Knjigom Vještice oko Velikoga Gradišća Jasna Babić novinarka, autorica dviju knjiga, Zagrebačka mafija i Urota Blaškić, na neki način zaokružuje ciklus o odnosu institucija i društvenoga zla na ovim prostorima. Ovo je priča o slučaju zagrebačkoga Županijskoga suda iz 1751./52, koji svjedoči o posljednjem pravorijeku za čarobnjaštvo u zemljama Habsburške Monarhije.
Naslov Vještice oko Velikoga Gradišća odgovara izvornom nazivu raskrižja na kojemu su se sretale optužene seljanke, inače nastanjene na istočnim obroncima Medvednice.
Kostur priče oslanja se na originalnu arhivsku građu i istraživanja povijesno-znanstvenih autoriteta, ali je također rezultat terenske potrage za reliktima pravosudnoga događaja, njegovih protagonista i društva 18. st. – iz vremena kojima se službena znanost u cjelini prilično rijetko i površno bavila.
Ambicija je knjige rekonstrukcija okolnosti u kojima jedna politička garnitura obavlja likvidaciju najaktivnijih žena ne zbog primitivne vjere u vještičju realnost, nego da prikrije vlastite promašaje.
Riječ je o esejističkom romanu sjećanja na djetinjstvo. Najupečatljiviji dijelovi tog sjećanja odnose se na ljetovanja u Splitu. A opet od tih sjećanja na igre u vrtu kuće tete i tetka. Osim toga tu su sjećanja iz Zagreba, Delnica itd. Dok je vrijeme škole sivo i dosadno, i vezano uz mobing koji je autor doživljavao od strane svojih vršnjaka, vrijeme igre i godišnjih odmora ostalo je u kolorističkom i izrazitom sjećanju. Nakon esejističkog uvoda roman počinje od prvih sjećanja najranijeg djetinjstva, pa postupno prelazi u sve kasniju dob sve do tinejdžerske faze. Roman je mješavina poezije i faktografije, esejističke slobode i nabrajanja. Raznoliki događaji i doživljaji međusobno se smjenjuju. Djetinjstvo sam proveo u tri grada, bolje rečeno u tri svijeta, veličinom, klimom, vegetacijom jako različita: Zagreb, Split i Delnice. Osim majke i oca protagonisti su bili teta Lada i tetak (stric) Joško, najmilija osoba mog ranog djetinjstva, kome sam tepao: «Stic Joko moj mali».
Sanko Rabar o sadržaju knjige
Nasuprot ostaloj prošlosti, ona mog djetinjstva počela me rano privlačiti. Otkad sam u dvanaestoj godini izgubio vrt moga djetinjstva nisam prestao žaliti za njime, za njime i za ljetovanjem na moru koje je trajalo čitavo ljeto. Već sam idućeg ljeta, oko trinaestog rođendana osjećao taj gubitak. I tako je ostalo do dana današnjega. Premda danas na čitavo moje djetinjstvo i mladost gledam nostalgičnim pogledom, a ne samo na period vrta i mora.
Tullio Pironti (Napoli, 10. 6. 1937.), knjižar, nakladnik i pisac. Izdavačku djelatnost započinje 1972. reportažnom knjigom La lunga notte dei Fedayn/Duga noć Fedayna novinara Domenica Carratellija, izdanom nedugo nakon pokolja izraelskih atletičara i palestinskih otmičara za vrijeme Olimpijade u Münchenu. Kao nakladnik objavljuje pretežno napuljske pisce i suvremenu svjetsku književnost. Prvi je u Italiji objavio i proslavio se stranim autorima kao što su Don DeLillo, Bret Easton Ellis, Raymond Carver, Naghuib Mahfuz (egipatski Nobelovac), te naš Karlo Štajner. Osobitog odjeka imaju još uvijek njegova izdanja reportažnih knjiga autora kao što su David Yallop, John Cornwell, Philipp Willan, Leopold Ledl, te Richard Hammer, o skandaloznim financijskim malverzacijama Vatikana i o smrti Pape Lucianija. Autor je dvaju vrlo zapaženih autobiografskih romana : Libri e cazzotti/Knjige i udarci (2005) i Il paradiso al primo piano/Raj na prvom katu (2010). editore@tulliopironti.it
Suzana Glavaš (Zagreb, 22. 3. 1959.), lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu “L’Orientale” u Napulju, znanstvenik i književni prevoditelj s talijanskog i na talijanski. Magistar filoloških znanosti: magistrirala talijanističkom temom Iskustvo i mit u poeziji Umberta Bellintanija, objavljenom u izdanju Hrvatskog filološkog društva Zagreb 1995. godine. Osim analitičkog bavljenja Bellinanijevom poezijom, kojoj je posvetila brojne radove na hrvatskom i talijanskom jeziku, znanstveno se bavi talijanističkim temama te hrvatskotalijanskim književnim odnosima i vezama u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenosti. Dosta radova posvetila je i proučavanju starijih i suvremenih talijanskih i hrvatskih židovskih autora i djela.
“Bili smo na groblju u Zagrebu, i stajali pred grobom Sonje Štajner. Jovine je počeo fotografirati. Bio sam potresen Štajnerovom pričom i obraćao sam mu se ljubazno. Razumijevali smo se pokretima. Taj me čovjek uspijevao raznježiti, groblje i hladan i siv dan polučili su u meni osjećaj tjeskobe. Jovine je frenetično snimao fotografskim aparatom, sa svih strana, i priča koju je ispričao pisac, nije ga se uopće doimala. Štajner je iskazao veliko strpljenje, no Jovine je htio još više. U početku je i on bio strpljiv, no kasnije je postao osoran jer se nije zadovoljavao time da snima tog čovjeka bez suza na grobu svoje žene. Htio je da se ovaj rasplače i pokaže svoje očajanje. Takvu si je reportažu naime Jovine bio zamislio; ta nije valjda bio doputovao čak do Zagreba, na neko groblje, da bi fotografirao čovjeka bez izraza boli na licu. Na napuljskom dijalektu, na francuskom i jezikom pokreta dao je Štajneru na znanje što zapravo od njega traži. Htio je da se ovaj svine nad ženin grob i zaplače, htio je suze i očajanje. Čovjek je isprva tome odolijevao, te pokazao da više ne može zaplakati, da mu se bol skamenila u utrobi, no Jovine je bio uporan. Na koncu je Štajner posustao. Za njega se taj susret bio pretvorio u mučenje, i možda je upravo zbog tog mučnog osjećaja koji je u njemu pobuđivao talijanski fotograf, briznuo u plač. Plakao je ispred objektiva, plakao je na ženinu grobu, i ja sam vidio zadovoljno Jovineovo lice.”
Biakova's Website 