Knjiga Umjesto samoće obuhvaća novi niz književno-kritičkih tekstova u kojima nam Ljerka Car Matutinović svojim odabirom knjiga otkriva nove informacije o stvaralaštvu mnogobrojnih, uglavnom suvremenih hrvatskih autora. Uz iznimnu informativnost, jedno od najznačajnijih obilježja njezina načina pisanja jest pozitivan pristup prema svakome od njih. Svakome djelu o kojemu piše, pristupa dobronamjerno i iznosi objektivan sud o njemu. U njezinu izričaju nema pretjerane afektivnosti, ali isto tako nikoga ne izlaže strogom kritičkom sudu. Iz svakoga djela želi izvući ono najbolje, esencijalno.
dr, sc. Željka Lovrenčić
Knjiga Umjesto samoće izbor je iz bogatog opusa kritičkog promišljanja naše suvremene i poznate pjesnikinje, prozaistice, književnice za djecu, esejistice, prevoditeljice i urednice Ljerke Car Matutinović.
Ovo djelo uz Vijenac odabranih (za koju je autorica dobila prestižnu Nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika) pruža gotovo cjelovit prikaz književnoga života kod nas u zadnjem desetljeću.
Ljerka Car Matutinović je umjetnica riječi s iznimno bogatim rječnikom. Ona propituje riječi, igra se njima, otima ih zaboravu i oživljava ih. Svojim kreativnim izrazom pridonosi bogaćenju jezičnog blaga hrvatskoga jezika.
Boris Gregorić “ČITANJE U KREVETU I DRUGE KRATKE PRIČE”
BIAKOVA 2013.
Boris Gregorić pisac je kratkih proza, esejist, književni prevodilac. Afirimirao se osamdesetih godina, autor je više zbirki kratkih priča od kojih je posljednja „Kali Juga” objavljena 2009. godine u izdanju Meandra iz Zagreba. Novi rukopis Borisa Gregorića sublimira u sebi jezičnu virtuoznost i stilističku dorađenost s onim tzv. stvarnosnim. Naime, autor u svojim kratkim prozama fenomenološki se bavi svakidašnjicom, ali pritom uvijek nastoji ispisati svagdan iz neke iščašene perspektive. Tako njegovi zapisi bivaju gotovo poetski, a izlaženje iz prozaičnog ogleda se i u digresijama, iluminacijama, povezivanju iskustva čitateljskog s životnim iskustvom. Pritom je autor i angažirani zagovornik života i životnih radosti, protivnik ratnohuškačkog jezika, ali i oponent jednoobraznom prikazu zbilje koju nudi mainstream rječnik medija. Gregorić nastoji izbjeći onim tzv. građanskim okvirima, želi kao autor zaviriti u svijet izvan konvencija, istraživati svijet iz perspektive drugih bića, oponirati monokromnoj povijesti koja zagušuje. Njegove su proze lirski zapisi koje odlikuje bujna metaforika, blaga ironija i svakako predstavljaju osvježenje u uglavnom konfekcijskoj hrvatskoj prozi kojoj je doslovno prepisivanje stvarnosti osnovni temelj. Trebalo bi stoga i podsjetiti kako je Charles Simic Gregorića uspoređivao sa slavnim američkim književnikom Donaldom Barthelmeom. Sve to svakako predstavlja „nagovor” i na čitanje i na objavljivanje ovih tekstova.
Prostitucija je velik moralni, društveni, socijalni, ekonomski i zdravstveni problem. Do 1922. godine u Zagrebu prostitucija je bila dozvoljena u javnim kućama. Rad javnih kuća regulirao je propis (Bludilišnipravilnik) iz 1899. Zagrebačko redarstvo donijelo je 24. rujna 1922. Odredbu o nadzoru nad prostitucijom na području grada. Tim propisom javne kuće bile su ukinute. Djevojke i žene koje su se bavile prostitucijom dobile su status javno tolerirane prostitutke i morale su se upisati u poseban očevidnik koji je vodilo redarstvo. Zakonom o suzbijanju spolnih bolesti 1934. godine prostitucija je u Kraljevini Jugoslaviji ukinuta. Do kraja rujna 1934. u Zagrebu je ukinuta legalna prostitucija. Iza 1934. godine prostitucija nije nestala nego se prebacila usferu ilegale.
U težnji da visoku znanost približi običnom čovjeku, posebno onom, čiji još neformirani intelekt žudno upija i nastoji probaviti sve što mu se ponudi, Robert Reeves izabrao je da teške i ne u potpunosti razriješene probleme nastanka, razvoja i sudbine svemira kao i s tim povezane probleme fizike elementarnih čestica izloži putem dijaloga sa svojom zamišljenom unukom, četrnaestogodišnjakinjom, znatiželjnom i ponekad naivnom, ali gipka uma, koju ništa ne priječi skočiti iz rasprave o organizaciji mravlje zajednice ravno u još neizvjesna pitanja sudbine svemira. Posebno osjetljiv na problem predrasuda i prenagljenih zaključaka, na to što jest a što nije znanstveno zaključivanje, Reeves vodi čitatelja putem opreza, razlike između očekivanog i stvarno izmjerenog rezultata, opreke između današnjih saznanja i mogućih novih još nenaslućenih rezultata i mogućih preustroja teorijskog pogleda na svemir.
(Iz recenzije dr. sc Ivana Dadića)
U hrvatskom književnom prevodilačkom opusu premalo je knjiga koje mladim naraštajima na popularan (dostupan) način približavaju znanja o svemiru. Knjiga Huberta Reevesa „Svemir protumačen mojim unucima” djelomično ispunjava tu prazninu.
(………)
Riječ je o knjizi koja, autorovim stručnim znanjem i velikim iskustvom u izmjeni tog znanja s naraštajima različitih vremenskih uzrasta, progovara, razotkriva i pokušava razjasniti svojstva i pojave u svemiru danas i u ranom svemiru. Valja naglasiti i autorov način upoznavanja sa svojstvima nepoznatih pojava; autor poučava ali i hrabri mlade naraštaje uz sugestiju načina prenošenja svekolikog znanja kroz generacije. Reeves pokazuje da je djelotvoran prijenos znanja moguć i u toplom obiteljskom okruženju; u ljudskoj i spoznajnoj vezi unučice i djeda. Iz navedenog razloga knjiga je namijenjena mladim naraštajima, ali se ona obraća i naraštajima koji kontinuirano prate odrastanje mladih; prvenstveno su to njihovi roditelji ali posebno bake i djedovi koji uz različite nivoe znanja raspolažu i iskustvom. Zato je ova knjiga mnogo više od informacija o ranom svemiru; to je knjiga koja pobuđuje na zajedništvo „velikih” i „malih” u dugotrajnom procesu odrastanja, u spoznaji etičkih i znanstvenih vrijednosti.
(Iz recenzije mr. sc Višnje Mikac Dadić, dipl. ing. fizike)
Knjigu kratkih priča „Visovačke i druge priče“, u izdanju Biakova, napisao je fra Žarko Maretić na 352 stranice. Većina priča se odnosi na samostan Visovac i Gospino svetište na Visovcu.
UVOD
Većina ideja za priče nastale su negdje u prirodi, na šetnji ili na moru. Problem je bio u tome što te ideje ili gotovo potpune priče nisu odmah zapisane. Od nastanka priče u pameti do njenog zapisivanja nekada je prošlo i više sedmica, a to vam je kao da uberete svježu salatu a jedete ju nakon nekoliko dana.
Pojedine priče su sastavljene od fragmenata starih priča ili povijesnih događaja koji su se stvarno dogodili ili su se vjerojatno ovako trebali dogoditi. To je slično kao kad arheolozi pronađu djeliće prastare ljudske lubanje i na temelju toga konstruiraju cijeli kostur ili od nekoliko fragmenata antikne amfore sastave cijelu amforu.
Ove priče iako opisuju uglavnom prošlost svakako imaju i svoju poruku za sadašnjost, barem za sve one koji razmišljaju kao pripovijedač.
Većina priča se odnosi na samostan i Gospino svetište na Visovcu. Bio sam tri i po godine visovački gvardijan. Ta služba, pored redovite molitve, znači voditi brigu o svemu i svačemu: od nabave svakodnevnih živežnih namirnica do rješavanja odnosa među radnicima, od organiziranja hodočašća i primanja turista do priprema susreta sa župnicima samostanskog okružja. Zatim je trebalo uređivati odnos prema Nacionalnom parku kojega smo mi središte, popravljati brodove, automobile i zgrade, čuvati kulturno blago itd. Ipak sam nalazio ponešto slobodnog vremena, osobito navečer kada sam mogao šetati po otoku i motriti divnu prirodu: stabla, vodu, nebo, kretanje sunca, mjeseca i zvijezda, slušati šum vjetova i valova, prolaziti pored i iznad grobova naših prethodnika. Mogao sam u tišini razgovarati s Bogom, svetima i pokojnima, o sadašnjosti i vječnosti, o materijalnom i duhovnom svijetu. U takvim trenucima su mi padale na pamet misli i priče koje sam odlučio napisati najviše zato da bih zadržao dio te doživljene stvarnosti na tom čarobnom otočiću.
Zatim sam primio službu župnika u maloj župi Banjevci kod Stankovaca gdje sam imao više slobodnog vremena pa sam nastavio pisati nove priče što bi mi padale na pamet. Neke od tih priča preuzimaju ulogu kakvu su imali tzv. apokrifni spisi u svetopisamskoj predaji. Apokrifi su donosili one događaje koji nisu zapisani u kanonskim knjigama sv. Pisma, a koji su se, logično razmišljajući, trebali dogoditi. Tako te priče opisuju događaje ili iznose razmišljanja kakva ne nalazimo u našim službenim teološkim ili povijesnim knjigama, a čini se logično da su se mogli i trebali tako dogoditi.
Dio ovdje opisanih događaja se stvarno dogodio, dio njih se vjerojatno dogodio ovako kako je opisano a dio se dogodio samo u mojoj mašti, osobito se to odnosi na priče o susretima s duhovnim ili mitskim bićima ili s pokojnicima. Susret s njima bio je samo u mojim mislima (a i to je neki susret!). To sam naveo u prvom licu jednine radi lakšeg pričanja i da pokažem kako su kazivatelji priča u mom djetinjstvu govorili tako kao da su sve osobno doživjeli. Ipak sam u svakoj priči htio dati neku poruku ili dokučiti neku tajnu. Postoje razna tumačenja svarnosti kao što je znanstveno i iskustveno, ali i filozofsko, mitsko i religiozno. Sve su to pokušaji razumijevanja stvarnosti i tajna koje se u njoj kriju. Nije istina samo ono što se materijalno dogodilo i što se može eksperimentalno dokazati.
U priče sam nastojao unijeti i malo ironije i humora jer su priče pored pouke uvijek imale i zabavni karakter za slušatelje i čitatelje. Pojedine priče sadržavaju i kritiku nekih ustaljenih običaja i mišljenja pa i onih teoloških ili moralnih. U njima su uneseni naravno i neki moji autobiografski elementi ili dio moga misaonog pogleda na materijalni i duhovni svijet.
Prvo sam sve priče zapisivao onako „za svoju dušu”, nisam mislio da ću ih ikada objelodaniti. Bojao sam se da bi ljudi, osobito moji fratri, krivo shvatili moja „čudna” razmišljanja ili me zbog nedovoljne književne i sadržajne vrijednosti priča ismijavali. Kad sam ove priče pokazao svom prijatelju prof. Ivanu Bekavcu Basiću, rekao mi je da bi bilo dobro izdati ih u jednoj knjizi jer imaju svoju vrijednost. Pri uređivanju ove knjige uložio je mnogo truda i vremena. Zahvaljujem mu da će ova knjiga ugledati svjetlo dana.
Ove priče posvećujem Gospi Visovačkoj i fratrima čuvarima njenog svetišta.
Fra Žarko Maretić
ŽIVOTOPIS AUTORA
Fra Žarko Maretić rođen je 10. studenoga 1944. u selu Podumci u župi Mirlović Zagora od oca Josipa Maretića i majke Stane r. Burić. Osnovnu je školu završio u Podum-cima i Unešiću od 1952. do 1960. Franjevačku gimnaziju u Sinju upisuje 1960. U međuvremenu biva u franjevačkom novicijatu na Visovcu i služi vojsku u trajanju od 18 mjeseci, te nastavlja gimnaziju i maturira 1966. Studij filozofije i teologije pohađa u Makarskoj od 1966. do 1971., a 1972. diplomira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na istom fakultetu 1974. položio je licencijat obranivši rad Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji).
Svečane zavjete položio je u Makarskoj 1970., a iste je godine i ređen za đakona. Godine 1971. zaređen je za svećenika.
Poslije ređenja za svećenika obavlja župničke, odgojiteljske i profesorske poslove u zemlji i inozemstvu. Župnik je u Velikom Brdu (1971./1972.); pomoćnik meštra novaka na Visovcu 1972.; župnik Vrpolja kod Knina 1973.; kapelan i kateheta studenata u župi Gospe Lurd-ske u Zagrebu 1973./1974.; magistar klerika, duhovnik sjemeništaraca i predavač vjeronauka na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju 1974./1975.; od 1975. do 1988. radi u pastoralu na župama Kolnske nadbiskupije. Od 1983. do 1988. župnik je i urednik župnog lista u župi Marienfeld kod Siegburga. Po povratku u domovinu gvardijan je i župnik Gospe od Zdravlja u Splitu od 1988. do 1991.; od 1991. do 1994. ravnatelj je sjemeništa u Sinju i urednik lista Žarište, te definitor Provincije. U tom vremenu predaje vjeronauk, povijest filozofije, logiku i sociologije na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju do 1996. Uz navedene poslove od 1994. do 2001. bio je voditelj provincijskog Karitasa „Panis vitae” i duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda (FSR-a). Provincijal je provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu od 2001. do 2003. U tom vremenu je i odgovorni urednik Vjesnika provincije. Godine 2003. do 2006. župnik je župe Imena Isusova na Miljevcima kod Drniša i uređuje župni list Miljevci. Od 2006. pa do 2009. gvardijan je u samostanu Gospe od Milosti na otoku Visovcu na rijeci Krki, a od 2009. župnik je župe sv. Nikole Tavelića u Banjevcima.
Uz sve pastoralne i odgojne obveze i dužnosti, uređivanje župnih listova i prevođenja s hrvatskoga na njemački i obratno raznih dopisa bavio se pomalo i znanstvenim radom. Pisao je stručne i znanstvene priloge za nekoliko časopisa i zbornika: Zbornik radova Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Hrvatska obzorja, časopis Matice Hrvatske, ogranak u Splitu, za Monografiju o Lovreću u kojoj su prilozi sa simpozija o fra Šimunu Milinoviću, barskom nadbiskupu, za Zbornik o Visovcu i Zbronik o Miljevcma.
Objavio je knjigu Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji), Biakova, Zagreb, 2010. Maretićeva rasprava o Strossmave-rovu i Milinovićevu radu na uniji nastala je na podrobnom iščitavanju Milinovićevih pisama Strossmaveru koja se čuvaju u Arhivu HAZU u Zagrebu i dijelom na nekoliko Strossmaverovih pisama Milinoviću koja su sačuvana, te drugih izvora koji obrađuju tu problematiku. Rasprava je bila dostupna stručnoj javnosti na KBF-u, a sad je dostupna i široj publici. Iako je prošlo dosta vremena od nastanka rada, knjiga je i danas vrlo aktualna, a čitatelj će čitajući tu knjigu steći.bolji uvid u zbivanja na našim prostorima u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj desetini 20. stoljeća ne samo među kršćanima, već i među narodima na ovim prostorima.
Knjigom kratkih priča o Visovcu i njegovoj okolici fra Žarko se uključuje u niz braće franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja iz proteklih vremena koji su na temelju narodnih predaja ostavili značajne zapise o mjestima koja su pastorizirali. Te priče su biseri u niski naše narodne povijesti, tradicije i svijesti o pripadanju cjelini unutar Bogom danog podneblja i prirode u kojoj se naši ljudi rađahu, življahu i umirahu stoljećima.
Vladimir Vratović: Ogledi o hrvatskoj književnosti latinskoga izraza
Izbor članaka u ovoj knjizi sveučilišnog profesora u miru Vladimira Vratovića predstavlja njegov kontinuirani rad i interes u području hrvatskoga latinizma ili bolje rečeno stvaralaštva hrvatskih autora na latinskom jeziku, bilo da im je tematika klasična grčko-rimska, bilo hrvatska i europska njihovoga doba, od 15. do 21. stoljeća. Članci su nastali i objavljeni u vremenu od 1965. pa do 2005. godine.
Kako je prof. Vratović većinu svojih članaka nastalih do 1980. sabrao u knjizi Hrvatski latinizam i rimska književnost (studije, članci, ocjene), NZMH, Zagreb, 1989. i sam napravio raspored građe, to mi je upozoriti kako je ovaj izbor članaka zamišljen i kako sam ga kao urednik rasporedio uz pristanak samoga profesora. U spomenutoj knjizi građa, koja obuhvaća članke nastale između 1960. i 1980., razvrstana je u četiri cjeline. U prvom dijelu govori „o temama i piscima hrvatskog latinizma“, u drugom su obuhvaćene književnosti: „hrvatska latinistička i rimska“ promotrene usporedno, te „djelomice hrvatski latinizam u odnosu na književnost narodnog izraza i na neolatinizam svjetski“. Treći dio obrađuje teme „o rimskoj književnosti“, dok četvrti dio ima „dva članka o humanističkom obrazovanju i klasičnoj gimnaziji“.
Izbor koji imamo u rukama, zamišljen je, što je vidljivo iz naslova, kao izbor studija, članaka i ogleda uglavnom o temama i piscima hrvatskoga latinizma, osvrtima o razdobljima hrvatske književnosti na latinskom jeziku i temama hrvatskih autora, učenju latinskoga i grčkoga u srednjim školama, o istaknutom profesoru u hrvatskom gimnazijskom sustavu, prof. Bručiću, interesu za latinski jezik u svjetskoj i našoj suvremenosti, te nekim pravopisnim pitanjima, vezano uz korištenje latinskih fraza u hrvatskom kontekstu, kao i pisanju nekih internacionalizama u hrvatskom jeziku (Europa/Evropa).
Građa je razdijeljena u dva dijela, a potom svaki dio u dva odjeljka koje sam označio velikim slovima abecede.
Prvi dio obuhvaća devet članaka, od čega odjeljak A šest članaka, a odjeljak B tri članaka.
Drugi dio obuhvaća šest članaka, od čega odjeljak A tri članka, kao i odjeljak B.
Članku Europa ili Evropa? (Jezik, br. 1, 1983.) autor je pridodao nekoliko tekstova drugih autora koji su nastali povodom njegova članka kao reakcija, bilo potvrdna, bilo niječna. To su članci Ratimira Kalmete, Mile Mamića i Milana Popovića, članak u beogradskoj Politici potpisan inicijalima B. R., te kratka urednička napomena u Vjesniku J. P. (=Josipa Pavičića) u rubrici Kiosk časopisa u kojoj predstavlja časopis Jezik, br. 4, 1984. „u kojemu Milenko Popović replicira Vladimiru Vratoviću“ na članak „Europa ili Europa“, te prenosi članak u cjelini.
Članci su izvorno preneseni iz časopisa i novina kad su prvi put objavljeni s korektorskim ispravcima samoga autora. U nekim sam slučajevima preglednosti radi naslove djela u tekstu označio kurzivom, kao što je učinjeno i u navedenoj knjizi iz 1989., iako izvorno u časopisu nije bilo tako urađeno.
Nadam se da će ovaj izbor članaka dobro doći svima koji se interesiraju za hrvatsku književnost latinskoga izraza i da će proširiti vidike svakom čitatelju koji se prvi put susreće s tekstovima prof. Vratovića i obzore kroz koje se stere hrvatska književnost. Posebno će biti i osvještenje svima onima koji su u svom obrazovanju bili prikraćeni da upoznaju hrvatsku ukorijenjenost Hrvata i hrvatske umjetnosti uopće, a ovdje, posebno istaknuto, književnosti u europske tokove kontinuirano kroz stoljeća od kada možemo pratiti pisanu riječ hrvatskih autora.
Stoga ovu knjigu preporučujem svima od učenika starijih razreda osnovne škole, preko srednjoškolaca, studenata, profesora i građana svih zanimanja jer će u njoj naći poticaje za razmišljanja i osvješteno djelovanje hrvatskoga književnog, umjetničkog i političkog djelovanja i prožimanja unutar europskoga, a time i svjetskoga stvaralaštva. Nemamo se čega stidjeti, već ugledajući se u rad naših predaka pridonositi ljepšem i boljem svijetu na ovoj zemaljskoj vjetrometini. Takvom razumijevanju naše kulturne povijesti doprinosili su profesori klasične filologije, a među njima zauzima vidno mjesto pisanom riječju, ali i izgovorenom riječju sa sveučilišne katedre, te znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu prof. Vladimir Vratović.
I. B. B.
BILJEŠKA O PISCU
VLADIMIR VRATOVIĆ rodio se 23. svibnja 1927. u Šibeniku. Ispit zrelosti položio je na Drugoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1946. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1951. diplomirao je klasičnu filologiju i 1962. doktorirao radnjom Horacije u dubrovačkom pjesništvu 18. i 19. stoljeća. Radnja je objavljena u Radu JAZU 357, Zagreb, 1971. Od 1951., kada postaje asistent za latinski jezik u Odsjeku za klasičnu filologiju, neprekidno – osim godine služenja vojnog roka (1952.) i hrvatskog lektorata u Marburgu/Lahn u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj (1961./62. – 1962./63.) – radi do 1997. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1976. izabran je za redovitog profesora, a od 1977. šef je katedre za latinski jezik i rimsku književnost na istom fakultetu. Od 1987. (do 1997.) šef je Katedre za hrvatski latinizam. Godine je 1997. umirovljen.
Više puta sudjelovao je u nastavi III. stupnja književnosti (Dubrovnik, Zagreb). Gostovao je pojedinačnim predavanjima iz područja rimske književnosti i hrvatskog latinizma, kako u zemlji (Osijek, pa Ljubljana u bivšoj SFRJ), tako i u inozemstvu (Ljubljana; Bonn, Marburg-Lahn, Göttingen; Milano, Padova, Venecija, Trst; Basel, Zürich, Bern). Referate je držao i na domaćim (Dubrovnik, Osijek, te u gradovima bivše SFRJ – Ohrid, Novi Sad, Žalec, Ptuj) i na međunarodnim, osobito neolatinističkim (Leuven, Amsterdam, Dubrovnik, Bologna) znanstvenim kongresima.
Kao suradnik ili voditelj bio je uključen u nekoliko projekata Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta. Vodio je projekt Hrvatski latinizam 15. i 16. stoljeća. Bio je predsjednik Hrvatskoga društva klasičnih filologa i Saveza društava za antičke studije Jugoslavije.
Član je znanstvenih i stručnih društava i ustanova: domaćih (Hrvatsko filološko društvo, Hrvatsko društvo klasičnih filologa, Matica hrvatska, član hrvatskog PEN-kluba) i međunarodnih (Academia Latinitati fovendae, Rim; Societas internationalis studiis Neo-Latinis fovendis, Amsterdam).
Član je i nekoliko uredništava, npr.: Umjetnost riječi, Zagreb, Encyclopaedia moderna, Zagreb, te međunarodno uredništvo serije Library of Renaissance Humanism (čiji je glavni urednik Ph. Rollinson, Univ. of South Carolina).
U znanstvenom radu bavi se rimskom književnošću (i posebice Horacijem) i hrvatskim latinizmom (humanističko razdoblje, 18. st., u prvom redu dubrovačko, osobito s komparativnog gledišta).
Među objavljenim knjigama jesu: Hrvatski latinisti – Croatici auctores qui Latine scripserunt, sv. I-II, Zagreb, 1969. – 1970. (zajedno s V. Gortanom); Rimska književnost (u Povijest svjetske književnosti, knj. 2. kojoj je bio i urednikom, Mladost i Liber, Zagreb, 1977.); Biakova, 2007. (2. izdanje), Hrvatski latinizam i rimska književnost, Zagreb, 1989.; Croatian Latinity and the Mediterranean Constant, Zagreb-Dubrovnik, 1993.; Hrvati i latinska Europa, Zagreb, 1996.; Latinsko pjesništvo u Hrvata – Dvojezična antologija, Zagreb, 1997.; Latinism and Mediterraneanism, Zagreb-Split, 1997.; The Croatian Muses in Latin – Musae Croaticae Latini sermonis – Hrvatske Muze na latinskom, Trojezična antologija latinsko-englesko-hrvatska, Zagreb, 1998.
Za knjigu Hrvatski latinisti nagrađen je 1970. nagradom Matice hrvatske i 1971. republičkom nagradom Božidar Adžija (zajedno s prof. Veljkom Gortanom). Godine 2001. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Tijekom posljednjih godina objavljuje radove u zbornicima i časopisima kao i u dnevnom tisku, te se javlja živom riječi na radiju. Objavio je i nekoliko knjiga koje su izbori iz njegovih dosadašnjih radova, ali složeni u cjelinu daju nov i sintetičan pregled njegova rada. I ovaj izbor radova naslovljen Ogledi o hrvatskoj književnosti latinskoga izraza u rasponu od 1965. pa do 2006., dakle, u rasponu od punih 40 godina, daje nam pregledno neprekinutost Vratovićeva nastojanja oko recepcije hrvatskog latinizma u hrvatskoj sredini, bilo među znanstvenim i kulturnim radnicma, bilo studentima, bilo srednjoškolcima, ali i među običnim ljudima koji vole knjigu.
Joga je jedinstvo suprotnosti, a Srce je cijelo tijelo i svi njegovi odnosi
Domagoj Orlić izvrstan je učitelj Joge. On je moj prijatelj i suputnik u ovom životu. Jako mi je drag, kao i mnogim drugim ljudima do kojih dopire svojim riječima i svojim naučavanjem. Njegovo znanje Joge proizašlo je iz mnogo godina proučavanja i prakticiranja. I što je najbolje, on zna kako prilagoditi Jogu TEBI tako da primjerena praksa može otpočeti odmah! Molim Te, započni odmah SADA. Ti to možeš. Zbiljski i prirodno, ali ne opsesivno, i bez pretjerivanja. Odmah ćeš se osjećati bolje i „osjećati bolje“… Osjećati više kvalitetu svojeg vlastitog života kao izdašnu puninu uvijek danu. Zapravo nemamo nikakvog izbora, kako ja to vidim, nego neodložno dati spokoj na „elementarnoj razini“ svim ljudima, svim kulturama, svim narodima. A dugoročniji spokoj prevladat će u budućnosti za naše unuke (potekle su mi suze, posebno zato što je moja kćerka Anjali najavila rođenje naše druge unučice!). Upravo sam bio u Aziji nekoliko mjeseci i u Indiji mjesec dana, što je iznova potvrdilo moj uvid da je Joga nužni practicum uz pomoć kojega opipljivo ostvarujemo ono što je u apstrakcijama bilo iskazano u tekstovima. To je bila Krishnamacharyina učenjačka procjena proizašla iz njegovog proučavanja drevnih Veda, a ja potvrđujem da je tome navlas tako. To je praktično sredstvo za ozbiljenje/ostvarenje ideala doktrine. Joga omogućuje veličanje svih kultura, njihove zajedničke vizije, ali TAKOĐER omogućuje i veličanje njihovih jedinstvenih razlika. U suprotnom, apstrakcije samo stvaraju osjećaj „još to nisam postigao“, te psihologiju razočaranja i rastojanja od cilja. Dio njegovog nauka bilo je i to kako prilagoditi Jogu pojedincu prema njegovom tjelesnom tipu, dobi i zdravstvenom stanju, ali TAKOĐER i kulturnoj pozadini pojedinca, tako da ona uistinu JEST neposredna prisnost svake osobe sa životom, s iskonskom zbiljnošću, koja je samo izdašnost, održavanje i obnavljanje, koja god bila kulturna i zemljopisna pozadina, te izraz tog Jednog Iskona.
Domagojev rad je izuzetno vrijedan jer ljudi mogu osjetiti taj spokoj čak i sada dok društveni uvjeti života i dalje ostaju vrlo teški.
Bio sam u Varanasiju (Benaresu) u kojem je Krishnamacharya studirao mnogo godina. Mogao sam osjetiti mjesta na kojima je šetao ulicama i sjedio u hramovima. Žao mi je što je toliko zanemaren u modernom brandiranju i prodavanju joge iako je on „učitelj naših učitelja“. Ispravimo to. Jer postoji toliko jednostavnih tajni koje bismo trebali podjeliti sa Svima! Kako bi njihova Joga i religija postale u cijelosti njihove vlastite, savršene, učinkovite i bezopasne čak i usred svih teškoća.
Domagoj obrazlaže te teme na način koji je razumljiv javnosti. Daje Ti spokoj koji nadilazi svaku misao.
Lijevo je desno, unutarnje je vanjsko, itd. Joga je jedinstvo svih suprotnosti. Tvoje sudjelovanje u tim suprotnostima djelotvornije je nego što možeš zamisliti. Molim Te, uoči da lijevo jest desno…lijevo je doslovno desno, no ipak ih se može definirati i doživjeti neovisno jedno od drugoga, a istodobno su i sasvim istovjetni jedno s drugim. Ti si cijelo tijelo. Molim Te, uoči da baza tijela jest tjeme glave… Ti si cijelo tijelo. I, molim Te, zamijeti da Tvoja nutrina jest Tvoja vanjština. Ti doslovno jesi druga osoba, stablo, oblak, nebo, čvrsto tlo, te mjesec i zvijezde. Ti si cijelo tijelo koje se pojavilo u ovom ogromnom kozmičkom prostranstvu, sasvim sjedinjen sa svime i ovisan o svemu kako bi opstao kao vlastiti Život, no ipak si i zadivljujuće samostalan pojedinac, sasvim slobodan kretati se u bilo kojem smjeru koji odabereš. Uz pomoć tih jednostavnih sredstava spoznaješ svoju Zbiljnost. Stvaralački iskon zbiljnosti očituje se u Tebi kao Ti sam.
Tvoje prvo obličje pojavilo se kao prva oplođena stanica poznata kao Srce. Bila je to iskra Života nastala iz muško/ženskog jedinstva, iz jedinstva suprotnosti primanja i davanja, tog poticatelja stvaranja, pa je Tvoj duh dobio oblik, a iskon postao vidljiv. Ta jedna jedina stanica ulaz je u apsolutnu stvaralačku zbiljnost, u Majčinski Iskon. Pjesnički iskazano, to je dragulj u lotosu. Ona se rastvorila poput rascvalog cvijeta kao Tvoje suptilno tijelo, kao kretanje energije kroz cijelo Tvoje obličje. I Ona se očitovala kao Tvoja tjelesnost. No dobro, Ti nisi cvijet. Ti si ljudsko biće. Ali ista ta životna ljepota, čudesnost i inteligencija rascvjetavaju se kao Ti sam. I doista, u Tvojem tijelu postoje suptilne strukture koje nalikuju cvjetovima. Dakle, Ti jesi cvijet koji cvjeta u svojem vlastitom vrtu. Opusti se u to. Bez ikakve potrage zamijeti kako se latice tog cvijeta otvaraju iz Tvojeg Srca. Budi u vrhovima latica. Budi u svojoj koži i u svim svojim uobičajenim stanjima. Održavalačka energija struji iz Srca. Ljubavna prāna teče iz hrdaje i sve je zbrinuto svuda uokolo. Sveta rijeka Majka Ganga teče kroz Tebe!
U Jogi nema nikakve potrebe za manipuliranjem tijelom ili energijom u nastojanju da se spozna iskon, u njoj se događa upravo suprotno. Započinjemo sa Srcem koje se osjeća u jednostavnom sudjelovanju u jedinstvu svih suprotnosti. Srce ili hr(i)daja osjeća se kao mjesto na kojem su sve suprotnosti sjedinjene i kao izvorište svih suprotnosti, iz kojega struji životna energija, održavajući fizičko tijelo i sve njegove odnose. Joga započinje i završava našim sudjelovanjem u zbiljnosti. Srce se očituje kao cjelovit Život, kao davanje i primanje Života (hri=primati, da=davati).
Ne postoji nijedan sustav vrijednosti koji je viši od drugog. Opuštanje u jedan od njih omogućuje nam pristup u sve ostale. Svi oni proizlaze iz jedne srčane zbiljnosti. Prisnost s fizičkom stvarnošću glavno je sredstvo. Pokušaj da se obezvrijedi tjelesnost kako bi se spoznalo suptilno ili duhovno Srce sasvim je nepotreban i samo uznemiruje naše Srce i Život. Joga nije svjesno nastojanje da se shvati bilo što. To stvara lažan identitet onoga koji za nečim traga. Ona je predavanje sudjelovanju u onome što već jest istinito. Sasvim smo zbrinuti. Na to se možemo osloniti bilo kada u budućnosti. Samo se strpi, opusti i iscijeli. Ako se pojavi bol, to je iscjeljivanje. Održavalačka energija uvijek struji i ne može nestati u vrhunskoj čudesnosti i inteligenciji svemira, koja je uvijek maksimalno aktivna kako bi Te održala zdravim i sretnim…baš kao što to čini i svaka majka!
Postoji primjerena joga za svakoga, i lako ju je naučiti. Praksa joge skorjena za svakog konkretnog pojedinca dovodi do duboke prisnosti sa svakim vidom Života. Prisnost je poanta, a ne meditacija, ne svjesnost, ne budnost, ne prosvjetljenje, ne spoznaja Boga. No, sve to pojavljuje se spontano, prirodno i nepredvidljivo kao siddhi ili rezultat jogijske prisnosti. S otkrićem pisane riječi i doktrine idealizmi meditacije, prosvjetljenja, Boga i suosjećajnosti postali su apstrakcije. Duhovne vježbe razvijene su kako bi se dosegli ti apstraktni ciljevi izdvojeni iz njihovog jogijskog konteksta. Prije nego što se to dogodilo Joga je bila praktično sredstvo razvijeno u drevnoj kulturi mudrosti (i još uvijek se razvija) kako bi svaka osoba mogla uživati u izravnoj prisnosti sa Zbiljnošću, koja nije ništa drugo doli stvaralačka snaga, obilje, iscjeljenje i obnavljanje.
Naš duhovni rast ovisi o razrješenju istinske potrebe za bliskošću/prisnošću, uključujući spolnu prisnost. Tada spontano i nepredvidljivo tonemo u meditativnu spoznaju stvaralačkog iskona zbiljnosti koji svemu omogućuje opstojnost. Joga je ovladanost žudnjom. Spoznati što je ono što stvarno želiš i kontinuirano se kretati prema tome jest Joga. Tada se pokreće prāna Srca. Prāna je zapravo drugo ime za Srce, ili za pokrete Srca, za strujanje stvaralačke energije iz srčanog stvaralačkog iskona, iz prve stanice Života. Moramo razabrati što su društveno konstruirane želje koje zapravo nisu naše vlastite, kao što je želja za spoznajom Boga, meditacijom ili stimulansima svih vrsta, za lošom hranom i pornografijom, pa se upustiti u sudjelovanje u našoj vlastitoj zbiljnosti. Znam da ljudi to ne razumiju, to je čak nešto što proturječi ustaljenim obrascima. „Prisnost je ono što želimo, a ne prosvjetljenje“, i postoje praktična sredstva ostvarivanja Prisnosti koja Ti stoje nadohvat ruke – Tvoja Joga. Stoga, „prestani tragati, počni živjeti“! Pokreni se, diši i poveži se s nekim tko čini to isto.
Kada se krećemo i dišemo, baza i snaga tijela podiže se unutra prema gore i doslovno bliže Srcu u interakciji sa Srcem, stvaralačkim izvorištem Života. Tada se spontano u svim odnosima u Životu s drugima opredjeljujemo za davanje, služenje drugima i toj stvaralačkoj sili svom svojom snagom i djelovanjem. Snaga koja prima iznutra i izvana jest Joga. Āsana je Hatha-Joga, nedualistična praksa izravne prisnosti, molitva cijelim tijelom u bliskosti sa zbiljnošću koja je jedino stvaralačka, obilna, obnavljajuća, iscjeljujuća. Hatha, „snaga koja prima“ razotkriva hrd, apsolutnu zbiljnost, stvaralački iskon koji se očituje kao vrhunska inteligencija Tvojeg Života. Hrd, riječ slična riječi hatha, znači dakle „davanje i primanje“ iskonske zbiljnosti koja se očituje kao svojstva te zbiljnosti. Ljubav struji. Kretanje, disanje i odnošenje naše su religiozne povlastice. To je potrebno objasniti Svima, te svima onima koje s pravom odbija grub način na koji se Joga danas poučava i prodaje. Mi dopuštamo očitovanje snage jedno drugome. Mi primamo snagu jedno drugoga. Jedino prethodno obećanje dano samome sebi vezano uz vlastito kretanje i disanje to omogućuje. Nema nikakve šanse da ćemo biti osjetljivi za druge ako prethodno nismo osjetljivi prema samima sebi. Morate se svjesno odlučiti da ćete vježbati svoju jogu i upustiti se u odnos s drugima. Naše kretanje i disanje tog Obećanja naša je predanost Srcu i naša ljubav prema Životu, njegovanje našeg vlastitog i Života Svakog drugog čovjeka. Stoga je naša Joga tehnologija ljubavi, a Srce je cjelina.
Hvala Ti, čitatelju, što slušaš Domagoja. On Te neće odvesti stranputicom u Jogi. On je Tvoj prijatelj. Ništa više od prijatelja i ništa manje od prijatelja. Istinski mu je stalo do Tebe i nema nikakvih drugih ciljeva osim da Ti pokloni Jogu koja će Te istinski osnažiti iznutra.
Mark Whitwell, autor Yoge srca Fiđi, svibnja 2010.
Tullio Pironti (Napoli, 10. 6. 1937.), knjižar, nakladnik i pisac. Izdavačku djelatnost započinje 1972. reportažnom knjigom La lunga notte dei Fedayn/Duga noć Fedayna novinara Domenica Carratellija, izdanom nedugo nakon pokolja izraelskih atletičara i palestinskih otmičara za vrijeme Olimpijade u Münchenu. Kao nakladnik objavljuje pretežno napuljske pisce i suvremenu svjetsku književnost. Prvi je u Italiji objavio i proslavio se stranim autorima kao što su Don DeLillo, Bret Easton Ellis, Raymond Carver, Naghuib Mahfuz (egipatski Nobelovac), te naš Karlo Štajner. Osobitog odjeka imaju još uvijek njegova izdanja reportažnih knjiga autora kao što su David Yallop, John Cornwell, Philipp Willan, Leopold Ledl, te Richard Hammer, o skandaloznim financijskim malverzacijama Vatikana i o smrti Pape Lucianija. Autor je dvaju vrlo zapaženih autobiografskih romana : Libri e cazzotti/Knjige i udarci (2005) i Il paradiso al primo piano/Raj na prvom katu (2010). editore@tulliopironti.it
Suzana Glavaš (Zagreb, 22. 3. 1959.), lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu “L’Orientale” u Napulju, znanstvenik i književni prevoditelj s talijanskog i na talijanski. Magistar filoloških znanosti: magistrirala talijanističkom temom Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija, objavljenom u izdanju Hrvatskog filološkog društva Zagreb 1995. godine. Osim analitičkog bavljenja Bellinanijevom poezijom, kojoj je posvetila brojne radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, znanstveno se bavi talijanističkim temama te hrvatskotalijanskim književnim odnosima i vezama u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenosti. Dosta radova posvetila je i proučavanju starijih i suvremenih talijanskih i hrvatskih židovskih autora i djela.
“Bili smo na groblju u Zagrebu, i stajali pred grobom Sonje Štajner. Jovine je počeo fotografirati. Bio sam potresen Štajnerovom pričom i obraćao sam mu se ljubazno. Razumijevali smo se pokretima. Taj me čovjek uspijevao raznježiti, groblje i hladan i siv dan polučili su u meni osjećaj tjeskobe. Jovine je frenetično snimao fotografskim aparatom, sa svih strana, i priča koju je ispričao pisac, nije ga se uopće doimala. Štajner je iskazao veliko strpljenje, no Jovine je htio još više. U početku je i on bio strpljiv, no kasnije je postao osoran jer se nije zadovoljavao time da snima tog čovjeka bez suza na grobu svoje žene. Htio je da se ovaj rasplače i pokaže svoje očajanje. Takvu si je reportažu naime Jovine bio zamislio; ta nije valjda bio doputovao čak do Zagreba, na neko groblje, da bi fotografirao čovjeka bez izraza boli na licu. Na napuljskom dijalektu, na francuskom i jezikom pokreta dao je Štajneru na znanje što zapravo od njega traži. Htio je da se ovaj svine nad ženin grob i zaplače, htio je suze i očajanje. Čovjek je isprva tome odolijevao, te pokazao da više ne može zaplakati, da mu se bol skamenila u utrobi, no Jovine je bio uporan. Na koncu je Štajner posustao. Za njega se taj susret bio pretvorio u mučenje, i možda je upravo zbog tog mučnog osjećaja koji je u njemu pobuđivao talijanski fotograf, briznuo u plač. Plakao je ispred objektiva, plakao je na ženinu grobu, i ja sam vidio zadovoljno Jovineovo lice.”
Knjiga Horacije u dubrovačkom pjesništvu 18. i 19. stoljeća, koju držite u rukama, doktorska je radnja prof. Vratovića. Već je bila objavljena u Radu JAZU 357, Zagreb, 1971. Sad se pojavljuje kao samostalna knjiga i bit će dostupnija široj čitalačkoj publici.
Putovanja u djela, opus i život iscjelitelja do danas nisu proučeni. S velikom radošću objavljujemo knjigu o čudesnim ljudima našeg Vremena koja pruža uvid u neke osnove i nudi praktične i otvorene upute kao dar svakom čovjeku na temelju onoga što jest.
Matrica svakog prirodnog neinvazivnog liječenja koja služi za mentalni i emotivni poticaj je vrsta iscjeljivanja. Ova drugačija vrsta življenja čini čovjeka novim i premješta ga u druge sfere. Dva su čovjekova puta; radost i li tuga, dvije realnosti, a odluka je o nama.
Uvjereni smo da će ova knjiga pomoći novim generacijama koje žive pod stresom, stalnim udarcima nesreća, bolesti, neuspjelih brakova, siromaštvu, da nađu izlaz iz svoje naoko beznadne situacije.
Otvorena srca nudimo trajno rješenje za danas, sutra i budućnost.
Biakova's Website 
