Većina priča koje slijede zapisi su priča koje je kazivao Ante Čaljkušić Šimaka pok. Grge, pučki pripovijedač.
Izravni poticaji da se zapišu i objave ove priče došli su s više strana. To su u prvom redu moji zavičajci Ivan Bekavac Basić, koji je glavni urednik i „duša“ ove knjige, zatim Jozo Joko Milinović koji mi je ujedno dao ideju za dvije priče: Ćakana i Zar i ti moj Isuse, pa Ivan Branko Šamija koji mi je dao ideju za priču Bajdo. Od srca im zahvaljujem!
Neizravni poticaji također su došli s više strana. Spomenut ću Matu Marasa koji je na predstavljanju raskošno opremljene i uređene monografije o Studencima rekao da bi trebalo napisati sve što znamo o malim velikim ljudima koji su svojim neobičnim i zanimljivim životom i djelom zadužili naš kraj. Čuvši što je rekao Mate, Ivan Basić mi je rekao: „Zapiši sve što si čuo i što znaš o našim ljudima, da se ne zaboravi!“
Nadam se da će ova knjiga vama kao i svim drugim početnicima u logici, pomagati da se bolje snalazite u nelogičnostima i proturječjima svakidašnjeg razgovora. Nadam se, također, da će ova knjiga pomagati da se lakše razumijemo sa svojim prijateljima, roditeljima i učiteljima. Poznato je da u učenju različitih sadržaja najprije uočavamo njihovu logičnost, u čemu se na neki način sastoji i njihova ljepota i privlačnost. Oni sadržaji kod kojih to ne prepoznajemo ostaju nam nerazumljivi i neprivlačni. Ovim stavom htio bih naglasiti važnost logike u životu posebno u procesima učenja. Svim ljudima u procesima učenja najvažniji su procesi mišljenja, a logika ima zadatak da vas uvodi u procese pravilnog mišljenja. Nadam se, da će neke od vas ova knjiga po prvi puta uvoditi u svijet pravilnog mišljenja i da će vam pružiti priliku da iz vašega mišljenja uklonite zbrku. Biti logičan znači pravilno rasuđivati i zaključivati i znati razlikovati istinu i neistinu, zatim, znati dokazati istinu, a opovrći neistinu. Zato, na primjerima iz knjige preispitujte svoja rasuđivanja i zaključivanja i time u svakidašnjem razgovoru razvijate jasnoću i razgovijetnost vlastitog jezika. Pretpostavljam da vam čitanje ove knjige neće biti teško jer ne zahtijeva nikakvo predznanje. Sigurno će se mnogima od vas činiti, dok budete čitali ovu knjigu, kako vam je već puno toga iz logike poznato, samo što na to niste obraćali pažnju. Stoga je intencija ove knjige upravo to, da usmjerava pažnju na ono na što do sada niste pazili u svakidašnjem razgovoru, a to je pažnja na pravilno rasuđivanje i zaključivanje. Smatram da je razumljivost komunikacije među ljudima najvažniji uvjet tolerancije i suživota među njima, zato bih u tom smislu istakao važnost učenja svega onoga što spada u sadržaj logike koji nije velikog opsega jer obuhvaća samo tri osnovna logička područja: pojam, sud i zaključak. U ovoj knjizi su obrađena sva tri područja, bez upotrebe metajezika, na jednostavan i razumljiv način, onako kako bi funkcionirali u svakidašnjem razgovoru. U tome vidim jedan od važnih uvjeta vašega kreativnog odnosa prema znanju, i u tom smislu neka vam ova knjiga za takav odnos određeni poticaj.
Roman autorice Llilli Koci Isto i drukčije slojevita je pripovijest o suživotu više naroda na jednom prostoru koji obilježavaju ista, ali i različita povijesna iskustva dugo-stoljetnog suživota. Prostor nije obilježen samo nacionalnim i jezičnim već i vjerskim razlikama, običajnim pravom i zakonodavstvom, kulturnim nasljeđem te posebno državno-političkim pokušajima nasilnog rješavanja problema. Okosnica romana zbiva se na državnom prostoru bivših Jugoslavija – stare unitarne kraljevine i nove socijalističke, federalne. Ključna mjesta zbivanja jesu Peć na Kosovu, Zagreb u Hrvatskoj te Zemun i Beograd u Srbiji. Tu su još zemlje u koje je životni put usmjerio osobe ovoga romana: Albanija, Italija, Francuska, Velika Britanija i gradovi: Tirana, Firenca, Pariz i London. Dakle, to je prostor u kojemu se odvija radnja, a vrijeme je, kako rekosmo, negdje od sredine tridesetih godina 20. stoljeća pa do suvremenih zbivanja u 21. stoljeću, dakle kojih osamdesetak godina burne povijesti na ovim prostorima.
Glavni je lik gospođa Sara, Albanka iz Peći na Kosovu, koja uključuje sve ostale osobe i događaje u vrlo napetu i životnu priču o zbivanjima na već naznačenim prostorima bivše Jugoslavije.
Znakovito je ime Sara, koje u sebi sadržava simboliku još od biblijske knjige Postanka. Sara na hebrejskom znači „plemkinja“. To je Abrahamova žena i polusestra (po ocu), koja će pod stare dane Abrahamu roditi sina Izaka, a on će, da bude žrtvovan, postati praotac brojnog izraelskog Izabranog naroda. I Sara iz ovoga romana osoba je iz albanskog naroda s Kosova, koja, kako će reći njezin drugi muž Miloš Vignjević, ima osobine smjelosti i hrabrosti, odvažnosti i neustrašivosti, ostajući vjerna sebi i ponajprije slobodna. Dakle, ona je prava plemkinja i u duhu i u ponašanju, strpljivo podnoseći nedaće koje život donosi, a svojom zauzetošću u društvenom životu djeluje povezujuće i pomirujuće među svojim narodom i narodima među kojima se kreće. U proturječnim situacijama zna uvijek naći najprikladnije rješenje i izlazi kao moralni pobjednik.
Njezino građansko podrijetlo za Kraljevine Jugoslavije dovodi je u središte političkog života na Kosovu. Nalazi se na svečanim primanjima kod bana Batona, a time se uključuje u društvo visokih državnih činovnika pristiglih na Kosovo da provode monarhističku politiku prema interesima vladajućih krugova u Beogradu. To je ipak ne priječi, naprotiv, da pomaže svojem narodu koji trpi državni teror službene vlasti. Sarino aktivno sudjelovanje u toj političkoj igri, njezine veze i poznanstva i sa stranim političkim, ekonomskim i kulturnim predstavnicima, omogućit će joj da preko njih predstavi svoj narod i njegovu kulturu i običaje, ugledne žene iz svog naroda kroz povijest, ali i da uputi na nezadovoljavajući položaj tog plemenitog naroda. Tako ćemo u romanu i ne očekujući doznati tko su balisti, zatim burneše ili virdžine, žene koje se proglašavaju muškarcima da budu glava obitelji prema Kanunu, nikada ne stupajući u brak. Doznat ćemo što je Kanun – Zakonik Leke Dukagjinija, što je osveta u krvi ili krvna osveta, itd.
Dakle, upoznat ćemo ovdje mnogo nama nepoznatih činjenica o narodu čiji članovi žive među nama kao radišni i odgovorni radnici i suradnici. Upoznat ćemo što za Albanca znači besa, zadana riječ. Doznat ćemo o poštovanju žene i njezinu mjestu u obitelji.
Upoznat ćemo i desetak imena, mitskih i povijesnih, uglednih Albanki kroz povijest, počevši od mitske Rozafe i kraljice Teute pa preko sv. Anđeline Srpske, Albanke i supruge slijepog srpskog despota Stevana Brankovića, sve do današnjih dana, do vremena katoličke svetice Majke Tereze, kojoj je građansko ime Gonxhe Bojaxiju, a to ime Gonxhe na albanskom znači pupoljak i upravo se u ovom romanu pod imenom Pupoljak krije osoba Majke Tereze.
Poštujući Horacijevu misao zapisanu u Ars poetica u nekoliko riječi – in medias res, kojom hvali Homera što čitatelja na početku svog spjeva Ilijade uvodi u srž stvari, problema koji se u spjevu opisuje, autorica Koci svoju pripovijest započinje u Zagrebu, na Mirogoju, uz grob svoje junakinje Sare, gdje se susreću oči u oči prvi put u životu Miloš Vignjević, drugi Sarin muž, i njihov sin, fra Matej, za kojega Miloš nije znao jer mu je to zatajila Sara kad se trudna odselila iz Peći u Zemun i tamo rodila Mateja.
Taj susret oca i sina na Mirogoju autorica opisuje ovako:
„Voleo sam je ceo život. Voleo bih da sam imao smelosti i hrabrosti živeti kao ona, verna sebi, odvažna, neustrašiva i slobodna.
– Da. Doista je bila izuzetna žena – reče Matej.
– Poznavali ste je?
– Da. Bila mi je majka.
Muškarac iznenađeno pogleda u tamnosmeđi habit franjevačkog redovnika, pripasana bijelim konopom, na njemu privezana tri debela čvora, simbol zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti. Podigne pogled i susretne se sa zelenim prodornim očima fratra.
Matej izdrži njegov ispitivački pogled.
– Imate iste njene oči.
– Da, imam samo njene oči. Uvijek mi je govorila da sličim na oca. Na vas, gospodine.“
Roman je pun poruka, uzrečica i mudrih misli iz Sarina zavičaja. Ovdje bih naznačio misli četiriju generacija žena izravne loze koje nam u romanu pruža autorica. To su prabaka Elizabeta (nona Beta), baka Roza, majka Sara i kći Karolina.
Elizabeta, nona Beta, kaže: „Ljudi u drugim ljudima prepoznaju ono što sami nose u sebi.“
Na primjedbu sina Adrijana: „Mama! Na čijoj si ti uopće strani?!“ Roza odgovara: „Nemam ja strane. Ja sam na strani života, sine!“
Sara će pak reći: „Mi samo želimo da se utvrdi istina i da se kazne zločinci.“
Karolina, vidjelica: „Mama, moj prijatelj kaže da će sve biti dobro.“
Daljnje razvijanje radnje vratit će nas na Kosovo u težak život, posebno kad su mnogi stanovnici Kosova, bez obzira na vjeru i naciju, bili krivi što se ne uklapaju u politiku vlada u Beogradu. Upoznat ćemo životnu priču gospođe Sare, koja je bila supruga svog prvog muža Antona, poduzetnika Albanca, koji je izgubio život političkom voljom vladajućih kao što joj je i otac poginuo. Posebno je značajna Sarina kći Karolina, koja ima sposobnosti predviđanja i koja ide na školovanje u Zagreb k ujaku Stefanu, a zatim će se naći i u Indiji te ponovno u Zagrebu.
Susrest ćemo se sa Sarinom zauzetošću da pomogne narodu i da surađuje sa službenom vlašću. Ti susreti doveli su je i u drugi brak, brak s gospodinom Vignjevićem, državnim činovnikom na Kosovu. Njegovo ponašanje spram nje dovelo je do razilaženja u braku i njezina odlaska u Zemun, gdje rađa sina iz bračne veze s Milošem. Da dođe u Zemun, pomogli su joj poznanici i prijatelji Srbi i Crnogorci, kojima je i ona pomagala u njihovim teškim obiteljskim trenutcima. Ovdje sam pronašao i Sarinu misao, koju sam uzeo za naslov ovoga osvrta – dobri se ljudi uvijek drže skupa.
Ponovno se vraćamo u Zagreb, vrijeme je poslije svih previranja na tlu bivše Jugoslavije. Na sceni je ponovno jedna nova mlada Karolina, koja ugošćuje Stevana i Dušana iz Beograda, a radnja se odvija u vrijeme pauze za kazališne predstave. Razgovor se odnosi na međuodnos Srba i Albanaca koji je jȅdak i provokativan. Tako će Dušan reći: “Mi smo uvek imali istorijski dobre i lepe tradicionalne odnose s Albancima“, a nato slijedi komentar Stevanov: „Da. Ubilo nas. Toliko lepe da ne znaš koji je tradicionalni trenutak lepši. Tradicionalno mi njih, pa tradicionalno oni nas i tako naizmenično po tradiciji. I po dobroj staroj tradiciji uvek je onaj drugi ‘prvi počeo’. Po tradiciji tradicionalno tradicionalisti brane ‘vitešku svoju svetu otadžbinu’.“ Poslije sugovornici počeše pretresati odnose od druge polovice 19. stoljeća i o međusobnoj „uzajamnosti“ sve do suvremenosti. A onda se povede riječ i o osamostaljenju Kosova 2008., gdje jedan od sudionika reče: „Mi taj razvod ne priznajemo jer je to naša ‘sveta srpska zemlja’. Osim toga, toliko se s Albancima tradicionalno volimo da to uopšte ne dolazi u obzir! Sad je na nas red.“ Uto završi kazališna stanka, te se zaputiše na svoja mjesta, a Matej, koji je ostao sam s Karolinom, upita ju: „Karolina, tko su bila ta dva gospodina iz Beograda?“ Karolina je odgovorila: „Naši.“
Za pisca ovih redaka odgovor je zagonetan i neće ga stoga tumačiti, već uzmite roman i čitajte.
Zanimljiva je i jezična strana romana. Jezike Hrvata, Srba, i Crnogoraca, koji se, poslije sto trideset godina neuspjelih nagodbi, danas kao i prije zovu hrvatski, srpski, crnogorski, autorica Koci koristi kao tri inačice istog jezičnog štokavskog supstrata te se, u želji da bude što vjerodostojnija, pobrinula da joj srpsku odnosno crnogorsku inačicu lektoriraju kolege iz Srbije i Crne Gore, kako čitamo u njezinim zahvalama, dok je temeljni jezik romana hrvatski.
Ovaj je roman zaslužio sljedeće objavljivanje na materinskom jeziku autorice – albanskom, a potom i na jezicima europskog kruga kojima se služi velik broj pozemljara – engleskom, španjolskom, ruskom, poljskom, francuskom, portugalskom, njemačkom, talijanskom i onim velikim jezicima koji su nam manje pristupačni: arapskom, turskom, kineskom, japanskom i jezicima Indijskog potkontinenta, gdje je djelovala Majka Tereza.
Autorici želim da nastavi pisati te da još dobijemo dobrih romana iz njezina pera i da obogatimo hrvatski književni prostor novim temama, pojmovima i riječima; da nam autorica iz zavičaja svojih predaka podari vrijednih tema prožetih humanošću i običajima naroda albanskog. Još kao dječarac uživao sam čitajući pjesme o Juri Kastriotiću Skenderbegu iz Razgovora ugodnoga… fra Andrije Kačića Miošića, osjećajući ga našim junakom.
Llilli Koci ovim se romanom uvrstila u red hrvatskih romanopisaca, ali time ništa manje ne pripada albanskoj, kosovarskoj književnoj republici.
Ivan Bekavac Basić
26. travnja 2018. Kritika: Prof. dr. sc. Edi Shukriu iz Prištine
Draga Lili, Tvoj roman je jako umetnički isprepletan i prodire u ljudske i vremenske dubine, što i nije tako lako predstaviti. Po romanu koji donosiš vidljivo je da si pažljivo slušala i urezivala u pamćenje sve što su stariji nosili u sebi, bilo gde da su živeli. Roman donosi puno novih detalja o tradicijama Albanaca i drugih, ponasve dolazi do izražaja davno uspostavljena građanska kultura kao i religiozna tolerancija. Građanski duh kod Albanaca je veoma negiran, zato i nije čudno što je ponasve katolički gradski albanski elemenat skoro istrebljen iz gradskih sredina, ponasve u Prizrenu, Peći i Skopju. Zato je moja majka Gita često pominjala da je ostala zadnja Mjedanka u Prizrenu, unatoč njihovoj brojnosti u prošlosti.
– Sažeta cela istorija (str. 51):
Nas šest prijateljica godinama živimo u istim gradovima cijeli svoj život. Sada svako malo živimo u različitim državama. Same smo bile svjedokinje zajedničkog života u jednom vijaletu, pa smo poslije živjele u pet oblasti, sada živimo u trima različitim banovinama, Kraljevini Albaniji, Kraljevini Jugoslaviji. Ujutro, kada se probudim, jedino što sigurno znam jest ime grada u kojem živim, a ime države ne. – Filomena je negodujući mahala glavom.
– Kako je krenulo, i imena gradova će nam početi mijenjati… – nadodala je Cicilija.
– (…) Ljudi se boje onoga što ne razumiju i što je drukčije od njih. Iz straha su u stanju počiniti i zlo. (str. 23)
Tahar Ben Jelloun rođen je 1944. godine u Fezu (Maroko). Studirao je filozofiju na sveučilištu u Rabatu. Kao profesor predavao je u Tetuanu i Casablanci. U Francusku odlazi 1971. na poslijediplomski studij socijalne psihologije. Doktorirao je 1975., radi kao psihoterapeut. Piše za brojne časopise i novine, među kojima i za dnevnik Le Monde. Autor je više zbirki poezije, romana, piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu, djela su mu prevedena na brojne jezike. Godine 1987. primio je najvažniju francusku književnu nagradu Prix Goncourt za svoje djelo Sveta noć. Za cjelokupni rad nagrađen je književnom nagradom Zaklade Noureddine Aba 1994. godine. Za roman Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti primio je nagradu IMPAC 2004. godine. Taj je roman tek drugo francusko književno djelo prevedeno na engleski, nagrađeno nagradom Impac, jednom od najuglednijih književnih nagrada. Najpoznatija su mu djela Cicatrices du soleil (Ožiljci na suncu), poezija, 1972., Les amandiers sont morts de leurs blessures (Bademova stabla su podlegla ranama), poezija, 1976., Harrouda, roman, 1973., La Prie`re de l’absent (Molitva za preminulog), roman, 1981., L’enfant de sable (Dijete od pijeska), roman, 1985., La nuit sacrée (Sveta noć), 1987., Le racisme expliqué a` ma fille (Rasizam objašnjen mojoj kćeri), 1988., Cette aveuglante absence de lumiere (Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti), 2001., L’Islam expliqué aux enfants (Islam objašnjen djeci), 2002.
Dijete od pijeska (L’enfant de sable) iz 1985. roman koje marokanskog autora Tahara Ben Jellouna. Prvi put objavljeno u Francuskoj, u romanu, poruka izražava na više razina ideje, o post-kolonijalnom stanju Maroka, također istovremeno naglašavajući teme koje se odnose na izgradnju individualnih identiteta. Također se može vidjeti kao kritika ‘tradicionalni’ i islamski Marokanskih običaja, s posebnim osvrtom na položaj žena. Postoje jaki elementi magijskog realizma u romanu.
Nova, treća zbirka pjesama Katice Tomek, Krhotine snova otkriva nam istinsku pjesnikinju. Što je već rečeno o prethodne dvije zbirke pjesama, možemo ponoviti i o trećoj. Katica je iskonski pjesnička duša. Ponovimo s rimskim pjesnikom Ovidijem: čega se god uhvati postaje pjesma. Te pjesme su govor o svakodnevici, o radostima i tugama, o nadama i iznevjerenim očekivanjima, o ljubavi za kojom pjesnikinja iskreno čezne, za ljubavi koja je nježna kao cvijet, ali i ranjiva kao latice badema i rano procvjetalih biljaka koje često zna uništiti proljetni mraz. Teško je kad često očekivanja budu iznevjerena, a i veliko je veselje kad se sunce pokaže kroz oblake.
![POZIVNICA Barbara[4697]](https://biakova.com/wp-content/uploads/2018/09/pozivnica-barbara4697.jpg)
Biakova's Website 