Oznaka: book

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Tomislav Zorko

Published on by biakovaKomentiraj

Socijalni izazovi te imperativ školovanja

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA

Socijalni izazovi te imperativ školovanja

Tomislav Zorko

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Oblikovanje naslovnice: Nediljko Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 256 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-81-1

Maloprodajna cijena: 33,60 €

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Tomislav Zorko

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 256 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-81-1

33,60 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

ZAKLJUČAK

Socioekonomski odnosi imali su velike implikacije na odrastanje u Zagrebu krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. Oni se ogledaju u obiteljskim, stambenim i obrazovnim uvjetima. Osnovno obrazovanje bila je potreba građanskog društva, stoga je ono postalo obavezno 1874. godine. Postupno nastavak školovanja nakon osnovnog obrazovanja postaje sve neophodnijim. Istovremeno se obrazovanje u 19. i 20. stoljeću sve više nameće kao jedan od faktora društvenih i socijalnih razlika. Loši životni uvjeti dijela siromašnih, radničkih i doseljeničkih obitelji utjecali su na obrazovna postignuća djece, zdravlje te pojavu odgojne zapuštenosti djece. U takvim okolnostima i njihovo daljnje obrazovanje postajalo je sve teže. Mogućnosti nastavka školovanja nakon osnovne škole, koja je bila obavezna, nisu bile svima dostupne te su bile vezane uz ekonomski i socijalni status djece i roditelja. Stav službene politike bio je da je škola dostupna svakome, no stvarnost je bila potpuno suprotna. Djeca siromašnih roditelja teško su mogla nastaviti školovanje. Sami troškovi školovanja bili su znatni. Pristojbe prilikom upisa, školarina, nabava knjiga, razne članarine u društvima (Crveni križ…) dodatno su otežavale siromašnima mogućnost daljnjeg školovanja.

Dvadeseto stoljeće, nazvano stoljeće djece, u poimanju djeteta donijelo je značajne promjene. One se osjećaju i u Zagrebu. Mijenja se obitelj te počinje dominirati uža nasuprot višegeneracijske. Unutar obitelji jaka je emocionalna povezanost, naročito roditelja i djece. Sve veća usmjerenost ka djetetu usmjerava i djelovanje javnih vlasti. U prvoj polovici stoljeća raste interes u skrbi za djecu, od zdravstvene, socijalne pa do obrazovne. No sve to nije moglo nadvladati socijalne razlike koje su pratile odrastanje od rođenja pa do završetka adolescencije.

Nakon osnovne škole zagrebačka djeca imala su nekoliko mogućnosti daljnjeg školovanja. Nastaviti školovanje u jednoj od zagrebačkih gimnazija, građanskih škola, srednjih strukovnih škola, produžnoj osnovnoj školi (rijetke u Zagrebu) ili čekati polazak u naukovanje i time u neku šegrtsku školu. Odabir srednje škole imao je u sebi i socijalnu komponentu. Građanske škole i zanate polazili su u pravilu djeca siromašnijih roditelja. No interes za gimnazije bio je krajem dvadesetih, a naročito tridesetih godina sve veći te su ih sve više polazila i siromašnija djeca. Srednjoškolski sustav doživljavao je promjene. Od blagog elitizma i autoritarnosti srednjih škola u vrijeme kraja 19. stoljeća i prije Prvog svjetskog rata prema sve većem broju polaznika, naročito tridesetih godina.

U Zagrebu je gradska vlast uočila važnost socijalne i zdravstvene skrbi za predškolsku i školsku djecu. Osnovala je nekoliko zdravstvenih i socijalnih ustanova – Gradski dječji ambulatorij (1907.), Gradski školski ambulatorij (1923.), Gradski školski zubni ambulatorij (1927.), gradska dječja skloništa (od 1918.), Gradsko dječje oporavilište u Selcu (1919.) te Gradsko dječje uzgajalište Amruševo u Klinča Selu (1920.). Ove ustanove brinule su se o velikom broju zagrebačke osnovnoškolske djece. Možemo ih promatrati i kao dio početaka socijalne države koja je svoj procvat doživjela nakon Drugog svjetskog rata.

U izboru zanimanja i u kasnijem školovanju, osim klasne odrednice, dominirao je i rodni stereotip. Tradicionalna uloga žene u obitelji kao kućanice prožimala je javni život. Za djevojke su se preporučivala znanja i zvanja vezana uz domaćinstvo. To je poticala i država svojim zakonskim propisima. Primjerice u čl. 18 Zakona o građanskim školama iz 1931. je stajalo: “…Nastava u ženskim i mešovitim građanskim školama podešavače se i prema pozivu žene u životu.”Mnogi čak i progresivniji prosvjetni djelatnici vidjeli su važnu ulogu u odgoju djevojaka za domaćinstvo. Objašnjavali su to time da će one u životu uz rad morati znati voditi i kućanstvo.

U Zagrebu su škole imale velikih problema s prostorom. Nedostajalo je školskih zgrada. Brz rast stanovništva grada nije pratila izgradnja škola. Školske zgrade bile su prenatrpane. Primjerice zgrada osnovne škole na Kaptolu u svojim prostorima mogla je primiti najviše 800 učenika. I to bi bilo puno. Umjesto toga u nju je u međuratnom razdoblju dolazilo do 2 500 đaka.1246 U školskoj zgradi, osim osnovne škole, bile su smještene zanatska i građanska škola. Slično situacija je bila i u srednjoškolskom obrazovanju. Čim bi se otvorila neka nova zgrada za osnovnu ili srednju školu ona je odmah bila puna djece.

Na kraju, ovom radu nije cilj donijeti konačne rezultate i zaključke nego pokušati potaknuti daljnja istraživanja povijesti djece i odrastanja ne samo u Zagrebu već i u Hrvatskoj i to u svim povijesnim razdobljima.

Poveznice:

Nova knjiga prof. Zorka

Predstavljanje knjige ISPOD BALDAHINA Dražena Kalenića

Published on by biakovaKomentiraj

Predstavljenje knjige Zlate Cundeković VREMENSKI PIGMENTI 22. i 29. studenog 2024.

Published on by biakovaKomentiraj

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

Published on by biakovaKomentiraj

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

Zlatko Majsec

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Pogovor napisala: Darija Žilić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Nediljko Bekavac Basić

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 116 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-80-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

Naslovnica Letenja jednog autsajdera

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 116 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-80-4

14,70 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

UZ LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

“Letenja jednog autsajdera” pjesnička je knjiga Zlatka Majseca u kojoj autor ovaj put u mediju poezije razvija svoju posebnu, poetsku buntovnu poziciju iz perspektive frika, autsajdera. Podsjetimo, Majsec već godinama na portalu Kronike Velike Gorice piše kolumnu “Frik iz kvarta”, a tekstove je uobličio u istoimene uspješne knjige proze. Neobično je da u svijetu spektakla koji nas okružuje pjesnik ne teži nikakvoj poziciji moći, već želi upravo iz rubne pozicije komentirati društvenu sredinu u kojoj živi, ali, prije svega, svoj vlastiti život, zablude i deziluzije. I to čini satirički oštro, ironično, ponekad lirski, kao bluzer. Majsec, koji je i profesor filozofije, nije niti malo naivan u tom propitivanju. On postavlja pitanje o jastvu, osobnosti, o mijenama koje ironično naziva “Majsečeve mijene”, ne bi li time duhovito dočarao činjenicu da je, kako ističe u pjesmi “Heureka”: “naš život album sa bezbroj sličica naših ‘ja’ što su se pojavile na pozornici naše privatne povijesti.” I upravo sva ta ja, ushiti i rezigniranosti, reminiscencije i žudnje opisuje nekad u romantičnom, a nekad u ironičnom modusu. Poezija kao vrsta je više vezana za unutrašnje svjetove, za propitivanje pozicije lirskog subjekta, zato su i pjesme Zlatka Majseca poetska samopropitivanja. Poezija je ludička, puna rime, igara riječi, u njima se povezuje filozofsko i ono svakodnevno, pjesme su autoironične i, uz to, društveno kritičke.

Premda se naizgled pjesnikov bunt čini infantilnim, kasnim sazrijevanjem, on je zapravo dublji, samospoznajni okvir koji provocira ustaljene norme, obrasce ponašanja, institucije, rutine, ne bojeći se osamljenosti jer upravo “pjesmogradnja”, izraz koji spominje u pjesmi, za njega je temelj u kojem nalazi smisao vlastita života, odmak od tuđih očekivanja i od vlastitih razočaranja ili bar postavlja pitanja je li uopće u životu uspio i što je zapravo taj ideal uspjeha koji se nudi. Zlatko Majsec godinama je pisao pjesme, nastupao na slam i drugim poetskim događanjima i čitanjima, a sada je došlo vrijeme da konačno vlastite pjesme objavi u obliku knjige, jer one su i duboko introspektivne, ali dovoljno i odmaknute od jastva, nude pogled u jedan, prije svega, autentičan život. Život snova, čežnji, nemira, uspjeha, sjećanja… Pjesme imaju u sebi i dah atmosfere djetinjstva, morskih večeri, proljetnih pasaža, sutona i prvog snijega, ali su i kritičke i melankolične kronike grada, jer npr. u splinu goričkih magli pjesnik, kao onaj koji se kreće gradom, uočava razne dimenzije, prije svega socijalne, ali sve senzacije…

Premda u stvarnom životu pjesnik nema rubnu poziciju, zaposlen je, on je razvija kroz svoj književni rad, jer kroz letenja, kao letač i lutač, noćni hodač, on hoda svijetom, piše i svira, tumači i pjeva i nudi čitatelju sav taj pjesnički svijet sastavljen od kraćih pjesama, kako ih naziva “kratkim potezima kistom” i duljih pjesama, koje piše kao vječiti vanjski suradnik, kao onaj koji nikome ne pripada. No ta ga pozicija ne plaši, kao ni samoća, ni neostvarenost snova, rasplinutost žudnji, jer pjesnik iskreno, erotično i bez šmiranja, živi i piše, da ostane zapisan smjer svih tih letova. Jer, uostalom, i smisao jest u traganju: “učim letjeti, za drugo nikad ni ne marih”. I dok spušta rolete na svoje misli, pjesnik ih podastire čitatelju u poeziji punoj života, igrivoj i sanjivoj, oštroj i nježnoj, da se u njoj prepozna, da ga ohrabri za let.

Darija Žilić

O AUTORU

Zlatko Majsec rođen je 1979. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Velikoj Gorici, a 2008. diplomirao filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od desete do osamnaeste godine prilično se ozbiljno bavio košarkom. Živi u Velikoj Gorici, radi u Zagrebu.

Bavi se pisanjem pjesama (prvu napisao sa 7 godina), kratkih priča i kantautorskim radom. S bendom Mel Camino, u kojem kao kantautor i pjevač djeluje od 2006., izdao je 5 studijskih albuma i održao pregršt koncerata, a uz bend ima i nešto intimniji minimalističkiji muzički projekt

„Frik iz kvarta“ koji ime dijeli s Majsecovom neobičnom i razigranom kolumnom koja već 8 godina, u ritmu jednom tjedno, izlazi na web portalu Kronike VG.

Već dvadesetak godina nastupa i kao dio underground pjesničke scene zvane Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u raznim književnim časopisima, a kao glazbenik i pjesnik bilježi brojne klupske i festivalske nastupe te gostovanja u radio i tv emisijama.

2015. izdaje zbirku pjesama „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“ za nezavisnog izdavača „Bratstvo duša“ – Zdenka Franjića.

2017. izdaje zbirku kolumni koju čine vrlo kratke priče, pjesme, eseji i tekstovi ne baš strogo definirane forme „Frik iz kvarta“ za izdavača „Matica Hrvatska – ogranak Velike Gorice“.

2019. izdaje drugu zbirku kolumni „Frik iz kvarta ponovo napada“ – izdavač – biblioteka Albatros (Pučko otvoreno učilište VG)…

Predstavljanje knjige DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić u Dubrovniku

Published on by biakovaKomentiraj

Dobra vam večer i lijepi pozdrav svima,

na početku Marijine zbirke Dubrovnik narančama ozaren stoji posveta:

Posebno hvala tihim franjevcima Male braće, koji su kao mladići došli prije 450 godina iz Popova polja i postali franjevci, živuće baklje Gradu i puku. Povezujući povijest i baštinu u našim srcima, oni nam vedre dane i podneblja.

Drago mi je da smo večeras na ovom mjestu, koje posebno povezuje Mariju i mene. Franjevački klaustar i knjižnica su mjesta gdje smo se često znale susretati.

Tijekom srednje škole učile smo grčki i latinski jezik i nastavile zajedno dalje na fakultetu. Često smo dolazile u knjižnicu Male braće gdje smo čitale i posuđivale knjige. U tome nam je pomagao fra Justin Velnić, magistar farmacije i posljednji franjevac – ljekarnik, koji je radio u ljekarni Male braće, a znao je i starogrčki jezik. Ljeti bi dolazile na crkveni balatur uživati u koncertima Ljetnih igara.

Zato bih se na početku zahvalila Maloj braći, našim današnjim domaćinima,  posebno prisjetivši se franjevaca koje sam poznavala: Ivice Dovranića, Justina Velnića, Marija Šikića i Damira Cvitića.

Prve Marijine pjesme pročitala sam preklani, to su pjesme njezine prve zbirke: Ruže majci darovane, koje su me odvele u Marijino djetinjstvo i zavičaj – rodno mjesto Ravno, među njezine susjede, prijatelje i obitelj.

Druga zbirka, koju večeras predstavljamo: Dubrovnik narančama ozaren, nastavak je prve i opisuje grad Dubrovnik u koji je Marija došla na školovanje, kojeg voli i danas mu se raduje, a ova zbirka je i dokaz te ljubavi prema gradu.

Drago mi je da sam jedna od njezinih prijateljica, koju je počastila svojim pjesmama. Naime, kad bi pjesmu napisala, poslala bi mi je da ju pročitam. Na tome sam joj zahvalna. Obradovala bi me, a radost i jest emocija koju najčešće osjećam čitajući njezine pjesme, koje karakterizira životna radost. Osim toga, pjesme krasi jednostavnost i duhovnost, a te nam vrijednosti Marija daruje kroz priču o narančama koje ozaruju grad.

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren ima 51 pjesmu i jedinstveno je djelo koje u četiri cjeline govori o dubrovačkom kraju – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Prva cjelina: Narančeobuhvaća 21 pjesmu, druga cjelina: Podneblje obuhvaća 14 pjesama, treća: Gradima 8 pjesama i četvrta: Providencaobuhvaća 8 pjesama.

Poglavlja nam opisuju kakvo je podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu i kako je moćna providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno sve spaja. Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada, opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune okusa i mirisa, u tom smislu i čujne, imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.

U zbirci se nalaze još: Rječnik manje poznatih riječi, Marijin životopis, dva osvrta – moj i našega dragoga kolege, klasičnoga filologa i urednika ove zbirke Ivana Bekavca Basića, pod naslovom Lipost i kripost grada Dubrovnika, te Marijin nadahnuti prozni tekst: Božanski trag, u kojem navodi što ju je motiviralo na pisanje. Na kraju, pročitat ću vam dio toga teksta koji mi se posebno svidio:

Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledu na naranču „osluškujemo“ njezin miris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše. (Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, Božanski trag, 82).

Zahvaljujem se na pažnji i želim vam svako dobro,

Marija Marušić Čizmić

Dubrovnik narančama ozaren

Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, filozofkinje i grecistice, Dubrovnik narančama ozaren, lirsko je putovanje prostorom izvanjskosti i unutarnjosti dubrovačko-zagrebačke pjesnikinje, Hercegovke podrijetlom, duhovni dnevnik posvećen majci Julki, narančama ogrnut, tiskan kao svojevrsni nastavak prvoga dijela duologije Ruže majci darovane. Obje su zbirke lirske posvete majci. U svojih 100 stranica knjiga krije četiri pjesnička segmenta: Dubrovačke naranče, Podneblje, Grad, Providenca, a na kraju je Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi, Životopis autorice i njezino obrazloženje osobnih razloga pisanja ove pjesničke zbirke, kao i dva pogovora Marije Marušić Čizmić i Ivana Bekavca Basića, urednika knjige.

Autorica u knjizi posebno zahvaljuje franjevcima Male braće koji su prije 450 godina, kao mladići, stigli iz Popova polja, odakle dolazi i sama autoričina obitelj koju spominje u zbirci i čije fotografije ugrađuje u svoje stihove. Tako je u zbirci, u segmentu naslovljenome Podneblje, fotografija majke Julke Kristić, iz obiteljskoga albuma, ispred Kneževa dvora, krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, uz pjesmu Moja milina u kojoj povezuje majku i naranču: I ti ko naranča si/ kad god te sretnem/ u okrilju juga,/ sa svjetlom u duši i/ili: A ja odmah radosno/ na glavu skačem u to/ plavetnilo svoje, kao/ u zagrljaj majke. I u tom/ prostranstvu veličajnom/ tihote, ljepote, u trojstvu/ života se nađem.

Druga je majčina slika iz autoričina fotoaparata, mobitela, snimljena na Pilama u veljači 2021., uz pjesme Pogled u đardin i Đardin iz istoga poglavlja. Fotografiju na kojoj su autoričina majka i autoričina braća Andrija, Niko i Ivo, svi u bijelome, u prvoj polovici šezdesetih godina u Dubrovniku, autorica u posljednjemu poglavlju povezuje uz pjesme Tri brata i ja, kao jasnu asocijaciju na antologijsku pjesmu Josipa Bepa Pupačića, Tri moja brata, uz još poneke intertekstualnosti. Bepov pjesnički subjekt počinje: Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas, a završava: To su bili moj brat, moj brat i moj brat, a autorica parafrazira Pupačićeve stihove: Kad smo moja tri brata/ i ja bili mali/ oni bijahu veliki,/ a ja se rodih, iza koje je pjesma Složna braća u formi Petrarcina soneta s akrostihom sastavljenim od njihovih imena, pretposljednja pjesma u zbirci, prije Providence, providnosti, dalekovidnosti, Božje iskre spasa.

Autoričina impresioniranost i očaranost narančama otkriva i otključava poetološke svjetove koji joj postaju utočište i omogućavaju uranjanje u sinestetični prostor vizualnih, okusnih, mirisnih slika kao pandan životnim odlascima i oproštajima pogotovo vrlo jasno, denotativno, u prvome dijelu, Dubrovačke naranče. Marija Lučić odlučuje svoje unutarnje pjesničke slike ostvariti stihovima, ali i fotografijama koje uglavnom nastaju spontano, konkretizirajući asocijativni, duhovni svijet i koje ugrađuje u svoju zbirku koja na naslovnici ima sliku narančinih stabala i naranača uz Veliku Onofrijevu fontanu i Franjevački samostan, a završna je fotografija na kraju niza pjesama Trnje sa Srđa, 2022.

Ostale fotografije pronalaze naranče u parku na Pilama, u Sedam smrtnih grijeha, na skalinima, u Gružu, a slikala je i vedute Grada, more i nebo (prije poglavlja Podneblje), Stradun, morski horizont, Minčetu, Vrata od Pila (prije poglavlja Grad), skaline od Zidina, Srđ, Dominikance, Katedralu, pogled iz Kneževa dvora prema Gundulićevoj poljani (prije poglavlja Providenca), panorame Grada, u različito doba dana i noći.

Pjesme Marije Lučić mahom su slobodnoga, jampskoga stiha, nenaglašenih početnih slogova koji su često prijedlozi ili veznici, ponekad usklici: o, i, na, u, od, iz, dok, gle, ako, pod, a pogotovo su zanimljivi početci kad, a kad, ako, pretpostavljajući ili upućujući na vrijeme kao temeljnu kategoriju prolaznosti i relativizacije. Cijela zbirka počinje leksemom sunce koje se svojom bojom i formom ogleda u naranči, svome mikroobliku. Kako autorica navodi u početnoj pjesmi Sunce u krošnji naranči: Sunce sjelo u naranču, / večer u ulici./ Miris cvijeta blaži dušu, / dražest ti na licu.

Autorica piše standardnim hrvatskim jezikom, koristi i neke raguzeizme kako bi dobila notu zavičajnosti i bliskosti s prostorom, ali i neke riječi iz svoga izvornoga, hercegovačkoga podneblja: dadne, njizi, kapija, ljolja, kao i svoju varijantu Groad na nekoliko mjesta zbirke, čime potencira izgovor samoglasnika a koji nedubrovčani zamjećuju kao primarnu, iako često ne i realiziranu, karakteristiku dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika koji je ušao i u nematerijalnu baštinu svijeta. Pjesnički je izraz jednostavan morfološki i sintaktički, uz neke zanimljive sintagmatske spojeve, vrijeme je sadašnje ili prošlo, potencirajući svevremen(sk)ost, ali iza jednostavnih se izraza kriju dimenzije duhovnosti, određena semantička slojevitost, filozofija života koji je neuhvatljiv i kao takav vedar i sveprisutan.

Autorica ne dopušta (u) stihovima kao zrcalu duše da je smrt voljenih odvede u dubine tuge. Zato i naranče koje, personificirane i antropomorfizirane, postaju kuća i novi život, život koji se obnavlja i koji traje.

Mi smo Dubrovčani okruženi žutim, crvenim, slatkim i ljutim narančama cijeli život, pogotovo ako imamo đardine, ali i cijeli je Grad u narančinim vrtovima, njezinim bojama, mirisima i sokovima. Kao što je to i u klaustru Franjevačkoga samostana koji u svojim ljekarnama još i danas krije neke farmaceutske i kozmetičke tajne, mirise i okuse o kojima piše i Pelegrinović u svojoj maskerati Jeđupka.

Cijela je europska umjetnost nastala na Mediteranu i potekla iz njegova mora i okusa, sokova, mirisa i boja koje se osjećaju u zbirci ponekad se mijenjajući, pa se uz narančastu uključuje i plava boja mora i neba, boja koja simbolizira mir, istinu i duhovnost, a koristi se za smirivanje uma i poticanje duhovnoga rasta. Naranča se u zbirci mijenja i u značenjima, metamorfizirajući se iz poglavlja u poglavlje, ali ostavljajući savršenu kružnu strukturu ovoga posebnoga voća, ali i rozete, svemira, lopte kao zadanosti u ovoj zaokruženoj zbirci.

Kao što piše Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo, kad govori o lopti, monoigrački najviše estetske kategorije i najveće estetike, savršen je prvo njezin oblik: iako je matematika najpreciznija znanost i premda je uznapredovala tik do savršenstva, nikad nitko nije uspio izračunati njezine «mjere» bez ostatka. Možda upravo iz njezina savršenstva proizlazi radost igre loptom: koliko je god nastojali ukalupiti u pravila, lopta će uvijek iz njih izaći, poskočiti, okrenuti se na svoju stranu i vragoljasto nas prevariti. A loptino je savršenstvo u njezinoj svemogućnosti. Teško bismo mogli zamisliti da bi neka igračka mogla ući u toliko igara a oblikom ostati potpuno ista – kao što je slučaj s našom okruglicom.

Bilo da je «elastičan predmet koji ima oblik kugle, ispunjen zrakom i odskače», bilo da je krut predmet, tijelo «kojemu su sve vanjske točke jednako udaljene od središta», bilo da je drveni ili plastični predmet, naša se boća/lopta/kugla lòptā nama u svim smicalicama svoga kretanja: proizvoljno se ponašajući, izvrgavajući nas malim ili velikim neugodnostima, zavlači se za kantune povlačeći nas za nos,… jednostavno: igra se nama i s nama.

U svojoj drami o životnoj igri, Višnjiku, Čehov zasniva dramatičnost na nepostojanju kuglica za biljar o kojima se stalno govori: pravila životnog biljara nestaju jer su nestale kuglice. U trenutku kad je na dražbi prodan višnjik, razbijen je biljarski štap. Prije toga Čehov je uveo loptu na teren za kroket u cijelom jednom činu. A prije toga, u Galebu, jedna je kuglica iz pištolja ubila pjesnika.

Jedan poznati filozof tvrdi da je čovjek Bog, a da je taj bog dijete koje se igra. Jedan suvremeni teatrolog misli da je budućnost kazališta u uspostavljanju pozornice-kugle: mogućnost putovanja glumaca i gledatelja u kugli utjelovljuje ljudski duhovni i tjelesni mikrokozam sa svim zviježđima, sunčalištima i sjenama.

Ako je kazalište svijet, ali i više od njega, je li to «više» onaj «mjerni ostatak» kugle i njezina kretanja u matematičkim i fizikalnim formulama ili jednostavno uživanje u rukometu, vaterpolu, kuglanju, boćanju, u odsjajima i odskocima frnjastih zafrkanata iz našega djetinjstva, u sunčanom piciginu… Možemo li našoj boći vjerovati ili nas je opet, kao prava lopta, farabutski i mangupski simpatično prevarila u kugli, boći, bari, košu, mreži, bulinu…?! Je li lopta monodrama ili gradi svijet svedramatičnosti?

Naranča, koja simbolizira besmrtnost, može živjeti i 500 godina, a sugerira i otmjenost i raskoš, znak je vladarskog dostojanstva, „zlatna jabuka“ koju je Paris dao Afroditi. Drvo je naranče u antici bilo rajsko drvo, simbol ljepote, bogatstva, plodnosti i vječnoga života, čini se i drvo spoznaje, a bijeli cvjetovi, jedni od najljepših mirisa u našemu đardinu, simboliziraju čistoću i nevinost. Narančasta je boja kreativnosti, entuzijazma i radosti, a koristi se za stimuliranje kreativnih procesa i oslobađanje blokada u kreativnome izražavanju. Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, nastala je u toj narančinoj katarzičnosti i zatravljenosti njihovom ljepotom, u trenutcima poetskih oslobađanja kreativnih blokada.

Za kraj, omiljena nam antologijska Lorcina pjesnička minijatura o narančama.

Oproštaj

Umrem li,

ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.

(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,

ostavite balkon otvoren!

Vesna Muhoberac, mag. philol. croat.

Matija Nenadić pred interpretaciju pjesama Mara Martinovića.

Stihove je, po vlastitom izboru, interpretirao Dubrovčanin Maro Martinović, kazališni, filmski i televizijski glumac. Ove godine publika Dubrovačkih ljetnih igara mogla je uživati u njegovoj izvedbi Vlaha Slijepoga u predstavi “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, a u režiji Kreša Dolenčića. Osim toga, u predstavama u kojima dubrovački govor ima značajnu funkciju, Maro Martinović imao je i ulogu jezičnog savjetnika. U tom smislu prisjetit ćemo se i njegovog gostovanja u Dubrovačkim knjižnicama, gdje je u okviru programa obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika 2017. godine, zajedno sa svojim ocem, nezaboravnim glumcem Mišom Martinovićem, u večeri nazvanoj “S oca na sina – jezični savjetnik i rad s glumcem”, glumačku družinu Osnovne škole Montovjerna podučavao dubrovačkome govoru. Tom zgodom publici je pokazao knjigu Držićevih djela iz edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” u kojoj je Miše Martinović svaku riječ pažljivo i brižno akcentuirao, a koju on danas čuva kao svetinju.

DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM Aleksandar Kibel

Published on by biakovaKomentiraj

DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM

Aleksandar Kibel

Drama

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Autorica Ilustracija: Doris Despot, mag. edu. art.

Grafička priprema i tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-74-3

Maloprodajna cijena: 14,70 €

DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM Aleksandar Kibel

Drama Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-74-3

14,70 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Sadržaj rukopisa:

Dramski tekst pod naslovom „Dijalog s umjetnom inteligencijom“ kroz interakciju glavne (anti)junakinje i naprednog računalnog sustava, koji je personaliziran i prilagođen svim njezinim potrebama, raščlanjuje moralne dileme i istražuje obilježja ljudskosti, motivacije, savjesti i slobodne volje. Odnos između liječnice Aurore, koja dolazi doma nakon noćnog dežurstva, i umjetne inteligencije Iris komplicira se Aurorinim priznanjem da je učinila nešto strašno i neprihvatljivo, a razgovor s Iris otvara niz etičkih pitanja i zamagljuje naše poimanje o tome koji entitet je više „ljudski“ ili „moralan“ – onaj biološki ili onaj programirani. Nova saznanja o Irisinom porijeklu i osobama iz Aurorine prošlosti dodatno dovode u pitanje jasnoću i svrhu njihovog zajedničkog „boravka“ i međuodnosa.

BILJEŠKA O PISCU

Aleksandar Kibel je izvanredni profesor Katedre za fiziologiju  i imunologiju Medicinskog fakulteta Osijek i Katedre za Kliničku medicinu Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta u Osijeku, a također i specijalist interne medicine i subspecijalist kardiologije u Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Klinike za unutarnje bolesti Kliničkog bolničkog centra Osijek. Diplomirao je 2009. na Medicinskom fakultetu Osijek s maksimalnim prosjekom ocjena (5.0.) na svim godinama studija. Pripravnički staž završio je u KBC Zagreb. Doktorat znanosti stekao je 2014.g., s fokusom na vaskularnu fiziologiju i patofiziologiju, a dugogodišnje nastavno iskustvo uključuje nastavu na razini srednje medicinske škole, studija medicine (i drugim smjerovima Medicinskog fakulteta) kao i na poslijediplomskom doktorskom studiju Biomedicina i zdravstvo. Izabran je u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika kako u polju Temeljnih medicinskih znanosti, tako i u polju Kliničkih medicinskih znanosti. Dulji niz godina bavi  se pretkliničkim i kliničkim znanstveno-istraživačkim radom, uključujući istraživačke boravke u inozemstvu i  aktivna  sudjelovanja  na  brojnim  međunarodnim znanstvenim skupovima, a sudjelovao je i u kliničkim ispitivanjima lijekova. Nagrađen je TOP stipendijom za TOP studente, Nagradom Fakultetskog vijeća za izniman uspjeh, Nagradom Lions Cluba za najbolje studente Sveučilišta, uz druge nagrade za aktivnosti na Festivalu znanosti i Danu medicinara Osijek. Autor je brojnih znanstvenih radova indeksiranih u relevantnim bazama podataka, autor je poglavlja u knjigama te urednik knjige o sustavu renin-angiotenzin. Gostujući je urednik i recenzent u časopisima Oxidative Medicine & Cellular Longevitiy i Journal of International Medical Research, recenzent i član uredničkog odbora drugih stranih časopisa uključujući ‘Frontiers in Physiology’. Mentor je na nekoliko diplomskih radova, a također je i mentor petero doktoranada poslijediplomskog doktorskog studija Biomedicina i zdravstvo. Voditelj je institucijskog znanstveno-istraživačkog projekta IP-8 Medicinskog fakulteta Osijeka, suradnik na drugim znanstvenim projektima (uključujući projekt Hrvatske zaklade za znanost). Voditelj je MEFOS-2 istraživačke skupine Znanstvenog centra izvrsnosti (ZCI) za personaliziranu brigu o zdravlju (u Znanstvenoj jedinici za istraživanje, proizvodnju i medicinsko ispitivanje funkcionalne hrane), a također je i član znanstvenog odbora ZCI. Nositelj je predmeta Fiziologija i patofiziologija kao  i predmeta Klinička propedeutika na Sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju Medicina na njemačkom jeziku Medicinskog fakulteta Osijeka, a tijekom 2023. godine bio je i voditelj tog studija. Autor je autobiografskog proznog djela „Imati muda“ (knjiga je objavljena 2021. g.) i zbirke poezije pod naslovom „Slojevi matrjoške“(objavljene 2021. g.). Za poetskaostvarenjadodijeljene sumu, usklopuknjiževnih natječaja,  pohvalnice  Hrvatskog  sabora  kulture  na 40. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika i na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika, priznanje za prozu (kratku priču) na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika te pohvalnica za dramska ostvarenja na 42. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika.

MEDO I PTICA NA IZLETU Željka Pintar

Published on by biakovaKomentiraj

MEDO I PTICA NA IZLETU

Željka Pintar

Ilustracije: Danijel Žabčić

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 32 str.

Format: 21×21 cm

ISBN 978-953-8375-75-0

MEDO I PTICA NA IZLETU Željka Pintar

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 32 str. Format: 21×21 cm ISBN 978-953-8375-75-0

10,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

MEDO I PTICA NA IZLETU

Medo i ptica kreću na izlet. Dolazak u nepoznato mjesto, nov im je doživljaj. Sretni su i ushićeni. Prolaze dijelovima grada, dive mu se. Njihovi  dojmovi puni su oduševljenja. No, u trenutku kada bi se valjalo vratiti kući, oni zaboravljaju put. Idila izleta pretvara se u mučan tren. Svaki od njih izbezumljuje se na vlastiti način. Nemoćan da podnese neizvjesnu situaciju, bijesan medo ignorira pticu. Nesigurna ptica, u uzrujanosti, ne nazire rješenje. Djelomičnom okončanju njihove tegobne situacije pridonosi puki slučaj –  oni se naprosto nađu na pravoj cesti. Površno izbavljeni iz izgubljenosti, u tišini traže put prema obnovi uzajamnog prijateljstva. Šutnju prekida isprika koja nagovještava oprost. Medo i ptica hrabro nadvladaju svaku stranputicu i, na kraju, vlastitom zaslugom pomireni, smjelo pronalaze lako zagubljivo  zajedništvo.

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović

Published on by biakovaKomentiraj

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU

Izabrane zavičajne pjesme

Jozo Joko Milinović

Urednica: Iva Kojundžić

Ilustracije: GRUPA AUTORA:

DORA HANŽEK, akademska slikarica

JOSIP MARINOVIĆ, akademski kipar

ANTE STRINIĆ, akademski kipar

JOŠKO PETRIČEVIĆ, nastavnik likovnog odgoja

SLAVENKA MILINOVIĆ, grafički dizajner

JOSIP ANZULOVIĆ, grafičar i slikar

Oblikovanje omota: PETRA KREŠIMIR ĆAVAR

Grafičko-likovno uređenje: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 152 str.

Format: 20×13 cm

ISBN 978-953-8375-73-6

Maloprodajna cijena: 14,00 €

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 152 str. Format: 20×13 cm ISBN 978-953-8375-73-6

14,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

UVOD

Mnoge pjesme iz ove zbirke napisane su između 2003. i 2020. godine, a nikle neposredno iz mnogih osobnih doživljaja.

Mukotrpan život i borba za golo preživljavanje žitelja Dalmatinske zagore, posebno Imotske krajine, pa i zapadne Hercegovine, postali su nepresušan izvor nadahnuća većem broju mojih pjesama.

Još od dječačkih dana otvorenim sam očima gledao kako geni kameni umnogome oblikuju karakter naših ljudi, njihovu fizičku i moralnu snagu, odlučnost i postojanost.

Praiskonska snaga kamena i zemlje javljala mi se čas kao olujna tutnjava, čas kao dramatično drhtanje struna na djedovskim guslama. Odatle potječu sva moja životna ushićenja, svi moji strahovi i sve moje nade.

Budući da me to oduvijek zaokupljalo, napisao sam pregršt pjesama sa željom da do riječi dođe sve ono što me u odrastanju obilježilo, što sam doživio i čemu sam svjedočio. Tako su u mnogim mojim pjesmama svoje mjesto našli kamen i škrta zemlja, bure i oluje, suše, maslina i murva, pjev ptica i zvon zvona, suze materine i štošta drugo.

Htio sam da baš sve progovori i da preko pjesama izreknem svoje osjećaje, zahvalnost i molitvu pa da to približim vama čitateljima.

Sve one koji se prepoznaju u ovim mojim stihovima te obiđu rodni kraj i zateknu urušene i napuštene kuće molim da pozdrave i ohrabre preostale žitelje i čuvare naših tradicionalnih vrijednosti kojima su se stoljećima ravnali i nadahnjivali toliki naraštaji našeg naroda. Ohrabrimo ih stoga ne samo riječju nego i djelom. Nećemo valjda dopustiti da tako bogata baština, na našu sramotu, odjednom netragom nestane.

Životno nas iskustvo uči da u dodiru sa zavičajem naš duh zadobiva novu snagu, svježinu i vitalnost i sve dotle dok nas može ganuti suza materina i spomen na naše pretke, mi živimo i jesmo.

Na malom prostoru naše Zagore zgusnula se i iskristalizirala povijest. Među brdima i stijenama živi spomen na stare Grke, Ilire, Rimljane, Turke i druge koji su tu obitavali, a o čemu svjedoče gradine, gomile, stećci i rasuta grobišta, a danas ih više nema. Neka nam to bude opomenom!

Dragi čitatelji, neka ova zbirka pjesama bude podsjetnik starijim generacijama koji su se stjecajem raznih okolnosti, često s tugom, odselili iz zavičaja da ožive sjećanja, a svima mlađima, posebno onim koji su se raselili po svijetu, da ne zaborave svoje korijene, da saznaju teškoće života i da poštuju običaje svojih očeva i predaka.

Na kraju pozivam sve vas da pažljivo pročitate ovu zbirku pa ćete uvidjeti kako su i ove pjesme ranjive baš kao i duše preostalih čuvara naših sela. Uvjeren sam da ćete se tada zajedno sa mnom uputiti na jedno drago, dirljivo i uzbudljivo putovanje.

Autor

HARMONIJA KAMENA I SUNCA

Kamenito područje Dalmatinske zagore iznjedrilo je mnoge pjesnike koji (u) svojim djelima čuvaju i prenose kulturno nasljeđe prethodnih naraštaja. Njihovi stihovi omogućuju dublje razumijevanje prošlosti i identiteta toga kraja. Dakako, nadahnjivali su ih živopisni dalmatinski krajolici, široka lepeza kulturnih i prirodnih bogatstava, srdačni ljudi i očuvana tradicija. Među takve pjesnike ubraja se i Jozo Joko Milinović, kojemu je lijepa recepcija dosadašnjih šest zbirki donijela sigurnost i potaknula ga da svoje umirovljeničko doba ispuni novim književnim prinosima. Pred nama je njegova pjesnička zbirka naslovljena San na kamenom uzglavlju (Biakova, 2024.), podijeljena u pet cjelina: Oda zavičaju, Meka imotska duša, Tragovi, Utihnulo ognjište, Povratak. Osluškujući bilo svoje zemlje, u njoj je autor sabrao pjesme prožete duhom i ljepotom ovoga specifičnoga kraja. Posebnu pozornost posvećuje svojemu zavičajnomu Lovreću, slikovitu mjestu smještenu u Zabiokovlju. Pišući o ljudima dalmatinskoga kamena i krša, o prirodnim ljepotama, kulturnoj baštini, povijesti, tradiciji i duhu ovoga područja, bogatu baštinu rodnoga kraja autor tako čuva u stihovima.

Budući da poezija uvijek prelazi granice opisa pjesnika i njegova stvaranja, često pletući svoj neuhvatljivi  umjetnički  svijet,  katkada  se  učini suvišnim govoriti o njoj ili nemogućim uhvatiti joj bȋt, no ipak je to važno i potrebno, posebice u suvremenom svijetu koji se pomalo udaljava od tradicionalnih i humanističkih vrijednosti. U ovoj se zbirci kamen nedvojbeno ističe kao poetsko načelo i kao životno vrijednosni pojam. U ovom dijelu Dalmacije on je karakterističan element krajolika i tkivo života. Sačuvan je i u jeziku, u različitim frazemima, kako u hrvatskom standardnom jeziku tako i u lovrećkom govornom idiomu. Mira Menac- Mihalić u svojoj Frazeologiji novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj (2005.) s lovrećkoga je područja zabilježila ove frazeme sa sastavnicom kamen: bil ko kamen (‘jako blijed’); I kamen bi proplaka (‘svatko bi se sažalio’); pȃ mi je kamen sa srca (‘laknulo je komu’); stamen ko kamen (‘čvrst, postojan’); tvrd ko kamen (‘bezosjećajan’, ‘jako škrt’).

Simbolika kamena u Milinovićevu pjesništvu bogata je i raznovrsna, otvarajući prostor za različita tumačenja. San na kamenom uzglavlju odražava duboko usađen osjećaj pripadnosti krševitu zavičaju te iskazuje ljubav prema njemu. Primjerice, u pjesmi Oda zavičaju naziva ga muzejom kamena i sunca. Prirodna ljepota krajolika oslikana je čas kao usnuli kamenjar, čas kao ljuti kamenjar, dok autor u sjećanje priziva kamenu liticu Zabiokovlja, kamenu stazu, kameno tlo, golet kamene pustinje, kamenu kosu. Sve je to tvrda stijena, gnijezdo roda moga.

Usprkos protoku vremena kamene se formacije mijenjaju vrlo sporo. Spominjući se suhozida, sopice kao kamene počivaljke, kamenoga praga, bunara u kamenjaru, kamenoga zvonika, kamenoga korita, podsjeća na vječnost i neizmjenjivost kamena kao simbola  postojanosti  i  stabilnosti.  Slično  tomu, već je isticano da se autorovo pjesništvo opire ukalupljivanju u moderne tijekove industrijske poezije te ostaje vjerno tradicionalnim pjesničkim postulatima.

Kamen je poznat po svojoj izdržljivosti i snazi te u Milinovićevoj poeziji simbolizira unutarnju snagu pojedinca, volju i otpornost pred životnim izazovima. Upravo u ovom dinarskom podneblju Hrvatske česta je izreka da su karakterno čvrsti ljudi jaki kao stijena. Autor također naglašuje stamenost meke imotske duše koja se zna zateći i kako skamenjena stoji u pustoj sobi.

Ističući epitafe na stećcima iz lovrećkoga krajolika, Milinović upisuje u svoje stihove duboku vezu s povijesnom i kulturnom baštinom ovoga područja. Grobni je kamen ujedno svršetak životnoga kruga.

Autoru čestitam sa željom da ova zbirka postane dragi kamen u cjelini zavičajne poezije kao trajno svjedočanstvo o ljepoti i dubini veze između čovjeka i njegova zavičaja. Kamen kao simbol stabilnosti, snage i povezanosti ostaje neizbrisiv pečat u ovoj zbirci, podsjećajući nas da su korijeni našega identiteta ukorijenjeni u zemlji i duhu zavičaja. Neka njezini stihovi odzvanjaju kao snažan glas prošlosti i svjedok trajanja vrijednosti koje valja njegovati u budućnosti, čuvajući tajanstvenu dušu Dalmatinske zagore te osvjetljujući put budućim istraživačima, ljubiteljima poezije i svima koji žele otkriti ljepotu kamena u svim njezinim oblicima.

doc. dr. sc. Anđela Milinović Hrga

BRIŽAN ČUVAR USPOMENA

U Lovreću kod Imotskoga, u blizini jedne od najljepših crkava u Hrvatskoj, rodio se 23. 7. 1941. godine ugledni pjesnik Jozo Joko Milinović od oca Ante i majke Ive rođene Batinić.

Već kao dijete u kolijevci nije bio pošteđen mnogih strahota Drugoga svjetskog rata. U majčinu naručju zaštitu je nalazio u zaselcima rodnog mjesta koji su bili udaljeniji od glavne prometnice da ne bi bili izloženi neljudskim postupcima raznih vojski koje su tuda prolazile.

Prema kazivanju Jozine majke i svjedočenju susjeda, njegova je majka kobnoga 22. 7. 1943. sačuvala ne samo svoj i Jozin život, već i živote svih žena, djece, starica i staraca zaselka Milinovići.

Naime, svi su ti ljudi nasilno izvučeni iz svojih kuća i odvedeni poviše sela da bi bili bezdušno strijeljani. U tom dramatičnom trenutku majka Iva s Jozom u naručju hrabro stupa pred streljački vod i do neba vapijućim glasom obraća se zapovjedniku izgovorivši sudbonosne riječi: Ubijte mene, ali vas molim da mi poštedite dite!

I dogodilo se čudo: u oficiru se nešto slomilo, nešto ga zgromilo, pa je oslobodio i pustio ne samo majku Ivu s Jozom nego i sve žene, djecu i starce koji su trebali biti strijeljani.

U isto vrijeme druga postrojba iste vojske pokupila je sve muškarce u dobi od 15 do 65 godina zatečene u selu te ih prijevarom dovela u jednu kuću u centru mjesta gdje ih je sve masakrirala i žive spalila. Od ukupno 24 stradalnika 10 ubijenih i spaljenih bili su Milinovići, sve Jozini susjedi i rodbina.

Svi stradalnici bili su težaci, nisu pripadali nijednoj i ničijoj vojsci. Ako se ovom broju od deset zapaljenih Milinovića pridoda i jedanaest stradalnika Križnog puta 1945. godine, tada je ovaj mali zaselak relativno najviše stradao od svih sela i zaselaka Imotske krajine.

Dugo se o tome šutjelo, ili samo šaputalo. Glasno se nije smjelo govoriti.

Dakle, Jozo se već sa svega dvije godine starosti susreo sa smrti i nekim čudom ostao živ.

I poratno vrijeme nije mazilo njega i njegove sumještane, a to je i Jozo dobro iskusio. Bile su to godine velike neimaštine, straha i golog preživljavanja. Slike ratnih i poratnih zbivanja obilježile su Jozin život i ostavile duboki trag na njegovu osobnost kao čovjeka i kao pjesnika. On je postao reprezentativni svjedok tragičnih sudbina svojih sumještana i svoje rodbine.

Kad je dorastao za školu, prva je četiri razreda pohađao u jednoj privatnoj seoskoj kući, a druga četiri u novosagrađenoj školi u Lovreću.

Budući da je bio darovito dijete, a roditelji siromašni, njegova teta, tvornička radnica, vodi ga u Zagreb, smješta ga u đački dom i preuzima brigu za njegovo daljnje školovanje.

Po završetku srednje škole upisuje Višu grafičku školu, a kasnije i Grafički fakultet.

Prvo njegovo zaposlenje bilo je u izdavačko- grafičkom poduzeću Grafički zavod Hrvatske u kojem je tada bilo preko tisuću zaposlenih.

Radeći u toj uglednoj kući, postepeno je napredovao, od tehnologa, planera proizvodnje, voditelja prodaje do pomoćnika komercijalnog direktora.

Uoči Domovinskog rata 1991. godine, kao afirmirani stručnjak, na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika  Zagreba  Borisa  Buzančića, a odlukom Gradskog poglavarstva preuzima upravljanje izdavačko-grafičkim poduzećem August Šenoa. Rečeno poduzeće trebalo se brinuti o pisanoj riječi koja je bila u službi obrane domovine Hrvatske. Ovaj zadatak je zdušno i vrlo uspješno obavio.

Za upravljanja ovom tvrtkom Milinović proširuje djelatnost u području izdavaštva i pokreće godišnju književnu nagradu August Šenoa za roman iz zagrebačkog života da bi potaknuo mlade još neafirmirane pisce na kreativan rad. Dopuštenje za korištenje znamenitog imena dobio je od gospodina Zdenka Šenoe, Augustova unuka s kojim se Jozo sprijateljio. Odlaskom Joze iz tog poduzeća, nažalost, ova dragocjena nagrada je ugašena.

U međuvremenu je aktivno sudjelovao u mnogim kulturnim manifestacijama i pokrenuo nekoliko zapaženih edicija.

Posljednje poduzeće u kojem je uspješno rukovodio bila je izdavačko-tiskarska kuća Naša djeca iz koje je otišao u mirovinu.

Radeći u izdavačko-tiskarskoj djelatnosti, upoznao je mnoge osobe iz kulture: književnike, slikare, kipare i kazališne umjetnike. Neka od tih poznanstava s vremenom su prerasla u prijateljstva.

Budući da je u mladosti samozatajno pisao pjesme, sve ovo ga je potaklo da se aktivnije posveti pjesništvu i da objelodani svoje radove.

Prvu zbirku Kasna jesen čitatelji su dobro prihvatili, a kritičari pozitivno ocijenili.

Do sada je objavio šest zbirki pjesama i to:

Kasna jesen, 2008. godine

U pratnji svoje sjene, 2012. godine

Stope u kamenu, 2015. godine

Prolazna postaja, 2018. godine

Hirovito vrijeme, 2020. godine

Tihi noćni koraci, 2021. godine

Što reći o pjesništvu Joze Joke Milinovića i uopće o njemu kao o čovjeku?

Poslije Ujevića, Gotovca, Gudelja i još nekih pjesnika iz Imotske krajine nije lako pisati pjesme. Na putu mu se ispriječe Tinovi poetski visovi, Gotovčev vatromet riječi, Gudeljeve ilirske gradine i poetske suhozidine.

Pjesnik Milinović dolazi iz tog podneblja i kuda god je išao osjećao je slično kao i spomenuti majstori stihova. Baš kao i oni, i on sve to opjevava i nosi u srcu: i suhozidine i doce i sve što je ostalo od predaka. U duši osjeća neumrlu ljepotu krajolika, vječnu sliku zavičaja, čudesnu nježnost u tegobi življenja. U svojim pjesmama druži se s vilama i hajducima, prosjacima i gastarbajterima, odmara se sa stećcima i nad svime bdije i tuguje.

Dobar je onaj pjesnik koji u nama budi najdublje i najljepše ljudske osjećaje. To doživljavamo kad čitamo njegove pjesme.

Po sudu mnogih čitatelja Jozo je sjajan zavičajni

i domoljubni pjesnik novije hrvatske poezije. No, ja sam mišljenja da je on vrlo uspješan i u pjesmama duhovnog, političkog i ljubavnog sadržaja, kao i u pjesmama o Zagrebu, svome drugom zavičaju.

Milinović iskričavim duhom snažno uspijeva ocrtati pjesnički doživljaj, toliko snažno da se svaki čitatelj može poistovjetiti s pjesnikom u svakoj riječi i svakom stihu njegove nadahnute poezije. To je ujedno razlog tolikom oduševljenju njegovim stihovima.

O  njegovim  pjesmama  lijepo  su  pisali  neki književnici i književni kritičari.

Tako je književnik Stjepan Čuić u svojoj prosudbi o njegovoj poeziji napisao: Milinovićeve pjesme su lijepe, suptilne i razložne. I potrebne su. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjetit će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije će raznježiti i počet će suosjećati s jednim ljudima, s jednim prostorom i vremenom. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.

Novinar i književni kritičar Mladen Vuković kaže: Milinovićeve pjesme su osvježenje, lirski melem pred postdmodernističkim stihovljem koje nas je išokiralo i umorilo, otupilo i oravnodušilo osjetila i udaljilo od romantičarskog mirisa zavičaja, bogatog u svojoj skromnosti i čestitosti.

Profesor i filozof Branko Škare kaže: Milinovićeve su pjesme puno značajnijeg opusa od publiciteta koji ga prati, jer mu neke zaslužuju mjesto u svakoj antologiji hrvatske lirike.

Milinović je član Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima i član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Neke njegove pjesme su uglazbljene.

Otac je troje fakultetski obrazovane djece i djed petero unučadi.

Iako je u mirovini, on ne miruje. I dalje piše i objavljuje svoje pjesme.

Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu, a ljeta u svome Lovreću.

Svoju rodnu kuću je obnovio i oko nje posadio razno raslinje doneseno iz svih krajeva naše domovine, pa je taj zasađeni prostor nazvao Park Republike Hrvatske. U tom parku uživa među svojim višnjama, maslinama, lipama, lavandama, ružmarinom i kaduljom. Odmara se ispod svojih oraha. Svoje goste dočekuje i časti svojim maslinovim uljem.

Dvorište rodne kuće ogradio je suhozidom po kojemu je poredao kamene skulpture pronađene u selu i okolici, a nalikuju na ljude, životinje i razna mitološka bića. Na istaknutom mjestu na postolju je montirao kamenu skulpturu nalik na našeg prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Ova skulptura privlači pažnju svakog prolaznika ili slučajnog putnika namjernika. Sve te izložene skulpture oko kuće Jozo je nazvao Muzej kamenih skulptura na otvorenom.

Pjesnik je otvorio i mali etnografski muzej u zatvorenom prostoru iza kuće. Tu su izloženi prikupljeni i uščuvani razni predmeti i alati kojima su se njegovi roditelji i preci služili u domaćinstvu i u obradi zemlje. Taj etnografski muzej svakog onog tko ga posjeti i pogleda oduševit će nekom tajnovitom ljepotom i podsjetiti na minula vremena koja su zaboravili, a mlađe će upoznati s tegobnim načinom života njihovih predaka.

Milinovićev dug, zanimljiv i izuzetno plodan život dostojan je svake hvale. Svojim životom ovaj svestrani čovjek i osebujan pjesnik pokazao je pravi put svojoj djeci, unučadi, pa i drugim mlađim ljudima da se svojim talentom, trudom, domoljubljem, vjerom i poštenjem može puno toga postići u životu. Želim mu da još dugo poživi, da uživa u svojim radovima, pa da u zdravlju ostvaruje lijep i zadovoljan život na ponos svojem potomstvu, zavičaju, domovini i ljudskom rodu.

Ivan Bekavac Basić, prof.

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Published on by biakovaKomentiraj

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE

Tin Fresl

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor napisala: Lada Žigo Španić

Slika za naslovnu koricu: Laura Čupić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-64-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-64-4

14,70 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji znade beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi…

…Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

…Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Jezične vratolomije u cirkusu svijeta

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji zna beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi. Nadareni pjesnik, neomamljen trendovima, odmah je uzletio u čarobni svijet artizma, u more stilskih figura, kako bi sve anomalije svijeta lovio kompleksnom jezičnom mrežom. Ulov je odličan, a i mrežne niti su odlično spletene. Dehumanizirani Tehnopolis trza se u mreži, trese se, izdiše.

Istu poetsku pustolovinu nastavlja i u svojoj novoj zbirci pjesama Invokacija klaustrofobije. Sam naslov dočarava nam autističnoga pojedinca u suvremenoj civilizaciji otuđenja, koji doziva svoju vlastitu ljušturu, svoj živi grob kao jedini zaklon od pohlepe i materijalizma. Invokacija je veoma zanimljiv, gotovo zaboravljen postupak. Naime, pisanje je odavno postalo zemaljska stvar, knjige su na varljivoj tržišnoj vagi, čije mjerne jedinice postavljaju PR timovi, menadžeri i ostali jurišnici kulturnoga biznisa. Odavno se u književnosti izgubio zaziv (kojim je Homer i započeo svoju Ilijadu), jer zazivanje bogova i muza u ovom transparentnom svijetu djeluje patetično, suviše starinski, gotovo kao vapaj neprilagođena očajnika. Zna to Fresl, pa invokaciju koristi na ironičan način. Umjesto da traži nadahnuće s nebesa, on doziva svoju vlastitu propast, svoju klaustrofobiju, evocira svoju izopćenost, kako bi dokinuo samoga sebe prije no što ga razore drugi. Već naslovi prvih pjesama „Rešetka“ i „Zidovi“ najavljuju mučan unutarnji hermetični svijet, u kojem osamljeni pjesnički subjekt, negdje između autizma i amnezije, doživljava slikovita nadrealna preobraženja. Svijet se možda izvana širi, ali smo u njemu dezorijentirani, pa se u nama sve sužava, jer sve nam prijeti. Ovo je zbirka imaginarnih psihičkih i stilskih transformacija, jer u dekadentnu svijetu, s beskonačno afirmativnih parola, sve postaje moguće i nemoguće. Cirkus demokracije u poeziji Tina Fresla prešao je u raskošno poigravanje logikom sintakse u totalnom teatru apsurda.

Zbirka je podijeljena u tri ciklusa, premda su svi povezani u grozničavoj simfoniji vanjskoga i unutarnjeg ludila. Prvi je ciklus naslovljen „Invokacija klaustrofobije“ i u njemu odbačeni subjekt, opkoljen zidovima i raznim drugim ogradama i zagradama, doživljava gotovo šizofrene metamorfoze svoga tijela i duha, pretvarajući se u ljudske i neljudske kreature. U drugom ciklusu pod nazivom „Invokacija retrospekcije“ subjekt pokušava smiriti mahnitost današnjice dozivanjem prošlosti, intimnih slika i mitova, no prošlost i sadašnjost opet se sudaraju u potpunoj vrtoglavici svijesti, a sve završava i kozmičkim bunilom. Treći je ciklus „Invokacija egzistencije“, u kojem subjekt nastavlja još žešće prozivati društvo puno tektonskih moralnih poremećaja i kojekakvih opakih mutacija (nafta, nuklearni otpad, klišeji, lažni napredak, „mljevena mladost“ itd.), ali sada problematizira i smisao poezije u isušenom svijetu. I ona je oboljela od kojekakvih dijagnoza, a pjesnik prelazi u autodestrukciju, u strahu da ne izgubi posljednji obrambeni štit.

Staviti ove kompleksne pjesme u neki stilski kontekst nije nimalo lako. Pjesme su velikim dijelom ekspresionistički rasap, duboko subjektivna i fluidna stvarnost bez (impresionističkoga) sklada i harmonije. U ovoj se zbirci kidaju sve konvencije i sve se izopačuje pred nadolazećom vizijom civilizacijske katastrofe. Premda su tipični ekspresionistički motivi tjeskobe i užasa temeljni poetski glasovi, Freslov je izraz iznimno osebujan i leksički ornamentiran, za razliku od većine ekspresionističkih pjesnika. Ove su pjesme pune raznorodnih stilskih igara pa i paradoksa i oksimorona koji nas podsjećaju na nadrealističke slike, na ona bizarna spajanja nespojivog (tako u ovoj poeziji kišobrani skaču na glavu sa znojnim rukama, subjekt ustaje prekriven tračnicama itd.). U pjesmi „Invokacija dadaizma“ subjekt doziva i dadaistički besmisao, pa piše: Treba mi nešto da mi ništa ne zatreba / invokacija dadaizma nije šala / nego priziv apsolutne nadmoći / nad znanjem o kojem ništa ne znam.

Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

U svim ciklusima lirski subjekt (koji govori u prvom licu, ali se obraća i drugima) iznutra vrišti, izlazi iz vlastita tijela, komada se, prelazi u druge oblike postojanja, odvaja i duh od svoga tijela. Pjesnik iskrivljuje zbilju proročanskom snagom zbog opake infekcije licemjerja koje napada svijet ne samo pojedinačno, nego i čovječanski. Stoga je ova poezija intimistička ispovijed, ali i katastrofična vizija civilizacije oboljele od „halucinogenih“ sastojaka za bolji život i kolektivne hipnoze u društvu forsiranog napretka. Iznimne metafore, hiperbole i brojne druge figure stalno kidaju logičke veze između svijesti i stvarnosti i razaraju suvislu sintaksu, a polazište je uvijek zbilja, dočarana brojnim sintagmama poput „pučine tračeva“, „kiča ulova“, „plićaka osude“, „praznih pohvala“, „precijenjena postojanja“ itd. U silovitoj imaginaciji i iracionalnosti javljaju se i razni paradoksi čula i radnji (npr. oslijepio sam na okus ili mahao sam žlicom umjesto olovkom /pokušavajući napisati zalogaje). Agonija i očaj glavna su stanja subjekta koji pokušava postojati, ali se do kraja zbirke stalno okreće oko svoje osi i rastače se do zadnjih atoma, izobličuje se, mutira do uvijek novih psihopatoloških stanja. Čak mu i rekviziti postaju nadrealistični („proteinske olovke“, „kalorične pretpostavke“ itd.)

Cijela je zbirka gromoglasni vapaj za uravnoteženjem, no subjekt se stalno sudara sa svojim vizijama, sa stvarima i pojavama, zalutao u nekim nedefiniranim međuprostorima i međuredcima infantilna svijeta. Taj zamah ludila i fantazije jest i egzistencijalan, i esencijalan, i metafizički, pa nema utjehe u dekonstrukciji svega vidljivog i nevidljivog. No pjesnik, iako koristi slobodan stih, ipak oblikuje pjesmu u strofe, jer mu je itekako stalno do forme, do gradnje pjesme unatoč razgradnji svakoga smisla.

U ciklusu „Invokacija klaustrofobije“ pjesma „Zidovi“ započinje strofom: Progutao sam žbuku / i pretvorio zube u zidove / jezik je tukao po njima / pokušavajući doći do zraka. I ljudi i stvari, odnosno živo i neživo, u stalnom su (ne)suglasju. Pjesmu „Istina“ započinje totalnom dezorijentacijom u urbanom svijetu nametnutih kodova i šifri. Tako subjekt pjeva: Miješam eliksir buđenja / Sa bezbojnim sokom nesvijesti / Izbijam si zube poljupcima / Dok usnama pišem Morseovu abecedu. U pjesmi „Rubikova kocka“ subjekt pokušava sastaviti kocku, da bi, nakon pomne kombinatorike, sve stranice postale jednobojne, što simbolizira uzaludno konstruiranje smisla u globalnom uniformiranom svijetu. U pjesmi „Samokritičnost“ napisat će: ošamućen precijenjenim postojanjem / postao sam hiperproduktivan, što aludira na fanatičnu brzinu života koji nam obećava slobodu i moć, a zapravo nam stvara strah, grč i nemoć. Jer postojanje nema cijenu, a precjenjuje se i mjeri novcem.

U drugom ciklusu „Invokacija retrospekcije“ pjesnik svoju melankoliju često zaodijeva u mitske slike, katkada se poistovjećuje s nekim mitskim junacima (npr. Polifemom), a mitove stavlja u današnji kontekst u kojem se davni heroji minoriziraju i karikiraju, a priče o razlogu i svrsi postaju još besmislenije. U ovom ciklusu mnogo je pjesama u kojima se pjesnički glas obraća ženi, no ni ljubav nema više romantične atribute, nego prelazi u nerazumljive jednadžbe, neki ludi algoritam, u skladu sa općim egoizmom. Nastavlja se isti stil razaranja smisla svijeta i sintakse, a teme se još više šire, od intime do nebeskih tijela. Pjesnik i dalje udara u sve lažne ideje i ideologije kao npr. u pjesmi „Prolaznost“: Plastični anarhisti / zamotali su trule ideologije / u vodenu vrećicu / i razgradili je u sljedećim maškarama.

U trećem ciklusu „Invokacija egzistencije“ zatvara se krug besmisla, tako što se svim dosadašnjim preokupacijama dodaje i tema poezije koja također postaje upitna u carstvu unosne banalnosti. Tako će u pjesmi „Poezija“ u jednoj strofi napisati: dolazi li hermetičnost iz jezika / ili smo probušili smisao pirsingom, a pjesmu će završiti stihovima: zbog silnih kredita / poezija je prodala jezik / i pretvorila tajne dnevnike / u nikad crnije tržište.

I u ovom ciklusu mnogo je aluzija na bezumnu sadašnjost, pa čujemo „zveket planiranih optužbi“, pred nama je „atomski čovjek“, osjećamo „prijeteća pera“, „zaudarajuću prazninu“ itd. Subjekt ponekad upada u potpunu letargiju i žudi vlastitu dematerijalizaciji u svijetu agresivne disharmonije i nijeme samoće.

Fizičko i metafizičko, prošlo, sadašnje i buduće, stvarno i umišljeno, opipljivo i sanjano, klasično i trivijalno, sve ostaje obgrljeno u nebeskoj kraljevini apsurda, pa će tako u pjesmi „Svrbež“ pjesnik reći: Nebeski čvorovi / nisu postali gordijski / Kraljevi kraljevstva nebeskog / Pokušavaju rasplesti ozonski omotač.

Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Bilješka o autoru


Tin Fresl rođen je 31. srpnja 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2019. i 2020. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine. Pjesme su mu uvrštene u književni časopis Riječi i književni časopis Poezija. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama.

Vanjske poveznice

https://www.facebook.com/share/nFR4mofPi2Hyb2Jz

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4437083/proglaseni-najbolji-radovi-na-natjecaju-na-tragu-pjesnika-prvo-mjesto-tinu-freslu-iz-jastrebarskog-i-pjesmi-cemer

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Published on by biakovaKomentiraj

JEDAN OD NIKOJIH

Mladen Jurčić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 350 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-65-1

Maloprodajna cijena: 30,00 €

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 350 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-65-1

30,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Knjiga „Jedan od nikojih“ zbirka je neobičnih, maštovitih priča s područja fantastike, znanstvene fanatastike, pa i žanra strave i užasa, koje se dotiču najzanimljivijih tema suvremene znanosti, jer govore o paralelnim svjetovima, neslućenim dimenzijama, mogućem dolasku izvanzemaljaca, kao i o čudesnim pretapanjima naše zbilje i drugih mogućih, nepoznatih nam stvarnosti. Priče u ovoj knjizi tim se temama bave upućeno, postavljajući pritom zanimljiva filozofska i egzistencijalna pitanja, a istodobno su dinamične i napete, pa čitatelju pružaju nesvakidašnji, jedinstven doživljaj.

Književnici su se žanrovima fantastike, znanstvene fantastike i „horrora“ često služili da bi na posebno dojmljiv način progovorili o svijetu koji se sve brže mijenja, a pritom je sve razlomljeniji i nestabilniji, o tehnici koja napreduje takvom brzinom da se pitamo hoćemo li je uopće moći nadzirati, ali i o dubinama ljudske unutrašnjosti. Današnji čovjek sve više zapada u osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, dezorijentiranosti i besmisla. O takvim ljudima govore i priče u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od njih više ne zna je li ljudsko biće, ili je izvanzemaljac koji je zalutao na Zemlju, drugi ne zna je li živ ili mrtav, pa luta među tajanstvenim dimenzijama, dok je treći doslovno izgubio svijet, kao što se gubi novčanik, ili mobitel, jer njegov svijet je preko noći iščeznuo, a on se budi u pustoj nigdini kojom, sudeći po glasanju koje do njega dopire, lutaju zastrašujuće zvijeri i nema nikakvih putokaza.

Kao i današnji čovjek uopće i ti likovi nastoje pronaći nekakav putokaz u ljubavi, osjećajnosti, ustrajnosti, hrabrosti i u nekim još preostalim vrijednostima kojih se grčevito drže.

Pred maštovitog pisca znanstvene fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju, a autor ove knjige vrlo vješto koristi te mogućnosti, pa nesvakidašnjim događanjima, ali i zanimljivim razmišljanjima čitatelja zaokuplja od prve do posljednje stranice.

Pogovor

Književna vrst fantastike i znanstvene fantastike piscima je često vrlo uspješno služila za raščlambu nekih vidova stvarnoga svijeta i pojava u njemu, a  isto je tako bila korisno i snažno sredstvo za prikazivanje stanja i komešanja u dubinama slojevitog ljudskoga bića. Tom književnom vrstom služili su se mnogi autori kad su komentirali pojave i gibanja u svijetu oko sebe. Sjetimo se Orwella i njegove knjige „1984“, u kojoj sjajno prikazuje svu apsurdnost, zaslijepljenost i pogubnost ideologija kakve se često pojavljuju, agresivno se namećući, pa iako obećavaju još neviđeni boljitak u stvarnosti zapravo sve dublje srozavaju svijet. Sjetimo se i Kafkine priče „Preobrazba“, gdje pisac, služeći se fantastičnim slikama, sažeto i potresno ocrtava ljudsku otuđenost, usamljenost i nepripadnost ne samo kaotičnom svijetu, nego i obitelji, dakle svom najbližem okruženju.

Pisci su često posezali za dojmljivim, živim, na najbolji način “pretjeranim” slikama iz oblasti fantastike kako bi ukazali na apsurdnost nekih odnosa i smjerova u vrlo složenu svijetu. Francuski redatelj Jean-Luc Godard na samom početku svog znanstveno fantastičnog filma “Alfaville” ukazuje na živi, ponekad bajkoviti pokušaj tumačenja kaotičnog svijeta fantastičnim slikama. Glavni protagonist, koji će poslije zapadati u brojne fantastične situacije, na početku filma obraća nam se tvrdnjom: “Stvarnost je previše složena za usmeno kazivanje, a legenda joj daje takav oblik da može u svijet.”

Već su drevne legende, kao i bajke, sadržavale poveću dozu fantastike i nevjerojatnih događanja, a mnoge od njih vrlo su uspješno oslikavale neke vidove kaotičnoga svijeta i burne ljudske unutrašnjosti.

Vrlo je teško i zamorno opisivati neprestana previranja u svijetu, kao i nemirna gibanja i proturječnosti unutar dubokoga, iznimno složenoga ljudskoga bića. Možda to ne bi bilo ni moguće imalo sažeto izvesti da nema legendi, bajki i slika s područja fantastike, koje su piscu dragocjeno oruđe.

Imalo dublja, misaonija, senzibilnija osoba uistinu se teško snalazi u suvremenom svijetu u kojemu nekad ključne vrijednosti ubrzano blijede, osipaju se i iščezavaju, nebitno postaje bitno, pa čak se čini da ono što smo oduvijek smatrali najvažnijim odrednicama našega bića sve više blijedi i nestaje, ne samo bez ičega što bi te ključne odrednice moglo zamijeniti, nego nam se umjesto toga pružaju posve oprečne ideologije, koje blago rečeno nisu dio našega senzibiliteta i naših najdubljih težnji.

Zato se u današnjem čovjeku često javlja osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, izgubljenosti i besmisla. Takvi su često i likovi u pričama objavljenima u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od tih priča više ne zna je li ljudsko biće, ili smeteni izvanzemaljac, koji je zalutao na zemlji, dok drugi ne zna je li uopće živ ili je mrtav, pa sad luta među tajanstvenim dimenzijama. Treći lik iz ovih priča doslovno je izgubio svijet, kao što izgubimo novčanik ili mobitel, jer kad se jednog jutra probudio vidio je da je svijet jednostavno iščeznuo, a on se našao u pustoj nigdini gdje nema nikakvih putokaza, a njome, sudeći po zastrašujućoj rici, lutaju krvožedne zvijeri.

Svijet oko nas sve je razlomljeniji i nestabilniji, a njegova puka tehnička strana tako je uznapredovala da se sa zebnjom pitamo možemo li je uopće nadzirati, ili će ona zavladati nama. Dubine ljudskoga duha i osjećaja ubrzano postaju sve manje važne i mjerodavne, čini se da su osuđene na posve rubna područja, pa je paradoksalno da čovjek još uvijek uporno i neutaživo čezne za smislenošću, ljubavlju, sređenošću, jasnoćom, za iskazivanjem svojih najdubljih osjećaja u interakciji s drugima, u prisnim, osobnim doticajima, izvan hladnih “društvenih mreža”. No sve te njegove težnje danas su zapostavljene, gotovo smješno zastarjele. Zato imalo misaonomu, osjećajno prostranijemu biću više nisu dovoljni takva “realnost” i unutar nje isprazna, često infantilna komunikacija, pa upravo danas raste važnost (znanstvene) fantastike kao književne vrste, jer je od svih književnih smjerova najmaštovitija i u najvećoj mjeri spekulativna. Kao što je francuski pisac Huellebecq rekao u svom eseju o Lovecroftu, više nas previše ne zanimaju priče o “čovjeku”, jer ljudsku psihologiju, osobine i mane uvelike je “pokrila” književnost prošlih stoljeća. Sad nas najviše zanima mogućnost duhovnog i osjećanog preživljavanja čovjeka, pod stalnim prijetnjama i kaotičnim mećavama tehnički sve naprednijega, a istodobno sve nestabilnijega svijeta.

Osim što nas zabavljaju i nude nam prostor za najširu spekulaciju, fantastična i znanstveno fantastična književnost (u koju spada i žanr “horrora”) omogućuju nam da zaronimo u dubine svog bića, da istražimo njegove svjetle, ali i najmračnije strane, naše tjeskobe, bojazni, duboke strahove, ali i težnje, čežnje i svjetla nadanja. Pitamo se, primjerice, hoće li ikad biti moguće putovanje kroz vrijeme, izleti u budućnost, ali i u prošlost, gdje bi nam se, između ostaloga, pružila prilika da ispravimo svoje inače neispravljive zablude i životne pogreške, neiskorištene mogućnosti, nepromišljeno odbačene ljubavi itd. Protagonist jedne priče u ovoj knjizi dobije priliku da upravo takvim tajanstvenim putovanjem kroz vrijeme dvaput proživi svoj život i njegove mogućnosti, pa iako to ne završava baš slavno za njega, bila bi to jedna od najznačajnijih prilika koja bi se pružila ljudskoj vrsti. Još  je jedno pitanje možemo li upravo putovanjem kroz razne dimenzije dobiti priliku za novo, usavršeno postojanje, možemo li svoj život, kroz njegove vidove u raznim dimenzijama i kroz nove, ostvarive mogućnosti što bismo ih ondje pronašli, dovesti do najbolje inačice nas samih i naših bića, obogaćenih spoznajama i prosvjetljenjima s tih višedimenzionalnih putovanja, jer takve su nam spoznaje posve nedostupne u našoj oskudnoj i često jalovoj stvarnosti.

Zbog svega toga pred maštovitog pisca fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju. Mnogi veliki književnici, kako u prošlosti (primjerice E. A. Poe i Guy de Maupassant), tako i u naše doba obilno su se koristili sredstvima i pogodnostima žanrova fantastike, znanstvene fantastike i horrora kako bi nam na posebno dojmljiv način prenijeli svoja viđenja svijeta, slojevite ljudske unutrašnjosti, pa čak i (ponekad upravo proročka) viđenja budućnosti. Takvih zanimljivih pokušaja nije nedostajalo ni kod nas, a i ova moja knjiga skromni je doprinos takvim nastojanjima.

                                                                                               Mladen Jurčić