KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC – KAD UMJETNOST DODIRNE DUŠU Dubravka Bouša

MALOPRODAJNA CJENA: 84,00 Eura

KNJIGU MOŽETE NARUČITI:

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)
Upozorenje
Upozorenje!

***

ULOMCI IZ KNJIGE

Kad umjetnost dodirne dušu

Glazba je medij pogodan za izražavanje duševnosti, osjećajnosti, pa i nedohvatne iracionalnosti. Kad se prepuštamo glazbi i pjesmi, u osami ili na koncertu, kad nas kao slušatelja preplavi i dodirne emocija koju vokalist stvara i iznosi, a u dušu nam navre osjećajnost potaknuta glazbom i glasom, onda smo obuhvaćeni slikama koje isprepleće mašta, a ovise o sadržaju pjesme i interpretaciji te dovode do ushita ili do tjeskobe i tuge, zavisno o našim očekivanjima ili o našem emocionalnom stanju.

Uspjeh izvođača je, kad u slušatelju izazove magičnost žudnje i svjetlost, kad potakne širenje slušateljevih osobnih svjetova, kad dovede slušatelja do katarze, do senzacije estetskog  zaborava svega oko sebe, kad mu dodirne dušu. Taj jedan trenutak je bitan.

Krunoslav Kićo Slabinac kao iznimno svestran i muzikalan glazbenik, uvijek je uspio publiku osebujnom interpretacijom uvjeriti u iskrenost emocija kojima je oblikovao pjesmu. Glas mu je bio snažan i velikog raspona te prirodno impostiran i ujednačen, a Slabinac je imao istančan osjećaj za mjeru, melodijsku liniju i dinamiku. Svojim neizmjernim talentom uspješno je prezentirao glazbu najrazličitijih stilova i žanrova. Na sceni, koja mu je život značila, uspijevao je u publici probuditi doživljaj umjetnosti i radost ljudskog bivanja s pjesmama ali i sa svojim bezbrojnim šalama, pričama i gegovima. Iznimni su oni koji mogu toliko usrećiti ljude. Nema puno tako svestranih umjetnika, velikih pjevača, autora, stvarnih zabavnoglazbenih zvijezda, istinskih umjetnika estrade…

Slabinčev habitus je, uz njegov talent, oblikovao i prostor u kojem je stasao i živio, kao i prošlost tog prostora te mijene u društvu koje su djelovale svojim silnicama na cijeli narod, na čitavo društvo. Glazba ponekad suptilno oblikuje svjetonazor puka i njome se čuva narodna, nacionalna svijest, kao i njegova posebnost između ostalih naroda na velikoj pozornici svijeta. Kao etnolog i muzikolog radio je na očuvanju hrvatske baštine, a svojim djelovanjem na sceni i na njezinom promicanju. Slabinčeva glazbena ostavština utkana je u narod i trag je njegova zemaljskog životnog vijeka.

Vrijeme budućnosti uvijek, kad prođe životni vijek, procjenjuje vrijednost nečijeg djelovanja i života. Glazbeno stvaralaštvo i djelovanje Krunoslava Kiće Slabinca na estradnom nebu i u našem društvu, ostavljeno je procjeni budućnosti… 

Vremenom smo prožeti

Izvanjska zbivanja oblikuju i mijese maleni ljudski životni vijek svakog čovjeka. Promišljajući o čovjeku i vremenu Miroslav Krleža piše: Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao… („Na rubu pameti“)

Napisati nečiju biografiju, pojasniti strukturu osjećaja te osobe, njezinu pripadnost prostoru, vremenu i narodu, teško je ako se izostave neki konkretni događaji iz kulture i tradicije kao i povijesna zbivanja koja su utjecala na izgradnju identiteta osobe i naroda kojem pripada. Senzibilitet i struktura osobnosti Krunoslava Kiće Slabinca, osim što je genetski naslijedio tragove svojih predaka, povezana je i s poviješću njegove domovine Hrvatske, s poviješću njegovog slavonskog rodnog kraja, s poviješću grada u kojem je odrastao, s poviješću svog naroda kao i s drugim narodima s kojima je bio u neposrednom doticaju, ali i s raznim događajima kojima je bio suvremenik. Podloga za ovu biografiju Krunoslava Kiće Slabinca bila je spoznaja Georgea Santayane španjolsko-američkog filozofa i književnika: `Oni koji se ne pamte prošlost osuđeni su da ju ponove` ili parafrazirajući tu misao: `Narod koji ne pamti svoju prošlost, ponavlja svoje tragedije i nema budućnost.` Svojim javnim djelovanjem Krunoslav Kićo Slabinac je samosvojnim tkanjem svog života u vremenu i prostoru u kojem je živio ostavio trag u našoj kulturi i memoriji naroda…

… Odrastanje i stasanje u povijesno uvjetovanom multietničkom, multikulturalnom prostoru grada na Dravi, u Osijeku, oblikovalo je Slabinca. A prošlost njegove domovine i rodnog mu kraja, uz vrijeme u kojem je živio, samo je očvrsnulo u njemu ideju o neumitnoj potrebi za opstojnošću Hrvatske države uz dosezanje prava na punu slobodu naroda i pojedinca te na uporabu narodnog hrvatskog jezika, ravnopravno sa svim ostalim narodima i jezicima svijeta. Svaki ljudski život svojim djelovanjem, svojom dobrotom ili zloćom, svojim uspjesima ili nevoljama, svojim davanjem ili otimanjem, ispunjava prostor i vrijeme društva u kojem osoba živi, a poneka djelovanja ostaju upamćena u narodu kojem pripada.

Kako je svaki čovjek višeslojno biće, uvijek postoji neko područje života u kojem se iskaže u punini svog postojanja na ovom svijetu. Za Krunoslava Kiću Slabinca su scena, pozornica i glazba bili najstvarniji dio njegova bića i njima je podredio sve u životu.

Talentirana obitelj

…U hladnijim večerima komšije su dolazile u kuću k Slabincima na slušanje vijesti s radija. Još dok je pohađao niže razrede osnovne škole Kruno je u tim prigodama često zaključao vrata kuće i nitko nije mogao otići nakon odslušanih vijesti sve dok nije on odigrao svoju `predstavu`. Sakrio bi se iza radioaparata pa je komšijama pjevao, recitirao i govorio svakakve pošalice, tako da je izgledalo kao da njegov glas dolazi iz radioprijamnika iz neke radio emisije. Osim tog trika sa susjedima još kad je bio osnovnoškolac u nižim razredima okupljao je u svom dvorištu djecu iz komšiluka i pravio svaku večer gimnastičke i cirkuske akrobacije, ili bi samo visio po pola sata na drvetu kako bi ih nasmijao.

– Jedne subotnje večeri, s hrpom novina pod miškom, ušao sam u sobu, gdje su se gosti bili okupili oko radio-aparata.

Šepao sam na desnu nogu i iz sveg glasa se derao: `Novine, novineeee, svježe vijestiiiii…`

Isprva me nitko nije ni pogledao, svi su bili već otvrdnuli na moje štosove, a onda me je pogledala susjeda. `Dragice, pogledaj što ti je malom!`, obratila se mojoj majci koja se nalazila u kuhinji: `On šepa.`

Svi su se strčali oko mene, majka me je uzela na krilo, milovala tepajući mi: `Kićo, sine, što ti je? Gdje si se udario?`

Meni se svidjela ta nova igra pa sam se ušmrcao, zamalo da nisam i zaplakao. Tako je to trajalo kojih pola sata, sve dok nisu prošle vijesti, koje taj put nitko nije čuo. Istrgnuo sam se iz majčinog zagrljaja i pojurio preko sobe. Očekivao sam novi smijeh, ali sam umjesto toga dobio po turu.

`Ja… ja… ja sam se samo igrao prodavača novina na korzu… On… on… on isto ovako šepa`, pokušao sam se opravdati.

Te večeri izostali su bomboni kojima su nagrađivali moje glumačke sposobnosti. Zbog toga sam počeo priređivati priredbe u našem dvorištu. Okolni panjevi bili su sjedišta a glavni glumac bio sam ja. Moja najatraktivnija točka bila je kad bih se popeo na kajsiju, zakvačio se nogama i visio glavom nadolje. Znali su me često i skidati sa stabla, jer bih se toliko upetljao da sam se plašio i pomaknuti. –  prisjetio se Kićo u intervjuu.

Osječki pecaroši

Osječki su ribiči imali za pecanje golemo prostranstvo i izvanredne pozicije. Predio između stare Drave i današnje Drave, gdje se rijeka za velikih voda izlijevala, taj sjeverni dio bio je pun sjajnih mjesta za pecanje. Išlo se uz staru Dravu, na Belje, Damrinu, Hulovo, sve do Dunava. Svi su ti rukavci, bare, korita bili puni ribe, moglo se pecati do mile volje.

Jutra kad je Kruno odlazio s tatom na pecanje zauvijek je zapamtio: – Bio sam uzbuđen. Rano dizanje, spremanje, odlazak od kuće prije svanuća. Ponekad me tata odgovarao, govoreći kako je vani hladno, nagovarao me da ostanem u krevetu. Ma kakvi, ne bi me zaustavio ni za kakav novac. Uzeli bismo bicikle i krenuli. S onu stranu Dravskog mosta, skupine, kolone ribiča. Čuje se samo škripa bicikla i lupkanje keder-kanti. Svi su žurili prije zore uhvatiti što bolje mjesto. Oprema je uvijek morala biti kvalitetna i spremna. Dobri štapovi, udice i razne vrste mamaca. Tata je sam izrađivao štapove. Kupovao je bambus, sušio ga i lakirao, stavljao kopče. Mene je sve to podsjećalo na indijanske strelice.

Tata je bio velik majstor, sve je znao o ribama, a najvažnije je bilo znati gdje ima riba. On je znao. Ponekad bi odlazio dan ranije i hranio ribe, navikavao ih da se zadržavaju na jednom mjestu. Kad bismo stigli, sjedili bi ili stajali, bacili udice i čekali Tu tišinu nikad neću zaboraviti. Iznad vode lebdjela je sumaglica, zora se javljala na istoku, ptice su pjevale zahvaljujući Bogu za još jedan dan. Javljale su se i žabe. Mir, samo pero pliva na mirnoj površini.

Uskoro, s prvim zrakama sunca, priroda dobiva nevjerojatne boje. Jedina napast su ponekad komarci. Gledam pero tatina štapa kako se trza, nestaje pod vodom, tata poteže i već je riba na suhom. Stalni su to šokovi – hoće li ili neće zagristi.

Pecaroška sreća je promjenljiva. – Događalo mi se u početku, kao svakom malom dječaku, da tata vadi ribe, a ja ništa. Premještam štangu, tražim bolje mjesto, vitlam štapom, zapinjem udicom za granje. Tata mi pomaže, raspetljava. Bio sam nestrpljiv, kao i sva djeca. Onda valjda tati dosadim, stavi mi na udicu lijepi zeleni list, pa mi pokazujući lopoče reče: `Sad ću ja tebi nešto pokazati. Vidiš li tamo žabe? Odi njih zafrkavati s tim listom, vidjet ćeš kako će skakati.` Satima sam se poslije tako zabavljao sa žabama. Žabe su skakale, pravile razne figure u zraku, poneka se ulovila, a ja bi ih bacao natrag u vodu…

Kad je odrastao i postao ozbiljniji, vratio se Kruno opet pecanju. Prolazili otac i sin pored jedne bare kad se rijeka povukla. Otac znalački zaključio da tamo mora biti ribe! Namjestili se oni i nastavio je Kićo s pričanjem svojih uspomena: – Stavili smo mamac, kedere i bacili udice. Gledao sam veliki čep kako mirno pluta. Odjednom, prije nego što je potonuo, poskočio je kao da udariš bičem po površini vode. Odmah sam znao da je dolje štuka. Potegnem i gledam kako se štap svija kad je krenula prema obali. Jedva sam držao štap. Otac koji je bio desetak metara dalje viče: `Kruno, drž to, to je laboš (veliki komad, op. a.) vuci ga, pusti, pa opet vuci…` Srce mi lupalo, mislio sam puknut će od uzbuđenja. Bilo me strah što ću vidjeti kad `to` izađe iz vode. Blizu obale otac ju je dohvatio s podmetačem i pomagao izvući. Bila je to golema štuka, 4,60 kilograma. Pravi trofej. Bio sam radostan, ali kako sam uvijek bio sentimentalan prema ocu, bilo mi je žao što je on nije ulovio… Rekoh: `Tata, to smo zajedno upecali.` No, on je, pedagoški, pustio da ja budem glavni.

A kada su se vratili mama je napravila svoj vrhunski specijalitet. – Mama je štuku našpikala slaninom i bijelim lukom, dodala rajčice, mrkve, a za vrijeme pečenja nekoliko ju je puta u pećnici prelijevala vrhnjem. Kao prilog dodavala bi rižu. Za tom su se ribom prsti lizali. Osim pecanja tata me je naučio kako poribljavati bare. Kad upecaš manju ribu poneseš ju i baciš u bajer.

Preopterećenost poslom

… Jednom je tako Kićo kasnio na manifestaciju u Našice na kojoj je nastupao sa Slavonskim bećarima. Trebali su mali Pavao i Dubravka s njim, poslije manifestacije, otići u Osijek u posjet rodbini. U dva sata poslije podne, kada je trebao biti u Našicama na probi, obitelj je tek sjedala u automobil u Zagrebu i kretala za Našice. Vozio je Kruno preko 100 km/h jureći prema naplatnim kućicama Ivanja Reka na izlazu Zagreb Istok. Tada se javio mali Pavo, koji je sjedio u dječjoj sjedalici s majkom na zadnjem sjedištu, kako mora `piškiti`.

E, sada provali iz Krune bujica tjeskobne ljutnje i nervoze zbog velikog kašnjenja. Optužio je Dubravku i Pavla da su oni krivi zbog kasnog odlaska iz Zagreba, a oni su bili spremni i čekali pokret od 10 sati ujutro!? Sada se još mora stati poslije naplatnih kućica da dijete obavi nuždu!!! Zaustavi on automobil na proširenju iza naplatnih kućica. Dubravka je sjedila iza vozača. Izašla je iz automobila, zaobišla stražnji dio auta i izvadila dijete da obavi nuždu. Onda ga je vratila u dječju sjedalicu, učvrstila sigurnosni pojas, zalupila zadnja vrata na strani automobila na kojem je bila dječja sjedalica i krenula zaobići automobil kako bi došla do svog mjesta. U trenutku kada se čuo zvuk zatvaranja zadnjih vrata, automobil s Krunom i Pavom krenuo je velikom brzinom i odjurio autocestom put Našica!!! Ostala Dubravka na cesti u haljini bez ikakvih dokumenata, bez novaca, bez ičega. Zapitala se kad će Kruno shvatiti kako ona nije u automobilu i gdje će se `za Boga miloga` na autocesti okrenuti da se vrati po nju? Razmišljala je otići po milicajce da ju odvezu za njim? Ali onda će još dobiti kaznu zbog prekoračenja brzine. Udaljavajući se automobil je postajao sve manji i manji, udaljenost ga je već smanjila na veličinu igračke. Odjednom automobil stane i počine se velikom brzinom vraćati unatrag autocestom.

A što se u automobilu odvijalo? Kada je Kruno počeo dodavati gas i s automobilom juriti autocestom, progovorio je Pavo mirno sa zadnjeg sjedišta: – Fino, ostavili smo mamu!

`Kakvu mamu???`, pomisli Kruno i pogleda u retrovizor. Tada spazi svoju ženu u daljini u retrovizoru smanjenu na veličinu čovječuljka. I vratio se po nju vozeći se automobilom u rikverc… U Našice su stigli u trenutku kada je trebao izaći na scenu i nastupiti bez prethodne probe. U to vrijeme nije bilo mobitela i u Našicama je bila panika hoće li se Kićo pojaviti ili ne na nastupu.

Predstavljena knjiga Dubravke Bouše – Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu

U  Croatia Records Studiju danas je predstavljena knjiga autorice Dubravke Bouše – Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu posvećena životu i stvaralaštvu jednog od najznačajnijih hrvatskih glazbenika, Krunoslava Kiće Slabinca. Predstavljanju knjige uz Kićinu obitelj prisustvovali su brojni prijatelji i suradnici iz svijeta glazbe, poput Željka BebekaMira UngaraJacquesa HoudekaŽeljka NikolinaMarte Nikolin te predstavnici medija i kulturne scene, čime je promocija postala susret svih koji su voljeli i cijenili njegov rad.

Foto Boris Ščitar

Knjigu su uz autoricu Dubravku Boušu predstavili i Zorka Jekić, urednica knjige, dr. sc. Irena Miholić, recenzentica, Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa te maestro Siniša Leopold.

Dubravka Bouša, doktorica znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, znanstvenog polja filologije i povijesti književnosti, autorica je monografija, znanstvenih djela, zbirki poezije i romana, a kao bivša supruga legendarnog pjevača najkompetentnija je za autoricu ove impozantne knjige s više od 900 stranica. Na ideju za knjigu došao je njen sin Pavao Slabinac, a Dubravki je trebalo gotovo četiri godine da je napiše.

“Uspjeh izvođača je kad u slušatelju izazove magičnost žudnje i svjetlost, kad potakne širenje slušateljevih osobnih svjetova, kad dovede slušatelja do katarze, do senzacije estetskog zaborava svega oko sebe, kad umjetnost dodirne nečiju dušu. Taj jedan trenutak je bitan”, istaknula je Dubravka Bouša koja je uz osobna sjećanja donijela kronologiju jedne fascinatne glazbene karijere i života Kiće Slabinca koji je glazbu živio srcem i dušom.

Zorka Jekić zahvalila se Croatia Recordsu što su napravili promociju i napravili priloge koji su osvijetlili Kiću kao osobu te istaknula: “Ova knjiga značajna je za naš kulturni milje. Knjiga ima 16 poglavlja i ovakvu knjigu mogla je napisati samo Dubravka. Pisana je na jedan prohodan način  i ne samo da vjerno dočarava talent i energiju jednog čovjeka već i njegovu pripadnost vremenu, prostoru i narodu”.

Kićo Slabinac pjevač je koji je u svakom glazbenom žanru ostavio trag. Njegov profesionalni početak vezuje se uz rock ‘n’ roll, a bio je i prvi pjevač koji je etno pjesmu Na kraj sela čađava mehana obradio u rock verziji. Isto tako skladao je i prvu country pjesmu 1976. godine Budi to što jesi na stihove Ivice Krajača. Nezaobilazan je kad je u pitanju i zabavna glazba, a među njegove najveće hitove ubrajaju se Plavuša te Zbog jedne divne crne žene.

“Kad krenete čitati knjigu, ona će vas sigurno vratiti u jedan svijet koji se danas ne spominje. Danas smo zatrpani raznim umjetnicima, no ovakve osobe kao Kićo, ljudi energije, vode sve, što je važno za svaku malu, ali i veliku sredinu. Također, knjiga je važna i znanstvenoj zajednici kao materijal za daljnje znanstvene radove, ali i za shvaćanje razvoja povijesti popularne zabavne glazbe te povijesti Hrvatske”, rekla je recenzistica dr. sc. Irena Miholić.

Tamburaška glazba još je jedan glazbeni žanr nezamisliv bez Kiće. Već na svom drugom studijskom albumu Hej, bećari Kićo je obradio tradicionalne slavonske pjesme, a njegova Inati se Slavonijo postala je himnom slavonskog kraja. Kićo je pjevao i duhovne pjesme kao i božićne, a njegovo božićno izdanje Christmas with Kićo do danas je najprodavanije božićno izdanje na ovim prostorima.

“Kićo je obilježio jednu epohu, a ovaj genijalan naslov knjige najbolje ga opisuje. Kićo je bio veliki emotivac, izvanredan pjevač i umjetnik na pozornici”, istaknuo je maestro Siniša Leopold.

Direktor Croatia Records, Želimir Babogredac, dugogodišnji Kićin prijatelj i suradnik rekao je: “Važno je što je ova knjiga napisana, njegova bivša supruga je uložila ogroman trud. Knjiga je jako pismena, faktografski kvalitetna i mislim da je to knjiga iz koje će mnoge generacije naučiti i o vremenu u kojem je zabavna glazba nastajala, ali i o Kići Slabincu, te  zaključio: Ova knjiga će sigurno biti dobra priprema za film”.

Obitelji Krunoslava Kiće Slabinca, sinovima Pavi i Ivanu Slabincu te Dubravki Bouši dodijelio je posthumno najveće priznanje Hrvatske diskografske udrugeMutiplatinum award za najbolji album u povijesti slavonske glazbe – Ako zora ne svane.

Knjiga Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu može se već od danas nabaviti u knjižarama, a još jednom ćemo je predstaviti i posjetiteljima Interlibera, 13.11. u paviljonu 6 od 17 sati.


POVEZNICE

Predstavljena knjiga Dubravke Bouše – Krunoslav Kićo Slabinac – Kad umjetnost dodirne dušu – Croatia Records https://share.google/80zPHgRSc7SDxUfp9

Link 2: https://radio-bnm.hr/2025/11/05/predstavljena-knjiga-dubravke-bouse-krunoslav-kico-slabinac-kad-umjetnost-dodirne-dusu/

LINK 3: www-vecernji-hr.cdn.ampproject.org/v/s/www.vecernji.hr/amp/kultura/tri-mrtvaca-dnevno-meni-dosta-za-kino-tukli-smo-se-tko-ce-ministrirati-na-pogrebima-1906581?amp_gsa=1&amp_js_v=a9&usqp=mq331AQIUAKwASCAAgM%3D#amp_tf=Izvor%3A %251%24s&aoh=17629351621281&referrer=https%3A%2F%2Fwww.google.com https://share.google/RNspOVN1WXU7f4IG3

LINK 4: https://laudato.hr/emisije/kad-umjetnost-dirne-dusu

LINK 5: https://www.facebook.com/groups/147232295576/posts/10172926933245577/

LINK 6: https://totalinfo.hr/ekskluzivno-knjiga-o-kici-autorica-je-njegova-supruga-dubravka-bousa-a-ovo-su-ulomci/

LINK 7: https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/monografija-krunoslav-kico-slabinac-nepoznati-trenuci-15637024

LINK 8: https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/knjiga-o-kici-slabincu-neispricane-price-zivot-karijera-15634037

LINK 9: https://slobodnadalmacija.hr/tag/kico-slabinac

LINK 10: https://svijetkulture.com/predstavljanje-knjige-autorice-dubravke-bouse-krunoslav-kico-slabinac-kad-umjetnost-dodirne-dusu/

Predstavljanje knjige DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić u Dubrovniku


Dobra vam večer i lijepi pozdrav svima,

na početku Marijine zbirke Dubrovnik narančama ozaren stoji posveta:

Posebno hvala tihim franjevcima Male braće, koji su kao mladići došli prije 450 godina iz Popova polja i postali franjevci, živuće baklje Gradu i puku. Povezujući povijest i baštinu u našim srcima, oni nam vedre dane i podneblja.

Drago mi je da smo večeras na ovom mjestu, koje posebno povezuje Mariju i mene. Franjevački klaustar i knjižnica su mjesta gdje smo se često znale susretati.

Tijekom srednje škole učile smo grčki i latinski jezik i nastavile zajedno dalje na fakultetu. Često smo dolazile u knjižnicu Male braće gdje smo čitale i posuđivale knjige. U tome nam je pomagao fra Justin Velnić, magistar farmacije i posljednji franjevac – ljekarnik, koji je radio u ljekarni Male braće, a znao je i starogrčki jezik. Ljeti bi dolazile na crkveni balatur uživati u koncertima Ljetnih igara.

Zato bih se na početku zahvalila Maloj braći, našim današnjim domaćinima,  posebno prisjetivši se franjevaca koje sam poznavala: Ivice Dovranića, Justina Velnića, Marija Šikića i Damira Cvitića.

Prve Marijine pjesme pročitala sam preklani, to su pjesme njezine prve zbirke: Ruže majci darovane, koje su me odvele u Marijino djetinjstvo i zavičaj – rodno mjesto Ravno, među njezine susjede, prijatelje i obitelj.

Druga zbirka, koju večeras predstavljamo: Dubrovnik narančama ozaren, nastavak je prve i opisuje grad Dubrovnik u koji je Marija došla na školovanje, kojeg voli i danas mu se raduje, a ova zbirka je i dokaz te ljubavi prema gradu.

Drago mi je da sam jedna od njezinih prijateljica, koju je počastila svojim pjesmama. Naime, kad bi pjesmu napisala, poslala bi mi je da ju pročitam. Na tome sam joj zahvalna. Obradovala bi me, a radost i jest emocija koju najčešće osjećam čitajući njezine pjesme, koje karakterizira životna radost. Osim toga, pjesme krasi jednostavnost i duhovnost, a te nam vrijednosti Marija daruje kroz priču o narančama koje ozaruju grad.

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren ima 51 pjesmu i jedinstveno je djelo koje u četiri cjeline govori o dubrovačkom kraju – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Prva cjelina: Narančeobuhvaća 21 pjesmu, druga cjelina: Podneblje obuhvaća 14 pjesama, treća: Gradima 8 pjesama i četvrta: Providencaobuhvaća 8 pjesama.

Poglavlja nam opisuju kakvo je podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu i kako je moćna providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno sve spaja. Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada, opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune okusa i mirisa, u tom smislu i čujne, imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.

U zbirci se nalaze još: Rječnik manje poznatih riječi, Marijin životopis, dva osvrta – moj i našega dragoga kolege, klasičnoga filologa i urednika ove zbirke Ivana Bekavca Basića, pod naslovom Lipost i kripost grada Dubrovnika, te Marijin nadahnuti prozni tekst: Božanski trag, u kojem navodi što ju je motiviralo na pisanje. Na kraju, pročitat ću vam dio toga teksta koji mi se posebno svidio:

Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledu na naranču „osluškujemo“ njezin miris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše. (Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, Božanski trag, 82).

Zahvaljujem se na pažnji i želim vam svako dobro,

Marija Marušić Čizmić


Dubrovnik narančama ozaren

Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, filozofkinje i grecistice, Dubrovnik narančama ozaren, lirsko je putovanje prostorom izvanjskosti i unutarnjosti dubrovačko-zagrebačke pjesnikinje, Hercegovke podrijetlom, duhovni dnevnik posvećen majci Julki, narančama ogrnut, tiskan kao svojevrsni nastavak prvoga dijela duologije Ruže majci darovane. Obje su zbirke lirske posvete majci. U svojih 100 stranica knjiga krije četiri pjesnička segmenta: Dubrovačke naranče, Podneblje, Grad, Providenca, a na kraju je Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi, Životopis autorice i njezino obrazloženje osobnih razloga pisanja ove pjesničke zbirke, kao i dva pogovora Marije Marušić Čizmić i Ivana Bekavca Basića, urednika knjige.

Autorica u knjizi posebno zahvaljuje franjevcima Male braće koji su prije 450 godina, kao mladići, stigli iz Popova polja, odakle dolazi i sama autoričina obitelj koju spominje u zbirci i čije fotografije ugrađuje u svoje stihove. Tako je u zbirci, u segmentu naslovljenome Podneblje, fotografija majke Julke Kristić, iz obiteljskoga albuma, ispred Kneževa dvora, krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, uz pjesmu Moja milina u kojoj povezuje majku i naranču: I ti ko naranča si/ kad god te sretnem/ u okrilju juga,/ sa svjetlom u duši i/ili: A ja odmah radosno/ na glavu skačem u to/ plavetnilo svoje, kao/ u zagrljaj majke. I u tom/ prostranstvu veličajnom/ tihote, ljepote, u trojstvu/ života se nađem.

Druga je majčina slika iz autoričina fotoaparata, mobitela, snimljena na Pilama u veljači 2021., uz pjesme Pogled u đardin i Đardin iz istoga poglavlja. Fotografiju na kojoj su autoričina majka i autoričina braća Andrija, Niko i Ivo, svi u bijelome, u prvoj polovici šezdesetih godina u Dubrovniku, autorica u posljednjemu poglavlju povezuje uz pjesme Tri brata i ja, kao jasnu asocijaciju na antologijsku pjesmu Josipa Bepa Pupačića, Tri moja brata, uz još poneke intertekstualnosti. Bepov pjesnički subjekt počinje: Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas, a završava: To su bili moj brat, moj brat i moj brat, a autorica parafrazira Pupačićeve stihove: Kad smo moja tri brata/ i ja bili mali/ oni bijahu veliki,/ a ja se rodih, iza koje je pjesma Složna braća u formi Petrarcina soneta s akrostihom sastavljenim od njihovih imena, pretposljednja pjesma u zbirci, prije Providence, providnosti, dalekovidnosti, Božje iskre spasa.

Autoričina impresioniranost i očaranost narančama otkriva i otključava poetološke svjetove koji joj postaju utočište i omogućavaju uranjanje u sinestetični prostor vizualnih, okusnih, mirisnih slika kao pandan životnim odlascima i oproštajima pogotovo vrlo jasno, denotativno, u prvome dijelu, Dubrovačke naranče. Marija Lučić odlučuje svoje unutarnje pjesničke slike ostvariti stihovima, ali i fotografijama koje uglavnom nastaju spontano, konkretizirajući asocijativni, duhovni svijet i koje ugrađuje u svoju zbirku koja na naslovnici ima sliku narančinih stabala i naranača uz Veliku Onofrijevu fontanu i Franjevački samostan, a završna je fotografija na kraju niza pjesama Trnje sa Srđa, 2022.

Ostale fotografije pronalaze naranče u parku na Pilama, u Sedam smrtnih grijeha, na skalinima, u Gružu, a slikala je i vedute Grada, more i nebo (prije poglavlja Podneblje), Stradun, morski horizont, Minčetu, Vrata od Pila (prije poglavlja Grad), skaline od Zidina, Srđ, Dominikance, Katedralu, pogled iz Kneževa dvora prema Gundulićevoj poljani (prije poglavlja Providenca), panorame Grada, u različito doba dana i noći.

Pjesme Marije Lučić mahom su slobodnoga, jampskoga stiha, nenaglašenih početnih slogova koji su često prijedlozi ili veznici, ponekad usklici: o, i, na, u, od, iz, dok, gle, ako, pod, a pogotovo su zanimljivi početci kad, a kad, ako, pretpostavljajući ili upućujući na vrijeme kao temeljnu kategoriju prolaznosti i relativizacije. Cijela zbirka počinje leksemom sunce koje se svojom bojom i formom ogleda u naranči, svome mikroobliku. Kako autorica navodi u početnoj pjesmi Sunce u krošnji naranči: Sunce sjelo u naranču, / večer u ulici./ Miris cvijeta blaži dušu, / dražest ti na licu.

Autorica piše standardnim hrvatskim jezikom, koristi i neke raguzeizme kako bi dobila notu zavičajnosti i bliskosti s prostorom, ali i neke riječi iz svoga izvornoga, hercegovačkoga podneblja: dadne, njizi, kapija, ljolja, kao i svoju varijantu Groad na nekoliko mjesta zbirke, čime potencira izgovor samoglasnika a koji nedubrovčani zamjećuju kao primarnu, iako često ne i realiziranu, karakteristiku dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika koji je ušao i u nematerijalnu baštinu svijeta. Pjesnički je izraz jednostavan morfološki i sintaktički, uz neke zanimljive sintagmatske spojeve, vrijeme je sadašnje ili prošlo, potencirajući svevremen(sk)ost, ali iza jednostavnih se izraza kriju dimenzije duhovnosti, određena semantička slojevitost, filozofija života koji je neuhvatljiv i kao takav vedar i sveprisutan.

Autorica ne dopušta (u) stihovima kao zrcalu duše da je smrt voljenih odvede u dubine tuge. Zato i naranče koje, personificirane i antropomorfizirane, postaju kuća i novi život, život koji se obnavlja i koji traje.

Mi smo Dubrovčani okruženi žutim, crvenim, slatkim i ljutim narančama cijeli život, pogotovo ako imamo đardine, ali i cijeli je Grad u narančinim vrtovima, njezinim bojama, mirisima i sokovima. Kao što je to i u klaustru Franjevačkoga samostana koji u svojim ljekarnama još i danas krije neke farmaceutske i kozmetičke tajne, mirise i okuse o kojima piše i Pelegrinović u svojoj maskerati Jeđupka.

Cijela je europska umjetnost nastala na Mediteranu i potekla iz njegova mora i okusa, sokova, mirisa i boja koje se osjećaju u zbirci ponekad se mijenjajući, pa se uz narančastu uključuje i plava boja mora i neba, boja koja simbolizira mir, istinu i duhovnost, a koristi se za smirivanje uma i poticanje duhovnoga rasta. Naranča se u zbirci mijenja i u značenjima, metamorfizirajući se iz poglavlja u poglavlje, ali ostavljajući savršenu kružnu strukturu ovoga posebnoga voća, ali i rozete, svemira, lopte kao zadanosti u ovoj zaokruženoj zbirci.

Kao što piše Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo, kad govori o lopti, monoigrački najviše estetske kategorije i najveće estetike, savršen je prvo njezin oblik: iako je matematika najpreciznija znanost i premda je uznapredovala tik do savršenstva, nikad nitko nije uspio izračunati njezine «mjere» bez ostatka. Možda upravo iz njezina savršenstva proizlazi radost igre loptom: koliko je god nastojali ukalupiti u pravila, lopta će uvijek iz njih izaći, poskočiti, okrenuti se na svoju stranu i vragoljasto nas prevariti. A loptino je savršenstvo u njezinoj svemogućnosti. Teško bismo mogli zamisliti da bi neka igračka mogla ući u toliko igara a oblikom ostati potpuno ista – kao što je slučaj s našom okruglicom.

Bilo da je «elastičan predmet koji ima oblik kugle, ispunjen zrakom i odskače», bilo da je krut predmet, tijelo «kojemu su sve vanjske točke jednako udaljene od središta», bilo da je drveni ili plastični predmet, naša se boća/lopta/kugla lòptā nama u svim smicalicama svoga kretanja: proizvoljno se ponašajući, izvrgavajući nas malim ili velikim neugodnostima, zavlači se za kantune povlačeći nas za nos,… jednostavno: igra se nama i s nama.

U svojoj drami o životnoj igri, Višnjiku, Čehov zasniva dramatičnost na nepostojanju kuglica za biljar o kojima se stalno govori: pravila životnog biljara nestaju jer su nestale kuglice. U trenutku kad je na dražbi prodan višnjik, razbijen je biljarski štap. Prije toga Čehov je uveo loptu na teren za kroket u cijelom jednom činu. A prije toga, u Galebu, jedna je kuglica iz pištolja ubila pjesnika.

Jedan poznati filozof tvrdi da je čovjek Bog, a da je taj bog dijete koje se igra. Jedan suvremeni teatrolog misli da je budućnost kazališta u uspostavljanju pozornice-kugle: mogućnost putovanja glumaca i gledatelja u kugli utjelovljuje ljudski duhovni i tjelesni mikrokozam sa svim zviježđima, sunčalištima i sjenama.

Ako je kazalište svijet, ali i više od njega, je li to «više» onaj «mjerni ostatak» kugle i njezina kretanja u matematičkim i fizikalnim formulama ili jednostavno uživanje u rukometu, vaterpolu, kuglanju, boćanju, u odsjajima i odskocima frnjastih zafrkanata iz našega djetinjstva, u sunčanom piciginu… Možemo li našoj boći vjerovati ili nas je opet, kao prava lopta, farabutski i mangupski simpatično prevarila u kugli, boći, bari, košu, mreži, bulinu…?! Je li lopta monodrama ili gradi svijet svedramatičnosti?

Naranča, koja simbolizira besmrtnost, može živjeti i 500 godina, a sugerira i otmjenost i raskoš, znak je vladarskog dostojanstva, „zlatna jabuka“ koju je Paris dao Afroditi. Drvo je naranče u antici bilo rajsko drvo, simbol ljepote, bogatstva, plodnosti i vječnoga života, čini se i drvo spoznaje, a bijeli cvjetovi, jedni od najljepših mirisa u našemu đardinu, simboliziraju čistoću i nevinost. Narančasta je boja kreativnosti, entuzijazma i radosti, a koristi se za stimuliranje kreativnih procesa i oslobađanje blokada u kreativnome izražavanju. Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, nastala je u toj narančinoj katarzičnosti i zatravljenosti njihovom ljepotom, u trenutcima poetskih oslobađanja kreativnih blokada.

Za kraj, omiljena nam antologijska Lorcina pjesnička minijatura o narančama.

Oproštaj

Umrem li,

ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.

(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,

ostavite balkon otvoren!

Vesna Muhoberac, mag. philol. croat.


Matija Nenadić pred interpretaciju pjesama Mara Martinovića.

Stihove je, po vlastitom izboru, interpretirao Dubrovčanin Maro Martinović, kazališni, filmski i televizijski glumac. Ove godine publika Dubrovačkih ljetnih igara mogla je uživati u njegovoj izvedbi Vlaha Slijepoga u predstavi “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, a u režiji Kreša Dolenčića. Osim toga, u predstavama u kojima dubrovački govor ima značajnu funkciju, Maro Martinović imao je i ulogu jezičnog savjetnika. U tom smislu prisjetit ćemo se i njegovog gostovanja u Dubrovačkim knjižnicama, gdje je u okviru programa obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika 2017. godine, zajedno sa svojim ocem, nezaboravnim glumcem Mišom Martinovićem, u večeri nazvanoj “S oca na sina – jezični savjetnik i rad s glumcem”, glumačku družinu Osnovne škole Montovjerna podučavao dubrovačkome govoru. Tom zgodom publici je pokazao knjigu Držićevih djela iz edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” u kojoj je Miše Martinović svaku riječ pažljivo i brižno akcentuirao, a koju on danas čuva kao svetinju.


Predstavljanje knjige DUBROVNIK NARANČAMA OZAREN Marija Lučić

Sudjeluju: Marija Lučić, autorica zbirke pjesama

dr. sc. Ozana Ramljak, spisateljica

Ivan Bekavac Basić, urednik i nakladnik

uz glazbenu pratnju Brune Ćurčića

utorak, 2. srpnja 2024. u 18 sati

KGZ – KNJIŽNICA AUGUSTA CESARCA

O autorici

Marija Lučić, rođena je 1966. u Dubrovniku gdje je završila osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij filozofije i grčkog jezika i književnosti 1994. godine. Poslijediplomski studij upisuje 1995. na kojem istražuje Sliku i kretanje kod Platona kao početak kinematografije. Između 1996. i 1998., provodi godinu i pol u Münchenu kao njemačka stipendistica na Visokoj školi za film i televiziju HFF, na kojoj pohađa kolegije iz režije, te sudjeluje na snimanju filmskih priča studenata treće godine igranog filma. Također, zanimajući se za područje slikovnog na Univerzitetu u Münchenu pohađa kolegij iz filozofije renesanse Teorija perspektive kod prof. Eckharda Keßlera, dok u ljetnim mjesecima obavlja praktikum u Film-museum München o čuvanju filmskih remek djela i njihovom populariziranju. 

Predavala je Grčki jezik na Studiju filozofije Hrvatskih studija 1995./1996. i 2017./2018., što je i svojevrsni kratki uvod u filozofiranje. Od 1995. najprije kratko radi kao asistentica u Dokumentarnom programu HTV-a, a potom kao redateljica autorica i realizatorica u Znanstveno-obrazovnom programu. Pored autorskih priloga o različitim znanstvenim temama, režirala je dokumentarne filmove: Cenacolo 1999., Početak i umjetničko djelo, Dražen Trogrlić, 2000., Blagost i ljubav, salezijanci, 2001. Dokumentarno-igrani povijesni film pod radnim naslovom Trebinjska Biskupija snimila je prvi dio 2008. sa stručnim voditeljem fra Bazilijem Pandžićem, autorom povijesti jugoistočne Hercegovine, koji čeka nastavak i dovršetak. Također, režirala je dugogodišnju emisiju Iz Jezične riznice s Tomislavom Ladanom i Ozanom Ramljak, realizirala Znanstvene vijesti

Uredila je knjigu poezije Jasne Matić Harfe ljubavi (2021). 

Objavila je 2022. zbirku pjesama Ruže majci darovane (2022.1, 2023.2),  a u tisku su joj još dvije knjige:  Kinematografija u oslonu na Platona (2024.) i Ljubav, srce svakog doma (2024.). 

Članica je HDFD.


Iz recenzije Marije Marušić Čizmić, prof.

Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren jedinstveno je djelo koje u četiri podnaslova (Naranče, Podneblje, Grad, Providenca) govori o vedrini i toplini dubrovačkoga kraja – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno ovdje sve spaja poput majke, mora i zavičaja.

Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine i obratno. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune ukusa i mirisa, u tom smislu i čujne – imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh.

Poglavlja nam redom opisuju i govore kakvo je Podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu naranče i kako je moćna Providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš.


☺    ☺    ☺

NARANČA

Jedna me naranča sinoć

prenu. U mrklom mraku se

zakotrlja ispred mene

i povede me skalinima puta

kroz Đardin

sve do vrata Kekina

vrta. Tu stade i ostade,

a ja, nȁ – odoh dalje

do Straduna


Sudionici predstavljanja

Ozana Ramljak (Split, 24. veljače 1970.) je hrvatska dječja spisateljica, kroatistica i bivša televizijska voditeljica iz Splita, a živi i radi u Zagrebu. Danas radi kao profesorica i pročelnica umjetničkih studija na Sveučilištu Vern’ – BA studija Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje i Transmedijska dramaturgija te MA studija Filmska i televizijska režija i produkcija.

Pristupljeno 2. 7. 2024.: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ozana_Ramljak

Bruno Ćurčić, Glazbena škola Vatroslav Lisinski, 2.razred srednje, izvodi na gitari ove točke:

1. Etude No. 8, Heitor Villa Lobos

2. Oslobađanje, Ante Čagalj

3. Tri igre – Allegretto Vivace, Boris Papandopulo

Predstavljanje knjige Darije Žilić TROPIZMI 4

Slike sa predstavljanja knjige Sande Glavaš DUŠA I OBLICI

Promocija romana ISTO I DRUKČIJE Llilli Koci

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

 

Marjan Grakalić o romanu Isto i drukčije autorice Llili Koci

Zagreb, 19.9.2019.

 

„Dobro večer svima. Lili jako mi je drago da si večeras s nama jer si autorica romana o kojem ću pričati. Vaša ekselencijo i vas je ovdje lijepo vidjeti, poštovana publiko lijepo je da ste došli na ove svakako neobične i značajne knjige koja ipak dolazi nakon dugog vremena, ali ipak je došla. Ona u stvari ima jedan anagramski ali i enigmatski naslov- Isto i drukčije. Što je isto a što je drukčije? Na što se to odnosi? Tu percepciju hrvatske književnosti mi zapravo nemamo bog zna kakvu percepciju albanske i kosovske književnosti unatoč tome što smo dugo živjeli u jednoj zemlji, bivšoj Jugoslaviji. Bilo je prijevoda ali očito ne dovoljno, bilo je pokušaja razumijevanja, očito ne dovoljno, a u mentalitetu nacije nije se tu nešto ozbiljno čitalo niti se proučavalo. Jest da su naši profesori odlazili na prištinski univerzitet, tamo su gostovali, rijetki su obratni primjeri postojali i oni nisu bili bog zna kakvi, i sada u jednoj drugoj novoj situaciji pojavljuje se jedan roman koji govori da je sve isto ali ipak je drugačije. On je u stvari filozofičan, ali nije samo to, on je povijestan ali i nije samo to, on je ljubavni roman, priča o jednoj neuzvraćenoj ljubavi koja traje dugo vremena ali nije samo ljubavni. On je i kriminalistički roman jer priča o kriminalu, zločinima, zločinima protiv obitelji, protiv pojedinih ljudi. On je i politički roman, ali opet nije samo takav. On je i intimistički roman jer način na koji Lili Koci pristupa tome je izgled odmaknutog porculanskog svijeta ali istinitog, možda nešto tu i tamo nije točno, ali sve je opet tu, istinito. Dakle to je nešto što je isto ali drugačije. U tom smislu je to ipak jedan veliki pomak. Ja sam se u stvari brinuo kad je ona to pisala i brinuo sam se kako će to na kraju izgledati, ali ona je u tih par godina dobro izbrusila stil i roman i napravila jedno djelo koje se u hrvatskoj književnosti neće moći zaobići, zato jer ono povezuje. Mi u stvari u hrvatskoj književnosti imamo samo jednu veliku percepciju Kosova odnosno Albanije a to je putopis ustaškog ministra i književnika Mile Budaka koji se zove „Ratno roblje“, njega sam objavio 1991. godine u kojem on opisuje kako je Austro-ugarski časnik bio zarobljen od Srpske vojske i s njima se preko Kosova i Albanije povlačio na Krf. U tom povlačenju on opisuje stradavanja. On to vrlo živopisno opisuje i opisuje jednu naredbu kralja Petra, tadašnjeg Srpskog kralja koji kaže: “Ne čuvajte narod, ne čuvajte zarobljenike, ne čuvajte materijalna dobra,“ jer tamo su bili neki gerilci s kojima su oni ratovali i rekao je „čuvajte đake!“. Dakle čuvajte one koji su prosvjećeni, koji će jednog dana voditi narod, koji će biti obrazovani, i znati šta treba činiti. U Llillinom romanu na tom istom prostoru u neko slično ali kasnije vrijeme, mi imamo slučaj da ljudi koji su obrazovani koji su studirali u Beču, Rimu, Zagrebu, Beogradu vraćaju se kući u Peć, Prištinu ili Skopje i tamo bivaju ubijeni. To nije običan kriminal, to je jedan politički teror. I u tom smislu sad se te neke stvari približuju. One su iste ali opet su drukčije. Ne kažem ja da mi trebamo raditi zlo ili ne daj bože na njega se pozivati. Tu i Lili ima jako dobru poruku u romanu a to je da ipak na kraju svega neki oblik suživota i poštovanja, neki oblik zajedništva mora postojati. Kroz cijelo jedno povijesno razdoblje u Llillinom romanu najbolje se vidi ono što je najopasnije a to su određeni zli ljudi, zle osobe i neke nepromišljene banalne i odvratne politike. Ako se mi toga riješimo sve će biti dobro, kao što je i ovaj roman izvrstan. I zato ti Llilli Čestitam!“

Slike s predstavljanja knjige PRED KAMENITIM VRATIMA

Predstavljanje knjige Majde Agić ŽIVOT U PRIČE

 

U utorak, 19. rujna 2017. s početkom u 18.00 sati održana je promocija knjige ”Život u tri priče”, autorice Majde Agić, u prostorijama Gradske knjižnice Marka Marulića, Odjel Trstenik u Splitu.

Promocija je protekla u najboljem redu, na koju se odazvao veliki broj zaljubljenika u knjige i čitanje, pa se tražila stolica više. Tome ide u prilog i činjenica da je na dan promocije prodan veliki broj knjiga, koje je autorica Majda potpisivala na kraju događaja. Promociju je otvorila knjižničarka Maja Prizmić, koja je pozdravila uzvanike u ime uprave knjižnice te je izrazila zahvalnost i čast da se u njihovim prostorijama održi ovakav događaj. Spomenula je koliko je zahtjevno napisati kratke priče, suvislo i zanimljivo, a da se prenese poanta svake priče.

Dino Bruža je nastavio uvodni govor, u kojem je na zanimljiv način gostima predstavio Majdu, tko je ona zapravo, te je otkrio što ih to veže i čini posebnim njihovo cjeloživotno prijateljstvo te je istaknuo nekoliko važnih razloga zbog kojih se Majda i odlučila na pisanje knjige.

Velikim pljeskom publike govor je nastavio i glavni urednik, Ivan Bekavac Basić, koji je pak publici otkrio glavne misli vodilje svake priče. Psihološkim presjekom zaintrigirao je sve prisutne, a u istom tonu je priču nastavila autorica Majda Agić.

Život u tri priče jest knjiga inspirirana izmišljenim likovima, koji su se našli u stvarnim životnim izazovima, borbi utjecaja okoline na ponaosob. Nije se dugo čekalo da publika počne postavljati pitanja, na koje je Majda odgovarala na kraju službenog dijela programa, a za kraj je održan i prigodni domjenak te su se čitatelji mogli družiti sa autoricom, fotografirati se s njom, kupiti knjigu i dobiti osobnu posvetu autorice.

Cjelokupni program je trajao dva sata, a po završetku promocije Majda je dala naslutiti kako je u planu održati još nekoliko promocija knjige u raznim gradovima Hrvatske.

IN MEMORIAM Ivan Branko Šamija

 

Zagreb, 14. rujna 2017. – Jučer, 13. rujna 2017. umro je u 80. godini Ivan Branko Šamija hrvatski leksikograf, novinar, književnik, i književni prevoditelj. Autor je nekoliko hrvatskih rječnika.

IVAN BRANKO ŠAMIJA rođen je 24. studenoga 1937. godine u Lovreću. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost. Radio je kao nastavnik francuskoga i hrvatskoga jezika u OŠ „Milan Bakić“ u Bjelovaru, a u gimnaziji u Bjelovaru predavao je francuski. Prevodi s francuskoga na hrvatski jezik. Iz nastave prelazi u novinarstvo. Zapošljava se u INI (Industriji nafte) kao novinar i novinar urednik i tu je proveo punih devetnaest godina. Sudjelovao je i na znanstvenim skupovima i objavljivao svoje priloge u zbornicima s tih skupova.

Ogledao se kao rječničar i pisac monodrama.

Važnija djela:

Rječnik imotskoga govora, u suautorstvu s Petrom Ujevićem, Zagreb, 2001.,

Rječnik imotsko-bekijskoga govora, Zagreb, 2004.,

Prinosi rječnjaku i pravopisu hrvatskomu, Zagreb, 2008. i 2009.,

Slikovni rječnik Imotske krajine, u suautorstvu s Pericom Tucakom i Josipom Joškom Petričevićem, Zagreb, 2010.

Rječnik jezika hrvatskoga, Zagreb, 2012.

Rječnik tuđica i hrvatskih riječi, Zagreb, 2014.

Hrvatski (što-kaj-ča) rječnik, I (A- G), II (H-Nj) sa suradnicma, Zagreb, 2015.

Slikovni rječnik hrvatskog uzmorja s Josipom Joškom Petričevićem, Zagreb, 2017.

Osim leksikografskih knjiga objavio je i knjigu tragikomedija Prkos u kojoj je i istoimena monodrama za koju je dobio književnu nagradu Ivan Raos.

Od prijevoda s francuskoga objavio je knjigu Sarraute, Nathalie: Doba sumnje, Zagreb, 2015.

Posljednjih 18 godina Ivan Branko Šamija je vrlo aktivan u zavičajnoj udruzi Društvo Lovrećana Zagreb i urednik je godišnjaka Društva Lovrećki liba koji redovito izlazi svake godine i već je objavljeno 17 brojeva. Uredio je i pripremio za tisak više knjiga drugih autora. Redovito je sudjelovao i u natječaju časopis Jezik za najbolje novotvorenice i dobitnik je dviju nagrada toga časopisa.

Branko je do zadnjeg daha radio na novom slikovnom rječniku zavičajnog govora Okobiokovlja u suradnji s Josipom Joškom Petričevićem i očekujemo da će već gotovi rukopis biti tiskan uskoro.

Počivao u miru!

 

Vijest poslao medijima

Ivan Bekavac Basić, predsjednik Društva Lovrećana Zagreb

Kušlanova 59, 10000 Zagreb

Mobitel.: 095 51 62 035

e-adresa: ivanbekavac@yahoo.com

slike s predstvaljanja MUDROSLOVICE

Sudjelovali su:

Đuro Vidmarović, prof., književnik

Ivan Bekavac Basić, urednik

Franjo Mandić, autor

Tekstove čitali:

Zvonimir Rukavina

Suzana Ujević