje nove vatre na njihov način. Duh nikad ne trne, ne da se sputati niti zatomiti. U Božjoj prisutnosti duh neprestano raste. U vidu naranče, u vidu zajedništva, u vidu vedrine…

Seleći iz jednoga podneblja u drugo, iz jedne vedrine u drugu, sve je u nama slično a opet različito, nikad nije izdvojeno i uvijek je cjelovito. Ljubav nas osposobljava da čuvamo baštinu.

Marija Lučić


VEDRINA I TOPLINA DUBROVAČKOGA KRAJA

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren jedinstveno je djelo koje u četiri podnaslova (Naranče, Podneblje, Grad, Providenca) govori o vedrini i toplini dubrovačkoga kraja – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno ovdje sve spaja poput majke, mora i zavičaja.

Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine i obratno. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune ukusa i mirisa, u tom smislu i čujne – imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh.

Poglavlja nam redom opisuju i govore kakvo je Podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu naranče i kako je moćna Providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš.

Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada – opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Tu su i posebni izrazi za krajolik, vidljivi u naslovima pjesama kao što su Kantula, Kuneta i sl.

Pjesnikinja se oslanja na slobodan stih i spontanost izraza koji povezuje dubrovačko podneblje s hercegovačkom štokavštinom. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.

Marija Marušić Čizmić,

Biskupijska klasična gimnazija

Ruđera Boškovića, Dubrovnik


LIPOST I KRIPOST GRADA DUBROVNIKA

I.

Druga zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren profesorice, režiserke i pjesnikinje Marije Lučić posvećena je narančama u Dubrovniku, narančama koje su na poseban način obilježje Dubrovnika. Nama je reći nešto o zbirci koju ćemo usporediti s prvom Marijinom zbirkom Ruže majci darovane (2022.).

Prije samoga prijelaza na temu svakako nam je osvrnuti se na Dubrovnik i naranče. Režiser Monty Don (r. 1955. u Njemačkoj) snimio je 2022. mini seriju u tri epizode o Jadranskim vrtovima (Adriatic Gardens), gdje u drugoj epizodi obrađuje vrtove u hrvatskom priobalju, te tako Europu i svijet upoznaje i s Dubrovnikom, njegovim vrtovima i narančama. Pri kraju druge epizode obrađuje Dubrovačko područje i kad govori o Gradu Dubrovniku nije mogao ne zapaziti i reći lijepe riječi o dubrovačkim narančama, što već po drugi put u kratkom vremenu gledamo na HTV 2. Koliko znam, Marija uopće nije potaknuta tom serijom, već unutarnjim porivom male djevojčice koja je došla početkom osnovnog školovanja u Dubrovnik i s druge strane napretkom tehnike koja omogućuje svakom građaninu da bilježi svakodnevno slike iz svoje okoline. Tako je i Marija i iz amaterskih, ali i svojih stručnih poriva bilježila bilje i stabla u svojoj okolini pod Srđem.

Prva je zbirka opisala život u Ravnom u BiH i dijelom u Dubrovniku, gdje je živjela u okruženju svoje obitelji rodbine i susjeda, ali i domaćih životinja, i ponekih koje se vrzmaju oko kuće a ne spadaju među domaće, i razumije se bilja, posebno cvijeća. Kao što je ruža cvijet najljepši i najopjevaniji među cvijećem, tako je i od antike pa do danas naranča omiljeno voće, ali i svojim bijelim cvjetovima ističe se među cvijećem. Prva je odlika naranče da je zimzeleno stablo koje cijelu godinu ima lijepe zelene listove, a druga je odlika da donosi plodove u kasnu jesen i ostaju kroz zimu. Dakle, one ozaruju mediteranski Dubrovnik cijelu godinu svojim vazda zelenim listovima, a plodovima kroz jesen i zimu.

Lingvisti riječ naranča povezuju sa sanskritskom riječi nāraṅga, što znači narančino drvo.

Naranča je rasprostranjena presađivanjem po svim kontinentima, ali izgleda da joj je domovina Azija i to Indija, no i mi ne možemo naš Mediteran i Jadran zamisliti bez naranača. Iako sam iz omiško- makarskog zaleđa, iako nije u nas uspijevala naranča, ona je uvijek donošena iz Primorja i bila u našim domovima, jer je njezin miris stvarao ugođaj u kući, a njezin plod je bio uvijek uz krevet bolesnika da može osvježiti suhe usne i umorna usta i grlo. Bile su one u ona stara vremena veliki dar bolesniku i znak pažnje, a da ne govorim koji su ugođaj pružale djeci kad bi dobili jedno ili dva rebarca-narančina ploda. Kora nije smjela propasti jer bi ju majke naribale za pripremu kolača, posebno božićnih.

Čitajući enciklopedije i druge knjige, a danas i tekstove na e-mreži, naći ćemo mnogo podataka o simbolici cvijeta i ploda naranče. Cvjetovima su ukrašavane kose djevojaka i mladenke, simboli su braka i ljubavi, cvjetovi su na vjenčanim tortama, a Sicilijanci grančicama naranče kite slike Djevice Marije. No i pretkršćanska tradicija i mitologija spominje naranče. Tako neki drže da je naranča i povod za Trojanski rat jer je naranču Paris dodijelio najljepšoj božici – Afroditi ili po rimski Veneri; po nekima su jabuke iz vrta Hesperida koje je čuvao zmaj, a Heraklo ubrao, bile naranče. Ne bih želio dalje nabrajati sve odlike koje se pripisuje naranči i pripravcima od naranče, već moram prijeći na sadržaj zbirke.

Dakle, Marija je, vrativši se u Dubrovnik da uljepša majci posljednje dane, napisala i drugu zbirku pjesama. Hodeći po Dubrovniku i okolici, a posebno prema Srđu bilježila je pametnim telefonom (smartphone) slikom i riječju svoj djetinji zavičaj i dijelila mrežno prijateljima. To bijaše poticaj da to bogatstvo misli, riječi i slika uobliči za novu ilustriranu zbirku pjesama koju imamo pred sobom. I u ovoj kao i u prvoj zbirci Mariji je pošlo za rukom da se uspješno vrati u doba svog ranog djetinjstva i svoje srednjoškolske mladosti i da bezazlenim mislima opjeva ljepote svojega grada ne zaboravljajući također uključiti i ono što je najljepše i svetije, svoju obitelj i drage prijatelje i susjede iz djetinjstva. Sve to čini jedan amalgam koji jako povezuje gradivo i osvježuje misli generacijama koje su u najljepšim zrelim godinama, a ništa manje i onima koji tek veselo stupaju u život odraslih. Nadahnuti idealima ljepote neporočnosti i mladenačkog zanosa da će svijet mijenjati i da će slavu svoga Groada pronositi.

Marijine pjesme i mene vraćaju u moje dubrovačko razdoblje, 1970. do 1972., kad sam svakodnevno bio u dosluhu s Gradom i otkrivao njegove ljepote, a svoje godine utiskivao u njegovo trajanje. I kasnije posjećivah Dubrovnik te svoje starenje pripisah Dubrovniku, a ono me mlađi podsjetiše da Dubrovnik ne stari i da s njima živi svoju dugovječnu mladost.

II.

Marija se potrudila svoje pjesme i foto zapise uobličiti u više cjelina, a to su: Naranče, Grad, Podneblje, Providenca. Tu je dodan i rječnik manje poznatih riječi i kratak životopis autorice.

Prva cjelina Naranče obuhvaća 21 pjesmu: Sunce u krošnji naranče, Naranča, Kuneta, Naranče i limuni, Sudba naranče, Pod kantulom, Ali gorke?, Bit naranče, Narančasti Božić, Kuća od naranača, U posjeti, Uzdravlje!, Zlatne kapi, Tragom vedrine, U zagrljaju, Potomstvo za festu, Rajska zemlja, Gruške ptice, Preobrazba, Umjesto naranača, Ozarene.

Svaka pjesma zahtijeva podužu interpretaciju. Prostor i vrijeme sile me da u nekoliko riječi progovorim o tim ciklusima. Sami naslovi pjesama upućuju da onaj moj kratak osvrt o narančama obuhvaća još mnogo toga o narančama u Marijinim pjesmama. Tako čitamo o gorkim i slatkim narančama:

Samo me jedno muči

i mori, zašto je u Groadu

više naranača gorkih

kad rađe su slađe?

(Ali gorke?)

Posebno je zanimljiv susret s narančom i njezinom sudbinom kad padne sa stabla i završi u kanalu:

Što naranče u visinama rade,

visoko gore neobrane?

………………..

Neke se u kunetu skriju

da još više mirišu i zriju.

Druge padnu i tu ostanu,

zamru pa opet poniknu.

Treće ponese ruka sreće…

A neke pak ostanu na grani

………………………..

(Sudbina naranče)

Kako pak stoji s Božićnim narančama?

……………..

A u prosincu one sasvim

zrele, kao okićena drvca

prava, stvaraju ugođaj

Betlehema grada.

Svjetlošću svojom,

bojom, oblikom

i veličinom.

Još slatkošću gorkom

Gradu ljupkost daju,

a Božiću milost,

veselje što traje.

(Narančasti Božić)

Ne bih želio prepisivati pjesme, uzmite i čitajte, ali ne mogu opet izbjeći aluziju na agrume i ljudski život. Tu je limun i naranča kao zaljubljeni par, pa pjesnikinja zbori:

Naranče lijepe,

okrugle i mirisne,

u studenom zelenkaste

već i narančasto sjaje.

A limuni zelenkastožuti

kao kavaljeri u vrtu

naklon im čine.

(Naranče i limuni)

Ostatak pjesme pročitajte sami da doživite ljepotu

… u ovom divnom

južnom kraju,

gdje je i zimi kao u raju.

Druga cjelina Podneblje obuhvaća 15 pjesama (Ružoprsta zora, Moja milina, Na izvorima svjetlosti, Moćnija od vjetra, Promjena, Jarka svjetlost, Pogled u Đardin, Đardin, Ruža, Ruža na vjetru, Danče, O moru, Skok u more, Galeb i ja) koje treba sve pročitati, a ja ću izabrati samo nekoliko stihova iz mozaika ljepote. Prvo je aluzija na rađanje dana i zore koju Marija naziva kao i Homer samo u hrvatskom prijevodu Tome Maretića – ružoprsta zora (Ēṓs rhododáctylos).

Dok ružoprsta zora umiva

Grad nježnošću svojih boja,

prolaznike pokrila je ona

velom jutra,

zrakom sunca

ugrijala

(Ružoprsta zora)

Ne možemo ne spomenuti Đardin, Danče i galeba, pa evo nekoliko stihova iz tih pjesama:

Đardin je skrovitost Grada,

iza zida uređen vrt

i njegova tajanstvena ulica.

………………… (Đardin)

Danče su omiljena plaža

blizu Grada, pozdrav veselih

brodova štono prođu

i časne dančarice

koje im rupcima mašu,

zvone.

……………….

(Danče)

U moru samo galeb i ja,

na plaži još dva tri kupača

kao gušteri što drijemlju

na stijeni.

Pučina se ljeska divna,

širina…

………………

(Galeb i ja)

Treća cjelina Grad obuhvaća osam pjesama (Kono od Igara, Stradun, Ponoć na Stradunu, U Gradu kiša, Puteljkom na Srđ, Kolorizam, Zajedno biti, Kao svet). Ovdje ću vas uvesti u cjelinu s pjesmom Stradun

Na Stradun doći

najslađe je bilo

u osvit noći,

kad se sabire sve

mlado i živo.

Veličanstvena je sintagma u osvit noći, umjesto prozaičnog predvečerja ili još običnijeg sumraka.

Četvrta cjelina Providenca ima osam pjesama (Parac, Pomoć sv. Vlaha, Pukotina vremena, Tri brata i ja, Složna braća, Providenca, Vjera, Mama).

Tko može bilo što pisati o Dubrovniku a da ne spomene Zaštitnika – Parca – Patrona Grada Dubrovnika – Svetog Vlaha – Blaža? Stoga Marija ovo poglavlje započinje pjesmom Parac, a tko može bilo što od pozemljara reći a da ne spomene svoju roditeljicu – majku, pa Marija time i završava zbirku, a prije majke su i njezina tri brata, naslov koji u sjećanje priziva sintagmu Josipa Pupačića i njegovu antologijsku pjesmu Tri moja brata i na kraju sve stavlja u ruke Oca nebeskog u pjesmama Pukotina vremena i Providenca.

…………………..

Saliven u bedeme Grada

………..

prijesto svetog Vlaha.

Jednom rukom svetac

blagoslove svoje šalje,

a drugom on zagrljaj svoj

Gradu daje.

(Parac)

Moja su braća uvijek bila kao

jablani u visini. Pomagali mi

naći vidik bolji. Katkad njihove

želje bijahu moji snovi. S njima

se nisam mogla u svemu jednačit.

(Tri brata i ja)

Svi te traže, mama, i pitaju

me za te. A ja im odgovaram

da tuga nije za nas, da

i dalje živimo zajedno

i na glas…

(Mama)

I na kraju začuđenost autorice nad Providencom – providnošću Božjom:

……

A sve to kao u snovima biva.

Potom, gle sreće!

Mnogima se sviđa

taj materijal od snova.

…….

(Pukotina vremena)

Mariji želimo da se „taj materijal od snova“ dogodi još mnogo puta da možemo uživati u njezinim novim lijepim pjesmama.

III.

Marija koristeći zavičajni govor u svojim pjesmama, osjetila je potrebu pridodati Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi (str. 73. -75.).

Tako ćemo pronaći dvojake zapise za Dubrovnik Grad i Groad, prema dubrovačkom izgovoru.

Autorica će nas uputiti da „kono, kuneta i Konavosko polje imaju isti korijen, a znače kanal“.

Tu su još nezaobilazni dubrovački pojmovi: parac, festa, providenca; đirata, kantula, barćela, zatim predio šire gradske cjeline Šipčina i s tim povezana pokrata SSG – Sedam smrtnih grijeha, što naznačuje sedam zgrada neizgrađenih u skladu sa zakonskim propisima.

Tu su i posebni oblici: gustijeh, kavaljeri, njizi, takijeh, zdravje, te stegnuti izrazi štono = što ono, što je (ono).

Sve to čini draž i čitatelja pridobiva, golica maštu i podsjeća na davna vremena dječje nevinosti i susreta sa zavičajem.

Što drugo reći nego u duhu naših starih pisaca: dragi štioče, uzmi i štij ovu rukovet pjesama neka ti razgale grudi i odagnaju tugu iz života i ponekad zastrašnih snova.

Ergo, benevole lector – Tolle lege! Dakle, dobrohotni štioče – Uzmi i čitaj!

Ivan Bekavac Basić

MEDO I PTICA NA IZLETU Željka Pintar

MEDO I PTICA NA IZLETU

Željka Pintar

Ilustracije: Danijel Žabčić

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 32 str.

Format: 21×21 cm

ISBN 978-953-8375-75-0

MEDO I PTICA NA IZLETU Željka Pintar

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 32 str. Format: 21×21 cm ISBN 978-953-8375-75-0

10,00 €


Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

MEDO I PTICA NA IZLETU

Medo i ptica kreću na izlet. Dolazak u nepoznato mjesto, nov im je doživljaj. Sretni su i ushićeni. Prolaze dijelovima grada, dive mu se. Njihovi  dojmovi puni su oduševljenja. No, u trenutku kada bi se valjalo vratiti kući, oni zaboravljaju put. Idila izleta pretvara se u mučan tren. Svaki od njih izbezumljuje se na vlastiti način. Nemoćan da podnese neizvjesnu situaciju, bijesan medo ignorira pticu. Nesigurna ptica, u uzrujanosti, ne nazire rješenje. Djelomičnom okončanju njihove tegobne situacije pridonosi puki slučaj –  oni se naprosto nađu na pravoj cesti. Površno izbavljeni iz izgubljenosti, u tišini traže put prema obnovi uzajamnog prijateljstva. Šutnju prekida isprika koja nagovještava oprost. Medo i ptica hrabro nadvladaju svaku stranputicu i, na kraju, vlastitom zaslugom pomireni, smjelo pronalaze lako zagubljivo  zajedništvo.

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović


SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU

Izabrane zavičajne pjesme

Jozo Joko Milinović

Urednica: Iva Kojundžić

Ilustracije: GRUPA AUTORA:

DORA HANŽEK, akademska slikarica

JOSIP MARINOVIĆ, akademski kipar

ANTE STRINIĆ, akademski kipar

JOŠKO PETRIČEVIĆ, nastavnik likovnog odgoja

SLAVENKA MILINOVIĆ, grafički dizajner

JOSIP ANZULOVIĆ, grafičar i slikar

Oblikovanje omota: PETRA KREŠIMIR ĆAVAR

Grafičko-likovno uređenje: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 152 str.

Format: 20×13 cm

ISBN 978-953-8375-73-6

Maloprodajna cijena: 14,00 €

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 152 str. Format: 20×13 cm ISBN 978-953-8375-73-6

14,00 €


Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

UVOD

Mnoge pjesme iz ove zbirke napisane su između 2003. i 2020. godine, a nikle neposredno iz mnogih osobnih doživljaja.

Mukotrpan život i borba za golo preživljavanje žitelja Dalmatinske zagore, posebno Imotske krajine, pa i zapadne Hercegovine, postali su nepresušan izvor nadahnuća većem broju mojih pjesama.

Još od dječačkih dana otvorenim sam očima gledao kako geni kameni umnogome oblikuju karakter naših ljudi, njihovu fizičku i moralnu snagu, odlučnost i postojanost.

Praiskonska snaga kamena i zemlje javljala mi se čas kao olujna tutnjava, čas kao dramatično drhtanje struna na djedovskim guslama. Odatle potječu sva moja životna ushićenja, svi moji strahovi i sve moje nade.

Budući da me to oduvijek zaokupljalo, napisao sam pregršt pjesama sa željom da do riječi dođe sve ono što me u odrastanju obilježilo, što sam doživio i čemu sam svjedočio. Tako su u mnogim mojim pjesmama svoje mjesto našli kamen i škrta zemlja, bure i oluje, suše, maslina i murva, pjev ptica i zvon zvona, suze materine i štošta drugo.

Htio sam da baš sve progovori i da preko pjesama izreknem svoje osjećaje, zahvalnost i molitvu pa da to približim vama čitateljima.

Sve one koji se prepoznaju u ovim mojim stihovima te obiđu rodni kraj i zateknu urušene i napuštene kuće molim da pozdrave i ohrabre preostale žitelje i čuvare naših tradicionalnih vrijednosti kojima su se stoljećima ravnali i nadahnjivali toliki naraštaji našeg naroda. Ohrabrimo ih stoga ne samo riječju nego i djelom. Nećemo valjda dopustiti da tako bogata baština, na našu sramotu, odjednom netragom nestane.

Životno nas iskustvo uči da u dodiru sa zavičajem naš duh zadobiva novu snagu, svježinu i vitalnost i sve dotle dok nas može ganuti suza materina i spomen na naše pretke, mi živimo i jesmo.

Na malom prostoru naše Zagore zgusnula se i iskristalizirala povijest. Među brdima i stijenama živi spomen na stare Grke, Ilire, Rimljane, Turke i druge koji su tu obitavali, a o čemu svjedoče gradine, gomile, stećci i rasuta grobišta, a danas ih više nema. Neka nam to bude opomenom!

Dragi čitatelji, neka ova zbirka pjesama bude podsjetnik starijim generacijama koji su se stjecajem raznih okolnosti, često s tugom, odselili iz zavičaja da ožive sjećanja, a svima mlađima, posebno onim koji su se raselili po svijetu, da ne zaborave svoje korijene, da saznaju teškoće života i da poštuju običaje svojih očeva i predaka.

Na kraju pozivam sve vas da pažljivo pročitate ovu zbirku pa ćete uvidjeti kako su i ove pjesme ranjive baš kao i duše preostalih čuvara naših sela. Uvjeren sam da ćete se tada zajedno sa mnom uputiti na jedno drago, dirljivo i uzbudljivo putovanje.

Autor


HARMONIJA KAMENA I SUNCA

Kamenito područje Dalmatinske zagore iznjedrilo je mnoge pjesnike koji (u) svojim djelima čuvaju i prenose kulturno nasljeđe prethodnih naraštaja. Njihovi stihovi omogućuju dublje razumijevanje prošlosti i identiteta toga kraja. Dakako, nadahnjivali su ih živopisni dalmatinski krajolici, široka lepeza kulturnih i prirodnih bogatstava, srdačni ljudi i očuvana tradicija. Među takve pjesnike ubraja se i Jozo Joko Milinović, kojemu je lijepa recepcija dosadašnjih šest zbirki donijela sigurnost i potaknula ga da svoje umirovljeničko doba ispuni novim književnim prinosima. Pred nama je njegova pjesnička zbirka naslovljena San na kamenom uzglavlju (Biakova, 2024.), podijeljena u pet cjelina: Oda zavičaju, Meka imotska duša, Tragovi, Utihnulo ognjište, Povratak. Osluškujući bilo svoje zemlje, u njoj je autor sabrao pjesme prožete duhom i ljepotom ovoga specifičnoga kraja. Posebnu pozornost posvećuje svojemu zavičajnomu Lovreću, slikovitu mjestu smještenu u Zabiokovlju. Pišući o ljudima dalmatinskoga kamena i krša, o prirodnim ljepotama, kulturnoj baštini, povijesti, tradiciji i duhu ovoga područja, bogatu baštinu rodnoga kraja autor tako čuva u stihovima.

Budući da poezija uvijek prelazi granice opisa pjesnika i njegova stvaranja, često pletući svoj neuhvatljivi  umjetnički  svijet,  katkada  se  učini suvišnim govoriti o njoj ili nemogućim uhvatiti joj bȋt, no ipak je to važno i potrebno, posebice u suvremenom svijetu koji se pomalo udaljava od tradicionalnih i humanističkih vrijednosti. U ovoj se zbirci kamen nedvojbeno ističe kao poetsko načelo i kao životno vrijednosni pojam. U ovom dijelu Dalmacije on je karakterističan element krajolika i tkivo života. Sačuvan je i u jeziku, u različitim frazemima, kako u hrvatskom standardnom jeziku tako i u lovrećkom govornom idiomu. Mira Menac- Mihalić u svojoj Frazeologiji novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj (2005.) s lovrećkoga je područja zabilježila ove frazeme sa sastavnicom kamen: bil ko kamen (‘jako blijed’); I kamen bi proplaka (‘svatko bi se sažalio’); pȃ mi je kamen sa srca (‘laknulo je komu’); stamen ko kamen (‘čvrst, postojan’); tvrd ko kamen (‘bezosjećajan’, ‘jako škrt’).

Simbolika kamena u Milinovićevu pjesništvu bogata je i raznovrsna, otvarajući prostor za različita tumačenja. San na kamenom uzglavlju odražava duboko usađen osjećaj pripadnosti krševitu zavičaju te iskazuje ljubav prema njemu. Primjerice, u pjesmi Oda zavičaju naziva ga muzejom kamena i sunca. Prirodna ljepota krajolika oslikana je čas kao usnuli kamenjar, čas kao ljuti kamenjar, dok autor u sjećanje priziva kamenu liticu Zabiokovlja, kamenu stazu, kameno tlo, golet kamene pustinje, kamenu kosu. Sve je to tvrda stijena, gnijezdo roda moga.

Usprkos protoku vremena kamene se formacije mijenjaju vrlo sporo. Spominjući se suhozida, sopice kao kamene počivaljke, kamenoga praga, bunara u kamenjaru, kamenoga zvonika, kamenoga korita, podsjeća na vječnost i neizmjenjivost kamena kao simbola  postojanosti  i  stabilnosti.  Slično  tomu, već je isticano da se autorovo pjesništvo opire ukalupljivanju u moderne tijekove industrijske poezije te ostaje vjerno tradicionalnim pjesničkim postulatima.

Kamen je poznat po svojoj izdržljivosti i snazi te u Milinovićevoj poeziji simbolizira unutarnju snagu pojedinca, volju i otpornost pred životnim izazovima. Upravo u ovom dinarskom podneblju Hrvatske česta je izreka da su karakterno čvrsti ljudi jaki kao stijena. Autor također naglašuje stamenost meke imotske duše koja se zna zateći i kako skamenjena stoji u pustoj sobi.

Ističući epitafe na stećcima iz lovrećkoga krajolika, Milinović upisuje u svoje stihove duboku vezu s povijesnom i kulturnom baštinom ovoga područja. Grobni je kamen ujedno svršetak životnoga kruga.

Autoru čestitam sa željom da ova zbirka postane dragi kamen u cjelini zavičajne poezije kao trajno svjedočanstvo o ljepoti i dubini veze između čovjeka i njegova zavičaja. Kamen kao simbol stabilnosti, snage i povezanosti ostaje neizbrisiv pečat u ovoj zbirci, podsjećajući nas da su korijeni našega identiteta ukorijenjeni u zemlji i duhu zavičaja. Neka njezini stihovi odzvanjaju kao snažan glas prošlosti i svjedok trajanja vrijednosti koje valja njegovati u budućnosti, čuvajući tajanstvenu dušu Dalmatinske zagore te osvjetljujući put budućim istraživačima, ljubiteljima poezije i svima koji žele otkriti ljepotu kamena u svim njezinim oblicima.

doc. dr. sc. Anđela Milinović Hrga


BRIŽAN ČUVAR USPOMENA

U Lovreću kod Imotskoga, u blizini jedne od najljepših crkava u Hrvatskoj, rodio se 23. 7. 1941. godine ugledni pjesnik Jozo Joko Milinović od oca Ante i majke Ive rođene Batinić.

Već kao dijete u kolijevci nije bio pošteđen mnogih strahota Drugoga svjetskog rata. U majčinu naručju zaštitu je nalazio u zaselcima rodnog mjesta koji su bili udaljeniji od glavne prometnice da ne bi bili izloženi neljudskim postupcima raznih vojski koje su tuda prolazile.

Prema kazivanju Jozine majke i svjedočenju susjeda, njegova je majka kobnoga 22. 7. 1943. sačuvala ne samo svoj i Jozin život, već i živote svih žena, djece, starica i staraca zaselka Milinovići.

Naime, svi su ti ljudi nasilno izvučeni iz svojih kuća i odvedeni poviše sela da bi bili bezdušno strijeljani. U tom dramatičnom trenutku majka Iva s Jozom u naručju hrabro stupa pred streljački vod i do neba vapijućim glasom obraća se zapovjedniku izgovorivši sudbonosne riječi: Ubijte mene, ali vas molim da mi poštedite dite!

I dogodilo se čudo: u oficiru se nešto slomilo, nešto ga zgromilo, pa je oslobodio i pustio ne samo majku Ivu s Jozom nego i sve žene, djecu i starce koji su trebali biti strijeljani.

U isto vrijeme druga postrojba iste vojske pokupila je sve muškarce u dobi od 15 do 65 godina zatečene u selu te ih prijevarom dovela u jednu kuću u centru mjesta gdje ih je sve masakrirala i žive spalila. Od ukupno 24 stradalnika 10 ubijenih i spaljenih bili su Milinovići, sve Jozini susjedi i rodbina.

Svi stradalnici bili su težaci, nisu pripadali nijednoj i ničijoj vojsci. Ako se ovom broju od deset zapaljenih Milinovića pridoda i jedanaest stradalnika Križnog puta 1945. godine, tada je ovaj mali zaselak relativno najviše stradao od svih sela i zaselaka Imotske krajine.

Dugo se o tome šutjelo, ili samo šaputalo. Glasno se nije smjelo govoriti.

Dakle, Jozo se već sa svega dvije godine starosti susreo sa smrti i nekim čudom ostao živ.

I poratno vrijeme nije mazilo njega i njegove sumještane, a to je i Jozo dobro iskusio. Bile su to godine velike neimaštine, straha i golog preživljavanja. Slike ratnih i poratnih zbivanja obilježile su Jozin život i ostavile duboki trag na njegovu osobnost kao čovjeka i kao pjesnika. On je postao reprezentativni svjedok tragičnih sudbina svojih sumještana i svoje rodbine.

Kad je dorastao za školu, prva je četiri razreda pohađao u jednoj privatnoj seoskoj kući, a druga četiri u novosagrađenoj školi u Lovreću.

Budući da je bio darovito dijete, a roditelji siromašni, njegova teta, tvornička radnica, vodi ga u Zagreb, smješta ga u đački dom i preuzima brigu za njegovo daljnje školovanje.

Po završetku srednje škole upisuje Višu grafičku školu, a kasnije i Grafički fakultet.

Prvo njegovo zaposlenje bilo je u izdavačko- grafičkom poduzeću Grafički zavod Hrvatske u kojem je tada bilo preko tisuću zaposlenih.

Radeći u toj uglednoj kući, postepeno je napredovao, od tehnologa, planera proizvodnje, voditelja prodaje do pomoćnika komercijalnog direktora.

Uoči Domovinskog rata 1991. godine, kao afirmirani stručnjak, na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika  Zagreba  Borisa  Buzančića, a odlukom Gradskog poglavarstva preuzima upravljanje izdavačko-grafičkim poduzećem August Šenoa. Rečeno poduzeće trebalo se brinuti o pisanoj riječi koja je bila u službi obrane domovine Hrvatske. Ovaj zadatak je zdušno i vrlo uspješno obavio.

Za upravljanja ovom tvrtkom Milinović proširuje djelatnost u području izdavaštva i pokreće godišnju književnu nagradu August Šenoa za roman iz zagrebačkog života da bi potaknuo mlade još neafirmirane pisce na kreativan rad. Dopuštenje za korištenje znamenitog imena dobio je od gospodina Zdenka Šenoe, Augustova unuka s kojim se Jozo sprijateljio. Odlaskom Joze iz tog poduzeća, nažalost, ova dragocjena nagrada je ugašena.

U međuvremenu je aktivno sudjelovao u mnogim kulturnim manifestacijama i pokrenuo nekoliko zapaženih edicija.

Posljednje poduzeće u kojem je uspješno rukovodio bila je izdavačko-tiskarska kuća Naša djeca iz koje je otišao u mirovinu.

Radeći u izdavačko-tiskarskoj djelatnosti, upoznao je mnoge osobe iz kulture: književnike, slikare, kipare i kazališne umjetnike. Neka od tih poznanstava s vremenom su prerasla u prijateljstva.

Budući da je u mladosti samozatajno pisao pjesme, sve ovo ga je potaklo da se aktivnije posveti pjesništvu i da objelodani svoje radove.

Prvu zbirku Kasna jesen čitatelji su dobro prihvatili, a kritičari pozitivno ocijenili.

Do sada je objavio šest zbirki pjesama i to:

Kasna jesen, 2008. godine

U pratnji svoje sjene, 2012. godine

Stope u kamenu, 2015. godine

Prolazna postaja, 2018. godine

Hirovito vrijeme, 2020. godine

Tihi noćni koraci, 2021. godine

Što reći o pjesništvu Joze Joke Milinovića i uopće o njemu kao o čovjeku?

Poslije Ujevića, Gotovca, Gudelja i još nekih pjesnika iz Imotske krajine nije lako pisati pjesme. Na putu mu se ispriječe Tinovi poetski visovi, Gotovčev vatromet riječi, Gudeljeve ilirske gradine i poetske suhozidine.

Pjesnik Milinović dolazi iz tog podneblja i kuda god je išao osjećao je slično kao i spomenuti majstori stihova. Baš kao i oni, i on sve to opjevava i nosi u srcu: i suhozidine i doce i sve što je ostalo od predaka. U duši osjeća neumrlu ljepotu krajolika, vječnu sliku zavičaja, čudesnu nježnost u tegobi življenja. U svojim pjesmama druži se s vilama i hajducima, prosjacima i gastarbajterima, odmara se sa stećcima i nad svime bdije i tuguje.

Dobar je onaj pjesnik koji u nama budi najdublje i najljepše ljudske osjećaje. To doživljavamo kad čitamo njegove pjesme.

Po sudu mnogih čitatelja Jozo je sjajan zavičajni

i domoljubni pjesnik novije hrvatske poezije. No, ja sam mišljenja da je on vrlo uspješan i u pjesmama duhovnog, političkog i ljubavnog sadržaja, kao i u pjesmama o Zagrebu, svome drugom zavičaju.

Milinović iskričavim duhom snažno uspijeva ocrtati pjesnički doživljaj, toliko snažno da se svaki čitatelj može poistovjetiti s pjesnikom u svakoj riječi i svakom stihu njegove nadahnute poezije. To je ujedno razlog tolikom oduševljenju njegovim stihovima.

O  njegovim  pjesmama  lijepo  su  pisali  neki književnici i književni kritičari.

Tako je književnik Stjepan Čuić u svojoj prosudbi o njegovoj poeziji napisao: Milinovićeve pjesme su lijepe, suptilne i razložne. I potrebne su. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjetit će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije će raznježiti i počet će suosjećati s jednim ljudima, s jednim prostorom i vremenom. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.

Novinar i književni kritičar Mladen Vuković kaže: Milinovićeve pjesme su osvježenje, lirski melem pred postdmodernističkim stihovljem koje nas je išokiralo i umorilo, otupilo i oravnodušilo osjetila i udaljilo od romantičarskog mirisa zavičaja, bogatog u svojoj skromnosti i čestitosti.

Profesor i filozof Branko Škare kaže: Milinovićeve su pjesme puno značajnijeg opusa od publiciteta koji ga prati, jer mu neke zaslužuju mjesto u svakoj antologiji hrvatske lirike.

Milinović je član Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima i član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Neke njegove pjesme su uglazbljene.

Otac je troje fakultetski obrazovane djece i djed petero unučadi.

Iako je u mirovini, on ne miruje. I dalje piše i objavljuje svoje pjesme.

Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu, a ljeta u svome Lovreću.

Svoju rodnu kuću je obnovio i oko nje posadio razno raslinje doneseno iz svih krajeva naše domovine, pa je taj zasađeni prostor nazvao Park Republike Hrvatske. U tom parku uživa među svojim višnjama, maslinama, lipama, lavandama, ružmarinom i kaduljom. Odmara se ispod svojih oraha. Svoje goste dočekuje i časti svojim maslinovim uljem.

Dvorište rodne kuće ogradio je suhozidom po kojemu je poredao kamene skulpture pronađene u selu i okolici, a nalikuju na ljude, životinje i razna mitološka bića. Na istaknutom mjestu na postolju je montirao kamenu skulpturu nalik na našeg prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Ova skulptura privlači pažnju svakog prolaznika ili slučajnog putnika namjernika. Sve te izložene skulpture oko kuće Jozo je nazvao Muzej kamenih skulptura na otvorenom.

Pjesnik je otvorio i mali etnografski muzej u zatvorenom prostoru iza kuće. Tu su izloženi prikupljeni i uščuvani razni predmeti i alati kojima su se njegovi roditelji i preci služili u domaćinstvu i u obradi zemlje. Taj etnografski muzej svakog onog tko ga posjeti i pogleda oduševit će nekom tajnovitom ljepotom i podsjetiti na minula vremena koja su zaboravili, a mlađe će upoznati s tegobnim načinom života njihovih predaka.

Milinovićev dug, zanimljiv i izuzetno plodan život dostojan je svake hvale. Svojim životom ovaj svestrani čovjek i osebujan pjesnik pokazao je pravi put svojoj djeci, unučadi, pa i drugim mlađim ljudima da se svojim talentom, trudom, domoljubljem, vjerom i poštenjem može puno toga postići u životu. Želim mu da još dugo poživi, da uživa u svojim radovima, pa da u zdravlju ostvaruje lijep i zadovoljan život na ponos svojem potomstvu, zavičaju, domovini i ljudskom rodu.

Ivan Bekavac Basić, prof.

ISPOD BALDAHINA Dražen Kalenić

Roman ISPOD BALDAHINA (I. i II. Dio) –  BIAKOVA 2024.

The novel UNDERNEATH THE BALDACHIN (Parts I and II)

ISPOD BALDAHINA

Dražen Kalenić

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Slika za naslovoj korici: 

Lovro Artuković

“Šumski prizor ko’ stvoren za priču”

Grafička Priprema: Tomislav Klanfar

Naslovnu koricu izradio: Tomislav Klanfar

Uvez: Meki

Broj stranica: 240 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-72-9

Maloprodajna cijena: 25,20 €

ISPOD BALDAHINA Dražen Kalenić

Uvez: Meki Broj stranica: 240 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-72-9

25,20 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

Roman ISPOD BALDAHINA (I. i II. Dio) –  BIAKOVA 2024.

The novel UNDERNEATH THE BALDACHIN (Parts I and II)

Recenzija iz 1997.

Steve Smith, Humanities (Oxford University), o romanu Dražena Kalenića piše ovako: “Knjiga je uistinu vrlo dobra, duboka i poučna…”

Znamo da se danas važne stvari ozbiljno zapostavljaju i da se sve manje vodi računa o neprestanom padu duhovnih vrijednosti; da se rasprava o toj temi odlaže za neka druga, sretnija vremena. Ali za koja to vremena, kad se već evo nalazimo na pragu dvadesetprvog stoljeća?

Kalenić to zna. Hvata se u koštac s ključnim pitanjima našeg vremena dobro procjenjujući koliki je njihov utjecaj i značaj. Spretno nas provlači kroz svoj roman nudeći nam zapravo jednu slojevitu alegoričnu priču, s nizom naoko nebitnih pitanja a koja nam se zapravo svakodnevno nameću, dokazujući time i svoju neprijepornu žilavost na već pomalo letargičnom svjetskom tržištu ideja.

Knjiga se čita u dahu i što je najvažnije: ubrzo shvatimo da se tiče svih nas.

Na koncu konca, svi smo mi ispod baldahina.”

Z. D.


Review from 1997.

Steve Smith, Humanities (Oxford University), writes about Dražen Kalenić’s novel as follows: “The book is truly very good, deep and instructive…”

We know that today important things are seriously neglected and that less and less attention is paid to the constant decline of spiritual values; that the discussion on that topic is postponed for some other, happier times. But for what times, when we are already on the threshold of the twenty-first century?

Kalenić knows that. It tackles the key issues of our time, carefully assessing their impact and significance. He deftly takes us through his novel, offering us a layered allegorical story, with a series of seemingly irrelevant questions that are actually imposed on us every day, thus proving his irrefutable tenacity in the already somewhat lethargic world market of ideas.

 The book is read in one breath and what is most important: we soon realize that it concerns all of us. We are all under the same sky.

                                                                                    Z.D.


Prof. Slavko Harni,  viši savjetnik za književnost u NSK, napisao je 1998. godine recenziju prvoga dijela romana ISPOD BALDAHINA pod nazivom GDJE SU MOJI PRIJATELJI ILI KRAJ HUMANIZMA. Recenziju prenosimo u cijelosti:

               Gdje su moji prijatelji ili kraj humanizma

(Uz roman Dražena Kalenića Ispod baldahina, Zagreb, 1995.)

David, glavni lik romana, što se rodio u vrtu i čije rođenje bijaše događaj bremenit znakovitošću, o kojoj svjedoči i čudak promjenjiva raspoloženja nagovješćujući samovolju Kalenićeve priče. Nakon što je, kao opoziv života i njegove sličnosti čudesnoj varci, doživio svoju prvu ljubav, učinio je osjetnom i time pretvorio svoju prvu pobjedu u poraz. Kalenić će tako već na početku naznačiti sadržaj svojega temeljnoga  estetskoga nazora, što ga povjerava svojim likovima, u kojemu se zrcali stanoviti prijezir (ili možda ipak čežnja) prema onome osjetnome, pa i viđenome, a traganje za ljepotom kao nedokučivom, ali ipak ranjivom.

Nakon što je David, hrabrošću koju je od njega iznudio budući prijatelj, ubio vepra, dospijeva do tajanstvenoga starca, a preko njega do „kneza“, do „onih preko rijeke“. Svjedoči  jednome ubojstvu, koje je tek početak, jer će zapravo biti poubijani svi. U tome ubijanju međutim nastaje jedan nesporazum.

U gradnju Pergama trebao je biti ugrađen neki tajanstveni predmet, neka žrtva od koje se nejasni obrisi naslućuju iz pričanja. Mladi musliman međutim ne žrtvuje se onako kako su graditelji Pergama, grada što nasilno nastaje umjesto Štita, zamislili, već se žrtvuje za Davida. Zahvaljujući tako znakovitom zauzimanju moralno čistoga čovjeka David preživljava, pa nakon proživljene kliničke smrti, može vidjeti svoj prelijepi vrt sačuvan. Nesporazum, jer David pita za svoje prijatelje, a ne za vrt.

Priča je tako doživjela rasplet u jednome svome sloju. Ona ne nalazi tajanstveni predmet koji je bio razlogom mnogih smrti i koji ima neku sudbonosnu važnost jamstva što ga pruža nevina žrtva. U čemu je taj predmet, kakav je on, koje su njegove moći zapravo, ostaje nam nerazjašnjenim. Ona je dakle više izgovor negoli odgovor. Kalenićevo pričanje ide tako rubom, mimo naslućenoga nacrta. Na rubu je splet izgovora. Priča se razotkriva, ide mimo, proglašava se nevažnom. Svjedočimo jednoj zakrivljenosti priče, njezinoj nedorečenosti, ukazuje se da čak i tolike smrti nisu zapravo glavna stvar. Priča ostaje zapravo neispričana, razgrađena, ukazuje na poriv pričanja možda, razlog pričanja, smisao pričanja koji se međutim ne iskazuje. Priča se iščašuje.

Tom svojom pobunom ona postaje slojevito piščevo kazivanje, ulaz u to kazivanje kojemu je priča pokriće što se hoće otkriti. I u tome je odlučujuća vrijednost i samosvojnost Kalenićevih književnih nastojanja, kojim on istodobno čini kontinuitet ali i diskontinuitet prema zaokupljenostima u književnosti . Riječ je o književnosti citirane asocijacije. U sadržajnoj se slojevitosti, a ne stilskoj besprijekornosti (iako ima i stilski vrlo uvjerljivih dionica), sluti osnovna Kalenićeva zaokupljenost. On se naime priključuje istrazi čovjeka što ga, sve pročišćenije , proučava književnost u nas i u svijetu. Baštineći filozofska nastojanja u zapadnoj misli, ali i pokušaje integriranoga mišljenja o čovjeku kao biću, kojega se može odrediti kao tragatelja za ljepotom. Cilj je traganja, izgleda, ljepota žene te ljepota moralne čiostoće, ali i njihove izloženosti moći i zloći, manipulaciji.

Pokazujući se nepotpunom, zaboravljenom, u neku ruku iznevjerenom pričom čak, Kalenić ne ostavlja ipak dvojbe o tome da je ta iznevjerenost hotimična. Čovjek doduše nosi moralni zakon u sebi, no život ulaže u stvari koje su upitne. Takva pitanja Kalenić obrađuje u obliku rasprava mladih ljudi o načelnim pitanjima ljudskoga života. Onisu su mladenački i nose kadikad zalaz u samovolju priče kad odgovora ponestane. To je međutim drugi mogući pristup ovome djelu. Naglasak na bijegu u priču za razliku od iznevjeravanja priče kao raspleta. One su naime proizvoljne. Prevrednovanje svih vrijednosti, kako bi se uspostavila mjerila moći. Razorna moć je naime ona koja određuje čak i što će se vidjeti. Pa će moralne i svakolike ništarije predstavljati kao besprijekorne i odane ljude, liječnike čak. Čovještvo i izdaja čovještva utjelovljenja u moći temeljna je razdjelnica čovjekova svijeta kojom se zaokuplja Kalenić. Svijetu bezuvjetne volje za moću kao nadmoću on suptilnom i tek naoko grubim prijelazima ponazočuje zanimljivu kritiku zapadne misli. Moć određuje čak i što će se vidjeti. Ta igra moći čini se prozirnom ali joj ne izbjegavamo. Uključujemo se u nju i to kao žrtve.

Gdje su moji prijatelji? To pitanje postavlja David moćniku koji od njega očekuje oduševljenje jer je sačuvao njegov lijepi vrt. Pobuna koja budi nadu, protiv svijeta što nas lišava prijatelja, ukazuje na vrstu ljepote za kojom traga Kalenićev junak. Ne može se uzeti prijatelje a sačuvati ljepotu. Takva se himbenost moći mora prozreti.

Pobuna je u promišljanjima što ih je osobito poduzeo Robert Musil u Čovjeku bez svojstava. Što ga čini mi se razotkriva ukazujući u formi analize Kantova kategoričkog imperativa da dobro treba činiti. A biti dobar? Toje priča za malu djecu. Djecu naime učimo da trebaju biti dobra. Sebi ostavljamo bezuvjetnu obvezu da činimo dobro, a da smo u sebi hulje javna je tajna kako doslovce veli Musil. Tako se bezuvjetni kategorički imperativ stavlja u okvire bezuvjetne volje za moću.

Takav princip međutim čini se čovjekovom sudbinom. U čemu je onda pokriće za humanizam, koji u osnovi vjeruje da je čovjek dobro biće. U Kalenića međutim nikad pobjede bez poraza, nikad svjetla bez sjene, nikad dobra bez zla, a za nečim se ipak traga. Za nekim Pergamom, gradom umjesto Štita. Vrijeme izgubljene nedužnosti, one što se žrtvuje sama.

Zanimanje za čovjeka kao biće interes je ne za njegovu spašenost, već za njegovu kulturu; za višestrukost kulturne pojavnosti , koja moralno nije nevina. Time se dodatno potkrijepljuju razlozi za iskrivljenost, za priču kao izgovor. Dospijevamo do slojevitosti koja se može gledati kao zamršenost, što ljudski život doista i jest.

Kalenićeva priča nije svrhom sama sebi. On nije prije svega zaokupljen primjerice stilskim nastojanjima. On ne doseže jezgrovito dubinu Musila, iako je neobičnih situacija obilje u Kalenića i Musila. On zapravo nije zaokupljen nikakvim dosezanjima. Traganje za ljepotom nije književna već životna zadaća. Nadovezuje se na Goldingovog Gospodara muha, ima filozofske ambicije što slute Marinkovića. Njegov tekst je mjesto susreta kao sudbina.

Kalenićev roman ne spada u lako čitljivu literaturu. Naći ćemo mnoge dobre književnike kojima nije sličan po stilu. Naći ćemo međutim i mnoge izvrsne kojima je sličan. Priča se opire raspletu, koju međutim kao uvjerljivu susrećemo baš na mjestu toga opiranja. Vizija ili hotimice razgrađena priča?

2. svibnja 1998.

Slavko Harni


Prof. Slavko Harni, Senior Advisor for Literature at the National Library of Croatia, wrote a review of the first part of the novel UNDERNEATH THE BALDACHIN  in 1998, entitled WHERE ARE MY FRIENDS OR THE END OF HUMANISM.

           Where are my friends or the end of humanism

   ( With Dražen Kalenić’s novel Underneth the Baldachin, Zagreb, 1995.)

David, the main character of the novel, was born in a garden and whose birth was an event fraught with significance, as evidenced by the eccentricity of his changing moods, hinting at the arbitrariness of Kalenić’s story. After experiencing his first love, as a revocation of life and its resemblance to a miraculous illusion, he made it tangible and thereby turned his first victory into defeat. Thus, Kalenić will indicate at the very beginning the content of his fundamental aesthetic view, which he entrusts to his characters, in which a certain contempt (or perhaps a longing) for the tangible, even the visible, is reflected, and the search for beauty as unfathomable, but still vulnerable.

After David, with the courage forced from him by his future friend, kills the boar, he reaches the mysterious old man, and through him to the “prince”, to “those across the river”. He witnesses a murder, which is only the beginning, because in fact everyone will be killed. However, a misunderstanding arises in this killing.

Some mysterious object was to be built into the construction of Pergamum town, some sacrifice whose vague outlines can be guessed from the story. The young Muslim, however, does not sacrifice himself as the builders of Pergamum, the city that violently arises instead of the Shield, imagined, but sacrifices himself for David. Thanks to such a significant commitment of a morally pure man, David survives, and after experiencing clinical death, he can see his beautiful garden preserved. A misunderstanding, because David asks about his friends, not about the garden.

The story thus experiences an unraveling in one of its layers. It does not find a mysterious object that was the reason for many deaths and which has some fateful importance of the guarantee provided by an innocent victim. What this object is, what it is like, what its powers actually are, remains unclear to us. It is therefore more of an excuse than an answer. Kalenić’s story thus goes along the edge, beyond the guessed outline. On the edge is a tangle of excuses. The story is revealed, goes by, declares itself unimportant. We witness a curvature of the story, its incompleteness, it is shown that even so many deaths are not actually the main thing. The story remains in fact untold, decomposed, indicating the urge to tell perhaps, the reason for telling, the meaning of telling that is not expressed, however. The story is dislocated.

With this rebellion, it becomes a layered writer’s narration, an entrance into that narration for which the story is the cover for what is to be revealed. And therein lies the decisive value and originality of Kalenić’s literary efforts, with which he simultaneously creates continuity but also discontinuity towards preoccupations in literature. It is a literature of the It is a literature of cited association. In the layered content, and not in the stylistic flawlessness (although there are also stylistically very convincing sections), one can sense Kalenić’s basic preoccupation. Namely, he joins the investigation of man, which literature in our country and in the world studies, increasingly purified. Inheriting philosophical efforts in Western thought, but also attempts at integrated thinking about man as a being, who can be defined as a seeker of beauty. The aim of the search, it seems, is the beauty of women and the beauty of moral purity, but also their exposure to power and evil, manipulation.

Showing itself to be an incomplete, forgotten, in a way betrayed story, Kalenić still leaves no doubt that this betrayal is intentional. Man does indeed carry the moral law within him, but he invests his life in things that are questionable. Kalenić deals with such questions in the form of young people’s discussions about the fundamental questions of human life. They are youthful and sometimes lead to a descent into the arbitrariness of the story when the answers run out. However, this is another possible approach to this work. The emphasis is on escaping into the story as opposed to betraying the story as an outcome. They are arbitrary. The revaluation of all values, in order to establish the standards of power. Destructive power is the one that even determines what will be seen. So he will present moral and all sorts of nothings as impeccable and loyal people, even doctors. Humanity and the betrayal of humanity embodied in power is the fundamental dividing line of the human world that Kalenić is preoccupied with. To the world of the unconditional will to power as supremacy, he presents an interesting critique of Western thought with subtle and only seemingly rough transitions. Power even determines what will be seen. This game of power seems transparent, but we do not avoid it. We join in it, and as victims.

Where are my friends? This question is asked by David to the powerful man who expects delight from him because he has preserved his beautiful garden. The rebellion that awakens hope, against the world that deprives us of friends, indicates the kind of beauty that Kalenić’s hero is searching for. One cannot take friends and preserve beauty. Such a hypocrisy of power must be seen through.

Rebellion is in the reflections that Robert Musil, in particular, undertook in Man Without Qualities. What makes him is revealed to me by indicating in the form of an analysis of Kant’s categorical imperative that good should be done. And to be good? That is a story for small children. Namely, we teach children that they should be good. We leave ourselves an unconditional obligation to do good, and that we are scoundrels in ourselves is an open secret, as Musil literally says. Thus, the unconditional categorical imperative is placed within the framework of the unconditional will to power.

Such a principle, however, seems to be man’s destiny. What then is the cover for humanism, which fundamentally believes that man is a good being. In Kalenić, however, there is never victory without defeat, never light without shadow, never good without evil, and something is still being sought. For some Pergamum, a city instead of the Shield. The time of lost innocence, that which sacrifices itself.

Interest in man as a being is an interest not in his salvation, but in his culture; in the multiplicity of cultural phenomena, which are not morally innocent. This further substantiates the reasons for distortion, for the story as an excuse. We reach a layering that can be seen as complexity, which human life truly is.

Kalenić’s story is not an end in itself. He is not primarily concerned with stylistic endeavors, for example. He does not reach the concise depth of Musil, although unusual situations abound in Kalenić and Musil. He is not actually concerned with any achievements. The search for beauty is not a literary task but a life task. It builds on Golding’s Lord of the Flies, it has philosophical ambitions that anticipate Marinković (one of the most important Croatian writers). His text is a meeting place like destiny.

Kalenić’s novel does not belong to easily readable literature. We will find many good writers who are not similar in style to him. However, we will also find many excellent ones who are similar to him. The story resists an ending, which we encounter as convincing precisely at the point of this resistance. Vision or deliberately broken story?

May 2, 1998.

Prof. Slavko Harni


Akademik Ante Lib Matić

u svojoj receziji romana kaže: Čitajte Kalenića. Ja sam ga pročitao i bio bogatiji za jednu fantastičnu priču, napisanu finim, britkim hrvatskim jezikom.

Na kraju, imam jednu čudnu sklonost pri čitanju rukopisa i knjiga. Pročitam prvu rečenicu i potom prolistam knjigu i pročitam zadnju. Ako me prva rečenica izazove, nastavim čitati, pa kad dođem do zadnje rečenice i, ako me  ta rečenica obraduje i zamisli, umislim da je to dobra priča. Pročitajte prvu i posljednju rečenicu i prosudite sami. „Ako zavučeš ruku u vlastita njedra i napipaš veliku crnu zmiju, ne boj se nego je čvrsto zgrabi, iščupaj i baci daleko od sebe.“ (Zar nije bila zmija u Edenu)

Evo i posljednje rečenice u romanu Ispod baldahina.

Želio ju je napokon zagrliti i reći joj da ju voli, jer je jedino još u pravoj i iskrenoj LJUBAVI pronalazio smisao u svom daljnjem životu. (Bog  je ljubav, kaže Ivan)

Academician Ante Lib Matić

says in his review of the novel: Read Kalenić. I read it and was richer for a fantastic story, written in fine, sharp Croatian language.

I have a strange tendency when reading manuscripts and books. I read the first sentence and then leaf through the book and read the last. If the first sentence challenges me, I continue reading, and when I get to the last sentence and, if that sentence makes me happy and thinks, I think it’s a good story. Read the first and last sentences and judge for yourself. If you put your hand in your own bosom and feel a big black snake, don’t be afraid, but grab it tightly, pull it out and throw it far away from you. (Wasn’t there a snake in Eden)

Here is the last sentence in the novel Underneath the Baldaachin.

He wanted to finally hug her and tell her that he loved her, because only in true and sincere LOVE could he still find meaning in his further life. (God is love, says John)


Sinopsis

BALDAHIN je simbol koji u katoličkoj tradiciji simbolizira nebo, što znači cijeli svijet, pa su problemi kojih se knjiga dotiče zapravo problemi svih nas i bilo bi dobro da je pročita što više ljudi.

Knjiga je napisana u dva dijela. Prvi dio je mračan i objavljen je1995. godine, u kojem zlo na kraju pobjeđuje.

Radnja se odvija u idiličnom gradiću Štit, gdje se ljeti okuplja grupa mladih koji većinu svog vremena provodi na obali rijeke i filozofira. Ali jednoga dana u Štit dolazi nevjerojatan bogataš koji će im ubrzo pokvariti tu idilu. Naime, on je odlučio kupiti cijeli Štit i na kraju ga zapaliti. Na njegovom mjestu namjeravao je sagraditi veliki filmski studio. Pokušali su se oduprijeti, ali nisu uspjeli i on ih je dao poubijati. Spasio se samo glavni lik, David.

Drugi dio knjige objavljen je 2024. godine, znači punih dvadeset i devet godina kasnije, i zajedno s prvim dijelom on sada čini cjelinu. Za razliku od prvog dijela, drugi dio je vedar i optimističan, duhovno naklonjen kršćanstvu, iako ISPOD BALDAHINA nije vjerska knjiga. Naime, glavni lik David u njemu nije ostario ni dana, već je samo nastavio priču iz Štita. On tada upoznaje i nove likove. Jedan od njih je i Leon, s kojim odlazi u Saharu, kako bi se zahvalio svom spasiocu Mensuru, koji mu je u prvom dijelu romana spasio život. Njih dvojica zatim odlaze na pješačenje u Santiago de Compostelu, vjerujući da će tamo doživjeti katarzu. Nakon Compostele oni odlaze u Ameriku, gdje vrlo brzo shvaćaju da će se stvari tamo vrlo teško promijeniti, jer se problemi sve više gomilaju. Nakon Amerike razočarano se vraćaju u Europu, ali ipak ne gubeći nadu da će na kraju sve dobro završiti.

Roman „ISPOD BALDAHINA“ govori  nam o tome koliko će nam na kraju biti važna LJUBAV, za koju neki danas tvrde da više ne postoji.


Synopsis

THE BALDACHIN is a symbol that in Catholic tradition symbolizes sky, which means the whole world, so the problems that the book touches on are actually the problems of all of us and it would be good for as many people as possible to read it.

The book is written in two parts. The first part is dark and was published in 1995, in which evil ultimately wins.

The action takes place in the idyllic town Shield, where a group of young people gather in the summer and spend most of their time on the riverbank and philosophize. But one day, an incredibly rich man comes to Shield and will soon ruin their idyll. Namely, he decided to buy the entire Shield and eventually burn it down. He intended to build a large film studio in its place. They tried to resist, but they failed and he had them killed. Only the main character, David, was saved.

The second part of the book was published in 2024, a full twenty-nine years later, and together with the first part, it now forms a whole. Unlike the first part, the second part is bright and optimistic, spiritually inclined towards Christianity, although UNDERNEATH THE BALDACHIN is not a religious book. Namely, the main character David has not aged a day in it, but has only continued the story from Shield. He then meets new characters. One of them is Leon, with whom he goes to the Sahara, to thank his savior Mensur, who saved his life in the first part of the novel. The two then go on a hike to Santiago de Compostela, believing that they will experience catharsis there. After Compostela, they go to America, where they very quickly realize that things will be very difficult to change there, because the problems are piling up. After America, they return to Europe disappointed, but still without losing hope that everything will end well in the end. The novel ” UNDERNEATH THE BALDACHIN ” tells us about how important LOVE will be to us in the end, which some today claim no longer exists.


O AUTORU

Dražen Kalenić rođen je 16. 10. 1947. godine u Županji. Od svog najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu gdje se školuje i studira tehničke znanosti. Umjetnošću se profesionalno bavi od 1978. godine kroz umjetničku fotografiju i dizajn. Član je ULUPUH-a od 1979. godine, a status samostalnog umjetnika u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (HZSU) dobiva 1983. godine. Tada u potpunosti napušta inženjerski posao i posvećuje se isključivo umjetnosti. Svoj prvi roman „Ispod baldahina“ objavljuje u prosincu 1995. godine. Njegov drugi dio, bez vremenskog pomaka, objavljuje 2024. godine.

ABOUT THE AUTHOR

Dražen Kalenić was born on October 16, 1947 in Županja. Since his earliest childhood, he has lived in Zagreb, where he was educated and studied technical sciences. He has been professionally involved in art since 1978 through artistic photography and design. He has been a member of ULUPUH since 1979, and he received the status of an independent artist in the Croatian Association of Independent Artists (HZSU) in 1983. At that time, he completely left his engineering job and devoted himself exclusively to art. He published his first novel, “Underneath the Baldachin”, in December 1995. His second part, without a time lag, was published in 2024.

O AUTORU DRAŽENU KALENIĆU S INTERNETA

Dražen Kalenić je hrvatski autor, koji je svoj umjetnički put započeo kroz fotografiju i dizajn. Živi u  Zagrebu. Nakon studija tehničkih znanosti Kalenić je u potpunosti prešao u svijet umjetnosti. Kao književnik, postao je poznat nakon objave romana Ispod baldahina 1995. godine. Njegov stil odlikuju filozofska razmatranja o ljudskoj prirodi, ljepoti, moralu, moći i kulturi. Njegova djela istražuju složene odnose između dobra i zla, prikazujući ih kroz iskustva i unutarnje sukobe likova, a često u formi dijaloga među mladima koji preispituju osnovna životna pitanja.

Kalenićeva književnost nije usmjerena na stilsku perfekciju već na filozofska i moralna pitanja, gdje se inspirira djelima zapadnih mislioca i književnih klasika kao što je Robert Musil. Uz kritiku društvenih normi i mahanizama moći, Kalenićevi likovi traže ljepotu u prijateljstvu i moralnoj čistoći, te se bore protiv manipulacija i nepravdi koje ih okružuju.

Za više o njegovim književnim postignućima i stilskim karakteristikama možete posjetiti izvore poput Biakove ili Laudato stranice. 

 ABOUT AUTHOR DRAŽEN KALENIĆ FROM THE INTERNET

Dražen Kalenić is a Croatian author, who began his artistic journey through photography and design. He lives in Zagreb. After studying technical sciences, Kalenić completely moved into the world of art. As a writer, he became famous after the publication of the novel UNDERNEATH THE BALDACHIN in 1995. His style is characterized by philosophical considerations about human nature, beauty, morality, power and culture. His works explore the complex relationships between good and evil, showing them through the experiences and inner conflicts of the characters, often in the form of dialogues between young people who are questioning basic life questions.

Kalenić’s literature is not focused on stylistic perfection but on philosophical and moral issues, where he is inspired by the works of Western thinkers and literary classics such as Robert Musil. Along with criticizing social norms and mechanisms of power, Kalenić’s characters seek beauty in friendship and moral purity, and fight against the manipulations and injustices that surround them.

For more on his literary achievements and stylistic characteristics, you can visit sources such as Biakova’s or Laudato’s site.

https://radiomarija.hr/arhiva/06/prigodno20240625paulus.mp3

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE

Tin Fresl

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor napisala: Lada Žigo Španić

Slika za naslovnu koricu: Laura Čupić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-64-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-64-4

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji znade beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi…

…Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

…Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić


Jezične vratolomije u cirkusu svijeta

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji zna beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi. Nadareni pjesnik, neomamljen trendovima, odmah je uzletio u čarobni svijet artizma, u more stilskih figura, kako bi sve anomalije svijeta lovio kompleksnom jezičnom mrežom. Ulov je odličan, a i mrežne niti su odlično spletene. Dehumanizirani Tehnopolis trza se u mreži, trese se, izdiše.

Istu poetsku pustolovinu nastavlja i u svojoj novoj zbirci pjesama Invokacija klaustrofobije. Sam naslov dočarava nam autističnoga pojedinca u suvremenoj civilizaciji otuđenja, koji doziva svoju vlastitu ljušturu, svoj živi grob kao jedini zaklon od pohlepe i materijalizma. Invokacija je veoma zanimljiv, gotovo zaboravljen postupak. Naime, pisanje je odavno postalo zemaljska stvar, knjige su na varljivoj tržišnoj vagi, čije mjerne jedinice postavljaju PR timovi, menadžeri i ostali jurišnici kulturnoga biznisa. Odavno se u književnosti izgubio zaziv (kojim je Homer i započeo svoju Ilijadu), jer zazivanje bogova i muza u ovom transparentnom svijetu djeluje patetično, suviše starinski, gotovo kao vapaj neprilagođena očajnika. Zna to Fresl, pa invokaciju koristi na ironičan način. Umjesto da traži nadahnuće s nebesa, on doziva svoju vlastitu propast, svoju klaustrofobiju, evocira svoju izopćenost, kako bi dokinuo samoga sebe prije no što ga razore drugi. Već naslovi prvih pjesama „Rešetka“ i „Zidovi“ najavljuju mučan unutarnji hermetični svijet, u kojem osamljeni pjesnički subjekt, negdje između autizma i amnezije, doživljava slikovita nadrealna preobraženja. Svijet se možda izvana širi, ali smo u njemu dezorijentirani, pa se u nama sve sužava, jer sve nam prijeti. Ovo je zbirka imaginarnih psihičkih i stilskih transformacija, jer u dekadentnu svijetu, s beskonačno afirmativnih parola, sve postaje moguće i nemoguće. Cirkus demokracije u poeziji Tina Fresla prešao je u raskošno poigravanje logikom sintakse u totalnom teatru apsurda.

Zbirka je podijeljena u tri ciklusa, premda su svi povezani u grozničavoj simfoniji vanjskoga i unutarnjeg ludila. Prvi je ciklus naslovljen „Invokacija klaustrofobije“ i u njemu odbačeni subjekt, opkoljen zidovima i raznim drugim ogradama i zagradama, doživljava gotovo šizofrene metamorfoze svoga tijela i duha, pretvarajući se u ljudske i neljudske kreature. U drugom ciklusu pod nazivom „Invokacija retrospekcije“ subjekt pokušava smiriti mahnitost današnjice dozivanjem prošlosti, intimnih slika i mitova, no prošlost i sadašnjost opet se sudaraju u potpunoj vrtoglavici svijesti, a sve završava i kozmičkim bunilom. Treći je ciklus „Invokacija egzistencije“, u kojem subjekt nastavlja još žešće prozivati društvo puno tektonskih moralnih poremećaja i kojekakvih opakih mutacija (nafta, nuklearni otpad, klišeji, lažni napredak, „mljevena mladost“ itd.), ali sada problematizira i smisao poezije u isušenom svijetu. I ona je oboljela od kojekakvih dijagnoza, a pjesnik prelazi u autodestrukciju, u strahu da ne izgubi posljednji obrambeni štit.

Staviti ove kompleksne pjesme u neki stilski kontekst nije nimalo lako. Pjesme su velikim dijelom ekspresionistički rasap, duboko subjektivna i fluidna stvarnost bez (impresionističkoga) sklada i harmonije. U ovoj se zbirci kidaju sve konvencije i sve se izopačuje pred nadolazećom vizijom civilizacijske katastrofe. Premda su tipični ekspresionistički motivi tjeskobe i užasa temeljni poetski glasovi, Freslov je izraz iznimno osebujan i leksički ornamentiran, za razliku od većine ekspresionističkih pjesnika. Ove su pjesme pune raznorodnih stilskih igara pa i paradoksa i oksimorona koji nas podsjećaju na nadrealističke slike, na ona bizarna spajanja nespojivog (tako u ovoj poeziji kišobrani skaču na glavu sa znojnim rukama, subjekt ustaje prekriven tračnicama itd.). U pjesmi „Invokacija dadaizma“ subjekt doziva i dadaistički besmisao, pa piše: Treba mi nešto da mi ništa ne zatreba / invokacija dadaizma nije šala / nego priziv apsolutne nadmoći / nad znanjem o kojem ništa ne znam.

Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

U svim ciklusima lirski subjekt (koji govori u prvom licu, ali se obraća i drugima) iznutra vrišti, izlazi iz vlastita tijela, komada se, prelazi u druge oblike postojanja, odvaja i duh od svoga tijela. Pjesnik iskrivljuje zbilju proročanskom snagom zbog opake infekcije licemjerja koje napada svijet ne samo pojedinačno, nego i čovječanski. Stoga je ova poezija intimistička ispovijed, ali i katastrofična vizija civilizacije oboljele od „halucinogenih“ sastojaka za bolji život i kolektivne hipnoze u društvu forsiranog napretka. Iznimne metafore, hiperbole i brojne druge figure stalno kidaju logičke veze između svijesti i stvarnosti i razaraju suvislu sintaksu, a polazište je uvijek zbilja, dočarana brojnim sintagmama poput „pučine tračeva“, „kiča ulova“, „plićaka osude“, „praznih pohvala“, „precijenjena postojanja“ itd. U silovitoj imaginaciji i iracionalnosti javljaju se i razni paradoksi čula i radnji (npr. oslijepio sam na okus ili mahao sam žlicom umjesto olovkom /pokušavajući napisati zalogaje). Agonija i očaj glavna su stanja subjekta koji pokušava postojati, ali se do kraja zbirke stalno okreće oko svoje osi i rastače se do zadnjih atoma, izobličuje se, mutira do uvijek novih psihopatoloških stanja. Čak mu i rekviziti postaju nadrealistični („proteinske olovke“, „kalorične pretpostavke“ itd.)

Cijela je zbirka gromoglasni vapaj za uravnoteženjem, no subjekt se stalno sudara sa svojim vizijama, sa stvarima i pojavama, zalutao u nekim nedefiniranim međuprostorima i međuredcima infantilna svijeta. Taj zamah ludila i fantazije jest i egzistencijalan, i esencijalan, i metafizički, pa nema utjehe u dekonstrukciji svega vidljivog i nevidljivog. No pjesnik, iako koristi slobodan stih, ipak oblikuje pjesmu u strofe, jer mu je itekako stalno do forme, do gradnje pjesme unatoč razgradnji svakoga smisla.

U ciklusu „Invokacija klaustrofobije“ pjesma „Zidovi“ započinje strofom: Progutao sam žbuku / i pretvorio zube u zidove / jezik je tukao po njima / pokušavajući doći do zraka. I ljudi i stvari, odnosno živo i neživo, u stalnom su (ne)suglasju. Pjesmu „Istina“ započinje totalnom dezorijentacijom u urbanom svijetu nametnutih kodova i šifri. Tako subjekt pjeva: Miješam eliksir buđenja / Sa bezbojnim sokom nesvijesti / Izbijam si zube poljupcima / Dok usnama pišem Morseovu abecedu. U pjesmi „Rubikova kocka“ subjekt pokušava sastaviti kocku, da bi, nakon pomne kombinatorike, sve stranice postale jednobojne, što simbolizira uzaludno konstruiranje smisla u globalnom uniformiranom svijetu. U pjesmi „Samokritičnost“ napisat će: ošamućen precijenjenim postojanjem / postao sam hiperproduktivan, što aludira na fanatičnu brzinu života koji nam obećava slobodu i moć, a zapravo nam stvara strah, grč i nemoć. Jer postojanje nema cijenu, a precjenjuje se i mjeri novcem.

U drugom ciklusu „Invokacija retrospekcije“ pjesnik svoju melankoliju često zaodijeva u mitske slike, katkada se poistovjećuje s nekim mitskim junacima (npr. Polifemom), a mitove stavlja u današnji kontekst u kojem se davni heroji minoriziraju i karikiraju, a priče o razlogu i svrsi postaju još besmislenije. U ovom ciklusu mnogo je pjesama u kojima se pjesnički glas obraća ženi, no ni ljubav nema više romantične atribute, nego prelazi u nerazumljive jednadžbe, neki ludi algoritam, u skladu sa općim egoizmom. Nastavlja se isti stil razaranja smisla svijeta i sintakse, a teme se još više šire, od intime do nebeskih tijela. Pjesnik i dalje udara u sve lažne ideje i ideologije kao npr. u pjesmi „Prolaznost“: Plastični anarhisti / zamotali su trule ideologije / u vodenu vrećicu / i razgradili je u sljedećim maškarama.

U trećem ciklusu „Invokacija egzistencije“ zatvara se krug besmisla, tako što se svim dosadašnjim preokupacijama dodaje i tema poezije koja također postaje upitna u carstvu unosne banalnosti. Tako će u pjesmi „Poezija“ u jednoj strofi napisati: dolazi li hermetičnost iz jezika / ili smo probušili smisao pirsingom, a pjesmu će završiti stihovima: zbog silnih kredita / poezija je prodala jezik / i pretvorila tajne dnevnike / u nikad crnije tržište.

I u ovom ciklusu mnogo je aluzija na bezumnu sadašnjost, pa čujemo „zveket planiranih optužbi“, pred nama je „atomski čovjek“, osjećamo „prijeteća pera“, „zaudarajuću prazninu“ itd. Subjekt ponekad upada u potpunu letargiju i žudi vlastitu dematerijalizaciji u svijetu agresivne disharmonije i nijeme samoće.

Fizičko i metafizičko, prošlo, sadašnje i buduće, stvarno i umišljeno, opipljivo i sanjano, klasično i trivijalno, sve ostaje obgrljeno u nebeskoj kraljevini apsurda, pa će tako u pjesmi „Svrbež“ pjesnik reći: Nebeski čvorovi / nisu postali gordijski / Kraljevi kraljevstva nebeskog / Pokušavaju rasplesti ozonski omotač.

Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić


Bilješka o autoru


Tin Fresl rođen je 31. srpnja 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2019. i 2020. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine. Pjesme su mu uvrštene u književni časopis Riječi i književni časopis Poezija. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama.


Vanjske poveznice

https://www.facebook.com/share/nFR4mofPi2Hyb2Jz

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4437083/proglaseni-najbolji-radovi-na-natjecaju-na-tragu-pjesnika-prvo-mjesto-tinu-freslu-iz-jastrebarskog-i-pjesmi-cemer

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

JEDAN OD NIKOJIH

Mladen Jurčić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 350 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-65-1

Maloprodajna cijena: 30,00 €

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 350 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-65-1

30,00 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

Knjiga „Jedan od nikojih“ zbirka je neobičnih, maštovitih priča s područja fantastike, znanstvene fanatastike, pa i žanra strave i užasa, koje se dotiču najzanimljivijih tema suvremene znanosti, jer govore o paralelnim svjetovima, neslućenim dimenzijama, mogućem dolasku izvanzemaljaca, kao i o čudesnim pretapanjima naše zbilje i drugih mogućih, nepoznatih nam stvarnosti. Priče u ovoj knjizi tim se temama bave upućeno, postavljajući pritom zanimljiva filozofska i egzistencijalna pitanja, a istodobno su dinamične i napete, pa čitatelju pružaju nesvakidašnji, jedinstven doživljaj.

Književnici su se žanrovima fantastike, znanstvene fantastike i „horrora“ često služili da bi na posebno dojmljiv način progovorili o svijetu koji se sve brže mijenja, a pritom je sve razlomljeniji i nestabilniji, o tehnici koja napreduje takvom brzinom da se pitamo hoćemo li je uopće moći nadzirati, ali i o dubinama ljudske unutrašnjosti. Današnji čovjek sve više zapada u osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, dezorijentiranosti i besmisla. O takvim ljudima govore i priče u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od njih više ne zna je li ljudsko biće, ili je izvanzemaljac koji je zalutao na Zemlju, drugi ne zna je li živ ili mrtav, pa luta među tajanstvenim dimenzijama, dok je treći doslovno izgubio svijet, kao što se gubi novčanik, ili mobitel, jer njegov svijet je preko noći iščeznuo, a on se budi u pustoj nigdini kojom, sudeći po glasanju koje do njega dopire, lutaju zastrašujuće zvijeri i nema nikakvih putokaza.

Kao i današnji čovjek uopće i ti likovi nastoje pronaći nekakav putokaz u ljubavi, osjećajnosti, ustrajnosti, hrabrosti i u nekim još preostalim vrijednostima kojih se grčevito drže.

Pred maštovitog pisca znanstvene fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju, a autor ove knjige vrlo vješto koristi te mogućnosti, pa nesvakidašnjim događanjima, ali i zanimljivim razmišljanjima čitatelja zaokuplja od prve do posljednje stranice.


Pogovor

Književna vrst fantastike i znanstvene fantastike piscima je često vrlo uspješno služila za raščlambu nekih vidova stvarnoga svijeta i pojava u njemu, a  isto je tako bila korisno i snažno sredstvo za prikazivanje stanja i komešanja u dubinama slojevitog ljudskoga bića. Tom književnom vrstom služili su se mnogi autori kad su komentirali pojave i gibanja u svijetu oko sebe. Sjetimo se Orwella i njegove knjige „1984“, u kojoj sjajno prikazuje svu apsurdnost, zaslijepljenost i pogubnost ideologija kakve se često pojavljuju, agresivno se namećući, pa iako obećavaju još neviđeni boljitak u stvarnosti zapravo sve dublje srozavaju svijet. Sjetimo se i Kafkine priče „Preobrazba“, gdje pisac, služeći se fantastičnim slikama, sažeto i potresno ocrtava ljudsku otuđenost, usamljenost i nepripadnost ne samo kaotičnom svijetu, nego i obitelji, dakle svom najbližem okruženju.

Pisci su često posezali za dojmljivim, živim, na najbolji način “pretjeranim” slikama iz oblasti fantastike kako bi ukazali na apsurdnost nekih odnosa i smjerova u vrlo složenu svijetu. Francuski redatelj Jean-Luc Godard na samom početku svog znanstveno fantastičnog filma “Alfaville” ukazuje na živi, ponekad bajkoviti pokušaj tumačenja kaotičnog svijeta fantastičnim slikama. Glavni protagonist, koji će poslije zapadati u brojne fantastične situacije, na početku filma obraća nam se tvrdnjom: “Stvarnost je previše složena za usmeno kazivanje, a legenda joj daje takav oblik da može u svijet.”

Već su drevne legende, kao i bajke, sadržavale poveću dozu fantastike i nevjerojatnih događanja, a mnoge od njih vrlo su uspješno oslikavale neke vidove kaotičnoga svijeta i burne ljudske unutrašnjosti.

Vrlo je teško i zamorno opisivati neprestana previranja u svijetu, kao i nemirna gibanja i proturječnosti unutar dubokoga, iznimno složenoga ljudskoga bića. Možda to ne bi bilo ni moguće imalo sažeto izvesti da nema legendi, bajki i slika s područja fantastike, koje su piscu dragocjeno oruđe.

Imalo dublja, misaonija, senzibilnija osoba uistinu se teško snalazi u suvremenom svijetu u kojemu nekad ključne vrijednosti ubrzano blijede, osipaju se i iščezavaju, nebitno postaje bitno, pa čak se čini da ono što smo oduvijek smatrali najvažnijim odrednicama našega bića sve više blijedi i nestaje, ne samo bez ičega što bi te ključne odrednice moglo zamijeniti, nego nam se umjesto toga pružaju posve oprečne ideologije, koje blago rečeno nisu dio našega senzibiliteta i naših najdubljih težnji.

Zato se u današnjem čovjeku često javlja osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, izgubljenosti i besmisla. Takvi su često i likovi u pričama objavljenima u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od tih priča više ne zna je li ljudsko biće, ili smeteni izvanzemaljac, koji je zalutao na zemlji, dok drugi ne zna je li uopće živ ili je mrtav, pa sad luta među tajanstvenim dimenzijama. Treći lik iz ovih priča doslovno je izgubio svijet, kao što izgubimo novčanik ili mobitel, jer kad se jednog jutra probudio vidio je da je svijet jednostavno iščeznuo, a on se našao u pustoj nigdini gdje nema nikakvih putokaza, a njome, sudeći po zastrašujućoj rici, lutaju krvožedne zvijeri.

Svijet oko nas sve je razlomljeniji i nestabilniji, a njegova puka tehnička strana tako je uznapredovala da se sa zebnjom pitamo možemo li je uopće nadzirati, ili će ona zavladati nama. Dubine ljudskoga duha i osjećaja ubrzano postaju sve manje važne i mjerodavne, čini se da su osuđene na posve rubna područja, pa je paradoksalno da čovjek još uvijek uporno i neutaživo čezne za smislenošću, ljubavlju, sređenošću, jasnoćom, za iskazivanjem svojih najdubljih osjećaja u interakciji s drugima, u prisnim, osobnim doticajima, izvan hladnih “društvenih mreža”. No sve te njegove težnje danas su zapostavljene, gotovo smješno zastarjele. Zato imalo misaonomu, osjećajno prostranijemu biću više nisu dovoljni takva “realnost” i unutar nje isprazna, često infantilna komunikacija, pa upravo danas raste važnost (znanstvene) fantastike kao književne vrste, jer je od svih književnih smjerova najmaštovitija i u najvećoj mjeri spekulativna. Kao što je francuski pisac Huellebecq rekao u svom eseju o Lovecroftu, više nas previše ne zanimaju priče o “čovjeku”, jer ljudsku psihologiju, osobine i mane uvelike je “pokrila” književnost prošlih stoljeća. Sad nas najviše zanima mogućnost duhovnog i osjećanog preživljavanja čovjeka, pod stalnim prijetnjama i kaotičnim mećavama tehnički sve naprednijega, a istodobno sve nestabilnijega svijeta.

Osim što nas zabavljaju i nude nam prostor za najširu spekulaciju, fantastična i znanstveno fantastična književnost (u koju spada i žanr “horrora”) omogućuju nam da zaronimo u dubine svog bića, da istražimo njegove svjetle, ali i najmračnije strane, naše tjeskobe, bojazni, duboke strahove, ali i težnje, čežnje i svjetla nadanja. Pitamo se, primjerice, hoće li ikad biti moguće putovanje kroz vrijeme, izleti u budućnost, ali i u prošlost, gdje bi nam se, između ostaloga, pružila prilika da ispravimo svoje inače neispravljive zablude i životne pogreške, neiskorištene mogućnosti, nepromišljeno odbačene ljubavi itd. Protagonist jedne priče u ovoj knjizi dobije priliku da upravo takvim tajanstvenim putovanjem kroz vrijeme dvaput proživi svoj život i njegove mogućnosti, pa iako to ne završava baš slavno za njega, bila bi to jedna od najznačajnijih prilika koja bi se pružila ljudskoj vrsti. Još  je jedno pitanje možemo li upravo putovanjem kroz razne dimenzije dobiti priliku za novo, usavršeno postojanje, možemo li svoj život, kroz njegove vidove u raznim dimenzijama i kroz nove, ostvarive mogućnosti što bismo ih ondje pronašli, dovesti do najbolje inačice nas samih i naših bića, obogaćenih spoznajama i prosvjetljenjima s tih višedimenzionalnih putovanja, jer takve su nam spoznaje posve nedostupne u našoj oskudnoj i često jalovoj stvarnosti.

Zbog svega toga pred maštovitog pisca fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju. Mnogi veliki književnici, kako u prošlosti (primjerice E. A. Poe i Guy de Maupassant), tako i u naše doba obilno su se koristili sredstvima i pogodnostima žanrova fantastike, znanstvene fantastike i horrora kako bi nam na posebno dojmljiv način prenijeli svoja viđenja svijeta, slojevite ljudske unutrašnjosti, pa čak i (ponekad upravo proročka) viđenja budućnosti. Takvih zanimljivih pokušaja nije nedostajalo ni kod nas, a i ova moja knjiga skromni je doprinos takvim nastojanjima.

                                                                                               Mladen Jurčić