Socioekonomski odnosi imali su velike implikacije na odrastanje u Zagrebu krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. Oni se ogledaju u obiteljskim, stambenim i obrazovnim uvjetima. Osnovno obrazovanje bila je potreba građanskog društva, stoga je ono postalo obavezno 1874. godine. Postupno nastavak školovanja nakon osnovnog obrazovanja postaje sve neophodnijim. Istovremeno se obrazovanje u 19. i 20. stoljeću sve više nameće kao jedan od faktora društvenih i socijalnih razlika. Loši životni uvjeti dijela siromašnih, radničkih i doseljeničkih obitelji utjecali su na obrazovna postignuća djece, zdravlje te pojavu odgojne zapuštenosti djece. U takvim okolnostima i njihovo daljnje obrazovanje postajalo je sve teže. Mogućnosti nastavka školovanja nakon osnovne škole, koja je bila obavezna, nisu bile svima dostupne te su bile vezane uz ekonomski i socijalni status djece i roditelja. Stav službene politike bio je da je škola dostupna svakome, no stvarnost je bila potpuno suprotna. Djeca siromašnih roditelja teško su mogla nastaviti školovanje. Sami troškovi školovanja bili su znatni. Pristojbe prilikom upisa, školarina, nabava knjiga, razne članarine u društvima (Crveni križ…) dodatno su otežavale siromašnima mogućnost daljnjeg školovanja.
Dvadeseto stoljeće, nazvano stoljeće djece, u poimanju djeteta donijelo je značajne promjene. One se osjećaju i u Zagrebu. Mijenja se obitelj te počinje dominirati uža nasuprot višegeneracijske. Unutar obitelji jaka je emocionalna povezanost, naročito roditelja i djece. Sve veća usmjerenost ka djetetu usmjerava i djelovanje javnih vlasti. U prvoj polovici stoljeća raste interes u skrbi za djecu, od zdravstvene, socijalne pa do obrazovne. No sve to nije moglo nadvladati socijalne razlike koje su pratile odrastanje od rođenja pa do završetka adolescencije.
Nakon osnovne škole zagrebačka djeca imala su nekoliko mogućnosti daljnjeg školovanja. Nastaviti školovanje u jednoj od zagrebačkih gimnazija, građanskih škola, srednjih strukovnih škola, produžnoj osnovnoj školi (rijetke u Zagrebu) ili čekati polazak u naukovanje i time u neku šegrtsku školu. Odabir srednje škole imao je u sebi i socijalnu komponentu. Građanske škole i zanate polazili su u pravilu djeca siromašnijih roditelja. No interes za gimnazije bio je krajem dvadesetih, a naročito tridesetih godina sve veći te su ih sve više polazila i siromašnija djeca. Srednjoškolski sustav doživljavao je promjene. Od blagog elitizma i autoritarnosti srednjih škola u vrijeme kraja 19. stoljeća i prije Prvog svjetskog rata prema sve većem broju polaznika, naročito tridesetih godina.
U Zagrebu je gradska vlast uočila važnost socijalne i zdravstvene skrbi za predškolsku i školsku djecu. Osnovala je nekoliko zdravstvenih i socijalnih ustanova – Gradski dječji ambulatorij (1907.), Gradski školski ambulatorij (1923.), Gradski školski zubni ambulatorij (1927.), gradska dječja skloništa (od 1918.), Gradsko dječje oporavilište u Selcu (1919.) te Gradsko dječje uzgajalište Amruševo u Klinča Selu (1920.). Ove ustanove brinule su se o velikom broju zagrebačke osnovnoškolske djece. Možemo ih promatrati i kao dio početaka socijalne države koja je svoj procvat doživjela nakon Drugog svjetskog rata.
U izboru zanimanja i u kasnijem školovanju, osim klasne odrednice, dominirao je i rodni stereotip. Tradicionalna uloga žene u obitelji kao kućanice prožimala je javni život. Za djevojke su se preporučivala znanja i zvanja vezana uz domaćinstvo. To je poticala i država svojim zakonskim propisima. Primjerice u čl. 18 Zakona o građanskim školama iz 1931. je stajalo: “…Nastava u ženskim i mešovitim građanskim školama podešavače se i prema pozivu žene u životu.”Mnogi čak i progresivniji prosvjetni djelatnici vidjeli su važnu ulogu u odgoju djevojaka za domaćinstvo. Objašnjavali su to time da će one u životu uz rad morati znati voditi i kućanstvo.
U Zagrebu su škole imale velikih problema s prostorom. Nedostajalo je školskih zgrada. Brz rast stanovništva grada nije pratila izgradnja škola. Školske zgrade bile su prenatrpane. Primjerice zgrada osnovne škole na Kaptolu u svojim prostorima mogla je primiti najviše 800 učenika. I to bi bilo puno. Umjesto toga u nju je u međuratnom razdoblju dolazilo do 2 500 đaka.1246 U školskoj zgradi, osim osnovne škole, bile su smještene zanatska i građanska škola. Slično situacija je bila i u srednjoškolskom obrazovanju. Čim bi se otvorila neka nova zgrada za osnovnu ili srednju školu ona je odmah bila puna djece.
Na kraju, ovom radu nije cilj donijeti konačne rezultate i zaključke nego pokušati potaknuti daljnja istraživanja povijesti djece i odrastanja ne samo u Zagrebu već i u Hrvatskoj i to u svim povijesnim razdobljima.
Romaneskni prvijenac Miklavža Komelja Sakrij me, sniježe posebna je novost u današnjem slovenskom literarnom stvaranju. Njegov način pisanja mogli bismo literarno teoretski označiti kao magijski realizam. I mogli bismo s pravom ustvrditi da je u tom žanru dosad to najbolji tekst u slovenskoj literaturi. Svojom središnjom pričom izdvaja se iz većinskog usmjerenja suvremene slovenske proze, koja se u većini slučajeva bavi jedino abdominalnim položajem čovjekova života. Naime, priča govori o susretu mladića koji traga za dubljim smislom postojanja i katoličkog biskupa koji se nalazi na pragu smrti. Taj susret urodio je kod mladića prihvaćanjem vjere, koja je u neposrednom okruženju shvaćena kao „eksces“, ali mladiću znači prostor slobode upravo zato „što u njemu nema ničega što bi se moglo nazvati slobodom“. „O, tajno slobode! Može li to što važi kao sloboda doista biti sloboda? Netko je za mnoge simbol višestoljetnog ugnjetavanja – ali u hipu kad se oslobodiš od njega i svladaš ga, on će postati stvarnim simbolom slobode.“ U toj dihotomnoj lucidnosti autor stvara svoju pripovijest koja je od samog početka pa sve do kraja značenjski višeslojna, kao što je i istina postojanja i povijesti višeslojna, tako da se njenoj činjeničnom stanju možemo približiti jedino putem dijalektike protuslovlja.
Susreti mladića s biskupom Leničem crvena su nit pripovijesti i „prostor“ koji autoru omogućava prikaz cjelovite slike vremena i ozračja u kojem živi. Radi se ponajviše o fiktivnim susretima, budući da se većina događaja zbiva u mladićevoj mašti. To je dakle priča o mladićevu unutarnjem životu i njen pravi sadržaj ostaje zabilježen samo u njegovom sjećanju. Dvanaest sudbonosnih stranica pripovijesti, koja bi trebala razotkriti njegov unutarnji svijet, „ostalo je nenapisanih. Dvanaest stranica bijelih poput snijega“. Tim riječima završava se romaneskna pripovijest, a time je ujedno objašnjeno simboličko značenje samog naslova romana. Putovanje kroz snijeg ne simbolizira samo životni put biskupa Leniča, njegovo stvarno hodočašće prema Smrti koja nije smrt. „Tko želi vidjeti Smrt, mora uskrsnuti od mrtvih. … Smrt je uvijek na strani čuda.“ Takvo stajalište oduzima smrti njen sukus strave. Snijeg kao simbol očišćenja dobiva metafizič- ko značenje pročistača strave povijesnog vremena. „Miris snijega isprao je miris po vremenu“. Stvarna radnja romana zbiva se u slovenskoj povijesti posljednjih nekoliko stoljeća, od protureformacijskog baroka do osamostaljenja slovenske države, te poput pripovjedne ponornice kreira susrete mladića s biskupom. Razmišljanje o tom događanju želi isprati iz sjećanja mračne strane povijesti koja presudno određuje mladićevu duševnu strukturu. Naime, njegovo odlasci u posjete biskupu u biskupski dvorac, koji bi trebao biti posvećen Deo Optimo Maximo, imaju značenje odlaženja u mračnu povijesnu stvarnost slovenskog katolicizma. „Kao da tonem do ostataka broda koji je nekad davno ostao ležati na dnu mora poslije brodoloma“. Tom potopljenom brodu ulijeva život jedino biskupova čvrsta vjera, koju na simboličan način uprizoruje meditativna molitva krunice. Autor tu molitvu u cijelosti unosi u roman kao mantru slovenske pučke pobožnosti koja upravo u njoj pronalazi svoj mir i čvrstinu, unatoč stravičnoj povijesti i potapanju crkvenog broda. Takva je bila pobožnost biskupa Leniča koja se duboko dojmila i mladića u traganju za samim sobom.
Slovenski katolicizam, koji je svoju povijesnu autentičnost izrazio u raskošnosti baroka, prodire u autorovu svijest svojom slikovitom magijom koju mladić susreće na freskama ljubljanske katedrale. Međutim, tu „sliku raja“ doživljava kao bojište. Vjeru doživljava kao borbu. Borbu koja se razbuktava nemirom duha. „Religija nije pružila zaštitu od kaosa koji se stvorio, nego je taj kaos kao svoje bojište likovno oblikovala na stropu te ga na taj način otvorila prema nebu.“ Ta polazna fascinacija baroknog katolicizma, koja će mladića dovesti do krštenja, rastvara se kroz reminiscenciju povijesti i životne sudbine biskupa Leniča u tragediju koju autor simbolički izražava rečenicom: „Jame su bile pune ubijenih tijela“. Povijest je vrijeme strave stvorenih bića koja stoje u redu za klaonicu. Tu povijest treba nadvisiti. To je njegova zadaća. „Povijesna djela su povijesna zato što ih je netko zapisao: A ja sam stranice zapisivao, kako bi ih oteo povijesti.“ U tome je kompletno značenje njegove „kronike“. Izbrisati kodiranu povijesnu istinu, istrgnuti je iz kodova i vratiti životu. Jer život je čovjeku jedini istinski put. To je „put koji podrazumijeva beskonačnost jedne jedine točke“. Smisao čovjekova postojanja nije postignuće nekog cilja, koji nije drugo do utvara približavanja nekoj točki. „Ne radi se o tome kako doći od jedne do druge točke, nego o tome kako postati drugo biće.“ Postati Čovjek jedini je smisao života i povijesti. I u tome se očituje relativnost povijesnog vremena, ukoliko nije vrijeme vječnosti. Tom sumornom svijetu, prepuštenom utonuću vreme- na, dah života pruža jedino susret s umirućim biskupom, koji je i na samom pragu smrti sačuvao snagu moralnog stava, dok je s odobravanjem slušao riječi opomene partizanske liječnice: „Za postizanje svega što pripada pojedinačnom narodu imamo na raspolaganju brojne mogućnosti, ali izabrali smo najlošiju u povijesti, koja je posijana neopisivim neprijateljstvom. … Mijenjate nam zastave. Kako da poslije svega toga znam ispod koje da stanem, a da me kolac na kome visi neće okljaštriti? …
Problem je u tome kakva će cijena biti za sve ovo. … Zločinac je kažnjen već samom činjenicom da svoje breme ne može odložiti…“ Takvim spoznajama želi Komeljev roman sa svojom središnjom slikom snijega kao simbolom očišćenja isprati smrad povijesnog vremena. „To je bila moja zadaća. Bio je to tek početak. Bio je to tek svršetak. Ljudi nisu primijetili da vrijeme više ne postoji.“ Ovakvim završnim objašnjenjem u romanu upozo- rava na vrijeme, naše vrijeme oslobođeno od povijesna sjećanja, ne bi li povijest postala prostor i vrijeme čovjekova postojanja danas i ovdje. Roman je glas koji vapi za takvim očišćenjem. „Glas je izgubio svako značenje – i bio je smrt o kojoj zavisi svaki smisao svijeta.“ Komeljev roman je hodočašće prema Smrti, kako bi se smrt pobijedila, a životu se vratio život. Naime, svaki put čovjekova postojanja jest hodočašće prema Smrti koja nadvisuje smrt. „Smrt je uvijek na strani čuda … Čudo je odluka.“ Odluka za život. Jer život je najviša vrijednost.
Ovo kratko osvjetljavanje metafizičkog „sadržaja“ romana osvjetljava samo jedan višeslojni vidik koji bi trebao jamčiti temeljit uvid u kompleksno štivo Komeljeve pripovijesti. Ta značenja izviru iz simbola Smrti, snijega, glasa, puta… Magijski realizam daje simbolima njihovo autentično značenje koje se izražava u protuslovlju. Naime, u dijalektici protuslovlja odražava se cjelovita stvarnost postojanja. Stoga magijski realizam uspijeva podati cjelovitu sliku čovjekova bivstvovanja u vremenu i prostoru povijesti koja se uvijek iznova sažima u konkretnoj čovjekovoj sudbini – ovdje u tragalačkom susretu mladića s umirućim biskupom – kao njena bitna poruka. Otvara uvid u metafizičko spoznavanje čovjekove biti koja je zbijena u skromnoj jezgri čovjekove svijesti i nepregledne sfere podsvijesti.
„Čiji mozak može izdržati toliko međusobno suprotstavljenih tvrdnji? Kao lutke u kazalištu vezani smo sa stotinama niti.“
Miklavž Komelj (rođen 1973. u Kranju, Slovenija), je jedna od ključnih ličnosti slovenske suvremene poezije i književnosti. Do sada je objavio 16 knjiga poezije (Luč delfina /Svijetlo delfina, 1991/, Rosa /2002/, Hipodrom /2006/, Nenaslovljiva imena /2008/, Modra obleka /Plava odjeća, 2011/, Roke v dežju/Ruke u kiši, 2011/, Noč je abstraktnejša kot N / Noč je abstraktnija nego N, 2014/, Minima impossibilia /2015/, Liebestod /2017/, 11 /2018/, Stigmatizacija /2019/, Goreča knjiga /Goruća knjiga, 2020/, Pred nevidnim /Uoči nevidljivog, 2022/, Med /2023/, Da in Ne /Da i Ne, 2023/ i To noč bom terjal od tebe tvojo dušo /Ove noći ću zahtjevati od tebe voju dušu, 2024/), dramsku poemu Ni mogoče čakati zaman (Ne može se čekati uzalud, 2020, kao dio multimedijskog projekta sa koreografinjom in plesaćicom Lejom Jurišić) dve knjige eseja (Nujnost poezije /2010/, Hierarhija /2023/), tri knjige kratke proze (Sovjetska knjiga /2011/, Larvae /2019/, naučnu monografiju Kako misliti partizansko umetnost? (Kako misliti partizansku umjetnost?, 2009), knjigu slika Ni mogoče čakati zaman (Ne može se čekati uzalud, 2020, kao dio multimedijskog projekta) i nekoliko manjših knjižnih radova. Doktorirao je iz povijesti umetnosti sa tezom Značenja prirode u toskanskoj umjetnosti prve polovine XIV. vijeka. Objavio je mnoge naučne i stručne članke i eseje o umetnosti, društvenim temama itd. Priredio je izdanja sabranih pesama Jureta Detele i antologiju Detelovih tekstova iz zaostavšine, svih do tada neobjavljenih tekstova Srečka Kosovela, zaostavšine Vojka Gorjana, korespondence Karla Destovnika Kajuha itd. Mnogo se bavi i prevođenjem; na slovenački je između ostalog preveo djela sor Juane Inés de la Cruz, Petra Petrovića Njegoša, Ezre Pounda, Fernanda Pessoa, Césara Valleja, Djune Barnes, Pier Paola Pasolinija i Alejandre Pizarnik. Imao je nekoliko samostalnih slikarskih izložba; bio je također jedan od kuratora stalne izložbe Kontinuitete i prelomi u ljubljanskoj Modernoj galeriji. Za svoj rad je u Sloveniji primio više najvažnijih nacionalnih nagrada. Roman Sakrij me, sniježe je u originalu izišao sa naslovom Skrij me, sneg kod Slovenske matice 2021. G. Taj roman je bio 2024. g. i osnova za kazališnu predstavu Dragana Živadinova.
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 9. studenoga 1947. u Vrbišnici, u općini Hum na Sutli u Hrvatskom zagorju. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i počasni član Društva slovenskih pisateljev. Dobitnik je “Nagrade fonda A. B. Šimić” za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, “Nagrade dr. Stjepan Kranjčić” za duhovno pjesništvo 2010., “Nagrade Rikard Jorgovanić” za pjesničku zbirku na materinskom govoru 2013., te “Nagrade Franjo Horvat Kiš” za najbolji putopis 2017.
Preveo je sa slovenskog na hrvatski sljedeće knjige: pjesme o seljačkim bunama, Spektar, Zagreb, 1974.; Slovenski začinjavci (od Trubara do Linharta), Matica srpska, Novi Sad, 1978.; Josip Jurčič: pripovijetke, Matica srpska, Novi Sad, 1979.; Lojze Kovačič: Tri žene (roman), Cankarjeva založba, Zagreb, 1985.; Edvard Kocbek: Drugovanje (partizanski dnevnik), Cankarjeva založba, Zagreb, 1986.; Veno Taufer – Dane Zajc: Izabrane pPjesme, Forum, Zagreb, 1987.; Suvremena slovenska poezija, Forum, Zagreb, 1988.; Edvard Kocbek: Izabrana djela (pjesme, novele, dnevnici, eseji), Alfa, Zagreb, 2009.; Vinko Möderndorfer: Nitko više ne piše pisma (roman), Alfa, Zagreb, 2014.; Andrej E. Skubic: Samo dođi doma (roman), Alfa, Zagreb, 2016.; Ovdje i sada (antologija novijeg slovenskog pjesništva), Lojze Kovačič: Prodišlice (roman u dvije knjige), Alfa, Zagreb, 2017.; Lojze Kovačič: Kristalno vrijeme (roman), Meandar Media, Zagreb, 2018.; Tone Peršak: Preobrazbe (roman), Meandar Media, Zagreb, 2019.; Peter Kovačič Peršin: Kako biti i opstati čovjekom (eseji), Alfa, Zagreb, 2019.; BraneSenegačnik: Tijela tišine (pjesme), Literis, Zagreb, 2019.; Boris A. Novak: Obitavališta duša (treća knjiga eposa Vrata nepovrata), Fraktura, Zaprešić, 2021.; Miljana Cunta: Otići za riječima, Artikulacije, Koprivnica, 2022.
“Letenja jednog autsajdera” pjesnička je knjiga Zlatka Majseca u kojoj autor ovaj put u mediju poezije razvija svoju posebnu, poetsku buntovnu poziciju iz perspektive frika, autsajdera. Podsjetimo, Majsec već godinama na portalu Kronike Velike Gorice piše kolumnu “Frik iz kvarta”, a tekstove je uobličio u istoimene uspješne knjige proze. Neobično je da u svijetu spektakla koji nas okružuje pjesnik ne teži nikakvoj poziciji moći, već želi upravo iz rubne pozicije komentirati društvenu sredinu u kojoj živi, ali, prije svega, svoj vlastiti život, zablude i deziluzije. I to čini satirički oštro, ironično, ponekad lirski, kao bluzer. Majsec, koji je i profesor filozofije, nije niti malo naivan u tom propitivanju. On postavlja pitanje o jastvu, osobnosti, o mijenama koje ironično naziva “Majsečeve mijene”, ne bi li time duhovito dočarao činjenicu da je, kako ističe u pjesmi “Heureka”: “naš život album sa bezbroj sličica naših ‘ja’ što su se pojavile na pozornici naše privatne povijesti.” I upravo sva ta ja, ushiti i rezigniranosti, reminiscencije i žudnje opisuje nekad u romantičnom, a nekad u ironičnom modusu. Poezija kao vrsta je više vezana za unutrašnje svjetove, za propitivanje pozicije lirskog subjekta, zato su i pjesme Zlatka Majseca poetska samopropitivanja. Poezija je ludička, puna rime, igara riječi, u njima se povezuje filozofsko i ono svakodnevno, pjesme su autoironične i, uz to, društveno kritičke.
Premda se naizgled pjesnikov bunt čini infantilnim, kasnim sazrijevanjem, on je zapravo dublji, samospoznajni okvir koji provocira ustaljene norme, obrasce ponašanja, institucije, rutine, ne bojeći se osamljenosti jer upravo “pjesmogradnja”, izraz koji spominje u pjesmi, za njega je temelj u kojem nalazi smisao vlastita života, odmak od tuđih očekivanja i od vlastitih razočaranja ili bar postavlja pitanja je li uopće u životu uspio i što je zapravo taj ideal uspjeha koji se nudi. Zlatko Majsec godinama je pisao pjesme, nastupao na slam i drugim poetskim događanjima i čitanjima, a sada je došlo vrijeme da konačno vlastite pjesme objavi u obliku knjige, jer one su i duboko introspektivne, ali dovoljno i odmaknute od jastva, nude pogled u jedan, prije svega, autentičan život. Život snova, čežnji, nemira, uspjeha, sjećanja… Pjesme imaju u sebi i dah atmosfere djetinjstva, morskih večeri, proljetnih pasaža, sutona i prvog snijega, ali su i kritičke i melankolične kronike grada, jer npr. u splinu goričkih magli pjesnik, kao onaj koji se kreće gradom, uočava razne dimenzije, prije svega socijalne, ali sve senzacije…
Premda u stvarnom životu pjesnik nema rubnu poziciju, zaposlen je, on je razvija kroz svoj književni rad, jer kroz letenja, kao letač i lutač, noćni hodač, on hoda svijetom, piše i svira, tumači i pjeva i nudi čitatelju sav taj pjesnički svijet sastavljen od kraćih pjesama, kako ih naziva “kratkim potezima kistom” i duljih pjesama, koje piše kao vječiti vanjski suradnik, kao onaj koji nikome ne pripada. No ta ga pozicija ne plaši, kao ni samoća, ni neostvarenost snova, rasplinutost žudnji, jer pjesnik iskreno, erotično i bez šmiranja, živi i piše, da ostane zapisan smjer svih tih letova. Jer, uostalom, i smisao jest u traganju: “učim letjeti, za drugo nikad ni ne marih”. I dok spušta rolete na svoje misli, pjesnik ih podastire čitatelju u poeziji punoj života, igrivoj i sanjivoj, oštroj i nježnoj, da se u njoj prepozna, da ga ohrabri za let.
Darija Žilić
O AUTORU
Zlatko Majsec rođen je 1979. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Velikoj Gorici, a 2008. diplomirao filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od desete do osamnaeste godine prilično se ozbiljno bavio košarkom. Živi u Velikoj Gorici, radi u Zagrebu.
Bavi se pisanjem pjesama (prvu napisao sa 7 godina), kratkih priča i kantautorskim radom. S bendom Mel Camino, u kojem kao kantautor i pjevač djeluje od 2006., izdao je 5 studijskih albuma i održao pregršt koncerata, a uz bend ima i nešto intimniji minimalističkiji muzički projekt
„Frik iz kvarta“ koji ime dijeli s Majsecovom neobičnom i razigranom kolumnom koja već 8 godina, u ritmu jednom tjedno, izlazi na web portalu Kronike VG.
Već dvadesetak godina nastupa i kao dio underground pjesničke scene zvane Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u raznim književnim časopisima, a kao glazbenik i pjesnik bilježi brojne klupske i festivalske nastupe te gostovanja u radio i tv emisijama.
2015. izdaje zbirku pjesama „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“ za nezavisnog izdavača „Bratstvo duša“ – Zdenka Franjića.
2017. izdaje zbirku kolumni koju čine vrlo kratke priče, pjesme, eseji i tekstovi ne baš strogo definirane forme „Frik iz kvarta“ za izdavača „Matica Hrvatska – ogranak Velike Gorice“.
2019. izdaje drugu zbirku kolumni „Frik iz kvarta ponovo napada“ – izdavač – biblioteka Albatros (Pučko otvoreno učilište VG)…
Tahar Ben Jelloun rođen je 1. prosinca 1944 u Fezu, Maroko/studira filozofiju na Sveučilištu Mohammed u Rabatu. Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. u Francusku odlazi 1971. na posdiplomski studij socijalne psihologije. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut. Taharr Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Ciacatrices du soileil – Ožiljci na suncu, Les amanadiers sonet morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – ludi Moha, mudri moha (1978), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981), od kojih su najpoznatiji: Le ‘Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacr`ee – sveta noć, također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska i Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi se dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenosti odnosa muškarca i žene. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
Za roman La Nuit sacr`ee – Sveta noć 1987. dobiva Gonkurovu nagradu.
Ova je knjiga koju bismo mogli preciznije nazvati kraćom studijom plod istraživanja nevelikog opusa poznatog hrvatskog pjesnika Josipa Pupačića. Istraživanje se primarno temeljilo na poetici i stilistici samog pjesničkog opusa s povremenim i nužnim silaženjima u teorijske domene dubinske semantike i antropološko-simbološke hermeneutike. Model koji nudimo u ovoj studiji predmnijeva teorijsku eklektičnost, ali zadržava osnovne provodne niti vezane za odčitavanje poetičkih signala primarnih za njegovo razumijevanje. Pomno iščitavanje velikog opusa književnokritičkih i književnoznanstvenih tekstova o Josipu Pupačiću nametnulo je pristup koji zahtijeva svaka ozbiljnija znanstvena misao; integrativni model u kojem se slijede i/ili kritički sagledavaju spoznaje kako bi se učinio još jedan suvisli hermeneutički korak u modelskom opisu Pupačićeva pjesništva. Model je podijeljen u pet poetičkih odvojaka koji slijede unutarnju logiku razvoja dostupnog poetskog teksta. To su animističko-panteistička slika čovjeka i svijeta te obiteljski kompleks u ranom pjesništvu i decentrirani subjekt, metapoetički i autoreferencijalni uvidi te semantička moć referencijskih znakova u kasnom pjesništvu. Navedena predmetna polja održavaju vezu s poetikom i stilistikom pojedinih zbirki, ciklusa i pjesama, te nudi se mnoštvo njihovih pojavnih realizacija i unutrašnjih i vanjskih povezivanja s cjelinskim usustavljenjem opusa. Nadamo se kako će studija pomoći teoretičarima, kritičarima, nastavnicima i studentima književnosti kao i brojnim ljudima zainteresiranim za pjesništvo u sagledavanju Pupačićeve poezije kao i kritičkim primjećivanju nekog nedostatka ili nedosljednosti u interpretaciji. Objavu ove knjige podržao je moj vjerni izdavač Biakova iz Zagreba i draga urednica i prijateljica Zorka Jekić na čemu joj od srca zahvaljujem. Kritičke opaske s mnogo poticajnih smjerova uputile su mi prve čitateljice rukopisa, drage kolegice sa zadarske kroatistike, doc. dr. Sanja Knežević i prof. dr. Kornelija Kuvač Levačić koje su napisale i sjajne recenzije na kojima zahvaljujem.
Pjesnikinja Alka Pintarić (r. 1938.) po obrazovanju romanist tek u kasnijim godinama svog života počela je bilježiti svoje pjesme i ovo je dvanaesta samostalna knjiga u papirnom izdanju prema katalogu NSK-a. Također je još zastupljena svojim radovima u časopisima i skupnim izdanjima. Sama nas u svom životopisu podsjeća na vrijeme kad je učinila „munjevit iskorak u sferu duha u nikad do kraja shvatljiv i dohvatljiv misterij Stvoritelja i stvorenog“. U tom „traganju za smislom života“ bitno joj je pomogao učitelj dr. Tomislav Ivančić, sada već pokojni, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
U ovom osvrtu to navodim iz autoričine biografije jer joj je očito stalo da čitatelj dozna iz kojeg je izvora crpla teme svojega nadahnuća i u posljednjih desetak godina objavila svoje samostalne knjige.
I ova zbirka od kojih devedeset kraćih pjesama svjedoči o tome. Autorica ju je naslovila Minijature dodajući podnaslov Trenutci za Krista, posvećena je „svima koji u ovim stihovima čuju Krista“. Štoviše autorica bilježi vrijeme nastanka knjige te piše „zbirka nastala u Velikom tjednu 2018“.
Dakle, donekle ove napomene sile autora ovih redaka da se drži naputaka same autorice i pokuša iznutra razumjeti i tumačiti ovu zbirku pjesama. Vrijeme intenzivnog proživljavanja kršćanske poruke zbiva se upravo u Velikom tjednu, od Cvjetne nedjelje do uskrsnog jutra. Tu je zasvakog kršćanina sažeta sva tragika i veličina čovjeka koju je sažeo u dvije riječi Rimljanin Pilat – ecce homo. Tu je obasipanje čovjeka Isusa palminim grančicama i cvijećem, tu je svečana večera s učenicima, tu je na djelu izdaja i na kraju taj isti puk sutradan po večeri viče – raspni ga, raspni! I posluša ih Pilat, predstavnik rimske vlasti, opra ruke i reče eto vam ga pa činiti kako ste naumili. I Isus na križu reče – gotovo je, a uz Isusa osta samo majka i učenik Ivan. No, obrat koji se dogodio u nedjeljno jutro i anđelov pozdrav, ženama koje dođoše na grob, nema ga tu – uskrsnuo je, potvrdiše da taj Isus Nazarećanin nije samo čovjek, on je Pomazanik, Mesija, Krist, on je štoviše Sin Božji – Logos, Riječ, kako zapisa Ivan u svom evanđelju – Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog (Iv 1,1).
U tom ozračju Velikog tjedna i intenzivnih razmišljanja naša je autorica sazdala hvalevrijednu zbirku pjesama. Sama će zapisati to u pjesmi:
Koliko hvale moraju prevaliti usne moje
Kojeg li zanosa
Kojeg divljenja…!
U jednom času dao si mi
riječi razigrane
da po njima čujem
RIJEČ
mene izabrao da je nosim…
Tako miljenica Kralja
postadoh.
Čovjek razapet između dobrog činjenja i grijeha, između vjere i nevjere, prožet nadom i vjerom očekuje da se nađe u Ljubavi koja jedina ostaje. A na tom putu postajā puno je posrtaja i ustajanja, puno propitivanja, puno izdaja i nevjera. U intenzitetu tog velikotjednog razmišljanja naša će autorica zapisati na Veliki četvrtak 2018. godine ovu pjesmu.
Posljednji je dan
Večera čeka
Gospodar i sluga za
istim stolom…
Prijateljstvo i izdaja
Vjera ili nevjera…?!
pitanje je časa
u vremenu…
Ona je mislima na Veliki petak na Golgoti i želi Isusovu Muku utisnuti u svoju bol i da je ponese kad bude silazila polako u svoj svagdan. I ono što svakog smrtnika pozemljara muči, to je grob koji nas čeka pa u svom razmišljanju pred Isusovim grobom kaže:
Klečim pred Tvojim
grobom
i punim i praznim
Pokušavam ući u tajnu
Boga i Čovjeka…
Ali mi ona
Svakim novim razmišljanjem
sve više izmiče…
Još će u dvije sljedeće pjesme tematizirati uskrsni početak, zatim iskazuje žudnju za sjedinjenjem s Bogom i obraća se pravednosti Božjoj ovim stihovima:
Pravednost je Tvoja
bjelja od snijega;
hoću li čekati
dugo
da me po njoj
oblikuješ…
Jer zastori padaju
svakog dana i
priječe
da uistinu vidim
tko sam
No, stvarnost je takva da ju želimo preskočiti, a često poželimo „O, da je barem nema!“.
Vječna čežnja čovjeka smrtnika očituje se u želji da ostane tu među živima na zemlji. Tema je to mnogih pjesnika, a posebno je izražena u Horacija u tri riječi – non omnis moriar – neću sav umrijeti jer sam, reći će Horacije u sljedećim stihovima, svojim pjesmama sebi sagradio spomenik vječniji od mjedi. Tako i naša autorica završava svoju zbirku ovom pjesmom:
Opjevaj svoju ljubav
strasnu
i zatvori u kocku;
ostavi je na klupi
da bude igračka
u rukama djeteta i
starca
il’ slučajnog prolaznika
kad tebe više ne bude
Ovaj kratak osvrt o pjesmama nastalim u trenutcima intenzivnih promišljanja ljudske egzistencije u vrijeme sjećanja na povijesna zbivanja kad se Bog na poseban način očitovao u ljudskoj povijesti samo je dio mozaika koji je satkala naša pjesnikinja, a na čitatelju je da uzme knjigu u ruke i da zajedno s autoricom prati njezin slijed misli koji je prožet čežnjom za blizinom i ljubavi iskrenom i dubljom od morskih dubina… A tko nije!?
Biakova's Website 