Oznaka: biakova

Predstavljanje knjige ISPOD BALDAHINA Dražena Kalenića

Published on by biakovaKomentiraj

Predstavljanje knjige 10 PJESAMA IZ PODZEMLJA Ante Miličevića

Published on by biakovaKomentiraj

Predstavljenje knjige Zlate Cundeković VREMENSKI PIGMENTI 22. i 29. studenog 2024.

Published on by biakovaKomentiraj

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

Published on by biakovaKomentiraj

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

Zlatko Majsec

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Pogovor napisala: Darija Žilić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Nediljko Bekavac Basić

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 116 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-80-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

Naslovnica Letenja jednog autsajdera

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 116 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-80-4

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

UZ LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

“Letenja jednog autsajdera” pjesnička je knjiga Zlatka Majseca u kojoj autor ovaj put u mediju poezije razvija svoju posebnu, poetsku buntovnu poziciju iz perspektive frika, autsajdera. Podsjetimo, Majsec već godinama na portalu Kronike Velike Gorice piše kolumnu “Frik iz kvarta”, a tekstove je uobličio u istoimene uspješne knjige proze. Neobično je da u svijetu spektakla koji nas okružuje pjesnik ne teži nikakvoj poziciji moći, već želi upravo iz rubne pozicije komentirati društvenu sredinu u kojoj živi, ali, prije svega, svoj vlastiti život, zablude i deziluzije. I to čini satirički oštro, ironično, ponekad lirski, kao bluzer. Majsec, koji je i profesor filozofije, nije niti malo naivan u tom propitivanju. On postavlja pitanje o jastvu, osobnosti, o mijenama koje ironično naziva “Majsečeve mijene”, ne bi li time duhovito dočarao činjenicu da je, kako ističe u pjesmi “Heureka”: “naš život album sa bezbroj sličica naših ‘ja’ što su se pojavile na pozornici naše privatne povijesti.” I upravo sva ta ja, ushiti i rezigniranosti, reminiscencije i žudnje opisuje nekad u romantičnom, a nekad u ironičnom modusu. Poezija kao vrsta je više vezana za unutrašnje svjetove, za propitivanje pozicije lirskog subjekta, zato su i pjesme Zlatka Majseca poetska samopropitivanja. Poezija je ludička, puna rime, igara riječi, u njima se povezuje filozofsko i ono svakodnevno, pjesme su autoironične i, uz to, društveno kritičke.

Premda se naizgled pjesnikov bunt čini infantilnim, kasnim sazrijevanjem, on je zapravo dublji, samospoznajni okvir koji provocira ustaljene norme, obrasce ponašanja, institucije, rutine, ne bojeći se osamljenosti jer upravo “pjesmogradnja”, izraz koji spominje u pjesmi, za njega je temelj u kojem nalazi smisao vlastita života, odmak od tuđih očekivanja i od vlastitih razočaranja ili bar postavlja pitanja je li uopće u životu uspio i što je zapravo taj ideal uspjeha koji se nudi. Zlatko Majsec godinama je pisao pjesme, nastupao na slam i drugim poetskim događanjima i čitanjima, a sada je došlo vrijeme da konačno vlastite pjesme objavi u obliku knjige, jer one su i duboko introspektivne, ali dovoljno i odmaknute od jastva, nude pogled u jedan, prije svega, autentičan život. Život snova, čežnji, nemira, uspjeha, sjećanja… Pjesme imaju u sebi i dah atmosfere djetinjstva, morskih večeri, proljetnih pasaža, sutona i prvog snijega, ali su i kritičke i melankolične kronike grada, jer npr. u splinu goričkih magli pjesnik, kao onaj koji se kreće gradom, uočava razne dimenzije, prije svega socijalne, ali sve senzacije…

Premda u stvarnom životu pjesnik nema rubnu poziciju, zaposlen je, on je razvija kroz svoj književni rad, jer kroz letenja, kao letač i lutač, noćni hodač, on hoda svijetom, piše i svira, tumači i pjeva i nudi čitatelju sav taj pjesnički svijet sastavljen od kraćih pjesama, kako ih naziva “kratkim potezima kistom” i duljih pjesama, koje piše kao vječiti vanjski suradnik, kao onaj koji nikome ne pripada. No ta ga pozicija ne plaši, kao ni samoća, ni neostvarenost snova, rasplinutost žudnji, jer pjesnik iskreno, erotično i bez šmiranja, živi i piše, da ostane zapisan smjer svih tih letova. Jer, uostalom, i smisao jest u traganju: “učim letjeti, za drugo nikad ni ne marih”. I dok spušta rolete na svoje misli, pjesnik ih podastire čitatelju u poeziji punoj života, igrivoj i sanjivoj, oštroj i nježnoj, da se u njoj prepozna, da ga ohrabri za let.

Darija Žilić

O AUTORU

Zlatko Majsec rođen je 1979. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Velikoj Gorici, a 2008. diplomirao filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od desete do osamnaeste godine prilično se ozbiljno bavio košarkom. Živi u Velikoj Gorici, radi u Zagrebu.

Bavi se pisanjem pjesama (prvu napisao sa 7 godina), kratkih priča i kantautorskim radom. S bendom Mel Camino, u kojem kao kantautor i pjevač djeluje od 2006., izdao je 5 studijskih albuma i održao pregršt koncerata, a uz bend ima i nešto intimniji minimalističkiji muzički projekt

„Frik iz kvarta“ koji ime dijeli s Majsecovom neobičnom i razigranom kolumnom koja već 8 godina, u ritmu jednom tjedno, izlazi na web portalu Kronike VG.

Već dvadesetak godina nastupa i kao dio underground pjesničke scene zvane Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u raznim književnim časopisima, a kao glazbenik i pjesnik bilježi brojne klupske i festivalske nastupe te gostovanja u radio i tv emisijama.

2015. izdaje zbirku pjesama „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“ za nezavisnog izdavača „Bratstvo duša“ – Zdenka Franjića.

2017. izdaje zbirku kolumni koju čine vrlo kratke priče, pjesme, eseji i tekstovi ne baš strogo definirane forme „Frik iz kvarta“ za izdavača „Matica Hrvatska – ogranak Velike Gorice“.

2019. izdaje drugu zbirku kolumni „Frik iz kvarta ponovo napada“ – izdavač – biblioteka Albatros (Pučko otvoreno učilište VG)…

Predstavljanje knjige DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić u Dubrovniku

Published on by biakovaKomentiraj

Dobra vam večer i lijepi pozdrav svima,

na početku Marijine zbirke Dubrovnik narančama ozaren stoji posveta:

Posebno hvala tihim franjevcima Male braće, koji su kao mladići došli prije 450 godina iz Popova polja i postali franjevci, živuće baklje Gradu i puku. Povezujući povijest i baštinu u našim srcima, oni nam vedre dane i podneblja.

Drago mi je da smo večeras na ovom mjestu, koje posebno povezuje Mariju i mene. Franjevački klaustar i knjižnica su mjesta gdje smo se često znale susretati.

Tijekom srednje škole učile smo grčki i latinski jezik i nastavile zajedno dalje na fakultetu. Često smo dolazile u knjižnicu Male braće gdje smo čitale i posuđivale knjige. U tome nam je pomagao fra Justin Velnić, magistar farmacije i posljednji franjevac – ljekarnik, koji je radio u ljekarni Male braće, a znao je i starogrčki jezik. Ljeti bi dolazile na crkveni balatur uživati u koncertima Ljetnih igara.

Zato bih se na početku zahvalila Maloj braći, našim današnjim domaćinima,  posebno prisjetivši se franjevaca koje sam poznavala: Ivice Dovranića, Justina Velnića, Marija Šikića i Damira Cvitića.

Prve Marijine pjesme pročitala sam preklani, to su pjesme njezine prve zbirke: Ruže majci darovane, koje su me odvele u Marijino djetinjstvo i zavičaj – rodno mjesto Ravno, među njezine susjede, prijatelje i obitelj.

Druga zbirka, koju večeras predstavljamo: Dubrovnik narančama ozaren, nastavak je prve i opisuje grad Dubrovnik u koji je Marija došla na školovanje, kojeg voli i danas mu se raduje, a ova zbirka je i dokaz te ljubavi prema gradu.

Drago mi je da sam jedna od njezinih prijateljica, koju je počastila svojim pjesmama. Naime, kad bi pjesmu napisala, poslala bi mi je da ju pročitam. Na tome sam joj zahvalna. Obradovala bi me, a radost i jest emocija koju najčešće osjećam čitajući njezine pjesme, koje karakterizira životna radost. Osim toga, pjesme krasi jednostavnost i duhovnost, a te nam vrijednosti Marija daruje kroz priču o narančama koje ozaruju grad.

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren ima 51 pjesmu i jedinstveno je djelo koje u četiri cjeline govori o dubrovačkom kraju – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Prva cjelina: Narančeobuhvaća 21 pjesmu, druga cjelina: Podneblje obuhvaća 14 pjesama, treća: Gradima 8 pjesama i četvrta: Providencaobuhvaća 8 pjesama.

Poglavlja nam opisuju kakvo je podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu i kako je moćna providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno sve spaja. Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada, opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune okusa i mirisa, u tom smislu i čujne, imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.

U zbirci se nalaze još: Rječnik manje poznatih riječi, Marijin životopis, dva osvrta – moj i našega dragoga kolege, klasičnoga filologa i urednika ove zbirke Ivana Bekavca Basića, pod naslovom Lipost i kripost grada Dubrovnika, te Marijin nadahnuti prozni tekst: Božanski trag, u kojem navodi što ju je motiviralo na pisanje. Na kraju, pročitat ću vam dio toga teksta koji mi se posebno svidio:

Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledu na naranču „osluškujemo“ njezin miris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše. (Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, Božanski trag, 82).

Zahvaljujem se na pažnji i želim vam svako dobro,

Marija Marušić Čizmić

Dubrovnik narančama ozaren

Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, filozofkinje i grecistice, Dubrovnik narančama ozaren, lirsko je putovanje prostorom izvanjskosti i unutarnjosti dubrovačko-zagrebačke pjesnikinje, Hercegovke podrijetlom, duhovni dnevnik posvećen majci Julki, narančama ogrnut, tiskan kao svojevrsni nastavak prvoga dijela duologije Ruže majci darovane. Obje su zbirke lirske posvete majci. U svojih 100 stranica knjiga krije četiri pjesnička segmenta: Dubrovačke naranče, Podneblje, Grad, Providenca, a na kraju je Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi, Životopis autorice i njezino obrazloženje osobnih razloga pisanja ove pjesničke zbirke, kao i dva pogovora Marije Marušić Čizmić i Ivana Bekavca Basića, urednika knjige.

Autorica u knjizi posebno zahvaljuje franjevcima Male braće koji su prije 450 godina, kao mladići, stigli iz Popova polja, odakle dolazi i sama autoričina obitelj koju spominje u zbirci i čije fotografije ugrađuje u svoje stihove. Tako je u zbirci, u segmentu naslovljenome Podneblje, fotografija majke Julke Kristić, iz obiteljskoga albuma, ispred Kneževa dvora, krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, uz pjesmu Moja milina u kojoj povezuje majku i naranču: I ti ko naranča si/ kad god te sretnem/ u okrilju juga,/ sa svjetlom u duši i/ili: A ja odmah radosno/ na glavu skačem u to/ plavetnilo svoje, kao/ u zagrljaj majke. I u tom/ prostranstvu veličajnom/ tihote, ljepote, u trojstvu/ života se nađem.

Druga je majčina slika iz autoričina fotoaparata, mobitela, snimljena na Pilama u veljači 2021., uz pjesme Pogled u đardin i Đardin iz istoga poglavlja. Fotografiju na kojoj su autoričina majka i autoričina braća Andrija, Niko i Ivo, svi u bijelome, u prvoj polovici šezdesetih godina u Dubrovniku, autorica u posljednjemu poglavlju povezuje uz pjesme Tri brata i ja, kao jasnu asocijaciju na antologijsku pjesmu Josipa Bepa Pupačića, Tri moja brata, uz još poneke intertekstualnosti. Bepov pjesnički subjekt počinje: Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas, a završava: To su bili moj brat, moj brat i moj brat, a autorica parafrazira Pupačićeve stihove: Kad smo moja tri brata/ i ja bili mali/ oni bijahu veliki,/ a ja se rodih, iza koje je pjesma Složna braća u formi Petrarcina soneta s akrostihom sastavljenim od njihovih imena, pretposljednja pjesma u zbirci, prije Providence, providnosti, dalekovidnosti, Božje iskre spasa.

Autoričina impresioniranost i očaranost narančama otkriva i otključava poetološke svjetove koji joj postaju utočište i omogućavaju uranjanje u sinestetični prostor vizualnih, okusnih, mirisnih slika kao pandan životnim odlascima i oproštajima pogotovo vrlo jasno, denotativno, u prvome dijelu, Dubrovačke naranče. Marija Lučić odlučuje svoje unutarnje pjesničke slike ostvariti stihovima, ali i fotografijama koje uglavnom nastaju spontano, konkretizirajući asocijativni, duhovni svijet i koje ugrađuje u svoju zbirku koja na naslovnici ima sliku narančinih stabala i naranača uz Veliku Onofrijevu fontanu i Franjevački samostan, a završna je fotografija na kraju niza pjesama Trnje sa Srđa, 2022.

Ostale fotografije pronalaze naranče u parku na Pilama, u Sedam smrtnih grijeha, na skalinima, u Gružu, a slikala je i vedute Grada, more i nebo (prije poglavlja Podneblje), Stradun, morski horizont, Minčetu, Vrata od Pila (prije poglavlja Grad), skaline od Zidina, Srđ, Dominikance, Katedralu, pogled iz Kneževa dvora prema Gundulićevoj poljani (prije poglavlja Providenca), panorame Grada, u različito doba dana i noći.

Pjesme Marije Lučić mahom su slobodnoga, jampskoga stiha, nenaglašenih početnih slogova koji su često prijedlozi ili veznici, ponekad usklici: o, i, na, u, od, iz, dok, gle, ako, pod, a pogotovo su zanimljivi početci kad, a kad, ako, pretpostavljajući ili upućujući na vrijeme kao temeljnu kategoriju prolaznosti i relativizacije. Cijela zbirka počinje leksemom sunce koje se svojom bojom i formom ogleda u naranči, svome mikroobliku. Kako autorica navodi u početnoj pjesmi Sunce u krošnji naranči: Sunce sjelo u naranču, / večer u ulici./ Miris cvijeta blaži dušu, / dražest ti na licu.

Autorica piše standardnim hrvatskim jezikom, koristi i neke raguzeizme kako bi dobila notu zavičajnosti i bliskosti s prostorom, ali i neke riječi iz svoga izvornoga, hercegovačkoga podneblja: dadne, njizi, kapija, ljolja, kao i svoju varijantu Groad na nekoliko mjesta zbirke, čime potencira izgovor samoglasnika a koji nedubrovčani zamjećuju kao primarnu, iako često ne i realiziranu, karakteristiku dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika koji je ušao i u nematerijalnu baštinu svijeta. Pjesnički je izraz jednostavan morfološki i sintaktički, uz neke zanimljive sintagmatske spojeve, vrijeme je sadašnje ili prošlo, potencirajući svevremen(sk)ost, ali iza jednostavnih se izraza kriju dimenzije duhovnosti, određena semantička slojevitost, filozofija života koji je neuhvatljiv i kao takav vedar i sveprisutan.

Autorica ne dopušta (u) stihovima kao zrcalu duše da je smrt voljenih odvede u dubine tuge. Zato i naranče koje, personificirane i antropomorfizirane, postaju kuća i novi život, život koji se obnavlja i koji traje.

Mi smo Dubrovčani okruženi žutim, crvenim, slatkim i ljutim narančama cijeli život, pogotovo ako imamo đardine, ali i cijeli je Grad u narančinim vrtovima, njezinim bojama, mirisima i sokovima. Kao što je to i u klaustru Franjevačkoga samostana koji u svojim ljekarnama još i danas krije neke farmaceutske i kozmetičke tajne, mirise i okuse o kojima piše i Pelegrinović u svojoj maskerati Jeđupka.

Cijela je europska umjetnost nastala na Mediteranu i potekla iz njegova mora i okusa, sokova, mirisa i boja koje se osjećaju u zbirci ponekad se mijenjajući, pa se uz narančastu uključuje i plava boja mora i neba, boja koja simbolizira mir, istinu i duhovnost, a koristi se za smirivanje uma i poticanje duhovnoga rasta. Naranča se u zbirci mijenja i u značenjima, metamorfizirajući se iz poglavlja u poglavlje, ali ostavljajući savršenu kružnu strukturu ovoga posebnoga voća, ali i rozete, svemira, lopte kao zadanosti u ovoj zaokruženoj zbirci.

Kao što piše Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo, kad govori o lopti, monoigrački najviše estetske kategorije i najveće estetike, savršen je prvo njezin oblik: iako je matematika najpreciznija znanost i premda je uznapredovala tik do savršenstva, nikad nitko nije uspio izračunati njezine «mjere» bez ostatka. Možda upravo iz njezina savršenstva proizlazi radost igre loptom: koliko je god nastojali ukalupiti u pravila, lopta će uvijek iz njih izaći, poskočiti, okrenuti se na svoju stranu i vragoljasto nas prevariti. A loptino je savršenstvo u njezinoj svemogućnosti. Teško bismo mogli zamisliti da bi neka igračka mogla ući u toliko igara a oblikom ostati potpuno ista – kao što je slučaj s našom okruglicom.

Bilo da je «elastičan predmet koji ima oblik kugle, ispunjen zrakom i odskače», bilo da je krut predmet, tijelo «kojemu su sve vanjske točke jednako udaljene od središta», bilo da je drveni ili plastični predmet, naša se boća/lopta/kugla lòptā nama u svim smicalicama svoga kretanja: proizvoljno se ponašajući, izvrgavajući nas malim ili velikim neugodnostima, zavlači se za kantune povlačeći nas za nos,… jednostavno: igra se nama i s nama.

U svojoj drami o životnoj igri, Višnjiku, Čehov zasniva dramatičnost na nepostojanju kuglica za biljar o kojima se stalno govori: pravila životnog biljara nestaju jer su nestale kuglice. U trenutku kad je na dražbi prodan višnjik, razbijen je biljarski štap. Prije toga Čehov je uveo loptu na teren za kroket u cijelom jednom činu. A prije toga, u Galebu, jedna je kuglica iz pištolja ubila pjesnika.

Jedan poznati filozof tvrdi da je čovjek Bog, a da je taj bog dijete koje se igra. Jedan suvremeni teatrolog misli da je budućnost kazališta u uspostavljanju pozornice-kugle: mogućnost putovanja glumaca i gledatelja u kugli utjelovljuje ljudski duhovni i tjelesni mikrokozam sa svim zviježđima, sunčalištima i sjenama.

Ako je kazalište svijet, ali i više od njega, je li to «više» onaj «mjerni ostatak» kugle i njezina kretanja u matematičkim i fizikalnim formulama ili jednostavno uživanje u rukometu, vaterpolu, kuglanju, boćanju, u odsjajima i odskocima frnjastih zafrkanata iz našega djetinjstva, u sunčanom piciginu… Možemo li našoj boći vjerovati ili nas je opet, kao prava lopta, farabutski i mangupski simpatično prevarila u kugli, boći, bari, košu, mreži, bulinu…?! Je li lopta monodrama ili gradi svijet svedramatičnosti?

Naranča, koja simbolizira besmrtnost, može živjeti i 500 godina, a sugerira i otmjenost i raskoš, znak je vladarskog dostojanstva, „zlatna jabuka“ koju je Paris dao Afroditi. Drvo je naranče u antici bilo rajsko drvo, simbol ljepote, bogatstva, plodnosti i vječnoga života, čini se i drvo spoznaje, a bijeli cvjetovi, jedni od najljepših mirisa u našemu đardinu, simboliziraju čistoću i nevinost. Narančasta je boja kreativnosti, entuzijazma i radosti, a koristi se za stimuliranje kreativnih procesa i oslobađanje blokada u kreativnome izražavanju. Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, nastala je u toj narančinoj katarzičnosti i zatravljenosti njihovom ljepotom, u trenutcima poetskih oslobađanja kreativnih blokada.

Za kraj, omiljena nam antologijska Lorcina pjesnička minijatura o narančama.

Oproštaj

Umrem li,

ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.

(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,

ostavite balkon otvoren!

Vesna Muhoberac, mag. philol. croat.

Matija Nenadić pred interpretaciju pjesama Mara Martinovića.

Stihove je, po vlastitom izboru, interpretirao Dubrovčanin Maro Martinović, kazališni, filmski i televizijski glumac. Ove godine publika Dubrovačkih ljetnih igara mogla je uživati u njegovoj izvedbi Vlaha Slijepoga u predstavi “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, a u režiji Kreša Dolenčića. Osim toga, u predstavama u kojima dubrovački govor ima značajnu funkciju, Maro Martinović imao je i ulogu jezičnog savjetnika. U tom smislu prisjetit ćemo se i njegovog gostovanja u Dubrovačkim knjižnicama, gdje je u okviru programa obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika 2017. godine, zajedno sa svojim ocem, nezaboravnim glumcem Mišom Martinovićem, u večeri nazvanoj “S oca na sina – jezični savjetnik i rad s glumcem”, glumačku družinu Osnovne škole Montovjerna podučavao dubrovačkome govoru. Tom zgodom publici je pokazao knjigu Držićevih djela iz edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” u kojoj je Miše Martinović svaku riječ pažljivo i brižno akcentuirao, a koju on danas čuva kao svetinju.

DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM Aleksandar Kibel

Published on by biakovaKomentiraj

DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM

Aleksandar Kibel

Drama

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Autorica Ilustracija: Doris Despot, mag. edu. art.

Grafička priprema i tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-74-3

Maloprodajna cijena: 14,70 €

DIJALOG S UMJETNOM INTELIGENCIJOM Aleksandar Kibel

Drama Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-74-3

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Sadržaj rukopisa:

Dramski tekst pod naslovom „Dijalog s umjetnom inteligencijom“ kroz interakciju glavne (anti)junakinje i naprednog računalnog sustava, koji je personaliziran i prilagođen svim njezinim potrebama, raščlanjuje moralne dileme i istražuje obilježja ljudskosti, motivacije, savjesti i slobodne volje. Odnos između liječnice Aurore, koja dolazi doma nakon noćnog dežurstva, i umjetne inteligencije Iris komplicira se Aurorinim priznanjem da je učinila nešto strašno i neprihvatljivo, a razgovor s Iris otvara niz etičkih pitanja i zamagljuje naše poimanje o tome koji entitet je više „ljudski“ ili „moralan“ – onaj biološki ili onaj programirani. Nova saznanja o Irisinom porijeklu i osobama iz Aurorine prošlosti dodatno dovode u pitanje jasnoću i svrhu njihovog zajedničkog „boravka“ i međuodnosa.

BILJEŠKA O PISCU

Aleksandar Kibel je izvanredni profesor Katedre za fiziologiju  i imunologiju Medicinskog fakulteta Osijek i Katedre za Kliničku medicinu Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo Sveučilišta u Osijeku, a također i specijalist interne medicine i subspecijalist kardiologije u Zavodu za bolesti srca i krvnih žila Klinike za unutarnje bolesti Kliničkog bolničkog centra Osijek. Diplomirao je 2009. na Medicinskom fakultetu Osijek s maksimalnim prosjekom ocjena (5.0.) na svim godinama studija. Pripravnički staž završio je u KBC Zagreb. Doktorat znanosti stekao je 2014.g., s fokusom na vaskularnu fiziologiju i patofiziologiju, a dugogodišnje nastavno iskustvo uključuje nastavu na razini srednje medicinske škole, studija medicine (i drugim smjerovima Medicinskog fakulteta) kao i na poslijediplomskom doktorskom studiju Biomedicina i zdravstvo. Izabran je u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika kako u polju Temeljnih medicinskih znanosti, tako i u polju Kliničkih medicinskih znanosti. Dulji niz godina bavi  se pretkliničkim i kliničkim znanstveno-istraživačkim radom, uključujući istraživačke boravke u inozemstvu i  aktivna  sudjelovanja  na  brojnim  međunarodnim znanstvenim skupovima, a sudjelovao je i u kliničkim ispitivanjima lijekova. Nagrađen je TOP stipendijom za TOP studente, Nagradom Fakultetskog vijeća za izniman uspjeh, Nagradom Lions Cluba za najbolje studente Sveučilišta, uz druge nagrade za aktivnosti na Festivalu znanosti i Danu medicinara Osijek. Autor je brojnih znanstvenih radova indeksiranih u relevantnim bazama podataka, autor je poglavlja u knjigama te urednik knjige o sustavu renin-angiotenzin. Gostujući je urednik i recenzent u časopisima Oxidative Medicine & Cellular Longevitiy i Journal of International Medical Research, recenzent i član uredničkog odbora drugih stranih časopisa uključujući ‘Frontiers in Physiology’. Mentor je na nekoliko diplomskih radova, a također je i mentor petero doktoranada poslijediplomskog doktorskog studija Biomedicina i zdravstvo. Voditelj je institucijskog znanstveno-istraživačkog projekta IP-8 Medicinskog fakulteta Osijeka, suradnik na drugim znanstvenim projektima (uključujući projekt Hrvatske zaklade za znanost). Voditelj je MEFOS-2 istraživačke skupine Znanstvenog centra izvrsnosti (ZCI) za personaliziranu brigu o zdravlju (u Znanstvenoj jedinici za istraživanje, proizvodnju i medicinsko ispitivanje funkcionalne hrane), a također je i član znanstvenog odbora ZCI. Nositelj je predmeta Fiziologija i patofiziologija kao  i predmeta Klinička propedeutika na Sveučilišnom integriranom prijediplomskom i diplomskom studiju Medicina na njemačkom jeziku Medicinskog fakulteta Osijeka, a tijekom 2023. godine bio je i voditelj tog studija. Autor je autobiografskog proznog djela „Imati muda“ (knjiga je objavljena 2021. g.) i zbirke poezije pod naslovom „Slojevi matrjoške“(objavljene 2021. g.). Za poetskaostvarenjadodijeljene sumu, usklopuknjiževnih natječaja,  pohvalnice  Hrvatskog  sabora  kulture  na 40. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika i na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika, priznanje za prozu (kratku priču) na 41. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika te pohvalnica za dramska ostvarenja na 42. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika.

Predstavljanje knjige DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Published on by biakovaKomentiraj

Sudjeluju: Marija Lučić, autorica zbirke pjesama

dr. sc. Ozana Ramljak, spisateljica

Ivan Bekavac Basić, urednik i nakladnik

uz glazbenu pratnju Brune Ćurčića

utorak, 2. srpnja 2024. u 18 sati

KGZ – KNJIŽNICA AUGUSTA CESARCA

O autorici

Marija Lučić, rođena je 1966. u Dubrovniku gdje je završila osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij filozofije i grčkog jezika i književnosti 1994. godine. Poslijediplomski studij upisuje 1995. na kojem istražuje Sliku i kretanje kod Platona kao početak kinematografije. Između 1996. i 1998., provodi godinu i pol u Münchenu kao njemačka stipendistica na Visokoj školi za film i televiziju HFF, na kojoj pohađa kolegije iz režije, te sudjeluje na snimanju filmskih priča studenata treće godine igranog filma. Također, zanimajući se za područje slikovnog na Univerzitetu u Münchenu pohađa kolegij iz filozofije renesanse Teorija perspektive kod prof. Eckharda Keßlera, dok u ljetnim mjesecima obavlja praktikum u Film-museum München o čuvanju filmskih remek djela i njihovom populariziranju. 

Predavala je Grčki jezik na Studiju filozofije Hrvatskih studija 1995./1996. i 2017./2018., što je i svojevrsni kratki uvod u filozofiranje. Od 1995. najprije kratko radi kao asistentica u Dokumentarnom programu HTV-a, a potom kao redateljica autorica i realizatorica u Znanstveno-obrazovnom programu. Pored autorskih priloga o različitim znanstvenim temama, režirala je dokumentarne filmove: Cenacolo 1999., Početak i umjetničko djelo, Dražen Trogrlić, 2000., Blagost i ljubav, salezijanci, 2001. Dokumentarno-igrani povijesni film pod radnim naslovom Trebinjska Biskupija snimila je prvi dio 2008. sa stručnim voditeljem fra Bazilijem Pandžićem, autorom povijesti jugoistočne Hercegovine, koji čeka nastavak i dovršetak. Također, režirala je dugogodišnju emisiju Iz Jezične riznice s Tomislavom Ladanom i Ozanom Ramljak, realizirala Znanstvene vijesti. 

Uredila je knjigu poezije Jasne Matić Harfe ljubavi (2021). 

Objavila je 2022. zbirku pjesama Ruže majci darovane (2022.1, 2023.2),  a u tisku su joj još dvije knjige:  Kinematografija u oslonu na Platona (2024.) i Ljubav, srce svakog doma (2024.). 

Članica je HDFD.

Iz recenzije Marije Marušić Čizmić, prof.

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren jedinstveno je djelo koje u četiri podnaslova (Naranče, Podneblje, Grad, Providenca) govori o vedrini i toplini dubrovačkoga kraja – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno ovdje sve spaja poput majke, mora i zavičaja.

Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine i obratno. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune ukusa i mirisa, u tom smislu i čujne – imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh.

Poglavlja nam redom opisuju i govore kakvo je Podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu naranče i kako je moćna Providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš.

☺    ☺    ☺

NARANČA

Jedna me naranča sinoć

prenu. U mrklom mraku se

zakotrlja ispred mene

i povede me skalinima puta

kroz Đardin

sve do vrata Kekina

vrta. Tu stade i ostade,

a ja, nȁ – odoh dalje

do Straduna

Sudionici predstavljanja

Ozana Ramljak (Split, 24. veljače 1970.) je hrvatska dječja spisateljica, kroatistica i bivša televizijska voditeljica iz Splita, a živi i radi u Zagrebu. Danas radi kao profesorica i pročelnica umjetničkih studija na Sveučilištu Vern’ – BA studija Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje i Transmedijska dramaturgija te MA studija Filmska i televizijska režija i produkcija.

Pristupljeno 2. 7. 2024.: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ozana_Ramljak

Bruno Ćurčić, Glazbena škola Vatroslav Lisinski, 2.razred srednje, izvodi na gitari ove točke:

1. Etude No. 8, Heitor Villa Lobos

2. Oslobađanje, Ante Čagalj

3. Tri igre – Allegretto Vivace, Boris Papandopulo

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Published on by biakova1 komentar

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN

Poezija

Marija Lučić

Urednik: Ivan Bekavac Basić

Autorica fotografije: Marija Lučić

Grafička priprema: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-51-4

Maloprodajna cijena: 18,90 €

DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-51-4

18,90 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

BOŽANSKI TRAG

Nakon dužeg življenja u sjevernom, kontinentalnom kraju Hrvatske i teže prilagodbe na njegovu svjetlost, iznenada sam se našla u prilici da tri godine boravim u Dubrovniku, mojem rodnom gradu u kojemu sam provela svoju mladost. Ovdje sam ponovno mogla gotovo svakodnevno doživljavati prvotnu jarku svjetlost, svjetlost juga i promatrati njezin utjecaj na raslinje, bilje, more, ljude… na sve što je pod suncem. Svako godišnje doba daje poseban doživljaj. U svakodnevnim šetnjama imala sam mnoštvo zapažanja. To bi me izazvalo da uzmem mobitel i fotografiram. Potom bih fotografije slala prijateljima, ponajviše u Zagreb. Odgovori bi bili slični: “Pa ti si u raju, ne vraćaj se ovamo, blago ti se… “

No jedan od prvih razloga ovdašnje posebne ljepote koja čini doživljaj jedinstvenim, jesu naranče tijekom zime. One su vedre, vesele, lijepe, mirisave, zdrave. I kao živo stabalce usred zime posebne: kontrastne, tople, kontrapunktalne. Takve naranče obuzimale su moju pažnju. Svaki bi me put iznova razdragale za vrijeme šetnji. Grad je pun stabala naranči. One su u vrtovima, parkovima, blagovaonicama (kuhinjama, domovima)… u kolačima i mnogim drugim ukusnim proizvodima. Posvuda. Sveprisutne su i velike dobrotvorke. Okruglastog savršenog oblika, privlačne su već na pogled. Usred plodnog života, naranče odolijevaju turobnoj zimi i sočne osnažuju zdravlje. Stablo naranče ima mnogo plodova, a svi su isti. Oni su kao vojska izvježbana da zimi čine ljeto. Od studenog do ožujka naranča ovdje blagodari Gradu i puku, otkrivajući svoj božanski trag. U krtoj, kamenitoj zemlji naranča posebno sjaji i vedri.

Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledunanaranču ‘osluškujemo’ njezinmiris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše.

Kao Hercegovka u Gradu htjela sam zabilježiti ovu svoju baladu i pronijeti je kao štafetu na radost svih srdaca koja do nje dođu i ponesu je dalje.

Nakon što sam objavila prvu zbirku pjesama Ruže majci darovane, počele su dozrijevati naranče. Već tri zime otkako sam s mamom u Dubrovniku, naranče su me izazivale da ih gledam i uz njih doživim posebnu radost u kojoj su nastajali napisani stihovi. Tako sam počela zapisivati pjesme koje su se mojoj mami Julki svidjele, pa smo ih slagali u zbirku. I taman kad smo zabilježili sve te događaje i dodali im one iz drugih godišnjih doba (ideje s mora, kopna i zraka), naranče su počele jače dozrijevati, a neobrane opadati. Tada je moja mama tiho preminula.

Stoga ova zbirka obilježava završetak našeg zajedničkog druženja na zemlji, ali i mog intenzivnijeg druženja s Gradom i sa svim dragim licima ovog podneblja: mojim školskim prijateljicama i prijateljima, rukometašicama i rukometašima, susjedima i župljanima, mojim dragim Dubrovčankama i Dubrovčanima… mojom obitelji, rodicama i rođacima. Jedno lijepo i bogato druženje s mojim zavičajem. Zahvaljujem svima njima, posebno prijateljici Matiji Mioč koja mi je dala dosta jezičnih savjeta pregledavajući rukopis, prijatelju, uredniku i nakladniku Ivanu Bekavcu Basiću, kao i svim suradnicima. Ivan se silno potrudio da sve ovo zabilježi i dođe na vidjelo, često bez dostojne naknade. Smatrao je da je važnije sačuvati baštinu i kuću, negoli sebi privrijediti. Tko može shvatiti, neka shvati.

Knjigu posvećujem Manjoj braći iz Popova Polja koji su prije 450 godina došli u Dubrovnik. Franjevci, naši sumještani i predšasnici, hrabri vođe i zanemareni sveci, u nemilim turskim vremenima sačuvali su svoj narod i Crkvu. Njihova svjetiljka među nama nikad ne sagorijeva, znali mi to ili ne. Zahvaljujući njihovoj trajnoj ljubavi gori iskra života u našem zavičaju na poseban način. O mnogim okolnostima ovisi hoćemo li to i u kojoj mjeri doznati. Ali sam život već jest svjedočanstvo baštine. Znajući uspoređujemo povijest i sadašnjost, tako nam budućnost svjetlija biva, jer duh predšasnika raspiruje nove vatre na njihov način. Duh nikad ne trne, ne da se sputati niti zatomiti. U Božjoj prisutnosti duh neprestano raste. U vidu naranče, u vidu zajedništva, u vidu vedrine…

Seleći iz jednoga podneblja u drugo, iz jedne vedrine u drugu, sve je u nama slično a opet različito, nikad nije izdvojeno i uvijek je cjelovito. Ljubav nas osposobljava da čuvamo baštinu.

Marija Lučić

VEDRINA I TOPLINA DUBROVAČKOGA KRAJA

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren jedinstveno je djelo koje u četiri podnaslova (Naranče, Podneblje, Grad, Providenca) govori o vedrini i toplini dubrovačkoga kraja – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno ovdje sve spaja poput majke, mora i zavičaja.

Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine i obratno. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune ukusa i mirisa, u tom smislu i čujne – imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh.

Poglavlja nam redom opisuju i govore kakvo je Podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu naranče i kako je moćna Providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš.

Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada – opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Tu su i posebni izrazi za krajolik, vidljivi u naslovima pjesama kao što su Kantula, Kuneta i sl.

Pjesnikinja se oslanja na slobodan stih i spontanost izraza koji povezuje dubrovačko podneblje s hercegovačkom štokavštinom. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.

Marija Marušić Čizmić,

Biskupijska klasična gimnazija

Ruđera Boškovića, Dubrovnik

LIPOST I KRIPOST GRADA DUBROVNIKA

I.

Druga zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren profesorice, režiserke i pjesnikinje Marije Lučić posvećena je narančama u Dubrovniku, narančama koje su na poseban način obilježje Dubrovnika. Nama je reći nešto o zbirci koju ćemo usporediti s prvom Marijinom zbirkom Ruže majci darovane (2022.).

Prije samoga prijelaza na temu svakako nam je osvrnuti se na Dubrovnik i naranče. Režiser Monty Don (r. 1955. u Njemačkoj) snimio je 2022. mini seriju u tri epizode o Jadranskim vrtovima (Adriatic Gardens), gdje u drugoj epizodi obrađuje vrtove u hrvatskom priobalju, te tako Europu i svijet upoznaje i s Dubrovnikom, njegovim vrtovima i narančama. Pri kraju druge epizode obrađuje Dubrovačko područje i kad govori o Gradu Dubrovniku nije mogao ne zapaziti i reći lijepe riječi o dubrovačkim narančama, što već po drugi put u kratkom vremenu gledamo na HTV 2. Koliko znam, Marija uopće nije potaknuta tom serijom, već unutarnjim porivom male djevojčice koja je došla početkom osnovnog školovanja u Dubrovnik i s druge strane napretkom tehnike koja omogućuje svakom građaninu da bilježi svakodnevno slike iz svoje okoline. Tako je i Marija i iz amaterskih, ali i svojih stručnih poriva bilježila bilje i stabla u svojoj okolini pod Srđem.

Prva je zbirka opisala život u Ravnom u BiH i dijelom u Dubrovniku, gdje je živjela u okruženju svoje obitelji rodbine i susjeda, ali i domaćih životinja, i ponekih koje se vrzmaju oko kuće a ne spadaju među domaće, i razumije se bilja, posebno cvijeća. Kao što je ruža cvijet najljepši i najopjevaniji među cvijećem, tako je i od antike pa do danas naranča omiljeno voće, ali i svojim bijelim cvjetovima ističe se među cvijećem. Prva je odlika naranče da je zimzeleno stablo koje cijelu godinu ima lijepe zelene listove, a druga je odlika da donosi plodove u kasnu jesen i ostaju kroz zimu. Dakle, one ozaruju mediteranski Dubrovnik cijelu godinu svojim vazda zelenim listovima, a plodovima kroz jesen i zimu.

Lingvisti riječ naranča povezuju sa sanskritskom riječi nāraṅgaḥ, što znači narančino drvo.

Naranča je rasprostranjena presađivanjem po svim kontinentima, ali izgleda da joj je domovina Azija i to Indija, no i mi ne možemo naš Mediteran i Jadran zamisliti bez naranača. Iako sam iz omiško- makarskog zaleđa, iako nije u nas uspijevala naranča, ona je uvijek donošena iz Primorja i bila u našim domovima, jer je njezin miris stvarao ugođaj u kući, a njezin plod je bio uvijek uz krevet bolesnika da može osvježiti suhe usne i umorna usta i grlo. Bile su one u ona stara vremena veliki dar bolesniku i znak pažnje, a da ne govorim koji su ugođaj pružale djeci kad bi dobili jedno ili dva rebarca-narančina ploda. Kora nije smjela propasti jer bi ju majke naribale za pripremu kolača, posebno božićnih.

Čitajući enciklopedije i druge knjige, a danas i tekstove na e-mreži, naći ćemo mnogo podataka o simbolici cvijeta i ploda naranče. Cvjetovima su ukrašavane kose djevojaka i mladenke, simboli su braka i ljubavi, cvjetovi su na vjenčanim tortama, a Sicilijanci grančicama naranče kite slike Djevice Marije. No i pretkršćanska tradicija i mitologija spominje naranče. Tako neki drže da je naranča i povod za Trojanski rat jer je naranču Paris dodijelio najljepšoj božici – Afroditi ili po rimski Veneri; po nekima su jabuke iz vrta Hesperida koje je čuvao zmaj, a Heraklo ubrao, bile naranče. Ne bih želio dalje nabrajati sve odlike koje se pripisuje naranči i pripravcima od naranče, već moram prijeći na sadržaj zbirke.

Dakle, Marija je, vrativši se u Dubrovnik da uljepša majci posljednje dane, napisala i drugu zbirku pjesama. Hodeći po Dubrovniku i okolici, a posebno prema Srđu bilježila je pametnim telefonom (smartphone) slikom i riječju svoj djetinji zavičaj i dijelila mrežno prijateljima. To bijaše poticaj da to bogatstvo misli, riječi i slika uobliči za novu ilustriranu zbirku pjesama koju imamo pred sobom. I u ovoj kao i u prvoj zbirci Mariji je pošlo za rukom da se uspješno vrati u doba svog ranog djetinjstva i svoje srednjoškolske mladosti i da bezazlenim mislima opjeva ljepote svojega grada ne zaboravljajući također uključiti i ono što je najljepše i svetije, svoju obitelj i drage prijatelje i susjede iz djetinjstva. Sve to čini jedan amalgam koji jako povezuje gradivo i osvježuje misli generacijama koje su u najljepšim zrelim godinama, a ništa manje i onima koji tek veselo stupaju u život odraslih. Nadahnuti idealima ljepote neporočnosti i mladenačkog zanosa da će svijet mijenjati i da će slavu svoga Groada pronositi.

Marijine pjesme i mene vraćaju u moje dubrovačko razdoblje, 1970. do 1972., kad sam svakodnevno bio u dosluhu s Gradom i otkrivao njegove ljepote, a svoje godine utiskivao u njegovo trajanje. I kasnije posjećivah Dubrovnik te svoje starenje pripisah Dubrovniku, a ono me mlađi podsjetiše da Dubrovnik ne stari i da s njima živi svoju dugovječnu mladost.

II.

Marija se potrudila svoje pjesme i foto zapise uobličiti u više cjelina, a to su: Naranče, Grad, Podneblje, Providenca. Tu je dodan i rječnik manje poznatih riječi i kratak životopis autorice.

Prva cjelina Naranče obuhvaća 21 pjesmu: Sunce u krošnji naranče, Naranča, Kuneta, Naranče i limuni, Sudba naranče, Pod kantulom, Ali gorke?, Bit naranče, Narančasti Božić, Kuća od naranača, U posjeti, Uzdravlje!, Zlatne kapi, Tragom vedrine, U zagrljaju, Potomstvo za festu, Rajska zemlja, Gruške ptice, Preobrazba, Umjesto naranača, Ozarene.

Svaka pjesma zahtijeva podužu interpretaciju. Prostor i vrijeme sile me da u nekoliko riječi progovorim o tim ciklusima. Sami naslovi pjesama upućuju da onaj moj kratak osvrt o narančama obuhvaća još mnogo toga o narančama u Marijinim pjesmama. Tako čitamo o gorkim i slatkim narančama:

Samo me jedno muči

i mori, zašto je u Groadu

više naranača gorkih

kad rađe su slađe?

(Ali gorke?)

Posebno je zanimljiv susret s narančom i njezinom sudbinom kad padne sa stabla i završi u kanalu:

Što naranče u visinama rade,

visoko gore neobrane?

………………..

Neke se u kunetu skriju

da još više mirišu i zriju.

Druge padnu i tu ostanu,

zamru pa opet poniknu.

Treće ponese ruka sreće…

A neke pak ostanu na grani

………………………..

(Sudbina naranče)

Kako pak stoji s Božićnim narančama?

……………..

A u prosincu one sasvim

zrele, kao okićena drvca

prava, stvaraju ugođaj

Betlehema grada.

Svjetlošću svojom,

bojom, oblikom

i veličinom.

Još slatkošću gorkom

Gradu ljupkost daju,

a Božiću milost,

veselje što traje.

(Narančasti Božić)

Ne bih želio prepisivati pjesme, uzmite i čitajte, ali ne mogu opet izbjeći aluziju na agrume i ljudski život. Tu je limun i naranča kao zaljubljeni par, pa pjesnikinja zbori:

Naranče lijepe,

okrugle i mirisne,

u studenom zelenkaste

već i narančasto sjaje.

A limuni zelenkastožuti

kao kavaljeri u vrtu

naklon im čine.

(Naranče i limuni)

Ostatak pjesme pročitajte sami da doživite ljepotu

… u ovom divnom

južnom kraju,

gdje je i zimi kao u raju.

Druga cjelina Podneblje obuhvaća 15 pjesama (Ružoprsta zora, Moja milina, Na izvorima svjetlosti, Moćnija od vjetra, Promjena, Jarka svjetlost, Pogled u Đardin, Đardin, Ruža, Ruža na vjetru, Danče, O moru, Skok u more, Galeb i ja) koje treba sve pročitati, a ja ću izabrati samo nekoliko stihova iz mozaika ljepote. Prvo je aluzija na rađanje dana i zore koju Marija naziva kao i Homer samo u hrvatskom prijevodu Tome Maretića – ružoprsta zora (Ēṓs rhododáctylos).

Dok ružoprsta zora umiva

Grad nježnošću svojih boja,

prolaznike pokrila je ona

velom jutra,

zrakom sunca

ugrijala

(Ružoprsta zora)

Ne možemo ne spomenuti Đardin, Danče i galeba, pa evo nekoliko stihova iz tih pjesama:

Đardin je skrovitost Grada,

iza zida uređen vrt

i njegova tajanstvena ulica.

………………… (Đardin)

Danče su omiljena plaža

blizu Grada, pozdrav veselih

brodova štono prođu

i časne dančarice

koje im rupcima mašu,

zvone.

……………….

(Danče)

U moru samo galeb i ja,

na plaži još dva tri kupača

kao gušteri što drijemlju

na stijeni.

Pučina se ljeska divna,

širina…

………………

(Galeb i ja)

Treća cjelina Grad obuhvaća osam pjesama (Kono od Igara, Stradun, Ponoć na Stradunu, U Gradu kiša, Puteljkom na Srđ, Kolorizam, Zajedno biti, Kao svet). Ovdje ću vas uvesti u cjelinu s pjesmom Stradun

Na Stradun doći

najslađe je bilo

u osvit noći,

kad se sabire sve

mlado i živo.

Veličanstvena je sintagma u osvit noći, umjesto prozaičnog predvečerja ili još običnijeg sumraka.

Četvrta cjelina Providenca ima osam pjesama (Parac, Pomoć sv. Vlaha, Pukotina vremena, Tri brata i ja, Složna braća, Providenca, Vjera, Mama).

Tko može bilo što pisati o Dubrovniku a da ne spomene Zaštitnika – Parca – Patrona Grada Dubrovnika – Svetog Vlaha – Blaža? Stoga Marija ovo poglavlje započinje pjesmom Parac, a tko može bilo što od pozemljara reći a da ne spomene svoju roditeljicu – majku, pa Marija time i završava zbirku, a prije majke su i njezina tri brata, naslov koji u sjećanje priziva sintagmu Josipa Pupačića i njegovu antologijsku pjesmu Tri moja brata i na kraju sve stavlja u ruke Oca nebeskog u pjesmama Pukotina vremena i Providenca.

…………………..

Saliven u bedeme Grada

………..

prijesto svetog Vlaha.

Jednom rukom svetac

blagoslove svoje šalje,

a drugom on zagrljaj svoj

Gradu daje.

(Parac)

Moja su braća uvijek bila kao

jablani u visini. Pomagali mi

naći vidik bolji. Katkad njihove

želje bijahu moji snovi. S njima

se nisam mogla u svemu jednačit.

(Tri brata i ja)

Svi te traže, mama, i pitaju

me za te. A ja im odgovaram

da tuga nije za nas, da

i dalje živimo zajedno

i na glas…

(Mama)

I na kraju začuđenost autorice nad Providencom – providnošću Božjom:

……

A sve to kao u snovima biva.

Potom, gle sreće!

Mnogima se sviđa

taj materijal od snova.

…….

(Pukotina vremena)

Mariji želimo da se „taj materijal od snova“ dogodi još mnogo puta da možemo uživati u njezinim novim lijepim pjesmama.

III.

Marija koristeći zavičajni govor u svojim pjesmama, osjetila je potrebu pridodati Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi (str. 73. -75.).

Tako ćemo pronaći dvojake zapise za Dubrovnik Grad i Groad, prema dubrovačkom izgovoru.

Autorica će nas uputiti da „kono, kuneta i Konavosko polje imaju isti korijen, a znače kanal“.

Tu su još nezaobilazni dubrovački pojmovi: parac, festa, providenca; đirata, kantula, barćela, zatim predio šire gradske cjeline Šipčina i s tim povezana pokrata SSG – Sedam smrtnih grijeha, što naznačuje sedam zgrada neizgrađenih u skladu sa zakonskim propisima.

Tu su i posebni oblici: gustijeh, kavaljeri, njizi, takijeh, zdravje, te stegnuti izrazi štono = što ono, što je (ono).

Sve to čini draž i čitatelja pridobiva, golica maštu i podsjeća na davna vremena dječje nevinosti i susreta sa zavičajem.

Što drugo reći nego u duhu naših starih pisaca: dragi štioče, uzmi i štij ovu rukovet pjesama neka ti razgale grudi i odagnaju tugu iz života i ponekad zastrašnih snova.

Ergo, benevole lector – Tolle lege! Dakle, dobrohotni štioče – Uzmi i čitaj!

Ivan Bekavac Basić

MEDO I PTICA NA IZLETU Željka Pintar

Published on by biakovaKomentiraj

MEDO I PTICA NA IZLETU

Željka Pintar

Ilustracije: Danijel Žabčić

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 32 str.

Format: 21×21 cm

ISBN 978-953-8375-75-0

MEDO I PTICA NA IZLETU Željka Pintar

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 32 str. Format: 21×21 cm ISBN 978-953-8375-75-0

10,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

MEDO I PTICA NA IZLETU

Medo i ptica kreću na izlet. Dolazak u nepoznato mjesto, nov im je doživljaj. Sretni su i ushićeni. Prolaze dijelovima grada, dive mu se. Njihovi  dojmovi puni su oduševljenja. No, u trenutku kada bi se valjalo vratiti kući, oni zaboravljaju put. Idila izleta pretvara se u mučan tren. Svaki od njih izbezumljuje se na vlastiti način. Nemoćan da podnese neizvjesnu situaciju, bijesan medo ignorira pticu. Nesigurna ptica, u uzrujanosti, ne nazire rješenje. Djelomičnom okončanju njihove tegobne situacije pridonosi puki slučaj –  oni se naprosto nađu na pravoj cesti. Površno izbavljeni iz izgubljenosti, u tišini traže put prema obnovi uzajamnog prijateljstva. Šutnju prekida isprika koja nagovještava oprost. Medo i ptica hrabro nadvladaju svaku stranputicu i, na kraju, vlastitom zaslugom pomireni, smjelo pronalaze lako zagubljivo  zajedništvo.

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović

Published on by biakovaKomentiraj

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU

Izabrane zavičajne pjesme

Jozo Joko Milinović

Urednica: Iva Kojundžić

Ilustracije: GRUPA AUTORA:

DORA HANŽEK, akademska slikarica

JOSIP MARINOVIĆ, akademski kipar

ANTE STRINIĆ, akademski kipar

JOŠKO PETRIČEVIĆ, nastavnik likovnog odgoja

SLAVENKA MILINOVIĆ, grafički dizajner

JOSIP ANZULOVIĆ, grafičar i slikar

Oblikovanje omota: PETRA KREŠIMIR ĆAVAR

Grafičko-likovno uređenje: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki s klapnama

Broj stranica: 152 str.

Format: 20×13 cm

ISBN 978-953-8375-73-6

Maloprodajna cijena: 14,00 €

SAN NA KAMENOM UZGLAVLJU Jozo Joko Milinović

Uvez: Meki s klapnama Broj stranica: 152 str. Format: 20×13 cm ISBN 978-953-8375-73-6

14,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

UVOD

Mnoge pjesme iz ove zbirke napisane su između 2003. i 2020. godine, a nikle neposredno iz mnogih osobnih doživljaja.

Mukotrpan život i borba za golo preživljavanje žitelja Dalmatinske zagore, posebno Imotske krajine, pa i zapadne Hercegovine, postali su nepresušan izvor nadahnuća većem broju mojih pjesama.

Još od dječačkih dana otvorenim sam očima gledao kako geni kameni umnogome oblikuju karakter naših ljudi, njihovu fizičku i moralnu snagu, odlučnost i postojanost.

Praiskonska snaga kamena i zemlje javljala mi se čas kao olujna tutnjava, čas kao dramatično drhtanje struna na djedovskim guslama. Odatle potječu sva moja životna ushićenja, svi moji strahovi i sve moje nade.

Budući da me to oduvijek zaokupljalo, napisao sam pregršt pjesama sa željom da do riječi dođe sve ono što me u odrastanju obilježilo, što sam doživio i čemu sam svjedočio. Tako su u mnogim mojim pjesmama svoje mjesto našli kamen i škrta zemlja, bure i oluje, suše, maslina i murva, pjev ptica i zvon zvona, suze materine i štošta drugo.

Htio sam da baš sve progovori i da preko pjesama izreknem svoje osjećaje, zahvalnost i molitvu pa da to približim vama čitateljima.

Sve one koji se prepoznaju u ovim mojim stihovima te obiđu rodni kraj i zateknu urušene i napuštene kuće molim da pozdrave i ohrabre preostale žitelje i čuvare naših tradicionalnih vrijednosti kojima su se stoljećima ravnali i nadahnjivali toliki naraštaji našeg naroda. Ohrabrimo ih stoga ne samo riječju nego i djelom. Nećemo valjda dopustiti da tako bogata baština, na našu sramotu, odjednom netragom nestane.

Životno nas iskustvo uči da u dodiru sa zavičajem naš duh zadobiva novu snagu, svježinu i vitalnost i sve dotle dok nas može ganuti suza materina i spomen na naše pretke, mi živimo i jesmo.

Na malom prostoru naše Zagore zgusnula se i iskristalizirala povijest. Među brdima i stijenama živi spomen na stare Grke, Ilire, Rimljane, Turke i druge koji su tu obitavali, a o čemu svjedoče gradine, gomile, stećci i rasuta grobišta, a danas ih više nema. Neka nam to bude opomenom!

Dragi čitatelji, neka ova zbirka pjesama bude podsjetnik starijim generacijama koji su se stjecajem raznih okolnosti, često s tugom, odselili iz zavičaja da ožive sjećanja, a svima mlađima, posebno onim koji su se raselili po svijetu, da ne zaborave svoje korijene, da saznaju teškoće života i da poštuju običaje svojih očeva i predaka.

Na kraju pozivam sve vas da pažljivo pročitate ovu zbirku pa ćete uvidjeti kako su i ove pjesme ranjive baš kao i duše preostalih čuvara naših sela. Uvjeren sam da ćete se tada zajedno sa mnom uputiti na jedno drago, dirljivo i uzbudljivo putovanje.

Autor

HARMONIJA KAMENA I SUNCA

Kamenito područje Dalmatinske zagore iznjedrilo je mnoge pjesnike koji (u) svojim djelima čuvaju i prenose kulturno nasljeđe prethodnih naraštaja. Njihovi stihovi omogućuju dublje razumijevanje prošlosti i identiteta toga kraja. Dakako, nadahnjivali su ih živopisni dalmatinski krajolici, široka lepeza kulturnih i prirodnih bogatstava, srdačni ljudi i očuvana tradicija. Među takve pjesnike ubraja se i Jozo Joko Milinović, kojemu je lijepa recepcija dosadašnjih šest zbirki donijela sigurnost i potaknula ga da svoje umirovljeničko doba ispuni novim književnim prinosima. Pred nama je njegova pjesnička zbirka naslovljena San na kamenom uzglavlju (Biakova, 2024.), podijeljena u pet cjelina: Oda zavičaju, Meka imotska duša, Tragovi, Utihnulo ognjište, Povratak. Osluškujući bilo svoje zemlje, u njoj je autor sabrao pjesme prožete duhom i ljepotom ovoga specifičnoga kraja. Posebnu pozornost posvećuje svojemu zavičajnomu Lovreću, slikovitu mjestu smještenu u Zabiokovlju. Pišući o ljudima dalmatinskoga kamena i krša, o prirodnim ljepotama, kulturnoj baštini, povijesti, tradiciji i duhu ovoga područja, bogatu baštinu rodnoga kraja autor tako čuva u stihovima.

Budući da poezija uvijek prelazi granice opisa pjesnika i njegova stvaranja, često pletući svoj neuhvatljivi  umjetnički  svijet,  katkada  se  učini suvišnim govoriti o njoj ili nemogućim uhvatiti joj bȋt, no ipak je to važno i potrebno, posebice u suvremenom svijetu koji se pomalo udaljava od tradicionalnih i humanističkih vrijednosti. U ovoj se zbirci kamen nedvojbeno ističe kao poetsko načelo i kao životno vrijednosni pojam. U ovom dijelu Dalmacije on je karakterističan element krajolika i tkivo života. Sačuvan je i u jeziku, u različitim frazemima, kako u hrvatskom standardnom jeziku tako i u lovrećkom govornom idiomu. Mira Menac- Mihalić u svojoj Frazeologiji novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj (2005.) s lovrećkoga je područja zabilježila ove frazeme sa sastavnicom kamen: bil ko kamen (‘jako blijed’); I kamen bi proplaka (‘svatko bi se sažalio’); pȃ mi je kamen sa srca (‘laknulo je komu’); stamen ko kamen (‘čvrst, postojan’); tvrd ko kamen (‘bezosjećajan’, ‘jako škrt’).

Simbolika kamena u Milinovićevu pjesništvu bogata je i raznovrsna, otvarajući prostor za različita tumačenja. San na kamenom uzglavlju odražava duboko usađen osjećaj pripadnosti krševitu zavičaju te iskazuje ljubav prema njemu. Primjerice, u pjesmi Oda zavičaju naziva ga muzejom kamena i sunca. Prirodna ljepota krajolika oslikana je čas kao usnuli kamenjar, čas kao ljuti kamenjar, dok autor u sjećanje priziva kamenu liticu Zabiokovlja, kamenu stazu, kameno tlo, golet kamene pustinje, kamenu kosu. Sve je to tvrda stijena, gnijezdo roda moga.

Usprkos protoku vremena kamene se formacije mijenjaju vrlo sporo. Spominjući se suhozida, sopice kao kamene počivaljke, kamenoga praga, bunara u kamenjaru, kamenoga zvonika, kamenoga korita, podsjeća na vječnost i neizmjenjivost kamena kao simbola  postojanosti  i  stabilnosti.  Slično  tomu, već je isticano da se autorovo pjesništvo opire ukalupljivanju u moderne tijekove industrijske poezije te ostaje vjerno tradicionalnim pjesničkim postulatima.

Kamen je poznat po svojoj izdržljivosti i snazi te u Milinovićevoj poeziji simbolizira unutarnju snagu pojedinca, volju i otpornost pred životnim izazovima. Upravo u ovom dinarskom podneblju Hrvatske česta je izreka da su karakterno čvrsti ljudi jaki kao stijena. Autor također naglašuje stamenost meke imotske duše koja se zna zateći i kako skamenjena stoji u pustoj sobi.

Ističući epitafe na stećcima iz lovrećkoga krajolika, Milinović upisuje u svoje stihove duboku vezu s povijesnom i kulturnom baštinom ovoga područja. Grobni je kamen ujedno svršetak životnoga kruga.

Autoru čestitam sa željom da ova zbirka postane dragi kamen u cjelini zavičajne poezije kao trajno svjedočanstvo o ljepoti i dubini veze između čovjeka i njegova zavičaja. Kamen kao simbol stabilnosti, snage i povezanosti ostaje neizbrisiv pečat u ovoj zbirci, podsjećajući nas da su korijeni našega identiteta ukorijenjeni u zemlji i duhu zavičaja. Neka njezini stihovi odzvanjaju kao snažan glas prošlosti i svjedok trajanja vrijednosti koje valja njegovati u budućnosti, čuvajući tajanstvenu dušu Dalmatinske zagore te osvjetljujući put budućim istraživačima, ljubiteljima poezije i svima koji žele otkriti ljepotu kamena u svim njezinim oblicima.

doc. dr. sc. Anđela Milinović Hrga

BRIŽAN ČUVAR USPOMENA

U Lovreću kod Imotskoga, u blizini jedne od najljepših crkava u Hrvatskoj, rodio se 23. 7. 1941. godine ugledni pjesnik Jozo Joko Milinović od oca Ante i majke Ive rođene Batinić.

Već kao dijete u kolijevci nije bio pošteđen mnogih strahota Drugoga svjetskog rata. U majčinu naručju zaštitu je nalazio u zaselcima rodnog mjesta koji su bili udaljeniji od glavne prometnice da ne bi bili izloženi neljudskim postupcima raznih vojski koje su tuda prolazile.

Prema kazivanju Jozine majke i svjedočenju susjeda, njegova je majka kobnoga 22. 7. 1943. sačuvala ne samo svoj i Jozin život, već i živote svih žena, djece, starica i staraca zaselka Milinovići.

Naime, svi su ti ljudi nasilno izvučeni iz svojih kuća i odvedeni poviše sela da bi bili bezdušno strijeljani. U tom dramatičnom trenutku majka Iva s Jozom u naručju hrabro stupa pred streljački vod i do neba vapijućim glasom obraća se zapovjedniku izgovorivši sudbonosne riječi: Ubijte mene, ali vas molim da mi poštedite dite!

I dogodilo se čudo: u oficiru se nešto slomilo, nešto ga zgromilo, pa je oslobodio i pustio ne samo majku Ivu s Jozom nego i sve žene, djecu i starce koji su trebali biti strijeljani.

U isto vrijeme druga postrojba iste vojske pokupila je sve muškarce u dobi od 15 do 65 godina zatečene u selu te ih prijevarom dovela u jednu kuću u centru mjesta gdje ih je sve masakrirala i žive spalila. Od ukupno 24 stradalnika 10 ubijenih i spaljenih bili su Milinovići, sve Jozini susjedi i rodbina.

Svi stradalnici bili su težaci, nisu pripadali nijednoj i ničijoj vojsci. Ako se ovom broju od deset zapaljenih Milinovića pridoda i jedanaest stradalnika Križnog puta 1945. godine, tada je ovaj mali zaselak relativno najviše stradao od svih sela i zaselaka Imotske krajine.

Dugo se o tome šutjelo, ili samo šaputalo. Glasno se nije smjelo govoriti.

Dakle, Jozo se već sa svega dvije godine starosti susreo sa smrti i nekim čudom ostao živ.

I poratno vrijeme nije mazilo njega i njegove sumještane, a to je i Jozo dobro iskusio. Bile su to godine velike neimaštine, straha i golog preživljavanja. Slike ratnih i poratnih zbivanja obilježile su Jozin život i ostavile duboki trag na njegovu osobnost kao čovjeka i kao pjesnika. On je postao reprezentativni svjedok tragičnih sudbina svojih sumještana i svoje rodbine.

Kad je dorastao za školu, prva je četiri razreda pohađao u jednoj privatnoj seoskoj kući, a druga četiri u novosagrađenoj školi u Lovreću.

Budući da je bio darovito dijete, a roditelji siromašni, njegova teta, tvornička radnica, vodi ga u Zagreb, smješta ga u đački dom i preuzima brigu za njegovo daljnje školovanje.

Po završetku srednje škole upisuje Višu grafičku školu, a kasnije i Grafički fakultet.

Prvo njegovo zaposlenje bilo je u izdavačko- grafičkom poduzeću Grafički zavod Hrvatske u kojem je tada bilo preko tisuću zaposlenih.

Radeći u toj uglednoj kući, postepeno je napredovao, od tehnologa, planera proizvodnje, voditelja prodaje do pomoćnika komercijalnog direktora.

Uoči Domovinskog rata 1991. godine, kao afirmirani stručnjak, na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika  Zagreba  Borisa  Buzančića, a odlukom Gradskog poglavarstva preuzima upravljanje izdavačko-grafičkim poduzećem August Šenoa. Rečeno poduzeće trebalo se brinuti o pisanoj riječi koja je bila u službi obrane domovine Hrvatske. Ovaj zadatak je zdušno i vrlo uspješno obavio.

Za upravljanja ovom tvrtkom Milinović proširuje djelatnost u području izdavaštva i pokreće godišnju književnu nagradu August Šenoa za roman iz zagrebačkog života da bi potaknuo mlade još neafirmirane pisce na kreativan rad. Dopuštenje za korištenje znamenitog imena dobio je od gospodina Zdenka Šenoe, Augustova unuka s kojim se Jozo sprijateljio. Odlaskom Joze iz tog poduzeća, nažalost, ova dragocjena nagrada je ugašena.

U međuvremenu je aktivno sudjelovao u mnogim kulturnim manifestacijama i pokrenuo nekoliko zapaženih edicija.

Posljednje poduzeće u kojem je uspješno rukovodio bila je izdavačko-tiskarska kuća Naša djeca iz koje je otišao u mirovinu.

Radeći u izdavačko-tiskarskoj djelatnosti, upoznao je mnoge osobe iz kulture: književnike, slikare, kipare i kazališne umjetnike. Neka od tih poznanstava s vremenom su prerasla u prijateljstva.

Budući da je u mladosti samozatajno pisao pjesme, sve ovo ga je potaklo da se aktivnije posveti pjesništvu i da objelodani svoje radove.

Prvu zbirku Kasna jesen čitatelji su dobro prihvatili, a kritičari pozitivno ocijenili.

Do sada je objavio šest zbirki pjesama i to:

Kasna jesen, 2008. godine

U pratnji svoje sjene, 2012. godine

Stope u kamenu, 2015. godine

Prolazna postaja, 2018. godine

Hirovito vrijeme, 2020. godine

Tihi noćni koraci, 2021. godine

Što reći o pjesništvu Joze Joke Milinovića i uopće o njemu kao o čovjeku?

Poslije Ujevića, Gotovca, Gudelja i još nekih pjesnika iz Imotske krajine nije lako pisati pjesme. Na putu mu se ispriječe Tinovi poetski visovi, Gotovčev vatromet riječi, Gudeljeve ilirske gradine i poetske suhozidine.

Pjesnik Milinović dolazi iz tog podneblja i kuda god je išao osjećao je slično kao i spomenuti majstori stihova. Baš kao i oni, i on sve to opjevava i nosi u srcu: i suhozidine i doce i sve što je ostalo od predaka. U duši osjeća neumrlu ljepotu krajolika, vječnu sliku zavičaja, čudesnu nježnost u tegobi življenja. U svojim pjesmama druži se s vilama i hajducima, prosjacima i gastarbajterima, odmara se sa stećcima i nad svime bdije i tuguje.

Dobar je onaj pjesnik koji u nama budi najdublje i najljepše ljudske osjećaje. To doživljavamo kad čitamo njegove pjesme.

Po sudu mnogih čitatelja Jozo je sjajan zavičajni

i domoljubni pjesnik novije hrvatske poezije. No, ja sam mišljenja da je on vrlo uspješan i u pjesmama duhovnog, političkog i ljubavnog sadržaja, kao i u pjesmama o Zagrebu, svome drugom zavičaju.

Milinović iskričavim duhom snažno uspijeva ocrtati pjesnički doživljaj, toliko snažno da se svaki čitatelj može poistovjetiti s pjesnikom u svakoj riječi i svakom stihu njegove nadahnute poezije. To je ujedno razlog tolikom oduševljenju njegovim stihovima.

O  njegovim  pjesmama  lijepo  su  pisali  neki književnici i književni kritičari.

Tako je književnik Stjepan Čuić u svojoj prosudbi o njegovoj poeziji napisao: Milinovićeve pjesme su lijepe, suptilne i razložne. I potrebne su. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjetit će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije će raznježiti i počet će suosjećati s jednim ljudima, s jednim prostorom i vremenom. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.

Novinar i književni kritičar Mladen Vuković kaže: Milinovićeve pjesme su osvježenje, lirski melem pred postdmodernističkim stihovljem koje nas je išokiralo i umorilo, otupilo i oravnodušilo osjetila i udaljilo od romantičarskog mirisa zavičaja, bogatog u svojoj skromnosti i čestitosti.

Profesor i filozof Branko Škare kaže: Milinovićeve su pjesme puno značajnijeg opusa od publiciteta koji ga prati, jer mu neke zaslužuju mjesto u svakoj antologiji hrvatske lirike.

Milinović je član Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima i član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Neke njegove pjesme su uglazbljene.

Otac je troje fakultetski obrazovane djece i djed petero unučadi.

Iako je u mirovini, on ne miruje. I dalje piše i objavljuje svoje pjesme.

Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu, a ljeta u svome Lovreću.

Svoju rodnu kuću je obnovio i oko nje posadio razno raslinje doneseno iz svih krajeva naše domovine, pa je taj zasađeni prostor nazvao Park Republike Hrvatske. U tom parku uživa među svojim višnjama, maslinama, lipama, lavandama, ružmarinom i kaduljom. Odmara se ispod svojih oraha. Svoje goste dočekuje i časti svojim maslinovim uljem.

Dvorište rodne kuće ogradio je suhozidom po kojemu je poredao kamene skulpture pronađene u selu i okolici, a nalikuju na ljude, životinje i razna mitološka bića. Na istaknutom mjestu na postolju je montirao kamenu skulpturu nalik na našeg prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Ova skulptura privlači pažnju svakog prolaznika ili slučajnog putnika namjernika. Sve te izložene skulpture oko kuće Jozo je nazvao Muzej kamenih skulptura na otvorenom.

Pjesnik je otvorio i mali etnografski muzej u zatvorenom prostoru iza kuće. Tu su izloženi prikupljeni i uščuvani razni predmeti i alati kojima su se njegovi roditelji i preci služili u domaćinstvu i u obradi zemlje. Taj etnografski muzej svakog onog tko ga posjeti i pogleda oduševit će nekom tajnovitom ljepotom i podsjetiti na minula vremena koja su zaboravili, a mlađe će upoznati s tegobnim načinom života njihovih predaka.

Milinovićev dug, zanimljiv i izuzetno plodan život dostojan je svake hvale. Svojim životom ovaj svestrani čovjek i osebujan pjesnik pokazao je pravi put svojoj djeci, unučadi, pa i drugim mlađim ljudima da se svojim talentom, trudom, domoljubljem, vjerom i poštenjem može puno toga postići u životu. Želim mu da još dugo poživi, da uživa u svojim radovima, pa da u zdravlju ostvaruje lijep i zadovoljan život na ponos svojem potomstvu, zavičaju, domovini i ljudskom rodu.

Ivan Bekavac Basić, prof.