HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Poezija

HIROVITO VRIJEME

Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK

Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR

Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ

Korice: Mekane s klapnama

Broj stranica: 104

Format: A5

ISBN: 978-953-8136-99-3

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

HIROVITO VRIJEME Jozo Joko Milinović

Urednica: MARIJA MILINOVIĆ POLJAK Ilustracije: DORA HANŽEK I AUTOR Grafičko-likovno uređenje: NEDILJKO BEKAVAC BASIĆ Korice: Mekane s klapnama Broj stranica: 104 Format: A5 ISBN: 978-953-8136-99-3 Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

11,00 EUR

AUTENTIČNO SLIKANJE ŽIVOTA I SMRTI

Hirovito vrijeme naslov je najnovije pjesničke zbirke Joze Joke Milinovića gdje motivsko-tematske sastavnice i poetski diskurs u širokome obuhvatu razmatraju zemaljske horizonte i naslućuju nebeske perspektive, dohvaćaju se esencijalnih, egzistencijalnih i eshatoloških pitanja o svijetu i vremenitome životu, onostranosti i vječnosti. Pjesnik smjera zakriliti cjelokupnu zbiljnost, sve dimenzije i razine postojanja. Riječi iz naslova, atribut hirovito i pojam vrijeme, upućuju na nestalnost i nepredvidivost, pri čemu stihovi asimiliraju prolazne realije koje se javljaju u vremenu, ali pjesnički izričaji u isti mah bivaju izvan i protiv vremena, emanirajući vječne i idealne vrijednosti koje, iako izmiču čovjekovu dohvatu, titraju mu pred očima kao smjerokazni orijentiri.

Tematiziranje egzistencije, zapravo egzistencijalističke zapitanosti u kojoj se dijalektički sprežu tjeskoba i nada, turobnost i vedrina – osnovno je obilježje ove pjesničke knjige, ali i dosadašnjih što ih je Milinović objelodanio. Poželjno je napomenuti da pojam egzistencija dolazi od latinskoga existere gdje prefiks »ex-«, u značenju ʹiz-ʹ ili ʹod-ʹ, upućuje na određeno iz-mještanje odnosno izlazak iz stanovitoga bivanja ili postojanja. Kada su posrijedi Milinovićeve pjesme, egzistencija znači izlazak iz sebe u svijet i njegovo razotkrivanje u istini, prečesto gorkoj, ali i izlazak u izazovnu ljepotu susreta s drugim ljudima. U ovim su pjesmama ljubav i dobrota povezani s trpljenjem, međuigrom života i smrti, a istina se očituje kao razotkrivanje. Pojam »a-létheia«, poznat u filozofijskoj tradiciji starih Grka, odnosi se na istinu kao ʹne-skrivenostʹ, ʹne-zastrtostʹ, gdje se istina pokazuje u dubini i cijelosti vlastite razotkrivenosti, nazočnosti. (Dotičnomu se grčkom izrazu u rečenome smislu vratio egzistencijalistički filozof Martin Heidegger te ga je preveo na njemački upravo tako: Unverborgenheit.) »I često se ponavljaju / zborećʹ priče stare, / a časte nas istinom / samo kad se prevare«, završni su stihovi pjesme Sabornici gdje je Milinović majstorski posegnuo za paradoksom kao stilskom figurom ekspresivnoga izražavanja i duhovitoga poentiranja. Umješnost u korištenju stilskim figurama iskazuje se u brojnim pjesmama. Primjerice antimetabola (hrvatski bismo rekli ʹnasuprotno premještanjeʹ) u pjesmi paradoksalnoga i ironičnoga naslova Kako je danas biti Hrvat u Hrvatskoj: »Teško je danas Hrvatu u Hrvatskoj / biti miran i normalan / kad je normalno postalo kažnjivo / a kažnjivo normalno«.

U vremenu mirnog ali nespokojnog nevremena prouzročenoga pandemijom koronavirusa, nepogodom koja je cijeli svijet otklonila od normalnoga života, kada se za nastalu nenormalnost pronalazi, uz pomoć nametnutoga lingvističkog inženjeringa, sintagma »novo normalno«, progovorio je Milinović snažno i oporo, podsjećajući i upozoravajući na nepoštivanje Božjih normi. »Posvuda / nelagoda i strah / Ljepota snova je izblijedjela // A nebo u svom savršenstvu / samo nas ovim znakom opominje / da ne remetimo njegov sklad«, završni su stihovi pjesme Koronavirus.

Ta, kako je Milinović napisao, »nevidljiva tajnovitost [koja] nas iscrpljuje« suočava čovjeka i čovječanstvo s onim što je Karl Jaspers u svojoj filozofiji egzistencije nazvao »graničnim situacijama« gdje čovjek iskušava neuvjetovanost vlastitoga postojanja te u potresenosti i nesigurnosti egzistencijalnih situacija borbe, patnje, podređenosti slučaju i nepouzdanosti svijeta naslućuje transcendenciju, ili obuhvatno, koje agnostici drže Jednim, a vjernici Trojednim Bogom. Takva granična situacija bespomoćnosti i podređenosti slučaju zasigurno je i seizmički udar koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu, čega se Milinović dohvaća u pjesmi Potres u Zagrebu. Početni stihovi govore o vrisci, panici i strci, uzdasima bola, a pjesma završava: »Sivo jutro / posijalo nevolju // U trenu / uništene godine stvaralaštva // Ranjeni grad / ovila tama // Tisuće / tisuće molbi i molitava / dižu se / i lete k tebi Bože«.

K tome se Jozo Joko Milinović dohvaća djetinj¬stva, muško-ženskih odnosa, modernoga braka, otuđenosti koju donosi suvremena telekomunikacijska tehnologija, govori o okusu gorčine i varljivim užitcima, utkanim snovima i zagrljaju kamena, dosluhu s predcima, oproštaju od preminulih prijatelja, o zavičaju i domovini, demokraciji i politici. Civilizacijski pesimizam susreće se i dijalektički spreže s eshatološkim optimizmom, a izmicanje negativnim aspektima duha vremena događa se istodobno s egzistencijalističkim propinjanjem prema neuhvatljivomu i transcendentnomu, u isti mah bliskomu izvanvremenom Bogu. S lakoćom nižući riječi i ljušteći njihove slojeve, tkajući tanano ali snažno verbalno tkivo pjesme, Milinović se doima najizravnijim kada govori o predcima i Imotskoj krajini, koja mu se nadaje kao kozmički locus amoenus, zavičaj ujedno sladak i trpak. Poseban je to susret neposrednosti i refleksivnosti, lokalnosti i univerzalnosti, biološkog i eshatološkog života, o čemu osobitom izražajnošću svjedoče stihovi pjesme Moji preci, koja počinje: »Iza Podbiokovlja / stekli su snagu življenja / i dar snalaženja // Hranili su se / ljepotom oskudice«, a završava: »Na kraju životnog puta / Uz krunicu i sveto pomazanje / opraštali su se od svojih / predajući dušu Bogu«.

Osluškujući utrobu zemlje, gledajući njezinu kamenu fizionomiju dalmatinskoga krša, pjesnik osjeća titraje života koji uvijek kao životonosni odjek izranjaju iz umiranja i smrti. Uz motiv kamena često spominje zmije, primjerice u navedenoj pjesmi Moji preci: »Po goleti kamene pustinje / gasili žeđ // Provlačili se kroz šipražje / u kojem se / samo vonj zmija osjećao«. Nije teško razaznati supostojanje i prožimanje pretkršćanske slavenske mitologije i kršćanske vjere u život vječni koji dokida biološku smrt. Sile Reda starim je Slavenima predstavljao Gromovnik odnosno Perun, a sile Nereda utjelovljivala je Zmija odnosno Veles. Važno je k tome uvidjeti da Perun zmiju ubija, ali je ne usmrćuje. To je Radoslav Katičić u knjizi Božanski boj ovako objasnio: »Temeljno je značenje praslavenskoga ubiti ʹudaranjem uklonitiʹ, upravo ʹukloniti s poprištaʹ, a ne nužno ʹudariti do smrtiʹ. […]. Kako je Perunov protivnik i sam bog, dakle besmrtan, teško je zamisliti da bi, kada ga taj ʹubijeʹ, bio doista mrtav.« Izvrsno to izražava Jozo Joko Milinović sintagmom »vonj zmija«, gdje vonj kao netjelesna pojavnost upućuje na uklonjene zmije i istodobno na njihovu neiskorjenjivu prisutnost u neprestanim izmjenama dobra i zla, života i smrti. Onkraj i iznad svih pretkršćanskih predaja kršćanski križ ima prvu i posljednju riječ, o čemu Milinović u Odi zavičaju kaže: »U tišini / dugih besanih noći / slušam ti zov // Pod teretom križa / ti si mi mjesto hodočašća / i okrjepa koja protječe / žilama ljubavi«.

Pjesnička zbirka Hirovito vrijeme unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivoga svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.

Naposljetku bih uvjereno ustanovio da je u tome najveća vrijednost ove pjesničke zbirke te ju zdušno preporučujem čitateljstvu otvorenomu poeziji koja nije samo emotivni spomenar i zbirka zapamćenih psihičkih odraza nego i refleksivna anatomija života u obuhvatnosti njegovih mnogolikih pojava i širokih izražajnih registara.

Marito Mihovil Letica

MINIJATURE Alka Pintarić

Poezija

MINIJATURE

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor: Ivan Bekavac Basić

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Tvrde

Broj stranica: 108

Format: 11 x 16,5

ISBN: 978-953-8136-89-4

Maloporodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

minijature-naslovnica

MINIJATURE Alka Pintarić

MINIJATURE Alka Pintarić Urednica: Zorka Jekić Pogovor: Ivan Bekavac Basić Design korice: Božidar Bekavac Basić Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Tvrde Broj stranica: 108 Format: 11 x 16,5 ISBN: 978-953-8136-89-4

11,00 EUR

Pogovor

Alka Pintarić: Minijature. Trenutci za Krista

Pjesnikinja Alka Pintarić (r. 1938.) po obrazovanju romanist tek u kasnijim godinama svog života počela je bilježiti svoje pjesme i ovo je dvanaesta samostalna knjiga u papirnom izdanju prema katalogu NSK-a. Također je još zastupljena svojim radovima u časopisima i skupnim izdanjima. Sama nas u svom životopisu podsjeća na vrijeme kad je učinila „munjevit iskorak u sferu duha u nikad do kraja shvatljiv i dohvatljiv misterij Stvoritelja i stvorenog“. U tom „traganju za smislom života“ bitno joj je pomogao učitelj dr. Tomislav Ivančić, sada već pokojni, redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

U ovom osvrtu to navodim iz autoričine biografije jer joj je očito stalo da čitatelj dozna iz kojeg je izvora crpla teme svojega nadahnuća i u posljednjih desetak godina objavila svoje samostalne knjige.

I ova zbirka od kojih devedeset kraćih pjesama svjedoči o tome. Autorica ju je naslovila Minijature dodajući podnaslov Trenutci za Krista, posvećena je „svima koji u ovim stihovima čuju Krista“. Štoviše autorica bilježi vrijeme nastanka knjige te piše „zbirka nastala u Velikom tjednu 2018“.

Dakle, donekle ove napomene sile autora ovih redaka da se drži naputaka same autorice i pokuša iznutra razumjeti i tumačiti ovu zbirku pjesama. Vrijeme intenzivnog proživljavanja kršćanske poruke zbiva se upravo u Velikom tjednu, od Cvjetne nedjelje do uskrsnog jutra. Tu je zasvakog kršćanina sažeta sva tragika i veličina čovjeka koju je sažeo u dvije riječi Rimljanin Pilat – ecce homo. Tu je obasipanje čovjeka Isusa palminim grančicama i cvijećem, tu je svečana večera s učenicima, tu je na djelu izdaja i na kraju taj isti puk sutradan po večeri viče – raspni ga, raspni! I posluša ih Pilat, predstavnik rimske vlasti, opra ruke i reče eto vam ga pa činiti kako ste naumili. I Isus na križu reče – gotovo je, a uz Isusa osta samo majka i učenik Ivan. No, obrat koji se dogodio u nedjeljno jutro i anđelov pozdrav, ženama koje dođoše na grob, nema ga tu – uskrsnuo je, potvrdiše da taj Isus Nazarećanin nije samo čovjek, on je Pomazanik, Mesija, Krist, on je štoviše Sin Božji – Logos, Riječ, kako zapisa Ivan u svom evanđelju – Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog (Iv 1,1).

U tom ozračju Velikog tjedna i intenzivnih razmišljanja naša je autorica sazdala hvalevrijednu zbirku pjesama. Sama će zapisati to u pjesmi:

Koliko hvale moraju prevaliti usne moje

Kojeg li zanosa

Kojeg divljenja…!

U jednom času dao si mi

riječi razigrane

da po njima čujem

RIJEČ

mene izabrao da je nosim…

Tako miljenica Kralja

postadoh.

Čovjek razapet između dobrog činjenja i grijeha, između vjere i nevjere, prožet nadom i vjerom očekuje da se nađe u Ljubavi koja jedina ostaje. A na tom putu postajā puno je posrtaja i ustajanja, puno propitivanja, puno izdaja i nevjera. U intenzitetu tog velikotjednog razmišljanja naša će autorica zapisati na Veliki četvrtak 2018. godine ovu pjesmu.

Posljednji je dan

Večera čeka

Gospodar i sluga za

istim stolom…

Prijateljstvo i izdaja

Vjera ili nevjera…?!

pitanje je časa

u vremenu…

Ona je mislima na Veliki petak na Golgoti i želi Isusovu Muku utisnuti u svoju bol i da je ponese kad bude silazila polako u svoj svagdan. I ono što svakog smrtnika pozemljara muči, to je grob koji nas čeka pa u svom razmišljanju pred Isusovim grobom kaže:

Klečim pred Tvojim

grobom

i punim i praznim

Pokušavam ući u tajnu

Boga i Čovjeka…

Ali mi ona

Svakim novim razmišljanjem

sve više izmiče…

Još će u dvije sljedeće pjesme tematizirati uskrsni početak, zatim iskazuje žudnju za sjedinjenjem s Bogom i obraća se pravednosti Božjoj ovim stihovima:

Pravednost je Tvoja

bjelja od snijega;

hoću li čekati

dugo

da me po njoj

oblikuješ…

Jer zastori padaju

svakog dana i

priječe

da uistinu vidim

tko sam

No, stvarnost je takva da ju želimo preskočiti, a često poželimo „O, da je barem nema!“.

Vječna čežnja čovjeka smrtnika očituje se u želji da ostane tu među živima na zemlji. Tema je to mnogih pjesnika, a posebno je izražena u Horacija u tri riječi – non omnis moriar neću sav umrijeti jer sam, reći će Horacije u sljedećim stihovima, svojim pjesmama sebi sagradio spomenik vječniji od mjedi. Tako i naša autorica završava svoju zbirku ovom pjesmom:

Opjevaj svoju ljubav

strasnu

i zatvori u kocku;

ostavi je na klupi

da bude igračka

u rukama djeteta i

starca

il’ slučajnog prolaznika

kad tebe više ne bude

Ovaj kratak osvrt o pjesmama nastalim u trenutcima intenzivnih promišljanja ljudske egzistencije u vrijeme sjećanja na povijesna zbivanja kad se Bog na poseban način očitovao u ljudskoj povijesti samo je dio mozaika koji je satkala naša pjesnikinja, a na čitatelju je da uzme knjigu u ruke i da zajedno s autoricom prati njezin slijed misli koji je prožet čežnjom za blizinom i ljubavi iskrenom i dubljom od morskih dubina… A tko nije!?

Ivan Bekavac Basić

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA

Sanja Franković

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković

Recenzenti: Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić

Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski)

Lektura sažetaka: Silvia Bertoni (talijanski)

Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Korice: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi uvez

Broj stranica: 392 str.

Format: B5

Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković

VRIJEME ZVONIKA GRADOVA I POJEDINACA Sanja Franković Urednica: Zorka Jekić Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Bošković Izv. prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić Lektura sažetaka: Mark Collins (engleski) Silvia Bertoni (talijanski) Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić Korice: Nediljko Bekavac Basić Uvez: Tvrdi uvez Broj stranica: 392 str. Format: B5 Maloprodajna cijena: 315,00 kn (43,00 €)

43,00 EUR

Kratki opis knjige:

Knjiga razmatra pripovjedna i kulturna obilježja hrvatskih povijesnih romana objavljenih od 1990. do 2010. godine. Unatoč prevlasti novoga povijesnoga romana, opstaju i primjeri klasične inačice. Temeljna im je razlika njihov koncept povijesti: novi povijesni roman ideju povijesti kao učiteljice života zamjenjuje predodžbom povijesti kao ponavljanja usuda iz kojega se ne uči za budućnost. Romani klasične inačice čuvaju uspomenu na znamenite pretke koji su se žrtvovali za domovinu, poučavaju mlade da zlo biva poraženo i vjeruju u pozitivan ishod borbe za nacionalnu samostalnost.

Uvodni dio knjige donosi književnopovijesnu evoluciju žanra od njegovih početaka u devetnaestome stoljeću do paradigmatskih inačica tijekom dvadesetoga stoljeća.

Središnji je dio podijeljen prema fokalizatorima koji pripovijedaju o povijesti: vladarima ili njihovim pratiteljima, članovima obitelji i različitim glasovima kojima pripovjedač daje prostor da pripovijedaju o činjenicama društvene kronike. Trojnoj podjeli odgovara i promjena kulturnih simbola tijekom povijesnih razdoblja. Najstarija simbolika, povezana s vladarima i nacijom, u novovjekovlju i suvremenome dobu zamjenjuje se simbolima obiteljske genealogije te elementima svojstvenima lokalnoj sredini ili onima koji su univerzalna svojina. Poglavlja o vremenu i prostoru potvrđuju krizni ontološki status pojedinca i društva zbog gubitka oslonca u tradicionalnim nacionalnim, obiteljskim i vjerskim vrijednostima.

Završni dio knjige sadrži zaključak o neprevladanu rodnom stereotipu u hrvatskome povijesnome romanu, što je vidljivo u načinu kako književnici i književnice pristupaju povijesti i oblikovanju muških i ženskih likova. Zajedničko im je povezivanje muških članova obitelji s društvenim životom i ideologijom, a ženskih likova sa životom obitelji. Ovaj stereotip nestaje u trećoj skupini romana, gdje obitelj više ne oponira društvu, nego je pojedinac sâm suočen s društvom, u kojemu je njegova veza s obitelji, domovinom i tradicionalnim vrijednostima slomljena ili podčinjena represiji društvenoga poretka.

Može se zaključiti da odabrani korpus hrvatskih povijesnih romana slijedi put od kolektivizma preko opreke obitelji i povijesti do individualizma, u kojemu je pojedinac, izmješten iz obitelji i društva, odgovoran za samoga sebe. U takvoj je perspektivi jezik jedino čvrsto polazište za govor o povijesti.

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI

Ljerka Car Matutinović

Urednica: Zorka Jekić

Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica

Uvez: Tvrde korice

Broj stranica: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović

SVE MOJE LJUBAVI Ljerka Car Matutinović Urednica: Zorka Jekić Sunakladnik: Irena Krmpotić; Gradska knjižnica Crikvenica Uvez: Tvrde korice Broj stranica: 112 Format: A5 Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

14,00 EUR

Kratki opis knjige:

Književnica Ljerka Car Matutinović vrsna je pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica i književnica za djecu. Uz svoje književno stvaralaštvo posvetila se prevođenju s talijanskog jezika.

Zbirka Sve moje ljubavi sadrži izbor prepjeva njezine poezije na talijanski, španjolski i portugalski jezik. Pjesme na talijanski prepjevali su: Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i Ljerka Car Matutinović. Na španjolski pjesme je prepjevala Željka Lovrenčić, a na portugalski Meri Grubić. U svojim pjesmama pjesnikinja Ljerka Car Matutinović uspostavlja ravnovjesje emocija i duhovnosti. Prepoznatljiva je po svojim stihovima čudesne simbolike i osebujnog ritma. Unutarnjom snagom i ljepotom svojih pjesama izriče duboku nježnost i otvorenost prema svijetu. Ona pjeva o prostorima, o gradovima, o ljudima, o anđelima, o zavičaju i o djetinjstvu. Njena zaljubljenost u život otkriva radost bivstvovanja i radost stvaralaštva. Poezija je za nju “način kako se živi” (Rimbaud). “Sjećanje je oblik života”, pjeva pjesnikinja, “slušajući šum vjetra u granama”: “moje srce obnavlja nekorisne susrete i čudne rastanke pod krošnjama topola.”

Svoju ljubav prema riječima pjesnikinja obnavlja blistavim očima, jer “ne umiru ljubavi prave, ostaju u nama”. U poeziji “udaljenosti su kadikad bliskost, približavaju se negdašnjem ushitu”. Ljerka Car Matutinović sačuvala je ushit za poeziju, za život poezije, za život, uopće. Svojim zapaženim opusom (20 zbirki pjesama) pjesnikinja Ljerka Car Matutinović pripada vrhu suvremene hrvatske poezije. I ova višejezična zbirka “Sve moje ljubavi” svjedoči o tome.

Zorka Jekić

DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić

Lektorirala: Tena Babić Sesar

Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 314 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

DVIJE VERONIKE Jadranka Ivandić Zimić

Urednica: Zorka Jekić Lektorirala: Tena Babić Sesar Crtež na naslovnoj korici: Ivana Mrčela, Dvije Veronike Uvez: Tvrde korice Br. str.: 314 str. Format: A5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

O autorici

Dr. sc. Jadranka Ivandić Zimić rođena je 15. veljače 1965. u Zavidovićima u Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Zagrebu. Već 18 godina radi u području suzbijanja zlouporabe droga, a u svojoj je profesionalnoj karijeri radila i volontirala u nizu socijalnih i zdravstvenih ustanova te udruga. Svojim je prethodnim objavljenim naslovima pokazala zanimanje za široku paletu rodova i žanrova književnosti, od poezije, preko kratke priče, do pripovijedaka za djecu s poetskim nagnućima. Napisala je više od sto pjesama, tridesetak kratkih priča, kratki roman Praznina i zbirku priča za djecu i mlade Neobična jutra jedne obične Flekice koji su 2016. i 2018. objavljeni u nakladi  “Edicije Božičević”. Njezina zbirka priča Zvala sam se Ljerka osvojila je I. nagradu na Anonimnom natječaju za najbolji prozni rukopis osječkog Ogranka Matice hrvatske za 2015. godinu, a u 2018. godini isti je nakladnik objavio proširenu inačicu navedene zbirke. Dio njezine poezije i proze objavljen je 2014. u zborniku Kluba kreativnih žena „Oberon“.


Pogovor romanu DVIJE VERONIKE

Jadranka Ivandić Zimić nikako nije debitantica na hrvatskoj književnoj sceni. Godine 2016. u izdanju Edicije Božićević objavljena joj je zbirka od sedam kratkih priča usmjerenih k djeci i tinejdžerima, a okupljenih pod naslovom Neobična jutra jedne obične Flekice, uz ilustracije Antonije Marinić. Sljedeće je godine pobijedila na 8. Anonimnom natječaju za najbolju neobjavljenu prozu osječkog Ogranka Matice hrvatske s rukopisom zbirke kratkih priča naslovljenim Zvala sam se Ljerka koji je i cjelosno objavljen kod istoga izdavača 2018. godine. Riječ je o crnohumornoj prozi u kojoj je autorica pripovjedno vješto izrađivala i povezivala sličice jakih povijesnih momenata u Bosni i Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća trudeći se prikazati raznovrsne oblike ideoloških zastranjivanja koji rezultiraju tragičnim životnim pričama onih socijalno i klasno najnižih, a time i široj recepciji najprepoznatljivijih. Pri tomu se nisu nerijetki melodramatski trenuci, postavljeni u funkciji izazivanja empatije u čitateljstva, doimali romantičarski klišeizirano i patetično jer autorica nije izbjegavala prostorno i socijalno bojanje diskursa likova koji se upražnjavao katkada i u psovci.

Psovkom, a bez vulgarnosti, zapravo se zaključuju poglavlja unutar te proze Jadranke Ivandić Zimić čime se zapravo iznosi zaključna vrijednosna prosudba o različitim ideologijama koje su pronašle plodno tlo na našim prostorima. Tako da je u toj nagrađenoj prozi zapravo motivsko polazište vezano uz jednakost, pomirenje, ekumenizam svih različitosti pronalažljivih i danas na nama blizom i poznatom dijelu brdovitog Balkana.

Upravo u zbirci Zvala sam se Ljerka jasno dolaze do izražaja nacionalne aspiracije, kolektivni mitovi i etičke dileme zajednice koje nezaustavljeno obitavaju na našim prostorima nekolicinu stoljeća. A sve to u inteligentno sročenoj, recepcijski pristupačnoj i primamljivoj knjizi Jadranke Ivandić Zimić. Zbirci priča koje počivaju na pretpostavci o povijesnoj usporedbi i analogiji koja se pak konstruira u čitateljevoj svijesti u procesu uspoređivanja prikazane prošlosti i recipijentove današnjice. Autorica zapravo inzistira na analogijama između prošlosti i sadašnjosti te tako upozorava na zakonomjernost i reverzibilnost povijesnih procesa. I to ne intelektualistički namrgođeno, već inteligentno zaigrano.

Sve je to bila svojevrsna priprema za pisanje pseudopovijesnog romana Dvije Veronike koji autorica formalno gradi na tristo pet stranica raspoređenih u šezdeset i devet poglavlja. Isprepletene su dvije fabule koje nam otkrivaju da Jadranka Ivandić Zimić u fokusu interesa zadržava legende o Veroniki Desinićkoj, preciznije strastvenu i nezakonitu, na koncu i tragičnu ljubavnu priču između lijepe pučanke Veronike i grofa Fridrika II. Celjskog u srednjovjekovnoj atmosferi Velikog Tabora, trudeći se zabilježiti i socijalno-povijesni kontekst čime osnovna fabula iz romantičarskog ozračja izmiče u prostore realističkih narativnih strategija u kojem socijalno-političko okružje upravlja sentimentom protagonista.

Podsjetimo kako su legende o Veroniki Desinićkoj bile temeljem mnogih književnih, ali i glazbenih, plesnih i filmskih uradaka od konca 19. st. pa sve do danas. U ovoj prigodi posebno se moramo prisjetiti romana: Dragošićeve Crne kraljice (1898.), Zagorske ruže Hinka Davile (1899.) te Tomićeve povijesne tragedije u četiri čina Veronika Desinićka (1904.). Zapišimo i kako je unutar glazbene i plesne umjetnosti legenda nazočna kroz Bobićev i Bogdanićev folklorni balet s pjevanjem Veronika Desinićka, praizveden u Varaždinu početkom 2007. godine, a tema je provedena i u hrvatskom igranom filmu Kalvarija iz 1996. godine nezavisne produkcije koji se bavi ljubavno-erotskom i religioznom tematikom, a čiju režiju i scenarij potpisuje Zvonimir Maycug.

No ono što prozni rukopis Jadranke Ivandić Zimić odvaja od većine spomenutih književnih produkata, koji izvorište pronalaze u legendi o Veroniki Desinićkoj, ponajprije na razini sociemskih i psihemskih narativnih figura, jest uvođenje paralelne fabule koja vrijeme radnje iznalazi u nedavnoj prošlosti a u kojoj se druga mlada Veronika zaljubljuje u oženjenog muškarca, svog profesora biologije te zbog nesretne i zabranjene ljubavi, uslijed obiteljsko-političkog okružja u kojem stasava, 90-ih godina dvadesetog stoljeća izvršava samoubojstvo u Bidružici, domu za psihički bolesne osobe u Desiniću – u mjestu u kojem su nekoć bile štale grofova Celjskih.

Stoga se u pseudopovijesnom romanu Jadranke Ivandić Zimić, a parafrazirajući zapažanja Viktora Žmegača i Krešimira Nemeca, slijedi i očituje – kroz primarnu, povijesnu fabulu – romantičarska težnja za daljinom i prošlošću, za pustolovinama i snažnim, strastvenim karakterima, za svime što nije dio suvremenosti pa je podložno idealizaciji. No ova knjiga daje nam za pravo govoriti i o stvarnom približavanju prošlosti i to kroz zrcaljenje kompleksnih međuljudskih odnosa unutar druge, suvremene ljubavne fabule, u kojoj se kroz obiteljsko i ideološko zastranjivanje od ljudskosti umjetnički oživljuju fundamentalne crte povijesno legendarnog ljubavnog odnosa te se time u cjelovitom romanu zapaža težnja za vjernim slikanjem kulturno-povijesnih pojedinosti.

Narativnu progresiju autorica bazira na objektivizaciji i rekonstrukciji povijesnih zbivanja nastalih kao rezultat istraživanja autentičnih povijesnih i medicinskih dokumenata, ali i kulturoloških produkata koji svoj izvor imaju u legendama Velikog Tabora. Time se čitatelju sugestivno dočarava koji su društveni i ljudski motivi tjerali ljude da misle, osjećaju i djeluju baš tako kako su u povijesnoj zbilji zaista i činili te se umnaža vjernost u prikazivanju sredine, kulturnih i socijalnih prilika – stvarnost se prikazuje kroz povijest.

Nastavljaju se Dvije Veronike na tradiciju koju izgrađuju u nas August Šenoa, Josip Eugen Tomić, Higin Dragošić i autorici najbliža Marija Jurić Zagorka, a po uzoru na slavnog Škota Waltera Scotta i oca i sina Dumasa u smislu tipološkog nacionalno-funkcionalnog shvaćanja literature. Povijesni roman šenoinskog tipa, a koji izgrađuje Jadranka Ivandić Zimić, ima unutar novije hrvatske književnosti povlašten status kao prva kanonizirana prozna forma uz pomoć koje je formirana prva hrvatska čitateljska publika na vlastitom jeziku. U paradigmi povijesnog romana koji slijedi autorica prepoznat je umjetnički oblik u kojem i ovaj put jasno dolaze do izražaja etičke dileme zajednice te je upravo to osnovna idejna vodilja u izgradnji Dvije Veronike. Spajajući nacionalnu i socijalnu komponentu s poznatom legendom, oživljujući povijesnu Veroniku uz pomoć njezine suvremene sestre blizanke, Jadranka Ivandić Zimić planira i oblikuje povijesni roman koji se idealno uklapa u horizont očekivanja suvremenog čitatelja.

Izv. prof. dr. sc. Ivan Trojan

Katedra za hrvatsku književnost

Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskim književnim časopisima 19. stoljeća

IMAGO ITALIAE

Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti:

dr. sc. Inoslav Bešker

dr.sc. Dubravka Bouša

Slika na naslovnici: Dante Gabriel Rossetti, Danteov San

Priprema za tisak, grafičko oblikovanje i oblikovanje naslovnice:

Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrde korice

Br. str.: 304

Format: B5

Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

IMAGO ITALIAE Zdravka Krpina

Urednica: Zorka Jekić Br. str.: 304 Format: B5 Maloprodajna cijena 199,50 kn (27,00 €)

27,00 EUR

Izvadak iz recenzije

Djelo IMAGO ITALIAE autorice Zdravke Krpine je po sadržaju i formi komparatističko multidisciplinarno znanstveno djelo, s elementima kulturalnih studija i imagologije, koje se oslanja i na metode J. Cullera. Veći dio sadrži elemente autoričine doktorske disertacije “Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskoj književnoj periodici XIX. stoljeća” obranjene 2016. na Sveučilištu u Splitu. Građu iz disertacije autorica je mjestimice sažela, te dodatno dopunila i obogatila. Oko dvije petine teksta čini nov sadržaj, rezultat naknadnih istraživanja, pri čemu su ponajviše tematski zastupljeni žensko pismo u onodobnoj Italiji, zatim pojmovi junaštva, časti, odnosno morala, razmotreni komparativno, te uloga individue u stvaranju kulturnog identiteta, odnosno prerađen i dorađen.

Zdravka Krpina u svom djelu problematizira hrvatsko-talijanske odnose u razdoblju od ilirskog pokreta i romantizma kao stilske formacije do vremena moderne (1835.-1903.), sadržanu u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze) i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih intelektualnih krugova. Medijska slika časopisa 19. stoljeća odijeljena je od današnjeg recipijenta više od stotinu godina, njegov odmak je povećan, a način gledanja promijenjen.

Odlučivši se za imagološko-kulturalan pristup, po definiciji multidisciplinaran, autorica se upustila u riskantan hod izvan uvriježenih kolotečina. Tu treba kao ključan naglasiti komparativan interkulturni element njezina rada, koji na teorijskoj razini iznesene analizirane pojave i probleme povezuje s „međuprostorom“ književnosti i kultura kao čvrsto shvaćenih ili zadanih nacionalnih modela. Tu poredbenu analizu naglašavamo u kontekstu pojava koje su književnoteorijski još nedovoljno analizirane u kontaktnom okružju Hrvatske, kako s južnoslavenskim, tako i s ugarskim, germanskim, odnosno romanskim svijetom. Te se pojave uočavaju na rubovima različito obilježenih svojedobno neokolonijalnih pa postkolonijalnih prostora koji su kulturološki redefinirali i hrvatski prostor, na sjecištu Gavazzijevih kulturalnih areala, kao mediteranski, srednjoevropski, odnosno balkanski, eventualno i orijentalni, u svakom slučaju prijelazan.

                                                                                    dr. sc. Inoslav Bešker, red. prof.

Veza hrvatske kulture s talijanskom kulturom specifična je i u kulturološkom smislu nadnanacionalna jer je Italija prerasla odavna u svojevrstan simbol, zadobivši značajke koje se ne mogu podvesti pod jednostavne uobičajene nazivnike pojedinih nacionalnih književnosti. I unutar toga, kulturološki, ali i psihološki složenog odnosa, u neprekidnom kretanju, začini, zrcaljenje i razbijeno staklo tri su odraza uvijek istog obraza. Italija je Hrvatskoj potrebna isto kao zrcalo, u kojem ona nalazi, potvrđuje ili dokazuje svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu prema toj Italiji čiju sliku podsvjesno kreira.

dr. sc. Zdravka Krpina

Hrvojka Mihanović-Salopek KRISTALNI PLOV Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu (iz Vijenca)

Izd. BIAKOVA d.o.o. Zagreb, 2020.

Pjevačica kristalne boje i čistoće glasa ideal je lirskog soprana, muzikalnošću i pojavom nenadmašena od svojih početaka do današnjih dana. Omiljena Jelena (Zrinjski) i Margareta (Faust), iz snova, zamalo je četiri desetljeća provela na pozornici HNK-a. Ostvarila je pedesetak opernih uloga i dvadesetak oratorija. Tristotinjak stranica ispunjeno je podacima iz biografije, repertoara i diskografije, izborom iz kritičkih osvrta, razgovorom s umjetnicom. Posebno je poglavlje monografije, ali i karijere Branke Beretovac, dugogodišnje komorno muziciranje u Hrvatskom sakralnom triju. Nakladnik je Biakova.

Davor Schopf

Luca Signorini ZA VIOLONČELO SOLO Suzana Glavaš

ZA VIOLONČELO SOLO

Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš

Autobiografski roman

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 172

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

ZA VIOLONČELO SOLO Luca Signorini

Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš Autobiografski roman Uvez: Tvrde korice Br. str: 172 Format: A5 Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

17,00 EUR

UVOD U HRVATSKO IZDANJE

Važno je odmah na početku istaknuti da je ovaj hrvatski prijevod Za violončelo solo apsolutno prvi prijevod na strani jezik Signorinijevog autobiografskog romana Per violoncello solo. Predložen je za objavljivanje po želji prevoditeljice, koja autora dobro poznaje, ali i po tome što to djelo, u suvremenoj talijanskoj književnosti, zauzima visoko mjesto i ima doista rijetke odlike: autor joj je profesionalni violončelist i odličan priznati spisatelj. Odabrati ga za prevođenje iz uvjerenja i ljubavi bilo je lako jer roman već kod prvog čitanja osvaja čitatelja iskrenošću i ljepotom naracije, važnošću ispričanih priča, profinjenim društvenim angažmanom te umjetničkim promišljanjima svih vrsta, od glazbe do slikarstva, povijesti i poezije, antropologije i religijâ, sociologije i jezika, glazbenog pedagoškog rada i kritiziranja metodike istog. Sve to kroz život jednog običnog čovjeka, koji je velikim trudom i radom na sebi, ali i padovima u alkoholizam i beznađe, uspio ostvariti violončelističku svjetsku karijeru i uspeti se na vrh društvene ljestvice.

      Ugoda čitanja i prigoda za brojnim iluminacijama čitatelja, na svakoj od tih razina iščitavanja, pravi su melem za dušu i prava svečanost Signorinijeve razvidne erudicije i svestranog enciklopedizma. U spiralnoj gradnji fabule ima simfonijskog ugođaja i slikarskih poteza kistom, ima spiritualnosti i egzistencijalizma, nihilizma i klasicizma, ali i građanskog angažmana te ponajviše humaniteta i ljubavi prema bližnjima, bilo da su oni roditelji, prijatelji, vlastiti nastavnici ili đaci, nezanci iz drugih kulturâ, tek obični usputni prolaznici.

      Dragocjeno je to štivo, koje će, nadam se, biti dobrodošlo i korisno u hrvatskoj sredini. Kako god bilo, sigurna sam da će je uvelike oplemeniti.

      Zahvaljujem nakladniku Biakova iz Zagreba što je u nas vjerovao.

                                                                                           Suzana Glavaš

____________________________________________________________________________________________

*****************************

Jezik, potreban da bi se ispričala priča, nije sačinjen samo od grafema i semantičkih sadržaja. Napisane riječi, onkraj slova samih po sebi, teže projekciji u različite dimenzije. Ako se to dogodi, prepoznaje se stil. Zamjećuju ga primatelji teksta u kojem je moguće uočiti raznovrsne izričajne razine.

Već samim naslovom romana Luca Signorini navodi čitatelja da se suoči s više glasova, odjeka jedne životne putanje sačinjene od mnogih života koji promiču, naizmjence ili usporedni, duž puta jedne kaleidoskopske i nevjerojatne stvarnosti koja se doima čak nadrealnom, na rubu jedne provalije gdje se okrutnom igrom sudbine riskira propast koja će tek na kraju biti izbjegnuta.

Glazba kao metafora života i zvuk violončela koji je kontrapjev jednom drugom, njemu istovjetnom, ljudskogm glasu. Odavde kreće priča. Čitatelju je odmah jasno i od prvih redaka uči pravila igre, više ili manje razvidne, koja je sva u prekidima i lomovima.

Poput slika na izložbi, odlomci, jedan za drugim i svaki za sebe stvaraju različita ozračja na jasnoj podlozi jedne svježe priče iako, po mnogočemu, proživljene već odavna u našem sjećanju. Poslijeratno razdoblje koje ustupa mjesto ekonomskom boomu, seksualna revolucija koja u olovnim godinama nasrće poput dijaboličke perverzije.

Promišljanje vodi prizivanju još starijih razdoblja: opustošenje ratom čije su posljedice još uvijek aktualne i koje, ušavši u kolektivnu svijest kao uzrok lošeg življenja, ipak ne uspijevaju posve joj opravdati stravične deformacije.

 Slika osobe koja iz tog izranja, više ili manje u središtu raznih tableauxa – Kinderszenen- Lehrjahre- Scènes de vie-Phantasiestücke – oblikuje se sad u jasnim crtama sad u sfumaturama koje dosežu poništavanje sebe. Nad njom lebdi sjena drvenog glazbala čiji oblik, mek poput tijela žene, zavodnički i prijeteći istodobno, ostaje sveprisutan tijekom čitavog života. Ja vidi sebe preko napetih žica i vibracija gudala čija se melodija zaustavlja na visokim tonovima krika, bez solucije pada.  

Evoluciji jezika odgovara slična evolucija glazbe? To je ono o čemu se pita Boulez, te zaključuje da «glazbena evolucija prije svega obvezuje na tehničke pojmove i podliježe relevantnim promjenama leksika i sintakse, mutacijama koje su mnogo radikalnije od onih koje će ikada moći pretrpjeti jezik.» Tragedija je sva u tom otpadu koji uvjetuje, osim te iste vježbe očuđenja, svaku gestu ili ponašanje, nepovratno podvrgnutu inicijacijskoj praksi u dobi u kojoj još nema svijesti. Sjećanja koja naviru  – iz doba djetinjstva ili puberteta, iz mladosti koja je jako brzo protekla ili iz tek nastupajućeg zrelog doba  – zaustavljaju se na crti pentagrama, neriješenog rebusa tajne postojanja. Poput nota, na tom pentagramu, oživljuju i brzo nestaju, u ritmičkom skandiranju koje ne ostavlja mogućnost predaha, profili muškaraca i žena. Zauzimaju prostor od tek nekoliko riječi. Rijetko se tek opet pojavljuju kao motivi u formuli podložnoj neprekidnoj varijaciji. Glazba, izvođena, slušana, protumačena u svojim najtajnovitijim nabojima, na koncu uvijek potpuno pobjeđuje. Katkada je kao kakvo prokletstvo koje se ne može izbjeći, vrlo često priželjkivani bijeg od svijeta koji kao da ne nudi drugo osim razočaranja i prijevara.

Indirektno, autobiografsko svjedočanstvo, prožeto dubokim ispaštanjem jednog velikog umjetnika, koji žanje aplauze diljem svijeta, nudi mnoga pitanja, osuđena da ostanu bez odgovora. Prvo od njih je pitanje koje se odnosi na povlašteno mjesto umjetničke glazbe u suvremenom društvu u kojem potrošački zakon teži poništavanju različitih vrijednosti proizvodâ ponuđenih na tržištu. A, posljedično tome, i smisao koji može imati cijena koju na egzistencijalnoj razini valja platiti za postizanje visoke profesionalne razine namijenjene, u najboljem slučaju, da bude prepozata kao l’ espace d’un matin. I još k tome, kakvu poruku prenijeti mladima koji se, unatoč svemu, i dan danas, suočavaju s tako smjelim životnim putevima. Naposljetku: koliko zadovoljstva bavljenja glazbom preostaje onome tko je prisiljen podnositi stres kontinuirane kompeticije i svjestan je toga da ono što je naučio, najvećim dijelom pod cijenu neizrecivih žrtvi, biva primljeno kao čista aktrobatska predstava, koju je nemoguće odvojiti od beskonačnih sadržaja glazbenoga djela.

No upravo iz tog pažljivog, pretrpljenog, iščitavanja partitura, koje su bile prava muka za onoga tko ih je bez predaha proučavao za nastupajuću izvedbu, izvija se lirski pjev glasa u kojem harmonije odjekuju u jeci duše.  

Muzika, Bachova, Beethovenova, Schumannova, Brahmsova, Debussyeva – ali i ona  mnogima nepoznata kao Cassadòova, Regerova, Dallapiccolina, Sciarrinova, napisana za violončelo solo, ili kao ljubavna priča između Siegmunda i Sieglinde, u prvom činu Walkürija, koju Wagner u «Ein Violoncelle allein» namjenjuje violončelu –  iskupljuje sve, čak i bol. Kroz prekrasan zvuk što ga uspijeva izvući iz svog drevnog glazbala, Signorini gradi priču s naglascima koji pogađaju ravno u srce.  

Prizori koji otvaraju pogled na njegove gradove, Rim, Volterru, Napulj, imaju različite zvučne podloge. Vjeran stilu koji privilegira modulaciju, poželjno udaljenim tonovima, ostavlja malo prostora očekivanjima i začuđuje čitatelja, kad se tome najmanje nada. Njegova galerija likova gubi odmah pozadinu toskanskih slikara makjajola, među kojima i jedan njegov prezimenjak, ne bi li se sasvim jasno razvila u Disneyeve likove kao groteskne siluete opsesivnih duhova, praznine onkraj crteža, stripove kao  Il Monello (Mangup), redom precizno citirane.   

Potom tama i muk.

Na pozornici nijemi odsjaj glazbene sjenice gotovo ljudskih razmjera s kopljem zabodenim u ježa.

Jedno violončelo solo.

                                                                                            Marina Myrhofer

Hrvojka Mihanović-Salopek KRISTALNI PLOV Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

KRISTALNI PLOV

Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu

Uvez: Tvrde korice

Br. str: 310

Format: 220 x 300 mm

Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

KRISTALNI PLOV Hrvojka Mihanović-Salopek

Glazbenoumjetnička djelatnost Branke Beretovac-operne prvakinje HNK u Zagrebu Uvez: Tvrde korice Br. str: 310 Format: 220 x 300 mm Maloprodajna cijena 294,00 kn (39,50 €)

39,50 EUR

Naslov knjige: Plov kristala ( knjiga o opernom i koncertnom djelovanju prvakinje HNK u Zagrebu – Branke Beretovac, povodom  55. obljetnice početka solističkog rada u Zagrebačkom HNK)

Opis knjige:

     U multidisciplinarnoj knjizi (monografiji) o opernom i koncertnom djelovanju dugogodišnje prvakinje HNK u Zagrebu, sopranistice Branke Beretovac bit će prikazani teatrološki, glazbeno-kritički, memoarsko-dokumentarni prikazi, važni ne samo za djelovanje poznate hrvatske glazbene umjetnice i prvakinje HNK u Zagrebu Branke Beretovac, već i značajni materijali  bitni za povijest hrvatskog kazališta u razdoblju od 1964. do 1999. Knjiga će prikazati opširnu biografiju Branke  Beretovac s posebnim naglaskom na njezine sjajne solističke realizacije u predstavama hrvatskih kazališta, ali i brojna sjajna kazališna i koncertna gostovanja diljem Europe među kojima se ističu uloge realizirane u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Kijev, Brno, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M, Beč ( Volksopera i Musikverain). Obuhvatit će se odlična suradnja gđe. Beretovac sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Knjiga će u svom značajnom poglavlju obuhvatiti i memoarska sjećanja Branke Beretovac na njen kazališni život, na suradnju s pojedinim dirigentima i režiserima, njezina zapažanja pa i anegdote vezane uz kazališni i koncertni rad. Pored toga knjiga će sadržavati odabrane izvatke iz kritika i muzikološke osvrte  i stručne prikaze umjetničina rada iz pera Nenada Turkalja,  Zdenke Weber, Jagode Martinčević, Marije Barbieri, Hrvojke Mihanović-Salopek i dr. Prikaz pojedinih opernih i koncertnih rola bit će popraćen izborom iz fotografske dokumentacije. Priređivačica odabira građe je dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, koja će ujedno napraviti i poseban prikaz brojnih koncerata vokalne i sakralne glazbe, posebice s obzirom na činjenicu da je kao orguljašica gotovo dva desetljeća muzicirala zajedno s gđom. Brankom Beretovac u domovini i inozemstvu.  Branka Beretovac dobitnica je više državnih nagrada i priznanja, među kojima možemo istaknuti nagrade „Milka Trnina“, „Josip Štolcer Slavenski“, „Vatroslav Lisinski“ te orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Proglašena je zaslužnom državnom  umjetnicom.

Ova knjiga nastaje i povodom jubileja 55. godišnjice rada gđe. Branke Beretovac, tj. njezinoga prvog solističkog nastupa u Operi HNK u Zagrebu.

U punom sjaju glasa gđa. Beretovac se oprostila ulogom Jelene u „Nikoli Šubiću Zrinskom“ od svoje zagrebačke publike koja ju je ispratila s pozornice ovacijama i dugotrajnim pljeskom, a ova obljetnica njezina rada je prigoda da se  trajno stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj opernoj  i koncertnoj sceni, ali i pruže dragocjeni teatrološki, glazbeni materijali važni za znanstveno proučavanje kazališnog života i repertoara u Hrvatskoj u razdoblju od šezdesetih do kraja devedesetih godina 20. st.      

Branka Beretovac, diplomirala je kao stipendist HNK u Zagrebu solo pjevanje na Muzičkoj  akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Šira, a tijekom školovanja pohađala je Sommerakademie u Salzburgu. Već 1964. debitirala je na sceni HNK u Zagrebu u ulozi Jelene u operi  Nikola Šubić Zrinjski, a  Tijekom 1967./68. stalna je članica Opere Stadt Theater u Bonnu.

Po povratku iz Bonna 1969. postala je stalna solistica opernog ansambla i nositeljica glavnih lirskih rola u matičnoj kući HNK u Zagrebu uz odlične kritike i zapažene pjevačke i glumačke interpretacije opernih likova. Proslavila se  kao: Pamina u  Čarobnoj fruli, Michaela u  Carmen, Euridika u  Orfej i Euridika, Mimi u  La Boheme,  Margareta u  Faustu, Desdemona u  Othellu, Marženka u  Prodanoj nevjesti,  Đula u  Eri  itd. Uspješno je gostovala na  brojnim koncertnim i opernim pozornicama u domovini: “Dubrovačke ljetne igre”, “Splitsko ljeto”, “Operni ljetni festival u Opatiji”, te u inozemstvu: Bonn, Geneva, Monte Carlo, Pariz, Madrid, Petrograd, Moskva, Kijev, Berlin, Salzburg, Brno, Beč, Luxemburg, Zürich, Frankfurt A/M. U Beču je s  Nelson misom gostovala u Musikvereinu gdje je snimila ploču koja je kasnije izdana i compact discu. Također je u bečkoj Volksoperi nastupila kao solist u  Hoffmanovim pričama  uz odlične kritike. Branka Beretovac uspješno je surađivala sa vodećim  domaćim i stranim dirigentima kao što su: Lovro Matačić, Milan Horvat, Milan Sachs, Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Pavle Dešpalj, Nikša Bareza, Milko Kelemen, Igor Kuljerić,  Vjekoslav Šutej, Miro Belamarić, Vladimir Kranjčević, Zoran Juranić, Max Cenčić, Mladen Tarbuk, Aleksandar Kowalsky, Karlo Kraus, Miroslav Salopek, Uroš Lajovic, Jovan Šajnović, Johannes Hans Wolfgang Zender, Friedrich Wolf, kao i brojnim istaknutim redateljima kao što su: Vlado Habunek, Georgij Paro, Petar Šarčević, Kosta Spaić, Krešimir Dolenčić, Wolfgang Kesten i brojni drugi.  Pored toga često je gostovala i stalno surađivala s Riječkom, Splitskom i Osječkom operom, a posebice s orkestrom Zagrebačke filharmonije.

Za dosadašnju glazbenu djelatnost nagrađena je priznanjima “Milka Trnina”, “Josip Štolcer Slavenski”, “Vatroslav Lisinski”, te ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Posebice se može istaknuti umjetničina nadahnuta i vrlo učestala suradnja u domovini i inozemstvu s  maestrom Lovrom pl. Matačićem.

DUŠA I OBLICI Sanda Glavaš

Duša i oblici

DUŠA I OBLICI

Sanda Glavaš

Duhovne cjeline

Uvez: Meke korice

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (14,00 €)

Duša i oblici

DUŠA I OBLICI Sanda Glavaš

Duhovne cjeline Uvez: Meke korice Br. str: 112 Format: A5 Maloprodajna cijena 99,75 kn (14,00 €)

14,00 EUR