BIJELIM RUKAVICAMA PJESMA DOTAKNUTA

Marija Rukljač

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dubravka Bouša

Dizajn Korica: Bruna Marelić

brunamarelic04@gmail.com

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Nediljko Bekavac Basić

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 124 str.

Format: A5

ISBN: 978-953-8375-90-3

Maloprodajna cijena: 15,00 €

---

U pjesmi i izvan Pjesme

Autorica Marija Rukljač samozatajno se držala rubova hrvatske pjesničke scene znajući da će usredotočenim traženjem prosutih mrvica (kruha, latica, listića, trepavica, koštica od trešanja, kristala…) pronaći izlaz iz labirinta sjenovitih predjela prijašnjih zbirki, te se naći pred ulazom svoje Nove Kuće u koju nas poziva kao dobrodošle goste: Nova vrata sazdana su, / od čvrstih uskličnika. / Tiha noć, sigurna je / U kući moje Nove Pjesme.

Prije nego što nas uvede unutra, u svoju najnoviju knjigu „Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta“ pjesnikinja nam, s potpunom predanošću u pamučnim, bijelim rukavicama, pruža kutiju izrađenu od zrinjevačkih platana i kitnjastog hrasta. Zakovice su zlatnim listićima optočene i znamo da se u toj škrinji krije osjetljiva dragocjenost koju bismo običnim, katkad prljavim prstima, mogli oštetiti i zablatiti. I nama su dane čiste rukavice, kako bismo iz kutije mogli izvući blistavi, zlatni ključ. Pri otvaranju, u svili zapažamo uredno odloženu najskupocjeniju kopču na svijetu: Vrijeme je kopča. / Najprije sjajna, koja u sebi sadrži luksuzni sat što pokazuje vječno Vrijeme. Unutra su i veliki, zeleni smaragdi skupljeni u samtenu vrećicu na kojoj je otisnuto: Očevina. / Prezime. / Ime. Na sredini plavog baršuna sjaji neprocjenjiv mjesečev zlatni dukat. Tu je i ružičasta, tajnovita kutijica s blještavim zaručničkim prstenom. Uz drago kamenje odložen je i crvenkasti, narančasti, žuti sukcinit, jantar, jer: Željela sam / u smoli zanoćiti / stotinu milijuna godina.

Unutra ima još tisuću dragocjenosti koje vrijedi potanko razgledati, tako da će i dvije usahle jabučice, koje su se stisnule u uglu, ukoliko im se koštice posade na zelenoj livadi, izrasti u novo stablo i krošnju da ptice kroz njega / cijelim jatom / poletjeti uzmognu. Iz te čudesne kutije radoznalo izvlačimo ključ i krećemo u otkrivanje duhovnog interijera pomno izgrađenog s kvalitetnim materijalima. Kuća, znamo, simbolizira dušu, a ona je besmrtna. Utemeljena, statična kuća duše s lakoćom postaje gnijezdo za lebdeće čvorke, ako se dopusti da teške emocije obiteljske gramzivosti pojede crv sumnje: I moju će kuću jednom podijeliti!

Naravno, Marija Rukljač ne ostavlja čitatelja samog u hodniku pred površinom gibanja i strujanja pjesničkih vidika između tavana i podruma, nego strpljivo imenuje prostore kako bismo se u njezinoj kući osjećali ugodno i zaigrano: Kapi lupaju po prozorima. / Versi okupljeni oko kuhinjskog stola. / Porculanska šalica / u staroj vitrini čeka, / dok se čaj od ruža sprema.

Dok tako čekamo da voda u čajniku uvrije, iz dnevnog boravka promatramo Florističke slike prvog ciklusa: Procvjetale glave /japanskih trešanja… / važno su zaposjele nogostupe. Zapljusne nas to mirisno i opojno proljeće, koje uz pristigli čaj nudi slatko isparavanje. U motivskom i uže poetičkom smislu, taj drugi ciklus doista je moguće promatrati kao logički nastavak zbirke „Otkrivanje duše“, jer se Marijini stihovi čvrsto povezuju u metafizički preludij za koji je potrebna unutarnja tišina kako bismo mogli čuti i one tihe otkucaje stisnutog srca, kao i krikove koji izranjaju iz strukture ranjenog, poetskog bljeska, jer zidovi kuća katkad znaju glasno šutjeti.

Zato hrabro izlazi na dvorišni izlaz: a ja krećem ka obali. / Tamo negdje s druge strane, / visoko na prijevoju Nebeskog svoda i vodi nas da prekoračimo preko jezičnih minijatura i zadanih granica mikro svijeta gdje se nalazi Svjetlost i Sudbina, otkrivajući nam Kraljevstvo Pjesme: po livadi, / travkama, / cvijetu. / I biti sama i svoja. / Barem ponekad. / Ponekad zauvijek.

Pjesnikinja ne dijeli motive na bitne i nebitne, velike ili male, već svakom materijalnom i metafizičkom elementu, koji joj zaokuplja pozornost, pridaje svu posvećenost filigranske izvedbe, kako bi zlatnim i srebrnim nitima izradila dostojnu kolajnu vrijednu kraljevske krune, koju će također bijelim rukavicama pospremiti u dragocjenu kutiju. A nju katkad treba ostaviti na tavanu, u skrovištu, pa potrčati k Moru, Mjesecu, u šume, gdje spotiču se hrastovi / o tonove smrekinih nota.

Tako nas pjesnikinja za ruku vodi u svoju tišinu: Riječi u meni plutaju, / kao teški obluci, zatim na utok rijeke, pa na obalu mora, gdje se sa svojim imaginarijem, znalački jarkim tonovima, protivi obrisima osnovnih i hladnih boja krajobraza. Potpuno nas očarava životnost koja pršti iz optimalno ujednačenih stihova. Dobro je prihvatiti priliku kad nas pjesnikinja želi zaustaviti na tom zajedničkom putu kroz ulice u beskrajnom danu kako bi nas počastila: Zazeleni se trava na livadi,/ u njoj ljekovito bilje./ Gorkim čajem Pjesma,/ moje rane vida. Jer autorica pamti ožiljke, poljupce, udarce, zagrljaje, mirise, ali ponajviše ucrtano znakovlje svojeg rukopisa: Hvatam bijeli papir / i svoju staru drvenu olovku. / Ona odmah slova crta, spaja, / po papiru vuče, razvrstava, / popravlja, i napravi čudo.

I čudo se otkriva kada se pažljivije promotri grafička struktura stihova. Ona nalikuje na neprekidnu tanku, srebrnu vrpcu koju plesačice rado koriste da bi istaknule gracioznost svoga plesa. Stihovi su kratki, uski, teku u neprekidnoj mijeni kroz studioznu selekciju riječi; opreznim, reduciranim, zgusnutim izrazom kako bi se s vrpce skinuo svaki nepotrebni balast. Očišćena od pljeve, bez prašine i nepotrebnih detalja, vrlo često samo je po jedna riječ u stihu. Čistoća i osamljenost te jedne jedine srebrne vrpce koja se proteže, vijori, zamahuje, leprša duž cijele zbirke, nije nesigurna, tugaljiva, čak ni plašljiva da će ju vjetar istrgnuti iz ruku i odlepršati u neki drugi predio. Dobro zna da se samo kroz samoću može osmisliti vlastita koreografija u prostorima duše, o čemu je pjesnikinja već ranije zrelim riječima progovorila u zbirci „Otkrivanje duše“ a sad je srebrnom vrpcom, / povezala plesne korake / i najveću želju… / Spoznati život. / Istinu. / I sebe.

Poziv na ples prihvatit će svi istinski ljubitelji poezije, jer Marija spretno balansira između emotivnih i sugestivnih elementa pokazujući vještinu i hrabrost u istraživanju vlastitih okretaja i pirueta. Ta najfinija i najtananija srebrna vrpca postaje čvrsto uporište za prikaz temeljnih ljudskih vrijednosti, koji se uvijek mogu preispitivati kako bismo mogli dobiti isti odgovor na originalan način.

I kad govori o ponoći, o mraku i strahu zbog umrle noći, / plaši se zagrljaja jutra pribjegava ugradbi poetske infrastrukture koja je stabilna vizualnim metaforikama držeći nas neprekidno u nježnoj protočnosti. U pjesničkom rukopisu Marije Rukljač svijet se može učiniti; i nevin, i krhak, i prepleten, i zapleten, i nepravedan, i zaigran, i šutljiv, i lepršav, preslikavajući bijelu boju koja je osnova cijelog spektra boja, dok nijanse možemo primjećivati samo protokom vremena: Smiješkom je Zora / osmislila zelenilo šume. O plavetnilu bi se mogao napraviti poseban osvrt na djelo i svejedno ne bi uspio opisati sve gejzirne preljeve mora koje Negdje daleko na pučini, / rađa nove šećerne vale.

Pjesnikinja čvrsto vjeruje u ljubav, Riječi je odijevaju i tako promijenjena U ljubavnom zanosu dotiče onog kojeg ljubi, a nju ljube i mjesec i more i pjesma, dok ne bude od istinske Ljubavi dotaknuta, Samo lik majke / u toj slici nije ostao zarobljen. / Malo niže počiva / na mekom uzglavlju moje duše. / I diše. Tako se harmonija cijelog univerzuma, koji spaja ovo i ono Nebo, imenuje apsolutnom Slobodom, te se suzvučno stapa kozmičkim sferama u ritmu „Plesa Života“. Ovozemaljska ljubav u cijelosti stremi k Potonjoj, a Nju se pod ovim nebom može sresti samo na Kalvariji, koja šuti. O tomu je pjesnikinja progovorila u zbirci „Tajna Getsemanskog vrta“.

Svakako, Marijini stihovi pjevaju o lutanju, traženju, odricanju i čežnji kroz jaku vizualnu metaforiku; o vječnom životu koji lebdeći u inspirativnim atmosferama rasutim u pjesmama, dotiče našu svakodnevicu, oplemenjuje je, očekujući da očistimo svoja srca u rastu, nekad i u patnji, da bismo jednom bili dostojni – te trajne, stvarne sreće u Kraljevstvu Pjesme.

„Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta“ poetski je labirint koji se može iščitati na više razina – premda govori o vrlo osobnom svijetu, to nije slika hermetične kuće u kojoj se čitatelj ne može snaći, već nam njena originalna poetika omogućuje istodobno biti u pjesmi i izvan Pjesme.

Diana Rosandić Živković

---

Poetska arhitektica

Kada netko nadaren piše pjesme izvan književne branše, njegova (njezina) je duša iskrenija, a talent vidljiviji. Jer, stručna znanja i načitanost često mogu pomiješati (zamutiti) ambiciju i prirodno umijeće. Za pjesnike koji pišu neopterećeni intelektom i neumrljani klanovima, često kažemo da ispisuju „poeziju duše“. Baš takva poezija živi u ovoj knjizi Marije Rukljač – stihove joj plete zanos, a pjesma nastaje kao sinteza istinskog dara i raskošne mašte.

Zbirka odaje zrelu autoricu i ne bi se reklo da je ova profinjena pjesnička vratolomija nastala u skromnoj kućnoj radinosti, onkraj dinamične književne scene. Autorica se nije nametala, nego se u svojoj pjesničkoj „kući“ godinama vrtložila kroz unutarnje sfere, sama i slobodna, bez vizije urednika i izdavača, prepuštena igri svoje umjetnosti i svoje sudbine. Iako Rukljač iza sebe ima već dvije pjesničke zbirke – „Tajna Getsemanskog vrta“ i „Otkrivanje duše“, bez dvojbe se može reći kako je ovom zbirkom nadmašila obje.

Teško je tematski rascijepiti ovu zbirku, ona je pletivo u kojem se prepliću i ujedinjuju teme prirode, ljubavi, ljepote, tajne prolaznog i beskonačnog, igre stvarnog i irealnog. Ciklusi, doduše, dijele pjesme na duboko esencijalne, ljubavne i one posvećene pjesmi kao takvoj, no u svima vlada mistika života i stvaranja, alkemija koja se opire analitičkom umu. Autorica pjesme stilski lijepo modelira (najčešći „alati“ su joj metafore i personifikacije), usađuje ih u podneblje, ali ih i širi prema visinama, dodirujući kroz vječnost nevidljive rubove i obzore, one najizazovnije granice duha i jezika. Prisutno i odsutno stalno u zbirci plešu kolo, uz različite taktove, od melankolije i zanosa, ovisi o kakvom je poetskom plesu riječ.

Čitatelj nema dojam da zanesena autorica intenzivno brusi pjesme, jer nisu usiljene, niti ograđene nekim imaginarnim kvadratom kakav vole nadobudni književni „građevinari“. Pjesnikinja nije uvježbana zidarica, nego umjetnički nadarena arhitektica, kojoj predstoji još mnogo projekata, odnosno pjesničkih „zdanja“.

Kako nema ambiciozne dresure riječi, čini se da pjesma teče svojim tokom, da samoživo cirkulira u slobodnom prostoru duha. Ili, budimo sasvim slikoviti – kao da je autorica u svojoj imaginaciji oblikovala nevidljivi lijevak kroz koji pušta pjesmu da iscuri po vlastitoj volji. Pjesme su ne samo poetski skladne, nego su stihovi i narativno ulančani, pa živimo u njima, krećemo se kroza njih, osjećamo kolorit i ugođaj koji nam je autorica stvorila kao vješta redateljica prizora. Malo je apstraktnih stihova koji su sami sebi svrha – pjesnikinja veze lijepe slike i duboke misli, čulnu stvarnost i bezbojan beskraj. Ljudi, stvari i pojave nastanjuju se u pitomim stihovima, sve se giba u prostoru i sve bez koridora putuje kroz vrijeme.

U osvajanju pejsažnih slika (koje su utkane u cijelu zbirku) autorica često koristi personifikaciju, oživljuje Sunce, Mijenu, More, Rijeku itd., prirodu pretvara u subjekt, u ćudljivo i razigrano biće, ponekad na čarobnoj granici zbilje i bajke.

Stihovi su nježnoga tkanja, nema u njima dramatičnosti ni destrukcije, harmonija se osjeća čak i kada se emocije i misli sudaraju u začaranom krugu života. I u rascjepu zbilje i snova postoji uvijek vezivo koje nježno plete pjesmu, ne dopuštajući da se razbije i o koju mentalnu hrid. Bilo da pjeva o prirodi, djetinjstvu, ljubavi ili snovima, pjesma se giba u šarenilu čula, ostavljajući za sobom zvukove čak i kad je nijema. Česta je i figura gradacije (pojačavanje ili smanjivanje intenziteta doživljaja), pa dok slušamo autoričin koncert riječi, kao da osjećamo i različite tonove, od adagia do crescenda.

More, tlo i zrak, ta tri praelementa, obilježavaju velik dio zbirke. Zrak povezuje vodu i zemlju (koja je u zbirci često dočarana kao šuma), nebeski pokrov daje cjelinu svemu što na zemlji biva. More je za Rukljač i metafora života, a tako je more prvi put oslikao Gundulić (Ah, nije život ljucki drugo / neg smućeno jedno more, / neg plav jedna, ku udugo / biju vali kako gore.) More se u poeziji Marije Rukljač ne javlja samo kao simbol hirovitih mijena, nego i kao mirna oaza, poput drugih pejzažnih prizora s meditativnim disanjem. More je i autoričin žar za širinom, ali i žudnja za krajem, za obalom, za osloncem, da se ne raspline u eteričnim daljinama. Odlična igra zemlje i mora, širenja i zaustavljanja, dočarana je u pjesmi „Korijeni“, u kojoj se autorica preobražava u Morsku sirenu, doživljavajući mahovinu kao morske alge, da bi se potom preobrazila u šumu, uplela se u njezino korijenje. Ples zraka i vode izražajan je u pjesmi „Pomračenje mjeseca“ u kojoj se nebeska tijela (Mjesec i Sunce) nadmudruju nad morskim ogledalom, bore se na granici zatamnjenja i osvjetljenja, smrti i rađanja. Česta je autoričina preokupacija vrijeme, odnosno njegova zagonetka. U svojoj vremenskoj kapsuli autorica prelazi životni put od rađanja do vječnosti, čak i povijesni put koji traje stotinama milijuna godina. Tako u pjesmi „Jantar“ žali što nije ostala u nekoj pretpovijesnoj kolijevci mira (okamenjena u jantaru). U pjesmi „Izgubljeno vrijeme“ početak vremena je rađanje, a poslije postajemo izgubljeni putnici kroz vrijeme u zagonetnoj čahuri vlastita života. Vrijeme autorica dočarava i fizikalno i filozofski; vrijeme je naš život na zemlji, ali i naše postojanje u svemiru bez kazaljki.

Uz motiv vremena u zbirci se počesto javlja i motiv sjene koja simbolizira strah, neizvjesnost, prijetnju, ali i sigurnost, neku vrstu zaštite bića u vlastitom odrazu koje ga stalno prati.

Premda se većina pjesama zbiva u prirodi, autorica znade poetizirati i gradske slike, kao u pjesmi „Proljetna geometrija“: Granaju se / noćne sjene // Gvaš tehnikom izrađene / oborinske svjetiljke, / njihovi su autori. / Po pločnicima grada / leže florističke slike. // Procvjetale glave / japanskih trešanja, / nakovrčane, / kao ženske trajne ondulacije / važno su zaposjele nogostupe.

Metafora pjesnikinji nikada ne manjka – kao da se cijeli svijet raslojava i preslaguje čim ga ona dodirne duhom i rukom. Zbirka je puna i nadrealnih slika koje često otkližu u skladnu sliku, poput brzaca što otječu u slap. Tako, npr. u pjesmi „Ples života“ autorica pjeva: Na trepavicama mi visjela, / sva nerođena djeca Svijeta. / Duše im se lijepile po mojoj kosi. / Svojim tankim prstima, / nježno sam ih skidala. / I spremala u svoju nutrinu.

Poseban je ciklus posvećen pjesmama čija je tema sama pjesma koja postaje samoživo biće, s riječima, interpunkcijom i drugim organima, koja samu sebe stvara i secira. Tako pjesma „Gejzir“ završava stihovima: Sada tečem u slovima. / Ona plivaju. / Okreću se leđno. / Pa tonu u dubinu misli. / Zapljusnem ih zadnjom kapljom, / i tjeram u stihove zaborava. / Koprcaju se. / Cijelu me zamute. / Napravim od njih ponornicu. / S njom odvedem slova / u utrobu zemlje. // Živa Pjesma zakopana./

I baš ovakve pjesme pokazuju da pjesnikinja ima svijest i samom pjesništvu – živa pjesma kao da se odvaja od svoje vezilje i sama nastavlja svoje tkanje.

Pjesme Marije Rukljač pitke su i slojevite u isto vrijeme, prijateljski su raspoložene prema nama čitateljima, primaju nas rado u sebe, miluju nas svojim stihovima i zanose nas svojim tajnama. Imaju bogat vokabular i duh prepun preobraženja. U svom kozmopolitskom zamahu pjesnikinja je zahvatila jako mnogo svijeta, slikovitog i kontemplativnog, a ulov na poetskoj tezgi jednostavno nema cijenu.

Lada Žigo Španić