Zapisi iz filozofskog života Vinka Grgureva nastali su „kroz duži vremenski period u kojima je autor pomno pratio zbivanja u filozofskoj zajednici Hrvatske i bivše Jugoslavije. Iako su članci različite razine, oni su izvorni i vrijedan su doprinos hrvatskoj filozofskoj i kulturnoj zajednici… Svjedočanstvo su kritičkog promišljanja jednog strastvenog filozofa koji prati zbivanja u našem društvu zadnjih četrdesetak godina.”
(Zorka Jekić, iz recenzije)
„Bitna je odlika ovih tekstova da skoro 45 godina ustrajno i sustavno prate filozofski život u Hrvatskoj…
… prati filozofski život na terenu, posebno među srednjoškolskim profesorima gimnazija, ali i drugih usmjerenja… Nužno se nadavalo i pitanje statusa učenika pa analizira i ta pitanja, posebno rad u razredu i ocjenjivanje.
… To su dragocjeni podatci koji će, kad budu dostupni široj javnosti na jednom mjestu, djelovati poticajno i pozitivno da se razviju vrijedne rasprava o ulozi škole i društvenih predmeta u hrvatskom školstvu. Kako je prof. Grgurev pratio i rad filozofa na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku u njegovim napisima i izvještajima naći ćemo vrijednih podataka i o filozofiji u Europi, ali i u svijetu uopće, upoznat ćemo određeni broj profesora koji su bili gosti predavači. Vinko je svojim osvrtima povodom smrti naših filozofa davao presjek njihovog profesorskog rada tako da se može reći da je pisao i leksikon filozofa u Hrvatskoj i širem okruženju.“
Knjiga Brak, Obitelj, Građanska prava i sloboda temeljito i iskreno, moralno i znanstveno, zdravorazumski i slojevito traži, pronalazi, brani i kreira istinu o zdravom braku, sretnoj obitelji, ljudskim i građanskim pravima i slobodama, demografiji i opstanku hrvatskog nacionalnog bića. Hrvatska izumire. Autor razotkriva i analizira ponašanje pojedinaca, interesnih skupina, političara, udruga, ustanova i medija koji brišu razlike i granice između racionalnog i nerazumnog, poštenog i nemoralnog, pozitivnog i negativnog, vrijednog i ništavnog, između Istine i laži, odgoja i indoktrinacije, demokratskog i totalitarnog, vladavine prava i bezakonja, ljudskih prava i diskriminacije, slobode i ovisnosti, između dobra i zla, općeg dobra i kriminala, kulture života i smrti te između vrijednih ponašanja i svih onih destruktivnih i ekstremno štetnih koji vode u isprazni i besmisleni nihilizam. Takva ponašanja su utemeljena u pokušajima stvaranja novog sustava „vrijednosti“ koji proizlazi iz kulture laži i iracionalnih zabluda rodne ideologije, neprirodnih i štetnih LGBTQ orijentacija, lažne demokracije, revizionizma univerzalnih vrijednosti, iz diktature relativizma, diskriminacije manjine nad većinom, briselskog kolonijalizma i iz nesnošljivosti prema univerzalnim vrijednostima kršćanske civilizacije i vjerskim pravima i slobodama građana. To potvrđuju mnogi politički montirani sudski procesi i diskreditacije protiv sposobnih i nevinih ljudi u kojima su naprasito i nezakonito pogažena njihova ljudska i građanska prava, sloboda govora istine, pravo na rad i ravnopravnost. Stoga ova knjiga nedvojbeno zaslužuje ne samo svekoliku pozornost pedagoške, teološke, sociološke i političke javnosti, nego mnogo šire jer je hrvatsko društvo bremenito ozbiljnom i dubokom krizom morala, identiteta i autoriteta. Bez temeljitog moralnog preobražaja takvo društvo nema budućnosti.
Kardinal bl. Alojzije Stepinac mučenik i neustrašivi svjedok na braniku kršćanskih načela i ljudskih prava. Magni animi descipere iniurias est – Osobina je velikog duha prezirati nepravde. „Ako ste žedni moje krvi, evo me!“, „Moja je savjest čista!“. „Nećete nikada uvjeriti hrvatski narod da je zagrebački nadbiskup ratni zločinac!“. „Jednog dana, u to sam uvjeren, makar iza moje smrti, ova će presuda biti poništena“. Sv. Alojzije, molimo Te da Bog prosvijetli papu Franju.
Ove su pjesme živjele u mome srcu kao upisane slike moga djetinjstva i života jednog krajolika. One su prave male oaze života koje su sa mnom suživjele. Bilo je potrebno sjesti i prisjetiti se, oživjeti ih i zapisati. Platon govori o prožimanju duha kroz sjećanje kao o bitnom određenju ljudske duše. Moglo bi se reći: sjećati se, dakle biti.
Zbog stila prepričavanja živih slika, ove su se pjesme zatekle između proze i pjesme ili su istovremeno i pjesma i proza. Moglo bi se reći da je to još i zbog toga što je ondašnji narod živio pjesnički i u vjeri otaca. Očima vjere gledao je na život i imao čvrsto zajedništvo saliveno ljubavlju. Ali nije bio svjestan toga, nego se magnetizmom življenja i opstanka privlačio u nadi, vjeri i ljubavi. Slikovito rečeno, duša naroda bila je cvjetna livada, mirisava i puna radosti. Stoga je svaki pojedinac bio originalnog karaktera i pristupa životu, kao i sav kraj. Platonovski rečeno, pjesme su odrazi duše jednoga kraja, moga zavičaja. Duša se uvijek sjeća gdje je nastala, kako je postajala i stoga zna što hoće.
Ovdje je pjesma u vidu majke i pjesma za majku. Majka je naša roditeljka, zbog toga je ona uvijek prva do nas. Ona je ujedno pitanje svih nas. Ona je “naš najbliži bližnji”, kako kaže jedan moj prijatelj. Tako je domovina majka, i zemlja je majka zemlja, i majka je Crkva.
Najprije je iznenada i neočekivano nastala pjesma Mama. Proizašla je iz naših obiteljskih zajedničkih priča i prepričavanja. Nakon što ju je pročitao, Ivan Bekavac Basić, osjetljiv za baštinu i domaću poetičku proizvodnju, potaknuo me da nastavim “prepričavati”, što sam i učinila.
Svi koji su čitali pjesme imali su veoma slično iskustvo, odnosno doživljaj, pa i oni koji nisu izravno pripadali ovom zavičaju, ali su im se življenja krajolika preklapala. Osim što će Zbirka moći zaživjeti vedrinu u dušama čitatelja, ona će ukazati na jedan zavičaj koji stoji neobjašnjivo skriven u srcu Europe. Protiveći se takvoj skrivenosti, i sama sam ga htjela otkriti u pjesmama koje imaju posve realističnu narav.
Meni je dugo smetala ta nedaća života – na silu se iseliti i sve svoje napustiti i ostaviti, tako da ni sam više ne vidiš svoju pravu bit i narav. Otada uvijek nastupa neka prilagodba i više nigdje ne pripadaš po zavičaju i običaju, nego po snazi djelovanja. Sve svoje nosiš i polažeš u nove mješine, iako nitko više ne govori tvojim jezikom, osim onih rođenih. A svima njima, posebno mami, veliko hvala na svemu darovanom, kao i na ovim pjesmama i ovoj Zbirci.
Pred nama je jedna osobita zbirka pjesama. Napisana je povodom devedesetog rođendana gospođe Julke Lučić (1932.). Pjesme je napisala njezina kći Marija (1966.) kao dar majci za rođendan, ali kao sjećanje na dane djetinjstva. Zbirka je naslovljena Ruže majci darovane. Donosi sjećanja na djetinjstvo na selu i gradu od prije kojih pola stoljeća. Već je često rabljena izreka da smo odande gdje smo ugledali ovaj svijet i proveli prve godine svojega života. U ovom slučaju to su selo Ravno u Bosni i Hercegovini i Dubrovnik u Hrvatskoj. Tu je pjesnikinja doživjela ono intenzivno što čovjeka prati kroz život. To su roditelji i braća i sestre, bake i djedovi, te stričevi, tetke i najbliža ostala rodbina. Potom slijede djeca – prijateljice i prijatelji iz najbližeg susjedstva, te društveni radnici u toj sredini: svećenik, policajac, trgovac, učitelj, i ostali radnici: bilo ratari, bilo zanatlije. Prva iskustva u susretu sa starijima i posebno igre s vršnjacima ispunjavaju čitav svijet tih ranih godina. Također to je i drugovanje s domaćim životinjama, ali i susret s ne poželjnim zvijerima i gmazovima, posebno sa zmijama. No, i cvijeće, posebno ruže i kalene (sunovrati) zaokupljaju djetinji osjet mirisa i užitak u ljepoti jarkih boja. Imati snage o tome progovorit s ljubavlju i radosnim sjećanjima, veseli svakoga odraslog čovjeka jer ga ti trenutci vraćaju u djetinjstvo.
Naprijed nekoliko iznesenih tema u stihu je obradila pjesnikinja Marija Lučić. Njezin životni put od seoske djevojčice do učenice u Dubrovniku, potom gimnazijalke u klasičnim odjeljenjima, pa studij filozofije i klasične filologije – grčkog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te potom postdiplomski studij u Njemačkoj iz područja režije, rad na HRT-u i priprema znanstvenog rada o kinematografiji u oslonu na Platona predstavlja nam donekle interese autorice, ali i upućuje na pristup pisanju i u ovoj zbirci pjesama.
Dakle, obrazovanje je utjecalo na gradnju stiha, koji je u ovoj zbirci slobodni stih, ali prepoznajemo u sintagmatskim cjelinama i narodni deseterac i osmerac, zatim osjećamo ritam antičkih stihova, bilo heksametara i pentametara, bilo ostalih metara koje su koristili grčki pjesnici a autorica ih je upoznala na studiju.
Treba naglasiti da autorica ne preže ni od zavičajnoga govora, pa ćemo u pjesmama pronaći puno riječi koje se koriste u njezinu zavičajnom govoru sela Ravno na lijevoj strani rijeke Neretve kao i bliskog zaleđa grada Dubrovnika u kojemu nastavlja živjeti negdje od desete godine života pa do završetka gimnazije. Upotreba zavičajnog govora nametnula je autorici obvezu izrade rječnika manje poznatih riječi.
S druge strane u pojedinim pjesmama osjećamo ritam naših dječjih brojalica, da bi autorica odmah u sljedećoj pjesmi prešla na stihove s potpuno drugačijim ritmom.
Kako bismo sve to naprijed navedeno potvrdili na pjesmama koje nalazimo u zbirci, pokazat ćemo na nekoliko primjera. Posebno zbirku određuje upotreba glagolskih vremena i načina čime autorica postiže živost u obradi tema koje se pojavljuju u pjesmama. Tako je u pjesmama puno aorista (bih, bi, bismo, odlučih, ostadoh, ubrasmo, mogoh, zabolje, prenu, ispustih, ulovi, smrska, skoči, poče, dopaše = dopadoše), imperfekata (bijah, bijaše, bijahu, željah, nagovaraše, znaše, držah), historijskih prezenta (pade, poznade), imperativa (dadni, radi, spremaj, sijevaj,) i kondicionala (kad bi pao mrak, uvijek bi … pretrčao). Sve to pjesme čini živima, žustrima i napetima. Također nailazimo na zavičajne oblike prezenta svršenog glagola početi: počme umjesto počne, npr. Počme striko brati cvijeće u pjesmi Miris kalena kao i aorist glagola dopasti: dopaše umjesto dopadoše, npr. u pjesmi Snovi: Kad osinja iz odrine / na nju pade / dopaše je svekolike jade! Susrest ćemo i oblik imperfekta koštade umjesto koštaše od glagola kȍštati, npr. Nesporazum me taj / koštade bombona…
II.
Ova rukovet od sedamnaest pjesama skupljena u jedan lijepi svežanj naslova gdje se govori o cvijeću (Miris kalena) i domaćim životinjama (Ovca Bela), o dječjim igrama, (Igra parcela, Bunker i grdosija), o roditeljima i roditeljskoj ljubavi (Mama, Rođendanskaruža, Zagrljaj, Roditelji), o babi Mari (Snovi), o odraslima u svojoj sredini (Selo veselo, Televizija, Čitaonica, Sjećanje na djetinjstvo, Traktorist Milenko, Škola, Učitelj, Misa) plijeni svojom jednostavnošću, iskrenošću, ali i velikom količinom podataka i tema da se čitatelj zapita: zar u toliko malo riječi toliko obrađenih tema s više gledišta. Naprosto rečeno u ovoj maloj zbirci sažet je život s puno obrata, osjećaja i sjećanja.
III.
Sama autorica u Rječniku manje poznatih riječi osjetila je potrebu da protumači značenje glagola sijevati u prenesenom značenju pa kaže „sijevaj ‘vamo, sijevaj tamo mahnitaj, skači bez mjere, ne znaš na koju bi stranu“. Ja bih iz konteksta dodao da ovdje „sijevaj“ znači „trči ‘vamo, trči tamo“ jer posao majke je u kući i obitelji takav da nema kad odmoriti i mora raditi sad jedno, a sad drugo, što i autorica pojašnjava drugim stihom: „pravo kolo – život zvano“ (Mama).
Inače u pjesmama Mama, Roditelji, Misa autorica donosi svu dinamiku obiteljskog života i to iz perspektive djeteta, koje uči način života i ponašanja tradicionalne obitelji. Majka je ono biće u kojemu dijete prepoznaje i ljepotu i draž osobe (Moja mama ima oči boje meda / (…) sve je ljekovito, bajkovito / (…) kao samo nebo,) ona je koja savladava sve prepreke (Sve preskače ona: brda, dole, / vruća pije hladne vode. / (…) sve radosno i veselo radi / lojanicu spremaj / da preživišdan bez gladi).
Ona brine i o odgoju izvan kuće kad djecu šalje na nedjeljnu i blagdansku misu. Tada je zahtjevna i neumoljiva (Najprije bi mama grmjela, / dok zvoni prva. /„Ustaj, diži se, treća zvoni! / Svi su odavno na misu pošli!“) (Misa). Ono što je djeci na selu svakodnevnica ne mora biti djeci u gradu, pa bih u nekoliko riječi rekao da na seoskim župama prije sv. Mise u nedjelju i blagdane veliko zvono sa zvonika poziva vjernike na misu i triput zvoni da se vjernici orijentiraju kad poći i na vrijeme k misi doći.
Kao što je ustajanje dio svakodnevnih obveza, tako je i polazak na spavanje. Roditelji su tu bili odrješiti i kratki – Mama i tata su imali shemu / za kraj dana: /„prekrsti se i spavaj!“ // (…) Da l’ u selu ili Gradu,/ uvijek isto … (Roditelji).
Teška su iskustva kad se ne podudaraju roditeljska i dječja gledanja o čemu će autorica progovoriti u pjesmi Zagrljaj. Pjesmu treba pročitati cijelu, a ovdje ću samo naznačiti bol koju dijete doživi od roditelja (ovdje oca) koji traži od djeteta način ponašanja koji do tada nije upoznala pa u pjesmi kaže: … Ne sjećam se / da je ikad takav bio… / On bijaše blaga blagost, / zato smetalo je / još i više. (…) Još bi gore, / zamjerih se tati / koji me iz zagrljaja vrati. (Zagrljaj).
Bake su pak nešto drugo: Ako si s babom Marom / na konak pošo, / izbrojio bi Anđelu čuvaru / molitvicu kao pjesmu, / i gledao kroz prozore / visoko gore, / kako se zvijezde gnijezde / i hoće li sutra biti vedro / ili kišno. / Kod babe Mare / to je uvijek bilo isto. (Roditelji) Posebno je emotivna poduža pjesma Snovi o babi Mari koja je bila samo jedna i nisu imali „nijednog đeda“, život babe mare bijaše težak, a ipak je uz sve nedaće „bila duha vedra“. Babin pristup djeci bio je opušteniji, a što joj se nije kod djece sviđalo nastojala je promijeniti nagovaranjem, a ako i to nije išlo, onda je davala primjere što se dogodilo ili se može dogoditi ako se postupi po dječjem nagovoru, pa čitamo:
Izmišljala ona priče svake, / ovakve i onakve, / samo da se / u svoj krevet vrati. // Bijaše to pobuna prava. Ne znade se tada / ko bi dijete, a ko baba. (…) // Na trenutak iznevjeri ona / moje želje, / moje nade / i moje ideje. Stoga pjesnikinja zaključuje: Kad odrasli s djecom / požele sanjati, / oni trebaju znati / da snovi neće nikada prestati… Slijedi pjesma života sa strikom Ivanom (Miris kalena), prijateljstvo s ovcom Belom (Ovca Bela), igre s vršnjacima (Igra parcela, Bunker i grdosija, Televizija), dobrohotnom Milenku iz drugog sela (Traktorist Milenko), život u prvim razredima osnovne škole (Škola), ponašanje na ulici i u društvenim prostorijama (Čitaonica), život na ulici i prilagođavanje ponašanja prema ljudima (Selo veselo, Sjećanje na djetinjstvo). Posebno lijepa iskustva u osnovnoj školi kad je došla u Dubrovnik, a to joj je priuštio suosjećajan učitelj Antun Ogresta (Učitelj). Pjesmu treba pročitati cijelu, a ja ću izdvojiti, ne najljepše stihove, već one kojima mogu pokazati što učenik cijeni kod učitelja: I sve što sam najprije zavoljela / zagledana u Grad, / otkrio mi je moj učitelj Antun Ogresta, / koji je isto kao i ja došao sa sela. // On nije gledao na razlike / pokrajina ni imena…, / tražio je život iznutra / skrojen od uzdarja i darova. // Za mene je to velika uspomena / i prava škola, / moj učiteljAntun Ogresta / iz Dola.
I na kraju završimo pjesmom Rođendanska ruža: Rođendanska ruža / na stolu / miriše za tebe, / mama. // Uz nju pregršt lijekova / i broj devedeset, / Marojev rekvizit za ukras, / i svijeća da puhneš. (…) // Zdrava da budeš.
Prevoditeljica, književna kritičarka, esejistica i stručnjakinja u području hispanoameričke književnosti, Željka Lovrenčić, svojim je rukopisom Samo kritično, molim dala zanimljiv književno kritičarski pregled recentnog (od 2016. do 2020.) događanja na domaćem književnom prostoru, napose u odnosu na tekuću hrvatsku, zatim hrvatsku iseljeničku kao i širu hispanoameričku paradigmu. Njezini bi se književno-kritičarski prikazi mogli svrstati u nekoliko kategorija; ako uzmemo u obzir žanrovske parametre, tada je zamjetno kako autorica znatnu pozornost posvećuje najnovijim pjesničkim uradcima hrvatskih pjesnika te ih promatra sa sadržajne i stilske pozicije. Pišući o pjesničkim zbirkama Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića, Adolfa Polegubića, Darka Pernjaka, Ivana Bradvice kao i o pjesnikinjama Ljerke Car Matutinović, Božice Brkan, Diani Burazer – autorica pristupa njihovim djelima s dvostruka stajališta: sa znanstveno objektivističke strane, ali i iz osobne čitateljske perspektive. To uključuje dobru upućenost u faktografiju vezanu uz djelo i njegova autora, ali naglašava i vlastitu sposobnost dojmovnog uživanja u čitanju i štovanju tekstova, odnosno, autora o kojima je u ovome rukopisu riječ. Nešto je manje prostora u ovoj zbirci književnih kritika posvećeno proznim djelima hrvatskih pisaca: u dva navrata autorica prikazuje radove (roman i pripovijetke) Diane Rosandić Živković, potom djelatnost promicatelja čileanskih pisaca u nas i pripovjedača Jerka Ljubetića; također donosi prikaz najnovije zbirke pripovijesti s dubrovačkom tematikom iz pera Antuna Paveškovića. U kategoriju takve žanrovske razdiobe mogli bismo uvrstiti i napise o sintetički koncipiranim knjigama tj. izborima iz stvaralaštva nekih naših pisaca (primjerice: Božidara Prosenjaka i Mladena Machieda); autorica je nešto prostora posvetila i znanstveno-kritičkim djelima: prikazuje vrijednu studiju Tina Lemca o Josipu Pupačiću, knjigu Sanje Knežević o Bilosnićevu književnom opusu te povijesnu studiju Igora Žica o austrijskom feldmaršalu i podupiratelju Hrvatskoga narodnog preporoda Lavalu Nugetu.
Posebno zanimljiv preplet života, umjetničkih biografija te informacija o sadržajnim i stilskim slojevima tekstova Željka Lovrenčić daje u kritičarskim prikazima pisaca hrvatskih korijena koji žive izvan matične zemlje, što je i autoričina istraživačka specijalnost. Uključujući književnopovijesnu, prevoditeljsku, poetološku i tematsku sferu, ona piše o djelovanju Ljerke Toth Naumove koja se javlja iz Sjeverne Makedonije, Nele Stipančić Radonić koja živi u Njemačkoj, o srijemskoj književnici Ljubici Kolarić Dumić; istom pozornošću prikazuje djelatnost australskog pisca hrvatskih korijena Vladimira Jakopaneca i australskog povratnika Drage Šaravanje. Stižu i informacije o pričama triju Mimica (Eugenio, Guillermo, Vesna) iz Ognjene Zemlje, o hrvatskom pjesniku Adrijanu Vuksanoviću iz Crne Gore, o studiji posvećenoj Josipu Gujašu Đuretinu iz Mađarske te o dva čileanska pisca hrvatskog podrijetla: uglednom pjesniku Andrésu Moralesu Milohnicu te dramskom piscu Sergiju Vodanoviću. U tom je kontekstu zanima i prijevodna književnost te komentira Machiedov izbor i prijevode Jiménezove lirike te Marunine prijevode djela bolivijskog književnika japanskog podrijetla Pedra Shimosea Kawamure.
Željka Lovrenčić u povelikom rasponu književno-kritičarskih interesa pomno postupa s podacima vezanim uz osobe, njihova djela, okruženje u kojem je neki pisac stasao, djelovao i razvio svoj književni izraz. Tomu pridaje i vrijedne informacije o sadržajnim slojevima djela te o razmjerima oblikovnih, stilskih i narativnih vještina. Ovim je rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno, novim književno-komparativnim informacijama nadogradila za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
dr. sc. Dunja Detoni Dujmić
Zagreb, lipanj 2020.
SAMO KRITIČNO, MOLIM!
Nova knjiga prevoditeljice i književne znanstvenice i kritičarke Željke Lovrenčić predstavlja kontinuitet u njezinu kritičkom pisanju. Ona je sastavljena od knjiga poezije, proze te teorije suvremenih hrvatskih autora iz domovine i iseljeništva. Izbor različitih žanrovskih okvira upućuje nas na spremnost autorice za kritičko sagledavanje raznorodnosti u književnom polju i njezinu svestranost. Kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informativnost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informativnost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela. To, dakako, nije formalistička danost, već se time književnopovijesna i autobiografska paradigma uvažavaju, a u sadržajnoj analizi izdvajaju se segmenti poticajni u daljnjim kritičkim čitanjima. Visoka prohodnost tekstova Željke Lovrenčić govori kako je ona kritičarka s osjećajem za tekst i autora. Osim toga, njezine kritike time šire recepcijski krug i približavaju se širem krugu čitateljstva od znanstvene i stručne javnosti. Stručni dio naša kritičarka temelji na poetičkim i stilističkim znanjima, uočavanju dominantnih karakteristika kako bi knjiga bila obilježena ili kako bi se ogledala u prepoznatljivu elementu. Prilikom izricanja vrijednosnog suda rijetko koji kritičar može ponekad zauzdati i oduševljenje knjigom u nekom pogledu (izbor teme, stil, poetika, autorova erudicija) što je nužna impresionistička danost što Lovrenčićeva nekad i čini, ali utišavajući kritičarsku emfatičnost, njezin sud biva validan jer počiva na prosudbi sadržajne i stilske razine.
dr. sc. Tin Lemac
O AUTORICI
Željka Lovrenčić je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise.
Rođena je 13. travnja 1960. u Koprivnici. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu objavljen je kao knjiga 2001. godine. Akademik Pavao Pavličić ocijenio ju je pionirskim radom. Doktorski rad pod nazivom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena obranila je na Hrvatskim studijima 2011.
Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne zagrebačke knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu.
Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 18, a prevela 67 knjiga. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart, Zinka Saric…
Na španjolski je prevela dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Mladen Machiedo, Veselko Koroman, Davor Velnić, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Sibila Petlevski, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini.
U četvrtom je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama.
Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika, predsjednica Povjerenstva za književne veze, suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske te Hrvatske matice iseljenika.
Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.
Autorica je izložaba održanih u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižici u Zagrebu i na Interliberu, te kataloga o Pablu Nerudi, Miguelu de Cervantesu, hrvatskoj knjizi izvan Hrvatske, nakladi Hefti u NSK, hrvatskoj periodici u iseljeništvu itd. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski, rumunjski, makedonski i bugarski jezik. Kao autorica, zastupljena je u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina te u međukulturnom rječniku suradnika rumunjskog časopisa za međunarodne veze Orizont Literar Contemporan objavljenom u Bukureštu.
Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji.
Dobitnica je priznanja i zahvala bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad
Alvear te počasna građanka Porvenira, mjesta na krajnjem jugu Čilea odnosno ledenoj Ognjenoj Zemlji, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.
Knjiga se sastoji od pet tekstova koji problematiziraju etička pitanja i to na sitnim detaljima iz života. Naslovi priča su: Imam li pravo, Zašto Zea kašlje, O jednom srušenom boru, Dobra jutra i Potpis tete Franke. Svih pet tekstova karakterizira minuciozno propitivanje etičnosti sudionika na sitnim detaljima svakodnevnog života gdje autor ispituje osnovna etička načela. Za mene, kao urednika, te priče ocrtavaju tradicionalno rečeno stanje skrupulozne savjesti koja nikako izići na čistac s moralnošću jedinke koja ima takvu savjest. Usudio bih se reći da je u pričama “proboj” spoznajne teorije s jedne strane i formalne logike s druge strane u područje onog što se određuje pojmom “treba da”, dakle područje etike. Mislim da su ovo filozofski eseji koji problematiziraju na osebujan način mnoga filozofska pitanja i da su kao takvi inovacija na hrvatskom književnom, znanstvenom i filozofskom području te da priče treba čitati s dužnom pažnjom imajući stalno na umu i zahtjevnost područja koje priče problematiziraju.
Priče mogu čitati svi, ali su svojim stilom, izlaganjem i problematiziranjem ipak preporučljive starijim osnovcima i svim ostalim ljudima koji mogu pratiti fabulu, a posebno su prikladne za čitatelje s višim i visokim obrazovanjem iz područja društvenih i humanističkih “znanosti”.
Ivan Bekavac Basić
Kratka bilješka o piscu
Siniša Matić je rođen 1968. u Zadru. Profesor je filozofije i sociologije. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je na Sveučilištu u Zadru 2014. disertacijom Primjena dijagrama u klasičnoj i nekim trovrijednosnim logikama. Radi kao nastavnik sociologije, logike i etike u gimnaziji Franje Petrića u Zadru.
Do sada je objavio knjige:
Izvođenje – školski razgovori iz logike iskaza. Zadar: S. Matić, 2007.
Problemofil – mikroetički povremenik. Zadar: S. Matić, 2011.
Mario Bilić je član Društva hrvatskih književnika. Njegove pjesme i stil su prepoznatljivi i izvorni. Pjesma je kratka i nabijena sadržajem, bliska je antičkim kratkim vrstama koje su gajili grčki i rimski autori, posebno od rimskih autora Katul i Marcijal. I ova je zbirka na tom tragu, štoviše nekoliko pjesama je komunikacija s umjetnicima prošlih vremena, pjesnici: Katul i Horacije (Katulova vjera, Savjet Horaciju), Petrarca (Petrarcini soneti), likovni umjetnici (Leonardova večera, Michelangelo i Mojsije, Van Goghovi Suncokreti), glazbenici (Ravelov Boléro).
Autor je zbirku posvetio svojoj sestri Marijani (Nebo je tvoje); pjesme su razdijeljene u sedamnaest cjelina u kojima se osim naprijed navedenih pjesama i komunikacije s umjetnicima prošlih vremena osvrće na svakodnevicu, bilo obiteljsku (Ja i Bernarda), bilo svoju osobnu (Sve mu je), bilo društveno-političku – ciklusi: Pjesme o lavovima i Socijalno osiguranje, bilo intimno-ljubavnu, ciklus pjesama: Jednostavne ljubavi i na kraju Opis naslova Bijela vatra sa završnim dvostihom
Kad gori ta vatra,
govori duša.
(Ivan Bekavac Basić)
BILJEŠKA O PJESNIKU
Mario Bilić rođen je 27. ožujka 1963. u Imotskom. Osnovnu školu završio je u Prološcu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, Srednju upravno-pravnu u Splitu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Objavljivao je u mnogim listovima, časopisima i kniževnoj periodici. Piše pjesme, pjesničku prozu i književne kritike.
Nagrađivan je i odlikovan. Pjesme su mu izvođene na Hrvatskom radiju i televiziji. Zastupljen je u zbornicima, leksikonima, monografijama, antologijama, enciklopedijama i školskim udžbenicima. O njegovim knjigama objavljeno je oko sedamdeset recepcijskih jedinica.
Dragovoljac je Domovinskog rata i ratni vojni invalid. Umirovljeni je djelatni časnik (satnik) Hrvatske vojske. Član je radnik Matice hrvatske, počasni član IMOarta i UHD-a Imotski sokolovi. Član je UHDDR-a, HVIDR-e, Hrvatskog časničkog zbora, Hrvatske Uzdanice, Zdruga hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Udruge Zavjet, HKD-a Napredak, Jutra poezije, Hrvatskog kulturnog vijeća, HKD-a sv. Jeronima, HAZU za dijasporu u Baselu, Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Kratke priče Kate Lendić skupljene u zbirku Razbucana dota govore o onim svakodnevnim stvarima koje nas muče od rođenja pa do smrti, a to su rađanja, odrastanja, ljubavi i nevjere, ženidbe i udaje, radovi svake vrste i zanati, starost i odlazak, a sve začinjeno politikom i mudrovanjima. Kata nastavlja na priče svog zavičajca, poznatog književnika Ivana Raosa. Tu možemo naći one svježine i bezazlenosti kao i u Vječno nasmijanom nebu, ali i teme koje Ivan obrađuje u sljedeće dvije knjige svoje trilogije, Žalosni Gospin vrt i Smijeh izgubljenih djevojaka, kao i u njegovim kasnijim pripovijetkama.
Autorica se već potvrdila u svojim prethodnim knjigama pripovjedaka: Lijeva-desna, jedan, dva, Gradsko kulturno središe, Vrgorac, 2011. i Pura – šampanjac, kavijar – varenika, Vlastita naklada, Vrgorac, 2012., a ova knjiga naslovljena Razbucana dota nastavlja na duhovit i vrlo domišljat način u kratkim prozama prozboriti o našoj svakodnevici. Iako treća po nastanku, kasnila je s izlaženjem, te je autorica u međuvremenu objavila još tri knjige: Divljino moja, nježna, baršunasta, Matica hrvatska: Ogranak Čitluk, Ogranak Vrgorac, 2014., Tkanica snova (poezija), Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2017. i Ogrtač od paučine (poezija), Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2019., tako da je ovo šesta knjiga naše spisateljice.
Autorica je rođena na početku druge polovice dvadesetoga stoljeća (1951.) i u svojim kratkim biografskim podatcima naznačuje da nije počela pisati tako kasno, nego da je uhvatila vremena u zadnjih nekoliko godina srediti svoje rukopise te da ih tek sada objavljuje. I to je istina, što možemo osjetiti iz sadržaja samih knjiga i količine pripovjedaka i pjesama koje je do sada objavila i koje nam podastire i u ovoj novoj zbirci.
Biakova's Website 