MALOPRODAJNA CJENA: 84,00 Eura
KNJIGU MOŽETE NARUČITI:
***
ULOMCI IZ KNJIGE
Kad umjetnost dodirne dušu
Glazba je medij pogodan za izražavanje duševnosti, osjećajnosti, pa i nedohvatne iracionalnosti. Kad se prepuštamo glazbi i pjesmi, u osami ili na koncertu, kad nas kao slušatelja preplavi i dodirne emocija koju vokalist stvara i iznosi, a u dušu nam navre osjećajnost potaknuta glazbom i glasom, onda smo obuhvaćeni slikama koje isprepleće mašta, a ovise o sadržaju pjesme i interpretaciji te dovode do ushita ili do tjeskobe i tuge, zavisno o našim očekivanjima ili o našem emocionalnom stanju.
Uspjeh izvođača je, kad u slušatelju izazove magičnost žudnje i svjetlost, kad potakne širenje slušateljevih osobnih svjetova, kad dovede slušatelja do katarze, do senzacije estetskog zaborava svega oko sebe, kad mu dodirne dušu. Taj jedan trenutak je bitan.
Slabinčev habitus je, uz njegov talent, oblikovao i prostor u kojem je stasao i živio, kao i prošlost tog prostora te mijene u društvu koje su djelovale svojim silnicama na cijeli narod, na čitavo društvo. Glazba ponekad suptilno oblikuje svjetonazor puka i njome se čuva narodna, nacionalna svijest, kao i njegova posebnost između ostalih naroda na velikoj pozornici svijeta. Kao etnolog i muzikolog radio je na očuvanju hrvatske baštine, a svojim djelovanjem na sceni i na njezinom promicanju. Slabinčeva glazbena ostavština utkana je u narod i trag je njegova zemaljskog životnog vijeka.
Vrijeme budućnosti uvijek, kad prođe životni vijek, procjenjuje vrijednost nečijeg djelovanja i života. Glazbeno stvaralaštvo i djelovanje Krunoslava Kiće Slabinca na estradnom nebu i u našem društvu, ostavljeno je procjeni budućnosti…
Vremenom smo prožeti
Izvanjska zbivanja oblikuju i mijese maleni ljudski životni vijek svakog čovjeka. Promišljajući o čovjeku i vremenu Miroslav Krleža piše: Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao… („Na rubu pameti“)
…
Napisati nečiju biografiju, pojasniti strukturu osjećaja te osobe, njezinu pripadnost prostoru, vremenu i narodu, teško je ako se izostave neki konkretni događaji iz kulture i tradicije kao i povijesna zbivanja koja su utjecala na izgradnju identiteta osobe i naroda kojem pripada. Senzibilitet i struktura osobnosti Krunoslava Kiće Slabinca, osim što je genetski naslijedio tragove svojih predaka, povezana je i s poviješću njegove domovine Hrvatske, s poviješću njegovog slavonskog rodnog kraja, s poviješću grada u kojem je odrastao, s poviješću svog naroda kao i s drugim narodima s kojima je bio u neposrednom doticaju, ali i s raznim događajima kojima je bio suvremenik. Podloga za ovu biografiju Krunoslava Kiće Slabinca bila je spoznaja Georgea Santayane španjolsko-američkog filozofa i književnika: `Oni koji se ne pamte prošlost osuđeni su da ju ponove` ili parafrazirajući tu misao: `Narod koji ne pamti svoju prošlost, ponavlja svoje tragedije i nema budućnost.` Svojim javnim djelovanjem Krunoslav Kićo Slabinac je samosvojnim tkanjem svog života u vremenu i prostoru u kojem je živio ostavio trag u našoj kulturi i memoriji naroda…
… Odrastanje i stasanje u povijesno uvjetovanom multietničkom, multikulturalnom prostoru grada na Dravi, u Osijeku, oblikovalo je Slabinca. A prošlost njegove domovine i rodnog mu kraja, uz vrijeme u kojem je živio, samo je očvrsnulo u njemu ideju o neumitnoj potrebi za opstojnošću Hrvatske države uz dosezanje prava na punu slobodu naroda i pojedinca te na uporabu narodnog hrvatskog jezika, ravnopravno sa svim ostalim narodima i jezicima svijeta. Svaki ljudski život svojim djelovanjem, svojom dobrotom ili zloćom, svojim uspjesima ili nevoljama, svojim davanjem ili otimanjem, ispunjava prostor i vrijeme društva u kojem osoba živi, a poneka djelovanja ostaju upamćena u narodu kojem pripada.
Kako je svaki čovjek višeslojno biće, uvijek postoji neko područje života u kojem se iskaže u punini svog postojanja na ovom svijetu. Za Krunoslava Kiću Slabinca su scena, pozornica i glazba bili najstvarniji dio njegova bića i njima je podredio sve u životu.
Talentirana obitelj
…U hladnijim večerima komšije su dolazile u kuću k Slabincima na slušanje vijesti s radija. Još dok je pohađao niže razrede osnovne škole Kruno je u tim prigodama često zaključao vrata kuće i nitko nije mogao otići nakon odslušanih vijesti sve dok nije on odigrao svoju `predstavu`. Sakrio bi se iza radioaparata pa je komšijama pjevao, recitirao i govorio svakakve pošalice, tako da je izgledalo kao da njegov glas dolazi iz radioprijamnika iz neke radio emisije. Osim tog trika sa susjedima još kad je bio osnovnoškolac u nižim razredima okupljao je u svom dvorištu djecu iz komšiluka i pravio svaku večer gimnastičke i cirkuske akrobacije, ili bi samo visio po pola sata na drvetu kako bi ih nasmijao.
– Jedne subotnje večeri, s hrpom novina pod miškom, ušao sam u sobu, gdje su se gosti bili okupili oko radio-aparata.
Šepao sam na desnu nogu i iz sveg glasa se derao: `Novine, novineeee, svježe vijestiiiii…`
Isprva me nitko nije ni pogledao, svi su bili već otvrdnuli na moje štosove, a onda me je pogledala susjeda. `Dragice, pogledaj što ti je malom!`, obratila se mojoj majci koja se nalazila u kuhinji: `On šepa.`
Svi su se strčali oko mene, majka me je uzela na krilo, milovala tepajući mi: `Kićo, sine, što ti je? Gdje si se udario?`
Meni se svidjela ta nova igra pa sam se ušmrcao, zamalo da nisam i zaplakao. Tako je to trajalo kojih pola sata, sve dok nisu prošle vijesti, koje taj put nitko nije čuo. Istrgnuo sam se iz majčinog zagrljaja i pojurio preko sobe. Očekivao sam novi smijeh, ali sam umjesto toga dobio po turu.
`Ja… ja… ja sam se samo igrao prodavača novina na korzu… On… on… on isto ovako šepa`, pokušao sam se opravdati.
Te večeri izostali su bomboni kojima su nagrađivali moje glumačke sposobnosti. Zbog toga sam počeo priređivati priredbe u našem dvorištu. Okolni panjevi bili su sjedišta a glavni glumac bio sam ja. Moja najatraktivnija točka bila je kad bih se popeo na kajsiju, zakvačio se nogama i visio glavom nadolje. Znali su me često i skidati sa stabla, jer bih se toliko upetljao da sam se plašio i pomaknuti. – prisjetio se Kićo u intervjuu.
Osječki pecaroši
Osječki su ribiči imali za pecanje golemo prostranstvo i izvanredne pozicije. Predio između stare Drave i današnje Drave, gdje se rijeka za velikih voda izlijevala, taj sjeverni dio bio je pun sjajnih mjesta za pecanje. Išlo se uz staru Dravu, na Belje, Damrinu, Hulovo, sve do Dunava. Svi su ti rukavci, bare, korita bili puni ribe, moglo se pecati do mile volje.
Jutra kad je Kruno odlazio s tatom na pecanje zauvijek je zapamtio: – Bio sam uzbuđen. Rano dizanje, spremanje, odlazak od kuće prije svanuća. Ponekad me tata odgovarao, govoreći kako je vani hladno, nagovarao me da ostanem u krevetu. Ma kakvi, ne bi me zaustavio ni za kakav novac. Uzeli bismo bicikle i krenuli. S onu stranu Dravskog mosta, skupine, kolone ribiča. Čuje se samo škripa bicikla i lupkanje keder-kanti. Svi su žurili prije zore uhvatiti što bolje mjesto. Oprema je uvijek morala biti kvalitetna i spremna. Dobri štapovi, udice i razne vrste mamaca. Tata je sam izrađivao štapove. Kupovao je bambus, sušio ga i lakirao, stavljao kopče. Mene je sve to podsjećalo na indijanske strelice.
Tata je bio velik majstor, sve je znao o ribama, a najvažnije je bilo znati gdje ima riba. On je znao. Ponekad bi odlazio dan ranije i hranio ribe, navikavao ih da se zadržavaju na jednom mjestu. Kad bismo stigli, sjedili bi ili stajali, bacili udice i čekali Tu tišinu nikad neću zaboraviti. Iznad vode lebdjela je sumaglica, zora se javljala na istoku, ptice su pjevale zahvaljujući Bogu za još jedan dan. Javljale su se i žabe. Mir, samo pero pliva na mirnoj površini.
Uskoro, s prvim zrakama sunca, priroda dobiva nevjerojatne boje. Jedina napast su ponekad komarci. Gledam pero tatina štapa kako se trza, nestaje pod vodom, tata poteže i već je riba na suhom. Stalni su to šokovi – hoće li ili neće zagristi.
Pecaroška sreća je promjenljiva. – Događalo mi se u početku, kao svakom malom dječaku, da tata vadi ribe, a ja ništa. Premještam štangu, tražim bolje mjesto, vitlam štapom, zapinjem udicom za granje. Tata mi pomaže, raspetljava. Bio sam nestrpljiv, kao i sva djeca. Onda valjda tati dosadim, stavi mi na udicu lijepi zeleni list, pa mi pokazujući lopoče reče: `Sad ću ja tebi nešto pokazati. Vidiš li tamo žabe? Odi njih zafrkavati s tim listom, vidjet ćeš kako će skakati.` Satima sam se poslije tako zabavljao sa žabama. Žabe su skakale, pravile razne figure u zraku, poneka se ulovila, a ja bi ih bacao natrag u vodu…
Kad je odrastao i postao ozbiljniji, vratio se Kruno opet pecanju. Prolazili otac i sin pored jedne bare kad se rijeka povukla. Otac znalački zaključio da tamo mora biti ribe! Namjestili se oni i nastavio je Kićo s pričanjem svojih uspomena: – Stavili smo mamac, kedere i bacili udice. Gledao sam veliki čep kako mirno pluta. Odjednom, prije nego što je potonuo, poskočio je kao da udariš bičem po površini vode. Odmah sam znao da je dolje štuka. Potegnem i gledam kako se štap svija kad je krenula prema obali. Jedva sam držao štap. Otac koji je bio desetak metara dalje viče: `Kruno, drž to, to je laboš (veliki komad, op. a.) vuci ga, pusti, pa opet vuci…` Srce mi lupalo, mislio sam puknut će od uzbuđenja. Bilo me strah što ću vidjeti kad `to` izađe iz vode. Blizu obale otac ju je dohvatio s podmetačem i pomagao izvući. Bila je to golema štuka, 4,60 kilograma. Pravi trofej. Bio sam radostan, ali kako sam uvijek bio sentimentalan prema ocu, bilo mi je žao što je on nije ulovio… Rekoh: `Tata, to smo zajedno upecali.` No, on je, pedagoški, pustio da ja budem glavni.
A kada su se vratili mama je napravila svoj vrhunski specijalitet. – Mama je štuku našpikala slaninom i bijelim lukom, dodala rajčice, mrkve, a za vrijeme pečenja nekoliko ju je puta u pećnici prelijevala vrhnjem. Kao prilog dodavala bi rižu. Za tom su se ribom prsti lizali. Osim pecanja tata me je naučio kako poribljavati bare. Kad upecaš manju ribu poneseš ju i baciš u bajer.
Preopterećenost poslom
… Jednom je tako Kićo kasnio na manifestaciju u Našice na kojoj je nastupao sa Slavonskim bećarima. Trebali su mali Pavao i Dubravka s njim, poslije manifestacije, otići u Osijek u posjet rodbini. U dva sata poslije podne, kada je trebao biti u Našicama na probi, obitelj je tek sjedala u automobil u Zagrebu i kretala za Našice. Vozio je Kruno preko 100 km/h jureći prema naplatnim kućicama Ivanja Reka na izlazu Zagreb Istok. Tada se javio mali Pavo, koji je sjedio u dječjoj sjedalici s majkom na zadnjem sjedištu, kako mora `piškiti`.
E, sada provali iz Krune bujica tjeskobne ljutnje i nervoze zbog velikog kašnjenja. Optužio je Dubravku i Pavla da su oni krivi zbog kasnog odlaska iz Zagreba, a oni su bili spremni i čekali pokret od 10 sati ujutro!? Sada se još mora stati poslije naplatnih kućica da dijete obavi nuždu!!! Zaustavi on automobil na proširenju iza naplatnih kućica. Dubravka je sjedila iza vozača. Izašla je iz automobila, zaobišla stražnji dio auta i izvadila dijete da obavi nuždu. Onda ga je vratila u dječju sjedalicu, učvrstila sigurnosni pojas, zalupila zadnja vrata na strani automobila na kojem je bila dječja sjedalica i krenula zaobići automobil kako bi došla do svog mjesta. U trenutku kada se čuo zvuk zatvaranja zadnjih vrata, automobil s Krunom i Pavom krenuo je velikom brzinom i odjurio autocestom put Našica!!! Ostala Dubravka na cesti u haljini bez ikakvih dokumenata, bez novaca, bez ičega. Zapitala se kad će Kruno shvatiti kako ona nije u automobilu i gdje će se `za Boga miloga` na autocesti okrenuti da se vrati po nju? Razmišljala je otići po milicajce da ju odvezu za njim? Ali onda će još dobiti kaznu zbog prekoračenja brzine. Udaljavajući se automobil je postajao sve manji i manji, udaljenost ga je već smanjila na veličinu igračke. Odjednom automobil stane i počine se velikom brzinom vraćati unatrag autocestom.
A što se u automobilu odvijalo? Kada je Kruno počeo dodavati gas i s automobilom juriti autocestom, progovorio je Pavo mirno sa zadnjeg sjedišta: – Fino, ostavili smo mamu!
`Kakvu mamu???`, pomisli Kruno i pogleda u retrovizor. Tada spazi svoju ženu u daljini u retrovizoru smanjenu na veličinu čovječuljka. I vratio se po nju vozeći se automobilom u rikverc… U Našice su stigli u trenutku kada je trebao izaći na scenu i nastupiti bez prethodne probe. U to vrijeme nije bilo mobitela i u Našicama je bila panika hoće li se Kićo pojaviti ili ne na nastupu.
Predstavljena knjiga Dubravke Bouše – Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu
U Croatia Records Studiju danas je predstavljena knjiga autorice Dubravke Bouše – Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu posvećena životu i stvaralaštvu jednog od najznačajnijih hrvatskih glazbenika, Krunoslava Kiće Slabinca. Predstavljanju knjige uz Kićinu obitelj prisustvovali su brojni prijatelji i suradnici iz svijeta glazbe, poput Željka Bebeka, Mira Ungara, Jacquesa Houdeka, Željka Nikolina, Marte Nikolin te predstavnici medija i kulturne scene, čime je promocija postala susret svih koji su voljeli i cijenili njegov rad.
Foto Boris Ščitar
Knjigu su uz autoricu Dubravku Boušu predstavili i Zorka Jekić, urednica knjige, dr. sc. Irena Miholić, recenzentica, Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa te maestro Siniša Leopold.
Dubravka Bouša, doktorica znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja filologije i povijesti književnosti, autorica je monografija, znanstvenih djela, zbirki poezije i romana, a kao bivša supruga legendarnog pjevača najkompetentnija je za autoricu ove impozantne knjige s više od 900 stranica. Na ideju za knjigu došao je njen sin Pavao Slabinac, a Dubravki je trebalo gotovo četiri godine da je napiše.
“Uspjeh izvođača je kad u slušatelju izazove magičnost žudnje i svjetlost, kad potakne širenje slušateljevih osobnih svjetova, kad dovede slušatelja do katarze, do senzacije estetskog zaborava svega oko sebe, kad umjetnost dodirne nečiju dušu. Taj jedan trenutak je bitan”, istaknula je Dubravka Bouša koja je uz osobna sjećanja donijela kronologiju jedne fascinatne glazbene karijere i života Kiće Slabinca koji je glazbu živio srcem i dušom.
Zorka Jekić zahvalila se Croatia Recordsu što su napravili promociju i napravili priloge koji su osvijetlili Kiću kao osobu te istaknula: “Ova knjiga značajna je za naš kulturni milje. Knjiga ima 16 poglavlja i ovakvu knjigu mogla je napisati samo Dubravka. Pisana je na jedan prohodan način i ne samo da vjerno dočarava talent i energiju jednog čovjeka već i njegovu pripadnost vremenu, prostoru i narodu”.
Kićo Slabinac pjevač je koji je u svakom glazbenom žanru ostavio trag. Njegov profesionalni početak vezuje se uz rock ‘n’ roll, a bio je i prvi pjevač koji je etno pjesmu Na kraj sela čađava mehana obradio u rock verziji. Isto tako skladao je i prvu country pjesmu 1976. godine Budi to što jesi na stihove Ivice Krajača. Nezaobilazan je kad je u pitanju i zabavna glazba, a među njegove najveće hitove ubrajaju se Plavuša te Zbog jedne divne crne žene.
“Kad krenete čitati knjigu, ona će vas sigurno vratiti u jedan svijet koji se danas ne spominje. Danas smo zatrpani raznim umjetnicima, no ovakve osobe kao Kićo, ljudi energije, vode sve, što je važno za svaku malu, ali i veliku sredinu. Također, knjiga je važna i znanstvenoj zajednici kao materijal za daljnje znanstvene radove, ali i za shvaćanje razvoja povijesti popularne zabavne glazbe te povijesti Hrvatske”, rekla je recenzistica dr. sc. Irena Miholić.
Tamburaška glazba još je jedan glazbeni žanr nezamisliv bez Kiće. Već na svom drugom studijskom albumu Hej, bećari Kićo je obradio tradicionalne slavonske pjesme, a njegova Inati se Slavonijo postala je himnom slavonskog kraja. Kićo je pjevao i duhovne pjesme kao i božićne, a njegovo božićno izdanje Christmas with Kićo do danas je najprodavanije božićno izdanje na ovim prostorima.
“Kićo je obilježio jednu epohu, a ovaj genijalan naslov knjige najbolje ga opisuje. Kićo je bio veliki emotivac, izvanredan pjevač i umjetnik na pozornici”, istaknuo je maestro Siniša Leopold.
Direktor Croatia Records, Želimir Babogredac, dugogodišnji Kićin prijatelj i suradnik rekao je: “Važno je što je ova knjiga napisana, njegova bivša supruga je uložila ogroman trud. Knjiga je jako pismena, faktografski kvalitetna i mislim da je to knjiga iz koje će mnoge generacije naučiti i o vremenu u kojem je zabavna glazba nastajala, ali i o Kići Slabincu, te zaključio: Ova knjiga će sigurno biti dobra priprema za film”.
Obitelji Krunoslava Kiće Slabinca, sinovima Pavi i Ivanu Slabincu te Dubravki Bouši dodijelio je posthumno najveće priznanje Hrvatske diskografske udruge, Mutiplatinum award za najbolji album u povijesti slavonske glazbe – Ako zora ne svane.
Knjiga Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu može se već od danas nabaviti u knjižarama, a još jednom ćemo je predstaviti i posjetiteljima Interlibera, 13.11. u paviljonu 6 od 17 sati.
POVEZNICE
Predstavljena knjiga Dubravke Bouše – Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu – Croatia Records https://share.google/80zPHgRSc7SDxUfp9
LINK 3: www-vecernji-hr.cdn.ampproject.org/v/s/www.vecernji.hr/amp/kultura/tri-mrtvaca-dnevno-meni-dosta-za-kino-tukli-smo-se-tko-ce-ministrirati-na-pogrebima-1906581?amp_gsa=1&_js_v=a9&usqp=mq331AQIUAKwASCAAgM%3D#amp_tf=Izvor%3A %251%24s&aoh=17629351621281&referrer=https%3A%2F%2Fwww.google.com https://share.google/RNspOVN1WXU7f4IG3
LINK 4: https://laudato.hr/emisije/kad-umjetnost-dirne-dusu
LINK 5: https://www.facebook.com/groups/147232295576/posts/10172926933245577/
Biakova's Website 