JEDAN OD NIKOJIH

Mladen Jurčić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 350 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-65-1

Maloprodajna cijena: 30,00 €

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 350 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-65-1

30,00 €

Knjiga „Jedan od nikojih“ zbirka je neobičnih, maštovitih priča s područja fantastike, znanstvene fanatastike, pa i žanra strave i užasa, koje se dotiču najzanimljivijih tema suvremene znanosti, jer govore o paralelnim svjetovima, neslućenim dimenzijama, mogućem dolasku izvanzemaljaca, kao i o čudesnim pretapanjima naše zbilje i drugih mogućih, nepoznatih nam stvarnosti. Priče u ovoj knjizi tim se temama bave upućeno, postavljajući pritom zanimljiva filozofska i egzistencijalna pitanja, a istodobno su dinamične i napete, pa čitatelju pružaju nesvakidašnji, jedinstven doživljaj.

Književnici su se žanrovima fantastike, znanstvene fantastike i „horrora“ često služili da bi na posebno dojmljiv način progovorili o svijetu koji se sve brže mijenja, a pritom je sve razlomljeniji i nestabilniji, o tehnici koja napreduje takvom brzinom da se pitamo hoćemo li je uopće moći nadzirati, ali i o dubinama ljudske unutrašnjosti. Današnji čovjek sve više zapada u osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, dezorijentiranosti i besmisla. O takvim ljudima govore i priče u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od njih više ne zna je li ljudsko biće, ili je izvanzemaljac koji je zalutao na Zemlju, drugi ne zna je li živ ili mrtav, pa luta među tajanstvenim dimenzijama, dok je treći doslovno izgubio svijet, kao što se gubi novčanik, ili mobitel, jer njegov svijet je preko noći iščeznuo, a on se budi u pustoj nigdini kojom, sudeći po glasanju koje do njega dopire, lutaju zastrašujuće zvijeri i nema nikakvih putokaza.

Kao i današnji čovjek uopće i ti likovi nastoje pronaći nekakav putokaz u ljubavi, osjećajnosti, ustrajnosti, hrabrosti i u nekim još preostalim vrijednostima kojih se grčevito drže.

Pred maštovitog pisca znanstvene fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju, a autor ove knjige vrlo vješto koristi te mogućnosti, pa nesvakidašnjim događanjima, ali i zanimljivim razmišljanjima čitatelja zaokuplja od prve do posljednje stranice.

Pogovor

Književna vrst fantastike i znanstvene fantastike piscima je često vrlo uspješno služila za raščlambu nekih vidova stvarnoga svijeta i pojava u njemu, a  isto je tako bila korisno i snažno sredstvo za prikazivanje stanja i komešanja u dubinama slojevitog ljudskoga bića. Tom književnom vrstom služili su se mnogi autori kad su komentirali pojave i gibanja u svijetu oko sebe. Sjetimo se Orwella i njegove knjige „1984“, u kojoj sjajno prikazuje svu apsurdnost, zaslijepljenost i pogubnost ideologija kakve se često pojavljuju, agresivno se namećući, pa iako obećavaju još neviđeni boljitak u stvarnosti zapravo sve dublje srozavaju svijet. Sjetimo se i Kafkine priče „Preobrazba“, gdje pisac, služeći se fantastičnim slikama, sažeto i potresno ocrtava ljudsku otuđenost, usamljenost i nepripadnost ne samo kaotičnom svijetu, nego i obitelji, dakle svom najbližem okruženju.

Pisci su često posezali za dojmljivim, živim, na najbolji način “pretjeranim” slikama iz oblasti fantastike kako bi ukazali na apsurdnost nekih odnosa i smjerova u vrlo složenu svijetu. Francuski redatelj Jean-Luc Godard na samom početku svog znanstveno fantastičnog filma “Alfaville” ukazuje na živi, ponekad bajkoviti pokušaj tumačenja kaotičnog svijeta fantastičnim slikama. Glavni protagonist, koji će poslije zapadati u brojne fantastične situacije, na početku filma obraća nam se tvrdnjom: “Stvarnost je previše složena za usmeno kazivanje, a legenda joj daje takav oblik da može u svijet.”

Već su drevne legende, kao i bajke, sadržavale poveću dozu fantastike i nevjerojatnih događanja, a mnoge od njih vrlo su uspješno oslikavale neke vidove kaotičnoga svijeta i burne ljudske unutrašnjosti.

Vrlo je teško i zamorno opisivati neprestana previranja u svijetu, kao i nemirna gibanja i proturječnosti unutar dubokoga, iznimno složenoga ljudskoga bića. Možda to ne bi bilo ni moguće imalo sažeto izvesti da nema legendi, bajki i slika s područja fantastike, koje su piscu dragocjeno oruđe.

Imalo dublja, misaonija, senzibilnija osoba uistinu se teško snalazi u suvremenom svijetu u kojemu nekad ključne vrijednosti ubrzano blijede, osipaju se i iščezavaju, nebitno postaje bitno, pa čak se čini da ono što smo oduvijek smatrali najvažnijim odrednicama našega bića sve više blijedi i nestaje, ne samo bez ičega što bi te ključne odrednice moglo zamijeniti, nego nam se umjesto toga pružaju posve oprečne ideologije, koje blago rečeno nisu dio našega senzibiliteta i naših najdubljih težnji.

Zato se u današnjem čovjeku često javlja osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, izgubljenosti i besmisla. Takvi su često i likovi u pričama objavljenima u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od tih priča više ne zna je li ljudsko biće, ili smeteni izvanzemaljac, koji je zalutao na zemlji, dok drugi ne zna je li uopće živ ili je mrtav, pa sad luta među tajanstvenim dimenzijama. Treći lik iz ovih priča doslovno je izgubio svijet, kao što izgubimo novčanik ili mobitel, jer kad se jednog jutra probudio vidio je da je svijet jednostavno iščeznuo, a on se našao u pustoj nigdini gdje nema nikakvih putokaza, a njome, sudeći po zastrašujućoj rici, lutaju krvožedne zvijeri.

Svijet oko nas sve je razlomljeniji i nestabilniji, a njegova puka tehnička strana tako je uznapredovala da se sa zebnjom pitamo možemo li je uopće nadzirati, ili će ona zavladati nama. Dubine ljudskoga duha i osjećaja ubrzano postaju sve manje važne i mjerodavne, čini se da su osuđene na posve rubna područja, pa je paradoksalno da čovjek još uvijek uporno i neutaživo čezne za smislenošću, ljubavlju, sređenošću, jasnoćom, za iskazivanjem svojih najdubljih osjećaja u interakciji s drugima, u prisnim, osobnim doticajima, izvan hladnih “društvenih mreža”. No sve te njegove težnje danas su zapostavljene, gotovo smješno zastarjele. Zato imalo misaonomu, osjećajno prostranijemu biću više nisu dovoljni takva “realnost” i unutar nje isprazna, često infantilna komunikacija, pa upravo danas raste važnost (znanstvene) fantastike kao književne vrste, jer je od svih književnih smjerova najmaštovitija i u najvećoj mjeri spekulativna. Kao što je francuski pisac Huellebecq rekao u svom eseju o Lovecroftu, više nas previše ne zanimaju priče o “čovjeku”, jer ljudsku psihologiju, osobine i mane uvelike je “pokrila” književnost prošlih stoljeća. Sad nas najviše zanima mogućnost duhovnog i osjećanog preživljavanja čovjeka, pod stalnim prijetnjama i kaotičnim mećavama tehnički sve naprednijega, a istodobno sve nestabilnijega svijeta.

Osim što nas zabavljaju i nude nam prostor za najširu spekulaciju, fantastična i znanstveno fantastična književnost (u koju spada i žanr “horrora”) omogućuju nam da zaronimo u dubine svog bića, da istražimo njegove svjetle, ali i najmračnije strane, naše tjeskobe, bojazni, duboke strahove, ali i težnje, čežnje i svjetla nadanja. Pitamo se, primjerice, hoće li ikad biti moguće putovanje kroz vrijeme, izleti u budućnost, ali i u prošlost, gdje bi nam se, između ostaloga, pružila prilika da ispravimo svoje inače neispravljive zablude i životne pogreške, neiskorištene mogućnosti, nepromišljeno odbačene ljubavi itd. Protagonist jedne priče u ovoj knjizi dobije priliku da upravo takvim tajanstvenim putovanjem kroz vrijeme dvaput proživi svoj život i njegove mogućnosti, pa iako to ne završava baš slavno za njega, bila bi to jedna od najznačajnijih prilika koja bi se pružila ljudskoj vrsti. Još  je jedno pitanje možemo li upravo putovanjem kroz razne dimenzije dobiti priliku za novo, usavršeno postojanje, možemo li svoj život, kroz njegove vidove u raznim dimenzijama i kroz nove, ostvarive mogućnosti što bismo ih ondje pronašli, dovesti do najbolje inačice nas samih i naših bića, obogaćenih spoznajama i prosvjetljenjima s tih višedimenzionalnih putovanja, jer takve su nam spoznaje posve nedostupne u našoj oskudnoj i često jalovoj stvarnosti.

Zbog svega toga pred maštovitog pisca fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju. Mnogi veliki književnici, kako u prošlosti (primjerice E. A. Poe i Guy de Maupassant), tako i u naše doba obilno su se koristili sredstvima i pogodnostima žanrova fantastike, znanstvene fantastike i horrora kako bi nam na posebno dojmljiv način prenijeli svoja viđenja svijeta, slojevite ljudske unutrašnjosti, pa čak i (ponekad upravo proročka) viđenja budućnosti. Takvih zanimljivih pokušaja nije nedostajalo ni kod nas, a i ova moja knjiga skromni je doprinos takvim nastojanjima.

                                                                                               Mladen Jurčić