Oznaka: biakova

ISPOD BALDAHINA Dražen Kalenić

Published on by biakova1 komentar

Roman ISPOD BALDAHINA (I. i II. Dio) –  BIAKOVA 2024.

The novel UNDERNEATH THE BALDACHIN (Parts I and II)

ISPOD BALDAHINA

Dražen Kalenić

Urednik: Nediljko Bekavac Basić

Slika za naslovoj korici: 

Lovro Artuković

“Šumski prizor ko’ stvoren za priču”

Grafička Priprema: Tomislav Klanfar

Naslovnu koricu izradio: Tomislav Klanfar

Uvez: Meki

Broj stranica: 240 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-72-9

Maloprodajna cijena: 25,20 €

ISPOD BALDAHINA Dražen Kalenić

Uvez: Meki Broj stranica: 240 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-72-9

25,20 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Roman ISPOD BALDAHINA (I. i II. Dio) –  BIAKOVA 2024.

The novel UNDERNEATH THE BALDACHIN (Parts I and II)

Recenzija iz 1997.

Steve Smith, Humanities (Oxford University), o romanu Dražena Kalenića piše ovako: “Knjiga je uistinu vrlo dobra, duboka i poučna…”

Znamo da se danas važne stvari ozbiljno zapostavljaju i da se sve manje vodi računa o neprestanom padu duhovnih vrijednosti; da se rasprava o toj temi odlaže za neka druga, sretnija vremena. Ali za koja to vremena, kad se već evo nalazimo na pragu dvadesetprvog stoljeća?

Kalenić to zna. Hvata se u koštac s ključnim pitanjima našeg vremena dobro procjenjujući koliki je njihov utjecaj i značaj. Spretno nas provlači kroz svoj roman nudeći nam zapravo jednu slojevitu alegoričnu priču, s nizom naoko nebitnih pitanja a koja nam se zapravo svakodnevno nameću, dokazujući time i svoju neprijepornu žilavost na već pomalo letargičnom svjetskom tržištu ideja.

Knjiga se čita u dahu i što je najvažnije: ubrzo shvatimo da se tiče svih nas.

Na koncu konca, svi smo mi ispod baldahina.”

Z. D.

Review from 1997.

Steve Smith, Humanities (Oxford University), writes about Dražen Kalenić’s novel as follows: “The book is truly very good, deep and instructive…”

We know that today important things are seriously neglected and that less and less attention is paid to the constant decline of spiritual values; that the discussion on that topic is postponed for some other, happier times. But for what times, when we are already on the threshold of the twenty-first century?

Kalenić knows that. It tackles the key issues of our time, carefully assessing their impact and significance. He deftly takes us through his novel, offering us a layered allegorical story, with a series of seemingly irrelevant questions that are actually imposed on us every day, thus proving his irrefutable tenacity in the already somewhat lethargic world market of ideas.

 The book is read in one breath and what is most important: we soon realize that it concerns all of us. We are all under the same sky.

                                                                                    Z.D.

Prof. Slavko Harni,  viši savjetnik za književnost u NSK, napisao je 1998. godine recenziju prvoga dijela romana ISPOD BALDAHINA pod nazivom GDJE SU MOJI PRIJATELJI ILI KRAJ HUMANIZMA. Recenziju prenosimo u cijelosti:

               Gdje su moji prijatelji ili kraj humanizma

(Uz roman Dražena Kalenića Ispod baldahina, Zagreb, 1995.)

David, glavni lik romana, što se rodio u vrtu i čije rođenje bijaše događaj bremenit znakovitošću, o kojoj svjedoči i čudak promjenjiva raspoloženja nagovješćujući samovolju Kalenićeve priče. Nakon što je, kao opoziv života i njegove sličnosti čudesnoj varci, doživio svoju prvu ljubav, učinio je osjetnom i time pretvorio svoju prvu pobjedu u poraz. Kalenić će tako već na početku naznačiti sadržaj svojega temeljnoga  estetskoga nazora, što ga povjerava svojim likovima, u kojemu se zrcali stanoviti prijezir (ili možda ipak čežnja) prema onome osjetnome, pa i viđenome, a traganje za ljepotom kao nedokučivom, ali ipak ranjivom.

Nakon što je David, hrabrošću koju je od njega iznudio budući prijatelj, ubio vepra, dospijeva do tajanstvenoga starca, a preko njega do „kneza“, do „onih preko rijeke“. Svjedoči  jednome ubojstvu, koje je tek početak, jer će zapravo biti poubijani svi. U tome ubijanju međutim nastaje jedan nesporazum.

U gradnju Pergama trebao je biti ugrađen neki tajanstveni predmet, neka žrtva od koje se nejasni obrisi naslućuju iz pričanja. Mladi musliman međutim ne žrtvuje se onako kako su graditelji Pergama, grada što nasilno nastaje umjesto Štita, zamislili, već se žrtvuje za Davida. Zahvaljujući tako znakovitom zauzimanju moralno čistoga čovjeka David preživljava, pa nakon proživljene kliničke smrti, može vidjeti svoj prelijepi vrt sačuvan. Nesporazum, jer David pita za svoje prijatelje, a ne za vrt.

Priča je tako doživjela rasplet u jednome svome sloju. Ona ne nalazi tajanstveni predmet koji je bio razlogom mnogih smrti i koji ima neku sudbonosnu važnost jamstva što ga pruža nevina žrtva. U čemu je taj predmet, kakav je on, koje su njegove moći zapravo, ostaje nam nerazjašnjenim. Ona je dakle više izgovor negoli odgovor. Kalenićevo pričanje ide tako rubom, mimo naslućenoga nacrta. Na rubu je splet izgovora. Priča se razotkriva, ide mimo, proglašava se nevažnom. Svjedočimo jednoj zakrivljenosti priče, njezinoj nedorečenosti, ukazuje se da čak i tolike smrti nisu zapravo glavna stvar. Priča ostaje zapravo neispričana, razgrađena, ukazuje na poriv pričanja možda, razlog pričanja, smisao pričanja koji se međutim ne iskazuje. Priča se iščašuje.

Tom svojom pobunom ona postaje slojevito piščevo kazivanje, ulaz u to kazivanje kojemu je priča pokriće što se hoće otkriti. I u tome je odlučujuća vrijednost i samosvojnost Kalenićevih književnih nastojanja, kojim on istodobno čini kontinuitet ali i diskontinuitet prema zaokupljenostima u književnosti . Riječ je o književnosti citirane asocijacije. U sadržajnoj se slojevitosti, a ne stilskoj besprijekornosti (iako ima i stilski vrlo uvjerljivih dionica), sluti osnovna Kalenićeva zaokupljenost. On se naime priključuje istrazi čovjeka što ga, sve pročišćenije , proučava književnost u nas i u svijetu. Baštineći filozofska nastojanja u zapadnoj misli, ali i pokušaje integriranoga mišljenja o čovjeku kao biću, kojega se može odrediti kao tragatelja za ljepotom. Cilj je traganja, izgleda, ljepota žene te ljepota moralne čiostoće, ali i njihove izloženosti moći i zloći, manipulaciji.

Pokazujući se nepotpunom, zaboravljenom, u neku ruku iznevjerenom pričom čak, Kalenić ne ostavlja ipak dvojbe o tome da je ta iznevjerenost hotimična. Čovjek doduše nosi moralni zakon u sebi, no život ulaže u stvari koje su upitne. Takva pitanja Kalenić obrađuje u obliku rasprava mladih ljudi o načelnim pitanjima ljudskoga života. Onisu su mladenački i nose kadikad zalaz u samovolju priče kad odgovora ponestane. To je međutim drugi mogući pristup ovome djelu. Naglasak na bijegu u priču za razliku od iznevjeravanja priče kao raspleta. One su naime proizvoljne. Prevrednovanje svih vrijednosti, kako bi se uspostavila mjerila moći. Razorna moć je naime ona koja određuje čak i što će se vidjeti. Pa će moralne i svakolike ništarije predstavljati kao besprijekorne i odane ljude, liječnike čak. Čovještvo i izdaja čovještva utjelovljenja u moći temeljna je razdjelnica čovjekova svijeta kojom se zaokuplja Kalenić. Svijetu bezuvjetne volje za moću kao nadmoću on suptilnom i tek naoko grubim prijelazima ponazočuje zanimljivu kritiku zapadne misli. Moć određuje čak i što će se vidjeti. Ta igra moći čini se prozirnom ali joj ne izbjegavamo. Uključujemo se u nju i to kao žrtve.

Gdje su moji prijatelji? To pitanje postavlja David moćniku koji od njega očekuje oduševljenje jer je sačuvao njegov lijepi vrt. Pobuna koja budi nadu, protiv svijeta što nas lišava prijatelja, ukazuje na vrstu ljepote za kojom traga Kalenićev junak. Ne može se uzeti prijatelje a sačuvati ljepotu. Takva se himbenost moći mora prozreti.

Pobuna je u promišljanjima što ih je osobito poduzeo Robert Musil u Čovjeku bez svojstava. Što ga čini mi se razotkriva ukazujući u formi analize Kantova kategoričkog imperativa da dobro treba činiti. A biti dobar? Toje priča za malu djecu. Djecu naime učimo da trebaju biti dobra. Sebi ostavljamo bezuvjetnu obvezu da činimo dobro, a da smo u sebi hulje javna je tajna kako doslovce veli Musil. Tako se bezuvjetni kategorički imperativ stavlja u okvire bezuvjetne volje za moću.

Takav princip međutim čini se čovjekovom sudbinom. U čemu je onda pokriće za humanizam, koji u osnovi vjeruje da je čovjek dobro biće. U Kalenića međutim nikad pobjede bez poraza, nikad svjetla bez sjene, nikad dobra bez zla, a za nečim se ipak traga. Za nekim Pergamom, gradom umjesto Štita. Vrijeme izgubljene nedužnosti, one što se žrtvuje sama.

Zanimanje za čovjeka kao biće interes je ne za njegovu spašenost, već za njegovu kulturu; za višestrukost kulturne pojavnosti , koja moralno nije nevina. Time se dodatno potkrijepljuju razlozi za iskrivljenost, za priču kao izgovor. Dospijevamo do slojevitosti koja se može gledati kao zamršenost, što ljudski život doista i jest.

Kalenićeva priča nije svrhom sama sebi. On nije prije svega zaokupljen primjerice stilskim nastojanjima. On ne doseže jezgrovito dubinu Musila, iako je neobičnih situacija obilje u Kalenića i Musila. On zapravo nije zaokupljen nikakvim dosezanjima. Traganje za ljepotom nije književna već životna zadaća. Nadovezuje se na Goldingovog Gospodara muha, ima filozofske ambicije što slute Marinkovića. Njegov tekst je mjesto susreta kao sudbina.

Kalenićev roman ne spada u lako čitljivu literaturu. Naći ćemo mnoge dobre književnike kojima nije sličan po stilu. Naći ćemo međutim i mnoge izvrsne kojima je sličan. Priča se opire raspletu, koju međutim kao uvjerljivu susrećemo baš na mjestu toga opiranja. Vizija ili hotimice razgrađena priča?

2. svibnja 1998.

Slavko Harni

Prof. Slavko Harni, Senior Advisor for Literature at the National Library of Croatia, wrote a review of the first part of the novel UNDERNEATH THE BALDACHIN  in 1998, entitled WHERE ARE MY FRIENDS OR THE END OF HUMANISM.

           Where are my friends or the end of humanism

   ( With Dražen Kalenić’s novel Underneth the Baldachin, Zagreb, 1995.)

David, the main character of the novel, was born in a garden and whose birth was an event fraught with significance, as evidenced by the eccentricity of his changing moods, hinting at the arbitrariness of Kalenić’s story. After experiencing his first love, as a revocation of life and its resemblance to a miraculous illusion, he made it tangible and thereby turned his first victory into defeat. Thus, Kalenić will indicate at the very beginning the content of his fundamental aesthetic view, which he entrusts to his characters, in which a certain contempt (or perhaps a longing) for the tangible, even the visible, is reflected, and the search for beauty as unfathomable, but still vulnerable.

After David, with the courage forced from him by his future friend, kills the boar, he reaches the mysterious old man, and through him to the “prince”, to “those across the river”. He witnesses a murder, which is only the beginning, because in fact everyone will be killed. However, a misunderstanding arises in this killing.

Some mysterious object was to be built into the construction of Pergamum town, some sacrifice whose vague outlines can be guessed from the story. The young Muslim, however, does not sacrifice himself as the builders of Pergamum, the city that violently arises instead of the Shield, imagined, but sacrifices himself for David. Thanks to such a significant commitment of a morally pure man, David survives, and after experiencing clinical death, he can see his beautiful garden preserved. A misunderstanding, because David asks about his friends, not about the garden.

The story thus experiences an unraveling in one of its layers. It does not find a mysterious object that was the reason for many deaths and which has some fateful importance of the guarantee provided by an innocent victim. What this object is, what it is like, what its powers actually are, remains unclear to us. It is therefore more of an excuse than an answer. Kalenić’s story thus goes along the edge, beyond the guessed outline. On the edge is a tangle of excuses. The story is revealed, goes by, declares itself unimportant. We witness a curvature of the story, its incompleteness, it is shown that even so many deaths are not actually the main thing. The story remains in fact untold, decomposed, indicating the urge to tell perhaps, the reason for telling, the meaning of telling that is not expressed, however. The story is dislocated.

With this rebellion, it becomes a layered writer’s narration, an entrance into that narration for which the story is the cover for what is to be revealed. And therein lies the decisive value and originality of Kalenić’s literary efforts, with which he simultaneously creates continuity but also discontinuity towards preoccupations in literature. It is a literature of the It is a literature of cited association. In the layered content, and not in the stylistic flawlessness (although there are also stylistically very convincing sections), one can sense Kalenić’s basic preoccupation. Namely, he joins the investigation of man, which literature in our country and in the world studies, increasingly purified. Inheriting philosophical efforts in Western thought, but also attempts at integrated thinking about man as a being, who can be defined as a seeker of beauty. The aim of the search, it seems, is the beauty of women and the beauty of moral purity, but also their exposure to power and evil, manipulation.

Showing itself to be an incomplete, forgotten, in a way betrayed story, Kalenić still leaves no doubt that this betrayal is intentional. Man does indeed carry the moral law within him, but he invests his life in things that are questionable. Kalenić deals with such questions in the form of young people’s discussions about the fundamental questions of human life. They are youthful and sometimes lead to a descent into the arbitrariness of the story when the answers run out. However, this is another possible approach to this work. The emphasis is on escaping into the story as opposed to betraying the story as an outcome. They are arbitrary. The revaluation of all values, in order to establish the standards of power. Destructive power is the one that even determines what will be seen. So he will present moral and all sorts of nothings as impeccable and loyal people, even doctors. Humanity and the betrayal of humanity embodied in power is the fundamental dividing line of the human world that Kalenić is preoccupied with. To the world of the unconditional will to power as supremacy, he presents an interesting critique of Western thought with subtle and only seemingly rough transitions. Power even determines what will be seen. This game of power seems transparent, but we do not avoid it. We join in it, and as victims.

Where are my friends? This question is asked by David to the powerful man who expects delight from him because he has preserved his beautiful garden. The rebellion that awakens hope, against the world that deprives us of friends, indicates the kind of beauty that Kalenić’s hero is searching for. One cannot take friends and preserve beauty. Such a hypocrisy of power must be seen through.

Rebellion is in the reflections that Robert Musil, in particular, undertook in Man Without Qualities. What makes him is revealed to me by indicating in the form of an analysis of Kant’s categorical imperative that good should be done. And to be good? That is a story for small children. Namely, we teach children that they should be good. We leave ourselves an unconditional obligation to do good, and that we are scoundrels in ourselves is an open secret, as Musil literally says. Thus, the unconditional categorical imperative is placed within the framework of the unconditional will to power.

Such a principle, however, seems to be man’s destiny. What then is the cover for humanism, which fundamentally believes that man is a good being. In Kalenić, however, there is never victory without defeat, never light without shadow, never good without evil, and something is still being sought. For some Pergamum, a city instead of the Shield. The time of lost innocence, that which sacrifices itself.

Interest in man as a being is an interest not in his salvation, but in his culture; in the multiplicity of cultural phenomena, which are not morally innocent. This further substantiates the reasons for distortion, for the story as an excuse. We reach a layering that can be seen as complexity, which human life truly is.

Kalenić’s story is not an end in itself. He is not primarily concerned with stylistic endeavors, for example. He does not reach the concise depth of Musil, although unusual situations abound in Kalenić and Musil. He is not actually concerned with any achievements. The search for beauty is not a literary task but a life task. It builds on Golding’s Lord of the Flies, it has philosophical ambitions that anticipate Marinković (one of the most important Croatian writers). His text is a meeting place like destiny.

Kalenić’s novel does not belong to easily readable literature. We will find many good writers who are not similar in style to him. However, we will also find many excellent ones who are similar to him. The story resists an ending, which we encounter as convincing precisely at the point of this resistance. Vision or deliberately broken story?

May 2, 1998.

Prof. Slavko Harni

Akademik Ante Lib Matić

u svojoj receziji romana kaže: Čitajte Kalenića. Ja sam ga pročitao i bio bogatiji za jednu fantastičnu priču, napisanu finim, britkim hrvatskim jezikom.

Na kraju, imam jednu čudnu sklonost pri čitanju rukopisa i knjiga. Pročitam prvu rečenicu i potom prolistam knjigu i pročitam zadnju. Ako me prva rečenica izazove, nastavim čitati, pa kad dođem do zadnje rečenice i, ako me  ta rečenica obraduje i zamisli, umislim da je to dobra priča. Pročitajte prvu i posljednju rečenicu i prosudite sami. „Ako zavučeš ruku u vlastita njedra i napipaš veliku crnu zmiju, ne boj se nego je čvrsto zgrabi, iščupaj i baci daleko od sebe.“ (Zar nije bila zmija u Edenu)

Evo i posljednje rečenice u romanu Ispod baldahina.

Želio ju je napokon zagrliti i reći joj da ju voli, jer je jedino još u pravoj i iskrenoj LJUBAVI pronalazio smisao u svom daljnjem životu. (Bog  je ljubav, kaže Ivan)

Academician Ante Lib Matić

says in his review of the novel: Read Kalenić. I read it and was richer for a fantastic story, written in fine, sharp Croatian language.

I have a strange tendency when reading manuscripts and books. I read the first sentence and then leaf through the book and read the last. If the first sentence challenges me, I continue reading, and when I get to the last sentence and, if that sentence makes me happy and thinks, I think it’s a good story. Read the first and last sentences and judge for yourself. If you put your hand in your own bosom and feel a big black snake, don’t be afraid, but grab it tightly, pull it out and throw it far away from you. (Wasn’t there a snake in Eden)

Here is the last sentence in the novel Underneath the Baldaachin.

He wanted to finally hug her and tell her that he loved her, because only in true and sincere LOVE could he still find meaning in his further life. (God is love, says John)

Sinopsis

BALDAHIN je simbol koji u katoličkoj tradiciji simbolizira nebo, što znači cijeli svijet, pa su problemi kojih se knjiga dotiče zapravo problemi svih nas i bilo bi dobro da je pročita što više ljudi.

Knjiga je napisana u dva dijela. Prvi dio je mračan i objavljen je1995. godine, u kojem zlo na kraju pobjeđuje.

Radnja se odvija u idiličnom gradiću Štit, gdje se ljeti okuplja grupa mladih koji većinu svog vremena provodi na obali rijeke i filozofira. Ali jednoga dana u Štit dolazi nevjerojatan bogataš koji će im ubrzo pokvariti tu idilu. Naime, on je odlučio kupiti cijeli Štit i na kraju ga zapaliti. Na njegovom mjestu namjeravao je sagraditi veliki filmski studio. Pokušali su se oduprijeti, ali nisu uspjeli i on ih je dao poubijati. Spasio se samo glavni lik, David.

Drugi dio knjige objavljen je 2024. godine, znači punih dvadeset i devet godina kasnije, i zajedno s prvim dijelom on sada čini cjelinu. Za razliku od prvog dijela, drugi dio je vedar i optimističan, duhovno naklonjen kršćanstvu, iako ISPOD BALDAHINA nije vjerska knjiga. Naime, glavni lik David u njemu nije ostario ni dana, već je samo nastavio priču iz Štita. On tada upoznaje i nove likove. Jedan od njih je i Leon, s kojim odlazi u Saharu, kako bi se zahvalio svom spasiocu Mensuru, koji mu je u prvom dijelu romana spasio život. Njih dvojica zatim odlaze na pješačenje u Santiago de Compostelu, vjerujući da će tamo doživjeti katarzu. Nakon Compostele oni odlaze u Ameriku, gdje vrlo brzo shvaćaju da će se stvari tamo vrlo teško promijeniti, jer se problemi sve više gomilaju. Nakon Amerike razočarano se vraćaju u Europu, ali ipak ne gubeći nadu da će na kraju sve dobro završiti.

Roman „ISPOD BALDAHINA“ govori  nam o tome koliko će nam na kraju biti važna LJUBAV, za koju neki danas tvrde da više ne postoji.

Synopsis

THE BALDACHIN is a symbol that in Catholic tradition symbolizes sky, which means the whole world, so the problems that the book touches on are actually the problems of all of us and it would be good for as many people as possible to read it.

The book is written in two parts. The first part is dark and was published in 1995, in which evil ultimately wins.

The action takes place in the idyllic town Shield, where a group of young people gather in the summer and spend most of their time on the riverbank and philosophize. But one day, an incredibly rich man comes to Shield and will soon ruin their idyll. Namely, he decided to buy the entire Shield and eventually burn it down. He intended to build a large film studio in its place. They tried to resist, but they failed and he had them killed. Only the main character, David, was saved.

The second part of the book was published in 2024, a full twenty-nine years later, and together with the first part, it now forms a whole. Unlike the first part, the second part is bright and optimistic, spiritually inclined towards Christianity, although UNDERNEATH THE BALDACHIN is not a religious book. Namely, the main character David has not aged a day in it, but has only continued the story from Shield. He then meets new characters. One of them is Leon, with whom he goes to the Sahara, to thank his savior Mensur, who saved his life in the first part of the novel. The two then go on a hike to Santiago de Compostela, believing that they will experience catharsis there. After Compostela, they go to America, where they very quickly realize that things will be very difficult to change there, because the problems are piling up. After America, they return to Europe disappointed, but still without losing hope that everything will end well in the end. The novel ” UNDERNEATH THE BALDACHIN ” tells us about how important LOVE will be to us in the end, which some today claim no longer exists.

O AUTORU

Dražen Kalenić rođen je 16. 10. 1947. godine u Županji. Od svog najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu gdje se školuje i studira tehničke znanosti. Umjetnošću se profesionalno bavi od 1978. godine kroz umjetničku fotografiju i dizajn. Član je ULUPUH-a od 1979. godine, a status samostalnog umjetnika u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (HZSU) dobiva 1983. godine. Tada u potpunosti napušta inženjerski posao i posvećuje se isključivo umjetnosti. Svoj prvi roman „Ispod baldahina“ objavljuje u prosincu 1995. godine. Njegov drugi dio, bez vremenskog pomaka, objavljuje 2024. godine.

ABOUT THE AUTHOR

Dražen Kalenić was born on October 16, 1947 in Županja. Since his earliest childhood, he has lived in Zagreb, where he was educated and studied technical sciences. He has been professionally involved in art since 1978 through artistic photography and design. He has been a member of ULUPUH since 1979, and he received the status of an independent artist in the Croatian Association of Independent Artists (HZSU) in 1983. At that time, he completely left his engineering job and devoted himself exclusively to art. He published his first novel, “Underneath the Baldachin”, in December 1995. His second part, without a time lag, was published in 2024.

O AUTORU DRAŽENU KALENIĆU S INTERNETA

Dražen Kalenić je hrvatski autor, koji je svoj umjetnički put započeo kroz fotografiju i dizajn. Živi u  Zagrebu. Nakon studija tehničkih znanosti Kalenić je u potpunosti prešao u svijet umjetnosti. Kao književnik, postao je poznat nakon objave romana Ispod baldahina 1995. godine. Njegov stil odlikuju filozofska razmatranja o ljudskoj prirodi, ljepoti, moralu, moći i kulturi. Njegova djela istražuju složene odnose između dobra i zla, prikazujući ih kroz iskustva i unutarnje sukobe likova, a često u formi dijaloga među mladima koji preispituju osnovna životna pitanja.

Kalenićeva književnost nije usmjerena na stilsku perfekciju već na filozofska i moralna pitanja, gdje se inspirira djelima zapadnih mislioca i književnih klasika kao što je Robert Musil. Uz kritiku društvenih normi i mahanizama moći, Kalenićevi likovi traže ljepotu u prijateljstvu i moralnoj čistoći, te se bore protiv manipulacija i nepravdi koje ih okružuju.

Za više o njegovim književnim postignućima i stilskim karakteristikama možete posjetiti izvore poput Biakove ili Laudato stranice. 

 ABOUT AUTHOR DRAŽEN KALENIĆ FROM THE INTERNET

Dražen Kalenić is a Croatian author, who began his artistic journey through photography and design. He lives in Zagreb. After studying technical sciences, Kalenić completely moved into the world of art. As a writer, he became famous after the publication of the novel UNDERNEATH THE BALDACHIN in 1995. His style is characterized by philosophical considerations about human nature, beauty, morality, power and culture. His works explore the complex relationships between good and evil, showing them through the experiences and inner conflicts of the characters, often in the form of dialogues between young people who are questioning basic life questions.

Kalenić’s literature is not focused on stylistic perfection but on philosophical and moral issues, where he is inspired by the works of Western thinkers and literary classics such as Robert Musil. Along with criticizing social norms and mechanisms of power, Kalenić’s characters seek beauty in friendship and moral purity, and fight against the manipulations and injustices that surround them.

For more on his literary achievements and stylistic characteristics, you can visit sources such as Biakova’s or Laudato’s site.

https://radiomarija.hr/arhiva/06/prigodno20240625paulus.mp3

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Published on by biakovaKomentiraj

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE

Tin Fresl

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor napisala: Lada Žigo Španić

Slika za naslovnu koricu: Laura Čupić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-64-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-64-4

14,70 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji znade beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi…

…Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

…Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Jezične vratolomije u cirkusu svijeta

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji zna beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi. Nadareni pjesnik, neomamljen trendovima, odmah je uzletio u čarobni svijet artizma, u more stilskih figura, kako bi sve anomalije svijeta lovio kompleksnom jezičnom mrežom. Ulov je odličan, a i mrežne niti su odlično spletene. Dehumanizirani Tehnopolis trza se u mreži, trese se, izdiše.

Istu poetsku pustolovinu nastavlja i u svojoj novoj zbirci pjesama Invokacija klaustrofobije. Sam naslov dočarava nam autističnoga pojedinca u suvremenoj civilizaciji otuđenja, koji doziva svoju vlastitu ljušturu, svoj živi grob kao jedini zaklon od pohlepe i materijalizma. Invokacija je veoma zanimljiv, gotovo zaboravljen postupak. Naime, pisanje je odavno postalo zemaljska stvar, knjige su na varljivoj tržišnoj vagi, čije mjerne jedinice postavljaju PR timovi, menadžeri i ostali jurišnici kulturnoga biznisa. Odavno se u književnosti izgubio zaziv (kojim je Homer i započeo svoju Ilijadu), jer zazivanje bogova i muza u ovom transparentnom svijetu djeluje patetično, suviše starinski, gotovo kao vapaj neprilagođena očajnika. Zna to Fresl, pa invokaciju koristi na ironičan način. Umjesto da traži nadahnuće s nebesa, on doziva svoju vlastitu propast, svoju klaustrofobiju, evocira svoju izopćenost, kako bi dokinuo samoga sebe prije no što ga razore drugi. Već naslovi prvih pjesama „Rešetka“ i „Zidovi“ najavljuju mučan unutarnji hermetični svijet, u kojem osamljeni pjesnički subjekt, negdje između autizma i amnezije, doživljava slikovita nadrealna preobraženja. Svijet se možda izvana širi, ali smo u njemu dezorijentirani, pa se u nama sve sužava, jer sve nam prijeti. Ovo je zbirka imaginarnih psihičkih i stilskih transformacija, jer u dekadentnu svijetu, s beskonačno afirmativnih parola, sve postaje moguće i nemoguće. Cirkus demokracije u poeziji Tina Fresla prešao je u raskošno poigravanje logikom sintakse u totalnom teatru apsurda.

Zbirka je podijeljena u tri ciklusa, premda su svi povezani u grozničavoj simfoniji vanjskoga i unutarnjeg ludila. Prvi je ciklus naslovljen „Invokacija klaustrofobije“ i u njemu odbačeni subjekt, opkoljen zidovima i raznim drugim ogradama i zagradama, doživljava gotovo šizofrene metamorfoze svoga tijela i duha, pretvarajući se u ljudske i neljudske kreature. U drugom ciklusu pod nazivom „Invokacija retrospekcije“ subjekt pokušava smiriti mahnitost današnjice dozivanjem prošlosti, intimnih slika i mitova, no prošlost i sadašnjost opet se sudaraju u potpunoj vrtoglavici svijesti, a sve završava i kozmičkim bunilom. Treći je ciklus „Invokacija egzistencije“, u kojem subjekt nastavlja još žešće prozivati društvo puno tektonskih moralnih poremećaja i kojekakvih opakih mutacija (nafta, nuklearni otpad, klišeji, lažni napredak, „mljevena mladost“ itd.), ali sada problematizira i smisao poezije u isušenom svijetu. I ona je oboljela od kojekakvih dijagnoza, a pjesnik prelazi u autodestrukciju, u strahu da ne izgubi posljednji obrambeni štit.

Staviti ove kompleksne pjesme u neki stilski kontekst nije nimalo lako. Pjesme su velikim dijelom ekspresionistički rasap, duboko subjektivna i fluidna stvarnost bez (impresionističkoga) sklada i harmonije. U ovoj se zbirci kidaju sve konvencije i sve se izopačuje pred nadolazećom vizijom civilizacijske katastrofe. Premda su tipični ekspresionistički motivi tjeskobe i užasa temeljni poetski glasovi, Freslov je izraz iznimno osebujan i leksički ornamentiran, za razliku od većine ekspresionističkih pjesnika. Ove su pjesme pune raznorodnih stilskih igara pa i paradoksa i oksimorona koji nas podsjećaju na nadrealističke slike, na ona bizarna spajanja nespojivog (tako u ovoj poeziji kišobrani skaču na glavu sa znojnim rukama, subjekt ustaje prekriven tračnicama itd.). U pjesmi „Invokacija dadaizma“ subjekt doziva i dadaistički besmisao, pa piše: Treba mi nešto da mi ništa ne zatreba / invokacija dadaizma nije šala / nego priziv apsolutne nadmoći / nad znanjem o kojem ništa ne znam.

Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

U svim ciklusima lirski subjekt (koji govori u prvom licu, ali se obraća i drugima) iznutra vrišti, izlazi iz vlastita tijela, komada se, prelazi u druge oblike postojanja, odvaja i duh od svoga tijela. Pjesnik iskrivljuje zbilju proročanskom snagom zbog opake infekcije licemjerja koje napada svijet ne samo pojedinačno, nego i čovječanski. Stoga je ova poezija intimistička ispovijed, ali i katastrofična vizija civilizacije oboljele od „halucinogenih“ sastojaka za bolji život i kolektivne hipnoze u društvu forsiranog napretka. Iznimne metafore, hiperbole i brojne druge figure stalno kidaju logičke veze između svijesti i stvarnosti i razaraju suvislu sintaksu, a polazište je uvijek zbilja, dočarana brojnim sintagmama poput „pučine tračeva“, „kiča ulova“, „plićaka osude“, „praznih pohvala“, „precijenjena postojanja“ itd. U silovitoj imaginaciji i iracionalnosti javljaju se i razni paradoksi čula i radnji (npr. oslijepio sam na okus ili mahao sam žlicom umjesto olovkom /pokušavajući napisati zalogaje). Agonija i očaj glavna su stanja subjekta koji pokušava postojati, ali se do kraja zbirke stalno okreće oko svoje osi i rastače se do zadnjih atoma, izobličuje se, mutira do uvijek novih psihopatoloških stanja. Čak mu i rekviziti postaju nadrealistični („proteinske olovke“, „kalorične pretpostavke“ itd.)

Cijela je zbirka gromoglasni vapaj za uravnoteženjem, no subjekt se stalno sudara sa svojim vizijama, sa stvarima i pojavama, zalutao u nekim nedefiniranim međuprostorima i međuredcima infantilna svijeta. Taj zamah ludila i fantazije jest i egzistencijalan, i esencijalan, i metafizički, pa nema utjehe u dekonstrukciji svega vidljivog i nevidljivog. No pjesnik, iako koristi slobodan stih, ipak oblikuje pjesmu u strofe, jer mu je itekako stalno do forme, do gradnje pjesme unatoč razgradnji svakoga smisla.

U ciklusu „Invokacija klaustrofobije“ pjesma „Zidovi“ započinje strofom: Progutao sam žbuku / i pretvorio zube u zidove / jezik je tukao po njima / pokušavajući doći do zraka. I ljudi i stvari, odnosno živo i neživo, u stalnom su (ne)suglasju. Pjesmu „Istina“ započinje totalnom dezorijentacijom u urbanom svijetu nametnutih kodova i šifri. Tako subjekt pjeva: Miješam eliksir buđenja / Sa bezbojnim sokom nesvijesti / Izbijam si zube poljupcima / Dok usnama pišem Morseovu abecedu. U pjesmi „Rubikova kocka“ subjekt pokušava sastaviti kocku, da bi, nakon pomne kombinatorike, sve stranice postale jednobojne, što simbolizira uzaludno konstruiranje smisla u globalnom uniformiranom svijetu. U pjesmi „Samokritičnost“ napisat će: ošamućen precijenjenim postojanjem / postao sam hiperproduktivan, što aludira na fanatičnu brzinu života koji nam obećava slobodu i moć, a zapravo nam stvara strah, grč i nemoć. Jer postojanje nema cijenu, a precjenjuje se i mjeri novcem.

U drugom ciklusu „Invokacija retrospekcije“ pjesnik svoju melankoliju često zaodijeva u mitske slike, katkada se poistovjećuje s nekim mitskim junacima (npr. Polifemom), a mitove stavlja u današnji kontekst u kojem se davni heroji minoriziraju i karikiraju, a priče o razlogu i svrsi postaju još besmislenije. U ovom ciklusu mnogo je pjesama u kojima se pjesnički glas obraća ženi, no ni ljubav nema više romantične atribute, nego prelazi u nerazumljive jednadžbe, neki ludi algoritam, u skladu sa općim egoizmom. Nastavlja se isti stil razaranja smisla svijeta i sintakse, a teme se još više šire, od intime do nebeskih tijela. Pjesnik i dalje udara u sve lažne ideje i ideologije kao npr. u pjesmi „Prolaznost“: Plastični anarhisti / zamotali su trule ideologije / u vodenu vrećicu / i razgradili je u sljedećim maškarama.

U trećem ciklusu „Invokacija egzistencije“ zatvara se krug besmisla, tako što se svim dosadašnjim preokupacijama dodaje i tema poezije koja također postaje upitna u carstvu unosne banalnosti. Tako će u pjesmi „Poezija“ u jednoj strofi napisati: dolazi li hermetičnost iz jezika / ili smo probušili smisao pirsingom, a pjesmu će završiti stihovima: zbog silnih kredita / poezija je prodala jezik / i pretvorila tajne dnevnike / u nikad crnije tržište.

I u ovom ciklusu mnogo je aluzija na bezumnu sadašnjost, pa čujemo „zveket planiranih optužbi“, pred nama je „atomski čovjek“, osjećamo „prijeteća pera“, „zaudarajuću prazninu“ itd. Subjekt ponekad upada u potpunu letargiju i žudi vlastitu dematerijalizaciji u svijetu agresivne disharmonije i nijeme samoće.

Fizičko i metafizičko, prošlo, sadašnje i buduće, stvarno i umišljeno, opipljivo i sanjano, klasično i trivijalno, sve ostaje obgrljeno u nebeskoj kraljevini apsurda, pa će tako u pjesmi „Svrbež“ pjesnik reći: Nebeski čvorovi / nisu postali gordijski / Kraljevi kraljevstva nebeskog / Pokušavaju rasplesti ozonski omotač.

Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Bilješka o autoru


Tin Fresl rođen je 31. srpnja 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2019. i 2020. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine. Pjesme su mu uvrštene u književni časopis Riječi i književni časopis Poezija. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama.

Vanjske poveznice

https://www.facebook.com/share/nFR4mofPi2Hyb2Jz

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4437083/proglaseni-najbolji-radovi-na-natjecaju-na-tragu-pjesnika-prvo-mjesto-tinu-freslu-iz-jastrebarskog-i-pjesmi-cemer

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Published on by biakovaKomentiraj

JEDAN OD NIKOJIH

Mladen Jurčić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 350 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-65-1

Maloprodajna cijena: 30,00 €

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 350 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-65-1

30,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Knjiga „Jedan od nikojih“ zbirka je neobičnih, maštovitih priča s područja fantastike, znanstvene fanatastike, pa i žanra strave i užasa, koje se dotiču najzanimljivijih tema suvremene znanosti, jer govore o paralelnim svjetovima, neslućenim dimenzijama, mogućem dolasku izvanzemaljaca, kao i o čudesnim pretapanjima naše zbilje i drugih mogućih, nepoznatih nam stvarnosti. Priče u ovoj knjizi tim se temama bave upućeno, postavljajući pritom zanimljiva filozofska i egzistencijalna pitanja, a istodobno su dinamične i napete, pa čitatelju pružaju nesvakidašnji, jedinstven doživljaj.

Književnici su se žanrovima fantastike, znanstvene fantastike i „horrora“ često služili da bi na posebno dojmljiv način progovorili o svijetu koji se sve brže mijenja, a pritom je sve razlomljeniji i nestabilniji, o tehnici koja napreduje takvom brzinom da se pitamo hoćemo li je uopće moći nadzirati, ali i o dubinama ljudske unutrašnjosti. Današnji čovjek sve više zapada u osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, dezorijentiranosti i besmisla. O takvim ljudima govore i priče u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od njih više ne zna je li ljudsko biće, ili je izvanzemaljac koji je zalutao na Zemlju, drugi ne zna je li živ ili mrtav, pa luta među tajanstvenim dimenzijama, dok je treći doslovno izgubio svijet, kao što se gubi novčanik, ili mobitel, jer njegov svijet je preko noći iščeznuo, a on se budi u pustoj nigdini kojom, sudeći po glasanju koje do njega dopire, lutaju zastrašujuće zvijeri i nema nikakvih putokaza.

Kao i današnji čovjek uopće i ti likovi nastoje pronaći nekakav putokaz u ljubavi, osjećajnosti, ustrajnosti, hrabrosti i u nekim još preostalim vrijednostima kojih se grčevito drže.

Pred maštovitog pisca znanstvene fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju, a autor ove knjige vrlo vješto koristi te mogućnosti, pa nesvakidašnjim događanjima, ali i zanimljivim razmišljanjima čitatelja zaokuplja od prve do posljednje stranice.

Pogovor

Književna vrst fantastike i znanstvene fantastike piscima je često vrlo uspješno služila za raščlambu nekih vidova stvarnoga svijeta i pojava u njemu, a  isto je tako bila korisno i snažno sredstvo za prikazivanje stanja i komešanja u dubinama slojevitog ljudskoga bića. Tom književnom vrstom služili su se mnogi autori kad su komentirali pojave i gibanja u svijetu oko sebe. Sjetimo se Orwella i njegove knjige „1984“, u kojoj sjajno prikazuje svu apsurdnost, zaslijepljenost i pogubnost ideologija kakve se često pojavljuju, agresivno se namećući, pa iako obećavaju još neviđeni boljitak u stvarnosti zapravo sve dublje srozavaju svijet. Sjetimo se i Kafkine priče „Preobrazba“, gdje pisac, služeći se fantastičnim slikama, sažeto i potresno ocrtava ljudsku otuđenost, usamljenost i nepripadnost ne samo kaotičnom svijetu, nego i obitelji, dakle svom najbližem okruženju.

Pisci su često posezali za dojmljivim, živim, na najbolji način “pretjeranim” slikama iz oblasti fantastike kako bi ukazali na apsurdnost nekih odnosa i smjerova u vrlo složenu svijetu. Francuski redatelj Jean-Luc Godard na samom početku svog znanstveno fantastičnog filma “Alfaville” ukazuje na živi, ponekad bajkoviti pokušaj tumačenja kaotičnog svijeta fantastičnim slikama. Glavni protagonist, koji će poslije zapadati u brojne fantastične situacije, na početku filma obraća nam se tvrdnjom: “Stvarnost je previše složena za usmeno kazivanje, a legenda joj daje takav oblik da može u svijet.”

Već su drevne legende, kao i bajke, sadržavale poveću dozu fantastike i nevjerojatnih događanja, a mnoge od njih vrlo su uspješno oslikavale neke vidove kaotičnoga svijeta i burne ljudske unutrašnjosti.

Vrlo je teško i zamorno opisivati neprestana previranja u svijetu, kao i nemirna gibanja i proturječnosti unutar dubokoga, iznimno složenoga ljudskoga bića. Možda to ne bi bilo ni moguće imalo sažeto izvesti da nema legendi, bajki i slika s područja fantastike, koje su piscu dragocjeno oruđe.

Imalo dublja, misaonija, senzibilnija osoba uistinu se teško snalazi u suvremenom svijetu u kojemu nekad ključne vrijednosti ubrzano blijede, osipaju se i iščezavaju, nebitno postaje bitno, pa čak se čini da ono što smo oduvijek smatrali najvažnijim odrednicama našega bića sve više blijedi i nestaje, ne samo bez ičega što bi te ključne odrednice moglo zamijeniti, nego nam se umjesto toga pružaju posve oprečne ideologije, koje blago rečeno nisu dio našega senzibiliteta i naših najdubljih težnji.

Zato se u današnjem čovjeku često javlja osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, izgubljenosti i besmisla. Takvi su često i likovi u pričama objavljenima u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od tih priča više ne zna je li ljudsko biće, ili smeteni izvanzemaljac, koji je zalutao na zemlji, dok drugi ne zna je li uopće živ ili je mrtav, pa sad luta među tajanstvenim dimenzijama. Treći lik iz ovih priča doslovno je izgubio svijet, kao što izgubimo novčanik ili mobitel, jer kad se jednog jutra probudio vidio je da je svijet jednostavno iščeznuo, a on se našao u pustoj nigdini gdje nema nikakvih putokaza, a njome, sudeći po zastrašujućoj rici, lutaju krvožedne zvijeri.

Svijet oko nas sve je razlomljeniji i nestabilniji, a njegova puka tehnička strana tako je uznapredovala da se sa zebnjom pitamo možemo li je uopće nadzirati, ili će ona zavladati nama. Dubine ljudskoga duha i osjećaja ubrzano postaju sve manje važne i mjerodavne, čini se da su osuđene na posve rubna područja, pa je paradoksalno da čovjek još uvijek uporno i neutaživo čezne za smislenošću, ljubavlju, sređenošću, jasnoćom, za iskazivanjem svojih najdubljih osjećaja u interakciji s drugima, u prisnim, osobnim doticajima, izvan hladnih “društvenih mreža”. No sve te njegove težnje danas su zapostavljene, gotovo smješno zastarjele. Zato imalo misaonomu, osjećajno prostranijemu biću više nisu dovoljni takva “realnost” i unutar nje isprazna, često infantilna komunikacija, pa upravo danas raste važnost (znanstvene) fantastike kao književne vrste, jer je od svih književnih smjerova najmaštovitija i u najvećoj mjeri spekulativna. Kao što je francuski pisac Huellebecq rekao u svom eseju o Lovecroftu, više nas previše ne zanimaju priče o “čovjeku”, jer ljudsku psihologiju, osobine i mane uvelike je “pokrila” književnost prošlih stoljeća. Sad nas najviše zanima mogućnost duhovnog i osjećanog preživljavanja čovjeka, pod stalnim prijetnjama i kaotičnim mećavama tehnički sve naprednijega, a istodobno sve nestabilnijega svijeta.

Osim što nas zabavljaju i nude nam prostor za najširu spekulaciju, fantastična i znanstveno fantastična književnost (u koju spada i žanr “horrora”) omogućuju nam da zaronimo u dubine svog bića, da istražimo njegove svjetle, ali i najmračnije strane, naše tjeskobe, bojazni, duboke strahove, ali i težnje, čežnje i svjetla nadanja. Pitamo se, primjerice, hoće li ikad biti moguće putovanje kroz vrijeme, izleti u budućnost, ali i u prošlost, gdje bi nam se, između ostaloga, pružila prilika da ispravimo svoje inače neispravljive zablude i životne pogreške, neiskorištene mogućnosti, nepromišljeno odbačene ljubavi itd. Protagonist jedne priče u ovoj knjizi dobije priliku da upravo takvim tajanstvenim putovanjem kroz vrijeme dvaput proživi svoj život i njegove mogućnosti, pa iako to ne završava baš slavno za njega, bila bi to jedna od najznačajnijih prilika koja bi se pružila ljudskoj vrsti. Još  je jedno pitanje možemo li upravo putovanjem kroz razne dimenzije dobiti priliku za novo, usavršeno postojanje, možemo li svoj život, kroz njegove vidove u raznim dimenzijama i kroz nove, ostvarive mogućnosti što bismo ih ondje pronašli, dovesti do najbolje inačice nas samih i naših bića, obogaćenih spoznajama i prosvjetljenjima s tih višedimenzionalnih putovanja, jer takve su nam spoznaje posve nedostupne u našoj oskudnoj i često jalovoj stvarnosti.

Zbog svega toga pred maštovitog pisca fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju. Mnogi veliki književnici, kako u prošlosti (primjerice E. A. Poe i Guy de Maupassant), tako i u naše doba obilno su se koristili sredstvima i pogodnostima žanrova fantastike, znanstvene fantastike i horrora kako bi nam na posebno dojmljiv način prenijeli svoja viđenja svijeta, slojevite ljudske unutrašnjosti, pa čak i (ponekad upravo proročka) viđenja budućnosti. Takvih zanimljivih pokušaja nije nedostajalo ni kod nas, a i ova moja knjiga skromni je doprinos takvim nastojanjima.

                                                                                               Mladen Jurčić

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU Slavica Sarkotić

Published on by biakovaKomentiraj

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU

Slavica Sarkotić

Urednica: Zorka Jekić

Korektorica: Dunja Tokić

Predgovor napisao: Siniša Matasović

Uvez: Tvrdi

Format: A5

Broj stranica: 118 str.

ISBN 978-953-8375-46-0

Maloprodajna cijena: 14,70 €

WISLAWU RIJETKO POSUĐUJU Slavica Sarkotić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 118 str. ISBN 978-953-8375-46-0

14,70 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

U ZALOG VAMA KOJI DOLAZITE

“…Moj otac je rekao / Obraz ni za što / Sirotinji pomagao… Kad je ostario / I auto mu se pokvario / Pješice do autobusa hodao…”, izdvojeni je dio stihova neupitno antologijske pjesme Slavice Sarkotić “Otac moj”. Na veliku sreću čitatelja, to nije jedina antologijska pjesma u ovoj kapitalnoj zbirci poezije, a nipošto nisu niti jedini antologijski stihovi iz konkretne izdvojene pjesme. Dalo bi se i trebalo bi se izdvojiti i citirati još mnoge naslove pjesama, cjelovite pjesme i kudikamo više antologijskih stihova. Tim više je zapanjujuće (da ne kažem sablažnjujuće) da to danas, godine gospodnje 2023., moram konstatirati ja, jedan balavi klipan koji bi gospođi Sarkotic, uzmemo li u obzir u svemiru i vremenu majušnu i neznatnu varijablu godina dolaska na ovaj svijet, komotno mogao biti sin, ako ne i unuk. Zašto je tomu tako i zašto ona do danas na širem hrvatskom, posredno i svjetskom književnom nebu nije zavrijedila ulogu respektabilne i uvažene autorice, pokazat će ponovno to isto i neprevarljivo vrijeme. Jer sud vremena, gospođe i gospodo moja draga, nitko od nas privilegiranih neće izbjeći. Srećom, Slavici Sarkotić ova činjenica ide u korist. Vrijeme će, u to sam čvrsto uvjeren, marljivo i predano raditi za nju: danas, sutra, za mjesec dana, godinu, u trenucima kada je više ne bude, kada više ne bude ni bilo koga od vas / nas koji ovo čitate. To je jedina neporeciva pravda, ustvrdili su brojni znameniti mislioci prije naše ere. Toplo se nadam da su bili u pravu. Što mi drugo preostaje? Što drugo preostaje svima nama? Nećemo se valjda prepustiti pesimizmu i ostatak svojih malenih, neznatnih života maštati i isčekivati hoće li nas ili neće nuklearnom ili kakvom sličnom kataklizmom s lica Zemlje i svemira izbrisati neki jos neafirmirani novovjeki Hitler ili prikriveni “bankar iz sjene”.

Skroman i ponizan, za kakvog se s pravom ili bez najmanjega prava držim, ustvrdit ću kako sam počašćen i privilegiran što osobno poznajem ovu iznimnu autoricu. Podrazumijeva se, ne jedno kritičarevo pero će sada vjerojatno isukati svoju oporu tintu i staviti znak upitnika na ove moje smjele i naglašene tvrdnje (pravo im budi), jer gospođa Sarkotić dolazi iz korpusa autora s kojima često i rado surađujem, međutim, argumente će prije ili kasnije morati prihvatiti, argumenti su jedini što me u književnom dijapazonu zanima, argumenti su jedini relevantni, argumenti su najjači i najiskreniji saveznik Slavice Sarkotić i izvorne, održive književnosti. Osoba koja je u stanju akceptirati i za buduće generacije zabilježiti stihove: “Moje noge / Svakodnevno mi otkazuju poslušnost / Svakoga jutra / Moram ih tjerati / Da me odnesu do kupaonice… Moje noge su stare i umorne / Ali odbijaju biti mirne noću / Bude me / Pogotovo kad je ovako vruće / Pa su me eto natjerale / Da u ovaj kasni sat / Napišem nešto o njima / Iako sam im lijepo rekla / Tko jos piše pjesme o nogama / I to starim”, zaslužuje da ju se čita, i čita, i čita. Lokal-patriotizam s time nema apsolutno ni najmanje veze. Ovo isto bih ustvrdio i da je rođena u Kanadi, Africi, Aziji, Boliviji… i da su mi njeni stihovi odatle sletjeli pod oko. Možete mi vjerovati, a i ne morate, no ja iza toga čvrsto i stameno stojim.

Uživajte bez zadrške. Prepustite se stihovima, dojmu i trenutku. Dozvolite si biti ljudi, dozvolite si ponovno biti djeca kakvom su vas vaši roditelji svojedobno odgojili, dozvolite si biti krvavi ispod kože, udahnuti miris svježe pokošene trave ili svježe ispečenoga kruha, dozvolite si vjerovati kako suvremena književnost istodobno može / smije biti i sjetna, emotivna, nježna, arhaična, ali istovremeno i suvremena, gostoljubiva, uploudana na društvene i šire mreže suvremenih virtualnih i inih tehnologija, ma što sve to skupa uopće značilo. Dozvolite si disati, po mogućnosti punim plućima, u slabijoj varijanti, onoliko koliko vam je slobodnog mišljenja i zaključivanja preostalo. Slavica Sarkotić to usrdno i predano čini, stavlja svoju glavu i cjelokupno svoje životno iskustvo na panj, vama na uslugu. Tko ste vi da joj tu uslugu odbijete? Kako sam otpočeo, tako ću i zaključiti, stihovima gospode Sarkotić, posvećenim jednom od njenih brojnih životinjskih / kućnih ljubimaca. No jesu li samo i usko namijenjeni njima?: “Moj Pasa polako odlazi / Jedno mu oko prekrila mrena / Ne čuje skoro ništa / Ali nepogrešivo došepa do vrata / Netom prije nego Josip s autom uđe u dvorište / Moj Paša već odavno ništa ne trga, ne lomi / Moj Paša dahće / Bole ga kukovi kao i mene.”

Povrh toga Slavica dodatno i proročanski kaže, ne usko u svoje ime: “Na moju konačnu adresu / Meni se ne žuri / Znam gdje je i da mi ne treba ključ.” I čemu će joj? Nama ga je ionako ostavila u zavjet svojom iskrenom, nepotkupljivom dušom.

Siniša Matasović

MOST OD PAPIRA Zdravka Krpina

Published on by biakovaKomentiraj

MOST OD PAPIRA

Zdravka Krpina

Recenzenti:

dr. sc. Inoslav Bešker

dr. sc. Dubravka Bouša

Urednica: Zorka Jekić

Slika na naslovnici: Slavo Striegl, Kupa, o. 1980,. akvarel, 39×50 cm

Oblikovanje naslovnice: Božidar Bekavac Basić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 300 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-95-5

Maloprodajna cijena: 27,00 €

MOST OD PAPIRA Zdravka Krpina

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 300 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-95-5

27,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Zdravka Krpina Most od papira

Most od papira je dvojezična znanstvena studija (zbirka radova) o hrvatsko-talijanskim kulturnim dodirima.

Kako u uvodu autorica kaže: “Upućena je i svima vama, drugima, iako se i nećete složiti s mojom pruženom rukom u kojoj se ponekad, među redovima, krije bodljikavi plod indijske smokve, poneka gorka naranča okamenjenih stereotipa i s jedne, i s druge obale, a ponekad čisti nektar estetskog obožavanja.

Ova je knjiga doista pokusaj dogradnje jednoga mosta od papira, kada sam u svakom članku, tekstu, predavanju, od 1997. kada sam došla u Rim, do svog povratka u Zagreb 2017., malenom arheološkom lopaticom istraživala arhivske podatke, tekstove iz starih časopisa, znanstvenu literaturu pa uz dogradnju vlastitog asocijativnog svijeta, oživljavala i približavala nikad prekinuti put između Hrvatske i Italije.

Pred mojim je zanesenim očima uvijek stajao jedan most. Unatoč vojsci u raznim odorama, unatoč ponekad uzajamnom preziru, unatoč lažnim suradnjama, moj ‘most od papira’ stajao je uvijek kao jedina i neprikosnovena istina ljubavi između ove dvije zemlje i njihove uzajamne potrebe i potpore.”

Zdravka Krpina, Ponte di carta

Ponte di carta é uno studio scientifico bilingue (raccolta di articoli) dei contatti culturali italo-croati. Come dice l’autrice nell’introdizione:

,,Inoltre, é rivolta a tutti voi cari, anche se non sarete d’accordo con la mia mano tesa in cui a volte, tra le righe, si nasconde il frutto spinoso del fico d’India, qualche arancia amara di stereotipi pietrificati da entrambe le sponde, e a volte il puro nettare dell’adorazione estetica.

Questo libro é effetivamente un tentativo di aggiungere un ponte di carta, quando in ogni articolo, testo, conferenza, dal 1997 quando sono venuto a Roma fino al mio ritorno a Zagabria nel 2017, ricercavo dati d’archivio, testi di vecchie riviste, letteratura scientifica con una piccola spatola archeologica, fino all’aggiunta del proprio mondo associativo, ravvivavo il percorso e mi avvicinavo al viaggio mai interrotto tra la Croazia e l’Italia.

C’era sempre un ponte davanti ai miei occhi rapiti. Nonostante l’esercito in varie divise, nonostante a volte il disprezzo reciproco. Nonostante le false collaborazioni. Il ‘mio onte di cart’e sempre stato l’unica é inviolabile verita d’amore tra questi due paesi e le lorn eciproche esigenze e sostegno.”

ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI Ljerka Car Matutinović

Published on by biakovaKomentiraj

ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI

Ljerka Car Matutinović

Urednica: Zorka Jekić

Lektura: Ljerka Car Matutinović

Dizajn korica: Božidar Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 194 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-07-1

Maloprodajna cijena: 18,90 €

ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI Ljerka Car Matutinović

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 194 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-07-1

18,90 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Književni medaljoni Ljerke Car Matutinović

Iskustvo lijepih riječi peta je knjiga književnih ogleda autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Svi tekstovi u knjigama prethodno su objavljeni u Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske i obuhvaćaju razdoblje od 2005. do 2022. g.

Prethodno su objavljene knjige kritika iste autorice: Vijenac odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.) i Književni ogledi (2019.).

Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih u 2013. g. Ljerka Car Matutinović poznata je i talentirana spisateljica, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Književnim djelima i prijevodima prisutna je više od pedeset godina u kulturnom i književnom životu Hrvatske.

U novoj knjizi Iskustvo lijepih riječi autorica predstavlja 57 naslova suvremenih autora. Knjiga ima tri dijela: Razgovor s autoricom, Poezija i Proza.

Razgovor s autoricom je sjajan intervju Ljerke Car Matutinović i glavnog urednika u Vijencu Gorana Galića u kojem se vidi da je književnost dio njenog habitusa. Drugi dio knjige obuhvaća tekstove o poeziji u 34 prikaza. Treći dio knjige obuhvaća tekstove o prozi i sadrži 23 prikaza.

Tekstovi u ovoj knjizi nastali su između 2019. i 2022. godine. Razvrstani su po kronološkom redu objavljivanja prikaza knjiga u Vijencu.

Knjiga kritika Iskustvo lijepih riječi otkriva kontinuitet autoričina rada na prikazivanju knjiga, a uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika prikaz je književnog života u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća.

Autorica uglavnom svaka dva tjedna objavljuje prikaz neke knjige hrvatskih ili stranih autora (prijevoda) u Vijencu, tako da je u ovom petoknjižju uvršteno preko trista prikaza knjiga.

U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom, potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i o njemu promišlja. Ljerka traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.

Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi svjedoči o autoričinoj ustrajnosti i poštovanju suvremenih autora, poznatih i manje poznatih pjesnika i prozaista. Ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koji svoja djela pišu na zavičajnim govorima.

Ljerka Car Matutinović je pronicljiva i nepristrana kritičarka. Njena jezična virtuoznost i sposobnost zapažanja olakšavaju čitatelju doživljaj određenog djela. Ljerka piše jasnim i čistim rečenicama. Njezini tekstovi o drugim autorima pridonose razumijevanju hrvatske suvremene književne produkcije.

Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi, zajedno s autoričinim prethodno objavljenim knjigama kritika, izuzetan je kritičarski poduhvat koji nadahnuto osvjetljava i promovira čari iskustva lijepih riječi.

Zorka Jekić

RAZGOVOR S AUTORICOM

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ PJESNIKINJA I KRITIČARKA

U dodiru s pjesmom sve je moguće

Razgovarao Goran Galić

U pjesmi mora biti duha, svojevrsne opuštenosti, iskra koja će oživiti poetsku sintagmu i biti poticaj / Posebno mi je draga moja pjesma Odiljat se, moj viteže iz 1983. / Podobni i samovoljni kreiraju tzv. javno mišljenje u književnosti / Suvremena književnost ne može nadvladati društvene traume.

Ljerka Car Matutinović česta je gošća naše redakcije, pjesnikinja je to i publicistkinja posebna senzibiliteta, koja je ostavila važan trag na hrvatskoj kulturnoj sceni posljednjih pola stoljeća. Redakcijski razgovori s Ljerkom dragocjeno su vrelo iz kojih izviru živa sjećanja na različite protagoniste našega kulturnog života, crtice iz naše književne i kulturne povijesti kojih nema u službenim monografijama, a koje govore mnogo. Jedan takav razgovor odlučili smo oblikovati u pisanu formu i podijeliti ga s vama.

Gospođo Car Matutinović, iza vas je dvadeset pjesničkih zbirki, brojne nagrade, a nedavno ste predstavili i četvrtu knjigu ogleda. Što je izazovnije, stvarati vlastitu književnost ili pisati o književnosti drugih?

Taj vaš izraz izazovnije mogu prihvatiti iako asocira na natjecanje u nekim disciplinama, pa tko pobijedi. U mom slučaju nema pobjednika ni pobijeđenih: vlastita književnost ili književnost drugih?! Volim ovo čime se bavim. To je svojevrsni predah. Uostalom, cijeli sam život radila na nekoliko razboja: pisanje, objavljivanje, prijevodi, književnokritički rad. Tomu ću još dodati da sam bila profesorica književnosti na Petoj zagrebačkoj gimnaziji, lektorica hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Firenci, urednica književnih emisija na Radiju Zagreb. Da još nabrajam? A zvali smo se i vikend-piscima.

Miroslav Krleža zapazio je vaše stihove još 1983, naglasivši njihovu „toplinu i izvornost“. Kako danas gledate na svoj pjesnički put od prve zbirke Vrijeme rastanaka iz 1971. do posljednje Dok su ti ruke u pokretu iz 2017?

Zbirka Vrijeme rastanaka pripada u razdoblje koje bih mogla simbolički nazvati „pjesnik nosi svoje pjesme na ogled“. Bila je to istinska potreba da Drugi vide u mojim pjesmama tu silnu žudnju za stvaranjem. Dragi Josip Pupačić, vrsni pjesnik, rekao mi je nakon što je pročitao moje pjesme: Odnesite ih u Republiku. I tako sam se našla pred vratima Republike, u nekom iličkom dvorištu. Ali nisam prešla prag tog književnog Olimpa. Nisam smogla hrabrosti suočiti se s tim nebesnicima. Bili su odveć bučni, međusobno su se sudarali nepodobnim riječima i taj mi njihov dalmatinsko-agramerski chat nije bio po ćudi.

No ipak ste pronašli vlastiti pjesnički put iz kojeg izvire opčinjenost tradicijom, napose renesansnom dubrovačkom poezijom. Što vam je u stvaralačkom procesu osobito važno?

To je razdoblje od gotovo pet desetljeća postojanog i, zašto ne reći, plodnoga stvaralaštva. Kad bih bacila pogled na neke naslove, kao na primjer: Kanat slaji od meda, Disan je, Jabuka na glavi, Zarobljeno tijelo i drugi soneti, Vrijeme punog Mjeseca, Kad već postoji planina, u kojima je osmišljen sav moj život, moja kreativna meštrija, onda bi se gospođa Inspiracija razmahala i nastajale bi nove pjesme. Najviše su me osvajali naslovi. Kad bih osmislila naslov pjesme, pjesma je bila tu. Tako je bilo i s prozom, pa i u mojim književnim ogledima naslov je izvor promišljanja. Kad odložim knjigu odabranu za Vijenac, pišem nove pjesme koje su na tragu vremena koje proživljavamo. To je moje „oživljavanje samoće“.

Je li vam neka zbirka posebno draga?

Ciklusi pjesama Soneti o ljuvenom kasu i odiljanju i meni posebno draga pjesma Odiljat se, moj viteže nalaze se u zbirci Odiljat se (1983). Ta je zbirka svojedobno požnjela četrnaest izvrsnih kritika. I to je bio moj spoj s tradicijom dubrovačke renesansne poezije.

Napisala sam stotinjak soneta koji su tematski, intonacijski i izražajno vrlo raznoliki. Ne volim sofizme i vulgarizme u poeziji, ni cerebralno, hladno „mudrovanje“. U pjesmi mora biti duha, svojevrsne opuštenosti, iskra koja će oživiti poetsku sintagmu i biti poticaj. Važno je raditi (pisati!). Nadahnute književne poslenice, tzv. žene pisci, nadmašile su muške kolege sjajnom invencijom i nepotrošivom emocionalnom i duhovnom energijom. Usprkos svemu!

Što biste izdvojili iz svoga pozamašnog prevoditeljskog opusa?

Studij talijanskog jezika i boravak u Firenci proširili su krug pisaca koje sam prevodila. Najviše sam prevoditeljskog stvaralačkog truda uložila u knjige vrhunskih talijanskih autora, Carlo Collodi, Gianni Rodari, Alberto Moravia. Danteova pjevanja iz Pakla, Petrarkini soneti i genijalne storije Giovannia Boccaccia bili su moj užitak u prevođenju. Moja knjiga prijevoda Žena od kamena (izbor iz suvremene talijanske proze, 2005), talijanska narativna proza, izrastavši iz Boccaccia, donosi specifičan okus bivstvovanja do apsurda globalizirane svakidašnjice: Mario Tobino, Gesualdo Bufalino, Antonio Tabucchi, Stefano Benni, Erri de Luca, Eraldo Baldini, Paola Capriolo. Bila je kreativna radost prevoditi maestralne domete talijanske književne riječi.

Već godinama pišete o novim ostvarenjima književnika različitih generacija i poetika. Koji su prema vama dometi suvremene hrvatske književne produkcije?

Doista, u Vijencu surađujem od 2005. i odonda sam objavila više od dvjesto prikaza knjiga i četiri knjige književnih ogleda. Dok listamo te knjige, izlaze pred nas poznati i manje poznati autori. Ono što ih spaja jest kreativnost i čudesno raznolik i specifičan tematski raspon. Čini se da smo zemlja pjesnika, ali i prozaisti, romansijeri su sada in. O dometima suvremene književne produkcije u nas trebala bi posebna studija. Ono što valja istaknuti jest tjeskoba vremena u kojem živimo i koju svatko od pisaca doživljava na poseban način. Ovaj gotovo potrošen svijet hrani se globalnim nesporazumima, netolerancijom, nezaustavivom pohlepom, nasiljem i dogmama. Sve su to duboki ožiljci na tijelu definitivno potrošačka društva. I suvremena književnost ne može nadvladati te društvene traume. Urušava se komunikacija. „Dežurni nazlobnici“, kako bi rekao Saša Vereš, stvaraju svoje liste prioritetnih pisaca, među kojima uglavnom nisu kvalitetni pjesnici i prozaisti koji zaslužuju pozornost. Uzalud i provokacije stilskog pluralizma, vulgariziranje seksualnosti, evidentiranje kriminala. Uzalud online izdanja i tobožnja etičnost i vulgarna transparentnost društvenih mreža. Ni takozvana stvarnosna poezija i konstruiranje rečenica bez glave i repa, koje nazivaju pjesmama, nisu drugo no circulus vitiosus iz kojeg nema izlaza. I zato dobro prolaze samozvani pojedinci uključeni u arbitriranje kao da neometano uzgajaju marihuanu. Oni, podobni i samovoljni, kreiraju tzv. javno mišljenje. Paradoksalno su samouvjereni i usuglašeni s istomišljenicima. Ali ta društvena pojava i općepoznati jal hrvatski su specijalitet.

U kakvim su vam sjećanjima ostali vaši nastavnički dani u zagrebačkoj V. gimnaziji, gdje ste godinama predavali hrvatski jezik i književnost? Kakav je nekad bio odnos mladih prema knjizi i jeziku, a kakav je danas?

U usporedbi s današnjim 21. stoljećem čine se nekako nebeski azurnima, gotovo bajkovitim. Učenici su nekad nosili uniforme, bolje rečeno: kute, plave, azurne. I nastavnici također. Imala sam čast predavati u tzv. A-razredima. Sve sami genijalci, ali pristojni. Ja sam dopuštala učenicima da pravopis drže na klupi, da se sprijatelje s tom knjigom. Moji učenici kazivali su napamet stihove, Matoša, Vidrića, Cesarića, Tadijanovića i bogzna koliko sam im zbog toga „išla na živce“! Današnje globalno vrijeme, vrijeme mobitela, tableta, računala, igrica, tetovaža, poderanih traperica, prilično je incidentno i prema onome što nam podastiru tzv. mediji, stanje nije take it easy.

Talijanski kritičar Rolando Certa kazao je 1984. da je vaša književnost svojevrsno „traganje za Edenom djetinjstva koje se više nikome ne vraća“. Je li hommage tom traganju i vaša zbirka priča za djecu Ma i Lu, koja je nekad bila na popisu obvezne lektire, a odnedavno je i ponovno dostupna? Čime se danas bave junaci zbirke, vaši unuci blizanci Ma i Lu?

Knjiga Ma i Lu romansijerski povezuje životne dogodovštine blizanaca Ma i Lu. To je apoteoza radosnoga, bezbrižnog života koji treba pružiti svoj djeci svijeta. Bila je to lektirna knjiga objavljena 1989. u pet tisuća primjeraka (Mladost) i nedavno obnovljena, oživotvorena u ediciji Funditus pod naslovom Duplići Ma i Lu. Duplići, moji unuci Ma i Lu (Marko i Luka) sad su „odrasli dečki“. Marko je budući specijalist za dječju stomatologiju, a Luka je direktor marketinga u međunarodnoj kompaniji. Obojica se bave glazbom. Nisu napustili svijet umjetnosti. Marko je uglazbio desetak mojih pjesama, koje je izvodio na promocijama mojih knjiga. Luka je objavio svoju prvu zbirku pjesama Dječarac, kojoj sam ja bila urednica. I dalje piše.

U rodnoj Crikvenici, koje ste počasna građanka, utemeljili ste i manifestaciju Jadranski književni susreti. Kako je došlo do tog projekta i koji su plodovi?

Jadranski književni susreti moj su obol rodnoj Crikvenici, u kojoj sam propjevala na čakavskom, a imala sam deset godina. (Ta moja životvorna čakavska beseda!) Ugostili smo na Susretima lijep broj hrvatskih pjesnika i prozaista. A posjetili su nas i naša „braća po peru“ iz Italije, Slovenije, BiH i Sjeverne Makedonije. Osnovali smo nagradu Crikveničko sunce i proslavili jubilarnih petnaest godina. I prošlogodišnjim 18. Susretima pokrovitelj je bio Grad Crikvenica, a organizatori crikvenička Gradska knjižnica i DHK. Tako su Jadranski književni susreti postali crikvenički brend. U duhu vremena!

I dalje publicirate nove pjesme i prozu. Kako nakon stotina i stotina pjesama i dalje ostati svjež i autentičan?

Teško je biti svjež i autentičan, kad nam nije dano da možemo „kozmički disati“. Kad se ne možemo udaljiti od ljudskih tjeskoba, kad nam je nametnut život bez događanja. Kad se nešto neočekivano useli u prostore našeg bića… I što možemo učiniti da se to promijeni? U mojoj knjizi izabranih priča Život bezbrižan i lepršav, 2016, bezbrižnost i ljubav himerički su nedohvatni pa ću stoga završiti ovaj moj razgovor s vama s upitnom rečenicom: Što znači biti zatravljen pjesmom? Pjesma je poput ljubavne iskre. Ona se spasonosno nudi kao djelić živog svemira. Ona preobražava naša osjetila i nama se čini da je u dodiru s pjesmom sve moguće.

(Vijenac MH, Zagreb, br. 676 – 29. siječnja 2020.)

BILJEŠK O AUTORICI

Ljerka Car Matutinović, suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, rođena je u Crikvenici. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima. Član je Društva hrvatskih književnika (1975.), Zagrebačkog centra Europskog društva kulture (sa sjedištem u Veneciji) i član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

Od 1961. objavljuje književne kritike, književne interpretacije i eseje; pjesme objavljuje od 1965.; pripovijetke od 1975. u nizu časopisa i novina („Forum“, „La Battana“, „Impegno 80“, „Most“, „Republika“, „Književna republika“, „Nova Istra“, „Književna Rijeka“, „Vijenac“, „Diwan“ (BiH) i dr.)

Objavila je dvadeset zbirki pjesama, od kojih su tri na čakavskom narječju (Kanat slaji od meda, Čakavske versade, i Meštrija). Posebno se izdvajaju zbirke: Odiljat se, 1983., La bellezza del respiro – Ljepota disanja, 1984., Bezumlje, 1994., Disanje, izabrane pjesme, 1997., Jabuka na glavi, 2001., Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005., Zarobljeno tijelo i drugi soneti, 2007., Jabuka puno krilo, 2007., Uzmi me na oblaku, 2010., Vrijeme punog Mjeseca, 2012., Kad već postoji planina, 2013., KANAT&KESNOKRIČ, 2016., Dok su ti ruke u pokretu, 2017., Sve moje ljubavi, 2020.

Među knjigama za djecu ističu se romani: MA i LU (dva izdanja u 5000 primjeraka, 1988., 1990.), Sve niče iz priče, 2000., Raduj se danu, pjesme, 2004., Duplići MA i LU, 2015.

Proza za odrasle: Ljubavni jadi Ružice Trnoružice, 1986., Seoba mora 1996., Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče, 2002., Mirakul zvan Ljubav, 2006., Život bezbrižan i lepršav, Izabrane priče, 2016.

Književno – kritička proza: Odjeci pjesničke riječi, razgovori s književnicima, 1991., Hrvatski pjesnici („Školska antologija“), 2006., Vijenac odabranih, 2013., (Nagrada Julije Benešić), Umjesto samoće, 2014., Kraljevstvo za knjigu, 2018., Književni ogledi, 2019.

S talijanskog jezika prevela je niz poznatih pisaca za djecu (Alberto Moravia, Nosorog, Gianni Rodari, Putovanje plave strijele, Carlo Collodi, Pinokio, Gianni Rodari, Čipolino) i djela za odrasle: Boccaccio, Dekameron, izbor, Zagreb, 2002., Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio), Zagreb, 2003., Žena od kamena, izbor iz suvremene talijanske proze, 2005., Fabio Geda, U moru žive krokodili, 2011., Dante, Petrarca, Boccaccio. Izbor iz djela, 2016.

Ljerka Car Matutinović je dobitnica brojnih nagrada u Italiji (Nagrada San Bartolo, Firenca, 1996., Nagrada Firence, 2001., Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, 2005. i dr.), a među brojnim domaćim nagradama su i:  Nagrada Drago Gervais,1981., 1985., Nagrada Ljubo Pavešić, za najbolji čakavski tekst, 1995., Nagrada za životno djelo Grada Crikvenice, 1996., Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika Vijenac odabranih (Đakovo, 2. srpnja 2013.)

Njene pjesme prevedene su na desetak stranih jezika, a pripovijetke na engleski, talijanski i njemački jezik.

Ljerka Car Matutinović je 16-og kolovoza proglašena Počasnom građankom grada Crikvenice.

Književnica živi i radi u Zagrebu.

POGOVOR

Književnost na dlanu

Najnovija knjiga istaknute i svestrane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović naslovljena Iskustvo lijepih riječi peta je u nizu njenih sabranih ogleda koje od 2005. godine piše za list „Vijenac“. Do sada ih je napisala više od dvjesto, što znači da je kroz ruke ove predane kritičarke prošao čitav niz izdanja objavljenih u novije doba. U ovoj su knjizi okupljeni ogledi pisani od 2019. godine do danas.

U poveliki niz tekstova koji se odlikuju iznimnom kreativnošću i raznolikošću, uvodi nas razgovor koji je s autoricom vodio Goran Galić. Iz njega saznajemo bitne podatke koje je uvijek dobro znati ili ih se prisjetiti kako bismo se ponovno uvjerili što znači živjeti književnost u punom smislu te riječi. Jer, Ljerka to čini već dugi niz godina – ona uspješno piše svoja djela, ali isto tako s uspjehom piše o djelima drugih. Iz njih izvlači samo ono najvažnije i najbolje. To uistinu nije lak posao jer nije jednostavno napisati sve što želiš i imaš za reći o nekom djelu u tekstu ograničenome na određeni broj kartica.

No, čini se da našoj autorici to ne smeta – ona s radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Piše o poeziji i prozi hrvatskih pjesnika i prozaika, ali i o stvaralaštvu Hrvata koji žive i djeluju izvan Republike Hrvatske.

U ovome se djelu govori o djelima na čakavskome i kajkavskom narječju, o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Crnoj Gori i Bugarskoj, o prijevodima suvremene kubanske poezije i proze, o dječjim i omladinskim knjigama… Na ovim se stranicama izmjenjuju zapisi o knjigama Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša i Jure Kaštelana kao i oni o djelima književnika koji obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu poput Borisa Domagoja Biletića, Božice Brkan, Daniela Načinovića, Maje Kušenić Gjerek, Ludviga Bauera, Diane Rosandić Živković i mnogih drugih.

Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku. Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti. Dakako, u toj poeziji ima i ljubavi i strasti, bujne imaginacije, unutarnjih suglasja i prilagođenosti životu. Teme ovih autohtonih glasova često su vezane uz zavičaj i slike iz djetinjstva koje vječno nadahnjuju, ali i uz neke pojave koje su nam u posljednje vrijeme obilježile život poput korone. Suvremeni hrvatski pjesnici u raznim poetskim oblicima i uz sebi svojstvenu istančanost opjevavaju neizmjernost svoga unutarnjeg bogatstva i preko riječi tragaju za zvukovima i mirisima ali i za ljubavi, za čovjekom. Sve nam to kao na dlanu podastire kritičarka koja svoje oglede piše znalački, s poštovanjem prema autoru i bez imalo zlobe.

U dijelu knjige koji se bavi prozom, naša kritičarka odabire romane, zbirke priča, prijevode te dječju i omladinsku književnost. Iz njenih analiza dolazimo do spoznaje da u suvremenoj hrvatskoj prozi prevladavaju teme tjeskobe zbog opće nesigurnosti i korone te svjedočanstva života pisana gotovo esejističkim stilom uz umetanje lirskog u prozni diskurs. U ovim se ogledima, među ostalima, govori o ratnoj tematici i okrutnosti rata o čemu piše Franjo Deranja, o meditativnoj prozi Dunje Kalilić, simboličko-ironijskim temama vezanim uz Istru (Albino Crnobori), kratkim proznim formama Jasminke Domaš, o biografskoj knjizi Mirka Ćurića koji piše o kreativnom životu umjetnice Vjere Biller, o prijevodima slavne knjige Mali princ na „zvučan i melodiozan kajkavski jezik“ i o onome Ljerkine knjige Duplići MA i LU na makedonski jezik (prijevod potpisuje pjesnikinja Ljerka Toth Naumova).

U ovome silnom obilju lijepih riječi ispisanih iskusnom rukom svaki će čitatelj pronaći nešto za sebe. Jer, radi se uistinu o pravome leksikonu hrvatske književnosti.

Željka Lovrenčić

DAN KAD JE PLANINA POLETJELA Tamara Bakran

Published on by biakovaKomentiraj

DAN KAD JE PLANINA POLETJELA

Tamara Bakran

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Likovna oprema korica: Iris Jambrek

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 52 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-59-0

Maloprodajna cijena: 12,60 €

DAN KAD JE PLANINA POLETJELA Tamara Bakran

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 52 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-59-0

12,60 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

SVECANA POVEZANOST PRIRODE I COVJEKA

Dan kada je planina poletjela zbirka je priča za djecu plodne i nagrađivane pjesnikinje i prozaistice Tamare Bakran.

Svi naslovi su znakoviti i daju nam odmah naslutiti koje teme autorica u pričama obrađuje. Tako cemo čitati o planini koja leti, o Arboretumu opeka, kako Niz šal kroz prozor, o Sanjalčici, o jednoj čarobnoj noći, Kaktus-zmaju, o ljubomori male Katje, Kućnoj sreći, slatkom domu, Drugoj obali, dječjim otkrićima i želji stare smokve da nekamo krene.

Sve priče u ovoj zbirci su poticajne za razvijanje mašte i stvaranje vedrog raspoloženja u djece.

Autorica, s velikom toplinom, na slikovit način približava djeci prirodu i međuljudske odnose. Maštovitim zapažanjem detalja prepušta se čaroliji pričanja, miješa san i javu. Ona lakoćom pera predočava svečanu povezanost prirode i čovjeka.

No, dok se ovako svečano i polako diže u visine, posipam se trncima ushićenja i idem takva, naježena, ustreptala, prema njoj. (iz priče Dan kada je planina poletjela).

Zbirka priča Dan kada je planina poletjela putovanje je i traganje za mogućnošću da se sačuva dječja bezazlenost, neposrednost i dubina doživljavanja svega onog što nas okružuje. Uvjeravanje čitatelja da i čuda postoje snažan je pokretač za stvaranje tog bajkovitog okružja u kojemu je doista sve moguće i gdje se sve poteskoće uspješno prevladavaju.

Dan kada je planina poletjela poziv je na putovanje djeci, kako bi uvježbala strpljivost, stekla hrabrost, potaknula svoju ustrajnost i istrazivački duh…

Mlade čitatelje autorica vješto potiče na istraživanja okružja i odlaske u prirodu, koja je vječna i prepuna iznenađenja.

Da, ovaj nas je vrt željan i mi smo željni njega, njegovih ljepota i njegovih tajni koje nam se ipak nikada neće odati. (iz price Arboretum opeka)

U tkivo teksta autorica umješno inkorporira likove iz hrvatske i svjetske književne tradicije, poput Veloga Jože, Romea i Julije, vila, vještica, patuljaka…

Knjiga je prepuna neobičnih i neočekivanih ideja kao što su pomoć u svladavanju dječjih strahova, ljubomore, znatiželje, dječjih istraživanja opasnih prostora u veličanstvenoj prirodi. Spajajući legende i bajke, povezujući san s javom, autorica na kraju dovodi čitatelja u sigurnost i mudrost starosti, ukazujući kako u životu postoje i djetinjstvo i mudrost zrelosti. A sva ta spisateljičina vještina usmjerena je ka pobuđivanju i razvijanju dječje mašte u neobičnoj atmosferi s posebnim kutom promatranja čitatelja koji sudjeluje u pustolovini čitanja i prepoznaje sebe i svoje iskustvo u pričama.

I možemo zaključiti da se u ovoj zbirci nalazi četrnaest razigranih proznih zapisa zaokupljenih raznim temama: dječjom ljubomorom na novopridošlog člana obitelji, strahom od spavanja, zavodljivim zovom nepoznatog usprkos opasnostima, čeznjom za drugim i onostranim, povratkom u sigurnost doma i shvaćanjem kako postoje ‘tajne’ koje se ne razotkrivaju…

Autorica vrsnim stilom pisanja, metaforama te opisima neopisivog potiče mladog čitatelja na svladavanje teksta i proširenje osobnog rječnika.

I ovom zbirkom priča, po vještini tkanja teksta, autorica potvrđuje postojanu usidrenost u korpusu naše književnosti.

Zorka Jekić

BILJESKA O AUTORICI

Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine, gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj lstri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Fantomu slobode, Hrvatskom filmskom ljetopisu K. i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Šest minuta poezije u šest, Poezija naglas, Priča za laku noć, Kutić poezije i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slaviđ za najbolji autorski prvijenac. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva. Treća zbirka S jezerom izlazi 2016., a četvrta, Bršljandusa, 2019. Piše i priče za djecu. Do sada joj je objavljeno dvanaest slikovnica i tri zbirke kratkih priča za djecu; Ja zmajica, Rosica i fazan i Gvalup i druge priče. Gvalup je uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu. Medu slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću, Ruđa je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk, te Babasova i kraljičino stablo, Bogar i Gaguč imaju važan razgovor i lde Alemka po čarobno jaje, koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt. Po njezinoj zadnjoj objavljenoj slikovnici, Jedrenjak na kraju ulice, u ovom trenutku nastaje animirani film, u produkciji Zagreb filma.

BILJESKA O AKADEMSKOJ SLIKARICI

Iris Jambrek rođena je 1995. godine u Varaždinu. Upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2015. godine, gdje završava preddiplomski studij slikarstva pohvalom Akademijskog vijeća cum laude. Diplomski studij slikarstva završava 2021. godine u klasi profesora Zoltana Novaka, nagradom Akademijskog Vijeca ALU najuspješnijim diplomantima.

Do sada je izlagala na nekoliko grupnih izložbi među kojima su Ususret Bijenalu slikarstva, Galerija Sira, Oni odlaze – izložba završnih radova Slikarskog Odsjeka ALU, Gliptoteka HAZU, Situacija – 35. salon mladih, Galerija Forum, Situacija – 36. salon mladih, Galerija Forum, 6. Bijenale slikarstva na HDLU, na kojem dobiva Cloverfield nagradu te na samostalnoj izložbi Aluzija na zaboravljeno ljeto, Galerija Matice hrvatske.

ARMOAR Vanja Karković

Published on by biakovaKomentiraj

ARMOAR

Vanja Karković

Urednica: Zorka Jekić

Likovno i grafičko oblikovanje: Ivan Stanišić

Lektura, korektura i redaktura: Patricija Adanić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti

Recenzenti: Dr. sc. Željka Lovrenčić; Maja Kušenić Gjerek, književnica

Prijevod na engleski jezik: Ad Hoc – Centar za poduke i prevoditeljstvo d. o. o. Draškovićeva 4a, Zagreb

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 146 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8136-87-0

Maloprodajna cijena: 14,00 €

ARMOAR Vanja Karković

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 146 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-87-0

14,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

PJESNIK KONTRASTA


Zbirka „Armoar“ treća je zbirka poezije i proze Vanje Karkovića. U njoj autor nastavlja svoj sada već prepoznatljiv i pomalo neobičan stil pisanja koji obuhvaća mnoštvo tema o kojima pjesnik razmišlja. Knjiga okuplja 70 tekstova među kojima prevladava poezija, a podijeljena je na sedam ciklusa naslovljenih Bunilo, Prašuma, Ludilo u Zagrebu, Armoar, Bliskost, Kraj priče i Ponor.


Već na prvi pogled jasno je da se susrećemo s pjesnikom koji se ne libi pisati o najmračnijim i najgorim osobinama ljudskog karaktera. Opisuje ih otvoreno i bez imalo uljepšavanja, surovo i sirovo. S druge strane, kroz neke pjesme otkrivamo kako može biti nježan i krhak, poetičan i blag.


Po tematici većine pjesama (i proze) te načinu pisanja, Karkovića se može uvrstiti u skupinu tzv. „ukletih pjesnika“ jer rado opisuje život na marginama društva, sklonost raznim porocima (primjerice, alkoholu i drogi), buntovnički život, smrt izazvanu predoziranjem. On čvrsto kroči stazama koje su utrli Charles Baudelaire, Edgar Allan Poe, Arthur Rimbaud i, osobito, Charles Bukowski. Njegovi se junaci često nalaze na granici između života i smrti, ne žele poštovati društvena pravila, opijaju se i drogiraju do besvijesti, žive u svom svijetu. Poput Bukowskog, Karković opisuje društveno ozračje, živote neprilagođenih ljudi, čudne odnose sa ženama, iskustva s opijatima. Njegove su teme i futurističke slutnje, ubojstva, iznenadne smrti, pustoš u čovjekovoj duši i beskrajna praznina. U toj mračnoj životnoj stvarnosti naglašava grubosti koje ona ponekad donosi, piše o grobljima i rakama. Na stranicama ove knjige nailazimo na ludilo i nemoć, na blud i pohotu, na negativne strasti, pedofiliju i na ubojstva, na kloniranje, grubosti i vulgarne riječi. Sve je to odraz razočaranja svijetom u kojemu naš pjesnik živi. U pjesmi „Možda je vrijeme” naglašava: „Možda je vrijeme da prekinem misao./Izbrišem cijeli grad i sebe i sve koji lagaše./Možda je vrijeme da prekinem misao.‘’ Pjesnik želi sve izbrisati jer pati i ne snalazi se u okrutnoj stvarnosti koju život ponekad nudi. Nihilistički želi sve uništiti, zaboraviti.


No, premda se Karković bavi temama koje mnogi ne žele primjećivati, a kamoli posvetiti im se, u ovoj zbirci nailazimo i na pjesme koje nam pokazuju i dokazuju da život nije samo nešto marginalno i da njime ne vlada uvijek zlo. U njima iščitavamo da je taj naš dar i ljubav i pjesništvo, i nježnost i sjeta, i bliskost i prijateljstvo. U takvim pjesmama koje govore o oproštajima i sjećanjima, o šapatima i novim počecima, otkrivamo nježno biće koje napominje: „Pretvorit ću se u kesten da me uspiješ prepoznati./Slušati pjesmu što u prošlom vremenu ćeš je pjevati./Svjesna nećeš biti da blago se naslonila jesi na prošlost svoju.’’ (Pjesma „Bliskost’’).


A nježnost iskazuje i u pjesmi „Ptice’’ posvećenoj majci Katarini: „Gledam ih dok kroz munju lete ta krhka krilca što zalijeću se u vjetar./Dok paze svoje mlade, dok nose grančice kroz maglu, kroz vjetar, kroz sunce/i dok ranjene umiru negdje na putu.’’ Majci se obraća i u zanimljivom proznom zapisu „Prah’’: „Pospan sam, majko, od vrelog grada, ljudske zlobe, nemira, izmučenih žena, dvoličnih čudaka, poremećenih bijednika. Kako bi bilo dobro zaspati, ne buditi se.’’


U ovoj je poetskoj zbirci razvidan umor od života i od društvene stvarnosti te želja da se barem privremeno ode u neki drugi i drugačiji svijet, na neka udaljena cvjetna polja, tamo gdje vlada ljepota i sklad. Upravo te suprotnosti između ružnoga i lijepog, između brutalnog i nježnog ono su što ovu pjesničku zbirku čini posebnom i zanimljivom; izvornom. Pjesnik vješto isprepliće suprotnosti: doživljaje i osjećaje buntovnika i one koje živi pjesnička duša, trenutke malodušnosti i one pune ushićenja, realnost i snove.


Vanja Karković je dosljedan u svome stvaranju: kao i u ranije objavljenoj knjizi „Nož ubojice“, i u ovoj, novoj, opisuje pakao u čovjekovoj duši i pakao koji ponekad vlada na zemlji. No, mogli bismo utvrditi da to sada čini na nekako spokojniji i zreliji način. Čini se da je nož s godinama malo otupio, a želja za sablažnjavanjem oslabjela. I to je dobro. Razvidno je da pjesnik nije odustao od osnovne teme koja mu omogućuje da siđe do najdubljih ponora pakla, ali je otkrio i onu svoju drugu, ljudskiju i poetičniju stranu.


Koliko se uistinu promijenio, valja procijeniti čitanjem zanimljivih stihova i kratkih zapisa objedinjenih u zbirci „Armoar“.


Dr. sc. Željka Lovrenčić

SVJETLOST USKE KLJUČANICE


Odavno je poznato kako stihovi mogu biti jednako plod konstrukcije kao i neposrednog emotivnog opažaja, a ponekad, što je najčešće i najsretnija kombinacija, spoj jednog i drugog poetskog pristupa koji se stope u neku vrstu umjetničkog nad-doživljaja koji govori svojim osobitim jezikom. Upravo je ovaj posljednji način omiljen pjesnički oblik i najčešći u rukopisu pjesnika Vanje Karkovića koji nesumnjivo dio svog književnog i životnog nadahnuća pronalazi u djelima Trackla i Poa, kao i suvremenijih autora, poput Millera, Bukowskog ili Kavafisa. Međutim, pritom u stihovanu potku neprestano utkiva živo poetsko tkivo vlastitog iskustva.


Ponekad gotovo sentimentalan, ponekad naturalistički grub u svom literarnom iskazu, on ne odustaje od ideje da pjesnik mora vjerovati ipak najviše sebi i svojim bojama stvarnosti, kako onim unutarnjim tako i vanjskim koje se u njoj neprestano prelamaju, dobivajući ponekad začudno i skoro opasno ubrzanje. Zato su njegovi stihovi, kao i rečenice u pripovijestima, često gotovo zadihani i kao da cijeli tekst trči, trči nezaustavljivo prema – Neiskazivom.


Jedna od najsretnijih pjesama, po kojoj je knjiga i naslovljena, „Armoar“ obiluje dokazima za ranije izrečene tvrdnje, zapravo ih ilustrira na najbolji mogući način:


„Poslije kiše dolazi slijepac da blagoslovi zemlju i ranu što širi se njenim leđima.“
(…)


I zatim, u nastavku, baš poput životonosnih poetskih kaplji, nastavlja:


„Poslije kiše neću odjenuti na sebe baš ništa, takav izletjet ću na pločnik, zaderati se na plavo cvijeće što raste iz ruku djevojčice crvenih staklenih očiju.“
(…)


Oni koji ljube poeziju znaju je i prepoznati, njen topli, besmrtni dah na licu koji izaziva trnce u kralježnici i razlikovati ono čudesno što Ona donosi u svom naručju, od plastičnih plodova puke želje da se pod svaku cijenu bude pjesnikom koji piše nešto zgodno i prigodno, što će svi čitatelji moći na prvu razumjeti, poput neke skladne doskočice za pamćenje.


Nesumnjivo, Vanja Karković nije pjesnik koji piše očekivano i prigodno, on odgovor traži u onom delikatnom rubu sutona čovjekove duše, spleenu između svjetla i tame koja nas progoni, kad duh odluči rasti u svom bolu, biti neukrotiv, ali i pravedan.


O tome zbori uvijek bez dlake na jeziku, okrutno iskreno, kako i priliči pjesniku koji se duboko klanja Poeziji, znajući da je ona najmudrija kraljica svih vrijednih spoznaja, a osobito samospoznaje, kao u pjesmi „Kavez“:


„Poljupci u plinskoj komori
prije gašenja naše krhkosti.
Drži taj križ i nemoj, bolje da ne izustiš.“


U svojoj potrazi, gotovo euforičnoj potjeri za smislom, pjesnik često ulazi u narativne tokove poezije koju bismo uvjetno mogli nazvati narativnom, kad ne bi bilo u njoj skokovitih obrata lucidnog uma i bolnim emocijama „otrovanog“ poriva da se napokon dotakne sinteza svega, katarzično obasjanje u poanti, kao u pjesmi „Pustinja“:


„Niste mi donijeli slova na pladnju kao što smo se dogovorili?”
Nestao je s oblakom.
(…)
Uzet ću kamen. Pomolit se svjetlu još jednom i leći u bolesničku postelju.“


U mnogim filozofijama i religijama svijet u kojem obitavamo zapravo je neka vrsta lječilišta u kojem ozdravljamo svoje grešne duše, kroz proživljeni bol i spoznaju koju nam takva gorka poduka zemaljskog življenja donosi, kako bismo jednom postali dostojni Nebeske svjetlosti, našeg pravog doma.


Stepenice kojima se uspinjemo pjesnici pretvaraju u stihove jer ljube svoju braću i sestre i žele svoj put označiti drugima kako bi se lakše uspinjali i svi oni oko nas, kao i još nerođena djeca – pale male svjetlosti u tišini istinitih riječi.

Ovaj put Vanja Karković slijedi i u svojim, često mračnim pripovijestima koje su ipak uvijek obasjane svjetlom nadahnuća i umjetničkog oblikovanja, poput umornih od trajanja, dugih pjesama koje su se u nekom trenutku pjesnikovog doživljaja iznenada odlučile pretvoriti u racionalniju i nešto oštriju, iskustvom nazubljenu prozu.


Ovo je ukoričen rukopis začudnih trenutaka i neočekivanih uvida, „Armoar“ prepun darova za literarne sladokusce, željne unikatnih glasova u poeziji i nepotkupljive iskrenosti, onih uskih ključanica u srcu kroz koje ulazi svjetlost bitka.


Maja Kušenić Gjerek

O AUTORU


Vanja Karković rođen je 19. srpnja 1975. godine u Zagrebu. Pisanjem stihova i pjesama bavi se još od rane mladosti. Godine 1989. napisao je sinopsis za kazališnu predstavu „Ukradena svjetlost” koja se izvodila u Zagrebačkom kazalištu mladih (tadašnjem „Omladinskom kulturnom centru”). Radio je honorarno kao novinar i fotograf u tinejdžerskom časopisu „Rocky Express” te honorarno kao novinar/stalni suradnik u tinejdžerskom časopisu „Hit generacija”.


Godine 2001. na internom natječaju najstarije pjesničke tribine na svijetu „Jutro poezije”, njegov rukopis pjesničke zbirke „Nož ubojice” ušao je u najuži izbor za nagradu „Ružica pl. Orešković”, te je osvojio jednu od diploma koju mu je tom prigodom dodijelio poznati zagrebački boem, pjesnik i književnik Saša Meršinjak.


Godine 2003. organizirao je književno-kazališne tribine u Knjižnici i čitaonici „Bogdan Ogrizović” u Zagrebu. Do sada je objavio zbirke pjesama: „Levijatanova soba” (2001.) i „Nož ubojice” (2002.).Živi i radi u Zagrebu.

NI PET NI ŠEST NEGO 11 ŠTOSNIH OGLEDA Miljenko Muršić

Published on by biakovaKomentiraj

NI PET NI ŠEST NEGO 11 ŠTOSNIH OGLEDA

Miljenko Muršić

Urednica: Zorka Jekić

CRTEŽ NA NASLOVNICI: Miran Muršić

LEKTURA: Silvija Legin

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 194 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-29-3

Maloprodajna cijena: 16,70 €

NI PET NI ŠEST NEGO 11 ŠTOSNIH OGLEDA Miljenko Muršić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 194 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-29-3

16,70 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

S zadnje korice:

Miljenko Muršić rođen je 1954. godine u Čakovcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Velikoj Gorici. Član je društva hrvatskih književnika. Okušao se u raznim književnim vrstama. Od esejistike: Uvod u erotsku književnost (1994) i Je li Bobočka spavala s Filipom Latinoviczem (2012)

MILJENKO MURŠIĆ NI PET NI ŠEST NEGO 11 ŠTOSNIH OGLEDA

Mrkonjić Cvjetajeva Kupferberg Heidegger Klaić Marx Platon poezija jarebika ljudski božanski tehnika reklama seksualnost ljubav novac međimurska popijevka vino hrvatski jezik šljem rezglednice graditeljsk baština poštanske marke humor nedoumica. Nema čega nema!

Poveznice:

http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/miljenko-mursic

Predstavljanje knjige Miljenka Muršića “Ni pet ni šest nego 11 štosnih ogleda”
https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Matica_hrvatska_%C4%8Cakovec_-_predstavljanje_knjige_Miljenka_Mur%C5%A1i%C4%87a;_Ni_pet_ni_%C5%A1est_nego_11_%C5%A1tosnih_ogleda.jpg?uselang=hr

ZVJEZDANI BAL Dunja Tokić

Published on by biakovaKomentiraj

ZVJEZDANI BAL

Dunja Tokić

Urednica: Zorka Jekić

SLIKA NA NASLOVNICI: Dunja Tokić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 134 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-44-6

Maloprodajna cijena: 14,00 €

ZVJEZDANI BAL Dunja Tokić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 134 str. ISBN: 978-953-8375-44-6

14,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Bajkoviti svijet Dunje Tokić


Zvjezdani bal zbirka je bajkovitih priča za djecu vrsne pripovjedačice Dunje Tokić. Već od mladih dana piše pjesme i kratke priče. Priče su čitane na radiju i objavljivane u časopisima.

Knjiga sadrži 20 naslova: U potrazi za smijehom, Zelena Vjeverica, Oči od stakla, Krijesnica, Dva slavuja, Vilinče, Legenda o princezi, Trn u srcu, Zvjezdani bal, Proljetno jutro, Koraljka, Čokolina, Mala princeza, Zvijezda padalica, Dječak i Jura, Novi dom, Sarina velika utrka, Fiona leti u nebo, Ispunjena želja i Malo jača žarulja. Naslovi priča govore o bogatstvu motiva.

Tu je bahata princeza Eliza koju je vila pretvorila u Zelenu vjevericu. Zaljubljenost i dobrota princa Viktora probudili su u njoj ljubav, dobrotu i empatiju te joj pomogli da ponovo postane prelijepa princeza koja se zaljubljuje i sretno udaje za voljenog princa (Zelena Vjeverica).

Tu je također vješt i dobar kraljević koji se ne umije smijati. Svoj problem je riješio zaljubivši se u pametnu i lijepu planinsku djevojku. (U potrazi za smijehom)

Autorica nadahnuto stvara dječji svijet pun čuda, vedrine, ali i strahova, tuge… Promišlja o plemenitim ljudskim osjećajima i, na djeci prihvatljiv način, govori o dobru i zlu.

Već u ranom djetinjstvu bajke su obogaćivale Dunjin dječji svijet. Andersenove, Grimmove, Perzijske bajke… Na krilima dječje mašte nosile su je u čaroban svijet kraljica i kraljeva, princeza i prinčeva, vila i vilenjaka, zlih zmajeva i čudovišta, patuljaka, čarobnjaka… Svijet u kojem je sve moguće, ali u kojem najčešće pobjeđuje dobro nad zlom.

Često se, pored kraljica i kraljeva, princeza i prinčeva, javljaju vile, morske sirene, čarobnjaci, životinje i biljke…

Dunja i danas pišući i objavljujući bajkovite priče za djecu uživa u moći i snazi dječje mašte.

Spisateljica Dunja Tokić svojim bajkovitim pričama razvija dječju maštu, obogaćuje dječju percepciju, navodi ih na promišljanje i potiče plemenite osjećaje.

Zorka Jekić

Biografija

Dunja Tokić rođena je 1954. godine u Zadru, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet (Engleski jezik i književnost te Francuski jezik i književnost). Od petog razreda osnovne škole piše pjesme i kratke priče, intenzivnije nekoliko posljednjih godina.

U razdoblju od 2018. do 2023. godine sedam njenih priča za djecu emitirano je na 1. programu Hrvatskog radija u emisiji „Priča za velike i male“.

Od 2019. do 2023. godine u poučno-zabavnom časopisu za djecu „Smib“ objavljeno joj je pet pjesmica.

2021. godine joj je „Ljubavna priča u akvarelu“ osvojila 1. nagradu „Stjepko Težak“ na Međunarodnom natječaju za kratku ljubavnu priču „Moje drago serce“.

VANJSKE POVEZNICE:

Biti, postati i ostati dijete