KIKIJEVA PEĆINA Krešo Čepo

KIKIJEVA PEĆINA

Krešo Čepo

Mali roman struje svijesti

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Slika na naslovnoj korici: Peć Mlini, Tihaljina, BiH

Grafička priprema: Biakova d. o. o.

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 120 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-79-8

Maloprodajna cijena: 14,91 €

naslovnica

KIKIJEVA PEĆINA Krešo Čepo

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 120 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-79-8

14,91 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)
Upozorenje
Upozorenje!


Krešo Čepo, Kikijeva pećina

Prikaz knjige

Često se romani pamte po njihovu sadržaju, nerijetko po njihovu neobičnom naslovu, no ponekad i po naslovu i po onome što je ispod korica napisano. Ipak, mnogi romani kad budu napisani, a potom i objavljeni, ne ostavljaju onoga traga u čitatelju koji bi sâm pisac očekivao, čemu bi se nadao. Pitanje koje se postavlja je: piše li pisac za publiku, za svoje čitatelje, ili samo za sebe; nije li pisanje pre-osobni čin kojem čitatelj samo „smeta“? Na ova pitanja ne mogu odgovoriti iz više razloga. Uostalom, čitatelj koji čita ovaj prikaz mora uzeti u obzir da je Krešo Čepo – a o njegovoj se knjizi ovdje radi – napisao nešto što je podnaslovio „malim romanom struje svijesti“. E sad, tu struju svijesti imao bi „pratiti“ čitatelj ne samo kroz ovaj roman, nego kroz napisane prikaze. Ako ovdje pišemo o romanu struje svijesti, ne bi li trebalo i prikaze tako pisati – kao prikaze struje svijesti? To bi bilo kao kad bi, recimo, platoničar objašnjavao Platonovu filozofiju u duhu dijaloške forme, i nikako drugačije. Jer, prisjetimo se – a prisjetit će se samo oni rijetki koji poznaju Platonovu filozofiju – da je taj čuveni filozof – ma vidi, „čuveni!“, najveći, zapravo! – smatrao kako se „najveće tajne“ mogu izricati samo u razgovoru, dakle dijalogu, nikako drugačije. Zato i jest većinu svojih djela Platon pisao kao razgovore Sokrata i učenika, kao dijaloge. A sad, kad spomenuh Platona, nisam li to hotimice učinio ili mi je on ušao kroz podsvijest, zahvaljujući nekakvim čudnim strujanjima, svjesnim ili nesvjesnim? Jer, Kikijeva pećina neodoljivo podsjeća svojim naslovom, ali djelomično i nekim svojim reminiscencijama, na Platonov mit o pećini iz Politeje. Vratimo se iz pećine na površinu, pa razmotrimo iz ptičje perspektive što bi ta pećina mogla značiti, kako za samog autora, tako i za nas, njegove čitatelje.

Bijegom u pećinu, u tišinu vlastita bića, Čepo stvara uvjete za svoje autobiografsko pripovijedanje isprepleteno svakodnevnim događajima. Dirljiva su njegova sjećanja na roditelje, braću i sestre, (pre)težak život, smrt oca i djeda, sjećanje na crvenu krišku paradajza u dobi od dvije i pol godine („to crvenilo pamtim cijeli život“), baku… Piše o svojim traumama, konfliktima s osobama na poslu i iz šire obitelji, da bi se začas pomirljivo, ekumenski, pomirio s tim osobama. Svatko tko osobno poznaje Krešu Čepu, zna za njegovu dobrotu i senzibilitet prema potrebitima i ugroženima, bez obzira na vjeru i naciju; nije onda čudno da nas tako doimlje ona priča o ocu i sinu Kurdu koji su se smrznuli u Švicarskim Alpama, želeći doći do svoje europske „Kalifornije“, a završivši u ledenoj i mračnoj smrti. Samo jedna takva smrt, takav događaj, može nam obilježiti život, dovodeći nas cijeloga života u horizont pitanja o smislu života, ali i svrsi smrti. Zašto je nekima dano da provedu sretan život, a drugima da umru nesretnom sudbinom obavijeni? Tu dolazi eshatologija, promišljanje o smislu cijelog čovječanstva, pa tako i o ulozi svake individue u beskraju povijesti. Čepo često citira Sveto pismo, spominjući Evanđelje i Krista kao utemeljujuću paradigmu u vlastitu životu. Bez takve čvrste osnove, ne bi bilo smisla živjeti, smatra autor ove knjige.

Ima u knjizi duhovitih ekskursa iz njegova života, opisa mističkih doživljaja, biografskih sjećanja na školovanje i odlazak u emigraciju (znakovit je događaj iz aviona, kad je Čepo putovao u Australiju, pa mu je naše gore list, također putnik u avionu, na pola puta predložio prijateljstvo, što je Čepu nagnalo da posumnja u njegove namjere – ovdje već možemo govoriti o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi koje su operirale na svjetskim aerodromima i zračnim linijama po cijelom svijetu, o čemu se još uvijek premalo zna), potom povijesno-filozofskih misli o socijalizmu, demokraciji, književnoj teoriji, katolicizmu i pravoslavlju, islamu i drugim religijama, Bogu i božanstvima, opraštanju i milosrđu. Čepo je u nekim svojim stajalištima možda i prehrabar, nerijetko (pre)kritičan prema vlastima, ali i prema ideologijama s kojima se ne slaže. Zasigurno je i nekritičan prema određenim povijesnim osobama koje jesu imale kontroverznu prošlost i suspektno ratno i političko djelovanje (govorim o razdoblju Drugog svjetskog rata), no autor i njih kontekstualizira iz jedne šire perspektive, ne odričući im ljudskost. Ne prihvaća čin osvete kao plauzibilan („Svi, ama baš svi, imamo pravo na samoobranu svim dozvoljenim sredstvima, ali se ne smijemo osvećivati i činiti ono što je nama učinjeno“), a nepoštenje / nepoštovanje nekih, u Hrvatskoj poznatih i priznatih, ljudi prema drugima i prema sebi zauvijek pamti (čitatelji će vidjeti o kome se radi). Svako njegovo razočaranje, pa i psovka prema nekome, prati čin oprosta koji slijedi u narednom odlomku.

Postoji li poveznica između Čepina čestog bježanja u pećinu i njegovog introspektivnog pogleda na vlastiti život, odnosno struju svijesti kojom biva obuzet dok piše? Ima, ukoliko se radi o tome da se autor – pišući knjigu koja je nespecifična autobiografija – prisjeća svojih dogodovština iz ranog djetinjstva, mladenaštva, bijega u inozemstvo, povratka u slobodnu Hrvatsku, a sve to is-prekida svakodnevnim političkim, geopolitičkim, društvenim, sportskim, pa i obiteljskim, događajima koji se oko njega događaju. Čepo se nalazi na suncu, te bježi u pećinu kako bi našao zaklon, miran kutak u kojemu može na miru sprovesti svoju misaonu liniju svijesti: ispripovijedati priču, a zapravo iz unutarnjeg očajanja zavapiti za onim što smatra istinitim. Platonov „pećinac“ se pećine otarasio jer je istinu stvari mogao pronaći tek izvan mraka pećine, mjestimično motreći sâmo sunce (Ideju Dobra), no istina ga je toliko zaslijepila da se morao vratiti natrag u pećinu u kojem caruje vrijeme, prividna istina. Čepo je napravio inverziju, te je shvatio da je bijegom u pećinu moguće zornije shvatiti istinitost ili lažnost svih događaja, ali i „zavrtjeti film unatrag“ te ponovno analizirati vlastiti život u umirovljeničkoj tišini koju samo pećina može dati. I ta pećina nije samo metafora, niti je Čepina priča alegorija; uistinu postoji „Čepina“ pećina pokraj Tihaljine, sela u kojem se autor rodio, a na izvoru istoimene rijeke ponornice – mimo nekoliko pitoresknih vrila i pastoralnog okruženja, u dubinama tamne dubrave, nalazi se Peć Mlini, prelijepa pećina. Pećina u kojoj se autor skrivao u svojim mladim osnovnoškolskim danima, a koja je desetljećima kasnije postala njegovo metaforičko utočište u kojoj pronalazi mir i piše. Pećina je duboka, tako da ova knjiga ne može biti Krešina posljednja; samo jedna na putu prema istini i samoozbiljenju.

Mladen Kerstner, prof. Zagreb, 10. listopada 2023.


Vapaji se čuju iz mraka Kikijeve pećine i odjekuju diljem ljudinjaka

KREŠO ČEPO: Kikijeva pećina, roman, Zagreb, 2023.

Rukopis proze Kreše Čepe naslovljen Kikijeva pećina uvod je u kršćansku romanesknu priču, koju je Čepo dugo nosio u sebi i strpljivo sročio u pećini u kojoj je zanoćio na naporitu putu do sebe, do kršćanskog iskona i poput proroka Ezekiela, iz pećine vapije snagom svoje kršćanske istine. Ezekiel na jednom mjestu u svom poslanju za proroka kaže:

Tada vidjeh pruženu ruku prema meni i u njoj svitak

knjige. On ga razvi preda mnom. Bili su u njemu napisani

plač, uzdisaji i jauci.

Dakle, Ezekiel govori o knjizi u kojoj su, umjesto riječi i rečenica, plač, uzdisaji i jauci. Tako davno kazivaše prorok Ezekiel, a Čepo nedavno izlazi iz svoje pećine i glasa se knjigom iz koje se čuju i odjekuju silovito tihi uzdisaji i vapaji. Krici su to i jauci njegove majke Croatije.

Ako je Platon imao svoju pećinu, ima i Krešo Čepo svoju pećinu. Što je Platonova pećina i što Čepina, i po čemu se razlikuju jedna od druge? Platonova je misaona i beznadna, a Čepina rječita i u kršćanskom poimanju nadonosna i spasonosna u pećini punoj noći i gluhoće sazdane od samoće i ljudske zloće.

U VII. knjizi Države, u dijalogu između Sokrata i Glaukona, Platon kroz usta svog učitelja Sokrata sintetizira mnoga od svojih učenja u arhetipskoj priči o pećini. Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj špilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca

sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako ljudi izvan špilje možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan dojam o vanjskom svijetu – ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz špilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče u špilju. Tako je Platon vidio zbilju u kojoj ljudi žive, rađaju se i umiru.

Platonovu pećinu netko je napravio, stvorio i otvorio, da u nju može ući tko hoće i može, dok je Čepina pećina od Isusa u šupljini i pustoši vremena u koju Čepo bježi kad ga nagnaju nevolje iz ljudinjaka.

Kad se pomljivo pročita ova Čepina priča, nađete se u prostoru koji iza uma vapi snagom svoje ponižene istine o svemu što je upitno do apsurda. Čepo iziđe iz svoje pećine i govori poput nekog starozavjetnog proroka. Glas mu se gubi diljem suzne Doline u kojoj se događaju svakojake stvari i događaji na koje ne može utjecati. Ova proza može se reći da je neka vrsta kronike vremena u kojem je pisac živio, a može se reći da je neka vrsta dnevničkih zapisa o vremenu i ljudima s kojima je živio i išao do ljudskog cilja. S kim je god išao neki dio puta, bilo je to tajnovito kao kad su ona dvojica Isusovih učenika putovali prema Emausu. Uvijek je na putu tajnoviti suputnik Isus, koji se pojavljuje poslije svake nevolje i spašava snagom svoje božanske ljubavi. Ta ljudska zbiljnost i božanska ljubav konstante su u Čepinoj priči.

Nikakva se fantazija ne može mjeriti s ljudskom zbiljom. Ništa se nikad nije dogodilo u mašti što se nije zbilo i nestalo u stvarnost i preselilo se s vremenom u san i ništavilo. Čepu ne zanima ono što je prošlo u prošlosti i u mašti, već ono što je sadašnje u prošlosti i sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo u stvarnosti i budućnosti koja je prošla i, dakako, ono što je od prošlosti prošlo u sadašnjost i ostalo zauvijek u budućnosti i fantaziji. Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. Nema ništa sadašnje u prošlosti, niti buduće u sadašnjosti, a još manje buduće u prošlosti ili sadašnjosti, ali zato nešto od toga ili bolje rečeno ono nešto zbiljsko i sudbinski prizivom moranja pisac ove knjige sročio je u riječi i rečenice u priču, koja podjednako izaziva u čovjeku sažaljenje i udivljenje poradi onoga što odjekuje u Kikijevoj pećini i nestaje i gubi se diljem ljudinjaka i zemne nigdine.

Na stotinjak stranica Krešo Čepo je ispričao svoju priču o svojima i onima s kojima je išao kroz život, a i onima koje je sretao na putu do sebe i nebeskih dvora. Kroz sve se provlači i čini priču zanimljivom i dopadljivom u kršćanskom smislu, u prizivima i pozivima na radosnu Isusovu riječ, vjeru i nadu u spasenje ljudske Duše. Krešo Čepo je pisac katoličke inspiracije i hrvatske orijentacije. Pisac Kikijeve pećine pisao je dobru poeziju, a ovom knjigom pokazao je da piše još bolju prozu.

Zagreb, 15. 9. 2023.

akademik Ante Matić


JEZIČNA PENJALICA Ana Bilić Topić i Zrinka Vrljić

JEZIČNA PENJALICA

Ana Bilić Topić

Zrinka Vrljić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Topić

Recenzenti:

Ivan Bekavac Basić, prof.

Nikolina Mihaljević, mag. logoped

Grafičko oblikovanje:

eo dizajn d. o. o.

Ilustracije:

Shutterstock, Freepik

Uvez: Meki

Broj stranica: 158 str.

Format: A4

ISBN 978-953-8375-43-9

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)
Upozorenje
Upozorenje!


RIJEČ AUTORICA

Logopedski priručnik Jezična penjalica – zamjenice skup je radnih materijala nastao tijekom višegodišnje logopedske prakse kroz individualan rad s djecom s jezičnim teškoćama. Priručnik je usmjeren na unaprjeđenje vještina jezičnog razumijevanja i proizvodnje s naglaskom na zamjenice kao vrstu riječi, ali se također radi i na pravilnoj morfosintaksi, bogaćenju leksika, grafomotoričkim vještinama i pažnji. Skup ovih radnih materijala koristan je alat u logopedskoj praksi, kao i smjernica roditeljima kojim jezičnim znanjima bi dijete trebalo ovladati kako bi unaprijedilo jezične vještine. Priručnik je obogaćen mnoštvom slika kako bi zadatci djeci bili jasniji i zanimljiviji te im objasnili pojedinačne zamjenice za njima bliska bića, stvari i pojave u muškom, ženskom i srednjem rodu jednine i množine, a zatim u međusobnim različitim kombinacijama.


PREDGOVOR

Logopedski priručnik Jezična penjalica – zamjenice autorica Ane Bilić Topić i Zrinke Vrljić na 148 stranica donosi opsežan, te na djeci zanimljiv i jasan način prikazan, skup slikovnih radnih materijala popraćen jasnim uputama kako ovladati zamjenicama.

Nakon provedbe logopedske procjene dostupnim standardiziranim testovima logopedi se u radu često susreću s nedostatkom materijala koji bi na sveobuhvatan način olakšao receptivno i ekspresivno učenje određene vrste riječi kod djece, te na taj način osigurao da se kasnije u školskoj dobi usvoje potrebna znanja bez većih poteškoća. Poznato je da djeca u svom ranom jezičnom usvajanju ovladavaju zamjenicama odmah nakon imenica, glagola i pridjeva. Budući da u hrvatskom jeziku usvajanje ove vrste riječi nije sustavno proučavano, ne postoje dostupni materijali koji bi poslužili logopedima tijekom provođenja logopedske terapije u unaprjeđenju djetetovog jezičnog razumijevanja i izražavanja, a odnose se na postupno učenje zamjenica.

U logopedskom priručniku Jezična penjalica zamjenice su zanimljivim slikovnim prikazima obrađene na imenicama različitog roda i broja, a obuhvaćaju ljude, životinje, predmete i pojave. Na različitim primjerima sličica dijete lako može razumjeti koja sličica se odnosi na određenu zamjenicu, a zatim za istu naučiti i pravilnu uporabu. Kasnije na različitim kombinacijama može dobro uvježbati ono što je naučilo, kako bi to pravilno primjenjivalo u svakodnevnoj komunikaciji. Uzevši u obzir spoznajne i jezične mogućnosti djece, zamjenice su detaljno objašnjene na način da ih lako mogu razumjeti i naučiti. Osim učenja samih zamjenica, logopedima i roditeljima koji će s djecom vježbati, priručnik će ujedno poslužiti i kao odličan način usmjeravanja djetetove pažnje na jednu aktivnost, bogaćenja rječnika, poticanja gramatički pravilnog izražavanja i proširivanja iskaza. Priručnik je ponajprije višestruko koristan svim logopedima u oblikovanju izravne logopedske terapije jezično-govornih poremećaja. Također, može značajno doprinijeti i u neizravnom pristupu učenja tijekom svakodnevnih situacija s roditeljima i odgojiteljima djece kojima izravna logopedska terapija u određenom trenutku nije lako dostupna na način da ih logoped uputi na prvi korak i da im pravilne smjernice za rad. Izvrstan je jezični materijal koji će stručnjacima zasigurno olakšati rad i obogatiti jezično-govorne vještine svakog djeteta.


Primjeri iz Jezične Penjalice


Ana Bilić Topić

Rođena je u Zagrebu 1986. godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine. Iste se godine zapošljava u logopedskom centru u kojem provodi poslove logopedske dijagnostike i logopedske terapije s djecom predškolske i školske dobi. Od 2014. godine u Udruzi PRO SANO te kasnije Logopedskom centru SANO, provodi logopedsku dijagnostiku i terapiju te se nastavlja stručno usavršavati kroz različite domaće i inozemne edukacije i simpozije. Stručni je suradnik različitih portala na kojima piše stručne članke iz područja logopedije te vrši superviziju i mentorstvo logopedima i studentima logopedije. Od prosinca 2016. licencirani je LSVT Global terapeut (terapija glasa kod osoba s Parkinsonovom bolesti te ostalim neurološkim oboljenjima). 2019. godine završava edukaciju „More Than Words“ te time stječe certifikat za provođenje programa koji je razvio Hanen centar, koji djeluje već 35 godina u Kanadi, a prepoznatljiv je u svijetu po svom stručnom pristupu edukaciji logopeda i roditelja kako potaknuti komunikacijski i jezično-govorni razvoj djeteta tijekom svakodnevnih aktivnosti. Namijenjen je radu s djecom mlađom od 5 godina s poremećajem iz autističnog spektra i poteškoćama socijalne komunikacije, ali i za rad s djecom mlađe dobi koja su uključena u logopedsko praćenje i savjetovanje, ali još uvijek nemaju postavljenu dijagnozu, kao i njihovim obiteljima. Od 2022. certificirani je PECS terapeut 1. stupnja te time taj alternativni/augmentativni komunikacijski sustav implementira u radu s djecom s komunikacijskim teškoćama. Također, završila je stručni klinički tečaj iz neurofeedbacka po Othmerovoj metodi (EEG-Biofeedback).


Zrinka Vrljić

Rođena je u Slavonskom Brodu 1987. godine. Nakon završene klasične gimnazije upisuje studij logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2012. godine diplomirala. Iste godine zapošljava se u logopedskom centru u kojem provodi poslove logopedske dijagnostike i logopedske terapije s djecom predškolske i školske dobi s komunikacijskim i jezično- govornim poremećajima. Provodeći predstandardizacijska ispitivanja, sudjelovala je u oblikovanju hrvatske verzije Testa razumijevanja gramatike (TROG-2:HR). Od 2014. godine u Udruzi PRO SANO te kasnije Logopedskom centru SANO, provodi logopedsku dijagnostiku i terapiju te se
nastavlja stručno usavršavati kroz različite domaće i inozemne edukacije i simpozije. Stručni je suradnik različitih portala na kojima piše stručne članke iz područja logopedije te vrši superviziju i mentorstvo logopedima i studentima logopedije. 2019. godine stječe certifikat za provođenje programa „More Than Words“ Hanen centra, koji djeluje već 35 godina u Kanadi, a prepoznatljiv je u svijetu po svom stručnom pristupu edukaciji logopeda i roditelja kako potaknuti komunikacijski i jezično-govorni razvoj djeteta tijekom svakodnevnih aktivnosti. Ovaj program namijenjen je radu s djecom mlađom od 5 godina s poteškoćama socijalne komunikacije i poremećajem iz autističnog spektra, ali i s djecom mlađe kronološke dobi koja su uključena u logopedsko praćenje i savjetovanje, a još uvijek nemaju postavljenu dijagnozu, kao i njihovim obiteljima. Završila je stručni klinički tečaj iz neurofeedbacka po Othmerovoj metodi (EEG-Biofeedback). Od 2022. certificirani je PECS terapeut 1.stupnja te time taj alternativni/augmentativni komunikacijski sustav implementira u radu s djecom s komunikacijskim teškoćama.


OSTATAK SNA Mirjana Knapić

OSTATAK SNA

Mirjana Knapić

Urednica: Zorka Jekić

Korektura: Dubravka Bouša

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 124 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-94-1

Naslovnica

OSTATAK SNA Mirjana Knapić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 124 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-94-1

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!


NOVA HRVATSKA POEZIJA Darija Žilić

NOVA HRVATSKA POEZIJA

Darija Žilić

Urednica: Zorka Jekić

Korektura: Dubravka Bouša

Fotografija za naslovnu koricu:

Miroslav Kirin

Oblikovanje naslovne korice:

http://www.nediljkobbasic.com

Grafička priprema:

Božidar i Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 116 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-77-4

sama naslovnica

NOVA HRVATSKA POEZIJA Darija Žilić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 116 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-77-4

19,95 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!


TEKSTURA SUVREMENOG PJESNIŠTVA

U Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Darija Žilić kontinuirano objavljuje osvrte o produkciji suvremenog hrvatskog pjesništva. Knjiga Nova hrvatska poezija obuhvaća tekstove koji su objavljeni u razdoblju od 2018. do 2024. godine. Prikazi su poredani po kronološkom slijedu objavljivanja u dvotjedniku.

Poezija je dio književnosti koja riječima izgrađuje tj. stvara umjetničko djelo te jezikom prenosi izvanjezičnu zbilju, sve manifestacije života,  sve odnose i emocije. Upravo u poeziji iz knjige prikaza Nova hrvatska poezija Darije Žilić, može se iščitati sukus senzibiliteta današnjeg čovjeka i društva, kao i refleksije o suvremenoj poeziji.

Današnje pjesništvo okruženo nepjesništvom izražava duboke ljudske osjećaje suvremenog čovjeka, njegovu osamljenost, otuđenje i ljudsku postojanu potragu za smislom na svoj sugestivan način ritmom, ponekad začuđujućom metaforikom i zvučnošću.

Iako poezija, sama po sebi, zahtjeva samoću i duboku uronjenost u vlastito biće, postaje sve dominantnija na novim medijima, a i ova knjiga osvrta Nova hrvatska poezija potvrđuje kako poezija ipak opstaje.

Darija Žilić je autorica brojnih knjiga poezije, proze i eseja. Predmet njezinih istraživanja je i suvremena poezija. Žilić je nagrađivana pjesnikinja. Dobitnica je prestižnih nagrada (Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku 2010. i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011., nagradu Orfej za poeziju u Bugarskoj 2020.).

U knjizi Nova hrvatska poezija prikazane su pjesme suvremenih autora različitih generacija (Miroslav Kirin, Miljenko Stojić, Božidar Brezinščak Bagola, Drago Štambuk, Tomislav Marijan Bilosnić, Ernest Fišer, Marijana Jerkić Rukavina, Ivan Babić, Diana Burazer, Lana Derkač, Milko Valent, Hrvoje Marko Peruzović, Jasminka Domaš, Vera Vujović, Sonja Zubović, Dražen Katunarić, Marina Šur Puhlovski, Boris Domagoj Biletić, Irena Stanić Rašin, Goran Rem, Ivan Herceg, Branislav Glumac…). Prolazeći ponuđenim osvrtima čitatelj dobiva uvid u suvremeno hrvatsko pjesničko stvaralaštvo.

Prikazima pjesničkog stvaralaštva autora raznih generacija ukazano je na tematsko, stilsko, jezično i versifikacijsko bogatstvo suvremenog hrvatskog pjesništva, kao i bogatstvo opusa pojedinih pjesnika.

Vjerujem, kako će se i dalje nastaviti taj niz ukoričavanja tekstova o poeziji, kako bi se za budućnost sačuvala promišljanja suvremenika o pjesništvu.

Zorka Jekić


BIOGRAFIJA I BIBLIOGRAFIJA

Darija Žilić je rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te piše temate o suvremenom američkom ženskom pjesništvu.

Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, Tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunktu.hr, Prosvjeta, časopis Agon).

Od 2009. godine piše književne kritike u časopisu Matice Hrvatske Vijenac, te u časopisu Kolo (prikazi knjiga hrvatskih autorica i autora). Objavljuje redovito i u časopisu Riječi Matice hrvatske u Sisku, te u Hrvatskoj reviji (od 2016.). U Ljetopisu grada Velike Gorice zastupljena je s više tekstova. Pregled njezinog književnog rada uvršten je u pregled velikogoričkog pjesništva i književnog rada (Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništva, priredila Anastazija Komljenović) iz 2010., te u djelu Turopoljska čitanka, iz 2016. (priredio Ivo Pranjković). U časopisu Riječi, broj 3-4/2017., koji izdaje Matica hrvatska u Sisku, predstavljen je njezin prozni, poetski, esejistički rad, a nalazimo i intervju koji je s njom vodio novinar Andrija Tunjić. Urednica je u časopisu i biblioteci HDP-a.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik. Objavljene su u časopisima Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić; Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku iz 2010. L´annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Pjesme prevedene na albanski su objavljene u časopisu Nacional u prijevodu Ilire Zajmi. Pjesme prevedene na bugarski nalaze se u časopisima Brod i Suvremenik, u prijevodu Dimane Miteve. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj 2011. u publicističkoj knjizi A megaphone: (izdavači: Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks), te u antologiji hrvatskog pjesništva na američkom tržištu Surfacing, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Objavljene knjige: Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb, 2005., Pisati mlijekom, zbirka ogleda, Altagama, Zagreb, 2008., Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009., Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010., Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010., Paralelni vrtovi; intervjui; Shura publikacije, Opatija, 2011., Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011., Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011., Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012., Klavžar, 2013., kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013., Tropizmi 2, kritike, Litteris, Zagreb, 2013., Tropizmi 3, kritike i eseji, Litteris, 2017., Svanuće, pjesme, Biakova, 2018., Sarajevski fragmenti, kratka proza, Buybook, Sarajevo, 2020., S rubova ekrana, proza poetska, Štajergraf, Zagreb, 2021., Prsti i prerije, poezija, Litteris, Zagreb, 2021.

Dobitnica je i prestižnih nagrada kao što su Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu Muza izvan geta, kao najbolje književno- kritičko ostvarenje u 2010. godini); i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku Pleši, Modesty, pleši).


Poveznice:

https://covjekcasopis.art.blog/tag/darija-zilic/

ARIZONA, BALKAN Dorotea Vučić

ARIZONA, BALKAN

Dorotea Vučić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Ivan Stanišić

Prijelom, kompjuterska obrada:

Biakova d. o. o.

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 240 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-96-5

naslovnica

ARIZONA, BALKAN Dorotea Vučić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 240 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-96-5

39,90 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

ISCJELITELJSKA MOĆ ROMANA ARIZONA, BALKAN

Snažan antiratni roman književnice i scenaristice Dorotee Vučić Arizona, Balkan govori o krvavim zbivanjima na Balkanu i njegovom bajkovitom Iscjeljenju. Balkan je područje na kojem se oduvijek sukobljavaju interesi svjetskih sila. Njihovo osnovno sredstvo za raspirivanje mržnje među narodima je podijeli pa vladaj. Balkan je kroz vjekove pozornica krvavih obračuna i dugotrajnih bratoubilačkih ratova.

Arizona, Balkan se može shvatiti kao svojevrstan nastavak autoričinog prvog romana Prevaranti – Iskupljenje. Roman opisuje poslijeratno razdoblje na području bivše Jugoslavije, točnije tržnicu Arizona, smještenu na tromeđi zvanoj Koridor. Taj prostor postaje simbol preživljavanja i očaja naroda u ratom pogođenom društvu. Tržnica Arizona nije samo mjesto trgovine, već svojevrsni melting pot Balkana, na kojem se sudaraju i koegzistiraju svi slojevi post-ratnog društva. Na tom kaotičnom prostoru, na kojem se trguje sa svime, pa i ženskim tijelima, i gdje je moguće plaćati raznim valutama, okupljaju se „ratni povratnici, osakaćeni vojnici, neutješne majke, profiteri, zgubidani i heroji“. Oni se stapaju u masu, tražeći ono što im je potrebno, i postaju djelić živopisne slike post-konfliktne stvarnosti.

Naratorica ovog romana je stara Ciganka Fejhira, žena izuzetne snage i mistike. Teža je više od stotinu kila i majka preko stotinu djece. Fejhira simbolizira duh Balkana, njegovo nasljeđe i neugasivu snagu. Kroz njezin glas roman poprima crte magičnog realizma te nastaje pripovjedno tkivo u kojem se stvarnost i nadnaravno prepliću u jedinstvenu priču. Fejhirino djelovanje i razmišljanja iznose iskustvo nekoga tko je svjedočio stoljećima rata i patnje. Njezina naracija ostvaruje temeljnu tezu romana – Balkan je proklet jer je rođen iz patrijarhata, a jedino mu Iskupljenje mogu donijeti Žene, osobito Majke.

Od mnogih ženskih likova u romanu je i Majka, osnivačica Kuće Bludi – kupleraja smještenog na tržnici Arizona. Majka nikad nije imala svoje dijete, ali ona preuzima ulogu majke svim izgubljenim dušama koje dolaze u njezin bordel. Kuća Bludi tako nije samo mjesto senzualnih usluga, već i utočište žena koje su preživjele ratne strahote. Ovdje se kroz djelovanje travarke Radnice razotkrivaju skriveni mračni aspekti poslijeratnog Balkana. Majka pruža ženama zaštitu i pomaže im da pronađu novu svrhu u životu.

U priči je i Mali, tajanstveni mladić, poslan od Boga kao mesijanska figura s misijom Iskupljenja. Mali postaje čovjekom kako bi iskupio grijehe Balkana. On i od svog zemaljskog oca Dragana koji ga mrzi, očekuje da očinsku mržnju zamijeni bezuvjetnom ljubavlju. Majka ga prihvaća kao svoje nerođeno dijete, prepoznavajući u njemu i suradnika za svoju misiju – Iskupljenja onih koji su krivi za rat. No, način na koji Majka to Iskupljenje donosi neobičan je i duboko povezan sa snagom prirode. Uz pomoć same Majke Zemlje, njenih trava i opijata, stvara sredstva za pročišćenje i iscjeljenje. Ovdje se magija i medicina stapaju, a rituali uz korištenje biljaka i opijata dovode do duhovnog i fizičkog iscjeljenja kroz trans i vizije, a ponekad i kao prelazak na drugi svijet.

Kroz taj proces, patrijarhat se suočava sa svojim vlastitim demonima, a Iskupljenje stiže kroz iskustvo i žrtvu žena, onih koje su zapravo pretrpjele najveće gubitke. Mali pruža priliku za Iskupljenje svom ocu, dok Majka, uz pomoć radnica Kuće Bludi, nudi tu šansu svima onima koji su spremni zatražiti oprost. I to Iskupljenje dolazi iz dubokog ženskog iskustva, prepletenog s drevnim ritualima i suvremenim bolima.

Arizona, Balkan priča je o preživljavanju, transformaciji i nadi, ispričana kroz glasove marginaliziranih, zaboravljenih i potisnutih. Kombinacijom magičnog realizma i surove stvarnosti, autorica kreira moćan portret Balkana, istražuje traume rata i mogućnosti Iskupljenja u svijetu u kojem su majke, žene i njihova povezanost s prirodom ključne za budućnost regije, prostora kojeg Fejhira naziva prokletim Balkanom.

Autorica sve likove u romanu pažljivo gradi i oblikuje kao predstavnike raznih društvenih slojeva. Osobito je upečatljiv lik Fejhire, stare i mudre Ciganke, koja i pored svih svojih briga oko sudbine članova mnogobrojne obitelji u ratom zahvaćenom Balkanu pronalazi vremena i za svog raspojasanog dragana, mađarskog Ciganina.

Bogatstvo leksika ukazuje na porijeklo i obrazovanje pojedinog lika, njegov svjetonazor, religiju i ideologiju.

U romanu su prisutni elementi mitskoga i fantastičnoga. Isprepleće se stvarnost i mašta, komuniciraju mrtvi i živi, a mrtvi često utječu na sudbinu živih.

Roman je prožet humanizmom bez obzira na teška vremena koja autorica opisuje. Ljudi u nevolji jedni drugima pomažu. Glavni motiv koji se proteže romanom je Iskupljenje kao iscjeljenje.

Roman Dorotee Vučić Arizona, Balkan ukazuje kako se može sačuvati ljudskost u vremenima pošasti i strahota ratova.

Zorka Jekić

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI II SV. Hrvojka Mihanović-Salopek

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI II sv.

Hrvojka Mihanović-Salopek

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti:

Akademik Josip Bratulić

Prof. dr. sc. Ružica Pšihistal

Design korice: Jakov Gaćina

Korektura: Zorka Jekić i Dunja Tokić

Prijelom, kompjuterska obrada:

Nedjeljka I Jakov Gaćina

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 456 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-55-2

Naslovnica U ogledalu zadnja verzija naslovnica

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI II sv.

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 456 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-55-2

39,90 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!


dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek: U ogledalu znanstvenih prosudbi II

Teme knjige U ogledalu znanstvenih prosudbi II dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek znanstveno su relevantne u područjima kroatistike, slavistike i komparativne književnosti, a širinom interesa zahvaćaju i u povijest umjetnosti i kulturnu povijest. Knjiga sadrži jedanaest znanstvenih radova razvrstanih u tri poglavlja / cjeline.

U prvo poglavlje Književnici pod drugačijim reflektorom uvršteni su sljedeći znanstveni radovi: „Nepoznati maritimni putopisi i novele Frana Vinka Maroevića“, „Putopisna zbirka Nikole Andrića u procjepu između realiteta i vizionarskih htijenja“, „Nepoznata pothumna ostavština Miroslava S. Mađera“, „Demistifikacija uloge pouzdanog putopisca u putopisima Marijana Matkovića“, „Komiža u pjesničkoj vizuri Jakše Fiamenga“, „Odraz Istre u pjesničkom stvaralaštvu Borisa Domagoja Biletića“, „Astrološke i kataklizmičke opservacije u pjesništvu Gorana Gatalice”. Na korpusu objavljenih tekstova i rukopisne građe hrvatske književnosti u razdoblju od kraja 19. stoljeća do suvremenosti atorica provodi sustavnu interpretacija tematskih, stilskih i oblikotvornih sastavnica teksta u kontekstu (povijesni, književni, biografski, opusni).

U poglavlju Interferencijska pretapanja hrvatskog mediteranskog pjesništva i slikarstva uvrštena su dva rada u kojima se analizira utjecaj slikarskog djela poetskog hiperrealista Zvonimira Mihanovića i mističkog ekspresionista Josipa Botterija Dinija na pojedine pjesničke i prozne zbirke. Interdisciplinarnim pristupom istražuju se dodirna mjesta različitih umjetničkih disciplina na temi mediternizma uz interpretativne ekskurze o ekološkoj svijesti umjetničkih subjekta.

U trećem dijelu knjige dva su rada usredotočena na pitanje metodologijskih i spoznajnih dosega književno-historiografskoga rada dvaju važnih povjesničara hrvatske književnosti: Slavka Ježića i akademika Ive Frangeša.

Knjiga sadrži likovne priloge, važnije biografske i bibliografske podatke, sažeti prikaz radova na engleskom, bilješku o autorici i kazalo imena te ukupno broji oko 400 stranica.

U knjizi su kao u svojevrsnoj sumi dugogodišnjega kroatističkoga rada ugledne znanstvenice dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek sabrani rezultati izvornoga znanstvenoga istraživanja nacionalne književne historiografije i novije hrvatske književnosti u razdoblju od ranoga 20. stoljeća do suvremenosti uz proširena istraživanja interferencija književnih i likovnih (mediteranskih) tema. Autorica podrobno poznaje prethodna istraživanja i dopunjuje ih vlastitim arhivskim istraživanjem rukopisa i dokumentacije te provodi metodološki usustavljene analize i interpretacije s rezultatima koji su primjenjivi u filološkim znanstvenim disciplinama, kao i srodnim humanističkim poljima (povijest umjetnosti, povijest). Izgrađenim znanstvenim stilom autorica je uspješno je povezala brojne reference iz literature s vlastitim istraživačkim konceptom te ostvarila značajan doprinos nacionalnoj znanosti o književnosti.

Iz recenzije prof. dr. sc. Ružice Pšihistal

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Tomislav Zorko

Socijalni izazovi te imperativ školovanja

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA

Socijalni izazovi te imperativ školovanja

Tomislav Zorko

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Oblikovanje naslovnice: Nediljko Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 256 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-81-1

Maloprodajna cijena: 33,60 €

ODRASTANJE U ZAGREBU IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA Tomislav Zorko

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 256 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-81-1

33,60 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

ZAKLJUČAK

Socioekonomski odnosi imali su velike implikacije na odrastanje u Zagrebu krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. Oni se ogledaju u obiteljskim, stambenim i obrazovnim uvjetima. Osnovno obrazovanje bila je potreba građanskog društva, stoga je ono postalo obavezno 1874. godine. Postupno nastavak školovanja nakon osnovnog obrazovanja postaje sve neophodnijim. Istovremeno se obrazovanje u 19. i 20. stoljeću sve više nameće kao jedan od faktora društvenih i socijalnih razlika. Loši životni uvjeti dijela siromašnih, radničkih i doseljeničkih obitelji utjecali su na obrazovna postignuća djece, zdravlje te pojavu odgojne zapuštenosti djece. U takvim okolnostima i njihovo daljnje obrazovanje postajalo je sve teže. Mogućnosti nastavka školovanja nakon osnovne škole, koja je bila obavezna, nisu bile svima dostupne te su bile vezane uz ekonomski i socijalni status djece i roditelja. Stav službene politike bio je da je škola dostupna svakome, no stvarnost je bila potpuno suprotna. Djeca siromašnih roditelja teško su mogla nastaviti školovanje. Sami troškovi školovanja bili su znatni. Pristojbe prilikom upisa, školarina, nabava knjiga, razne članarine u društvima (Crveni križ…) dodatno su otežavale siromašnima mogućnost daljnjeg školovanja.

Dvadeseto stoljeće, nazvano stoljeće djece, u poimanju djeteta donijelo je značajne promjene. One se osjećaju i u Zagrebu. Mijenja se obitelj te počinje dominirati uža nasuprot višegeneracijske. Unutar obitelji jaka je emocionalna povezanost, naročito roditelja i djece. Sve veća usmjerenost ka djetetu usmjerava i djelovanje javnih vlasti. U prvoj polovici stoljeća raste interes u skrbi za djecu, od zdravstvene, socijalne pa do obrazovne. No sve to nije moglo nadvladati socijalne razlike koje su pratile odrastanje od rođenja pa do završetka adolescencije.

Nakon osnovne škole zagrebačka djeca imala su nekoliko mogućnosti daljnjeg školovanja. Nastaviti školovanje u jednoj od zagrebačkih gimnazija, građanskih škola, srednjih strukovnih škola, produžnoj osnovnoj školi (rijetke u Zagrebu) ili čekati polazak u naukovanje i time u neku šegrtsku školu. Odabir srednje škole imao je u sebi i socijalnu komponentu. Građanske škole i zanate polazili su u pravilu djeca siromašnijih roditelja. No interes za gimnazije bio je krajem dvadesetih, a naročito tridesetih godina sve veći te su ih sve više polazila i siromašnija djeca. Srednjoškolski sustav doživljavao je promjene. Od blagog elitizma i autoritarnosti srednjih škola u vrijeme kraja 19. stoljeća i prije Prvog svjetskog rata prema sve većem broju polaznika, naročito tridesetih godina.

U Zagrebu je gradska vlast uočila važnost socijalne i zdravstvene skrbi za predškolsku i školsku djecu. Osnovala je nekoliko zdravstvenih i socijalnih ustanova – Gradski dječji ambulatorij (1907.), Gradski školski ambulatorij (1923.), Gradski školski zubni ambulatorij (1927.), gradska dječja skloništa (od 1918.), Gradsko dječje oporavilište u Selcu (1919.) te Gradsko dječje uzgajalište Amruševo u Klinča Selu (1920.). Ove ustanove brinule su se o velikom broju zagrebačke osnovnoškolske djece. Možemo ih promatrati i kao dio početaka socijalne države koja je svoj procvat doživjela nakon Drugog svjetskog rata.

U izboru zanimanja i u kasnijem školovanju, osim klasne odrednice, dominirao je i rodni stereotip. Tradicionalna uloga žene u obitelji kao kućanice prožimala je javni život. Za djevojke su se preporučivala znanja i zvanja vezana uz domaćinstvo. To je poticala i država svojim zakonskim propisima. Primjerice u čl. 18 Zakona o građanskim školama iz 1931. je stajalo: “…Nastava u ženskim i mešovitim građanskim školama podešavače se i prema pozivu žene u životu.”Mnogi čak i progresivniji prosvjetni djelatnici vidjeli su važnu ulogu u odgoju djevojaka za domaćinstvo. Objašnjavali su to time da će one u životu uz rad morati znati voditi i kućanstvo.

U Zagrebu su škole imale velikih problema s prostorom. Nedostajalo je školskih zgrada. Brz rast stanovništva grada nije pratila izgradnja škola. Školske zgrade bile su prenatrpane. Primjerice zgrada osnovne škole na Kaptolu u svojim prostorima mogla je primiti najviše 800 učenika. I to bi bilo puno. Umjesto toga u nju je u međuratnom razdoblju dolazilo do 2 500 đaka.1246 U školskoj zgradi, osim osnovne škole, bile su smještene zanatska i građanska škola. Slično situacija je bila i u srednjoškolskom obrazovanju. Čim bi se otvorila neka nova zgrada za osnovnu ili srednju školu ona je odmah bila puna djece.

Na kraju, ovom radu nije cilj donijeti konačne rezultate i zaključke nego pokušati potaknuti daljnja istraživanja povijesti djece i odrastanja ne samo u Zagrebu već i u Hrvatskoj i to u svim povijesnim razdobljima.


Poveznice:

Predstavljanje knjige ISPOD BALDAHINA Dražena Kalenića

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

Zlatko Majsec

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Pogovor napisala: Darija Žilić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Nediljko Bekavac Basić

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 116 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-80-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

Naslovnica Letenja jednog autsajdera

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 116 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-80-4

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

UZ LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

“Letenja jednog autsajdera” pjesnička je knjiga Zlatka Majseca u kojoj autor ovaj put u mediju poezije razvija svoju posebnu, poetsku buntovnu poziciju iz perspektive frika, autsajdera. Podsjetimo, Majsec već godinama na portalu Kronike Velike Gorice piše kolumnu “Frik iz kvarta”, a tekstove je uobličio u istoimene uspješne knjige proze. Neobično je da u svijetu spektakla koji nas okružuje pjesnik ne teži nikakvoj poziciji moći, već želi upravo iz rubne pozicije komentirati društvenu sredinu u kojoj živi, ali, prije svega, svoj vlastiti život, zablude i deziluzije. I to čini satirički oštro, ironično, ponekad lirski, kao bluzer. Majsec, koji je i profesor filozofije, nije niti malo naivan u tom propitivanju. On postavlja pitanje o jastvu, osobnosti, o mijenama koje ironično naziva “Majsečeve mijene”, ne bi li time duhovito dočarao činjenicu da je, kako ističe u pjesmi “Heureka”: “naš život album sa bezbroj sličica naših ‘ja’ što su se pojavile na pozornici naše privatne povijesti.” I upravo sva ta ja, ushiti i rezigniranosti, reminiscencije i žudnje opisuje nekad u romantičnom, a nekad u ironičnom modusu. Poezija kao vrsta je više vezana za unutrašnje svjetove, za propitivanje pozicije lirskog subjekta, zato su i pjesme Zlatka Majseca poetska samopropitivanja. Poezija je ludička, puna rime, igara riječi, u njima se povezuje filozofsko i ono svakodnevno, pjesme su autoironične i, uz to, društveno kritičke.

Premda se naizgled pjesnikov bunt čini infantilnim, kasnim sazrijevanjem, on je zapravo dublji, samospoznajni okvir koji provocira ustaljene norme, obrasce ponašanja, institucije, rutine, ne bojeći se osamljenosti jer upravo “pjesmogradnja”, izraz koji spominje u pjesmi, za njega je temelj u kojem nalazi smisao vlastita života, odmak od tuđih očekivanja i od vlastitih razočaranja ili bar postavlja pitanja je li uopće u životu uspio i što je zapravo taj ideal uspjeha koji se nudi. Zlatko Majsec godinama je pisao pjesme, nastupao na slam i drugim poetskim događanjima i čitanjima, a sada je došlo vrijeme da konačno vlastite pjesme objavi u obliku knjige, jer one su i duboko introspektivne, ali dovoljno i odmaknute od jastva, nude pogled u jedan, prije svega, autentičan život. Život snova, čežnji, nemira, uspjeha, sjećanja… Pjesme imaju u sebi i dah atmosfere djetinjstva, morskih večeri, proljetnih pasaža, sutona i prvog snijega, ali su i kritičke i melankolične kronike grada, jer npr. u splinu goričkih magli pjesnik, kao onaj koji se kreće gradom, uočava razne dimenzije, prije svega socijalne, ali sve senzacije…

Premda u stvarnom životu pjesnik nema rubnu poziciju, zaposlen je, on je razvija kroz svoj književni rad, jer kroz letenja, kao letač i lutač, noćni hodač, on hoda svijetom, piše i svira, tumači i pjeva i nudi čitatelju sav taj pjesnički svijet sastavljen od kraćih pjesama, kako ih naziva “kratkim potezima kistom” i duljih pjesama, koje piše kao vječiti vanjski suradnik, kao onaj koji nikome ne pripada. No ta ga pozicija ne plaši, kao ni samoća, ni neostvarenost snova, rasplinutost žudnji, jer pjesnik iskreno, erotično i bez šmiranja, živi i piše, da ostane zapisan smjer svih tih letova. Jer, uostalom, i smisao jest u traganju: “učim letjeti, za drugo nikad ni ne marih”. I dok spušta rolete na svoje misli, pjesnik ih podastire čitatelju u poeziji punoj života, igrivoj i sanjivoj, oštroj i nježnoj, da se u njoj prepozna, da ga ohrabri za let.

Darija Žilić


O AUTORU

Zlatko Majsec rođen je 1979. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Velikoj Gorici, a 2008. diplomirao filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od desete do osamnaeste godine prilično se ozbiljno bavio košarkom. Živi u Velikoj Gorici, radi u Zagrebu.

Bavi se pisanjem pjesama (prvu napisao sa 7 godina), kratkih priča i kantautorskim radom. S bendom Mel Camino, u kojem kao kantautor i pjevač djeluje od 2006., izdao je 5 studijskih albuma i održao pregršt koncerata, a uz bend ima i nešto intimniji minimalističkiji muzički projekt

„Frik iz kvarta“ koji ime dijeli s Majsecovom neobičnom i razigranom kolumnom koja već 8 godina, u ritmu jednom tjedno, izlazi na web portalu Kronike VG.

Već dvadesetak godina nastupa i kao dio underground pjesničke scene zvane Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u raznim književnim časopisima, a kao glazbenik i pjesnik bilježi brojne klupske i festivalske nastupe te gostovanja u radio i tv emisijama.

2015. izdaje zbirku pjesama „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“ za nezavisnog izdavača „Bratstvo duša“ – Zdenka Franjića.

2017. izdaje zbirku kolumni koju čine vrlo kratke priče, pjesme, eseji i tekstovi ne baš strogo definirane forme „Frik iz kvarta“ za izdavača „Matica Hrvatska – ogranak Velike Gorice“.

2019. izdaje drugu zbirku kolumni „Frik iz kvarta ponovo napada“ – izdavač – biblioteka Albatros (Pučko otvoreno učilište VG)…

Predstavljanje knjige DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić u Dubrovniku


Dobra vam večer i lijepi pozdrav svima,

na početku Marijine zbirke Dubrovnik narančama ozaren stoji posveta:

Posebno hvala tihim franjevcima Male braće, koji su kao mladići došli prije 450 godina iz Popova polja i postali franjevci, živuće baklje Gradu i puku. Povezujući povijest i baštinu u našim srcima, oni nam vedre dane i podneblja.

Drago mi je da smo večeras na ovom mjestu, koje posebno povezuje Mariju i mene. Franjevački klaustar i knjižnica su mjesta gdje smo se često znale susretati.

Tijekom srednje škole učile smo grčki i latinski jezik i nastavile zajedno dalje na fakultetu. Često smo dolazile u knjižnicu Male braće gdje smo čitale i posuđivale knjige. U tome nam je pomagao fra Justin Velnić, magistar farmacije i posljednji franjevac – ljekarnik, koji je radio u ljekarni Male braće, a znao je i starogrčki jezik. Ljeti bi dolazile na crkveni balatur uživati u koncertima Ljetnih igara.

Zato bih se na početku zahvalila Maloj braći, našim današnjim domaćinima,  posebno prisjetivši se franjevaca koje sam poznavala: Ivice Dovranića, Justina Velnića, Marija Šikića i Damira Cvitića.

Prve Marijine pjesme pročitala sam preklani, to su pjesme njezine prve zbirke: Ruže majci darovane, koje su me odvele u Marijino djetinjstvo i zavičaj – rodno mjesto Ravno, među njezine susjede, prijatelje i obitelj.

Druga zbirka, koju večeras predstavljamo: Dubrovnik narančama ozaren, nastavak je prve i opisuje grad Dubrovnik u koji je Marija došla na školovanje, kojeg voli i danas mu se raduje, a ova zbirka je i dokaz te ljubavi prema gradu.

Drago mi je da sam jedna od njezinih prijateljica, koju je počastila svojim pjesmama. Naime, kad bi pjesmu napisala, poslala bi mi je da ju pročitam. Na tome sam joj zahvalna. Obradovala bi me, a radost i jest emocija koju najčešće osjećam čitajući njezine pjesme, koje karakterizira životna radost. Osim toga, pjesme krasi jednostavnost i duhovnost, a te nam vrijednosti Marija daruje kroz priču o narančama koje ozaruju grad.

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren ima 51 pjesmu i jedinstveno je djelo koje u četiri cjeline govori o dubrovačkom kraju – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Prva cjelina: Narančeobuhvaća 21 pjesmu, druga cjelina: Podneblje obuhvaća 14 pjesama, treća: Gradima 8 pjesama i četvrta: Providencaobuhvaća 8 pjesama.

Poglavlja nam opisuju kakvo je podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu i kako je moćna providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno sve spaja. Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada, opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune okusa i mirisa, u tom smislu i čujne, imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.

U zbirci se nalaze još: Rječnik manje poznatih riječi, Marijin životopis, dva osvrta – moj i našega dragoga kolege, klasičnoga filologa i urednika ove zbirke Ivana Bekavca Basića, pod naslovom Lipost i kripost grada Dubrovnika, te Marijin nadahnuti prozni tekst: Božanski trag, u kojem navodi što ju je motiviralo na pisanje. Na kraju, pročitat ću vam dio toga teksta koji mi se posebno svidio:

Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledu na naranču „osluškujemo“ njezin miris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše. (Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, Božanski trag, 82).

Zahvaljujem se na pažnji i želim vam svako dobro,

Marija Marušić Čizmić


Dubrovnik narančama ozaren

Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, filozofkinje i grecistice, Dubrovnik narančama ozaren, lirsko je putovanje prostorom izvanjskosti i unutarnjosti dubrovačko-zagrebačke pjesnikinje, Hercegovke podrijetlom, duhovni dnevnik posvećen majci Julki, narančama ogrnut, tiskan kao svojevrsni nastavak prvoga dijela duologije Ruže majci darovane. Obje su zbirke lirske posvete majci. U svojih 100 stranica knjiga krije četiri pjesnička segmenta: Dubrovačke naranče, Podneblje, Grad, Providenca, a na kraju je Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi, Životopis autorice i njezino obrazloženje osobnih razloga pisanja ove pjesničke zbirke, kao i dva pogovora Marije Marušić Čizmić i Ivana Bekavca Basića, urednika knjige.

Autorica u knjizi posebno zahvaljuje franjevcima Male braće koji su prije 450 godina, kao mladići, stigli iz Popova polja, odakle dolazi i sama autoričina obitelj koju spominje u zbirci i čije fotografije ugrađuje u svoje stihove. Tako je u zbirci, u segmentu naslovljenome Podneblje, fotografija majke Julke Kristić, iz obiteljskoga albuma, ispred Kneževa dvora, krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, uz pjesmu Moja milina u kojoj povezuje majku i naranču: I ti ko naranča si/ kad god te sretnem/ u okrilju juga,/ sa svjetlom u duši i/ili: A ja odmah radosno/ na glavu skačem u to/ plavetnilo svoje, kao/ u zagrljaj majke. I u tom/ prostranstvu veličajnom/ tihote, ljepote, u trojstvu/ života se nađem.

Druga je majčina slika iz autoričina fotoaparata, mobitela, snimljena na Pilama u veljači 2021., uz pjesme Pogled u đardin i Đardin iz istoga poglavlja. Fotografiju na kojoj su autoričina majka i autoričina braća Andrija, Niko i Ivo, svi u bijelome, u prvoj polovici šezdesetih godina u Dubrovniku, autorica u posljednjemu poglavlju povezuje uz pjesme Tri brata i ja, kao jasnu asocijaciju na antologijsku pjesmu Josipa Bepa Pupačića, Tri moja brata, uz još poneke intertekstualnosti. Bepov pjesnički subjekt počinje: Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas, a završava: To su bili moj brat, moj brat i moj brat, a autorica parafrazira Pupačićeve stihove: Kad smo moja tri brata/ i ja bili mali/ oni bijahu veliki,/ a ja se rodih, iza koje je pjesma Složna braća u formi Petrarcina soneta s akrostihom sastavljenim od njihovih imena, pretposljednja pjesma u zbirci, prije Providence, providnosti, dalekovidnosti, Božje iskre spasa.

Autoričina impresioniranost i očaranost narančama otkriva i otključava poetološke svjetove koji joj postaju utočište i omogućavaju uranjanje u sinestetični prostor vizualnih, okusnih, mirisnih slika kao pandan životnim odlascima i oproštajima pogotovo vrlo jasno, denotativno, u prvome dijelu, Dubrovačke naranče. Marija Lučić odlučuje svoje unutarnje pjesničke slike ostvariti stihovima, ali i fotografijama koje uglavnom nastaju spontano, konkretizirajući asocijativni, duhovni svijet i koje ugrađuje u svoju zbirku koja na naslovnici ima sliku narančinih stabala i naranača uz Veliku Onofrijevu fontanu i Franjevački samostan, a završna je fotografija na kraju niza pjesama Trnje sa Srđa, 2022.

Ostale fotografije pronalaze naranče u parku na Pilama, u Sedam smrtnih grijeha, na skalinima, u Gružu, a slikala je i vedute Grada, more i nebo (prije poglavlja Podneblje), Stradun, morski horizont, Minčetu, Vrata od Pila (prije poglavlja Grad), skaline od Zidina, Srđ, Dominikance, Katedralu, pogled iz Kneževa dvora prema Gundulićevoj poljani (prije poglavlja Providenca), panorame Grada, u različito doba dana i noći.

Pjesme Marije Lučić mahom su slobodnoga, jampskoga stiha, nenaglašenih početnih slogova koji su često prijedlozi ili veznici, ponekad usklici: o, i, na, u, od, iz, dok, gle, ako, pod, a pogotovo su zanimljivi početci kad, a kad, ako, pretpostavljajući ili upućujući na vrijeme kao temeljnu kategoriju prolaznosti i relativizacije. Cijela zbirka počinje leksemom sunce koje se svojom bojom i formom ogleda u naranči, svome mikroobliku. Kako autorica navodi u početnoj pjesmi Sunce u krošnji naranči: Sunce sjelo u naranču, / večer u ulici./ Miris cvijeta blaži dušu, / dražest ti na licu.

Autorica piše standardnim hrvatskim jezikom, koristi i neke raguzeizme kako bi dobila notu zavičajnosti i bliskosti s prostorom, ali i neke riječi iz svoga izvornoga, hercegovačkoga podneblja: dadne, njizi, kapija, ljolja, kao i svoju varijantu Groad na nekoliko mjesta zbirke, čime potencira izgovor samoglasnika a koji nedubrovčani zamjećuju kao primarnu, iako često ne i realiziranu, karakteristiku dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika koji je ušao i u nematerijalnu baštinu svijeta. Pjesnički je izraz jednostavan morfološki i sintaktički, uz neke zanimljive sintagmatske spojeve, vrijeme je sadašnje ili prošlo, potencirajući svevremen(sk)ost, ali iza jednostavnih se izraza kriju dimenzije duhovnosti, određena semantička slojevitost, filozofija života koji je neuhvatljiv i kao takav vedar i sveprisutan.

Autorica ne dopušta (u) stihovima kao zrcalu duše da je smrt voljenih odvede u dubine tuge. Zato i naranče koje, personificirane i antropomorfizirane, postaju kuća i novi život, život koji se obnavlja i koji traje.

Mi smo Dubrovčani okruženi žutim, crvenim, slatkim i ljutim narančama cijeli život, pogotovo ako imamo đardine, ali i cijeli je Grad u narančinim vrtovima, njezinim bojama, mirisima i sokovima. Kao što je to i u klaustru Franjevačkoga samostana koji u svojim ljekarnama još i danas krije neke farmaceutske i kozmetičke tajne, mirise i okuse o kojima piše i Pelegrinović u svojoj maskerati Jeđupka.

Cijela je europska umjetnost nastala na Mediteranu i potekla iz njegova mora i okusa, sokova, mirisa i boja koje se osjećaju u zbirci ponekad se mijenjajući, pa se uz narančastu uključuje i plava boja mora i neba, boja koja simbolizira mir, istinu i duhovnost, a koristi se za smirivanje uma i poticanje duhovnoga rasta. Naranča se u zbirci mijenja i u značenjima, metamorfizirajući se iz poglavlja u poglavlje, ali ostavljajući savršenu kružnu strukturu ovoga posebnoga voća, ali i rozete, svemira, lopte kao zadanosti u ovoj zaokruženoj zbirci.

Kao što piše Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo, kad govori o lopti, monoigrački najviše estetske kategorije i najveće estetike, savršen je prvo njezin oblik: iako je matematika najpreciznija znanost i premda je uznapredovala tik do savršenstva, nikad nitko nije uspio izračunati njezine «mjere» bez ostatka. Možda upravo iz njezina savršenstva proizlazi radost igre loptom: koliko je god nastojali ukalupiti u pravila, lopta će uvijek iz njih izaći, poskočiti, okrenuti se na svoju stranu i vragoljasto nas prevariti. A loptino je savršenstvo u njezinoj svemogućnosti. Teško bismo mogli zamisliti da bi neka igračka mogla ući u toliko igara a oblikom ostati potpuno ista – kao što je slučaj s našom okruglicom.

Bilo da je «elastičan predmet koji ima oblik kugle, ispunjen zrakom i odskače», bilo da je krut predmet, tijelo «kojemu su sve vanjske točke jednako udaljene od središta», bilo da je drveni ili plastični predmet, naša se boća/lopta/kugla lòptā nama u svim smicalicama svoga kretanja: proizvoljno se ponašajući, izvrgavajući nas malim ili velikim neugodnostima, zavlači se za kantune povlačeći nas za nos,… jednostavno: igra se nama i s nama.

U svojoj drami o životnoj igri, Višnjiku, Čehov zasniva dramatičnost na nepostojanju kuglica za biljar o kojima se stalno govori: pravila životnog biljara nestaju jer su nestale kuglice. U trenutku kad je na dražbi prodan višnjik, razbijen je biljarski štap. Prije toga Čehov je uveo loptu na teren za kroket u cijelom jednom činu. A prije toga, u Galebu, jedna je kuglica iz pištolja ubila pjesnika.

Jedan poznati filozof tvrdi da je čovjek Bog, a da je taj bog dijete koje se igra. Jedan suvremeni teatrolog misli da je budućnost kazališta u uspostavljanju pozornice-kugle: mogućnost putovanja glumaca i gledatelja u kugli utjelovljuje ljudski duhovni i tjelesni mikrokozam sa svim zviježđima, sunčalištima i sjenama.

Ako je kazalište svijet, ali i više od njega, je li to «više» onaj «mjerni ostatak» kugle i njezina kretanja u matematičkim i fizikalnim formulama ili jednostavno uživanje u rukometu, vaterpolu, kuglanju, boćanju, u odsjajima i odskocima frnjastih zafrkanata iz našega djetinjstva, u sunčanom piciginu… Možemo li našoj boći vjerovati ili nas je opet, kao prava lopta, farabutski i mangupski simpatično prevarila u kugli, boći, bari, košu, mreži, bulinu…?! Je li lopta monodrama ili gradi svijet svedramatičnosti?

Naranča, koja simbolizira besmrtnost, može živjeti i 500 godina, a sugerira i otmjenost i raskoš, znak je vladarskog dostojanstva, „zlatna jabuka“ koju je Paris dao Afroditi. Drvo je naranče u antici bilo rajsko drvo, simbol ljepote, bogatstva, plodnosti i vječnoga života, čini se i drvo spoznaje, a bijeli cvjetovi, jedni od najljepših mirisa u našemu đardinu, simboliziraju čistoću i nevinost. Narančasta je boja kreativnosti, entuzijazma i radosti, a koristi se za stimuliranje kreativnih procesa i oslobađanje blokada u kreativnome izražavanju. Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, nastala je u toj narančinoj katarzičnosti i zatravljenosti njihovom ljepotom, u trenutcima poetskih oslobađanja kreativnih blokada.

Za kraj, omiljena nam antologijska Lorcina pjesnička minijatura o narančama.

Oproštaj

Umrem li,

ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.

(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,

ostavite balkon otvoren!

Vesna Muhoberac, mag. philol. croat.


Matija Nenadić pred interpretaciju pjesama Mara Martinovića.

Stihove je, po vlastitom izboru, interpretirao Dubrovčanin Maro Martinović, kazališni, filmski i televizijski glumac. Ove godine publika Dubrovačkih ljetnih igara mogla je uživati u njegovoj izvedbi Vlaha Slijepoga u predstavi “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, a u režiji Kreša Dolenčića. Osim toga, u predstavama u kojima dubrovački govor ima značajnu funkciju, Maro Martinović imao je i ulogu jezičnog savjetnika. U tom smislu prisjetit ćemo se i njegovog gostovanja u Dubrovačkim knjižnicama, gdje je u okviru programa obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika 2017. godine, zajedno sa svojim ocem, nezaboravnim glumcem Mišom Martinovićem, u večeri nazvanoj “S oca na sina – jezični savjetnik i rad s glumcem”, glumačku družinu Osnovne škole Montovjerna podučavao dubrovačkome govoru. Tom zgodom publici je pokazao knjigu Držićevih djela iz edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” u kojoj je Miše Martinović svaku riječ pažljivo i brižno akcentuirao, a koju on danas čuva kao svetinju.