„Tisuću i jedna zora“ zbirka je pjesama, zapisa i meditacija prerano preminuloga samoborskog pjesnika Ričarda Dobranića – Rikija. Zahvaljujući trudu njegove majke Ljubice, sačuvane su bilježnice prepune tekstova i pjesama, a izbor iz prve rukopisne bilježnice koju je sam autor nazvao „Muka“, donosi uvod u Ričardovo bogato stvaralaštvo koje na taj način izlazi iz sjene i zaborava. Riječ je o rukopisu „Tisuću i jedna zora“ u izdanju Biakove, o potresnom svjedočanstvu suočavanja s bolešću i s vlastitom smrću. Ričard, potpuno svjestan da odlazi s ovog svijeta, pomirljivo piše o svojoj boli, bolničkim danima, no prije svega o svom odrastanju, o različitim periodima života, o životu kao kretanju u krugu, o svojim ljubavima, zanesenostima, ali i životnim tegobama, siromaštvu, o obitelji i o smrti stvarajući od krhotina cjelovitu sliku. Sve to ispisano je autentičnim i snažnim glasom, ponekad frenetičnim ritmom, u pjesmama i zapisima u kojima se povezuje refleksivno i lirsko. I pritom Ričard kao lirski subjekt niti malo ne štedi sebe i svoje životne izbore, u solilokviju pred odlazak kao da sabire svoja sjećanja, iskustva, prošle ljubavi, razgovore, zablude, knjige koje je čitao, brigu roditelja za koje zna da će patiti nakon njegova odlaska. I u tom razgovoru sa sobom, autor razgovara i s čitateljem i s Bogom, otvara dušu koja je okrenuta prije svega duhovnom, nematerijalnom svijetu, prema molitvi i patnji, te prema spoznaji o smislu vlastita života, koju je upravo iskustvo patnje produbilo. U tom smislu, naslov knjige koji je knjizi podarila urednica Zorka Jekić iz Biakove, svjedoči o tome da unatoč tragediji, Ričard nastavlja živjeti u svojim pjesama, „u tisuću i jednoj zori“. Ričard se obraća čitatelju kojem na što jednostavniji način želi približiti svoje iskustvo i doživljaje, te vjerujemo da će ova knjiga pružiti duhovni užitak i utjehu koju samo mudri pjesnici umiju pružiti kroz svoje stihove. A Ričard to svakako jest bio i nastavlja biti u svojoj poeziji. Jer to je poezija koja traga za istinom zbog užitka u pisanju, ali i zbog želje da se još više približi majci: „Nadam se da ću joj se što više približiti pišući ovu knjigu, a ako je još netko pročita i ako mu donese promjenu, bit će to samo potvrda da nije sav taj put bio uzaludan.“ Zato čitajmo Ričardovu poeziju i uživajmo u životu i u umjetnosti, kako nam i sam autor poručuje!
Snježana Radetić u knjizi Privilegija leta, koja se sastoji od tri ciklusa, donosi poeziju koja govori o potrazi za vlastitim glasom, identitetom, o strasti i ljubavi, odnosu prema voljenom, o složenim obiteljskim odnosima.
A prije svega to je poezija o biću žene koja se posve otvara, daje svoju utrobu, svoje srce čitateljima. U prvoj pjesmi svog rukopisa, u ciklusu Prečicom do tebe govori o vlastitom nadahnuću, muzi koju uspoređuje s neukrotivošću „divnog bengalskog tigra“. I doista, način na koji je pisana ova zbirka frenetičan je, kao da su pjesme nastajale u dahu, noseći pritom potpuno oslobođenje autorici, otvaranje, porađanje vlastite tmine. I kao da u tom neukroćenom pisanju autorica odlučuje izvući „svoj posljednji adut“ i ispisati svoje unutrašnje biće koje u sebi bilježi strasti, čežnje, rane, bijes, tugu, mahnitost i radost.
Snježana Radetić čini to beskompromisno, iscrtava sebe, odnosno vlastitu lirsku junakinju, kako bi kroz pisanje tog, kako ga naziva „portreta“, obgrlila i zagrlila ranjeno biće i zavoljela u potpunosti vlastito jastvo. Čitatelje i čitateljice iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka.
I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje. I kao da smisao poezije i jest u iskazivanju svog bića koje se skrivalo, bivalo zatomljeno: „i dopusti sebi biti ona/ koju si dugo skrivala“. I taj drugi, koji omogućuje prepoznavanje, onaj je koji ogoljuje do vlastite biti: „da sam odjevena/a sasvim gola“. U hiperboličkim obraćanjima voljenom lirska junakinja Snježane Radetić otkriva svu strast i radost života, prepuštanja, povjerenja, pad, a potom let koji apostrofira u posljednjem dijelu knjige. Lirska junakinja podsjeća, retorički se pita, zavodi, usuđuje se, leti, kao da se u njoj potrgala brana i oslobodila svu bujicu sputanosti, prethodnih uvjerenja i stavova, zapretanih čežnji. I kroz te oluje, koje metaforički spominje, jača i njezino biće koje samo podvezuje vlastitu ranu, miruje, pa čeka nove zalete, nove početke i nove ljubavi. Neutaživost lirske junakinje kao da otvara prostor za ispisivanje snovitosti i života u cjelini. I kroz ljubav dopušta sebi stapanje, otkrivanje “nepoznate geografije“. A ta su geografija novi svjetovi, svijet voljenog bića od kojeg ne bježi jer joj otvara i ljubavnu strast, ali i bol kao njeno naličje: „tko će mu punom i nasmijanom/ znati prepričati ovu nevidljivu tugu/ koja nije imala svjedoka“. Ili „ti si me izdao/ poput stare cipele koja/ već iznošena/ ipak nažulja“. Svaki rastanak je odron, donosi nijemost utrobe i sve to pjesnikinja sjajno ocrtava i prikazuje. Svu tu tišinu i nemoć: „kad te raskomadaju jednog popodneva/ dok ne sluteći ležiš/ na rubu svijeta/ a noge ti plutaju nebom“. Kontrast strasti i gubitka sjajno je prikazan i u pjesmi Jutrima. Radetić se igra i s tzv. estetikom ružnoće, očuđuje povezivanjem ljubavi i smrti (Ljudi umiru, zar ne), eksplicitno piše o tragičnom doživljaju umiranja oca i o složenom, često zagušujućem odnosu kćeri i majke, posve disparatno donoseći raznorodne, ponekad netipične emocije. Dok „preslušava vlastite kosti“, pjesnikinja ispisuje simfoniju samorađanja, koje i jest potka, jer kao što je i spomenuto, bit i jest na kraju u ljubavi prema sebi, toj sebi koja je ostala bez vlastita glasa: „kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih/ da se sama sebi svidim na prvi pogled/ da se zaljubim u nasmijanu sebe/ i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama“.
U emotivno snažnoj i stilistički izbrušenoj poetskoj knjizi Snježana Radetić čitatelje će ostaviti bez daha, jer riječ je o poeziji koja se ne srami osjećaja, o njima vješto i zanosno piše, bez šmiranja, otvarajući prostor za nove letove.
Knjiga pjesama u prozi Oprečna nadanja znanstvenice, pjesnikinje i prozaistice Jadranke Ivandić Zimić (1965.) zbirka je ljubavne poezija. Nastajala je od autoričine najranije mladosti sve do njezine prerane smrti 2022. godine. To su promišljanja jedne senzibilne intelektualke o osobitim trenutcima u životu i ljubavi, moglo bi se reći, traganje za ljubavlju i smislom. Ljubavi koja može biti uzvraćena ili neuzvraćena, sretna ili nesretna, ali ljubavi bez koje život nema smisla. Govori o ljubavi koja je tu i koja nema neki poseban razlog postojanja. Ljubav kao utočište. Ljubav koja je oduvijek bila tu i koju je susret dvoje ljudi samo probudio. Ljubav koja pobjeđuje sve životne nedaće. Ljubav koja je ovjekovječena u njezinim knjigama. Ljubav koja ostaje i poslije njezinih sudionika. Ljubav koja je jača i od smrti.
„U tom sanjarenju, u toj zaljubljenosti otvorio se i cijeli jedan svijet, moj svijet u koji uvijek mogu pobjeći od briga, od samoće, od sebe same.“ (Nemam razloga biti zaljubljena) Duboko potresena sviješću o prolaznosti i krhkosti ljudskog bića, kao da je slutila svoj prerani odlazak. Ali vjeruje u snagu umjetnosti koja kroz ljubav premošćuje odlaske. I tako Jadranka kaže:
„Pa i ako me potražiš pogledom dok odlazim pognuta u smiraju dana, ako ti kažu da me nema, da sam umrla, nestala u svitanje, pretraži srcem rub horizonta, tamo gdje se sreću planina i nebo, gdje su s cvrkutom odletjele ptice, tamo je započelo i moje umiranje.
… I zapamti, dok imaš ove riječi, imaš sve, nisi sasvim sam, a ni ja nisam sama.“ (Jednom kad vrijeme stane)
I kada pjeva puna strepnje o nadanju, porazu, snovima, oprostu, laži, varki, sjenama, o sreći, o disanju… zapravo pjeva o ljubavi.
Uz prevladavajuću emociju – ljubav, prisutne su i druge emocije koje donosi bogat i proživljen život: slutnje, strepnje, čežnje, nade, tuge i sreće, tuga za zavičajem, egzistencijalna tjeskoba, istrgnutost, čuđenje…
Kontemplativno i ustreptalo pjeva o onoj tajanstvenoj čežnji koja pokreće ljude da čine dobro.
Poezija Jadranke Ivandić Zimić obiluje slikovitim prikazima prirode. Priroda joj je saveznik. Krajolici ogledaju unutrašnja stanja njezine tankoćudne osobe.
Pjesnički izričaji, u kojima Jadranka Ivandić Zimić neumorno slavi život i ljubav, tragovi su snažno proživljenog pjesničkog putovanja, i iskreno se nadam da će naći adekvatno mjesto u hrvatskoj i svjetskoj književnosti.
Zorka Jekić
Zbirka pjesama u prozi ,,Oprečna nadanja” dr. sc. Jadranke lvandic Zimić prva je posthumno objavljena knjiga nagrađivane autorice jedinstvenog poetskog izraza koja je publiku osvojila zbirkom priča ,,Zvala sam se Ljerka” i koju je teška i kratka bolest naprasno spriječila u tome da do kraja ostvari svoj autorski i umjetnički potencijal. Ipak, za autoricom ostaje niz djela koji će posvjedočiti o njezinoj uključenosti u hrvatsku literarnu scenu, pa se nadam da će tako svoj put do čitatelja naći i ova, posljednja njezina knjiga, intimistička i ekspresionistička zbirka koja nam u duhu ranih radova Ive Andrića prenosi sušta osjećanja, spektar emocija s kojima se autorica hvatala ukoštac od svoje 17. godine pa do svoje smrti. Autoričin rad s ljudima omogućio joj je da proširi vlastiti spektar emocija i shvati ga iz više aspekata od prosječnog čovjeka, a taj je rad Jadranka Ivandić Zimić redovito unosila u svoje tekstove. Na kraju, sjećanje na Jadranku ostat će dok god je ljudi koji su je poznavali, dok god je onih koji su je voljeli i dok god njezine knjige budu dostupne hrvatskim čitateljima, na policama kućnih biblioteka i javnih knjižnica; svaki put kad se čitatelj pronađe u knjizi, Jadranka će biti tu, prisutna, i zadovoljna, jer sav njezin trud nije bio uzaludan.
Josip Ivanovic, urednik i prevoditelj
O AUTORICI
Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. godine u Zavidovićima u BiH. Cijeli svoj radni i profesionalni vijek provela je u Hrvatskoj (Krk, Desinić, Varaždinske Toplice), a najdulje u Zagrebu gdje je nakon kratke i teške bolesti umrla 24. studenoga 2022. u 57. godini. Završila je Studij za socijalni rad Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine, a zatim i poslijediplomski znanstveni studij iz Dječje i adolescentne psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2010. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je akademski stupanj doktorice društvenih znanosti. Primarna područja njezina znanstvenog i stručnog interesa bila je obitelj, djeca i mladi te problematika ovisnosti o drogama. Pisala je pjesme i kratke priče od 17. godine. Napisala je više od 100 pjesama, 50-ak kratkih priča i tri romana. Godine 2016. objavila je zbirku kratkih priča za djecu Neobična jutra jedne obične Flekice, a 2021. godine zbirku priča Taj čudesni životinjski svijet. Osim proze za djecu, ova talentirana pjesnikinja i prozaistica objavila je i tri knjige za odrasle: roman Praznina (2018.), zbirku priča Zvala sam se Ljerka (2018.), s kojom je 2016. pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske, i ljubavno-povijesni roman Dvije Veronike (2020.) u kojem obrađuje povijesne, ali i suvremene teme, pa se tako u središtu pozornosti nalaze dvije mlade žene, Veronika Desinićka i Veronika iz Zagreba, kojima će u dva različita povijesna razdoblja splet okolnosti i nesretna ljubav namijeniti strašnu sudbinu. Godine 2021. u nakladi osječkog Ogranka Matice hrvatske objavljena je njezina prva zbirka pjesama i lirskih kratkih priča ili pjesama u prozi Amazonke i Kentauri. Oprečna nadanja njezina je druga knjiga pjesama u prozi koju je pripremila, ali koju nije uspjela objaviti za života. Objavljujemo ju sada u 2023. godini kao spomen na autoricu čiji je raskošni talent već i za njezina života prepoznala i kritika, ali nadasve i njoj draga publika.
“…Moj otac je rekao / Obraz ni za što / Sirotinji pomagao… Kad je ostario / I auto mu se pokvario / Pješice do autobusa hodao…”, izdvojeni je dio stihova neupitno antologijske pjesme Slavice Sarkotić “Otac moj”. Na veliku sreću čitatelja, to nije jedina antologijska pjesma u ovoj kapitalnoj zbirci poezije, a nipošto nisu niti jedini antologijski stihovi iz konkretne izdvojene pjesme. Dalo bi se i trebalo bi se izdvojiti i citirati još mnoge naslove pjesama, cjelovite pjesme i kudikamo više antologijskih stihova. Tim više je zapanjujuće (da ne kažem sablažnjujuće) da to danas, godine gospodnje 2023., moram konstatirati ja, jedan balavi klipan koji bi gospođi Sarkotic, uzmemo li u obzir u svemiru i vremenu majušnu i neznatnu varijablu godina dolaska na ovaj svijet, komotno mogao biti sin, ako ne i unuk. Zašto je tomu tako i zašto ona do danas na širem hrvatskom, posredno i svjetskom književnom nebu nije zavrijedila ulogu respektabilne i uvažene autorice, pokazat će ponovno to isto i neprevarljivo vrijeme. Jer sud vremena, gospođe i gospodo moja draga, nitko od nas privilegiranih neće izbjeći. Srećom, Slavici Sarkotić ova činjenica ide u korist. Vrijeme će, u to sam čvrsto uvjeren, marljivo i predano raditi za nju: danas, sutra, za mjesec dana, godinu, u trenucima kada je više ne bude, kada više ne bude ni bilo koga od vas / nas koji ovo čitate. To je jedina neporeciva pravda, ustvrdili su brojni znameniti mislioci prije naše ere. Toplo se nadam da su bili u pravu. Što mi drugo preostaje? Što drugo preostaje svima nama? Nećemo se valjda prepustiti pesimizmu i ostatak svojih malenih, neznatnih života maštati i isčekivati hoće li nas ili neće nuklearnom ili kakvom sličnom kataklizmom s lica Zemlje i svemira izbrisati neki jos neafirmirani novovjeki Hitler ili prikriveni “bankar iz sjene”.
Skroman i ponizan, za kakvog se s pravom ili bez najmanjega prava držim, ustvrdit ću kako sam počašćen i privilegiran što osobno poznajem ovu iznimnu autoricu. Podrazumijeva se, ne jedno kritičarevo pero će sada vjerojatno isukati svoju oporu tintu i staviti znak upitnika na ove moje smjele i naglašene tvrdnje (pravo im budi), jer gospođa Sarkotić dolazi iz korpusa autora s kojima često i rado surađujem, međutim, argumente će prije ili kasnije morati prihvatiti, argumenti su jedini što me u književnom dijapazonu zanima, argumenti su jedini relevantni, argumenti su najjači i najiskreniji saveznik Slavice Sarkotić i izvorne, održive književnosti. Osoba koja je u stanju akceptirati i za buduće generacije zabilježiti stihove: “Moje noge / Svakodnevno mi otkazuju poslušnost / Svakoga jutra / Moram ih tjerati / Da me odnesu do kupaonice… Moje noge su stare i umorne / Ali odbijaju biti mirne noću / Bude me / Pogotovo kad je ovako vruće / Pa su me eto natjerale / Da u ovaj kasni sat / Napišem nešto o njima / Iako sam im lijepo rekla / Tko jos piše pjesme o nogama / I to starim”, zaslužuje da ju se čita, i čita, i čita. Lokal-patriotizam s time nema apsolutno ni najmanje veze. Ovo isto bih ustvrdio i da je rođena u Kanadi, Africi, Aziji, Boliviji… i da su mi njeni stihovi odatle sletjeli pod oko. Možete mi vjerovati, a i ne morate, no ja iza toga čvrsto i stameno stojim.
Uživajte bez zadrške. Prepustite se stihovima, dojmu i trenutku. Dozvolite si biti ljudi, dozvolite si ponovno biti djeca kakvom su vas vaši roditelji svojedobno odgojili, dozvolite si biti krvavi ispod kože, udahnuti miris svježe pokošene trave ili svježe ispečenoga kruha, dozvolite si vjerovati kako suvremena književnost istodobno može / smije biti i sjetna, emotivna, nježna, arhaična, ali istovremeno i suvremena, gostoljubiva, uploudana na društvene i šire mreže suvremenih virtualnih i inih tehnologija, ma što sve to skupa uopće značilo. Dozvolite si disati, po mogućnosti punim plućima, u slabijoj varijanti, onoliko koliko vam je slobodnog mišljenja i zaključivanja preostalo. Slavica Sarkotić to usrdno i predano čini, stavlja svoju glavu i cjelokupno svoje životno iskustvo na panj, vama na uslugu. Tko ste vi da joj tu uslugu odbijete? Kako sam otpočeo, tako ću i zaključiti, stihovima gospode Sarkotić, posvećenim jednom od njenih brojnih životinjskih / kućnih ljubimaca. No jesu li samo i usko namijenjeni njima?: “Moj Pasa polako odlazi / Jedno mu oko prekrila mrena / Ne čuje skoro ništa / Ali nepogrešivo došepa do vrata / Netom prije nego Josip s autom uđe u dvorište / Moj Paša već odavno ništa ne trga, ne lomi / Moj Paša dahće / Bole ga kukovi kao i mene.”
Povrh toga Slavica dodatno i proročanski kaže, ne usko u svoje ime: “Na moju konačnu adresu / Meni se ne žuri / Znam gdje je i da mi ne treba ključ.” I čemu će joj? Nama ga je ionako ostavila u zavjet svojom iskrenom, nepotkupljivom dušom.
Botanika i tropjesma sasvim je posebna zbirka pjesama ugledne zadarske književnice Mirjane Mrkele. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pažljivo strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referenci na knjige, autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika. Botanika i tropjesma sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji čitatelji uživat će u tom grozdu metafora koje svoju potku imaju u svijetu literature, one europske, svjetske, i iz susjednih zemalja, dok će ostali čitatelji također naći ovaj prvi, igrivi sloj, čudesne mitopoetike u kojima se nalaze i dijelovi naracije, dijalozi te kraće pjesme umetnute u veće cjeline. Riječ je o visoko simboliziranoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija, religija i to na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika u kojoj je upravo biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igri riječima, kroz povezivanje nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlost, referiraju na poetike ostalih pjesnika koji su svoju inspiraciju nalazili u Mediteranu. Ujedno ovo je i iznimna antiratna poema, kritika uskogrudnosti i nacionalizma, na suptilan način, a poruka je da istinska ljubav sve nadjačava:
„isparat ćemo kalendare islamske/kalendare gregorijanske i julijanske“.
Tropjesma je pak inspirirana, kako i sama autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali i o samodefiniranju, samo rađanju sebe same kroz jezik koji je senzualan i sadrži u sebi „znamenje od meda i mlijeka“. I to jest smisao, stvaranje vlastitog jezika, koji je odmaknut od pravila patrijarhata i koji omogućuje autoricama da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne samopripovijesti i identitete. U tome je, kroz svoju poemu Botanika i tropjesma, Mirjana Mrkela posve uspjela.
Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK
Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR
Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ
Korice: Mekane s klapnama
Broj stranica: 104
Format: A5
ISBN: 978-953-8136-99-3
Hirovito vrijeme naslov je najnovije pjesničke zbirke Joze Joke Milinovića gdje motivsko-tematske sastavnice i poetski diskurs u širokome obuhvatu razmatraju zemaljske horizonte i naslućuju nebeske perspektive, dohvaćaju se esencijalnih, egzistencijalnih i eshatoloških pitanja o svijetu i vremenitome životu, onostranosti i vječnosti. Pjesnik smjera zakriliti cjelokupnu zbiljnost, sve dimenzije i razine postojanja. Riječi iz naslova, atribut hirovito i pojam vrijeme, upućuju na nestalnost i nepredvidivost, pri čemu stihovi asimiliraju prolazne realije koje se javljaju u vremenu, ali pjesnički izričaji u isti mah bivaju izvan i protiv vremena, emanirajući vječne i idealne vrijednosti koje, iako izmiču čovjekovu dohvatu, titraju mu pred očima kao smjerokazni orijentiri.
Tematiziranje egzistencije, zapravo egzistencijalističke zapitanosti u kojoj se dijalektički sprežu tjeskoba i nada, turobnost i vedrina – osnovno je obilježje ove pjesničke knjige, ali i dosadašnjih što ih je Milinović objelodanio. Poželjno je napomenuti da pojam egzistencija dolazi od latinskoga existere gdje prefiks »ex-«, u značenju ʹiz-ʹ ili ʹod-ʹ, upućuje na određeno iz-mještanje odnosno izlazak iz stanovitoga bivanja ili postojanja. Kada su posrijedi Milinovićeve pjesme, egzistencija znači izlazak iz sebe u svijet i njegovo razotkrivanje u istini, prečesto gorkoj, ali i izlazak u izazovnu ljepotu susreta s drugim ljudima. U ovim su pjesmama ljubav i dobrota povezani s trpljenjem, međuigrom života i smrti, a istina se očituje kao razotkrivanje. Pojam »a-létheia«, poznat u filozofijskoj tradiciji starih Grka, odnosi se na istinu kao ʹne-skrivenostʹ, ʹne-zastrtostʹ, gdje se istina pokazuje u dubini i cijelosti vlastite razotkrivenosti, nazočnosti. (Dotičnomu se grčkom izrazu u rečenome smislu vratio egzistencijalistički filozof Martin Heidegger te ga je preveo na njemački upravo tako: Unverborgenheit.) »I često se ponavljaju / zborećʹ priče stare, / a časte nas istinom / samo kad se prevare«, završni su stihovi pjesme Sabornici gdje je Milinović majstorski posegnuo za paradoksom kao stilskom figurom ekspresivnoga izražavanja i duhovitoga poentiranja. Umješnost u korištenju stilskim figurama iskazuje se u brojnim pjesmama. Primjerice antimetabola (hrvatski bismo rekli ʹnasuprotno premještanjeʹ) u pjesmi paradoksalnoga i ironičnoga naslova Kako je danas biti Hrvat u Hrvatskoj: »Teško je danas Hrvatu u Hrvatskoj / biti miran i normalan / kad je normalno postalo kažnjivo / a kažnjivo normalno«.
U vremenu mirnog ali nespokojnog nevremena prouzročenoga pandemijom koronavirusa, nepogodom koja je cijeli svijet otklonila od normalnoga života, kada se za nastalu nenormalnost pronalazi, uz pomoć nametnutoga lingvističkog inženjeringa, sintagma »novo normalno«, progovorio je Milinović snažno i oporo, podsjećajući i upozoravajući na nepoštivanje Božjih normi. »Posvuda / nelagoda i strah / Ljepota snova je izblijedjela // A nebo u svom savršenstvu / samo nas ovim znakom opominje / da ne remetimo njegov sklad«, završni su stihovi pjesme Koronavirus.
Ta, kako je Milinović napisao, »nevidljiva tajnovitost [koja] nas iscrpljuje« suočava čovjeka i čovječanstvo s onim što je Karl Jaspers u svojoj filozofiji egzistencije nazvao »graničnim situacijama« gdje čovjek iskušava neuvjetovanost vlastitoga postojanja te u potresenosti i nesigurnosti egzistencijalnih situacija borbe, patnje, podređenosti slučaju i nepouzdanosti svijeta naslućuje transcendenciju, ili obuhvatno, koje agnostici drže Jednim, a vjernici Trojednim Bogom. Takva granična situacija bespomoćnosti i podređenosti slučaju zasigurno je i seizmički udar koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu, čega se Milinović dohvaća u pjesmi Potres u Zagrebu. Početni stihovi govore o vrisci, panici i strci, uzdasima bola, a pjesma završava: »Sivo jutro / posijalo nevolju // U trenu / uništene godine stvaralaštva // Ranjeni grad / ovila tama // Tisuće / tisuće molbi i molitava / dižu se / i lete k tebi Bože«.
K tome se Jozo Joko Milinović dohvaća djetinj¬stva, muško-ženskih odnosa, modernoga braka, otuđenosti koju donosi suvremena telekomunikacijska tehnologija, govori o okusu gorčine i varljivim užitcima, utkanim snovima i zagrljaju kamena, dosluhu s predcima, oproštaju od preminulih prijatelja, o zavičaju i domovini, demokraciji i politici. Civilizacijski pesimizam susreće se i dijalektički spreže s eshatološkim optimizmom, a izmicanje negativnim aspektima duha vremena događa se istodobno s egzistencijalističkim propinjanjem prema neuhvatljivomu i transcendentnomu, u isti mah bliskomu izvanvremenom Bogu. S lakoćom nižući riječi i ljušteći njihove slojeve, tkajući tanano ali snažno verbalno tkivo pjesme, Milinović se doima najizravnijim kada govori o predcima i Imotskoj krajini, koja mu se nadaje kao kozmički locus amoenus, zavičaj ujedno sladak i trpak. Poseban je to susret neposrednosti i refleksivnosti, lokalnosti i univerzalnosti, biološkog i eshatološkog života, o čemu osobitom izražajnošću svjedoče stihovi pjesme Moji preci, koja počinje: »Iza Podbiokovlja / stekli su snagu življenja / i dar snalaženja // Hranili su se / ljepotom oskudice«, a završava: »Na kraju životnog puta / Uz krunicu i sveto pomazanje / opraštali su se od svojih / predajući dušu Bogu«.
Osluškujući utrobu zemlje, gledajući njezinu kamenu fizionomiju dalmatinskoga krša, pjesnik osjeća titraje života koji uvijek kao životonosni odjek izranjaju iz umiranja i smrti. Uz motiv kamena često spominje zmije, primjerice u navedenoj pjesmi Moji preci: »Po goleti kamene pustinje / gasili žeđ // Provlačili se kroz šipražje / u kojem se / samo vonj zmija osjećao«. Nije teško razaznati supostojanje i prožimanje pretkršćanske slavenske mitologije i kršćanske vjere u život vječni koji dokida biološku smrt. Sile Reda starim je Slavenima predstavljao Gromovnik odnosno Perun, a sile Nereda utjelovljivala je Zmija odnosno Veles. Važno je k tome uvidjeti da Perun zmiju ubija, ali je ne usmrćuje. To je Radoslav Katičić u knjizi Božanski boj ovako objasnio: »Temeljno je značenje praslavenskoga ubiti ʹudaranjem uklonitiʹ, upravo ʹukloniti s poprištaʹ, a ne nužno ʹudariti do smrtiʹ. […]. Kako je Perunov protivnik i sam bog, dakle besmrtan, teško je zamisliti da bi, kada ga taj ʹubijeʹ, bio doista mrtav.« Izvrsno to izražava Jozo Joko Milinović sintagmom »vonj zmija«, gdje vonj kao netjelesna pojavnost upućuje na uklonjene zmije i istodobno na njihovu neiskorjenjivu prisutnost u neprestanim izmjenama dobra i zla, života i smrti. Onkraj i iznad svih pretkršćanskih predaja kršćanski križ ima prvu i posljednju riječ, o čemu Milinović u Odi zavičaju kaže: »U tišini / dugih besanih noći / slušam ti zov // Pod teretom križa / ti si mi mjesto hodočašća / i okrjepa koja protječe / žilama ljubavi«.
Pjesnička zbirka Hirovito vrijeme unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivoga svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.
Naposljetku bih uvjereno ustanovio da je u tome najveća vrijednost ove pjesničke zbirke te ju zdušno preporučujem čitateljstvu otvorenomu poeziji koja nije samo emotivni spomenar i zbirka zapamćenih psihičkih odraza nego i refleksivna anatomija života u obuhvatnosti njegovih mnogolikih pojava i širokih izražajnih registara.
Biakova's Website 