Autor: biakova

BUDNICA ZA LETAČE 

Mirjana Miljković

Pjesme

Uvez: Tvrdi

Br. str: 82

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,00 €)

Mirjana Miljković “BUDNICA ZA LETAČE”

BIAKOVA, ZAGREB 2014.

POGOVOR

Rukopis Mirjane Miljković sastoji se od tri cjeline, od pjesama koje su nastajale u dugom vremenskom periodu i evidentno je da pjesme iz posljednjeg ciklusa svjedoče o autoričinu sazrijevanju, odnosno pokazuju kako se ona razvila u autoricu osebujnog poetskog iskaza.

U prvom ciklusu Mirjana Miljković ispisuje starinsku romantičarsku poeziju u kojoj snatri o istinskom životu, o snovitosti koja postaje istinskija od tzv. stvarnog života, o životu duše. Drugi ciklus donosi pjesme koje su inspirirane prirodom. Autorica zanosno bilježi senzacije koje priroda budi, himnički ispisuje snagu nature naturans, a u pjesmi „Bog u šumi“, koja se odlikuje dinamičnim ritmom i eufonijom, dojmljivo se progovara o panteizmu. Priroda koju slavi Mirjana Miljković prožeta je božanskim: svaki detalj iz prirode, svako drvo označeno je kao posebno. Pritom treba istaknuti da uz bogatu metaforiku, autoričin iskaz karakterizira pravilno provedena rima i snažan ritam. Zanimljivo je da neke pjesme sadrže posvetu, koja svjedoči o autoričinoj upućenosti na Drugoga, ali i na prošlost, odnosno na povjesnicu.

U posljednjem ciklusu nalazimo raznorodne pjesme – budnice, haiku poeziju, a može se uočiti kako autorica suvereno vlada i različitim modusima – podjednako se snalazi i u tzv. romantičnom i u tzv. ironičnom modusu. Izraz je hiperbolički, a pjesme koje govore o majci, ocu, koje su posvećene nekim osobama, nisu plošni iskazi emocija, već sadrže i složenu sliku koja čovjeka ne vidi isključivo u crno-bijelim prikazima. Pjesnikinja često progovara o mijenama života, o prolaznosti i te su pjesme karakterizirane sentencionalnošću.

Životno iskustvo donosi spoznaju da ljudi nisu niti zli, niti samo dobri i da davanje ipak nije donijelo ništa osim osame, ogoljenosti, samoće, pa lirska junakinja ističe kako sama gradi svoju „kuću bitka“. Mirjana Miljković svakako je najsnažnija u haiku formi, jer ondje reduciranim izrazom uspijeva ogoliti bit, mudro poentirati ili zabilježiti neposredan doživljaj. Pjesnikinja poručuje kako ipak bez toga teškog životnog iskustva, ne bi bilo niti usklika, poleta o kojem zaneseno pjeva. I premda oštro progovara o cinizmu, beskičmenjacima, lirska junakinja Mirjane Miljković se ne da, hrabro poziva koračnicom u život, pa na kraju, unatoč svemu, njeno srce biva „nahranjeno“, a duša „oslobođena“. Lirska junakinja oslobađa se sjećanja, kako bi ponovo u sebi osjetila „svježu krv“, ona teži dubljem životu, opire se cinizmu i intelektualizmu, preobražava se, igra se riječima. Takva je i poezija Mirjane Miljković – i duhovna i obuzeta svakodnevnim, i melankolična i euforična, uvjerena u „svemoć ljubavi“, ali i svjesna težine života. Jezik poezije čvrsto je usidren u „luci tradicije“, arhaičan je i suvremen istovremeno.

U poeziji koja je nastajala godinama, autorica je „cijedila riječi iz suhe drenovine“, pa je njezina poezija i kao melem, mudroslovlje o smislu ili besmislu života.

Darija Žilić

________________________________________________________

NOVI GOVOR ZA VJEČNE ISTINE

Zbirka pjesama Budnica za letače nastala je ispod pera Zagrepčanke Mirjane Miljković, rođene 1958. godine. Po struci profesorica hrvatskoga jezika, odnjegovala je naraštaje učenika, uvodeći ih u poetske spoznaje i iskustva. Ucijepila je u mlade ljubav prema najljupkijem i najplemenitijem iskazu riječi – stihu i dovela ih do zapaženih rezultata i nagrada na pjesničkim natječajima. Sve to zahtijevalo je mnoštvo raščlambi tematskoga, stilskoga i leksičkoga karaktera, pomna proučavanja, uživljavanja pa i divljenja djelima najvrsnijih domaćih i stranih pjesnika. Ali, samu je pedagoginju usputno dovelo i do autorskoga bujanja sentimenta u njoj samoj, koji je tražio svoj iskaz, odnosno do vraćanja prvoj ljubavi, pjesmama iz mladosti. A te pjesme sada doživljavaju komplementarnost s filozofskim smjerovima kojima se bavila na tragu vlastite izobrazbe i sa životnim radostima i bolima kojima je bila izložena tijekom svoga života.Drugim riječima, Mirjana Miljković pronalazi put od prepoznatljive mladenačke površnosti, prema iskustvenim širinama i dubinama, koje su svojstvene zrelijoj životnoj dobi. Tražeći i razabirući ono što je osobno od onoga što je univerzalno i opće, očigledno je iz pjesničkoga usuda u sebi, kao ono najvrjednije, crpila i izabrala upravo vidanje svoje nutrine, lijek za vlastitu dušu. Stoga, pred sobom imamo pjesničku osobnost čiji poetski glas nalazi svoj smisao u didaktičkoj i u samoiscjeliteljskoj primjeni.

Svoje je poetske uratke objavila u časopisima za djecu i odrasle, a našli su svoju potvrdu i uvrštenjem u jednu hrvatsku antologiju.

Pjesme su poredane u tri ciklusa čiji su naslovi izabrani prema naslovima pjesama: Bog u šumi, Rastem silazeći i Molitva za preobraženje. A izboru pjesama s izvanredno dobrim osjećajem za vrijednosti pridonijela je književna kritičarka Darija Žilić. Zbirka se doima ujednačeno i kompaktno.

Jednako uvjerljiva i vješta u klasičnom i u modernom izrazu, kao i u prigušenim haiku oblicima, uvijek odmjerenim i njegovanim, Mirjana Miljković u stanju je dosegnuti zavidne ljudske i poetske razine. Iako je riječ o izrazu koji je vrlo izbalansiran, krajnje dotjeran i usklađen sa strogim estetskim i etičkim normama u najboljim pjesničkim manirama, ova poezija buja od strasti, duhovnoga i osjećajnoga bogatstva, bremenita je životnim iskustvom i, što je najvažnije, slobodna je u tolikoj mjeri da stvara ne samo nove imaginativne prostore i izričaje, nego i nova leksička iznašašća, dakle unosi promjene i u ono što je najstroža jezična konstanta. Velika je prijetnja, koju je teško izbjeći u takvim pjesmama, da one čitatelju ne postanu hladne i daleke od života, pa zbog toga neshvatljive. Zato je nužno da u njima ljubav i čovjekoljublje izviru dvostrukom snagom, a to ovoj autorici u dobroj mjeri polazi za rukom i za dušom, osobito u njezinim najuspješnijim stihovima kojih nije malo.

Mirjana Miljković vješto se snalazi i šalje jednako snažnu poruku bilo škrtim, bilo raskošnim jezičnim inventarom. Njezine poruke nisu eksplicitne, niti narativne, kao u predavača, koji s pozicije iskusnoga poučava neiskusne. Naprotiv, pjesnikinja izabire motive s pečatom svojega snažno doživljenoga iskustva ili slike viđene iz osobnoga kuta gledanja, koje ostavljaju traga i na čitatelju kao da je riječ o njegovim viđenjima. Netipični susreti riječi u parafrazi (oko koje se hrani suncem) i sl., puni su iznenađenja koja su u stanju uzburkati dušu čitatelja, kao vjetar koji okrene jedro lađe u neočekivanome smjeru. Čitatelju su često u isto vrijeme zaposlena mnoga osjetila: oko za boje, uho za tonove i krikove, prsti za dodir, za toplo, za hladno, čak i pluća za udisanje i u tom plesu života naći će neizmjerni užitak. Zanimljivo je kako pjesnikinja izborom različitoga korijena riječi, a opet sličnoga oblika po zvučnosti, ostvaruje gradaciju radosti (krik i kliktaj), a duša koja ima svojstvo krila jer je maštom sposobna za uzlet i pad, pretvara čovjeka u letača. I ta konstanta izgovorena bez ikakve autoričine sumnje kao čudesna stvarnost postaje istinom, jer u pjesmi, kao uostalom i u životu, doživljaj može nadmašiti događaj. Podsjetimo se kako su srca mnogih žena osvojena upravo doživljajem ljubavi, iako se sam događaj toga čina možda zbio u nevjerojatno skromnim ili siromašnim okolnostima. Sličan je postupak na djelu i ovdje. To je također slika i moć poezije. Ona uzdiže i oživljava, čak i onda kad se čini da za to nema nikakva izgleda. Ova autorica pronalazi elemente i argumente za to malo čudo skriveno u riječima. Pjesnikinja se kao stubama penje apstraktnim sintagmama u visinu, pjenušavu, magličastu, nebesko prozirnu, sve više i više, da bi u zadnjem stihu progovorila egzaktno, zabadajući svoje koplje u cilj. Tako zvuk svih uzvišenih tonova još uvijek ostaje i odjekuje u uhu, npr. uz riječ majka. I ta majka nije više samo zemaljsko, nego i nebesko biće, pa tako doživljaj majke kao anđela postaje jedina istina koja nastavlja živjeti u srcu. To je postupak umjetnika. Dočaravanje svijeta unutrašnje zbilje. Ona postaje istina koja je u isto vrijeme nevidljiva, a opet svakome jasna kao na dlanu. Kuća ljubavi. Doživljaj oca jednako je čudesan i lijep.

Ponegdje pjesnikinja podliježe potrebi da vlastitu misao zaokruži u sustav, dajući viđenome zaključak trijeznoga promatrača, ali koji se ipak, između redaka, zaneseno divi. Tada najčešće poseže za aforističnom rečenicom. Njezina misao leti od rođenja do smrti, ili još dalje, od rođenja do zvijezda. Nezaobilazna je dramatika svjetla i mraka, kao i sva punina simbolike koju sadrži. Filozofske se dubine razmiču pred poetskom molitvom koja postaje pružena ruka prema izvoru svjetla. Racio uzmiče pred fenomenom vjere, koja je u početku stvar intuitivnoga predosjećaja, a na kraju rezultat povratne, konkretne iskustvene spoznaje. Npr., parafraziram autoričinu misao: daljina nije tako teška i ne ranjava tako bolno kao blizina. Ovo je čista aforistična misao izgovorena na tragu rečenoga.Pjesnikinja poziva razum i srce na aktivnost bez zastoja. Nema dovršenih stanja, samo stanja koja se bruse, dotjeruju, profinjuju, koja vode prema nekom cilju. Bilo da raste, bilo dapada, čovjek dodiruje vječnu tajnu. Relativno je prisutno, ali prisutno nije relativno.

Mirjana Miljković ne piše ženskom rukom, nekakvu žensku poeziju kao što zlobnici žele nazivati slabiju poeziju. Postoji samo dobra ili loša poezija, s tim da se i kod dobrih pjesnika nalaze pjesme ili stihovi koji ostavljaju jači ili čvršći dojam. Iz ovakve pozicije gledano izranjaju i ove pjesme. U njima nalazimo mnogo odlika. Čitatelj će zastati u potrebi da pročitano odjekne u njemu, da odzvoni. Misao ili osjećaj – svejedno. Poneke su rečenice sastavljene jednostavno kao u svakodnevnom govoru, ali potom bivaju obgrljene metaforama novoga kova, da bi iskazale svježim i modernim načinom, tradicionalno poznatu i davno utemeljenu istinu. Ponekad tom govoru daje svježinu samo rečenična inverzija, npr.: Izmučena to bi duša.

Sve u svemu, novi je to govor za vječne istine.

Bio bi dugotrajan i nepotreban posao opisivati svekolike postupke kojima ova autorica rastvara lepezu svoga stila, ljepote ili dubine smisla svojih stihova. To se vidi ili se ne vidi. To se ima u sebi ili se nema. Navedeni primjeri samo su naznaka bogatstva koje se, pomnim promatranjem, može otkriti u raznolikim varijacijama i prepoznati kao odjek u vlastitom iskustvu. Stihovi govore o jednostavnosti života kao takvog, ali nastavljaju i pjev o univerzalnim životnim sferama do kojih se u stanju dovinuti samo ljudska duša svojim imaginativnim moćima. Mašta je ta koja otvara vrata duše, a misao kao jezgra ljudskoga bitka ulazi unutra. I napokon, dolazimo do suštinskih pitanja: koja i kakva misao? Izrečena kako i s kakvom namjerom? Kroz odgovore, naime, nastaje prava stvarnost, ali u kojoj ostaje vječna i jednaka istina od postanka svijeta do danas, kao mjera stvarnoga stanja duše, odnosno dosegnutoga nivoa duha.

Nije uvijek moguće decidirano odgovoriti zašto nas privlači neka osoba, pa je tako dokraja nemoguće posvijestiti i zašto nas privlači neka pjesma ili zbirka pjesama. Dio ostaje uvijek tajnovit. Šaka zvjezdanoga praha bačenoga nehajnim zamahom ruke? Možda!

Mirjana Miljković napisala je zanimljivu zbirku pjesama u kojoj se čitatelj može ugodno iznenaditi dovinućima srca i duše. Možda zato što je o tome pjesničkome poslu jednostavno mnogo naučila, što ga dobro osjeća, što se ohrabrila i želi biti iskrena, što joj istina ne bježi iz ruke. Ona ne kopira velike majstore, nego je poput katalizatora učinila da isto postaje drugo, da tuđe stanje duše postaje njeno, a njeno čitateljevo. I pri tome svatko ostaje svoj i u svome. To, naime, nije puko posredništvo, predaja štafete drugome kao u sportu, nego mistična pretvorba. Ako bih želio dočarati o čemu se zapravo radi, upotrijebio bih sliku roditeljstva. Kad si jednom majka ili otac, ni jedan dan tvoga života više ne postoji bez tvoga djeteta. Ono je uvijek u tebi. Ono svoj život, doduše, živi slobodno i odvojeno, ali za roditelja je neodvojivo. Roditelj otvara i sklapa oči sa svakim dahom svoga djeteta. Raduje ga njegova radost i boli ga njegova bol. Tako i istinski pisac ili pjesnik, koji oživi nešto novo u srcu i duši svoga čitatelja, od tada postaje sudbinski povezan s njim zauvijek, znao on to ili ne. I to se odvija bez potrebe zarobljavanja ili tutorstva, jednostavnim uranjanjem u sveukupno more ljubavi u kojem se svi mičemo i jesmo. I ta je stvarnost logična, kao što je logično da je prvi po prirodi stvari prvi i stoji ispred drugoga, te bez prvoga nema drugoga. Jedan čovjek je korijen drugome, a drugi je plod prvoga. Odgovornost je neizbježna, a svoj udio u njoj možemo izmjeriti samo vjerom. Čudesno, ali je tako! Onim nevjerojatnim i već spomenutim zahvatom zvjezdanoga praha, čiji se rezultat prepoznaje i kada minu stoljeća. I zato je takav čin ostvariv i jedino moguć u istini. Kad kupujemo tehničke stvari, za njih dobivamo vremensku garanciju, a garancija duhovnim dobrima je istina i njezino je trajanje vječno. Zato poezija opstaje od ljudskih početaka do današnjih dana. I iako mnogi misle kako je to beskrajno dosadan i nezanimljiv posao, svi koji jednom dožive dodir istine, ne rastaju se od nje, osim u velikoj žalosti i s dubokom čežnjom za povratkom. To je tiha moć poezije. To je priroda nevidljivih stvari koje svojim pjesmama svjedoči i Mirjana Miljković. I dodao bih, dobro svjedoči.

Božidar Prosenjak

Velika Gorica, 1. rujna 2012.