REZ

ČUDESAN ŽIVOT KAMENA

Tadija Barbarić

REZ

Autor teksta: Boris Beck

Autor predgovora: Stanko Špoljarić

Urednik: Andrija Previšić

Izvršna urednica: Zorka Jekić

Grafičko oblikovanje i prijelom: Andrija Previšić

Uvez: Tvrdi, pokrov s klapnama

Broj stranica: 360 str. Full Color

Format: 245 mm x 310mm premium

ISBN 978-953-8375-42-2

Maloprodajna cijena: 130,00 €

Predgovor

Fascinantni opus visoke estetske razine

Zemlja svojim tlom i obnavljanjem plodova hraniteljica je čovjeka, a kamen je znak postojanosti u svevremenosti tvarnosti ljepote. Simbolični su polovi života, darovani nam na putu u upućenosti ka duhovnosti vječnosti. Kamen je oslonac čvrstoće gradnje tijekom niza tisućljeća tvoreći veličanstvene ambijente, spomenike, zidove interijera, eksterijera i prostore različitih namjena, bogato razvedene i krajnje jednostavne.

Općim pojmom kamen, imenujemo izuzetno veliki broj vrsta toga materijala izvađenog iz brojnih kamenoloma širom svijeta. I onih znanih, gotovo popularnih iz ranijih vremena, i onih, posebnih, često atraktivnih karakteristika bližih datumskih odrednica. Ponude su brojne, pogodne za različite namjene oblikovanja. Traže majstore posebnih vještina, umjetnike s osjećajem za odgovarajući kamen pogodan za određenu formu i zadatak, te osobe izgrađene likovne i ine kulture.

Ovaj troplet zahtjevnih vrijednosti snagom stvaralačkog vitaliteta u potki je fascinantnog kontinuiranog opusa Tadije Barbarića, s ostvarenjima realiziranim na visokoj estetskoj razini. U njegovoj gotovo emotivnoj povezanosti s kamenom, doživljaja vizualne osnove nijansi boje i strukture površine, nastaju djela likovne odmjerenosti, uz potrebitu primjenu raznovrsnih, često originalnih konstruktivnih rješenja.

Barbarić je osoba izuzetne odgovornosti, i prema sebi i prema naručitelju, inzistirajući na svakom detalju u provedbi projekta. A put od same početne i razrađene ideje u osnovnim koordinatama zadatka, njeno brušenje u razgovoru sa suradnicima, argumentirano branjenje vlastite koncepcije i njena razrada, s tolerantnim prihvaćanjem i drugačijih mišljenja, složen je proces. Od bitnog Barbarić neće odustati, s čvrstim stavom, radije bez mene nego zadovoljavanje s polovičnim rješenjima.

Beskompromisnost proizlazi iz rezultata ranijih vrijednosnih dosega, sigurnosti spoznaje što je u konkretnom slučaju dovelo, najčešće znatno iznad prosjeka u ovom vidu oblikovanja. Znanje, senzibilitet, iskustvo, talent čine okvir za stvaranje u posebnoj vrsti umjetničkog izražavanja u tvorbi oblika, i sa značajkama arhitekture, skulpturalnim elementima u kreativnoj interpretaciji sinteze prostora, ploha i volumena. Zadaci zasigurno nisu jednoznačni, traže osmišljenost izvan sheme (makar i uspješnica) jer Barbarić teži onom idealnom odnosu sklada svih sastavnica djela. Otkloni od znanog ne moraju biti radikalni, a kada se javljaju, u mjeri su umjetničke razložnosti. U dijalogu s namjenom nekog prostora, plohe zida oblikovane su logikom likovne srodnosti. S ljepotom, i pritajenom i blistavom, tjelesnošću i ozračjem, konstantom od koje se polazi i do koje se dolazi. Vodilje estetske zbilje potaknute su varijacijama kompozicija, nastalih režijom prirodnih procesa u izgledu i strukturi kamena, u davnini početaka i svih srazova u unutrašnjosti zemlje i na nemiru njezine kore.

Kamen je prividno hladni materijal, no svojim estetskim pridjevima postaje rasadnik mogućnosti, ne uvijek na isti način, jer uz svoje ime treba dobiti i adekvatno prezime sadržaja. Barbarić donosi nova čitanja uobičajenog, s promocijom i provokacijom u nekim ostvarenjima. Možda i prikrivenom zadrškom u doživljaju do otkrivanja opojnosti. Jer znano je postojanje oduševljenja prvog pogleda, ali i postupnost meditativnog puta u razumijevanju djela. Kod Barbarića nema isključivosti, s rasponima od bljeska vizualne radosti, do začudnosti potaknute tim prvim susretom. No rezultati stvaralačkog u oba slučaja bivaju poravnati. Ne nekim matematičnim pravilima, već Barbarićevom sposobnošću da osluškuje bilo kamena, a ne samo da ga gleda (vidi), reklo bi se da u nevidljivim porama sluti njegovo disanje.

U tim situacijama može se spomenuti misao Alberta Einsteina: „Kreativnost je vidjeti ono što drugi vide, i misliti ono što nitko drugi nikada nije pomislio.” Možda je to rečenica i određene umjetničke ekskluzivnosti, no u poimanju kreativnosti govori o Barbarićevoj posebnosti, idealne sloge u sraslosti ideje s karakterom materijala. Barbarić u davno svladanoj abecedi o kamenu, izrasloj do enciklopedijskog znanja, kroz njegovu tvarnost postavlja i filozofska, pa i teološka pitanja, koja primjerice vrlo temeljito obrađuje Rječnik simbola Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbranta, o pojmu i značenju kamena, u dvadesetak manjih poglavlja, spomenimo fragment jednoga: „U predaji kamenu pripada posebno mjesto. Između duše i kamena postoji uska veza. Kamen i čovjek predstavljaju dvojako kretanje uspona i silaska. Čovjek se rađa od Boga i vraća se Bogu. Neobrađen kamen spušta se s neba, pošto je izmijenjen uzdiže se njemu.”

Prema kamenu kod Barbarića postoji i odnos prisnosti, strahopoštovanja, udivljenja, i pravog posvojenja. Stava prepoznatljivog i u isječku grandioznosti brda, i u komornom formatu. Nije bitna sama veličina, već osjećanje veze sa samom genezom postanka. Stoga je razumljiv i Barbarićev interes, strpljivost, radoznalost, pa i niti zanesenosti u praćenju doživljajnog temelja iskonskog, gdje je taktilitet površine doživljen dodirom ruke, uz vizualnu, tek jedna od dimenzija narativa koji nužno ima i dublji smisao s preobrazbom u draperije modernog izraza, i uz učinkovitost tehnološko/tehničke strane sačuvane rukotvorine.

Kamen ima svoje rodoslovlje, povezuje zamišljene točke nebrojenosti vremena, utkanog u sadašnjost vidljivog aversa, s prividnom nepoznanicom reversa, jer Barbarić vidom kiparske dramaturgije na površinama kamene ozarenosti ne prekida jeku tišine dubinskog sloja. U dinamici rasporeda likovnih elemenata razigranosti ritma linija i okamenjenih mrlja, isticanja kolorističkih partija u kadrovima kamenih ploča, svjedoci smo likovne uzbudljivosti, tragova geoloških udara, nepravilnih pravila, ovisno o podrijetlu kamena i svih sastavnica njegove strukture, razlika u čvrstoći, poroznosti, sjaju ili muklosti nakon obrade. Kompozicije tako otkrivene u masama stijena, razumljivo nefigurativnog su karaktera, vidova lirske, organičke, geometrijske apstrakcije. Svakako da bi znalci u petrografiji – između ostalog znanosti koja proučava karakteristike pojedinih vrsta stijena – znali odgovoriti za razlog pojedine boje u njima, njihovog rastera, dubine usjeka, nijansi, ornamentalnosti u rasporedu, urednosti u ponavljanju srodnog, ali i asociranja na ekspresionističku slobodu vidljivu u kretanju i paleti pojedinih oblika.

Radi se o slučajnosti u prirodi, ali zapravo i ne, jer postoje i neke zakonitosti promjena slojeva u prirodi, no koje i nisu predmet ovog teksta. Sedimenti se slažu, pritišću, kemijski elementi u kombinatorici operacija nude kolorizam s tragovima magme, adekvatan slikarstvu galerijskih prostora. A Tadija Barbarić ih u mnogome prepoznaje postajući slikar, stilistike fluidnih membrana, s nizom narječja likovnog sklada. Barbarić ne stvara doslovno s kistom u ruci, već znalačkim odabirom kamena unutar mnogih mogućnosti, tvrdoće ili podatnosti materijala, i uz čujnost boja i paradu crtovlja u prostranstvu površine opredmećuje ideje. Zadatak ništa manje složen od slikara koji pred sobom ima bijelo platno i boje u tubi. Samo što Barbarić fizički ne nanosi boje, već stvara razložnom selekcijom, ispunjenom i slatkim mukama, i u nešto drugačijem redoslijedu stvaranja. Polazi razumijevanjem od definiranih stanja s nalaženjem kontrapunkta u djelima složenijeg scenarija ili sukcesivnosti prizora bez veće gibljivosti dotjerane slike, simetrije odnosa formi ili stvaranja dinamičnog razlomka. Permanentnost Barbarićeve kiparsko/slikarske likovnosti daje mu pravo na naziv akademskog majstora. Zasluženog i zbog sposobnosti viđenja konačnice konkretnog izgleda polja kamene epiderme.

Svojim licem upija svjetlo i širi ga, a katkad poradi transparentnosti materijala otvara se svjetlosna lepeza s obje strane. I čedna i pulsirajuće putena. Svakako, inovativno se ne događa radi efekta dosjetke, već punine sadržaja, cjelovitosti dojma. Kolorizam diže temperaturu uprizorenja, s vitalitetom u topografiji kadra. Suprotnost su plohe monokromne čistoće s adiranjem jednolikih traveja, bijele, sive, crne, ili i neke druge boje, poput dubina zelene, smeđe, išaranih nepravilnim nježnim čvorovima i linijama impresionističke tankoćutnosti. Mogu biti tonski potpuno neokaljane, imati minimalne arabeskne ukrase, ili slutnje crtačkog saća djelomično akcentuiranog na plohama.

U oba ova pola postoji Barbarićeva umjetnička vjerodostojnost. Studiozno u svim aspektima odmjerena, i kamenom izrečena. U punoj komunikaciji s prostorom koji oplemenjuje. Stvaralaštvo Tadije Barbarića u projektima je vrlo različitih predznaka, pa možemo zamisliti i neke koji bi se događali u dalekoj povijesti. Primjerice, u vremenu faraonskog Egipta sa zadatkom odijevanja monumentalnih piramida kamenom. Odrediti im veličinu ploča na relativno kaskadnoj površini, odrediti im način spajanja, odabrati vrste kamena za dodatni sjaj grobnica faraonskih božanskih vladara. Vjerojatno mu pogled na sam vrh Keopsove piramide, na kojem je oplata sačuvana, pobuđuje maštu za ostvarenje nad svim ostvarenjima. Mislim da se ne bi odlučio za jednolika rješenja. Nilom bi dolazio kamen različitih struktura, s nenametljivom zajedničkom notom, tvoreći spektakularni prizor na rubu pustinje. No vratimo se u stvarnost, ne strogo sadašnjost, već više desetljeća unazad, u trajanje Barbarićevog stvaralačkog opusa. U dvorištu na mirogojskom brežuljku, poput zbirne instalacije likovnih objekata uredno izrezanih blokova, slikoviti je prizor atraktivne priče o vrstama kamena. Zbunjujuće ljepote. Repertoar koji nadilazi maštu i za čudesni park, a za Barbarića to je sredstvo, za skladanje sonata, a i simfonija. Za običnog promatrača to je labirint, slika svijeta u malom, s pasažima novih upamćenosti, često i alternativa poznatom. Barbarić izgrađenom pismenošću za čaroliju kamena, inventivnošću nalazi kote i za markantnost dojma u simboličnim ožiljcima oporosti, u tanahnoj pročišćenosti, u ljepoti prostorne perspektive i formi nepredmetnog, uz napuštanje epigonskog. Uz fundus do detalja memoriran, uz dvorište na dohvat ruke, smješten je atelier, i radni prostor fizičkog oblikovanja. Dakako, i bez poslovnog utočišta rješenja se otkrivaju izvan datosti prostora i trenutka, u posvećenosti umjetnosti slojevite primijenjenosti.

Uključenost zanatskog je važna, no i ovisna o nešablonskom suvremenom Barbarićevom estetskom pristupu. Za to treba odlučnost u odvažnosti prijelaza, ali i bar mala potpora karika tradicije. S jasnim gradacijama egzaktnosti i rafiniranosti. I u djelima s karakterom plohe, volumena u eksterijeru, ili ukupnosti površina interijera. Svaki od njih ima svoje specifičnosti, u rjeđim slučajevima to su postupanja po osnovnim pravilima s korektnim dosezima bez većih iznenađenja u provedbi, zatim ostvarenja s otklonima od premisa sigurnog, ali i uključivanja Barbarićevih aduta iskustva, do izrazite prevladavajuće inovativnosti u obličjima, opnama i obrisima u poetskoj naravi amblematskih stanja. U kamenu, doslovnoj ljepoti običnosti, ali i biljegu svečanosti.

Znano je da se kod drveta odnos pojedinačnog i ukupnog čita kao odnos stabla i šume različitog drveća, odnos primjenjiv i na kamene tvorbe Tadije Barbarića, gdje postoji aura pojedinih djela, ali i većih dionica srodne istančanosti, namjene i motivskog izdanka. A Barbarićeva autorska individualnost iskazuje se u potpisu standarda i komplementarnosti odnosa, gdje su entuzijazam i graditeljski kanoni okomice i arterije pri stvaralačkim radnjama u svim fazama. I gdje u likovnoj jednakopravnosti fragmenata imaginarna libela ujednačuje jezgru s mogućim grebenom forme. Barbarić hrabro ulazi u rizik u bijegu od stereotipa, ali i od opasnosti neumjerenosti pozivnica izobilja. Ali to a priori ne znači da se odriče barokne složenosti godova, glazbenim jezikom rečeno polifonije, kada osjeti da je otpuštanje kočnica ponekad dobra stvar. No nikada na silu, jer bi tada površina kamena postala bedem ili pozornica razuzdane forme, a ne sastavnica komunikacije s prostorom. Tadija Barbarić estetsko povezuje s intelektualnim, preko očaranosti tvarnošću kamena, suprotstavljenog u simboličkom značenju, prema Jean-Paulu Rouxu, po svom statičkom životu, stablu, s ciklusima obnavljanja stamene izdužene biljke raskošnih grana.

Pregled raznovrsnosti ostvarenja možemo započeti po karakterističnim oblikovnim cjelinama, bez preciznijeg kronološkog slijeda, u mjeri krokijevskih pregleda, šetnjom po centru Zagreba, između njegovih glavnih orijentira, konjaničkim spomenicima bana Josipa Jelačića i kralja Tomislava, djelima neobičnih povijesnih sudbina, uklanjanja, vraćanja, brojnih intervencija. No kompletnost današnjeg stanja dobili su sjajno izvedenom opremom postolja, koje vrstama kamena povezuje prošle i sadašnje izglede.

Oltar Domovine na Medvedgradu, kompozicija kubičnih formi, znakovitih obilježja hrvatskog nacionalnog identiteta, ostvarenje je majstora modernog kiparstva Kuzme Kovačića s provedenom realizacijom u materijalu drugog majstora, Tadije Barbarića. Danas je, nažalost, taj ambijentalni spomenik u mnogome zapušten, s nadom da će ponovno dobiti stari sjaj. Na velikim objektima suradnja s arhitektima je bila vrlo važna, primjerice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, neboderu Zagrepčanka u oblikovanju pročelja, zgrade Zagrebtrans, Predsjedničkim dvorima s mozaikalnim oblikovanjem u različitim bojama u kamenu, Muzeju Mimara, a u inozemstvu Arkadama Schadow u Düsseldorfu, poslovnoj zgradi u Münchenu, radova u Moskvi… Od objekata vezanih za djelovanje Crkve, svakako je važna Barbarićeva dionica sudioništva u zajedničkom radu, u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u Zagrebu, Katoličkoj gimnaziji u Požegi. Od sakralnih objekata u Zvonimirovoj u Zagrebu, u osnovi Plečnikovog projekta, u bazilici Gospe Voćinske, u crkvi sv. Mihaela Arkanđela u Staroj Gradišci, katedrali sv. Terezije Avilske u Požegi, trga pred crkvom Presvetog Trojstva u Krašiću.

Barbarić je u svim slučajevima pokazao izuzetan osjećaj za povijesnost prostora, usklađivanje s oblicima ranijih arhitektonskih i kiparskih stilova, a i potrebu uraslosti u ambijent suvremenog izražaja. S pokazanom čitkošću novog, i poštovanjem baštine. Kod komercijalnih smještajnih kapaciteta sloboda je veća, čak i s dozvolom za eksperimente. Atraktivnost kreativno dozirana podiže slikovitost brojnih hotela i vila, poput hotela Alhambra i Bellevue, vila: Augusta, Favorita, Hygeia, Hortensia, Marisol, Zagreb u Malom Lošinju. Po vrhunskom lošinjskom opusu Barbarić zaslužuje titulu počasnog građanina na tom lijepom otoku. S luksuzom u oblikovanju maksimalne blistavosti, s čestim kolorističkim vatrometom u interijeru, rascvjetalošću nakupina istkanih linija modernih rozeta izraslih iz kamene plohe plemenite kromatike, uzvišene fotogeničnosti zida. I sve u divnoj prijateljskoj suradnji prirode i Barbarića. A priroda je čekala, i dočekala osobu koja zaslužuje širenje njezine ljepote. I u nišama, lukovima s prizvukom mističnosti, slavolucima u kamenu. Šapatu otmjenih bijelih ploha s linijama taknuća zagrljaja u intimnosti kupaonica. Kamenih prostirki koje određuju vizualno slikovite koridore kretanja, stubišta i podova. Raspjevanost boja u izravnosti ili zrcalnosti pogleda, s mnoštvom središta i tajanstvenim epicentrom uzdiže gosta, to jest promatrača, do transa, a senzibilnije do sanjarenja. Barbarić u ovim prostorima postaje dirigent orkestra, koji na potki likovnog hedonizma kao da izvodi glazbu Mozarta i Stravinskog, a možda i atonalnu suvremenih skladatelja. I krajnja sadržajna suprotnost raskoši uzbuđenja. Možda i vizualne buke. Tišina. Tišina groba. Posljednje počivalište osoba, od kojih su neke dio svoga vremena provodili u ambijentima od Barbarića skladane ljepote. U udivljenju. Na zagrebačkom Mirogoju Barbarić je oblikovao po projektu Dušana Džamonje Glas hrvatske žrtve – Zid boli, impresivno djelo počasti žrtvama Domovinskog rata, te grobove značajnih osoba, između ostalih, iz hrvatske politike Brune Bušića, Vlade Gotovca, Gojka Šuška, umjetnika Vjekoslava Šuteja, sportaša Zlatka Kranjčara… Dakako, grobnice su jednostavne, decentne, s ponekim asocijativnim detaljem. I kao da govore, vječnost je i u smrti, vječnost je i u kamenu.

I kratki zaključak. U presađivanju kamenih blokova, iz geoloških staništa u ambijente modernih arhitektonskih okvira, kreativnim nadahnućem, sadržajnim metamorfozama, potanko su oblikovana izražajna djela Tadije Barbarića, istaknutog autora posebnog vida hrvatske umjetnosti. Integrirana u svrhovitost retrospektivnog prikaza njegova opusa, uokvirenog godinama od 1979. do 2025. Ostvarenja smještena na različitim mjestima, okupljena su u mislima i zbiru reprodukcija ove značajne monografije.

Stanko Špoljarić