Mario Bilić je član Društva hrvatskih književnika. Njegove pjesme i stil su prepoznatljivi i izvorni. Pjesma je kratka i nabijena sadržajem, bliska je antičkim kratkim vrstama koje su gajili grčki i rimski autori, posebno od rimskih autora Katul i Marcijal. I ova je zbirka na tom tragu, štoviše nekoliko pjesama je komunikacija s umjetnicima prošlih vremena, pjesnici: Katul i Horacije (Katulova vjera, Savjet Horaciju), Petrarca (Petrarcini soneti), likovni umjetnici (Leonardova večera, Michelangelo i Mojsije, Van Goghovi Suncokreti), glazbenici (Ravelov Boléro).
Autor je zbirku posvetio svojoj sestri Marijani (Nebo je tvoje); pjesme su razdijeljene u sedamnaest cjelina u kojima se osim naprijed navedenih pjesama i komunikacije s umjetnicima prošlih vremena osvrće na svakodnevicu, bilo obiteljsku (Ja i Bernarda), bilo svoju osobnu (Sve mu je), bilo društveno-političku – ciklusi: Pjesme o lavovima i Socijalno osiguranje, bilo intimno-ljubavnu, ciklus pjesama: Jednostavne ljubavi i na kraju Opis naslova Bijela vatra sa završnim dvostihom
Kad gori ta vatra,
govori duša.
(Ivan Bekavac Basić)
BILJEŠKA O PJESNIKU
Mario Bilić rođen je 27. ožujka 1963. u Imotskom. Osnovnu školu završio je u Prološcu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, Srednju upravno-pravnu u Splitu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Objavljivao je u mnogim listovima, časopisima i kniževnoj periodici. Piše pjesme, pjesničku prozu i književne kritike.
Nagrađivan je i odlikovan. Pjesme su mu izvođene na Hrvatskom radiju i televiziji. Zastupljen je u zbornicima, leksikonima, monografijama, antologijama, enciklopedijama i školskim udžbenicima. O njegovim knjigama objavljeno je oko sedamdeset recepcijskih jedinica.
Dragovoljac je Domovinskog rata i ratni vojni invalid. Umirovljeni je djelatni časnik (satnik) Hrvatske vojske. Član je radnik Matice hrvatske, počasni član IMOarta i UHD-a Imotski sokolovi. Član je UHDDR-a, HVIDR-e, Hrvatskog časničkog zbora, Hrvatske Uzdanice, Zdruga hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Udruge Zavjet, HKD-a Napredak, Jutra poezije, Hrvatskog kulturnog vijeća, HKD-a sv. Jeronima, HAZU za dijasporu u Baselu, Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Kratke priče Kate Lendić skupljene u zbirku Razbucana dota govore o onim svakodnevnim stvarima koje nas muče od rođenja pa do smrti, a to su rađanja, odrastanja, ljubavi i nevjere, ženidbe i udaje, radovi svake vrste i zanati, starost i odlazak, a sve začinjeno politikom i mudrovanjima. Kata nastavlja na priče svog zavičajca, poznatog književnika Ivana Raosa. Tu možemo naći one svježine i bezazlenosti kao i u Vječno nasmijanom nebu, ali i teme koje Ivan obrađuje u sljedeće dvije knjige svoje trilogije, Žalosni Gospin vrt i Smijeh izgubljenih djevojaka, kao i u njegovim kasnijim pripovijetkama.
Autorica se već potvrdila u svojim prethodnim knjigama pripovjedaka: Lijeva-desna, jedan, dva, Gradsko kulturno središe, Vrgorac, 2011. i Pura – šampanjac, kavijar – varenika, Vlastita naklada, Vrgorac, 2012., a ova knjiga naslovljena Razbucana dota nastavlja na duhovit i vrlo domišljat način u kratkim prozama prozboriti o našoj svakodnevici. Iako treća po nastanku, kasnila je s izlaženjem, te je autorica u međuvremenu objavila još tri knjige: Divljino moja, nježna, baršunasta, Matica hrvatska: Ogranak Čitluk, Ogranak Vrgorac, 2014., Tkanica snova (poezija), Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2017. i Ogrtač od paučine (poezija), Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2019., tako da je ovo šesta knjiga naše spisateljice.
Autorica je rođena na početku druge polovice dvadesetoga stoljeća (1951.) i u svojim kratkim biografskim podatcima naznačuje da nije počela pisati tako kasno, nego da je uhvatila vremena u zadnjih nekoliko godina srediti svoje rukopise te da ih tek sada objavljuje. I to je istina, što možemo osjetiti iz sadržaja samih knjiga i količine pripovjedaka i pjesama koje je do sada objavila i koje nam podastire i u ovoj novoj zbirci.
Knjiga HRVATSKI TRAVARI Kate Pranjić ponovo postaje aktualna u ovom dobu koje zahtjeva prilaz prirodi i njezinim plodovima.
Priroda može pomoći ublažiti ili dovesti u harmoniju bilo koji poremećaj kroz znanje o biljkama i drugim prirodnim pripravcima.
Te isto tako njenom djelovanju kako na psihu čovjeka tako i na tijelo, koje nadalje dovodi u optimalno stanje homeostaze prirodnih procesa u tijelu čovjeka.
Pomažu vraćanju u prirodno zdravo stanje i povećanje kapaciteta energije i vitalnosti potrebne čovjeku u ova zahtijevna vremena.
Kako fizički tako i psihički.
Knjiga je napisana 2011 godine no potreba za njom danas je aktualnije nego ikad prije, formata je B5, tvrdih korica, i puna korisnih informacija poznatih Hrvatskih travara i ljudi koji se bave prirodnim pripravcima za zdravlje i bolju kvalitetu života. Kao i recepata za razna stanja i prevencije raznih boljki.
Samo se u čovjekovoj stvarateljskoj istini trajnost pokazuje kao načelo umjetnosti života. Oduvijek je čovjek u prirodi tražio spas, Babilonci su 3000. godina pr. K. izrađivali tablete od gline, a Pitagora je prije 2600 godina osnovao školu koja je podučavala liječenju Ljekovitim biljem. Civilizacija nas je učila da su misao i radnja dvije svijesti koje održavaju vezu, te da je to nužnost bez koje nema sklada I ravnoteže. Kao izvor najrazličitijih tvari ljekovito bilje spremno vam je pomoći. Čudima nikad kraja: čajevi, tinkture, kreme, masti, kapi, eterična ulja, balzami, kupke… samo su dio poezije ispisane korijenom, korom, listom, pupoljkom, cvijetom… Unatoč poteškoćama s kojima se suočava narodna medicina, ova knjiga je danas potrebna. Moć ljekovitog bilja prožeta je glazbenim arijarma i dubokom tajnovitošću. Skromna kraljica Planeta daruje nam polja zdravlja. Stoga hvala njoj, a i vama na potpori i povjerenju kao neizmjernom poticaju u stvaranju ovog djela. Hvala što ste nam uveselili život.
Kad se pročita jedan stih, jedna pjesma, jedna zbirka pjesama, kao što je ova koju smo upravo pročitali, Polusvjetla i smamnosti Alda Vinka Gladića, obični se čitatelj pita, što je pjesnik htio reći, a jedan profesor, kad bi mu student počeo govoriti o tome što je pjesnik htio reći, prekidao bi ispit i slao studenta na popravni jesenski rok. Da ne bismo naljutili našeg profesora, mi ne ćemo pitati što je pjesnik htio reći, radije ćemo se pitati o čemu je pisao, kako je pisao ono što je napisao, kada i zašto (eventualno) je pisao baš ono i onako kako je napisao. Razmišljati o pročitanom nije zabranjeno. Time ne niječemo činjenicu da nam nešto nije skriveno i da se s nama pjesnik nije igrao skrivača. Uostalom, u književnoj kritici je uvijek secondo i gusti, po ukusu književnih kritičara koji vedre i oblače književnom scenom, tumačenjem i vrjednovanjem književnih djela, oni odlučuju kome će dodijeliti Nobela, Nazora, Pullitzera, Gjalskog itd.
A da bismo izbjegli Scilu strogog profesora i Haribde raznih modnih trendova u književnoj kritici, mi ćemo tražiti ključne riječi i znakove koji će nam poslužiti kao muzički ključevi (violinski i bas) u razumijevanju tematike i stila onoga što smo pročitali, pa ako treba još jednom pročitati ono što smo već jednom pročitali. No krenimo redom tragom ključnih riječi i znakova koje nam je autor svijesno ili nesvijesno posijao u svojoj zbirci.
O čemu je pjesnik pisao, jasno je rečeno na samom početku: Seksualna involucija/ porod od tmine zagrebačke. Običnim jezikom rečeno riječ je o ljubavnoj lirici. Za taj sloj čitanja imamo dakle uputu na prvoj stranici i vodič na mnogim stranicama u vidu kineskog ideograma “žena” (Cherchez la femme! je francuski izraz koji ovdje poprima semilošku formu.) U ovom slučaju postoji ipak jedna nijansa: pjesnik kaže seksualna, dakle više putena nego platonska, involucija, a ne revolucija, introvertirana, zatomljena. To je više bio nagon, kemija, hormoni na početku 20-ih godina života.
Umjesto da ovdje govorimo o sudaru provincije i metropole, o kulturnom šoku i sličnim sociološkim temama, radije ćemo posegnuti za usporedbama (i utjecajima) kako se to često radi u književnoj kritici. Tim povodom dvije napomene: nije riječ o usporedbama u pravom smislu, kao što je rekao očajni Ovidije: Scilicet exemplis in parvis grandibus uti/ haec facies Troiae quando deleta fuit; niti o utjecaju na našeg pjesnika. Riječ je samo o asocijaciji, trenutnoj, autora ovih pogovornih redaka. Prva asocijacija bi bila Patnje mladog Werthera, prvijenac Johanna Wolfganga Goethea, rođenog u Frankfurtu, na studiju u Strasbourgu. A kineski ideogram nas navodi na pomisao da je Aldo, verbo-tonalni, učio kineski iz čisto profesionalnih razloga, pripremajući se za svoju misiju u Kini, o kojoj nema govora u biografiji. Znam da je profesor Petar Guberina pregovarao s kineskim vlastima 70-ih godina prošlog stoljeća iz mog jedinog susreta s njim u jednom hotelu kojeg se imena više ne sjećam, ali znam da je bio u ulici grada Rennesa, u kojem je on redovito odsjedao za svojih boravaka u Parizu. Profesor se upravo bio vratio iz Kine. Ne znam je li se ta suradnja ostvarila, ali nam je Aldo ostavio podatak da se na tome radilo, i to u pjesmi “Jutarnja gimnastika” u zbirci Igrišće i puti naokolo (str. 66). Pjesma je čak i datirana i locirana, Žman, Zadar – kolovoza 1977, a početak III. stavka glasi: Jutarnja gimnastika -/napredak u kineskom – /dijeta u lektiri –
A kako je pjesnik napisao ono što smo pročitali? To je pitanje stila i forme. Prva primjedba je da su to slobodni stihovi, bez interpunkcije (raskid s tradicionalnom poezijom) te da su mu forme raznolike: od soneta “Ne kiši 24. travnja”, kratkih (gotovo haiku) formi, poezije u prozi do vizualne, grafičke poezije “Neka se potroši neka se raspe” , gdje jednorječni stihovi tvore kaskade: neka se skonča
………………………………………………….mjesec
…………………………………………………………rijeka
………………………………………………………………..bunar
…………………………………………………………………………….vrulja
……………………………………………………………………………………..put
kao najava onog što će se nazvati “Gladićev grafizam”, metoda rehabilitacije gluho-nijemih, objavljeno na francuskom i talijanskom jeziku (Le graphisme phonétique, Il grafismo fonetico).
Po ovim i ovaknim osobinama povjesničari književnosti svrstavaju pojedine pisce u pokrete, pravce, generacije. Mi bismo u tom smislu Alda Vinka Gladića svrstali u tzv. razlogovce, skupinu mladih pjesnika koji su se okupili oko časopisa Razlozi (1961-1966).
A kako je Gladić nešto stariji od njih (rođen 1934.) a njegova zbirka počinje 1955. godine, mogli bismo ga smatrati njihovih prethodnikom, pretečom. Ovo tvrdimo, a da nismo još pronašli nekoga tko bi Gladića smjestio bilo kamo.
U raznovrsnosti pjesničkih formi vidimo mladog studenta kroatistike (ondašnje jugoslavistike) na praksi na Parnasu. Bile bi to njegove godine naukovanja pa nas opet podsjeća na Naukovanje (Lehrjahre) Wilhelma Meistera od istog onog njemačkog klasika iz Strasbourga i Weimara. Rekosmo podsjeća, a ne uspoređuje. Jer, Goethe je živio od pjesništva, a usput se bavio znanošću; Aldo Vinko Gladić se bavio znanošću i njezinom primjenom na vrlo osjetljivom humanom području, a pjesme je pisao usput. To je bitna razlika koja svaku usporedbu čini suvišnom.
Još jedan ključ nam pjesnik daje i to u samom naslovu, Polusvjetla i smamnosti da bi u rukopisu još tome dodao “polutmine zagrebačke”, a u već navedenom stihu smo pročitali “porod od tmine zagrebačke”. “Polusvjetlo”, “polutmine”, “tmine”, daleko bi nas odvela raščlamba, semantička i politička, ovih ključnih riječi pa ćemo posegnuti za jednom ilustracijom i uvesti jednu “srodnu dušu”, ne spominjući više onoga na koga nas ovo srodstvo podsjeća.
Ilustraciju nalazimo na jednoj slici koju je 4. ožujka 1954. napravio “jedan od braće Brkana”. Na njoj je pet mladića vice-maturanata koji su slavili prvi spomen hrvatskog imena u ispravi kneza Trpimira. Na poleđini slike napisali su pisaćim strojem 4. III. 842. – 4. III. 1954. Trinaest mjeseci kasnije ta je slika pri jednom pretresu u Preku dospjela u ruke Udbinih istražitelja. Tu sliku nalazimo u knjizi Tražili smo svjetlo u tami našeg doba (2003.) Dušana Kučine, jednog od onih s humka u ruševinama zadarskog foruma. U toj knjizi se spominje i prijatelj iz razreda Vinko koji je s autorom knjige podijelio 1.000 dinara, koje je dobio od jednog svećenika preko njegove sestre, a njihove školske kolegice. Ključ za čitanje ove zbirke pjesama nalazi se, dakle, na humku ruševina starog rimskog foruma u Zadru, s rotondom sv. Donata i zvonikom sv. Stošije u pozadini. A najviši na tom humku je upravo Aldo Gladić, do njega je Vlatko Smoljan i Mile Klarić; čuče Krunoslav Mašina i Dušan Kučina. Sve budući ljudi “od pera” (osim Vlatka Smoljana, o kome nemamo nikakvih podataka). U toj knjizi nalazimo pojedinosti o velikoj raciji u zadarskoj gimnaziji, u prosincu 1954. godine, nakon što se u WC-u pojavio grafit koji je Udbu jako zanimao, kao što su je zanimali rukopisi učenika iz susjednog razreda: svatko je morao na Udbi ispisivati sporni grafit – sve bez rezultata. A onda je 16. travnja 1955. Udba upala usred maturalnog plesa u kavani “Central” i odvela Krunoslava Mašinu i pratila reakcije njoj sumnjivih maturanata koji su ostali na plesu.
Tih godina velik je bio promet u hodnicima na trećem katu zgrade zadarskog Suda i u famoznoj sobi broj 25. Udba je bila smještena na katu iznad Okružnog suda. Simbolično, nalozi dolaze uvijek odozgo! Tamo su se pisale optužbe i presude. “Ciljana populacija” bili su učenici zadnjih razreda srednjih škola. Povijest Golog otoka zabilježila je neke posljedice tog prometa u spomenutim hodnicima zadarskog suda.
S tim zadarskim dojmovima Aldo je nakon mature otišao na studij u Zagreb. Dovoljno razloga za hermetizam i “pojmovnu nekomunikativnost”. Ti će dojmovi Alda pratiti još dugo u životu. Ako tome dodamo i njegove stihove: Hrvatska najtiša/rastočena u otoke/samuje na grebenima/u starom moru/ zbog kojih je neimenovani časopis bio zabranjen, kao što to čitamo u Wikipediji, postat će nam jasniji autorov bijeg u ljubavnu poeziju. Zato je on bliži razlogovcima (1961.-1968.), od kojih je stariji (rođen 1934.), nego krugovašima (1952.-1969.) kojima je bliži po godinama. Odatle i njegova “refleksivna i intelektualna poezija”.
Vjekoslav Ćosić
BILJEŠKA O PJESNIKU
Aldo Vinko Gladić rođen je 1934. u Žmanu na Dugom otoku. Studirao je hrvatski i talijanski jezik i književnost u Zagrebu, diplomirao 1962., a magistrirao 1974. godine s temom iz primijenjene fonetike Neophodni uvjeti za razvoj dobrog govora.
Po završetku studija vrlo brzo započeo je suradnju s prof. Guberinom u Centru SUVAG koji ga je poslao u svijet sa svojom verbotonalnom metodom za rehabilitaciju gluhonijeme djece i odraslih. Prva postaja bila je u Liègeu u Belgiji, a slijedili su Bruxelles, Toulouse, Pariz i mnoga mjesta Italije, s naglaskom na Genovu, Rim i Palermo. Predavao je u Danskoj, u Kanadi, zemljama Magreba, u Izraelu i Palestini, na Madagaskaru i Réunionu, francuskom Martiniku, na otoku Guadalupe u Meksiku, u Brazilu u Rio de Janeiru itd.
Posvuda je formirao i educirao pedagoške ekipe za uvođenje verbotonalne metode zagrebačkog SUVAG-a. Posvetio se i vlastitim istraživanjima i proučavanju uvjeta za razvoj dobrog govora te je s vremenom u verbotonalne discipline unio svoju novinu – fonetički grafizam i finu motoriku prstiju.
Svoju metodu, koja je pobudila veliki interes pedagoških ekipa i medicinskih ustanova koje su s njim surađivale, nazvao je Metodo verbotonale – Grafismo fonetico (Verbotonalna metoda – Fonetički grafizam).
Gladićeve knjige Fonetički grafizam i Prsti čitaju objavljene su u Italiji, u Torinu 1980. (Grafismo fonetico Ed. Omega Torino 1980., Le dita leggono. Ed. Omega, Torino 1982.), iako su izvorno smišljene i napisane na francuskom (Graphisme phonétique Ed. Labor – Nathan, Bruxelles 1982. i Les doigts lisent – Ed. Labor-Nathan, Bruxelles 1983.).
Knjige su prevedene na brojne jezike – na talijanski, francuski, flamanski, danski, španjolski, arapski, hebrejski, brazilsko-portugalski i japanski, u brojnim pedagoškim ekipama škola u kojima je boravio tijekom godina, a koje su primjenjivale verbotonalnu metodu u radu s gluhima.
Gladić se bavio i indoeuropskom-hrvatskom jezičnom problematikom; s toga područja objavio je u Zadarskoj reviji stručnu raspravu – Izraz “pasja vira“.
Objavio je dvije knjige pjesama: Operativno područje mog blagovanja (Poseban otisak iz Zadarske revije broj 2 i 3 1978. – prozne crtice), Igrišće i puti naokolo – izdanje Književni krug Zadar, 1982. i Bruncha-Krug, Miroir oblique – ed. Saint Germain des Prés, Pariz 1975. na francuskom jeziku.
Krajem pedesetih godina u jednoj kratkoj pjesmi poistovjetio je viđenje svog siromašnog kršnog otoka, koji svojim jugoistočnim krajem ulazi u najgoliji Kornatski arhipelag, s viđenjem čitave Hrvatske, što je zaključio stihovima:
Hrvatska najtiša
rastočena u otoke
samuje na grebenima
u starom moru.
Časopis je zabranjen radi rasplakanosti nad Hrvatskom, koja je u to vrijeme sretno živjela u samoupravnom socijalizmu te mu je zadugo onemogućeno objavljivanje, što ga je obeshrabrilo te tek danas posmrtno – pjesnik je preminuo 2018. u Parizu – objavljujemo njegovu zbirku, koja je završena još davne 1965. godine.
Riječ ljubav u hrvatskom jeziku obuhvaća mnoga određenja. Mi želimo u ovom osvrtu uzeti pojam u što većem njegovu opsegu jer ćemo tako najbolje obuhvatiti stvaralaštvo pjesnika Marka Anića. Taj najširi pojam sažet je već u Bibliji kad se kaže – Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samog sebe.
Naš pjesnik stoga u zbirci Ogledalo mira počinje s ljubavlju prema Bogu (Bog nas dragi zove, Gdje stanuje moga svijeta Gospodar?), Isusu Kristu (Moj Isuse, hvala ti za sve!) i njegovoj majci Blaženoj Djevici Mariji (Blažena Djevice, Majko naša sveta), ali i stvorenju, ljudskom biću koje nije postiglo veliki ugled u društvu već je sirotinja (Sirotinjo, i Bogu si teška), te prirodi (O, svjetlo moje). Taj je ciklus naslovio Klanjam ti se.
Drugi ciklus posvećuje Domovini i ljudima u njoj (O lijepoj našoj) u kojemu je osim pjesama posvećenih ljepotama domovine (Moja domovina, Samo Bog zna zašto je tako lijepa moja Hrvatska, Povijest ne pamti tu slogu Hrvata, Prijatelju, dođi u Hrvatsku moju) riječ i o ljudima koji pronose glas o njoj u svijetu (Hvala tebi, Teodore; Dobro došli, naši Vatreni; Evo naše Janice) te poziv Hrvatima da ostanu na rodnom ognjištu (Ostanite ovdje).
Treći ciklus O rodnome kraju posvećuje svojem rodnom Kruševu (A Kruševo moje, Moje Kruševo, Moja njiva, Dugačka se zove, Pjesma o Velebitu, Zrmanja i Sava, Bukovica moja, Dugo nisan bije u mom rodnom kraju, Dalmacija moja), i majci (Moja majka, zvali smo je baka).
Četvrti ciklus U mom novom kraju posvećuje mjestima u kojima je radio i našao novi zavičaj. To su: Zagreb i Sesvete.
Peti ciklus Među dvije rijeke opisuje Međimurje.
Slijedi šesti ciklus Vremenske mijene u kojemu autor promišlja vrijeme i utvrđuje Ne znam što je vrijeme. Na vrlo duhovit način postavlja duboka filozofska pitanja o nama i vremenu. Zatim promišlja o godišnjim dobima – proljeću i jeseni. Posebno je zanimljiva pjesma o smokvi u Zagrebu (Nisam sigur je l’ vlajkinja ili bodulica) i razgovoru o protoku i razumijevanju vremena u starom i novom zavičaju.
Sedmi ciklus donosi pjesme o susretu u vremenu i prostoru s osobama koje on prepoznaje i prihvaća kao prijatelje. Stoga taj ciklus i nosi naslov Moji prijatelji.
Osmi ciklus Ljepota žene govori o osobnim susretima i unutarnjem doživljaju pojedine žene (Snježana se zove, Hercegovka naša, Otišla je, Tvoja ljepota, Ima jedna žena, meni najdraža, Sreo sam je, Tvoje oči drage).
Dakle, naš je pjesnik obuhvatio ljubav. Prema Bogu, prema bližnjem i sebi, te ljubav prema prirodi i na kraju ljubav prema ženi kao sebi najbližoj osobi koja izaziva najjaču emocionalnu odanost i predanost dvaju ljudskih bića.
***
Recimo i nekoliko riječi o Anićevu građenju stihova. Autor se oslanja na uobičajene stihove u desetercu i osmercu, ali na osobit način. Ne robuje formi već od ritmičkih cjelina iz tradicionalnih stihova gradi osobito kvalitetne stihove, tako da imamo i jedanaesterce, dvanaesterce i sl. U očekivanim desetercima – četiri plus šest slogova on produžuje drugi dio u osam slogova jer mu je potreban npr. atribut uz imenicu.
A pitoma, / mala brda ukrašena
Od voćnjaka/ i vinove loze.
Prijatelju, / pričaj malo tiše.
Čini mi se / Mura nešto jače diše.
(Gdje je Međimurje…, str. 92.)
Drugi dio deseterca u prvom i četvrtom stihu poslije odmora proširuje za dva sloga te imamo dvanaesterac. Sasvim bi lijepo ta dva stiha glasila kad bi bili izostavljeni pridjev mala i zamjenica nešto. Dakle:
A pitoma, / brda ukrašena
Od voćnjaka/ i vinove loze.
Prijatelju, / pričaj malo tiše.
Čini mi se / Mura jače diše.
Također razbija cjelinu deseterca ubacujući uobičajene narodne zazive, npr.: dragi puče: I tamo ti,/ dragi puče,/ svi bicikle voze. Deseterac bi lijepo glasio: I tamo ti /svi bicikle voze.
Možemo reći da izvrsno osjeća ritmičke cjeline i da mu je prirođeno stvarati stihove bez velikog napora.
***
Jezik pjesama je hrvatski štokavski, ali je nestandardan. Prožet je štokavskom ikavicom, a gramatički oblici su često nestandardni i jako obilježeni Anićevim zavičajem sela Kruševa u Zadarskoj županiji. Možemo reći da sustavno glagolski pridjev radni u muškom rodu završava na -a, umjesto na -ao: sprema : spremao, doša : došao, čuva : čuvao, itd.
Posebno treba istaknuti da glagolski pridjev radni glagola biti u m. r. ne glasi bio, bijo, bija, već bije, kao i glagola vidjeti, ne glasi vidio, vidijo, vidija, već vidije („prvi put sam vidije nespretnoga divijega pivca“, Uspomene iz mladosti moje, str. 94.), te od kȕpiti : kȕpije umjesto kȕpio (= skupljao, str. 65.). Umjesto umro imamo umra (str. 24.).
Futur prvi glagola na -ći bilježi: doću, proću umjesto standardnog bilježenja doći ću, proći ću.
Rječnik je prožet u pjesmama o starom zavičaju riječima koje nisu dio hrvatskog standardnog rječnika: oklen, mrgilj, višt, škrilja, lumbrala, vuštan, bljuza, traveša, jašmak. Npr.
„Uvijek je u crnom vuštanu
I još nosi bljuzu i travešu.
Na glavi joj jašmak bijele boje.
To je nošnja Bukovice moje.“
(Bukovica moja, str. 62.)
Jezična analiza pjesama zahtijeva posebnu raspravu, a ovdje su samo naznake da se čitatelj može snalaziti u pjesmama.
***
Pjesme preporučujemo čitateljima svih uzrasta i svih stupnjeva obrazovanja. Pjesme zrače neposrednošću i ljubavlju prema Bogu i njegovim stvorenjima: ljudima i njihovim ostvarajima, prema prirodi i njezinim zakonima, prema ljepoti svijeta koju može osjetiti čisto srce.
sa zadovoljstvom sam pročitao i Vašu drugu knjigu, pisanu s teretom iskustva, a s lakoćom dosjetki i asocijacija. Premda ne koristite neku narativnu strategiju niti, pogotovo, anegdote i čvrste likove, uspijevate održati zanimljivost i gipkost širokoga raspona. Duboko introspektivni, a opet tako komunikativni i prirodni, doista imate dar evokacije i stvaranja živih prizora (pogotovo, dakako, u ambijentu Islama Grčkoga, s dubokim povezivanjem s prirodnim mijenama i tokovima).
Ne samo što Vam je rječnik bogat i sintaksa živa nego uspijevate dobiti blagu, poluironičnu intonaciju, koja cjelini daje posebnu uvjerljivost.Istina, držite se više nego impresivnih orijentira, od Montaignea do Tolstoja, ali pritom niti imitirate niti parafrazirate nego nalazite vlastito mjesto bez pretenzija neumjerena nadmetanja.Uostalom,i sam naslov Vaše knjige zaslužuje odjek iznuđena podsmijeha, a oblik knjige također govori o skromnosti (ili bar intimističkoj dimenziji). A propos: šteta je što su kiparska djela na dvostrukim stranicama „nečitljiva”, a zaslužuju pažnju i tipološki dobro odgovaraju Vašoj analitičkoj portretistici. Ne samo da niste iznevjerili razinu Desničine tradicije, nego ste je na poseban način produžili.
S najboljim željama i srdačnim pozdravima
Tonko Maroević(Pismo je upućeno autorici nakon čitanja njezine knjige Ako ikad ostarim)
Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić
Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić
Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 84 str.
Format: B5
ISBN: 978-953-8375-05-7
Zbirka pjesama Harfe ljubavi Jasne Matić sastavljena je od pjesama koje slave Boga i život. Pjesme su izazvane nadahnućima oduševljenja, čežnje, bola, ljepote, radosti. Nastale su iz mnogih nedostatnosti i u zapažanjima obilja. Često satkane od suza ili njima nakićene. Ali svaka pjesma donosi vedrinu i zanos, odaje radost života. Teme pjesama su uzvišene i velike, o njima svaki govor zamuckuje. No, poezija u svakoj stvara nježne obrise, izazivajući nas da se više približimo. Pjesnikinja pjeva o Bogu, tvorcu i izvoru života, ljubavi, molitvi, domovini, ljepoti, prirodi, prijateljstvu… Propituje sebe i o sebi. Ona zna biti i neozbiljno zaigrana o ozbiljnom, čemu smo u ovoj zbirci dali manje prostora. Jasna nam donosi jednu bogatu simfoniju suzvučja i raznolikost novih duhovnih vidika koje slika riječima. Dok su opisi i pejzaži puni zvukova i melodije. U njezinom pjesničkom izrazu zastupljene su istovremeno sve umjetnosti. Ona vješto koristi riječ, ton i boju. Riječju stvara tonove nižući emocije kao glazbene skale, izmjenjujući uzastopce duboke i niske, svijetle ili tamne. Ima tu orkestralnih dionica, klavirskih sonata, soliranja frulice, harfe i gitare, a ima i jazza, vijugavog plesa saksofona… Ponekad i orgulje zagrme. Istovremeno, boju dodaje slikama prirode unoseći prelijepe kadrove pejzaža. U svojoj cjelovitosti svaka pjesma odiše lakoćom izraza i veoma je pogodna za povezivanje. Iz te protočnosti nastala, shema Zbirke je rijeka koja teče. Iako unutar zbirke Harfe ljubavi postoji mnogo različitih
poveznica, a sve su podjednako dobro ugođene, ovdje je nužno jedan odabir. Ali Zbirka nudi više mogućnosti s obzirom na teme i način pisanja, kao i na pozitivan stav koji je sklon gradnji i izgrađivanju. U slavljeničkom obrtanju ima i tužnih i radosnih, namirenih i čeznutljivih, bolnih…, ali sve idu na isti izvor k Bogu tražeći odgovor. Potom se događa obrat. Ili se patnik Bogom ispunja i traži njegov odgovor ili sretnik radošću prodire u nebo, istovremeno hodajući po zemlji ostavlja radosti trag. Dok sam čitala pjesme prva misao mi je bila kako me Jasnino pjevanje podsjeća na Davidove psalme. Najprije tematski, a onda i lakoćom pjeva, kompaktnošću i cjelovitošću koju proizvodi kontrastom, ponekad kontrapunktom. Životnost, jasnoća, kajanje i pobjeda uvlače čitatelja da s uživanjem čita pojačavajući mu znatiželju. Pjesnikinja u sve ide duhovnim proživljajem, dubinama uranja u igru, ponegdje čak u neku vrstu stvaralačke zezancije, kao što su pjesme, Prijatelj na određeno vrijeme, Živim na rate...
Pjesme prepune dubokih i visokih tonova, muzičkih ljestvica koje se izmjenjujući nižu i tvore modernu glazbenu kompoziciju, pri tom ostaju posve klasično jednostavne. Zbog toga simfonija prelazi iz glazbenog u likovni ili književni prostor. Dok se čita pjesma čuje se muzika. Molitva, kao još jedna davidovski izazovna i ne lako zahvaćena tema u Jasninim pjesmama, postaje otkrivena i stvarna. Preko nje se obrće i preoblikuje sav trenutni osjećaj, stanje i smisao. Upravo te drame u njezinim pjesmama čine ih čitkima i pitkima. Također, u pjesmama ima mnogo filozofskog i teološkog žara, koji ih čini zaokruženim i protočnim. Pjesnikinja postavlja filozofska pitanja Tko sam? Što je to ljubav? Hoće li sjeme
vremena niknuti?… i mnoga druga slična. Teološki pak ona opisuje kršćansku dušu koja se odražava u duši čovjeka i duši svemira, koji razigran s pjesnikinjom slavi Boga i život. Kako u pjesmi Galilejac pjeva… udišeš prostor i stapaš u molitvu…, govori o trenutcima sjedinjenja Božjeg i ljudskog kojeg poezija zahvaća i daje.
Kako je Aristotel rekao, svima je učiti slatko i svi se raduju tvorevinama oponašanja, zato što nam je oponašanje prirođeno, harmonija i ritam. Kao i to da je umjetnost stvar lijepog, ova zbirka to potvrđuje. Ona se lako čita i rado ponovo čita. Osim jasnoće i uzvišenosti govora, Aristotel drži da je najveća njegova vrsnoća u služenju prenesenim izrazima. Jer, jedino se to neda od drugoga naučiti i znak je dara. Uzimati dobro prenesene izraze znači vidjeti sličnost. A toga je u Jasninim pjesmama na pretek i čitatelj može čitajući iskusiti dio pjesničkog žara.
Namazano praskozorje
jutarnjim suncem karmina
na prvu šetnju
osovilo noge.
S naprtnjačom
uz klance dana,
k vrhuncima
penjati se hoće…
Zbirka Harfe ljubavi prva je zbirka pjesama Jasne Matić. Želimo i nadamo se uskoro i drugim njezinim zbirkama.
Biakova's Website 