U današnje doba brzog ulaska u literaturu i laganih tema za razne „uspješnice“, čitatelj i kritičar začudi se kad naiđe na seriozan povijesni roman, kakav nalazimo u produkciji Zorana Jurišića, poznatog literarnoj publici po zahtjevnim projektima. Međutim, možda je upravo pravi čas da se podsjetimo kako je čovječanstvo napredovalo upravo tamo, gdje je mit držao svijet na okupu: u njemu je bila poezija, filozofija, povijest, odnos zemaljskog i nebeskog, korijeni postanka: sve što je čovjeku trebalo da se ne bi osjećao izgubljenim na tvrdoj zemlji, pod nebeskom kapom. Danas naprosto „izbačen iz mita“ i prepušten površnim idolima novca, uspjeha, brzine i prestiža, čovjek je zapravo siroče, nemoćno izgraditi vlastitu sliku svijeta i vremena.
Jurišićev je roman oslonjen na ilirsku i ranokršćansku tradiciju. Donosi sliku naselja, stanovnika i običajnog života na prostoru oko brda Perun, u današnje vrijeme poznatom kao Poljička planina. To je svijet druida i starovjeraca, koji vjeruju u mitsku Mokoš, Velesa i Peruna, s točno podijeljenim ulogama i utjecajima, a koji se odražavaju u ciklusima ratarske godine. Gromovnik Perun najmoćniji je vrhovnik među njima: on ubija Zmaja, biće podzemlja, koji utjelovljuje zle i mračne sile, vrebajuće na ljudsku dušu. Po živahnim i likovno upečatljivim Jurišićevim opisima, lako je zamisliti prvotni krajolik: vrleti Mosora, rijeke Žrnovnice i more, kamo su plemenski vođe doveli prva pokoljenja Hrvata. Divlje, lijepo, netaknuto i puno snage – baš kao i ljudi koji će krajolik preobražavati, podrediti svojim potrebama i nastaniti životom.
U nekim mirnim i sretnim trenutcima, među ljudima kruži bukara medovine, lomi se pogača, teče razgovor. Sinovi i mlađi naraštaj, sve do gotovo nevidljivih žena, bespogovorno slušaju glas gospodara i oca, koji imponira snagom i autoritetom. U opisu Gojmira, jednog od centralnih likova i pokretača radnje, to se jasno vidi:
„Široka pleća, prosijede vlasi, čvrste ruke i uspravan hod.“ Cijelu godinu, članovi roda bave se brigama oko stada, prikupljanjem hrane za zimu i dokazivanjem ratničke spremnosti, da bi bili spremni „ratovati na zov kneževske trube“. Stočari, postepeno prelaze među poljodjelce, sijući raž, pšenicu, proso, te uzgajajući vinovu lozu.
Pojavljuje se i važan element trgovine, razmjene dobara. Gojmirovo pleme „trguje solju sve do Spalata (Splita), pri čemu ne mare mnogo za rimsko naslijeđe i bivši sjaj: rimska palača (vila rustica) postaje hambar i spremište soli moćne obitelji Barišić. U toj točki civilizacije, Hrvati i Iliri počinju se miješati, vezati imovinom i brakovima:
„Seoca bijahu podijeljena, a zajednička zemlja i pašnjaci miješali se, ulazili jedno u drugo, vlasništvo isprepletalo poput šara na djevojačkoj marami.“ Premda naizgled miran i harmoniziran, ovaj svijet potkopat će vjerske razlike. Slavenski bogovi pripadaju Hrvatima, dok njihovi susjedi Pituntini vjeruju da svijetom i nebom vlada jedan Bog i njegov sin Isus Krist. Autor sažeto zaključuje: „Vjere su oduvijek samo razdvajale, nikada nisu spajale. (…) Jedan bog nije mogao uz drugoga, u stopi zemlje na koju su noge položila dva božanstva, jedan je uvijek bio pretičak.“
Na ovim pretpostavkama razvija se daljnja radnja romana, u koji će se snažno uplesti pitanja (ne)slobodnog izbora partnera, ženidbe, natjecanja, obrane časti i „naplate krvarine“. U jednom prilično bolnom i snažnom konglomeratu, gdje upoznajemo važan obred zamomčenja (kako dječak postaje muškarac), te važnost „izbora nevjeste“, probudit će se nagoni, uzavreti krv, dovodeći do strašne osvete, u kojoj će živote izgubiti ljubavni par i nerođeno dijete, te potom i sam ubojica, nad čijim imenom stoji tajni pečat preljubničkog podrijetla. Sve zajedno, opisano realistički, filmskim nizanjem sekvenci, ostavlja snažan dojam na čitatelja, koji se na trenutak, uvučen u radnju, osjeti vinovnikom, akterom tih strahotnih događaja.
Pod firmom „dijeljenja pravde“, upliće se Crkva kao svjetovni gospodar, namećući novu vjeru, koja donosi smrt nepokornim žrecima, spaljena sela, preoranu zemlju, otimačinu i okrutnost, kako to već biva s oslobođenim zlom i nasiljem. Uvjereni da čine veliko djelo i misiju, svećenici novoga svijeta ravnodušni su na ove patnje bez razloga, a mladoga će kandidata stari klerik poučiti kako narod treba držati „u strahu i pokornosti“, inače bi mogao pobunom uzdrmati njihovo lagodno carstvo zemaljsko u kome, uistinu, nema milosrđa ni ljubavi za čovjeka. Na kraju, kao veliki simbol jedine preostale slobode, zrakom kruži sokol i klikće, puštajući nas da se zamislimo – jesmo li zaista išta naučili od povijesti, od dubokih sjećanja ljudske vrste?
Ili smo neuspješni lovci na iluziju koja vazda nestaje, blijedi i uzmiče, pred našim duhovnim okom.
Božica Jelušić, književnica
Post skriptum
Hrvati su na kršćanstvo prešli dragovoljno, bez prijetnje mačem i prisile, kako su npr. kršćansku vjeru primili Ugari i neki drugi narodi. Najveći zamah pokrštavanju Hrvata donijeli su učenici sv. Ćirila i Metoda u 9. stoljeću, koji su uveli bogoslužje na Hrvatima razumljivom slavenskom jeziku. Hrvatskom crkvom tada je upravljao hrvatski biskup koji je stolovao na kneževu dvoru, pa iako je knez Branimir dobio papin apostolski blagoslov, narodnu crkvu bizantskog obreda nije dirao. Narodna crkva u Hrvata održala se i nakon splitskih crkvenih sabora, a padom hrvatske kraljevske dinastije sačuvala se u Bosni sve do dolaska Turaka pod nazivom Crkva krstjanska. U jednoj maloj hrvatskoj kneževini – Poljicima, opstala je crkva na narodnom jeziku uz svećenike glagoljaše, a Poljička kneževina je zadržala svoju glagoljašku narodnu liturgiju sve do Drugog vatikanskog koncila 1966. godine. Tad je Sveta Crkva Katolička u potpunosti dokinula obveznu latinsku crkvenu liturgiju, te dozvolila da se svete mise drže na narodnim, materinjim jezicima.
U Podstrani, jugozapadnom dijelu nekadašnje Poljičke kneževine, i danas smo svjedoci ostatcima naše stare vjere. Na negdašnjim svetim mjestima staroslavenske mitologije i danas, kao svjedok onome bezimenom hrvatskom svećeniku, još postoje crkva sv. Jure na mjestu gdje je bilo Perunovo svetište, crkva Gospe u Siti na Mokošinom mjestu, dok je kapela za duše u čistilištu na Velesovu svetištu potpuno srušena, ali se zna mjesto na kojem je bila sagrađena. I lik kamenog spavača, boga Peruna, na brdu koji nosi njegovo ime, neće odnijeti ni bure ni oluje, kao što evo, nije iščezlo ni naše sjećanje na njega.
No, nestalo je sjećanje na našu glagoljašku vjersku tradiciju. Godina 925. u hrvatskoj je povijesti obilježena kao godina najveće hrvatske državničke pobjede, godina krunidbe prvog hrvatskog kralja Tomislava. Zauzvrat, kralj Tomislav je na Prvom splitskom crkvenom saboru iste te godine, da uzvrati papi za kraljevsku čast i krunu, uveo latinski jezik u crkvenu liturgiju i zabranio rad narodne Hrvatske crkve. No, Hrvati ko Hrvati, nisu prihvaćali nametnutu obvezu latinskog jezika u bogoslužju kojeg, osim malog dijela plemića, nisu razumjeli i radije su i dalje slušali glagoljaške svećenike. Mijenjali su se i hrvatski kraljevi, neki su bili za latinsku, drugi pak za narodnu Crkvu. Sve je kulminiralo ubojstvom hrvatskog kralja Slavca, kralja narodnjaka, za čiju su smrt odgovorni `latinisti`, a potom i Dmitra Zvonimira, kralja, podržavatelja `latinista` kojeg ubiše Hrvati narodnjaci. Na koncu, u bitci na planini Gvozd sukobila se vojska Hrvata narodnjaka koje je vodio posljednji kralj hrvatske narodne loze Petar Svačić i ugarska vojska podržana vojskom Hrvata `latinista`. Tad je Hrvat digao mač na Hrvata, da bi nemilo, iz kojekakvih vjerskih, stranačkih ili ideoloških razloga, među se ratovali do današnjih dana. Sve do Domovinskog rata, kad su po prvi put nakon 888 godina Hrvati bili u istom stroju.
Tako godina 925., bješe godina najveće državničke pobjede – stvaranja hrvatskog kraljevstva, ali i našeg najvećeg poraza – narodnog raskola. Posljedice – propast hrvatskog kraljevstva, te gubitak samostalnosti i suverenosti nacionalne države, za Hrvate bijahu tragične. No, to je već neka druga, posve druga priča.
Lada Žigo Španić svestrana je književnica i, u prošlosti, dugogodišnja novinarka, koja se osobito istaknula svojim proznim knjigama, mnoštvom eseja i književnih kritika, koje objavljuje u najvažnijim domaćim književnim časopisima te znalačkim vođenjem intrigantnih književnih tribina i predstavljanja. Dosad je objavila sedam proznih knjiga – Ljudi i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju. Za roman Rulet dobila je Nagradu Europske unije za književnost, knjiga je prevedena na više jezika i imala je odličnu recepciju u više europskih zemalja. Svojim romanima i kratkim pričama bila je u najužim izborima za nekoliko važnih hrvatskih nagrada za prozu. U svojim proznim tekstovima Lada Žigo Španić, i pod dojmom nekadašnje novinarske prakse i otrežnjujućih socijalnih i psiholoških uvida, vrlo se izravno i kritički suočava s aktualnim društvenim problemima kao što su novinarski senzacionalizam (Ljudi i novinari), radikalni feminizam (Babetine), trend duhovnih iscjelitelja (Iscjelitelj), poslijeratna Hrvatska (Rulet), drama očajnika koji se nisu snašli u kapitalizmu (Noć ruskog ruleta) i depresija (Živote, samo teci). Uz to što je spisateljica proze, ona je na domaćoj književnoj sceni intenzivno percipirana i kao ona koja u prvome redu esejističkim diskursom izrazito upućeno i ažurno reflektira o novim knjigama različitih žanrova i o raznovrsnim pitanjima koja one provociraju – od estetičkih i spoznajno-filozofskih do etičkih i društvenih. Time je razvila osobit diskurzivni izričaj. On u sebi objedinjuje esejističke i književnokritičke karakteristike, čak i dubinske filozofske i iskustvene spoznaje o književnim djelima te iznimno složenom, često negativnom i destruktivnom, društvenom kontekstu koji ih okružuje, ali istodobno biva i dio same njihove homogenije ili heterogenije strukture.
Autorica svoje živopisne eseje, odnosno književne kritike, oblikuje vještom kombinacijom književnog i filozofijskog pristupa, jer prodire ne samo u literarne sastavnice djela, nego dubinski ulazi i u esencijalne probleme, smještava ih u prostor i vrijeme u težnji za filozofijskim sažimanjem bitnih tema i dilema. Za njezine kritike najkarakterističnija je spoznajna pustolovnost kojom zalazi u slojevitu fenomenologiju knjige, uvijek povezanu sa životom, pa njezine kritike razbijaju bilo koje ustaljene okvire i prelaze u živopisne eseje. Autorica estetski doživljaj knjige stavlja u širok društveni, kulturološki i psihološki kontekst našega vremena. Stoga su ti tekstovi sadržajno osebujni, bez ikakve teorijske pretencioznosti koja bi knjigu udaljila od njezina vlastitog sadržaja. Takvi njezini eseji i kritike, nadalje, čitaju se gotovo kao proza koja je puna, ne samo književnih i filozofijskih, nego i socioloških, čak i antropoloških pristupa. Što se tiče stila pisanja, za autoricu je i kritika neka vrsta „umjetnosti o umjetnosti“ (na tragu A. G. Matoša), jer doživljaj djela i sama pretače u profinjeno napisane tekstove u estetskom ruhu te tako od književnih analiza stvara zaigranu misaono-poetsku strukturu, neku vrstu umjetničke arabeske. I u kritikama i esejima autorica se, dakle, ističe i kao spisateljica. Sve to, dakle, znači i da su i same književne kritike koje Lada Žigo Španić posvećuje nekoj konkretnoj knjizi, oblikovane esejistički i živopisno, bez zamornoga znanstvenog aparata, ali i bez fluidnoga impresionizma, koji bi knjigu stavljao samo u kontekst subjektivnih doživljaja. Sve se spomenute karakteristike autoričinih eseja i književnih kritika očituju i u rukopisu njezine opsežne knjige pod naslovom Život među koricama, a koja okuplja četrdesetak opsežnijih tekstova objavljivanih u raznim književnim listovima i časopisima (Vijenac, Kolo, Poezija, Kaj, Stav itd.) u zadnjih desetak godina. Knjiga se sastoji od tri dijela, što pokazuje autoričinu široku tematsku lepezu – od proučavanja raznih domaćih i svjetskih književnih i kulturoloških fenomena do analiza proznih i pjesničkih djela naših istaknutih suvremenih autora. Prvi dio U moru esejistike raznorodan je po stilu i preokupacijama, jer obuhvaća temeljite književne analize opusa nekih naših klasika (Spoznajni krug Nikole Šopa u esejima Višnje Machiedo, Poezija kao duhovna alkemija – o Zvonimiru Balogu itd.), kao i razne književne i kulturološke fenomene (Iskreno o kulturi laži i kiča, Je li humanizam kapitulirao?, Nobelova nagrada za književnost – umjetnost, politika i diplomacija, Bog u hrvatskoj književnosti – od rezignacije do empatije itd.) Tu je i osebujan tekst U vremeplovu s romanom Kratki izlet Antuna Šoljana, u kojem autorica kreira neobičan dnevnik čitanja te stavlja klasično Šoljanovo djelo (dio po dio) u suvremeni kontekst komunicirajući s duhom pisca. Drugi dio knjige naslovljen je Hodnicima proze i obuhvaća kritike proznih knjiga naših istaknutih suvremenih pisaca raznih poetika (Ludwiga Bauera, Božice Jelušić, Lane Derkač, Dražena Katunarića, Ratka Cvetnića, Ivane Šojat, Milane Vuković Runjić, Roberta Roklicera i Mladena Machieda ). Treći dio knjige, pod nazivom Ronjenje u poeziji, obuhvaća kritike pjesničkih knjiga (Darije Žilić, Drage Štambuka, Davora Šalata, Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Božice Brkan, Ane Horvat – s više tekstova o njezinim knjigama i važnim antologijama). U vezi s koncepcijom i kompozicijom rukopisa knjige Život među koricama, knjigu bismo mogli doživjeti kao živu strukturu – sve započinje bogatom esejistikom koja apostrofira bitne teme književnosti, anomalije naše i svjetske književne scene te civilizacijske paradokse koji su usađeni u književne svjetove (što bi mogla biti krošnja knjige). Potom slijedi niz prikaza proznih i poetskih knjiga hrvatskih suvremenih pisaca (što bismo mogli shvatiti kao deblo, stalan rast naše književnosti, objavljivanje novih knjiga). A sve je to, pak, usađeno u korijen „stabla“, u povijest hrvatske književnosti, što knjigu, uz izrazito sinkronijsku dimenziju, dopunjuje i onom dijakronijskom. Možemo zaključiti da Lada Žigo Španić u svojoj knjizi Život među koricama ulazi duboko u svijet knjige, ne ostaje samo na njezinim formalnim sastavnicama, odnosno opire se složenoj stručnoj terminologiji, koja bi zamaglila tekst i učinila ga nečitljivim. Ona piše eseje i književne kritike ne samo za stručne oči, nego i za sve pismene čitatelje, koji će, nakon živahnih i slojevitih analiza, doista poželjeti pročitati knjigu o kojoj se govori. Zbog svega toga valja pohvaliti stručnu, dubokoumnu i zanimljivo pisanu knjigu Život među koricama Lade Žigo Španić.
dr. sc. Davor Šalat
ŽIVOTOPIS
Lada Žigo Španić (Zagreb, 1970.) dugogodišnja je književnica, kritičarka, esejistica i voditeljica književnih tribina. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Dobitnica je Nagrade Europske unije za književnost 2012. godine za roman Rulet, koji je objavljen na slovenskom, makedonskom, španjolskom, talijanskom i albanskom. Objavljuje tridesetak godina u raznim kulturnim novinskim prilozima i u književnim časopisima (Vijenac, Kolo, Republika, Europski glasnik, Most, Književna republika…). Hrvatski radio emitirao je njezine priče i romane, gostovala je i u mnogim radijskim emisijama, kao i na Hrvatskoj radioteleviziji. Kao dobitnica Nagrade EU često gostuje u inozemstvu na sajmovima knjiga i sveučilištima. Objavila je sedam proznih knjiga – Ljudi i novinari, Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju.
Živi i radi u Zagrebu kao samostalna književnica. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Društva hrvatskih književnika, gdje dugi niz godina vodi književne tribine.
Logopedski priručnik Jezična penjalica – zamjenice skup je radnih materijala nastao tijekom višegodišnje logopedske prakse kroz individualan rad s djecom s jezičnim teškoćama. Priručnik je usmjeren na unaprjeđenje vještina jezičnog razumijevanja i proizvodnje s naglaskom na zamjenice kao vrstu riječi, ali se također radi i na pravilnoj morfosintaksi, bogaćenju leksika, grafomotoričkim vještinama i pažnji. Skup ovih radnih materijala koristan je alat u logopedskoj praksi, kao i smjernica roditeljima kojim jezičnim znanjima bi dijete trebalo ovladati kako bi unaprijedilo jezične vještine. Priručnik je obogaćen mnoštvom slika kako bi zadatci djeci bili jasniji i zanimljiviji te im objasnili pojedinačne zamjenice za njima bliska bića, stvari i pojave u muškom, ženskom i srednjem rodu jednine i množine, a zatim u međusobnim različitim kombinacijama.
PREDGOVOR
Logopedski priručnik Jezična penjalica – zamjenice autorica Ane Bilić Topić i Zrinke Vrljić na 148 stranica donosi opsežan, te na djeci zanimljiv i jasan način prikazan, skup slikovnih radnih materijala popraćen jasnim uputama kako ovladati zamjenicama.
Nakon provedbe logopedske procjene dostupnim standardiziranim testovima logopedi se u radu često susreću s nedostatkom materijala koji bi na sveobuhvatan način olakšao receptivno i ekspresivno učenje određene vrste riječi kod djece, te na taj način osigurao da se kasnije u školskoj dobi usvoje potrebna znanja bez većih poteškoća. Poznato je da djeca u svom ranom jezičnom usvajanju ovladavaju zamjenicama odmah nakon imenica, glagola i pridjeva. Budući da u hrvatskom jeziku usvajanje ove vrste riječi nije sustavno proučavano, ne postoje dostupni materijali koji bi poslužili logopedima tijekom provođenja logopedske terapije u unaprjeđenju djetetovog jezičnog razumijevanja i izražavanja, a odnose se na postupno učenje zamjenica.
U logopedskom priručniku Jezična penjalica zamjenice su zanimljivim slikovnim prikazima obrađene na imenicama različitog roda i broja, a obuhvaćaju ljude, životinje, predmete i pojave. Na različitim primjerima sličica dijete lako može razumjeti koja sličica se odnosi na određenu zamjenicu, a zatim za istu naučiti i pravilnu uporabu. Kasnije na različitim kombinacijama može dobro uvježbati ono što je naučilo, kako bi to pravilno primjenjivalo u svakodnevnoj komunikaciji. Uzevši u obzir spoznajne i jezične mogućnosti djece, zamjenice su detaljno objašnjene na način da ih lako mogu razumjeti i naučiti. Osim učenja samih zamjenica, logopedima i roditeljima koji će s djecom vježbati, priručnik će ujedno poslužiti i kao odličan način usmjeravanja djetetove pažnje na jednu aktivnost, bogaćenja rječnika, poticanja gramatički pravilnog izražavanja i proširivanja iskaza. Priručnik je ponajprije višestruko koristan svim logopedima u oblikovanju izravne logopedske terapije jezično-govornih poremećaja. Također, može značajno doprinijeti i u neizravnom pristupu učenja tijekom svakodnevnih situacija s roditeljima i odgojiteljima djece kojima izravna logopedska terapija u određenom trenutku nije lako dostupna na način da ih logoped uputi na prvi korak i da im pravilne smjernice za rad. Izvrstan je jezični materijal koji će stručnjacima zasigurno olakšati rad i obogatiti jezično-govorne vještine svakog djeteta.
Primjeri iz Jezične Penjalice
Ana Bilić Topić
Rođena je u Zagrebu 1986. godine, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine. Iste se godine zapošljava u logopedskom centru u kojem provodi poslove logopedske dijagnostike i logopedske terapije s djecom predškolske i školske dobi. Od 2014. godine u Udruzi PRO SANO te kasnije Logopedskom centru SANO, provodi logopedsku dijagnostiku i terapiju te se nastavlja stručno usavršavati kroz različite domaće i inozemne edukacije i simpozije. Stručni je suradnik različitih portala na kojima piše stručne članke iz područja logopedije te vrši superviziju i mentorstvo logopedima i studentima logopedije. Od prosinca 2016. licencirani je LSVT Global terapeut (terapija glasa kod osoba s Parkinsonovom bolesti te ostalim neurološkim oboljenjima). 2019. godine završava edukaciju „More Than Words“ te time stječe certifikat za provođenje programa koji je razvio Hanen centar, koji djeluje već 35 godina u Kanadi, a prepoznatljiv je u svijetu po svom stručnom pristupu edukaciji logopeda i roditelja kako potaknuti komunikacijski i jezično-govorni razvoj djeteta tijekom svakodnevnih aktivnosti. Namijenjen je radu s djecom mlađom od 5 godina s poremećajem iz autističnog spektra i poteškoćama socijalne komunikacije, ali i za rad s djecom mlađe dobi koja su uključena u logopedsko praćenje i savjetovanje, ali još uvijek nemaju postavljenu dijagnozu, kao i njihovim obiteljima. Od 2022. certificirani je PECS terapeut 1. stupnja te time taj alternativni/augmentativni komunikacijski sustav implementira u radu s djecom s komunikacijskim teškoćama. Također, završila je stručni klinički tečaj iz neurofeedbacka po Othmerovoj metodi (EEG-Biofeedback).
Zrinka Vrljić
Rođena je u Slavonskom Brodu 1987. godine. Nakon završene klasične gimnazije upisuje studij logopedije na Edukacijsko-rehabilitacijskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2012. godine diplomirala. Iste godine zapošljava se u logopedskom centru u kojem provodi poslove logopedske dijagnostike i logopedske terapije s djecom predškolske i školske dobi s komunikacijskim i jezično- govornim poremećajima. Provodeći predstandardizacijska ispitivanja, sudjelovala je u oblikovanju hrvatske verzije Testa razumijevanja gramatike (TROG-2:HR). Od 2014. godine u Udruzi PRO SANO te kasnije Logopedskom centru SANO, provodi logopedsku dijagnostiku i terapiju te se nastavlja stručno usavršavati kroz različite domaće i inozemne edukacije i simpozije. Stručni je suradnik različitih portala na kojima piše stručne članke iz područja logopedije te vrši superviziju i mentorstvo logopedima i studentima logopedije. 2019. godine stječe certifikat za provođenje programa „More Than Words“ Hanen centra, koji djeluje već 35 godina u Kanadi, a prepoznatljiv je u svijetu po svom stručnom pristupu edukaciji logopeda i roditelja kako potaknuti komunikacijski i jezično-govorni razvoj djeteta tijekom svakodnevnih aktivnosti. Ovaj program namijenjen je radu s djecom mlađom od 5 godina s poteškoćama socijalne komunikacije i poremećajem iz autističnog spektra, ali i s djecom mlađe kronološke dobi koja su uključena u logopedsko praćenje i savjetovanje, a još uvijek nemaju postavljenu dijagnozu, kao i njihovim obiteljima. Završila je stručni klinički tečaj iz neurofeedbacka po Othmerovoj metodi (EEG-Biofeedback). Od 2022. certificirani je PECS terapeut 1.stupnja te time taj alternativni/augmentativni komunikacijski sustav implementira u radu s djecom s komunikacijskim teškoćama.
U Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Darija Žilić kontinuirano objavljuje osvrte o produkciji suvremenog hrvatskog pjesništva. Knjiga Nova hrvatska poezija obuhvaća tekstove koji su objavljeni u razdoblju od 2018. do 2024. godine. Prikazi su poredani po kronološkom slijedu objavljivanja u dvotjedniku.
Poezija je dio književnosti koja riječima izgrađuje tj. stvara umjetničko djelo te jezikom prenosi izvanjezičnu zbilju, sve manifestacije života, sve odnose i emocije. Upravo u poeziji iz knjige prikaza Nova hrvatska poezija Darije Žilić, može se iščitati sukus senzibiliteta današnjeg čovjeka i društva, kao i refleksije o suvremenoj poeziji.
Današnje pjesništvo okruženo nepjesništvom izražava duboke ljudske osjećaje suvremenog čovjeka, njegovu osamljenost, otuđenje i ljudsku postojanu potragu za smislom na svoj sugestivan način ritmom, ponekad začuđujućom metaforikom i zvučnošću.
Iako poezija, sama po sebi, zahtjeva samoću i duboku uronjenost u vlastito biće, postaje sve dominantnija na novim medijima, a i ova knjiga osvrta Nova hrvatska poezija potvrđuje kako poezija ipak opstaje.
Darija Žilić je autorica brojnih knjiga poezije, proze i eseja. Predmet njezinih istraživanja je i suvremena poezija. Žilić je nagrađivana pjesnikinja. Dobitnica je prestižnih nagrada (Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku 2010. i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011., nagradu Orfej za poeziju u Bugarskoj 2020.).
U knjizi Nova hrvatska poezija prikazane su pjesme suvremenih autora različitih generacija (Miroslav Kirin, Miljenko Stojić, Božidar Brezinščak Bagola, Drago Štambuk, Tomislav Marijan Bilosnić, Ernest Fišer, Marijana Jerkić Rukavina, Ivan Babić, Diana Burazer, Lana Derkač, Milko Valent, Hrvoje Marko Peruzović, Jasminka Domaš, Vera Vujović, Sonja Zubović, Dražen Katunarić, Marina Šur Puhlovski, Boris Domagoj Biletić, Irena Stanić Rašin, Goran Rem, Ivan Herceg, Branislav Glumac…). Prolazeći ponuđenim osvrtima čitatelj dobiva uvid u suvremeno hrvatsko pjesničko stvaralaštvo.
Prikazima pjesničkog stvaralaštva autora raznih generacija ukazano je na tematsko, stilsko, jezično i versifikacijsko bogatstvo suvremenog hrvatskog pjesništva, kao i bogatstvo opusa pojedinih pjesnika.
Vjerujem, kako će se i dalje nastaviti taj niz ukoričavanja tekstova o poeziji, kako bi se za budućnost sačuvala promišljanja suvremenika o pjesništvu.
Darija Žilić je rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te piše temate o suvremenom američkom ženskom pjesništvu.
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, Tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunktu.hr, Prosvjeta, časopis Agon).
Od 2009. godine piše književne kritike u časopisu Matice Hrvatske Vijenac, te u časopisu Kolo (prikazi knjiga hrvatskih autorica i autora). Objavljuje redovito i u časopisu Riječi Matice hrvatske u Sisku, te u Hrvatskojreviji(od 2016.). U LjetopisugradaVelikeGoricezastupljena je s više tekstova. Pregled njezinog književnog rada uvršten je u pregled velikogoričkog pjesništva i književnog rada (Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništva, priredila Anastazija Komljenović) iz 2010., te u djelu Turopoljska čitanka, iz 2016. (priredio Ivo Pranjković). U časopisu Riječi, broj 3-4/2017., koji izdaje Matica hrvatska u Sisku, predstavljen je njezin prozni, poetski, esejistički rad, a nalazimo i intervju koji je s njom vodio novinar Andrija Tunjić. Urednica je u časopisu i biblioteci HDP-a.
Pjesme su joj prevođene na talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik. Objavljene su u časopisima Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić; Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku iz 2010. L´annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Pjesme prevedene na albanski su objavljene u časopisu Nacional u prijevodu Ilire Zajmi. Pjesme prevedene na bugarski nalaze se u časopisima Brod i Suvremenik, u prijevodu Dimane Miteve. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj 2011. u publicističkoj knjizi A megaphone: (izdavači: Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks), te u antologiji hrvatskog pjesništva na američkom tržištu Surfacing, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.
Objavljene knjige: Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb, 2005., Pisati mlijekom, zbirka ogleda, Altagama, Zagreb, 2008., Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009., Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010., Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010., Paralelni vrtovi; intervjui; Shura publikacije, Opatija, 2011., Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011., Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011., Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012., Klavžar, 2013., kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013., Tropizmi 2, kritike, Litteris, Zagreb, 2013., Tropizmi 3, kritike i eseji, Litteris, 2017., Svanuće, pjesme, Biakova, 2018., Sarajevski fragmenti, kratka proza, Buybook, Sarajevo, 2020., S rubova ekrana, proza poetska, Štajergraf, Zagreb, 2021., Prsti i prerije, poezija, Litteris, Zagreb, 2021.
Dobitnica je i prestižnih nagrada kao što su Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu Muza izvan geta, kao najbolje književno- kritičko ostvarenje u 2010. godini); i NagraduKiklopza pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku Pleši, Modesty, pleši).
Snažan antiratni roman književnice i scenaristice Dorotee Vučić Arizona, Balkan govori o krvavim zbivanjima na Balkanu i njegovom bajkovitom Iscjeljenju. Balkan je područje na kojem se oduvijek sukobljavaju interesi svjetskih sila. Njihovo osnovno sredstvo za raspirivanje mržnje među narodima je podijeli pa vladaj. Balkan je kroz vjekove pozornica krvavih obračuna i dugotrajnih bratoubilačkih ratova.
Arizona, Balkan se može shvatiti kao svojevrstan nastavak autoričinog prvog romana Prevaranti – Iskupljenje. Roman opisuje poslijeratno razdoblje na području bivše Jugoslavije, točnije tržnicu Arizona, smještenu na tromeđi zvanoj Koridor. Taj prostor postaje simbol preživljavanja i očaja naroda u ratom pogođenom društvu. Tržnica Arizona nije samo mjesto trgovine, već svojevrsni melting pot Balkana, na kojem se sudaraju i koegzistiraju svi slojevi post-ratnog društva. Na tom kaotičnom prostoru, na kojem se trguje sa svime, pa i ženskim tijelima, i gdje je moguće plaćati raznim valutama, okupljaju se „ratni povratnici, osakaćeni vojnici, neutješne majke, profiteri, zgubidani i heroji“. Oni se stapaju u masu, tražeći ono što im je potrebno, i postaju djelić živopisne slike post-konfliktne stvarnosti.
Naratorica ovog romana je stara Ciganka Fejhira, žena izuzetne snage i mistike. Teža je više od stotinu kila i majka preko stotinu djece. Fejhira simbolizira duh Balkana, njegovo nasljeđe i neugasivu snagu. Kroz njezin glas roman poprima crte magičnog realizma te nastaje pripovjedno tkivo u kojem se stvarnost i nadnaravno prepliću u jedinstvenu priču. Fejhirino djelovanje i razmišljanja iznose iskustvo nekoga tko je svjedočio stoljećima rata i patnje. Njezina naracija ostvaruje temeljnu tezu romana – Balkan je proklet jer je rođen iz patrijarhata, a jedino mu Iskupljenje mogu donijeti Žene, osobito Majke.
Od mnogih ženskih likova u romanu je i Majka, osnivačica Kuće Bludi – kupleraja smještenog na tržnici Arizona. Majka nikad nije imala svoje dijete, ali ona preuzima ulogu majke svim izgubljenim dušama koje dolaze u njezin bordel. Kuća Bludi tako nije samo mjesto senzualnih usluga, već i utočište žena koje su preživjele ratne strahote. Ovdje se kroz djelovanje travarke Radnice razotkrivaju skriveni mračni aspekti poslijeratnog Balkana. Majka pruža ženama zaštitu i pomaže im da pronađu novu svrhu u životu.
U priči je i Mali, tajanstveni mladić, poslan od Boga kao mesijanska figura s misijom Iskupljenja. Mali postaje čovjekom kako bi iskupio grijehe Balkana. On i od svog zemaljskog oca Dragana koji ga mrzi, očekuje da očinsku mržnju zamijeni bezuvjetnom ljubavlju. Majka ga prihvaća kao svoje nerođeno dijete, prepoznavajući u njemu i suradnika za svoju misiju – Iskupljenja onih koji su krivi za rat. No, način na koji Majka to Iskupljenje donosi neobičan je i duboko povezan sa snagom prirode. Uz pomoć same Majke Zemlje, njenih trava i opijata, stvara sredstva za pročišćenje i iscjeljenje. Ovdje se magija i medicina stapaju, a rituali uz korištenje biljaka i opijata dovode do duhovnog i fizičkog iscjeljenja kroz trans i vizije, a ponekad i kao prelazak na drugi svijet.
Kroz taj proces, patrijarhat se suočava sa svojim vlastitim demonima, a Iskupljenje stiže kroz iskustvo i žrtvu žena, onih koje su zapravo pretrpjele najveće gubitke. Mali pruža priliku za Iskupljenje svom ocu, dok Majka, uz pomoć radnica Kuće Bludi, nudi tu šansu svima onima koji su spremni zatražiti oprost. I to Iskupljenje dolazi iz dubokog ženskog iskustva, prepletenog s drevnim ritualima i suvremenim bolima.
Arizona, Balkan priča je o preživljavanju, transformaciji i nadi, ispričana kroz glasove marginaliziranih, zaboravljenih i potisnutih. Kombinacijom magičnog realizma i surove stvarnosti, autorica kreira moćan portret Balkana, istražuje traume rata i mogućnosti Iskupljenja u svijetu u kojem su majke, žene i njihova povezanost s prirodom ključne za budućnost regije, prostora kojeg Fejhira naziva prokletim Balkanom.
Autorica sve likove u romanu pažljivo gradi i oblikuje kao predstavnike raznih društvenih slojeva. Osobito je upečatljiv lik Fejhire, stare i mudre Ciganke, koja i pored svih svojih briga oko sudbine članova mnogobrojne obitelji u ratom zahvaćenom Balkanu pronalazi vremena i za svog raspojasanog dragana, mađarskog Ciganina.
Bogatstvo leksika ukazuje na porijeklo i obrazovanje pojedinog lika, njegov svjetonazor, religiju i ideologiju.
U romanu su prisutni elementi mitskoga i fantastičnoga. Isprepleće se stvarnost i mašta, komuniciraju mrtvi i živi, a mrtvi često utječu na sudbinu živih.
Roman je prožet humanizmom bez obzira na teška vremena koja autorica opisuje. Ljudi u nevolji jedni drugima pomažu. Glavni motiv koji se proteže romanom je Iskupljenje kao iscjeljenje.
Roman Dorotee Vučić Arizona, Balkan ukazuje kako se može sačuvati ljudskost u vremenima pošasti i strahota ratova.
dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek: U ogledalu znanstvenih prosudbi II
Teme knjige U ogledalu znanstvenih prosudbi II dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek znanstveno su relevantne u područjima kroatistike, slavistike i komparativne književnosti, a širinom interesa zahvaćaju i u povijest umjetnosti i kulturnu povijest. Knjiga sadrži jedanaest znanstvenih radova razvrstanih u tri poglavlja / cjeline.
U prvo poglavlje Književnici pod drugačijim reflektorom uvršteni su sljedeći znanstveni radovi: „Nepoznati maritimni putopisi i novele Frana Vinka Maroevića“, „Putopisna zbirka Nikole Andrića u procjepu između realiteta i vizionarskih htijenja“, „Nepoznata pothumna ostavština Miroslava S. Mađera“, „Demistifikacija uloge pouzdanog putopisca u putopisima Marijana Matkovića“, „Komiža u pjesničkoj vizuri Jakše Fiamenga“, „Odraz Istre u pjesničkom stvaralaštvu Borisa Domagoja Biletića“, „Astrološke i kataklizmičke opservacije u pjesništvu Gorana Gatalice”. Na korpusu objavljenih tekstova i rukopisne građe hrvatske književnosti u razdoblju od kraja 19. stoljeća do suvremenosti atorica provodi sustavnu interpretacija tematskih, stilskih i oblikotvornih sastavnica teksta u kontekstu (povijesni, književni, biografski, opusni).
U poglavlju Interferencijska pretapanja hrvatskog mediteranskog pjesništva i slikarstva uvrštena su dva rada u kojima se analizira utjecaj slikarskog djela poetskog hiperrealista Zvonimira Mihanovića i mističkog ekspresionista Josipa Botterija Dinija na pojedine pjesničke i prozne zbirke. Interdisciplinarnim pristupom istražuju se dodirna mjesta različitih umjetničkih disciplina na temi mediternizma uz interpretativne ekskurze o ekološkoj svijesti umjetničkih subjekta.
U trećem dijelu knjige dva su rada usredotočena na pitanje metodologijskih i spoznajnih dosega književno-historiografskoga rada dvaju važnih povjesničara hrvatske književnosti: Slavka Ježića i akademika Ive Frangeša.
Knjiga sadrži likovne priloge, važnije biografske i bibliografske podatke, sažeti prikaz radova na engleskom, bilješku o autorici i kazalo imena te ukupno broji oko 400 stranica.
U knjizi su kao u svojevrsnoj sumi dugogodišnjega kroatističkoga rada ugledne znanstvenice dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek sabrani rezultati izvornoga znanstvenoga istraživanja nacionalne književne historiografije i novije hrvatske književnosti u razdoblju od ranoga 20. stoljeća do suvremenosti uz proširena istraživanja interferencija književnih i likovnih (mediteranskih) tema. Autorica podrobno poznaje prethodna istraživanja i dopunjuje ih vlastitim arhivskim istraživanjem rukopisa i dokumentacije te provodi metodološki usustavljene analize i interpretacije s rezultatima koji su primjenjivi u filološkim znanstvenim disciplinama, kao i srodnim humanističkim poljima (povijest umjetnosti, povijest). Izgrađenim znanstvenim stilom autorica je uspješno je povezala brojne reference iz literature s vlastitim istraživačkim konceptom te ostvarila značajan doprinos nacionalnoj znanosti o književnosti.
U današnjem svijetu, preplavljenom reklamama, agresivnim marketingom i nezaobilaznom prisutnošću društvenih mreža poput YouTubea, Reelsa i Shortsa, čitanje predstavlja oazu smirenosti i mentalnog blagostanja. Kao šezdesetogodišnjak koji je svjedočio transformaciji društva od vremena kada su knjige bile neizostavni dio svakodnevice do današnjih hiper-povezanih vremena, želim podijeliti nekoliko misli o važnosti očuvanja kulture čitanja.
Promjene u ponašanju kroz desetljeća
Prije pola stoljeća, život je tekao sporijim ritmom. Društvene interakcije su se odvijale uživo, a knjige su bile glavni izvor zabave i znanja. Svako naselje imalo je knjižaru ili knjižnicu, mjesto gdje su se okupljali ljubitelji pisane riječi. Čitanje nije samo obogaćivalo um, već je nudilo i bijeg od svakodnevnih briga, pružajući trenutke mira i introspekcije.
Danas, s eksplozijom digitalne tehnologije, naše ponašanje se drastično promijenilo. Naše pažnje su stalno bombardirane notifikacijama, reklamama i sadržajem koji zahtijeva trenutne reakcije. Ova neprekidna izloženost informacijama može uzrokovati stres i anksioznost, utječući negativno na mentalno i fizičko zdravlje.
Zašto je danas čitanje još važnije
Knjige su oduvijek bile svjetionik znanja i mudrosti. No, u današnjem digitalnom dobu, one imaju još dublju ulogu. Čitanje potiče koncentraciju i fokus, omogućujući nam da se isključimo iz kaotičnog svijeta i posvetimo se nečemu što nas istinski zanima. Osim toga, čitanje proširuje naše vidike, razvija empatiju i omogućuje nam da bolje razumijemo svijet oko nas.
Kako očuvati kulturu čitanja
Stvorite rutinu: Odredite vrijeme svaki dan za čitanje. Možda prije spavanja ili rano ujutro uz šalicu kave.
Izbor knjiga: Birajte knjige koje vas zanimaju. Bez obzira na žanr, važno je da uživate u onome što čitate.
Digitalni detoks: Povremeno se odvojite od ekrana. Posvetite se knjigama bez ometanja digitalnog svijeta.
Podijelite iskustva: Razgovarajte s prijateljima i obitelji o pročitanom. Književni klubovi i online zajednice mogu biti izvrsna mjesta za razmjenu mišljenja.
U današnjem svijetu, gdje se čini da sve ide brže nego ikad, čitanje je most prema miru, introspekciji i razumijevanju. Neka vam knjige budu utočište i izvor radosti, inspiracije i znanja. Jer, kao što je jednom rekao veliki pisac, “Svijet pripada onima koji čitaju.”
Biakova's Website 