Oznaka: #biakova

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU Darko Orešković

Published on by biakovaKomentiraj

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU

Darko Orešković

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 152 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-62-0

Maloprodajna cijena: 15,00 €

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU Darko Orešković

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 152 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-62-0

15,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

ZAVODLJIVA OTUDENOST

Stvoritelj u lošem društvu novi je roman znanstvenika i književnika Darka Oreškovića.

Darko Orešković je pisac čije je glavno zanimanje znanstvenik na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Stručnjak je u području neurofiziologije s više od pedeset relevantnih znanstvenih radova. Objavio je četiri romana: Odrastanje (1999), Obitelji s ljubavlju (2001), U potrazi za izgubljenim satom (2009), i Anđeo smrti / Roman o snajperistu (2019). Uspješan je kao znanstvenik i kao književnik.

Glavna tema romana Stvoritelj u lošem društvu je otuđenost u suvremenom društvu. Snažna je to i duhovita kritika i naše sredine. Mjesta i likovi su gotovo prepoznatljivi. I dok su otuđenja iz doba Kafke, Orwella, Sartrea ili Camusa mračna i depresivna, otuđenje u ovom romanu je naizgled poput zavodljive igre. Dovoljno je uključiti ekran kompjutora i zaroniti u virtualni svijet. Istog trenutka umrežen si s čitavim svijetom. Otvaraš stranice s internetskim sadržajem, dopisuješ se s ljudima s najudaljenijih zamislivih mjesta našeg planeta, igraš raznorazne video igre, skakućeš s teme na temu, letiš poput pčele s cvijeta na cvijet. Ali, isključivanjem ekrana ta čarolija i uzbuđenost virtualnog druženja odjednom nestane i ti se pretvoriš u većeg samotnjaka od bilo kojeg Kafkinog lika. A da se to ne dogodi, samo ponovno uključiš ekran kompjutora.

Tako je i s glavnim junakom romana, mladim čovjekom, koji živi uobičajenim i očekivanim životom pripadnika srednje građanske klase, pomalo suhoparno i bez pretjeranih emocija. Škola, diploma, posao, obitelj. Ali uz tu uobičajenu kolotečinu, odlazeći u svijet interneta rađa se i njegov alter ego koji je sve samo ne život visokopozicioniranog službenika u kolotečini života. Gotovo bi se moglo reći da se radi o dva junaka koji žive u odvojenim svjetovima, stvarnom i virtualnom.

Radnja u virtualnom svijetu odvija se poput stripa, a galerija likova nalikuje na junake iz Alana Forda s puno humora, pa i crnog, s puno ironije, pa i autoironije, tako da otuđenost postaje gotovo nevidljiva, a lutanje internetom pretvara se u uzbudljivu avanturu. Kako glavni junak sve češće bježi od relevantnih tema u virtualni svijet, u njemu raste pritisak kao što se povećava pritisak i u Papinovom loncu. Tlak u loncu sve više raste i čini se da je na kraju eksplozija neminovna. Hoće li do eksplozije doći u životu glavnog junaka ili neće, to će čitatelj doznati u ovom romanu. Našeg junaka u stvarnom životu pokreće gotovo sterilna rutina. Svakodnevni odlasci na posao, posjet roditeljima četvrtkom, priče djetetu prije spavanja i pohađanje razno raznih dječjih aktivnosti. Odnos prema supruzi je također površan. Taj prilično sumorni život junaka, prikazan je s puno humora u odnosima glavnog junaka sa svim članovima njegove obitelji.

Kako su virtualni i stvarni svijet dva sasvim različita svijeta, tako je i glavni junak potpuno drugačija osoba u virtualnom svijetu za razliku od osobe u stvarnom svijetu. Koja od tih osoba je stvarna, možda je pitanje koje bi svaki čitatelj trebao postaviti sebi, nakon što završi svoju višesatnu plovidbu stranicama interneta.

Roman Stvoritelj u lošem društvu je slojevit i koherentan. Likovi su iznijansirani. Autor vješto osvjetljava probleme današnjeg čovjeka: bijeg od slobode, otuđenost od prirode. Jezik u djelu je mješavina znanstvene jezgrovitosti i svakodnevnog žargona čime se potencira ironija i sarkazam. Tekst je prohodan i intrigantan.

Roman potiče na promišljanje i nadam se da će pridonijeti svijesti o važnosti istinske ljudske komunikacije i dostojanstva osobe.

Rana verzija romana Stvoritelj u lošem društvu, pod naslovom Tko ako ne ja od 112 prijavljenih rukopisa ušla je u finale (među 5 naslova) natječaja za V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine.

Zorka Jekić

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Published on by biakovaKomentiraj

RUKE U SVEMIRU

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Recenzent: dr. sc. Ljubomir Radovančević

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP)

Nediljko Bekavac Basić

dominikmons@gmail.com

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: 19×16 cm

ISBN 978-953-8375-33-0

Maloprodajna cijena: 16,00 €

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: 19×16 cm ISBN 978-953-8375-33-0

16,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

NOVA FAZA U POETSKOM STVARALAŠTVU ALKE PINTARIĆ

Iako se nova zbirka Alke Pintarić RUKE U SVEMIRU, većim dijelom pjesama u prozi, uz Sokratov moto „Znam da ništa ne znam“ (krajnje skromno!), dosta razlikuje od ranijeg autoričina opusa, jer odmakla je vidljivo dalje u svojem sazrijevanju do punog uzleta, autorica i opet ostaje sebi vjerna.

Na tragu svojeg talenta riječi traži i nalazi nove puteve u svojoj pjesničkoj maturaciji, a intonacija sakralne intencije i provenijencije – ljubav prema raspetom i svevišnjem Gospodinu, prožima, kao i ranije, i ove izvorne stihove, iako ne i u istom diskursu, narativu i podtekstu kao u ranijem autoričinu opusu. U njima se Alka predaje Bogu i njegovu Sinu, premda Ga ponekad ne razumije (Sjena života), dok Duh Njegov vije i bdije kao Gospodar nad cjelokupnim Alkinim pjesništvom.

Filozofijskom sadržajnošću autorica ispituje nebesko ozračje, zastaje pred nespoznatljivošću Univerzuma i neuhvatljivošću Sve-vremena koje je jedno od ključnih, kardinalnih riječi zbirke. Vrijeme! Stoji li vrijeme, a mi idemo, ili mi stojimo, a vrijeme ide, ili objektivno postoji samo sada (hic et nunc), a sve ostalo mi dodajemo? Vječno pitanje!

Pjesnikinja se pita i o smislu svojeg vremena koje je transparentno i transcendentalno, izvan pamćenja i onkraj iskustva (Moje vrijeme), spominje i vrijeme poznih godina (Cvijetu), vrijeme putovanja do Božjeg šatora – ono nesta i nasta; tu prepoznaje Njegovo, Božje vrijeme i moli da joj bude dano kako bi stigla do cilja (Do Šatora Tvoga); vrijeme mistično, kontradiktorno, bezvremeno, nesamospoznajno. Ima i uzaludno vrijeme (Mistično vrijeme) i vrijeme puno bure u interpersonalnim nesporazumima (Lutke na koncu), jednostavno – vrijeme naših dana s kojim se borimo za smisao i u kojem jesmo.

Još jedna prevažna riječ u zbirci, zasebno od vremena, jesu oči, raskošna oda očima, a, nadasve, njihov refleksivni odjek! Njima je posvećena pjesma Oči moje umorne, ali oči svevideće, ključna karika u nastajanju cjelokupne zbirke. No, kako ne gledamo samo očima, tu su misli, intelekt, um i razum, emocije, jednom riječju duša, gledanje i srcem i dušom, Alka je razradila mnogostruke veće vidike, višu slojevitost očiju, cijeli spektar viđenja, mudrovanja, gledanja na stvari iz svih uglova, rakursa, u kadrovima, u kompletnoj sceni i mizansceni. Treba tu pjesmu pročitati (kao uostalom i cijelu zbirku) da se osjeti oživotvorenost i virtuozitet obilno bogate ekspresivnosti ove pjesnikinje, moć njezine percepcije i obrade zamijećenog. Maestralno izvodi pjesničke zaključke u sažetku svojeg viđenja, imaginacije, vizualizacije, projekcije, racionalizacije, pomaka eks i in-kluzije, post i ‘ad hoc’ sažimanja svijeta, života i bitka.

Pjesnikinja se susreće i s tijelom (Tijelo) – ‘tijelo raskošno, tijelo moje!’ A uzeše joj ga da se poigraju njime (Iz bolničke sobe), tijelo klonulo (Sraz vremena) i načeto (Novo bogatstvo), izmučeno tijelo, koje broji otkucaje vremena (Pogrešan korak), tijelo koje nosi kao teret (Milost) ali kojeg sluša i ono nju i koje posvećuje zaboravu (Moć duha).

Mnogo se još takvih riječi provlači kroz zbirku (cvijet, starost, san, Bog, grijeh, Duh, dah) koje autorica posredno reinterpretira i analizira u poetskom narativu; postoje simboli, aluzije, nadasve zanimljive i izvorne metafore što stvara brojne asocijacije u poetskim vrtlozima i mirnim vrutcima, pobuđuje široke prispodobe, primisli…

One perpetuiraju, izranjaju, vrte se pred čitateljem u raznim misaonim predodžbama, oblicima i vidovima, bivaju metabolizirane i utrošene u pjesmama kroz maštu, želje, stvarne i zamišljene prostore, kroz mnogobrojne živuće likove, kroz raznovrsne prigode i istinite događaje današnjeg burnog vremena. Alka ima i dva zanimljiva oksimorona u dvije zanimljive pjesme ‘tamna svjetlost’ (Balada o crnoj svjetlosti) i ‘pitoma divljina’ (zadnja pjesma zbirke), ta unutarnja, nesavladiva proturječnost u samom razmatranom pojmu (contradictio in adjecto, kao, na pr. – okrugla kocka). Autorica analizira i potragu za identitetom (Razapete misli), spominje i djecu prirode: galeba, mačku, pticu, fenomene atmosferilija: kišu i drugo (O galebu, mačku i rastanku) – dok jednu pjesmu (Ratnici) posvećuje i ratu, njegovoj iracionalnosti i apsurdu koji je, heraklitovski, u univerzalnom smislu riječi ‘otac svemu’, gdje se u jednom morbidnom danse macabre-u pljuje na nebeski, Božji dar života. Pjesma iznosi sav besmisao rata, svu manipulativnost vladajućih moćnika nad žrtvom i paradokse ratnika, u mobilnom perpetuumu po inter i intra-nacionalnim kriterijima ‘panem et circenses’ (kruha i igara).

I na kraju, osvrnimo se malo i na ritam koji pjesmu nosi i koji je neophodan u svakoj pravoj poeziji kao i u muzici.

U Alkinoj lirici ritam je u visoko mimetskim modusima što ima utjecaja na stih. Njezina je lirika rod u kojem, poput ironijskog pjesnika, predočuje i ironijsku srž pjesništva i svojem čitateljstvu, naoko, okreće leđa. U Alkinu pjesmotvorstvu može se čuti metrički, prozni ili semantički ritam, može se prepoznati i ritam pjesme u prozi – meditativan, teže prepoznatljiv u prvi mah pa i diskontinuirani ritam, što izranja iz podudarnosti zvukovnog procesa. Surađujući godinama s brojnim muzičarima, kod Alke se očituje i stremljenje ka razvijanju i zamršene kontrapunktske strukture kao i nastojanje da se preformiraju i simplificiraju ritamske strukture, da bi se riječima dala istaknutija pozicija kako bi se dobilo na glazbenoj intonaciji. Pjesničko djelo Alke Pintarić ima sve karakteristike moderne poezije, i to ispovjedne, i nosi autobiografsku formu. Alkini su motivi simboli u svakom vidu  i vidiku i verbalne jedinice u djelu njezine umjetnosti; slijedi ritmove svijesti i asocijacije, a svojim metonimijama omogućuje da se jedan pojam zamijeni drugim; rabi neobične autohtone riječi kao – opečaćen, pohlepnik, zatornički, zvukovlje, tihoća, lažnost… a prepoznaje se i po svojem ranijem opusu i stilu (a ‘stil je čovjek’, kaže Buffon) koji je u mnogome intoniran vjerskom tematikom, kao i po projiciranom stilističkom vezivanju.

skraćena verzija recenzije

dr. Ljubomira Radovančevića

TISUĆU I JEDNA ZORA Dobrančić Ričard-Riki

Published on by biakovaKomentiraj

TISUĆU I JEDNA ZORA

Dobranić Ričard – Riki

Urednice:

Darija Žilić

Zorka Jekić

Lektorica: Dubravka Bouša

Design Korice: Nediljko Bekavac Basić

Fotografija na naslovnoj korici:

Ričard Dobranić – Riki

Priprema za tisak (editing & layout)

Nediljko Bekavac Basić

www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 142 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-16-3

Maloprodajna cijena: 16,00 €

TISUĆU I JEDNA ZORA Dobranić Ričard – Riki

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 142 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-16-3

16,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Ričard Dobranić – Riki Tisuću i jedna zora

„Tisuću i jedna zora“ zbirka je pjesama, zapisa i meditacija prerano preminuloga samoborskog pjesnika Ričarda Dobranića – Rikija. Zahvaljujući trudu njegove majke Ljubice, sačuvane su bilježnice prepune tekstova i pjesama, a izbor iz prve rukopisne bilježnice koju je sam autor nazvao „Muka“, donosi uvod u Ričardovo bogato stvaralaštvo koje na taj način izlazi iz sjene i zaborava. Riječ je o rukopisu „Tisuću i jedna zora“ u izdanju Biakove, o potresnom svjedočanstvu suočavanja s bolešću i s vlastitom smrću. Ričard, potpuno svjestan da odlazi s ovog svijeta, pomirljivo piše o svojoj boli, bolničkim danima, no prije svega o svom odrastanju, o različitim periodima života, o životu kao kretanju u krugu, o svojim ljubavima, zanesenostima, ali i životnim tegobama, siromaštvu, o obitelji i o smrti stvarajući od krhotina cjelovitu sliku. Sve to ispisano je autentičnim i snažnim glasom, ponekad frenetičnim ritmom, u pjesmama i zapisima u kojima se povezuje refleksivno i lirsko. I pritom Ričard kao lirski subjekt niti malo ne štedi sebe i svoje životne izbore, u solilokviju pred odlazak kao da sabire svoja sjećanja, iskustva, prošle ljubavi, razgovore, zablude, knjige koje je čitao, brigu roditelja za koje zna da će patiti nakon njegova odlaska. I u tom razgovoru sa sobom, autor razgovara i s čitateljem i s Bogom, otvara dušu koja je okrenuta prije svega duhovnom, nematerijalnom svijetu, prema molitvi i patnji, te prema spoznaji o smislu vlastita života, koju je upravo iskustvo patnje produbilo. U tom smislu, naslov knjige koji je knjizi podarila urednica Zorka Jekić iz Biakove, svjedoči o tome da unatoč tragediji, Ričard nastavlja živjeti u svojim pjesama, „u tisuću i jednoj zori“. Ričard se obraća čitatelju kojem na što jednostavniji način želi približiti svoje iskustvo i doživljaje, te vjerujemo da će ova knjiga pružiti duhovni užitak i utjehu koju samo mudri pjesnici umiju pružiti kroz svoje stihove. A Ričard to svakako jest bio i nastavlja biti u svojoj poeziji. Jer to je poezija koja traga za istinom zbog užitka u pisanju, ali i zbog želje da se još više približi majci: „Nadam se da ću joj se što više približiti pišući ovu knjigu, a ako je još netko pročita i ako mu donese promjenu, bit će to samo potvrda da nije sav taj put bio uzaludan.“ Zato čitajmo Ričardovu poeziju i uživajmo u životu i u umjetnosti, kako nam i sam autor poručuje!

Darija Žilić

PRIVILEGIJA LETA Snježana Radetić

Published on by biakovaKomentiraj

PRIVILEGIJA LETA

Snježana Radetić

Urednica: Darija Žilić

Lektorica: Suzana Rupenović

Oblikovanje naslovnice i prijelom: Dea Curić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 144 str.

Format: 13×19 cm

ISBN 978-953-8375-01-9

Maloprodajna cijena: 13,24 €

PRIVILEGIJA LETA Snježana Radetić

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 144 str. Format: 13×19 cm ISBN 978-953-8375-01-9

13,24 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

PROSTOR ZA NOVE LETOVE

Snježana Radetić u knjizi Privilegija leta, koja se sastoji od tri ciklusa, donosi poeziju koja govori o potrazi za vlastitim glasom, identitetom, o strasti i ljubavi, odnosu prema voljenom, o složenim obiteljskim odnosima.

A prije svega to je poezija o biću žene koja se posve otvara, daje svoju utrobu, svoje srce čitateljima. U prvoj pjesmi svog rukopisa, u ciklusu Prečicom do tebe govori o vlastitom nadahnuću, muzi koju uspoređuje s neukrotivošću „divnog bengalskog tigra“. I doista, način na koji je pisana ova zbirka frenetičan je, kao da su pjesme nastajale u dahu, noseći pritom potpuno oslobođenje autorici, otvaranje, porađanje vlastite tmine. I kao da u tom neukroćenom pisanju autorica odlučuje izvući „svoj posljednji adut“ i ispisati svoje unutrašnje biće koje u sebi bilježi strasti, čežnje, rane, bijes, tugu, mahnitost i radost.

Snježana Radetić čini to beskompromisno, iscrtava sebe, odnosno vlastitu lirsku junakinju, kako bi kroz pisanje tog, kako ga naziva „portreta“, obgrlila i zagrlila ranjeno biće i zavoljela u potpunosti vlastito jastvo. Čitatelje i čitateljice iznenadit će snažan ritam, mnoštvo bogate metaforike, no prije svega otvorenost, eksplicitno iznošenje emocija, čitavog dijapazona osjeta, od ljubavi do mržnje, bez ostatka.

I u tome jest posebnost ovog trodijelnog poetskog teksta. U prvom dijelu prije svega usmjerenost na drugog, na strasti, gubitke, zapitanost nad rasulom koje ostaje nakon svega, dok je u druga dva ciklusa Preslušavanje kostiju i Privilegija leta autorica usredotočena na raskrinkavanje tabua i obiteljskih tajni. Posljednja pjesma u knjizi, Peti element, to i pokazuje. I kao da smisao poezije i jest u iskazivanju svog bića koje se skrivalo, bivalo zatomljeno: „i dopusti sebi biti ona/ koju si dugo skrivala“. I taj drugi, koji omogućuje prepoznavanje, onaj je koji ogoljuje do vlastite biti: „da sam odjevena/a sasvim gola“. U hiperboličkim obraćanjima voljenom lirska junakinja Snježane Radetić otkriva svu strast i radost života, prepuštanja, povjerenja, pad, a potom let koji apostrofira u posljednjem dijelu knjige. Lirska junakinja podsjeća, retorički se pita, zavodi, usuđuje se, leti, kao da se u njoj potrgala brana i oslobodila svu bujicu sputanosti, prethodnih uvjerenja i stavova, zapretanih čežnji. I kroz te oluje, koje metaforički spominje, jača i njezino biće koje samo podvezuje vlastitu ranu, miruje, pa čeka nove zalete, nove početke i nove ljubavi. Neutaživost lirske junakinje kao da otvara prostor za ispisivanje snovitosti i života u cjelini. I kroz ljubav dopušta sebi stapanje, otkrivanje “nepoznate geografije“. A ta su geografija novi svjetovi, svijet voljenog bića od kojeg ne bježi jer joj otvara i ljubavnu strast, ali i bol kao njeno naličje: „tko će mu punom i nasmijanom/ znati prepričati ovu nevidljivu tugu/ koja nije imala svjedoka“. Ili „ti si me izdao/ poput stare cipele koja/ već iznošena/ ipak nažulja“. Svaki rastanak je odron, donosi nijemost utrobe i sve to pjesnikinja sjajno ocrtava i prikazuje. Svu tu tišinu i nemoć: „kad te raskomadaju jednog popodneva/ dok ne sluteći ležiš/ na rubu svijeta/ a noge ti plutaju nebom“. Kontrast strasti i gubitka sjajno je prikazan i u pjesmi Jutrima. Radetić se igra i s tzv. estetikom ružnoće, očuđuje povezivanjem ljubavi i smrti (Ljudi umiru, zar ne), eksplicitno piše o tragičnom doživljaju umiranja oca i o složenom, često zagušujućem odnosu kćeri i majke, posve disparatno donoseći raznorodne, ponekad netipične emocije. Dok „preslušava vlastite kosti“, pjesnikinja ispisuje simfoniju samorađanja, koje i jest potka, jer kao što je i spomenuto, bit i jest na kraju u ljubavi prema sebi, toj sebi koja je ostala bez vlastita glasa: „kad bih mogla vratiti vrijeme dopustila bih/ da se sama sebi svidim na prvi pogled/ da se zaljubim u nasmijanu sebe/ i budem najbolja prijateljica vlastitim potragama“.

U emotivno snažnoj i stilistički izbrušenoj poetskoj knjizi Snježana Radetić čitatelje će ostaviti bez daha, jer riječ je o poeziji koja se ne srami osjećaja, o njima vješto i zanosno piše, bez šmiranja, otvarajući prostor za nove letove.

Darija Žilić

OPREČNA NADANJA Jadranka Ivandić Zimić

Published on by biakovaKomentiraj

OPREČNA NADANJA

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Tena Babić Sesar

Uvez: Tvrdi

Format: A5

Broj stranica: 62 str.

ISBN 978-953-8375-45-3

Maloprodajna cijena: 12,81 €

OPREČNA NADANJA Jadranka Ivandić Zimić

Uvez: Tvrdi Format: A5 Broj stranica: 62 str. ISBN 978-953-8375-45-3

12,81 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

TRAGANJE ZA LJUBAVLJU I SMISLOM

Knjiga pjesama u prozi Oprečna nadanja znanstvenice, pjesnikinje i prozaistice Jadranke Ivandić Zimić (1965.) zbirka je ljubavne poezija. Nastajala je od autoričine najranije mladosti sve do njezine prerane smrti 2022. godine. To su promišljanja jedne senzibilne intelektualke o osobitim trenutcima u životu i ljubavi, moglo bi se reći, traganje za ljubavlju i smislom. Ljubavi koja može biti uzvraćena ili neuzvraćena, sretna ili nesretna, ali ljubavi bez koje život nema smisla. Govori o ljubavi koja je tu i koja nema neki poseban razlog postojanja. Ljubav kao utočište. Ljubav koja je oduvijek bila tu i koju je susret dvoje ljudi samo probudio. Ljubav koja pobjeđuje sve životne nedaće. Ljubav koja je ovjekovječena u njezinim knjigama. Ljubav koja ostaje i poslije njezinih sudionika. Ljubav koja je jača i od smrti.

„U tom sanjarenju, u toj zaljubljenosti otvorio se i cijeli jedan svijet, moj svijet u koji uvijek mogu pobjeći od briga, od samoće, od sebe same.“ (Nemam razloga biti zaljubljena) Duboko potresena sviješću o prolaznosti i krhkosti ljudskog bića, kao da je slutila svoj prerani odlazak. Ali vjeruje u snagu umjetnosti koja kroz ljubav premošćuje odlaske. I tako Jadranka kaže:

„Pa i ako me potražiš pogledom dok odlazim pognuta u smiraju dana, ako ti kažu da me nema, da sam umrla, nestala u svitanje, pretraži srcem rub horizonta, tamo gdje se sreću planina i nebo, gdje su s cvrkutom odletjele ptice, tamo je započelo i moje umiranje.

… I zapamti, dok imaš ove riječi, imaš sve, nisi sasvim sam, a ni ja nisam sama.“ (Jednom kad vrijeme stane)

I kada pjeva puna strepnje o nadanju, porazu, snovima, oprostu, laži, varki, sjenama, o sreći, o disanju… zapravo pjeva o ljubavi.

Uz prevladavajuću emociju – ljubav, prisutne su i druge emocije koje donosi bogat i proživljen život: slutnje, strepnje, čežnje, nade, tuge i sreće, tuga za zavičajem, egzistencijalna tjeskoba, istrgnutost, čuđenje…

Kontemplativno i ustreptalo pjeva o onoj tajanstvenoj čežnji koja pokreće ljude da čine dobro.

Poezija Jadranke Ivandić Zimić obiluje slikovitim prikazima prirode. Priroda joj je saveznik. Krajolici ogledaju unutrašnja stanja njezine tankoćudne osobe.

Pjesnički izričaji, u kojima Jadranka Ivandić Zimić neumorno slavi život i ljubav, tragovi su snažno proživljenog pjesničkog putovanja, i iskreno se nadam da će naći adekvatno mjesto u hrvatskoj i svjetskoj književnosti.

Zorka Jekić

Zbirka pjesama u prozi ,,Oprečna nadanja” dr. sc. Jadranke lvandic Zimić prva je posthumno objavljena knjiga nagrađivane autorice jedinstvenog poetskog izraza koja je publiku osvojila zbirkom priča ,,Zvala sam se Ljerka” i koju je teška i kratka bolest naprasno spriječila u tome da do kraja ostvari svoj autorski i umjetnički potencijal. Ipak, za autoricom ostaje niz djela koji će posvjedočiti o njezinoj uključenosti u hrvatsku literarnu scenu, pa se nadam da će tako svoj put do čitatelja naći i ova, posljednja njezina knjiga, intimistička i ekspresionistička zbirka koja nam u duhu ranih radova Ive Andrića prenosi sušta osjećanja, spektar emocija s kojima se autorica hvatala ukoštac od svoje 17. godine pa do svoje smrti. Autoričin rad s ljudima omogućio joj je da proširi vlastiti spektar emocija i shvati ga iz više aspekata od prosječnog čovjeka, a taj je rad Jadranka Ivandić Zimić redovito unosila u svoje tekstove. Na kraju, sjećanje na Jadranku ostat će dok god je ljudi koji su je poznavali, dok god je onih koji su je voljeli i dok god njezine knjige budu dostupne hrvatskim čitateljima, na policama kućnih biblioteka i javnih knjižnica; svaki put kad se čitatelj pronađe u knjizi, Jadranka će biti tu, prisutna, i zadovoljna, jer sav njezin trud nije bio uzaludan.

Josip Ivanovic, urednik i prevoditelj

O AUTORICI

Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. godine u Zavidovićima u BiH. Cijeli svoj radni i profesionalni vijek provela je u Hrvatskoj (Krk, Desinić, Varaždinske Toplice), a najdulje u Zagrebu gdje je nakon kratke i teške bolesti umrla 24. studenoga 2022. u 57. godini. Završila je Studij za socijalni rad Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine, a zatim i poslijediplomski znanstveni studij iz Dječje i adolescentne psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2010. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je akademski stupanj doktorice društvenih znanosti. Primarna područja njezina znanstvenog i stručnog interesa bila je obitelj, djeca i mladi te problematika ovisnosti o drogama. Pisala je pjesme i kratke priče od 17. godine. Napisala je više od 100 pjesama, 50-ak kratkih priča i tri romana. Godine 2016. objavila je zbirku kratkih priča za djecu Neobična jutra jedne obične Flekice, a 2021. godine zbirku priča Taj čudesni životinjski svijet. Osim proze za djecu, ova talentirana pjesnikinja i prozaistica objavila je i tri knjige za odrasle: roman Praznina (2018.), zbirku priča Zvala sam se Ljerka (2018.), s kojom je 2016. pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske, i ljubavno-povijesni roman Dvije Veronike (2020.) u kojem obrađuje povijesne, ali i suvremene teme, pa se tako u središtu pozornosti nalaze dvije mlade žene, Veronika Desinićka i Veronika iz Zagreba, kojima će u dva različita povijesna razdoblja splet okolnosti i nesretna ljubav namijeniti strašnu sudbinu. Godine 2021. u nakladi osječkog Ogranka Matice hrvatske objavljena je njezina prva zbirka pjesama i lirskih kratkih priča ili pjesama u prozi Amazonke i Kentauri. Oprečna nadanja njezina je druga knjiga pjesama u prozi koju je pripremila, ali koju nije uspjela objaviti za života. Objavljujemo ju sada u 2023. godini kao spomen na autoricu čiji je raskošni talent već i za njezina života prepoznala i kritika, ali nadasve i njoj draga publika.

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU Slavica Sarkotić

Published on by biakovaKomentiraj

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU

Slavica Sarkotić

Urednica: Zorka Jekić

Korektorica: Dunja Tokić

Predgovor napisao: Siniša Matasović

Uvez: Tvrdi

Format: A5

Broj stranica: 118 str.

ISBN 978-953-8375-46-0

Maloprodajna cijena: 14,70 €

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU Slavica Sarkotić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 118 str. ISBN 978-953-8375-46-0

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

U ZALOG VAMA KOJI DOLAZITE

“…Moj otac je rekao / Obraz ni za što / Sirotinji pomagao… Kad je ostario / I auto mu se pokvario / Pješice do autobusa hodao…”, izdvojeni je dio stihova neupitno antologijske pjesme Slavice Sarkotić “Otac moj”. Na veliku sreću čitatelja, to nije jedina antologijska pjesma u ovoj kapitalnoj zbirci poezije, a nipošto nisu niti jedini antologijski stihovi iz konkretne izdvojene pjesme. Dalo bi se i trebalo bi se izdvojiti i citirati još mnoge naslove pjesama, cjelovite pjesme i kudikamo više antologijskih stihova. Tim više je zapanjujuće (da ne kažem sablažnjujuće) da to danas, godine gospodnje 2023., moram konstatirati ja, jedan balavi klipan koji bi gospođi Sarkotic, uzmemo li u obzir u svemiru i vremenu majušnu i neznatnu varijablu godina dolaska na ovaj svijet, komotno mogao biti sin, ako ne i unuk. Zašto je tomu tako i zašto ona do danas na širem hrvatskom, posredno i svjetskom književnom nebu nije zavrijedila ulogu respektabilne i uvažene autorice, pokazat će ponovno to isto i neprevarljivo vrijeme. Jer sud vremena, gospođe i gospodo moja draga, nitko od nas privilegiranih neće izbjeći. Srećom, Slavici Sarkotić ova činjenica ide u korist. Vrijeme će, u to sam čvrsto uvjeren, marljivo i predano raditi za nju: danas, sutra, za mjesec dana, godinu, u trenucima kada je više ne bude, kada više ne bude ni bilo koga od vas / nas koji ovo čitate. To je jedina neporeciva pravda, ustvrdili su brojni znameniti mislioci prije naše ere. Toplo se nadam da su bili u pravu. Što mi drugo preostaje? Što drugo preostaje svima nama? Nećemo se valjda prepustiti pesimizmu i ostatak svojih malenih, neznatnih života maštati i isčekivati hoće li nas ili neće nuklearnom ili kakvom sličnom kataklizmom s lica Zemlje i svemira izbrisati neki jos neafirmirani novovjeki Hitler ili prikriveni “bankar iz sjene”.

Skroman i ponizan, za kakvog se s pravom ili bez najmanjega prava držim, ustvrdit ću kako sam počašćen i privilegiran što osobno poznajem ovu iznimnu autoricu. Podrazumijeva se, ne jedno kritičarevo pero će sada vjerojatno isukati svoju oporu tintu i staviti znak upitnika na ove moje smjele i naglašene tvrdnje (pravo im budi), jer gospođa Sarkotić dolazi iz korpusa autora s kojima često i rado surađujem, međutim, argumente će prije ili kasnije morati prihvatiti, argumenti su jedini što me u književnom dijapazonu zanima, argumenti su jedini relevantni, argumenti su najjači i najiskreniji saveznik Slavice Sarkotić i izvorne, održive književnosti. Osoba koja je u stanju akceptirati i za buduće generacije zabilježiti stihove: “Moje noge / Svakodnevno mi otkazuju poslušnost / Svakoga jutra / Moram ih tjerati / Da me odnesu do kupaonice… Moje noge su stare i umorne / Ali odbijaju biti mirne noću / Bude me / Pogotovo kad je ovako vruće / Pa su me eto natjerale / Da u ovaj kasni sat / Napišem nešto o njima / Iako sam im lijepo rekla / Tko jos piše pjesme o nogama / I to starim”, zaslužuje da ju se čita, i čita, i čita. Lokal-patriotizam s time nema apsolutno ni najmanje veze. Ovo isto bih ustvrdio i da je rođena u Kanadi, Africi, Aziji, Boliviji… i da su mi njeni stihovi odatle sletjeli pod oko. Možete mi vjerovati, a i ne morate, no ja iza toga čvrsto i stameno stojim.

Uživajte bez zadrške. Prepustite se stihovima, dojmu i trenutku. Dozvolite si biti ljudi, dozvolite si ponovno biti djeca kakvom su vas vaši roditelji svojedobno odgojili, dozvolite si biti krvavi ispod kože, udahnuti miris svježe pokošene trave ili svježe ispečenoga kruha, dozvolite si vjerovati kako suvremena književnost istodobno može / smije biti i sjetna, emotivna, nježna, arhaična, ali istovremeno i suvremena, gostoljubiva, uploudana na društvene i šire mreže suvremenih virtualnih i inih tehnologija, ma što sve to skupa uopće značilo. Dozvolite si disati, po mogućnosti punim plućima, u slabijoj varijanti, onoliko koliko vam je slobodnog mišljenja i zaključivanja preostalo. Slavica Sarkotić to usrdno i predano čini, stavlja svoju glavu i cjelokupno svoje životno iskustvo na panj, vama na uslugu. Tko ste vi da joj tu uslugu odbijete? Kako sam otpočeo, tako ću i zaključiti, stihovima gospode Sarkotić, posvećenim jednom od njenih brojnih životinjskih / kućnih ljubimaca. No jesu li samo i usko namijenjeni njima?: “Moj Pasa polako odlazi / Jedno mu oko prekrila mrena / Ne čuje skoro ništa / Ali nepogrešivo došepa do vrata / Netom prije nego Josip s autom uđe u dvorište / Moj Paša već odavno ništa ne trga, ne lomi / Moj Paša dahće / Bole ga kukovi kao i mene.”

Povrh toga Slavica dodatno i proročanski kaže, ne usko u svoje ime: “Na moju konačnu adresu / Meni se ne žuri / Znam gdje je i da mi ne treba ključ.” I čemu će joj? Nama ga je ionako ostavila u zavjet svojom iskrenom, nepotkupljivom dušom.

Siniša Matasović

ZAPISI IZ FILOZOFSKOG ŽIVOTA Vinko Grgurev

Published on by biakovaKomentiraj

ZAPISI IZ FILOZOFSKOG ŽIVOTA

Vinko Grgurev

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Lektura i korektura: Vinko Grgurev i Ivan Bekavac Basić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Kazalo imena izradili: Vinko Grgurev i Nediljko Bekavac Basić

Recenzenti: Zorka Jekić i Ivan Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 550 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-19-4

Maloprodajna cijena: 39,90 €

ZAPISI IZ FILOZOFSKOG ŽIVOTA Vinko Grgurev

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 550 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-19-4

39,90 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Zapisi iz filozofskog života Vinka Grgureva nastali su „kroz duži vremenski period u kojima je autor pomno pratio zbivanja u filozofskoj zajednici Hrvatske i bivše Jugoslavije. Iako su članci različite razine, oni su izvorni i vrijedan su doprinos hrvatskoj filozofskoj i kulturnoj zajednici… Svjedočanstvo su kritičkog promišljanja jednog strastvenog filozofa koji prati zbivanja u našem društvu zadnjih četrdesetak godina.”

(Zorka Jekić, iz recenzije)

„Bitna je odlika ovih tekstova da skoro 45 godina ustrajno i sustavno prate filozofski život u Hrvatskoj…

… prati filozofski život na terenu, posebno među srednjoškolskim profesorima gimnazija, ali i drugih usmjerenja… Nužno se nadavalo i pitanje statusa učenika pa analizira i ta pitanja, posebno rad u razredu i ocjenjivanje.

… To su dragocjeni podatci koji će, kad budu dostupni široj javnosti na jednom mjestu, djelovati poticajno i pozitivno da se razviju vrijedne rasprava o ulozi škole i društvenih predmeta u hrvatskom školstvu. Kako je prof. Grgurev pratio i rad filozofa na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku u njegovim napisima i izvještajima naći ćemo vrijednih podataka i o filozofiji u Europi, ali i u svijetu uopće, upoznat ćemo određeni broj profesora koji su bili gosti predavači. Vinko je svojim osvrtima povodom smrti naših filozofa davao presjek njihovog profesorskog rada tako da se može reći da je pisao i leksikon filozofa u Hrvatskoj i širem okruženju.“

(Ivan Bekavac Basić, iz recenzije)