Oznaka: #poetry

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Published on by biakovaKomentiraj

RUKE U SVEMIRU

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Recenzent: dr. sc. Ljubomir Radovančević

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP)

Nediljko Bekavac Basić

dominikmons@gmail.com

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: 19×16 cm

ISBN 978-953-8375-33-0

Maloprodajna cijena: 16,00 €

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: 19×16 cm ISBN 978-953-8375-33-0

16,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

NOVA FAZA U POETSKOM STVARALAŠTVU ALKE PINTARIĆ

Iako se nova zbirka Alke Pintarić RUKE U SVEMIRU, većim dijelom pjesama u prozi, uz Sokratov moto „Znam da ništa ne znam“ (krajnje skromno!), dosta razlikuje od ranijeg autoričina opusa, jer odmakla je vidljivo dalje u svojem sazrijevanju do punog uzleta, autorica i opet ostaje sebi vjerna.

Na tragu svojeg talenta riječi traži i nalazi nove puteve u svojoj pjesničkoj maturaciji, a intonacija sakralne intencije i provenijencije – ljubav prema raspetom i svevišnjem Gospodinu, prožima, kao i ranije, i ove izvorne stihove, iako ne i u istom diskursu, narativu i podtekstu kao u ranijem autoričinu opusu. U njima se Alka predaje Bogu i njegovu Sinu, premda Ga ponekad ne razumije (Sjena života), dok Duh Njegov vije i bdije kao Gospodar nad cjelokupnim Alkinim pjesništvom.

Filozofijskom sadržajnošću autorica ispituje nebesko ozračje, zastaje pred nespoznatljivošću Univerzuma i neuhvatljivošću Sve-vremena koje je jedno od ključnih, kardinalnih riječi zbirke. Vrijeme! Stoji li vrijeme, a mi idemo, ili mi stojimo, a vrijeme ide, ili objektivno postoji samo sada (hic et nunc), a sve ostalo mi dodajemo? Vječno pitanje!

Pjesnikinja se pita i o smislu svojeg vremena koje je transparentno i transcendentalno, izvan pamćenja i onkraj iskustva (Moje vrijeme), spominje i vrijeme poznih godina (Cvijetu), vrijeme putovanja do Božjeg šatora – ono nesta i nasta; tu prepoznaje Njegovo, Božje vrijeme i moli da joj bude dano kako bi stigla do cilja (Do Šatora Tvoga); vrijeme mistično, kontradiktorno, bezvremeno, nesamospoznajno. Ima i uzaludno vrijeme (Mistično vrijeme) i vrijeme puno bure u interpersonalnim nesporazumima (Lutke na koncu), jednostavno – vrijeme naših dana s kojim se borimo za smisao i u kojem jesmo.

Još jedna prevažna riječ u zbirci, zasebno od vremena, jesu oči, raskošna oda očima, a, nadasve, njihov refleksivni odjek! Njima je posvećena pjesma Oči moje umorne, ali oči svevideće, ključna karika u nastajanju cjelokupne zbirke. No, kako ne gledamo samo očima, tu su misli, intelekt, um i razum, emocije, jednom riječju duša, gledanje i srcem i dušom, Alka je razradila mnogostruke veće vidike, višu slojevitost očiju, cijeli spektar viđenja, mudrovanja, gledanja na stvari iz svih uglova, rakursa, u kadrovima, u kompletnoj sceni i mizansceni. Treba tu pjesmu pročitati (kao uostalom i cijelu zbirku) da se osjeti oživotvorenost i virtuozitet obilno bogate ekspresivnosti ove pjesnikinje, moć njezine percepcije i obrade zamijećenog. Maestralno izvodi pjesničke zaključke u sažetku svojeg viđenja, imaginacije, vizualizacije, projekcije, racionalizacije, pomaka eks i in-kluzije, post i ‘ad hoc’ sažimanja svijeta, života i bitka.

Pjesnikinja se susreće i s tijelom (Tijelo) – ‘tijelo raskošno, tijelo moje!’ A uzeše joj ga da se poigraju njime (Iz bolničke sobe), tijelo klonulo (Sraz vremena) i načeto (Novo bogatstvo), izmučeno tijelo, koje broji otkucaje vremena (Pogrešan korak), tijelo koje nosi kao teret (Milost) ali kojeg sluša i ono nju i koje posvećuje zaboravu (Moć duha).

Mnogo se još takvih riječi provlači kroz zbirku (cvijet, starost, san, Bog, grijeh, Duh, dah) koje autorica posredno reinterpretira i analizira u poetskom narativu; postoje simboli, aluzije, nadasve zanimljive i izvorne metafore što stvara brojne asocijacije u poetskim vrtlozima i mirnim vrutcima, pobuđuje široke prispodobe, primisli…

One perpetuiraju, izranjaju, vrte se pred čitateljem u raznim misaonim predodžbama, oblicima i vidovima, bivaju metabolizirane i utrošene u pjesmama kroz maštu, želje, stvarne i zamišljene prostore, kroz mnogobrojne živuće likove, kroz raznovrsne prigode i istinite događaje današnjeg burnog vremena. Alka ima i dva zanimljiva oksimorona u dvije zanimljive pjesme ‘tamna svjetlost’ (Balada o crnoj svjetlosti) i ‘pitoma divljina’ (zadnja pjesma zbirke), ta unutarnja, nesavladiva proturječnost u samom razmatranom pojmu (contradictio in adjecto, kao, na pr. – okrugla kocka). Autorica analizira i potragu za identitetom (Razapete misli), spominje i djecu prirode: galeba, mačku, pticu, fenomene atmosferilija: kišu i drugo (O galebu, mačku i rastanku) – dok jednu pjesmu (Ratnici) posvećuje i ratu, njegovoj iracionalnosti i apsurdu koji je, heraklitovski, u univerzalnom smislu riječi ‘otac svemu’, gdje se u jednom morbidnom danse macabre-u pljuje na nebeski, Božji dar života. Pjesma iznosi sav besmisao rata, svu manipulativnost vladajućih moćnika nad žrtvom i paradokse ratnika, u mobilnom perpetuumu po inter i intra-nacionalnim kriterijima ‘panem et circenses’ (kruha i igara).

I na kraju, osvrnimo se malo i na ritam koji pjesmu nosi i koji je neophodan u svakoj pravoj poeziji kao i u muzici.

U Alkinoj lirici ritam je u visoko mimetskim modusima što ima utjecaja na stih. Njezina je lirika rod u kojem, poput ironijskog pjesnika, predočuje i ironijsku srž pjesništva i svojem čitateljstvu, naoko, okreće leđa. U Alkinu pjesmotvorstvu može se čuti metrički, prozni ili semantički ritam, može se prepoznati i ritam pjesme u prozi – meditativan, teže prepoznatljiv u prvi mah pa i diskontinuirani ritam, što izranja iz podudarnosti zvukovnog procesa. Surađujući godinama s brojnim muzičarima, kod Alke se očituje i stremljenje ka razvijanju i zamršene kontrapunktske strukture kao i nastojanje da se preformiraju i simplificiraju ritamske strukture, da bi se riječima dala istaknutija pozicija kako bi se dobilo na glazbenoj intonaciji. Pjesničko djelo Alke Pintarić ima sve karakteristike moderne poezije, i to ispovjedne, i nosi autobiografsku formu. Alkini su motivi simboli u svakom vidu  i vidiku i verbalne jedinice u djelu njezine umjetnosti; slijedi ritmove svijesti i asocijacije, a svojim metonimijama omogućuje da se jedan pojam zamijeni drugim; rabi neobične autohtone riječi kao – opečaćen, pohlepnik, zatornički, zvukovlje, tihoća, lažnost… a prepoznaje se i po svojem ranijem opusu i stilu (a ‘stil je čovjek’, kaže Buffon) koji je u mnogome intoniran vjerskom tematikom, kao i po projiciranom stilističkom vezivanju.

skraćena verzija recenzije

dr. Ljubomira Radovančevića

TISUĆU I JEDNA ZORA Dobrančić Ričard-Riki

Published on by biakovaKomentiraj

TISUĆU I JEDNA ZORA

Dobranić Ričard – Riki

Urednice:

Darija Žilić

Zorka Jekić

Lektorica: Dubravka Bouša

Design Korice: Nediljko Bekavac Basić

Fotografija na naslovnoj korici:

Ričard Dobranić – Riki

Priprema za tisak (editing & layout)

Nediljko Bekavac Basić

www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 142 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-16-3

Maloprodajna cijena: 16,00 €

TISUĆU I JEDNA ZORA Dobranić Ričard – Riki

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 142 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-16-3

16,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Ričard Dobranić – Riki Tisuću i jedna zora

„Tisuću i jedna zora“ zbirka je pjesama, zapisa i meditacija prerano preminuloga samoborskog pjesnika Ričarda Dobranića – Rikija. Zahvaljujući trudu njegove majke Ljubice, sačuvane su bilježnice prepune tekstova i pjesama, a izbor iz prve rukopisne bilježnice koju je sam autor nazvao „Muka“, donosi uvod u Ričardovo bogato stvaralaštvo koje na taj način izlazi iz sjene i zaborava. Riječ je o rukopisu „Tisuću i jedna zora“ u izdanju Biakove, o potresnom svjedočanstvu suočavanja s bolešću i s vlastitom smrću. Ričard, potpuno svjestan da odlazi s ovog svijeta, pomirljivo piše o svojoj boli, bolničkim danima, no prije svega o svom odrastanju, o različitim periodima života, o životu kao kretanju u krugu, o svojim ljubavima, zanesenostima, ali i životnim tegobama, siromaštvu, o obitelji i o smrti stvarajući od krhotina cjelovitu sliku. Sve to ispisano je autentičnim i snažnim glasom, ponekad frenetičnim ritmom, u pjesmama i zapisima u kojima se povezuje refleksivno i lirsko. I pritom Ričard kao lirski subjekt niti malo ne štedi sebe i svoje životne izbore, u solilokviju pred odlazak kao da sabire svoja sjećanja, iskustva, prošle ljubavi, razgovore, zablude, knjige koje je čitao, brigu roditelja za koje zna da će patiti nakon njegova odlaska. I u tom razgovoru sa sobom, autor razgovara i s čitateljem i s Bogom, otvara dušu koja je okrenuta prije svega duhovnom, nematerijalnom svijetu, prema molitvi i patnji, te prema spoznaji o smislu vlastita života, koju je upravo iskustvo patnje produbilo. U tom smislu, naslov knjige koji je knjizi podarila urednica Zorka Jekić iz Biakove, svjedoči o tome da unatoč tragediji, Ričard nastavlja živjeti u svojim pjesama, „u tisuću i jednoj zori“. Ričard se obraća čitatelju kojem na što jednostavniji način želi približiti svoje iskustvo i doživljaje, te vjerujemo da će ova knjiga pružiti duhovni užitak i utjehu koju samo mudri pjesnici umiju pružiti kroz svoje stihove. A Ričard to svakako jest bio i nastavlja biti u svojoj poeziji. Jer to je poezija koja traga za istinom zbog užitka u pisanju, ali i zbog želje da se još više približi majci: „Nadam se da ću joj se što više približiti pišući ovu knjigu, a ako je još netko pročita i ako mu donese promjenu, bit će to samo potvrda da nije sav taj put bio uzaludan.“ Zato čitajmo Ričardovu poeziju i uživajmo u životu i u umjetnosti, kako nam i sam autor poručuje!

Darija Žilić

PRIVILEGIJA LETA Snježana Radetić

Published on by biakovaKomentiraj

PRIVILEGIJA LETA

Snježana Radetić

Urednica: Darija Žilić

Lektorica: Suzana Rupenović

Oblikovanje naslovnice i prijelom: Dea Curić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 144 str.

Format: 13×19 cm

ISBN 978-953-8375-01-9

Maloprodajna cijena: 13,24 €

PRIVILEGIJA LETA Snježana Radetić

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 144 str. Format: 13×19 cm ISBN 978-953-8375-01-9

13,24 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

PROSTOR ZA NOVE LETOVE

Snježana Radetić u knjizi Privilegija leta, koja se sastoji od tri ciklusa, donosi poeziju koja govori o potrazi za vlastitim glasom, identitetom, o strasti i ljubavi, odnosu prema voljenom, o složenim obiteljskim odnosima.

A prije svega to je poezija o biću žene koja se posve otvara, daje svoju utrobu, svoje srce čitateljima. U prvoj pjesmi svog rukopisa, u ciklusu Prečicom do tebe govori o vlastitom nadahnuću, muzi koju uspoređuje s neukrotivošću „divnog bengalskog tigra“. I doista, način na koji je pisana ova zbirka frenetičan je, kao da su pjesme nastajale u dahu, noseći pritom potpuno oslobođenje autorici, otvaranje, porađanje vlastite tmine. I kao da u tom neukroćenom pisanju autorica odlučuje izvući „svoj posljednji adut“ i ispisati svoje unutrašnje biće koje u sebi bilježi strasti, čežnje, rane, bijes, tugu, mahnitost i radost.

Snježana Radetić čini to beskompromisno, iscrtava sebe, odnosno vlastitu lirsku junakinju, kako bi kroz pisanje tog, kako ga naziva „portreta“, obgrlila i zagrlila ranjeno biće i zavoljela u potpunosti vlastito jastvo. Čitatelje i čitateljice iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka.

I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje. I kao da smisao poezije i jest u iskazivanju svog bića koje se skrivalo, bivalo zatomljeno: „i dopusti sebi biti ona/ koju si dugo skrivala“. I taj drugi, koji omogućuje prepoznavanje, onaj je koji ogoljuje do vlastite biti: „da sam odjevena/a sasvim gola“. U hiperboličkim obraćanjima voljenom lirska junakinja Snježane Radetić otkriva svu strast i radost života, prepuštanja, povjerenja, pad, a potom let koji apostrofira u posljednjem dijelu knjige. Lirska junakinja podsjeća, retorički se pita, zavodi, usuđuje se, leti, kao da se u njoj potrgala brana i oslobodila svu bujicu sputanosti, prethodnih uvjerenja i stavova, zapretanih čežnji. I kroz te oluje, koje metaforički spominje, jača i njezino biće koje samo podvezuje vlastitu ranu, miruje, pa čeka nove zalete, nove početke i nove ljubavi. Neutaživost lirske junakinje kao da otvara prostor za ispisivanje snovitosti i života u cjelini. I kroz ljubav dopušta sebi stapanje, otkrivanje “nepoznate geografije“. A ta su geografija novi svjetovi, svijet voljenog bića od kojeg ne bježi jer joj otvara i ljubavnu strast, ali i bol kao njeno naličje: „tko će mu punom i nasmijanom/ znati prepričati ovu nevidljivu tugu/ koja nije imala svjedoka“. Ili „ti si me izdao/ poput stare cipele koja/ već iznošena/ ipak nažulja“. Svaki rastanak je odron, donosi nijemost utrobe i sve to pjesnikinja sjajno ocrtava i prikazuje. Svu tu tišinu i nemoć: „kad te raskomadaju jednog popodneva/ dok ne sluteći ležiš/ na rubu svijeta/ a noge ti plutaju nebom“. Kontrast strasti i gubitka sjajno je prikazan i u pjesmi Jutrima. Radetić se igra i s tzv. estetikom ružnoće, očuđuje povezivanjem ljubavi i smrti (Ljudi umiru, zar ne), eksplicitno piše o tragičnom doživljaju umiranja oca i o složenom, često zagušujućem odnosu kćeri i majke, posve disparatno donoseći raznorodne, ponekad netipične emocije. Dok „preslušava vlastite kosti“, pjesnikinja ispisuje simfoniju samorađanja, koje i jest potka, jer kao što je i spomenuto, bit i jest na kraju u ljubavi prema sebi, toj sebi koja je ostala bez vlastita glasa: „kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih/ da se sama sebi svidim na prvi pogled/ da se zaljubim u nasmijanu sebe/ i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama“.

U emotivno snažnoj i stilistički izbrušenoj poetskoj knjizi Snježana Radetić čitatelje će ostaviti bez daha, jer riječ je o poeziji koja se ne srami osjećaja, o njima vješto i zanosno piše, bez šmiranja, otvarajući prostor za nove letove.

Darija Žilić

OPREČNA NADANJA Jadranka Ivandić Zimić

Published on by biakovaKomentiraj

OPREČNA NADANJA

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Tena Babić Sesar

Uvez: Tvrdi

Format: A5

Broj stranica: 62 str.

ISBN 978-953-8375-45-3

Maloprodajna cijena: 12,81 €

OPREČNA NADANJA Jadranka Ivandić Zimić

Uvez: Tvrdi Format: A5 Broj stranica: 62 str. ISBN 978-953-8375-45-3

12,81 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

TRAGANJE ZA LJUBAVLJU I SMISLOM

Knjiga pjesama u prozi Oprečna nadanja znanstvenice, pjesnikinje i prozaistice Jadranke Ivandić Zimić (1965.) zbirka je ljubavne poezija. Nastajala je od autoričine najranije mladosti sve do njezine prerane smrti 2022. godine. To su promišljanja jedne senzibilne intelektualke o osobitim trenutcima u životu i ljubavi, moglo bi se reći, traganje za ljubavlju i smislom. Ljubavi koja može biti uzvraćena ili neuzvraćena, sretna ili nesretna, ali ljubavi bez koje život nema smisla. Govori o ljubavi koja je tu i koja nema neki poseban razlog postojanja. Ljubav kao utočište. Ljubav koja je oduvijek bila tu i koju je susret dvoje ljudi samo probudio. Ljubav koja pobjeđuje sve životne nedaće. Ljubav koja je ovjekovječena u njezinim knjigama. Ljubav koja ostaje i poslije njezinih sudionika. Ljubav koja je jača i od smrti.

„U tom sanjarenju, u toj zaljubljenosti otvorio se i cijeli jedan svijet, moj svijet u koji uvijek mogu pobjeći od briga, od samoće, od sebe same.“ (Nemam razloga biti zaljubljena) Duboko potresena sviješću o prolaznosti i krhkosti ljudskog bića, kao da je slutila svoj prerani odlazak. Ali vjeruje u snagu umjetnosti koja kroz ljubav premošćuje odlaske. I tako Jadranka kaže:

„Pa i ako me potražiš pogledom dok odlazim pognuta u smiraju dana, ako ti kažu da me nema, da sam umrla, nestala u svitanje, pretraži srcem rub horizonta, tamo gdje se sreću planina i nebo, gdje su s cvrkutom odletjele ptice, tamo je započelo i moje umiranje.

… I zapamti, dok imaš ove riječi, imaš sve, nisi sasvim sam, a ni ja nisam sama.“ (Jednom kad vrijeme stane)

I kada pjeva puna strepnje o nadanju, porazu, snovima, oprostu, laži, varki, sjenama, o sreći, o disanju… zapravo pjeva o ljubavi.

Uz prevladavajuću emociju – ljubav, prisutne su i druge emocije koje donosi bogat i proživljen život: slutnje, strepnje, čežnje, nade, tuge i sreće, tuga za zavičajem, egzistencijalna tjeskoba, istrgnutost, čuđenje…

Kontemplativno i ustreptalo pjeva o onoj tajanstvenoj čežnji koja pokreće ljude da čine dobro.

Poezija Jadranke Ivandić Zimić obiluje slikovitim prikazima prirode. Priroda joj je saveznik. Krajolici ogledaju unutrašnja stanja njezine tankoćudne osobe.

Pjesnički izričaji, u kojima Jadranka Ivandić Zimić neumorno slavi život i ljubav, tragovi su snažno proživljenog pjesničkog putovanja, i iskreno se nadam da će naći adekvatno mjesto u hrvatskoj i svjetskoj književnosti.

Zorka Jekić

Zbirka pjesama u prozi ,,Oprečna nadanja” dr. sc. Jadranke lvandic Zimić prva je posthumno objavljena knjiga nagrađivane autorice jedinstvenog poetskog izraza koja je publiku osvojila zbirkom priča ,,Zvala sam se Ljerka” i koju je teška i kratka bolest naprasno spriječila u tome da do kraja ostvari svoj autorski i umjetnički potencijal. Ipak, za autoricom ostaje niz djela koji će posvjedočiti o njezinoj uključenosti u hrvatsku literarnu scenu, pa se nadam da će tako svoj put do čitatelja naći i ova, posljednja njezina knjiga, intimistička i ekspresionistička zbirka koja nam u duhu ranih radova Ive Andrića prenosi sušta osjećanja, spektar emocija s kojima se autorica hvatala ukoštac od svoje 17. godine pa do svoje smrti. Autoričin rad s ljudima omogućio joj je da proširi vlastiti spektar emocija i shvati ga iz više aspekata od prosječnog čovjeka, a taj je rad Jadranka Ivandić Zimić redovito unosila u svoje tekstove. Na kraju, sjećanje na Jadranku ostat će dok god je ljudi koji su je poznavali, dok god je onih koji su je voljeli i dok god njezine knjige budu dostupne hrvatskim čitateljima, na policama kućnih biblioteka i javnih knjižnica; svaki put kad se čitatelj pronađe u knjizi, Jadranka će biti tu, prisutna, i zadovoljna, jer sav njezin trud nije bio uzaludan.

Josip Ivanovic, urednik i prevoditelj

O AUTORICI

Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. godine u Zavidovićima u BiH. Cijeli svoj radni i profesionalni vijek provela je u Hrvatskoj (Krk, Desinić, Varaždinske Toplice), a najdulje u Zagrebu gdje je nakon kratke i teške bolesti umrla 24. studenoga 2022. u 57. godini. Završila je Studij za socijalni rad Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine, a zatim i poslijediplomski znanstveni studij iz Dječje i adolescentne psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2010. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je akademski stupanj doktorice društvenih znanosti. Primarna područja njezina znanstvenog i stručnog interesa bila je obitelj, djeca i mladi te problematika ovisnosti o drogama. Pisala je pjesme i kratke priče od 17. godine. Napisala je više od 100 pjesama, 50-ak kratkih priča i tri romana. Godine 2016. objavila je zbirku kratkih priča za djecu Neobična jutra jedne obične Flekice, a 2021. godine zbirku priča Taj čudesni životinjski svijet. Osim proze za djecu, ova talentirana pjesnikinja i prozaistica objavila je i tri knjige za odrasle: roman Praznina (2018.), zbirku priča Zvala sam se Ljerka (2018.), s kojom je 2016. pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske, i ljubavno-povijesni roman Dvije Veronike (2020.) u kojem obrađuje povijesne, ali i suvremene teme, pa se tako u središtu pozornosti nalaze dvije mlade žene, Veronika Desinićka i Veronika iz Zagreba, kojima će u dva različita povijesna razdoblja splet okolnosti i nesretna ljubav namijeniti strašnu sudbinu. Godine 2021. u nakladi osječkog Ogranka Matice hrvatske objavljena je njezina prva zbirka pjesama i lirskih kratkih priča ili pjesama u prozi Amazonke i Kentauri. Oprečna nadanja njezina je druga knjiga pjesama u prozi koju je pripremila, ali koju nije uspjela objaviti za života. Objavljujemo ju sada u 2023. godini kao spomen na autoricu čiji je raskošni talent već i za njezina života prepoznala i kritika, ali nadasve i njoj draga publika.