“Letenja jednog autsajdera” pjesnička je knjiga Zlatka Majseca u kojoj autor ovaj put u mediju poezije razvija svoju posebnu, poetsku buntovnu poziciju iz perspektive frika, autsajdera. Podsjetimo, Majsec već godinama na portalu Kronike Velike Gorice piše kolumnu “Frik iz kvarta”, a tekstove je uobličio u istoimene uspješne knjige proze. Neobično je da u svijetu spektakla koji nas okružuje pjesnik ne teži nikakvoj poziciji moći, već želi upravo iz rubne pozicije komentirati društvenu sredinu u kojoj živi, ali, prije svega, svoj vlastiti život, zablude i deziluzije. I to čini satirički oštro, ironično, ponekad lirski, kao bluzer. Majsec, koji je i profesor filozofije, nije niti malo naivan u tom propitivanju. On postavlja pitanje o jastvu, osobnosti, o mijenama koje ironično naziva “Majsečeve mijene”, ne bi li time duhovito dočarao činjenicu da je, kako ističe u pjesmi “Heureka”: “naš život album sa bezbroj sličica naših ‘ja’ što su se pojavile na pozornici naše privatne povijesti.” I upravo sva ta ja, ushiti i rezigniranosti, reminiscencije i žudnje opisuje nekad u romantičnom, a nekad u ironičnom modusu. Poezija kao vrsta je više vezana za unutrašnje svjetove, za propitivanje pozicije lirskog subjekta, zato su i pjesme Zlatka Majseca poetska samopropitivanja. Poezija je ludička, puna rime, igara riječi, u njima se povezuje filozofsko i ono svakodnevno, pjesme su autoironične i, uz to, društveno kritičke.
Premda se naizgled pjesnikov bunt čini infantilnim, kasnim sazrijevanjem, on je zapravo dublji, samospoznajni okvir koji provocira ustaljene norme, obrasce ponašanja, institucije, rutine, ne bojeći se osamljenosti jer upravo “pjesmogradnja”, izraz koji spominje u pjesmi, za njega je temelj u kojem nalazi smisao vlastita života, odmak od tuđih očekivanja i od vlastitih razočaranja ili bar postavlja pitanja je li uopće u životu uspio i što je zapravo taj ideal uspjeha koji se nudi. Zlatko Majsec godinama je pisao pjesme, nastupao na slam i drugim poetskim događanjima i čitanjima, a sada je došlo vrijeme da konačno vlastite pjesme objavi u obliku knjige, jer one su i duboko introspektivne, ali dovoljno i odmaknute od jastva, nude pogled u jedan, prije svega, autentičan život. Život snova, čežnji, nemira, uspjeha, sjećanja… Pjesme imaju u sebi i dah atmosfere djetinjstva, morskih večeri, proljetnih pasaža, sutona i prvog snijega, ali su i kritičke i melankolične kronike grada, jer npr. u splinu goričkih magli pjesnik, kao onaj koji se kreće gradom, uočava razne dimenzije, prije svega socijalne, ali sve senzacije…
Premda u stvarnom životu pjesnik nema rubnu poziciju, zaposlen je, on je razvija kroz svoj književni rad, jer kroz letenja, kao letač i lutač, noćni hodač, on hoda svijetom, piše i svira, tumači i pjeva i nudi čitatelju sav taj pjesnički svijet sastavljen od kraćih pjesama, kako ih naziva “kratkim potezima kistom” i duljih pjesama, koje piše kao vječiti vanjski suradnik, kao onaj koji nikome ne pripada. No ta ga pozicija ne plaši, kao ni samoća, ni neostvarenost snova, rasplinutost žudnji, jer pjesnik iskreno, erotično i bez šmiranja, živi i piše, da ostane zapisan smjer svih tih letova. Jer, uostalom, i smisao jest u traganju: “učim letjeti, za drugo nikad ni ne marih”. I dok spušta rolete na svoje misli, pjesnik ih podastire čitatelju u poeziji punoj života, igrivoj i sanjivoj, oštroj i nježnoj, da se u njoj prepozna, da ga ohrabri za let.
Darija Žilić
O AUTORU
Zlatko Majsec rođen je 1979. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Velikoj Gorici, a 2008. diplomirao filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od desete do osamnaeste godine prilično se ozbiljno bavio košarkom. Živi u Velikoj Gorici, radi u Zagrebu.
Bavi se pisanjem pjesama (prvu napisao sa 7 godina), kratkih priča i kantautorskim radom. S bendom Mel Camino, u kojem kao kantautor i pjevač djeluje od 2006., izdao je 5 studijskih albuma i održao pregršt koncerata, a uz bend ima i nešto intimniji minimalističkiji muzički projekt
„Frik iz kvarta“ koji ime dijeli s Majsecovom neobičnom i razigranom kolumnom koja već 8 godina, u ritmu jednom tjedno, izlazi na web portalu Kronike VG.
Već dvadesetak godina nastupa i kao dio underground pjesničke scene zvane Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u raznim književnim časopisima, a kao glazbenik i pjesnik bilježi brojne klupske i festivalske nastupe te gostovanja u radio i tv emisijama.
2015. izdaje zbirku pjesama „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“ za nezavisnog izdavača „Bratstvo duša“ – Zdenka Franjića.
2017. izdaje zbirku kolumni koju čine vrlo kratke priče, pjesme, eseji i tekstovi ne baš strogo definirane forme „Frik iz kvarta“ za izdavača „Matica Hrvatska – ogranak Velike Gorice“.
2019. izdaje drugu zbirku kolumni „Frik iz kvarta ponovo napada“ – izdavač – biblioteka Albatros (Pučko otvoreno učilište VG)…
Tahar Ben Jelloun rođen je 1. prosinca 1944 u Fezu, Maroko/studira filozofiju na Sveučilištu Mohammed u Rabatu. Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. u Francusku odlazi 1971. na posdiplomski studij socijalne psihologije. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut. Taharr Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Ciacatrices du soileil – Ožiljci na suncu, Les amanadiers sonet morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – ludi Moha, mudri moha (1978), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981), od kojih su najpoznatiji: Le ‘Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacr`ee – sveta noć, također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska i Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi se dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenosti odnosa muškarca i žene. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom.
Za roman La Nuit sacr`ee – Sveta noć 1987. dobiva Gonkurovu nagradu.
Ova je knjiga koju bismo mogli preciznije nazvati kraćom studijom plod istraživanja nevelikog opusa poznatog hrvatskog pjesnika Josipa Pupačića. Istraživanje se primarno temeljilo na poetici i stilistici samog pjesničkog opusa s povremenim i nužnim silaženjima u teorijske domene dubinske semantike i antropološko-simbološke hermeneutike. Model koji nudimo u ovoj studiji predmnijeva teorijsku eklektičnost, ali zadržava osnovne provodne niti vezane za odčitavanje poetičkih signala primarnih za njegovo razumijevanje. Pomno iščitavanje velikog opusa književnokritičkih i književnoznanstvenih tekstova o Josipu Pupačiću nametnulo je pristup koji zahtijeva svaka ozbiljnija znanstvena misao; integrativni model u kojem se slijede i/ili kritički sagledavaju spoznaje kako bi se učinio još jedan suvisli hermeneutički korak u modelskom opisu Pupačićeva pjesništva. Model je podijeljen u pet poetičkih odvojaka koji slijede unutarnju logiku razvoja dostupnog poetskog teksta. To su animističko-panteistička slika čovjeka i svijeta te obiteljski kompleks u ranom pjesništvu i decentrirani subjekt, metapoetički i autoreferencijalni uvidi te semantička moć referencijskih znakova u kasnom pjesništvu. Navedena predmetna polja održavaju vezu s poetikom i stilistikom pojedinih zbirki, ciklusa i pjesama, te nudi se mnoštvo njihovih pojavnih realizacija i unutrašnjih i vanjskih povezivanja s cjelinskim usustavljenjem opusa. Nadamo se kako će studija pomoći teoretičarima, kritičarima, nastavnicima i studentima književnosti kao i brojnim ljudima zainteresiranim za pjesništvo u sagledavanju Pupačićeve poezije kao i kritičkim primjećivanju nekog nedostatka ili nedosljednosti u interpretaciji. Objavu ove knjige podržao je moj vjerni izdavač Biakova iz Zagreba i draga urednica i prijateljica Zorka Jekić na čemu joj od srca zahvaljujem. Kritičke opaske s mnogo poticajnih smjerova uputile su mi prve čitateljice rukopisa, drage kolegice sa zadarske kroatistike, doc. dr. Sanja Knežević i prof. dr. Kornelija Kuvač Levačić koje su napisale i sjajne recenzije na kojima zahvaljujem.
Pjesnikinja Alka Pintarić (r. 1938.) po obrazovanju romanist tek u kasnijim godinama svog života počela je bilježiti svoje pjesme i ovo je dvanaesta samostalna knjiga u papirnom izdanju prema katalogu NSK-a. Također je još zastupljena svojim radovima u časopisima i skupnim izdanjima. Sama nas u svom životopisu podsjeća na vrijeme kad je učinila „munjevit iskorak u sferu duha u nikad do kraja shvatljiv i dohvatljiv misterij Stvoritelja i stvorenog“. U tom „traganju za smislom života“ bitno joj je pomogao učitelj dr. Tomislav Ivančić, sada već pokojni, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
U ovom osvrtu to navodim iz autoričine biografije jer joj je očito stalo da čitatelj dozna iz kojeg je izvora crpla teme svojega nadahnuća i u posljednjih desetak godina objavila svoje samostalne knjige.
I ova zbirka od kojih devedeset kraćih pjesama svjedoči o tome. Autorica ju je naslovila Minijature dodajući podnaslov Trenutci za Krista, posvećena je „svima koji u ovim stihovima čuju Krista“. Štoviše autorica bilježi vrijeme nastanka knjige te piše „zbirka nastala u Velikom tjednu 2018“.
Dakle, donekle ove napomene sile autora ovih redaka da se drži naputaka same autorice i pokuša iznutra razumjeti i tumačiti ovu zbirku pjesama. Vrijeme intenzivnog proživljavanja kršćanske poruke zbiva se upravo u Velikom tjednu, od Cvjetne nedjelje do uskrsnog jutra. Tu je zasvakog kršćanina sažeta sva tragika i veličina čovjeka koju je sažeo u dvije riječi Rimljanin Pilat – ecce homo. Tu je obasipanje čovjeka Isusa palminim grančicama i cvijećem, tu je svečana večera s učenicima, tu je na djelu izdaja i na kraju taj isti puk sutradan po večeri viče – raspni ga, raspni! I posluša ih Pilat, predstavnik rimske vlasti, opra ruke i reče eto vam ga pa činiti kako ste naumili. I Isus na križu reče – gotovo je, a uz Isusa osta samo majka i učenik Ivan. No, obrat koji se dogodio u nedjeljno jutro i anđelov pozdrav, ženama koje dođoše na grob, nema ga tu – uskrsnuo je, potvrdiše da taj Isus Nazarećanin nije samo čovjek, on je Pomazanik, Mesija, Krist, on je štoviše Sin Božji – Logos, Riječ, kako zapisa Ivan u svom evanđelju – Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog (Iv 1,1).
U tom ozračju Velikog tjedna i intenzivnih razmišljanja naša je autorica sazdala hvalevrijednu zbirku pjesama. Sama će zapisati to u pjesmi:
Koliko hvale moraju prevaliti usne moje
Kojeg li zanosa
Kojeg divljenja…!
U jednom času dao si mi
riječi razigrane
da po njima čujem
RIJEČ
mene izabrao da je nosim…
Tako miljenica Kralja
postadoh.
Čovjek razapet između dobrog činjenja i grijeha, između vjere i nevjere, prožet nadom i vjerom očekuje da se nađe u Ljubavi koja jedina ostaje. A na tom putu postajā puno je posrtaja i ustajanja, puno propitivanja, puno izdaja i nevjera. U intenzitetu tog velikotjednog razmišljanja naša će autorica zapisati na Veliki četvrtak 2018. godine ovu pjesmu.
Posljednji je dan
Večera čeka
Gospodar i sluga za
istim stolom…
Prijateljstvo i izdaja
Vjera ili nevjera…?!
pitanje je časa
u vremenu…
Ona je mislima na Veliki petak na Golgoti i želi Isusovu Muku utisnuti u svoju bol i da je ponese kad bude silazila polako u svoj svagdan. I ono što svakog smrtnika pozemljara muči, to je grob koji nas čeka pa u svom razmišljanju pred Isusovim grobom kaže:
Klečim pred Tvojim
grobom
i punim i praznim
Pokušavam ući u tajnu
Boga i Čovjeka…
Ali mi ona
Svakim novim razmišljanjem
sve više izmiče…
Još će u dvije sljedeće pjesme tematizirati uskrsni početak, zatim iskazuje žudnju za sjedinjenjem s Bogom i obraća se pravednosti Božjoj ovim stihovima:
Pravednost je Tvoja
bjelja od snijega;
hoću li čekati
dugo
da me po njoj
oblikuješ…
Jer zastori padaju
svakog dana i
priječe
da uistinu vidim
tko sam
No, stvarnost je takva da ju želimo preskočiti, a često poželimo „O, da je barem nema!“.
Vječna čežnja čovjeka smrtnika očituje se u želji da ostane tu među živima na zemlji. Tema je to mnogih pjesnika, a posebno je izražena u Horacija u tri riječi – non omnis moriar – neću sav umrijeti jer sam, reći će Horacije u sljedećim stihovima, svojim pjesmama sebi sagradio spomenik vječniji od mjedi. Tako i naša autorica završava svoju zbirku ovom pjesmom:
Opjevaj svoju ljubav
strasnu
i zatvori u kocku;
ostavi je na klupi
da bude igračka
u rukama djeteta i
starca
il’ slučajnog prolaznika
kad tebe više ne bude
Ovaj kratak osvrt o pjesmama nastalim u trenutcima intenzivnih promišljanja ljudske egzistencije u vrijeme sjećanja na povijesna zbivanja kad se Bog na poseban način očitovao u ljudskoj povijesti samo je dio mozaika koji je satkala naša pjesnikinja, a na čitatelju je da uzme knjigu u ruke i da zajedno s autoricom prati njezin slijed misli koji je prožet čežnjom za blizinom i ljubavi iskrenom i dubljom od morskih dubina… A tko nije!?
na početku Marijine zbirke Dubrovnik narančama ozaren stoji posveta:
Posebno hvala tihim franjevcima Male braće, koji su kao mladići došli prije 450 godina iz Popova polja i postali franjevci, živuće baklje Gradu i puku. Povezujući povijest i baštinu u našim srcima, oni nam vedre dane i podneblja.
Drago mi je da smo večeras na ovom mjestu, koje posebno povezuje Mariju i mene. Franjevački klaustar i knjižnica su mjesta gdje smo se često znale susretati.
Tijekom srednje škole učile smo grčki i latinski jezik i nastavile zajedno dalje na fakultetu. Često smo dolazile u knjižnicu Male braće gdje smo čitale i posuđivale knjige. U tome nam je pomagao fra Justin Velnić, magistar farmacije i posljednji franjevac – ljekarnik, koji je radio u ljekarni Male braće, a znao je i starogrčki jezik. Ljeti bi dolazile na crkveni balatur uživati u koncertima Ljetnih igara.
Zato bih se na početku zahvalila Maloj braći, našim današnjim domaćinima, posebno prisjetivši se franjevaca koje sam poznavala: Ivice Dovranića, Justina Velnića, Marija Šikića i Damira Cvitića.
Prve Marijine pjesme pročitala sam preklani, to su pjesme njezine prve zbirke: Ruže majci darovane, koje su me odvele u Marijino djetinjstvo i zavičaj – rodno mjesto Ravno, među njezine susjede, prijatelje i obitelj.
Druga zbirka, koju večeras predstavljamo: Dubrovnik narančama ozaren, nastavak je prve i opisuje grad Dubrovnik u koji je Marija došla na školovanje, kojeg voli i danas mu se raduje, a ova zbirka je i dokaz te ljubavi prema gradu.
Drago mi je da sam jedna od njezinih prijateljica, koju je počastila svojim pjesmama. Naime, kad bi pjesmu napisala, poslala bi mi je da ju pročitam. Na tome sam joj zahvalna. Obradovala bi me, a radost i jest emocija koju najčešće osjećam čitajući njezine pjesme, koje karakterizira životna radost. Osim toga, pjesme krasi jednostavnost i duhovnost, a te nam vrijednosti Marija daruje kroz priču o narančama koje ozaruju grad.
Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren ima 51 pjesmu i jedinstveno je djelo koje u četiri cjeline govori o dubrovačkom kraju – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Prva cjelina: Narančeobuhvaća 21 pjesmu, druga cjelina: Podneblje obuhvaća 14 pjesama, treća: Gradima 8 pjesama i četvrta: Providencaobuhvaća 8 pjesama.
Poglavlja nam opisuju kakvo je podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu i kako je moćna providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno sve spaja. Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada, opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune okusa i mirisa, u tom smislu i čujne, imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.
U zbirci se nalaze još: Rječnik manje poznatih riječi, Marijin životopis, dva osvrta – moj i našega dragoga kolege, klasičnoga filologa i urednika ove zbirke Ivana Bekavca Basića, pod naslovom Lipost i kripost grada Dubrovnika, te Marijin nadahnuti prozni tekst: Božanski trag, u kojem navodi što ju je motiviralo na pisanje. Na kraju, pročitat ću vam dio toga teksta koji mi se posebno svidio:
Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledu na naranču „osluškujemo“ njezin miris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše.(Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, Božanski trag, 82).
Zahvaljujem se na pažnji i želim vam svako dobro,
Marija Marušić Čizmić
Dubrovnik narančama ozaren
Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, filozofkinje i grecistice, Dubrovnik narančama ozaren, lirsko je putovanje prostorom izvanjskosti i unutarnjosti dubrovačko-zagrebačke pjesnikinje, Hercegovke podrijetlom, duhovni dnevnik posvećen majci Julki, narančama ogrnut, tiskan kao svojevrsni nastavak prvoga dijela duologije Ruže majci darovane. Obje su zbirke lirske posvete majci. U svojih 100 stranica knjiga krije četiri pjesnička segmenta: Dubrovačke naranče, Podneblje, Grad, Providenca, a na kraju je Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi, Životopis autorice i njezino obrazloženje osobnih razloga pisanja ove pjesničke zbirke, kao i dva pogovora Marije Marušić Čizmić i Ivana Bekavca Basića, urednika knjige.
Autorica u knjizi posebno zahvaljuje franjevcima Male braće koji su prije 450 godina, kao mladići, stigli iz Popova polja, odakle dolazi i sama autoričina obitelj koju spominje u zbirci i čije fotografije ugrađuje u svoje stihove. Tako je u zbirci, u segmentu naslovljenome Podneblje, fotografija majke Julke Kristić, iz obiteljskoga albuma, ispred Kneževa dvora, krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, uz pjesmu Moja milina u kojoj povezuje majku i naranču: I ti ko naranča si/ kad god te sretnem/ u okrilju juga,/ sa svjetlom u duši i/ili: A ja odmah radosno/ na glavu skačem u to/ plavetnilo svoje, kao/ u zagrljaj majke. I u tom/ prostranstvu veličajnom/ tihote, ljepote, u trojstvu/ života se nađem.
Druga je majčina slika iz autoričina fotoaparata, mobitela, snimljena na Pilama u veljači 2021., uz pjesme Pogled u đardin i Đardin iz istoga poglavlja. Fotografiju na kojoj su autoričina majka i autoričina braća Andrija, Niko i Ivo, svi u bijelome, u prvoj polovici šezdesetih godina u Dubrovniku, autorica u posljednjemu poglavlju povezuje uz pjesme Tri brata i ja, kao jasnu asocijaciju na antologijsku pjesmu Josipa Bepa Pupačića, Tri moja brata, uz još poneke intertekstualnosti. Bepov pjesnički subjekt počinje: Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas, a završava: To su bili moj brat, moj brat i moj brat, a autorica parafrazira Pupačićeve stihove: Kad smo moja tri brata/ i ja bili mali/ oni bijahu veliki,/ a ja se rodih, iza koje je pjesma Složna braća u formi Petrarcina soneta s akrostihom sastavljenim od njihovih imena, pretposljednja pjesma u zbirci, prije Providence, providnosti, dalekovidnosti, Božje iskre spasa.
Autoričina impresioniranost i očaranost narančama otkriva i otključava poetološke svjetove koji joj postaju utočište i omogućavaju uranjanje u sinestetični prostor vizualnih, okusnih, mirisnih slika kao pandan životnim odlascima i oproštajima pogotovo vrlo jasno, denotativno, u prvome dijelu, Dubrovačke naranče. Marija Lučić odlučuje svoje unutarnje pjesničke slike ostvariti stihovima, ali i fotografijama koje uglavnom nastaju spontano, konkretizirajući asocijativni, duhovni svijet i koje ugrađuje u svoju zbirku koja na naslovnici ima sliku narančinih stabala i naranača uz Veliku Onofrijevu fontanu i Franjevački samostan, a završna je fotografija na kraju niza pjesama Trnje sa Srđa, 2022.
Ostale fotografije pronalaze naranče u parku na Pilama, u Sedam smrtnih grijeha, na skalinima, u Gružu, a slikala je i vedute Grada, more i nebo (prije poglavlja Podneblje), Stradun, morski horizont, Minčetu, Vrata od Pila (prije poglavlja Grad), skaline od Zidina, Srđ, Dominikance, Katedralu, pogled iz Kneževa dvora prema Gundulićevoj poljani (prije poglavlja Providenca), panorame Grada, u različito doba dana i noći.
Pjesme Marije Lučić mahom su slobodnoga, jampskoga stiha, nenaglašenih početnih slogova koji su često prijedlozi ili veznici, ponekad usklici: o, i, na, u, od, iz, dok, gle, ako, pod, a pogotovo su zanimljivi početci kad, a kad, ako, pretpostavljajući ili upućujući na vrijeme kao temeljnu kategoriju prolaznosti i relativizacije. Cijela zbirka počinje leksemom sunce koje se svojom bojom i formom ogleda u naranči, svome mikroobliku. Kako autorica navodi u početnoj pjesmi Sunce u krošnji naranči: Sunce sjelo u naranču, / večer u ulici./ Miris cvijeta blaži dušu, / dražest ti na licu.
Autorica piše standardnim hrvatskim jezikom, koristi i neke raguzeizme kako bi dobila notu zavičajnosti i bliskosti s prostorom, ali i neke riječi iz svoga izvornoga, hercegovačkoga podneblja: dadne, njizi, kapija, ljolja, kao i svoju varijantu Groad na nekoliko mjesta zbirke, čime potencira izgovor samoglasnika a koji nedubrovčani zamjećuju kao primarnu, iako često ne i realiziranu, karakteristiku dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika koji je ušao i u nematerijalnu baštinu svijeta. Pjesnički je izraz jednostavan morfološki i sintaktički, uz neke zanimljive sintagmatske spojeve, vrijeme je sadašnje ili prošlo, potencirajući svevremen(sk)ost, ali iza jednostavnih se izraza kriju dimenzije duhovnosti, određena semantička slojevitost, filozofija života koji je neuhvatljiv i kao takav vedar i sveprisutan.
Autorica ne dopušta (u) stihovima kao zrcalu duše da je smrt voljenih odvede u dubine tuge. Zato i naranče koje, personificirane i antropomorfizirane, postaju kuća i novi život, život koji se obnavlja i koji traje.
Mi smo Dubrovčani okruženi žutim, crvenim, slatkim i ljutim narančama cijeli život, pogotovo ako imamo đardine, ali i cijeli je Grad u narančinim vrtovima, njezinim bojama, mirisima i sokovima. Kao što je to i u klaustru Franjevačkoga samostana koji u svojim ljekarnama još i danas krije neke farmaceutske i kozmetičke tajne, mirise i okuse o kojima piše i Pelegrinović u svojoj maskerati Jeđupka.
Cijela je europska umjetnost nastala na Mediteranu i potekla iz njegova mora i okusa, sokova, mirisa i boja koje se osjećaju u zbirci ponekad se mijenjajući, pa se uz narančastu uključuje i plava boja mora i neba, boja koja simbolizira mir, istinu i duhovnost, a koristi se za smirivanje uma i poticanje duhovnoga rasta. Naranča se u zbirci mijenja i u značenjima, metamorfizirajući se iz poglavlja u poglavlje, ali ostavljajući savršenu kružnu strukturu ovoga posebnoga voća, ali i rozete, svemira, lopte kao zadanosti u ovoj zaokruženoj zbirci.
Kao što piše Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo, kad govori o lopti, monoigrački najviše estetske kategorije i najveće estetike, savršen je prvo njezin oblik: iako je matematika najpreciznija znanost i premda je uznapredovala tik do savršenstva, nikad nitko nije uspio izračunati njezine «mjere» bez ostatka. Možda upravo iz njezina savršenstva proizlazi radost igre loptom: koliko je god nastojali ukalupiti u pravila, lopta će uvijek iz njih izaći, poskočiti, okrenuti se na svoju stranu i vragoljasto nas prevariti. A loptino je savršenstvo u njezinoj svemogućnosti. Teško bismo mogli zamisliti da bi neka igračka mogla ući u toliko igara a oblikom ostati potpuno ista – kao što je slučaj s našom okruglicom.
Bilo da je «elastičan predmet koji ima oblik kugle, ispunjen zrakom i odskače», bilo da je krut predmet, tijelo «kojemu su sve vanjske točke jednako udaljene od središta», bilo da je drveni ili plastični predmet, naša se boća/lopta/kugla lòptā nama u svim smicalicama svoga kretanja: proizvoljno se ponašajući, izvrgavajući nas malim ili velikim neugodnostima, zavlači se za kantune povlačeći nas za nos,… jednostavno: igra se nama i s nama.
U svojoj drami o životnoj igri, Višnjiku, Čehov zasniva dramatičnost na nepostojanju kuglica za biljar o kojima se stalno govori: pravila životnog biljara nestaju jer su nestale kuglice. U trenutku kad je na dražbi prodan višnjik, razbijen je biljarski štap. Prije toga Čehov je uveo loptu na teren za kroket u cijelom jednom činu. A prije toga, u Galebu, jedna je kuglica iz pištolja ubila pjesnika.
Jedan poznati filozof tvrdi da je čovjek Bog, a da je taj bog dijete koje se igra. Jedan suvremeni teatrolog misli da je budućnost kazališta u uspostavljanju pozornice-kugle: mogućnost putovanja glumaca i gledatelja u kugli utjelovljuje ljudski duhovni i tjelesni mikrokozam sa svim zviježđima, sunčalištima i sjenama.
Ako je kazalište svijet, ali i više od njega, je li to «više» onaj «mjerni ostatak» kugle i njezina kretanja u matematičkim i fizikalnim formulama ili jednostavno uživanje u rukometu, vaterpolu, kuglanju, boćanju, u odsjajima i odskocima frnjastih zafrkanata iz našega djetinjstva, u sunčanom piciginu… Možemo li našoj boći vjerovati ili nas je opet, kao prava lopta, farabutski i mangupski simpatično prevarila u kugli, boći, bari, košu, mreži, bulinu…?! Je li lopta monodrama ili gradi svijet svedramatičnosti?
Naranča, koja simbolizira besmrtnost, može živjeti i 500 godina, a sugerira i otmjenost i raskoš, znak je vladarskog dostojanstva, „zlatna jabuka“ koju je Paris dao Afroditi. Drvo je naranče u antici bilo rajsko drvo, simbol ljepote, bogatstva, plodnosti i vječnoga života, čini se i drvo spoznaje, a bijeli cvjetovi, jedni od najljepših mirisa u našemu đardinu, simboliziraju čistoću i nevinost. Narančasta je boja kreativnosti, entuzijazma i radosti, a koristi se za stimuliranje kreativnih procesa i oslobađanje blokada u kreativnome izražavanju. Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, nastala je u toj narančinoj katarzičnosti i zatravljenosti njihovom ljepotom, u trenutcima poetskih oslobađanja kreativnih blokada.
Za kraj, omiljena nam antologijska Lorcina pjesnička minijatura o narančama.
Oproštaj
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Vesna Muhoberac, mag. philol. croat.
Matija Nenadić pred interpretaciju pjesama Mara Martinovića.
Stihove je, po vlastitom izboru, interpretirao Dubrovčanin Maro Martinović, kazališni, filmski i televizijski glumac. Ove godine publika Dubrovačkih ljetnih igara mogla je uživati u njegovoj izvedbi Vlaha Slijepoga u predstavi “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, a u režiji Kreša Dolenčića. Osim toga, u predstavama u kojima dubrovački govor ima značajnu funkciju, Maro Martinović imao je i ulogu jezičnog savjetnika. U tom smislu prisjetit ćemo se i njegovog gostovanja u Dubrovačkim knjižnicama, gdje je u okviru programa obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika 2017. godine, zajedno sa svojim ocem, nezaboravnim glumcem Mišom Martinovićem, u večeri nazvanoj “S oca na sina – jezični savjetnik i rad s glumcem”, glumačku družinu Osnovne škole Montovjerna podučavao dubrovačkome govoru. Tom zgodom publici je pokazao knjigu Držićevih djela iz edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” u kojoj je Miše Martinović svaku riječ pažljivo i brižno akcentuirao, a koju on danas čuva kao svetinju.
Dramski tekst pod naslovom „Dijalog s umjetnom inteligencijom“ kroz interakciju glavne (anti)junakinje i naprednog računalnog sustava, koji je personaliziran i prilagođen svim njezinim potrebama, raščlanjuje moralne dileme i istražuje obilježja ljudskosti, motivacije, savjesti i slobodne volje. Odnos između liječnice Aurore, koja dolazi doma nakon noćnog dežurstva, i umjetne inteligencije Iris komplicira se Aurorinim priznanjem da je učinila nešto strašno i neprihvatljivo, a razgovor s Iris otvara niz etičkih pitanja i zamagljuje naše poimanje o tome koji entitet je više „ljudski“ ili „moralan“ – onaj biološki ili onaj programirani. Nova saznanja o Irisinom porijeklu i osobama iz Aurorine prošlosti dodatno dovode u pitanje jasnoću i svrhu njihovog zajedničkog „boravka“ i međuodnosa.
BILJEŠKA O PISCU
Aleksandar Kibel je izvanredni profesor Katedre za fiziologiju i imunologiju Medicinskog fakulteta Osijek i Katedre za Kliničku medicinu Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta u Osijeku, a također i specijalist interne medicine i subspecijalist kardiologije u Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Klinike za unutarnje bolesti Kliničkog bolničkog centra Osijek. Diplomirao je 2009. na Medicinskom fakultetu Osijek s maksimalnim prosjekom ocjena (5.0.) na svim godinama studija. Pripravnički staž završio je u KBC Zagreb. Doktorat znanosti stekao je 2014.g., s fokusom na vaskularnu fiziologiju i patofiziologiju, a dugogodišnje nastavno iskustvo uključuje nastavu na razini srednje medicinske škole, studija medicine (i drugim smjerovima Medicinskog fakulteta) kao i na poslijediplomskom doktorskom studiju Biomedicina i zdravstvo. Izabran je u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika kako u polju Temeljnih medicinskih znanosti, tako i u polju Kliničkih medicinskih znanosti. Dulji niz godina bavi se pretkliničkim i kliničkim znanstveno-istraživačkim radom, uključujući istraživačke boravke u inozemstvu i aktivna sudjelovanja na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima, a sudjelovao je i u kliničkim ispitivanjima lijekova. Nagrađen je TOP stipendijom za TOP studente, Nagradom Fakultetskog vijeća za izniman uspjeh, Nagradom Lions Cluba za najbolje studente Sveučilišta, uz druge nagrade za aktivnosti na Festivalu znanosti i Danu medicinara Osijek. Autor je brojnih znanstvenih radova indeksiranih u relevantnim bazama podataka, autor je poglavlja u knjigama te urednik knjige o sustavu renin-angiotenzin. Gostujući je urednik i recenzent u časopisima Oxidative Medicine & Cellular Longevitiy i Journal of International Medical Research, recenzent i član uredničkog odbora drugih stranih časopisa uključujući ‘Frontiers in Physiology’. Mentor je na nekoliko diplomskih radova, a također je i mentor petero doktoranada poslijediplomskog doktorskog studija Biomedicina i zdravstvo. Voditelj je institucijskog znanstveno-istraživačkog projekta IP-8 Medicinskog fakulteta Osijeka, suradnik na drugim znanstvenim projektima (uključujući projekt Hrvatske zaklade za znanost). Voditelj je MEFOS-2 istraživačke skupine Znanstvenog centra izvrsnosti (ZCI) za personaliziranu brigu o zdravlju (u Znanstvenoj jedinici za istraživanje, proizvodnju i medicinsko ispitivanje funkcionalne hrane), a također je i član znanstvenog odbora ZCI. Nositelj je predmeta Fiziologija i patofiziologija kao i predmeta Klinička propedeutika na Sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju Medicina na njemačkom jeziku Medicinskog fakulteta Osijeka, a tijekom 2023. godine bio je i voditelj tog studija. Autor je autobiografskog proznog djela „Imati muda“ (knjiga je objavljena 2021. g.) i zbirke poezije pod naslovom „Slojevi matrjoške“(objavljene 2021. g.). Za poetskaostvarenjadodijeljene sumu, usklopuknjiževnih natječaja, pohvalnice Hrvatskog sabora kulture na 40. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika i na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika, priznanje za prozu (kratku priču) na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika te pohvalnica za dramska ostvarenja na 42. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika.
Marija Lučić, rođena je 1966. u Dubrovniku gdje je završila osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij filozofije i grčkog jezika i književnosti 1994. godine. Poslijediplomski studij upisuje 1995. na kojem istražuje Sliku i kretanje kod Platona kao početak kinematografije. Između 1996. i 1998., provodi godinu i pol u Münchenu kao njemačka stipendistica na Visokoj školi za film i televiziju HFF, na kojoj pohađa kolegije iz režije, te sudjeluje na snimanju filmskih priča studenata treće godine igranog filma. Također, zanimajući se za područje slikovnog na Univerzitetu u Münchenu pohađa kolegij iz filozofije renesanse Teorija perspektive kod prof. Eckharda Keßlera, dok u ljetnim mjesecima obavlja praktikum u Film-museum München o čuvanju filmskih remek djela i njihovom populariziranju.
Predavala je Grčki jezik na Studiju filozofije Hrvatskih studija 1995./1996. i 2017./2018., što je i svojevrsni kratki uvod u filozofiranje. Od 1995. najprije kratko radi kao asistentica u Dokumentarnom programu HTV-a, a potom kao redateljica autorica i realizatorica u Znanstveno-obrazovnom programu. Pored autorskih priloga o različitim znanstvenim temama, režirala je dokumentarne filmove: Cenacolo 1999., Početak i umjetničko djelo, Dražen Trogrlić, 2000., Blagost i ljubav, salezijanci, 2001. Dokumentarno-igrani povijesni film pod radnim naslovom Trebinjska Biskupija snimila je prvi dio 2008. sa stručnim voditeljem fra Bazilijem Pandžićem, autorom povijesti jugoistočne Hercegovine, koji čeka nastavak i dovršetak. Također, režirala je dugogodišnju emisiju Iz Jezične riznice s Tomislavom Ladanom i Ozanom Ramljak, realizirala Znanstvene vijesti.
Uredila je knjigu poezije Jasne Matić Harfe ljubavi (2021).
Objavila je 2022. zbirku pjesama Ruže majci darovane (2022.1, 2023.2), a u tisku su joj još dvije knjige: Kinematografija u oslonu na Platona (2024.) i Ljubav, srce svakog doma (2024.).
Članica je HDFD.
Iz recenzije Marije Marušić Čizmić, prof.
Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren jedinstveno je djelo koje u četiri podnaslova (Naranče, Podneblje, Grad, Providenca) govori o vedrini i toplini dubrovačkoga kraja – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno ovdje sve spaja poput majke, mora i zavičaja.
Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine i obratno. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune ukusa i mirisa, u tom smislu i čujne – imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh.
Poglavlja nam redom opisuju i govore kakvo je Podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu naranče i kako je moćna Providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš.
☺ ☺ ☺
NARANČA
Jedna me naranča sinoć
prenu. U mrklom mraku se
zakotrlja ispred mene
i povede me skalinima puta
kroz Đardin
sve do vrata Kekina
vrta. Tu stade i ostade,
a ja, nȁ – odoh dalje
do Straduna
Sudionici predstavljanja
Ozana Ramljak (Split, 24. veljače 1970.) je hrvatska dječja spisateljica, kroatistica i bivša televizijska voditeljica iz Splita, a živi i radi u Zagrebu. Danas radi kao profesorica i pročelnica umjetničkih studija na Sveučilištu Vern’ – BA studija Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje i Transmedijska dramaturgija te MA studija Filmska i televizijska režija i produkcija.
Biakova's Website 