Oznaka: biakova

SVAGDAN U PRIČI 

Alka Pintarić

Pjesma u prozi

Uvez: Tvrdi

Br. str: 60

Format: Nestandardni

Maloprodajna cijena: 84,00 kn

LJEPOTA SUTONA

Pjesničko nadahnuće je tajna, kao i vjera s kojom dijeli isti izvor. Lijepo je ovo stanje duha, ovu manifestaciju ljudske samobitnosti, uzvišenosti, pa i transcendencije, usporediti s vjetrom. Vjetar puše nezavisno od naše volje i naših želja, juri onamo kuda ga božanski poredak stvari vodi – dodiruje, gradi, miluje, ubija, ruši i obnavlja život. Možda je bolje umjesto vjetra kazati valovi. Tim više što i Alka Pintarić voli ovakvu usporedbu:

Vali, vali, vi neprijatelji tišine. Gromoglasnim udaranjem milujete hridi već rasparane, izrovane, probodene od pobune vaše. K’o rika jelena odzvanja vaš podivljali hod; šum je to razrušenih iluzija i potopljenih snova što ih dubine vaše kriju i pokreću divljanje razorno – urnebesni zov samoće…

(Iz pjesme „Vali“)

Životno trajanje čini isto. Od rođenja do smrti taj hod, ispunjen nepredvidivim sadržajima, čini nas, dvonošce – ljudima, čini naš život toliko uzbudljivim i neponovljivim. Ne kanim lamentirati o lahoru, već o životu pjesnika, koristeći se životnom putanjom Alke Pintarić.  Ova dama s diplomom profesorice francuskog jezika, intelektualka koja je boravkom u Parizu potvrđivala i obogaćivala vlastito poznavanje dosega francuske uljudbe, da bi se nakon toga vratila u domovinu i posvetila SUVAGU i plemenitoj misiji pomaganja djeci da ovladaju govorom. A potom, kada se životni vjetromjer trebao ustaliti i smiriti, prof. Pintarić kreće u novu avanturu, mladenački poletno, gotovo avanturistički, ali i profetski. Odlučuje se na dublje proučavanje vjere, a potom na pisanje stihova. Ponekad u Društvu književnika slušam mlađe kolege koji sa skepsom primaju uratke pjesnika starije životne dobi. Tome se suprotstavljam koliko mogu s argumentima da nadahnuće ne poštuje biološku zakonomjernost: djetinjstvo-mladost, srednja dob, treća dob-starost, jer mu je ishodište u transcendenciji, dakle nadiskustveno i izvan provjeravajućih laboratorija prirodnih znanosti. Kod nekoga se to nadahnuće javi u mladosti, kod nekoga u „starosti“. Nije bitna starost autora, već umjetnička vrijednost djela koje je napisao.  Naravno, nekako se čini „prirodnim“ da netko počne pisati u srednjoj školi i studentskim danima, a onda se razvija kao kreativna osoba i stvara drvo života svoga književnog opusa. Imamo autora koji su u mladosti napisali svoje najbolje djelo, a sva ostala su tek slijed tog prvijenca. Hvala Bogu, postoje i književnici koje je muza posjetila u trećoj životnoj dobi. Uostalom, što je starost? U književnosti ne vrijede biološka mjerila. Književnost ne određuju godine. Dragutin Tadijanović je pisao s lakoćom i poletno i u desetom desetljeću svoga života. Upravo 2016. sve književne nagrade za pjesništvo dobio je Drago Čondrić za zbirku „Sedam biblijskih poema“, a riječ je o gospodinu u trećoj životnoj dobi. Sve rečeno bilo je potrebno kazati kako bih predstavio Alku Pintarić, književnicu iz Zagreba, autoricu šest pjesničkih zbirki i damu koja dokazuje kako je poezija vjetar mladosti, životne vedrine i emanacije božanske kreativne snage. Stjecajem okolnosti pratim duže vrijeme njezin literarni rad, premda je ovo moj prvi pokušaj predstaviti taj rad u obliku predgovora.

Alka Pintarić ne piše za slavu, nije joj do socijalne promocije, do članstva u nekoj od književnih udruga. Ona je dovoljno mudra i životnim iskustvom bogata žena koja shvaća kako je sve to prolazno, ali mudrost i životno iskustvo nameću joj stanovitu misiju koja se sastoji u tome da sebi i drugima najprije otkrije, a potom saopći što je to što nije prolazno, što izmiče ništavilu i bezdanu nejasnoća i dilema. Njezino otkriće nije plod oslonca na tradiciju, ili straha od strašnog suda, odnosno od eshatološkog tjesnaca u koji svi moramo ući i kroz njega proći. Gospođa Pintarić je otkrila senzibilitetom pjesnika, ali i stručnim naporom intelektualca kako se iznad svih mijena i dilema nalazi Krist, a nakon eshatološkog tjesnaca  prostori svjetla i lice Svevišnjeg.

Zbirka Svagdan u priči donosi pregršt pjesama u prozi i poetizirane proze. Već time, a riječ je o zahtjevnom i deficitarnom književnom žanru, ova zbirka zaslužuje pažnju. Na predmetno-tematskoj razini riječ je o djelu čije je uporište osobni autoričin život, životno i književno iskustvo i literatura.  Ton kojim su pjesme pisane odaje, tako zvani, ženski rukopis,  onu specifičnu nježnost, patetičnost, pa i uznositost koju posjeduju žene-književnice. Druga osobina ove zbirke je iskrenost kojom autorica iznosi pred javnost i neke od svojih dilema, treća osobina je ljepota jezika kojim se služi, a četvrta, ali ne i posljednja osobina ove zbirke, je iskreno kršćansko nadahnuće.

Skrenuo bih pozornost na antologijsku pjesmu „Utišani zvon“ u kojoj prva kitica otkriva autoričin oslonac na vlastiti životopis:

Bilo je to davno… pola stoljeća radosti i muke, rada i dokolice, smijeha mladenačkog i staračke tuge; ljepota, plač, moć i nemoć, padanje, dizanje, traženje, čeznutljivo čekanje na mrvicu sreće, što naiđe ponekad pa se izgubi u sivilu duše, sivilu svijeta, sivilu ljudskom; pa čekanje na ljubav, tu nositeljicu života koja isto tako dolazi pa prolazi… negdje ostavi život, negdje prah i pepeo. Mnogo ljubavi različitih taknu čovjeka, ali sve one u krhkosti svojoj prođu mimo, utabore se negdje drugdje. Čovjek gine u samoći svoje nutrine, a mladost ne poznaje zrelost, još  ne zna gdje da traži, gubi se, gubi i – izgubi na putu… a tako želi živjeti… Ima osjećaj ponekad kao da joj nije dano, a sve joj je dano… i svjetlost i mrak i ravan put i labirint i iskra životna i ugašen plamen… sve stoji pred njom i kao da pita – što li će samo izabrati, kad dušu ne može čuti ni Onoga tko je stvori!

Navedenu temu možemo razumjeti tek ukoliko stavimo pored nje pjesmu „Pariz moje mladosti“ nastalu davne 1964. godine.

Parí(s)… Parí(s)… jeka tvoga imena ruši kule ne od karata, ne od betona, kule ruši od imena slavnih… Sve je u tebi počelo, sve se u tebe slilo. Nema tog života što ga ti nisi obgrlio i podario mu miris tvojih parkova, boje tvojih zidova, okuse tvojih lonaca. Tumarali smo nekad ulicama grada opijeni mladošću, bezbrižno sami, trčali kejovima Seine želeći uhvatiti još nešto i onog što rijeka nepovratno odnosi, vikali da nas svi čuju jer željeli smo život, gurali se među starinama, što šutnjom kazuju svoju burnu prošlost, uvlačili se u katakombe i kanale, koji jezom plaše, prolazili kroz Trbuh grada, tako je zovu, tržnicu golemu, ne bi li nam netko udijelio koju jabuku jer nismo marili za hranu ni za otmjene restorane, iako smo ponekad i tamo zalutali, nego za živim otkucajima života što ga nudi ulica, čovjek u akrobatskom stilu svojih umijeća, penjali se na Montmartre, brežuljak tihe umjetnosti, obojen u plavo ili crveno ili žuto, sastavljen od poza svakojakih i likova čudnih što slikari rišu i ulaze im u duše ne bi li otkrili možda po koju tajnu više; i mi bismo postajali često dio njihove tajne… Glasovi tihi, al’ potezi kista snažno glasni.

Nerazmrsivo upleteni u živo pulsiranje grada vraćali bi se u suton, kad svjetla već se pale i noć polako sve u sjenu pretvara, a dan još uvijek odmjerava svoje snage i tad se šuljali ulicama pored svjetlećih domova ulazeći u poneku crkvu, velebnu ili skromnu, s dubokim poštovanjem mjesta svetog, zahvalni za doživljaj dana, zahvalni za darovan nam život. A onda nijemi odmor, ne na postelji mekoj, već kao beskućnik među klošarima pod okriljem nekog mosta, u buci i tutnjavi što ne jenjava ni noću, kad vibrira i zrak i tlo pod nogama i podsjeća stalno na živo tkivo opjevana grada, tog svijeta velikih i malih, genija i luđaka i svih ostalih bez broja i imena, svih rasa i svih podneblja, koji u njemu traže možda utjehu, možda zaborav ili tek probuđeni život… i ne znaju nikad što ih čeka.

I da se poslužimo riječima velikog Dantea – ‘ napustite svaku nadu vi koji ulazite… ‘ nadu da ćete moći zaboraviti ovaj grad, zaboraviti sjaj njegovih boja, ritam njegova hoda, duh njegovog sada i njegovog  jučer. I dok vrištite od radosti pod njegovim nebom, plakat ćete bar malo napuštajući ga i bit ćete prisiljeni u  njega se vraćati – jer zapamtite dobro – on nosi i raj i pakao u sebi!                                             

Jedna od sljedećih pjesma nosi karakterističan naslov „Pismo  mojoj  zaboravljenoj  duši“,  podsjeća na vjersko iskustvo svete Terezije od Kalkute. Svi koji misle kako je jednostavno biti vjernik trebali bi pročitati ovu pjesmu. Ali i oni koji misle kako je dovoljno biti vjernik da bi se pisala dobra poezija.

Nevidljivo moje, cvrkut mojih dana, dušo odlutala ne osjećam te, ne čujem te, a bila si simfonija. Ostavi me ili možda ja tebe, ne znam više. Siromaškom postah, suznog svijeta dio. Ali nešto se događa ovdje i sada. Zato ti pišem…

Dušo zaboravljena, zar te još uopće imam? Ja jesam tu, a ti… zar si još uvijek sa mnom? Jer nekako sam daleka, nepoznata sama sebi, a htjela bih biti JA. Ja želim naći sebe, a zašto onda tebe ne tražim? Ja želim rasti, a zašto se onda tobom ne hranim?

Želim biti cijela, a tebe nosim razlomljenu. Razdajem se svijetu, a tebe ostavljam po strani; varljivo je sve oko mene, rasipa se u komadiće pa se opet slaže bez reda i konca… a željela bih sići u svoje dubine, ali tamo dolazim pred tvoju tajnu: ja gledam jedno, a ti si drugo. Ja vidim bijedu, a ti si sjaj. Ja bezvrijednost, a ti si jedina vrednota. Ja gledam u nestalnost, u malodušnost, a ti si postojanost, dostojanstvo. Ja sam opterećena, vezana  –  ti slobodna. U meni je laž, neodlučnost  –  u tebi snaga Istine (……..)

Vjere nema bez izazova, kao ni života. A izazov je borba, u kojoj pobjeđuješ, ali i gubiš. Izgubljen si ako nemaš nadu. Pjesma „Michelangelo, kamen i ja“, po meni, također antologijska, objašnjava ovu situaciju. Naravno, usporedba s kamenom upućuje na literaturu, poglavito na Aristotela.

Svakog dana nižu se izazovi. I danas je jedan takav stao pred mene – kamen…! Uvijek me fascinirala ljepota kamena, ali danas čujem nešto neobično – ja, moj lik u kamenu beživotnom! Nikada o tome tako razmišljala nisam.

Koliko puta podigoh te s nekog žala i ne vidjeh sebe, a još manje Tebe, Bože! A sve je po Tebi stvoreno. Ti ne možeš ne biti i kamen i stijena i moj lik. I čudom se zato čudih, kako je grubost tvoja, kamene, k’o nježnost uvijek u mene prodirala…

Ako danas odbacim grubost, hoćeš li mi pokazati mene u kamenu? Znam da hoćeš, ali to je sada i moj trud, ogroman… no, ako je vidio Michelangelo, zašto ne bih ja…?! Nema velikih i malih. Ima samo čvrsto sazdanih vjerovatelja i okorjelih ne-vjerovatelja, onih koji vide i onih koji su slijepi.

Da, kamene, već lomim grumene tvoje tvrde, hoću biti onaj koji vidi i onaj koji traži… Skidam nepotrebne komadiće – to je praštanje, to je pomirenje. Ne ide lako, krvare ruke, ponekad i duša, ali ipak se nešto kreće, naprijed tjera… Trgam dalje – odlazi bijes, nevjera, sumnja, vraća se povjerenje… Opet dalje… jer još ima nešto zrnaca tvojeg, mojeg sivila, kamene, i njih ću poskidati, vjeruj – jer i ja vjerujem. S njima će otići sve napasti i svi nemiri i zadnje vezanosti… A pomalo se oslobađam i straha da ne ću uspjeti i u kamenu odbačenom pronaći život, pronaći božanski Lik i onaj dio sebe gdje sam ljubav. I tu bi se odrazi naših slikâ trebali spojiti. I ne bojim se ni patnje ni kušnje ni traganja za ljepotom i svojom i tuđom, zapravo, Njegovom jer lomeći tako samu sebe dolazim do one slike koja živi vječno u njegovu Liku, a tada ne mogu više ne oživjeti i sebe ne voljeti. Tada nisam više ona koja jesam, nego ona koja nisam bila. (…)

Na kraju, evo rješenja, onako kako ga vidi naša poetesa:

(……) Što me to vodi kroz život? Vječna pogreška? A istina?  Zar mi ona ne bi trebala biti bliža? I tko sam onda ja? Svjetlo u oku drugoga ili mrak i samoj sebi? I za čime ja to težim? Zar za ljudima i slabostima njihovim ili ipak… za onim drugim? Znadem li uopće što meni treba. I, kamo ja, zapravo, idem?

A Isusova poruka tako jednostavna i jasna:

Budi tamo gdje sam Ja – i Ljubav će te nositi – i ti ćeš biti ti – i Mudrost će stajati pred tobom – i  moći ćeš me tada dotaknuti.

( iz pjesme: Isus-dijete)

„Svagdan u priči“ Alke Pintarić neobično je topla, poučna, mudra, a opet lirski tankoćutna i zanatski izbrušena pjesnička zbirka koju preporučam ne samo kao poeziju kršćanskog nadahnuća, već prije svega kao poeziju koja nam može pomoći lakše vjerovati u Ljubav.

Đuro Vidmarović