OSTATAK SNA
Mirjana Knapić
Urednica: Zorka Jekić
Korektura: Dubravka Bouša
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 124 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-94-1
OSTATAK SNA Mirjana Knapić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 124 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-94-1
14,70 €
NOVA HRVATSKA POEZIJA
Darija Žilić
Urednica: Zorka Jekić
Korektura: Dubravka Bouša
Fotografija za naslovnu koricu:
Miroslav Kirin
Oblikovanje naslovne korice:
Grafička priprema:
Božidar i Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 116 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-77-4
NOVA HRVATSKA POEZIJA Darija Žilić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 116 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-77-4
19,95 €
U Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Darija Žilić kontinuirano objavljuje osvrte o produkciji suvremenog hrvatskog pjesništva. Knjiga Nova hrvatska poezija obuhvaća tekstove koji su objavljeni u razdoblju od 2018. do 2024. godine. Prikazi su poredani po kronološkom slijedu objavljivanja u dvotjedniku.
Poezija je dio književnosti koja riječima izgrađuje tj. stvara umjetničko djelo te jezikom prenosi izvanjezičnu zbilju, sve manifestacije života, sve odnose i emocije. Upravo u poeziji iz knjige prikaza Nova hrvatska poezija Darije Žilić, može se iščitati sukus senzibiliteta današnjeg čovjeka i društva, kao i refleksije o suvremenoj poeziji.
Današnje pjesništvo okruženo nepjesništvom izražava duboke ljudske osjećaje suvremenog čovjeka, njegovu osamljenost, otuđenje i ljudsku postojanu potragu za smislom na svoj sugestivan način ritmom, ponekad začuđujućom metaforikom i zvučnošću.
Iako poezija, sama po sebi, zahtjeva samoću i duboku uronjenost u vlastito biće, postaje sve dominantnija na novim medijima, a i ova knjiga osvrta Nova hrvatska poezija potvrđuje kako poezija ipak opstaje.
Darija Žilić je autorica brojnih knjiga poezije, proze i eseja. Predmet njezinih istraživanja je i suvremena poezija. Žilić je nagrađivana pjesnikinja. Dobitnica je prestižnih nagrada (Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku 2010. i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011., nagradu Orfej za poeziju u Bugarskoj 2020.).
U knjizi Nova hrvatska poezija prikazane su pjesme suvremenih autora različitih generacija (Miroslav Kirin, Miljenko Stojić, Božidar Brezinščak Bagola, Drago Štambuk, Tomislav Marijan Bilosnić, Ernest Fišer, Marijana Jerkić Rukavina, Ivan Babić, Diana Burazer, Lana Derkač, Milko Valent, Hrvoje Marko Peruzović, Jasminka Domaš, Vera Vujović, Sonja Zubović, Dražen Katunarić, Marina Šur Puhlovski, Boris Domagoj Biletić, Irena Stanić Rašin, Goran Rem, Ivan Herceg, Branislav Glumac…). Prolazeći ponuđenim osvrtima čitatelj dobiva uvid u suvremeno hrvatsko pjesničko stvaralaštvo.
Prikazima pjesničkog stvaralaštva autora raznih generacija ukazano je na tematsko, stilsko, jezično i versifikacijsko bogatstvo suvremenog hrvatskog pjesništva, kao i bogatstvo opusa pojedinih pjesnika.
Vjerujem, kako će se i dalje nastaviti taj niz ukoričavanja tekstova o poeziji, kako bi se za budućnost sačuvala promišljanja suvremenika o pjesništvu.
Zorka Jekić
Darija Žilić je rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te piše temate o suvremenom američkom ženskom pjesništvu.
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, Tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunktu.hr, Prosvjeta, časopis Agon).
Od 2009. godine piše književne kritike u časopisu Matice Hrvatske Vijenac, te u časopisu Kolo (prikazi knjiga hrvatskih autorica i autora). Objavljuje redovito i u časopisu Riječi Matice hrvatske u Sisku, te u Hrvatskoj reviji (od 2016.). U Ljetopisu grada Velike Gorice zastupljena je s više tekstova. Pregled njezinog književnog rada uvršten je u pregled velikogoričkog pjesništva i književnog rada (Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništva, priredila Anastazija Komljenović) iz 2010., te u djelu Turopoljska čitanka, iz 2016. (priredio Ivo Pranjković). U časopisu Riječi, broj 3-4/2017., koji izdaje Matica hrvatska u Sisku, predstavljen je njezin prozni, poetski, esejistički rad, a nalazimo i intervju koji je s njom vodio novinar Andrija Tunjić. Urednica je u časopisu i biblioteci HDP-a.
Pjesme su joj prevođene na talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik. Objavljene su u časopisima Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić; Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku iz 2010. L´annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Pjesme prevedene na albanski su objavljene u časopisu Nacional u prijevodu Ilire Zajmi. Pjesme prevedene na bugarski nalaze se u časopisima Brod i Suvremenik, u prijevodu Dimane Miteve. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj 2011. u publicističkoj knjizi A megaphone: (izdavači: Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks), te u antologiji hrvatskog pjesništva na američkom tržištu Surfacing, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.
Objavljene knjige: Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb, 2005., Pisati mlijekom, zbirka ogleda, Altagama, Zagreb, 2008., Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009., Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010., Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010., Paralelni vrtovi; intervjui; Shura publikacije, Opatija, 2011., Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011., Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011., Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012., Klavžar, 2013., kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013., Tropizmi 2, kritike, Litteris, Zagreb, 2013., Tropizmi 3, kritike i eseji, Litteris, 2017., Svanuće, pjesme, Biakova, 2018., Sarajevski fragmenti, kratka proza, Buybook, Sarajevo, 2020., S rubova ekrana, proza poetska, Štajergraf, Zagreb, 2021., Prsti i prerije, poezija, Litteris, Zagreb, 2021.
Dobitnica je i prestižnih nagrada kao što su Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu Muza izvan geta, kao najbolje književno- kritičko ostvarenje u 2010. godini); i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku Pleši, Modesty, pleši).
Poveznice:
ARIZONA, BALKAN
Dorotea Vučić
Urednica: Zorka Jekić
Design korice: Ivan Stanišić
Prijelom, kompjuterska obrada:
Biakova d. o. o.
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 240 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8375-96-5
ARIZONA, BALKAN Dorotea Vučić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 240 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-96-5
39,90 €
Snažan antiratni roman književnice i scenaristice Dorotee Vučić Arizona, Balkan govori o krvavim zbivanjima na Balkanu i njegovom bajkovitom Iscjeljenju. Balkan je područje na kojem se oduvijek sukobljavaju interesi svjetskih sila. Njihovo osnovno sredstvo za raspirivanje mržnje među narodima je podijeli pa vladaj. Balkan je kroz vjekove pozornica krvavih obračuna i dugotrajnih bratoubilačkih ratova.
Arizona, Balkan se može shvatiti kao svojevrstan nastavak autoričinog prvog romana Prevaranti – Iskupljenje. Roman opisuje poslijeratno razdoblje na području bivše Jugoslavije, točnije tržnicu Arizona, smještenu na tromeđi zvanoj Koridor. Taj prostor postaje simbol preživljavanja i očaja naroda u ratom pogođenom društvu. Tržnica Arizona nije samo mjesto trgovine, već svojevrsni melting pot Balkana, na kojem se sudaraju i koegzistiraju svi slojevi post-ratnog društva. Na tom kaotičnom prostoru, na kojem se trguje sa svime, pa i ženskim tijelima, i gdje je moguće plaćati raznim valutama, okupljaju se „ratni povratnici, osakaćeni vojnici, neutješne majke, profiteri, zgubidani i heroji“. Oni se stapaju u masu, tražeći ono što im je potrebno, i postaju djelić živopisne slike post-konfliktne stvarnosti.
Naratorica ovog romana je stara Ciganka Fejhira, žena izuzetne snage i mistike. Teža je više od stotinu kila i majka preko stotinu djece. Fejhira simbolizira duh Balkana, njegovo nasljeđe i neugasivu snagu. Kroz njezin glas roman poprima crte magičnog realizma te nastaje pripovjedno tkivo u kojem se stvarnost i nadnaravno prepliću u jedinstvenu priču. Fejhirino djelovanje i razmišljanja iznose iskustvo nekoga tko je svjedočio stoljećima rata i patnje. Njezina naracija ostvaruje temeljnu tezu romana – Balkan je proklet jer je rođen iz patrijarhata, a jedino mu Iskupljenje mogu donijeti Žene, osobito Majke.
Od mnogih ženskih likova u romanu je i Majka, osnivačica Kuće Bludi – kupleraja smještenog na tržnici Arizona. Majka nikad nije imala svoje dijete, ali ona preuzima ulogu majke svim izgubljenim dušama koje dolaze u njezin bordel. Kuća Bludi tako nije samo mjesto senzualnih usluga, već i utočište žena koje su preživjele ratne strahote. Ovdje se kroz djelovanje travarke Radnice razotkrivaju skriveni mračni aspekti poslijeratnog Balkana. Majka pruža ženama zaštitu i pomaže im da pronađu novu svrhu u životu.
U priči je i Mali, tajanstveni mladić, poslan od Boga kao mesijanska figura s misijom Iskupljenja. Mali postaje čovjekom kako bi iskupio grijehe Balkana. On i od svog zemaljskog oca Dragana koji ga mrzi, očekuje da očinsku mržnju zamijeni bezuvjetnom ljubavlju. Majka ga prihvaća kao svoje nerođeno dijete, prepoznavajući u njemu i suradnika za svoju misiju – Iskupljenja onih koji su krivi za rat. No, način na koji Majka to Iskupljenje donosi neobičan je i duboko povezan sa snagom prirode. Uz pomoć same Majke Zemlje, njenih trava i opijata, stvara sredstva za pročišćenje i iscjeljenje. Ovdje se magija i medicina stapaju, a rituali uz korištenje biljaka i opijata dovode do duhovnog i fizičkog iscjeljenja kroz trans i vizije, a ponekad i kao prelazak na drugi svijet.
Kroz taj proces, patrijarhat se suočava sa svojim vlastitim demonima, a Iskupljenje stiže kroz iskustvo i žrtvu žena, onih koje su zapravo pretrpjele najveće gubitke. Mali pruža priliku za Iskupljenje svom ocu, dok Majka, uz pomoć radnica Kuće Bludi, nudi tu šansu svima onima koji su spremni zatražiti oprost. I to Iskupljenje dolazi iz dubokog ženskog iskustva, prepletenog s drevnim ritualima i suvremenim bolima.
Arizona, Balkan priča je o preživljavanju, transformaciji i nadi, ispričana kroz glasove marginaliziranih, zaboravljenih i potisnutih. Kombinacijom magičnog realizma i surove stvarnosti, autorica kreira moćan portret Balkana, istražuje traume rata i mogućnosti Iskupljenja u svijetu u kojem su majke, žene i njihova povezanost s prirodom ključne za budućnost regije, prostora kojeg Fejhira naziva prokletim Balkanom.
Autorica sve likove u romanu pažljivo gradi i oblikuje kao predstavnike raznih društvenih slojeva. Osobito je upečatljiv lik Fejhire, stare i mudre Ciganke, koja i pored svih svojih briga oko sudbine članova mnogobrojne obitelji u ratom zahvaćenom Balkanu pronalazi vremena i za svog raspojasanog dragana, mađarskog Ciganina.
Bogatstvo leksika ukazuje na porijeklo i obrazovanje pojedinog lika, njegov svjetonazor, religiju i ideologiju.
U romanu su prisutni elementi mitskoga i fantastičnoga. Isprepleće se stvarnost i mašta, komuniciraju mrtvi i živi, a mrtvi često utječu na sudbinu živih.
Roman je prožet humanizmom bez obzira na teška vremena koja autorica opisuje. Ljudi u nevolji jedni drugima pomažu. Glavni motiv koji se proteže romanom je Iskupljenje kao iscjeljenje.
Roman Dorotee Vučić Arizona, Balkan ukazuje kako se može sačuvati ljudskost u vremenima pošasti i strahota ratova.
Zorka Jekić
Dobra vam večer i lijepi pozdrav svima,
na početku Marijine zbirke Dubrovnik narančama ozaren stoji posveta:
Posebno hvala tihim franjevcima Male braće, koji su kao mladići došli prije 450 godina iz Popova polja i postali franjevci, živuće baklje Gradu i puku. Povezujući povijest i baštinu u našim srcima, oni nam vedre dane i podneblja.
Drago mi je da smo večeras na ovom mjestu, koje posebno povezuje Mariju i mene. Franjevački klaustar i knjižnica su mjesta gdje smo se često znale susretati.
Tijekom srednje škole učile smo grčki i latinski jezik i nastavile zajedno dalje na fakultetu. Često smo dolazile u knjižnicu Male braće gdje smo čitale i posuđivale knjige. U tome nam je pomagao fra Justin Velnić, magistar farmacije i posljednji franjevac – ljekarnik, koji je radio u ljekarni Male braće, a znao je i starogrčki jezik. Ljeti bi dolazile na crkveni balatur uživati u koncertima Ljetnih igara.
Zato bih se na početku zahvalila Maloj braći, našim današnjim domaćinima, posebno prisjetivši se franjevaca koje sam poznavala: Ivice Dovranića, Justina Velnića, Marija Šikića i Damira Cvitića.
Prve Marijine pjesme pročitala sam preklani, to su pjesme njezine prve zbirke: Ruže majci darovane, koje su me odvele u Marijino djetinjstvo i zavičaj – rodno mjesto Ravno, među njezine susjede, prijatelje i obitelj.
Druga zbirka, koju večeras predstavljamo: Dubrovnik narančama ozaren, nastavak je prve i opisuje grad Dubrovnik u koji je Marija došla na školovanje, kojeg voli i danas mu se raduje, a ova zbirka je i dokaz te ljubavi prema gradu.
Drago mi je da sam jedna od njezinih prijateljica, koju je počastila svojim pjesmama. Naime, kad bi pjesmu napisala, poslala bi mi je da ju pročitam. Na tome sam joj zahvalna. Obradovala bi me, a radost i jest emocija koju najčešće osjećam čitajući njezine pjesme, koje karakterizira životna radost. Osim toga, pjesme krasi jednostavnost i duhovnost, a te nam vrijednosti Marija daruje kroz priču o narančama koje ozaruju grad.
Zbirka pjesama Dubrovnik narančama ozaren ima 51 pjesmu i jedinstveno je djelo koje u četiri cjeline govori o dubrovačkom kraju – ponajviše obrađujući ljepotu naranče. Prva cjelina: Narančeobuhvaća 21 pjesmu, druga cjelina: Podneblje obuhvaća 14 pjesama, treća: Gradima 8 pjesama i četvrta: Providencaobuhvaća 8 pjesama.
Poglavlja nam opisuju kakvo je podneblje jedne naranče, Grad u kojemu rastu i kako je moćna providenca da se baš tu rodiš i u tom bogatstvu vedrine rasteš. Podnaslovi se slijevaju kao rijeke narančina nektara u život jedne zajednice u kojoj naranča i simbolično i stvarno sve spaja. Pjesme ponajviše obrađuju Kono, srce grada koji se svojom urbanošću oslanja na ljepotu Grada, opisujući kuće, ulice i đardine, stvarajući dojam bajkovitosti. Kao da je u svemu odraz naranče i njezine vedrine. U vidu važnih elemenata jednog podneblja otkrivaju se sve iskrice i izrazi života kojega ćute oni koji ovdje žive, ali i oni koji dolaze i odlaze. Naranče su vidljive, opipljive, pune okusa i mirisa, u tom smislu i čujne, imaju dušu i svojom ozarenošću uzdižu naš duh. Opisi i jezik pjesama su jednostavni, te pogodni za prijevod – što bi zbirku moglo svrstati u svojevrstan suvenir Grada.
U zbirci se nalaze još: Rječnik manje poznatih riječi, Marijin životopis, dva osvrta – moj i našega dragoga kolege, klasičnoga filologa i urednika ove zbirke Ivana Bekavca Basića, pod naslovom Lipost i kripost grada Dubrovnika, te Marijin nadahnuti prozni tekst: Božanski trag, u kojem navodi što ju je motiviralo na pisanje. Na kraju, pročitat ću vam dio toga teksta koji mi se posebno svidio:
Ovim stihovima i svojim zapažanjima na narančin način željela sam predočiti vedrinu koja ovdje sama po sebi biva i opstaje. Već u pogledu na naranču „osluškujemo“ njezin miris, okus, oblik, savršenstvo pojavnog. To je način na koji duša govori kroz osjetila. Način na koji nam se ona otkriva te u svojoj punini biva. Duša naranče, duša grada, duša čovjeka, duša naroda, duša zemlje, duša moje majke. Dijelovi su to jedne duše. (Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, Božanski trag, 82).
Zahvaljujem se na pažnji i želim vam svako dobro,
Marija Marušić Čizmić
Dubrovnik narančama ozaren
Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, filozofkinje i grecistice, Dubrovnik narančama ozaren, lirsko je putovanje prostorom izvanjskosti i unutarnjosti dubrovačko-zagrebačke pjesnikinje, Hercegovke podrijetlom, duhovni dnevnik posvećen majci Julki, narančama ogrnut, tiskan kao svojevrsni nastavak prvoga dijela duologije Ruže majci darovane. Obje su zbirke lirske posvete majci. U svojih 100 stranica knjiga krije četiri pjesnička segmenta: Dubrovačke naranče, Podneblje, Grad, Providenca, a na kraju je Rječnik manje poznatih riječi ili s osobitim značenjem standardnih riječi, Životopis autorice i njezino obrazloženje osobnih razloga pisanja ove pjesničke zbirke, kao i dva pogovora Marije Marušić Čizmić i Ivana Bekavca Basića, urednika knjige.
Autorica u knjizi posebno zahvaljuje franjevcima Male braće koji su prije 450 godina, kao mladići, stigli iz Popova polja, odakle dolazi i sama autoričina obitelj koju spominje u zbirci i čije fotografije ugrađuje u svoje stihove. Tako je u zbirci, u segmentu naslovljenome Podneblje, fotografija majke Julke Kristić, iz obiteljskoga albuma, ispred Kneževa dvora, krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, uz pjesmu Moja milina u kojoj povezuje majku i naranču: I ti ko naranča si/ kad god te sretnem/ u okrilju juga,/ sa svjetlom u duši i/ili: A ja odmah radosno/ na glavu skačem u to/ plavetnilo svoje, kao/ u zagrljaj majke. I u tom/ prostranstvu veličajnom/ tihote, ljepote, u trojstvu/ života se nađem.
Druga je majčina slika iz autoričina fotoaparata, mobitela, snimljena na Pilama u veljači 2021., uz pjesme Pogled u đardin i Đardin iz istoga poglavlja. Fotografiju na kojoj su autoričina majka i autoričina braća Andrija, Niko i Ivo, svi u bijelome, u prvoj polovici šezdesetih godina u Dubrovniku, autorica u posljednjemu poglavlju povezuje uz pjesme Tri brata i ja, kao jasnu asocijaciju na antologijsku pjesmu Josipa Bepa Pupačića, Tri moja brata, uz još poneke intertekstualnosti. Bepov pjesnički subjekt počinje: Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas, a završava: To su bili moj brat, moj brat i moj brat, a autorica parafrazira Pupačićeve stihove: Kad smo moja tri brata/ i ja bili mali/ oni bijahu veliki,/ a ja se rodih, iza koje je pjesma Složna braća u formi Petrarcina soneta s akrostihom sastavljenim od njihovih imena, pretposljednja pjesma u zbirci, prije Providence, providnosti, dalekovidnosti, Božje iskre spasa.
Autoričina impresioniranost i očaranost narančama otkriva i otključava poetološke svjetove koji joj postaju utočište i omogućavaju uranjanje u sinestetični prostor vizualnih, okusnih, mirisnih slika kao pandan životnim odlascima i oproštajima pogotovo vrlo jasno, denotativno, u prvome dijelu, Dubrovačke naranče. Marija Lučić odlučuje svoje unutarnje pjesničke slike ostvariti stihovima, ali i fotografijama koje uglavnom nastaju spontano, konkretizirajući asocijativni, duhovni svijet i koje ugrađuje u svoju zbirku koja na naslovnici ima sliku narančinih stabala i naranača uz Veliku Onofrijevu fontanu i Franjevački samostan, a završna je fotografija na kraju niza pjesama Trnje sa Srđa, 2022.
Ostale fotografije pronalaze naranče u parku na Pilama, u Sedam smrtnih grijeha, na skalinima, u Gružu, a slikala je i vedute Grada, more i nebo (prije poglavlja Podneblje), Stradun, morski horizont, Minčetu, Vrata od Pila (prije poglavlja Grad), skaline od Zidina, Srđ, Dominikance, Katedralu, pogled iz Kneževa dvora prema Gundulićevoj poljani (prije poglavlja Providenca), panorame Grada, u različito doba dana i noći.
Pjesme Marije Lučić mahom su slobodnoga, jampskoga stiha, nenaglašenih početnih slogova koji su često prijedlozi ili veznici, ponekad usklici: o, i, na, u, od, iz, dok, gle, ako, pod, a pogotovo su zanimljivi početci kad, a kad, ako, pretpostavljajući ili upućujući na vrijeme kao temeljnu kategoriju prolaznosti i relativizacije. Cijela zbirka počinje leksemom sunce koje se svojom bojom i formom ogleda u naranči, svome mikroobliku. Kako autorica navodi u početnoj pjesmi Sunce u krošnji naranči: Sunce sjelo u naranču, / večer u ulici./ Miris cvijeta blaži dušu, / dražest ti na licu.
Autorica piše standardnim hrvatskim jezikom, koristi i neke raguzeizme kako bi dobila notu zavičajnosti i bliskosti s prostorom, ali i neke riječi iz svoga izvornoga, hercegovačkoga podneblja: dadne, njizi, kapija, ljolja, kao i svoju varijantu Groad na nekoliko mjesta zbirke, čime potencira izgovor samoglasnika a koji nedubrovčani zamjećuju kao primarnu, iako često ne i realiziranu, karakteristiku dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika koji je ušao i u nematerijalnu baštinu svijeta. Pjesnički je izraz jednostavan morfološki i sintaktički, uz neke zanimljive sintagmatske spojeve, vrijeme je sadašnje ili prošlo, potencirajući svevremen(sk)ost, ali iza jednostavnih se izraza kriju dimenzije duhovnosti, određena semantička slojevitost, filozofija života koji je neuhvatljiv i kao takav vedar i sveprisutan.
Autorica ne dopušta (u) stihovima kao zrcalu duše da je smrt voljenih odvede u dubine tuge. Zato i naranče koje, personificirane i antropomorfizirane, postaju kuća i novi život, život koji se obnavlja i koji traje.
Mi smo Dubrovčani okruženi žutim, crvenim, slatkim i ljutim narančama cijeli život, pogotovo ako imamo đardine, ali i cijeli je Grad u narančinim vrtovima, njezinim bojama, mirisima i sokovima. Kao što je to i u klaustru Franjevačkoga samostana koji u svojim ljekarnama još i danas krije neke farmaceutske i kozmetičke tajne, mirise i okuse o kojima piše i Pelegrinović u svojoj maskerati Jeđupka.
Cijela je europska umjetnost nastala na Mediteranu i potekla iz njegova mora i okusa, sokova, mirisa i boja koje se osjećaju u zbirci ponekad se mijenjajući, pa se uz narančastu uključuje i plava boja mora i neba, boja koja simbolizira mir, istinu i duhovnost, a koristi se za smirivanje uma i poticanje duhovnoga rasta. Naranča se u zbirci mijenja i u značenjima, metamorfizirajući se iz poglavlja u poglavlje, ali ostavljajući savršenu kružnu strukturu ovoga posebnoga voća, ali i rozete, svemira, lopte kao zadanosti u ovoj zaokruženoj zbirci.
Kao što piše Mira Muhoberac, moja blizanka Mićo, kad govori o lopti, monoigrački najviše estetske kategorije i najveće estetike, savršen je prvo njezin oblik: iako je matematika najpreciznija znanost i premda je uznapredovala tik do savršenstva, nikad nitko nije uspio izračunati njezine «mjere» bez ostatka. Možda upravo iz njezina savršenstva proizlazi radost igre loptom: koliko je god nastojali ukalupiti u pravila, lopta će uvijek iz njih izaći, poskočiti, okrenuti se na svoju stranu i vragoljasto nas prevariti. A loptino je savršenstvo u njezinoj svemogućnosti. Teško bismo mogli zamisliti da bi neka igračka mogla ući u toliko igara a oblikom ostati potpuno ista – kao što je slučaj s našom okruglicom.
Bilo da je «elastičan predmet koji ima oblik kugle, ispunjen zrakom i odskače», bilo da je krut predmet, tijelo «kojemu su sve vanjske točke jednako udaljene od središta», bilo da je drveni ili plastični predmet, naša se boća/lopta/kugla lòptā nama u svim smicalicama svoga kretanja: proizvoljno se ponašajući, izvrgavajući nas malim ili velikim neugodnostima, zavlači se za kantune povlačeći nas za nos,… jednostavno: igra se nama i s nama.
U svojoj drami o životnoj igri, Višnjiku, Čehov zasniva dramatičnost na nepostojanju kuglica za biljar o kojima se stalno govori: pravila životnog biljara nestaju jer su nestale kuglice. U trenutku kad je na dražbi prodan višnjik, razbijen je biljarski štap. Prije toga Čehov je uveo loptu na teren za kroket u cijelom jednom činu. A prije toga, u Galebu, jedna je kuglica iz pištolja ubila pjesnika.
Jedan poznati filozof tvrdi da je čovjek Bog, a da je taj bog dijete koje se igra. Jedan suvremeni teatrolog misli da je budućnost kazališta u uspostavljanju pozornice-kugle: mogućnost putovanja glumaca i gledatelja u kugli utjelovljuje ljudski duhovni i tjelesni mikrokozam sa svim zviježđima, sunčalištima i sjenama.
Ako je kazalište svijet, ali i više od njega, je li to «više» onaj «mjerni ostatak» kugle i njezina kretanja u matematičkim i fizikalnim formulama ili jednostavno uživanje u rukometu, vaterpolu, kuglanju, boćanju, u odsjajima i odskocima frnjastih zafrkanata iz našega djetinjstva, u sunčanom piciginu… Možemo li našoj boći vjerovati ili nas je opet, kao prava lopta, farabutski i mangupski simpatično prevarila u kugli, boći, bari, košu, mreži, bulinu…?! Je li lopta monodrama ili gradi svijet svedramatičnosti?
Naranča, koja simbolizira besmrtnost, može živjeti i 500 godina, a sugerira i otmjenost i raskoš, znak je vladarskog dostojanstva, „zlatna jabuka“ koju je Paris dao Afroditi. Drvo je naranče u antici bilo rajsko drvo, simbol ljepote, bogatstva, plodnosti i vječnoga života, čini se i drvo spoznaje, a bijeli cvjetovi, jedni od najljepših mirisa u našemu đardinu, simboliziraju čistoću i nevinost. Narančasta je boja kreativnosti, entuzijazma i radosti, a koristi se za stimuliranje kreativnih procesa i oslobađanje blokada u kreativnome izražavanju. Nova pjesnička zbirka Marije Lučić, Dubrovnik narančama ozaren, nastala je u toj narančinoj katarzičnosti i zatravljenosti njihovom ljepotom, u trenutcima poetskih oslobađanja kreativnih blokada.
Za kraj, omiljena nam antologijska Lorcina pjesnička minijatura o narančama.
Oproštaj
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede. (Vidim sa svog balkona.)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren!
Vesna Muhoberac, mag. philol. croat.
Matija Nenadić pred interpretaciju pjesama Mara Martinovića.
Stihove je, po vlastitom izboru, interpretirao Dubrovčanin Maro Martinović, kazališni, filmski i televizijski glumac. Ove godine publika Dubrovačkih ljetnih igara mogla je uživati u njegovoj izvedbi Vlaha Slijepoga u predstavi “Ekvinocijo” Iva Vojnovića, a u režiji Kreša Dolenčića. Osim toga, u predstavama u kojima dubrovački govor ima značajnu funkciju, Maro Martinović imao je i ulogu jezičnog savjetnika. U tom smislu prisjetit ćemo se i njegovog gostovanja u Dubrovačkim knjižnicama, gdje je u okviru programa obilježavanja Mjeseca hrvatskoga jezika 2017. godine, zajedno sa svojim ocem, nezaboravnim glumcem Mišom Martinovićem, u večeri nazvanoj “S oca na sina – jezični savjetnik i rad s glumcem”, glumačku družinu Osnovne škole Montovjerna podučavao dubrovačkome govoru. Tom zgodom publici je pokazao knjigu Držićevih djela iz edicije “Pet stoljeća hrvatske književnosti” u kojoj je Miše Martinović svaku riječ pažljivo i brižno akcentuirao, a koju on danas čuva kao svetinju.
MOST OD PAPIRA
Zdravka Krpina
Recenzenti:
dr. sc. Inoslav Bešker
dr. sc. Dubravka Bouša
Urednica: Zorka Jekić
Slika na naslovnici: Slavo Striegl, Kupa, o. 1980,. akvarel, 39×50 cm
Oblikovanje naslovnice: Božidar Bekavac Basić
Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:
Božidar Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 300 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8375-95-5
Maloprodajna cijena: 27,00 €
MOST OD PAPIRA Zdravka Krpina
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 300 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-95-5
27,00 €
Zdravka Krpina Most od papira
Most od papira je dvojezična znanstvena studija (zbirka radova) o hrvatsko-talijanskim kulturnim dodirima.
Kako u uvodu autorica kaže: “Upućena je i svima vama, drugima, iako se i nećete složiti s mojom pruženom rukom u kojoj se ponekad, među redovima, krije bodljikavi plod indijske smokve, poneka gorka naranča okamenjenih stereotipa i s jedne, i s druge obale, a ponekad čisti nektar estetskog obožavanja.
Ova je knjiga doista pokusaj dogradnje jednoga mosta od papira, kada sam u svakom članku, tekstu, predavanju, od 1997. kada sam došla u Rim, do svog povratka u Zagreb 2017., malenom arheološkom lopaticom istraživala arhivske podatke, tekstove iz starih časopisa, znanstvenu literaturu pa uz dogradnju vlastitog asocijativnog svijeta, oživljavala i približavala nikad prekinuti put između Hrvatske i Italije.
Pred mojim je zanesenim očima uvijek stajao jedan most. Unatoč vojsci u raznim odorama, unatoč ponekad uzajamnom preziru, unatoč lažnim suradnjama, moj ‘most od papira’ stajao je uvijek kao jedina i neprikosnovena istina ljubavi između ove dvije zemlje i njihove uzajamne potrebe i potpore.”
Zdravka Krpina, Ponte di carta
Ponte di carta é uno studio scientifico bilingue (raccolta di articoli) dei contatti culturali italo-croati. Come dice l’autrice nell’introdizione:
,,Inoltre, é rivolta a tutti voi cari, anche se non sarete d’accordo con la mia mano tesa in cui a volte, tra le righe, si nasconde il frutto spinoso del fico d’India, qualche arancia amara di stereotipi pietrificati da entrambe le sponde, e a volte il puro nettare dell’adorazione estetica.
Questo libro é effetivamente un tentativo di aggiungere un ponte di carta, quando in ogni articolo, testo, conferenza, dal 1997 quando sono venuto a Roma fino al mio ritorno a Zagabria nel 2017, ricercavo dati d’archivio, testi di vecchie riviste, letteratura scientifica con una piccola spatola archeologica, fino all’aggiunta del proprio mondo associativo, ravvivavo il percorso e mi avvicinavo al viaggio mai interrotto tra la Croazia e l’Italia.
C’era sempre un ponte davanti ai miei occhi rapiti. Nonostante l’esercito in varie divise, nonostante a volte il disprezzo reciproco. Nonostante le false collaborazioni. Il ‘mio onte di cart’e sempre stato l’unica é inviolabile verita d’amore tra questi due paesi e le lorn eciproche esigenze e sostegno.”
ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI
Ljerka Car Matutinović
Urednica: Zorka Jekić
Lektura: Ljerka Car Matutinović
Dizajn korica: Božidar Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 194 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-07-1
Maloprodajna cijena: 18,90 €
ISKUSTVO LIJEPIH RIJEČI Ljerka Car Matutinović
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 194 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-07-1
18,90 €
Književni medaljoni Ljerke Car Matutinović
Iskustvo lijepih riječi peta je knjiga književnih ogleda autorice Ljerke Car Matutinović koju objavljuje nakladnička kuća Biakova. Svi tekstovi u knjigama prethodno su objavljeni u Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske i obuhvaćaju razdoblje od 2005. do 2022. g.
Prethodno su objavljene knjige kritika iste autorice: Vijenac odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.) i Književni ogledi (2019.).
Za Vijenac odabranih autorica je dobila prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih u 2013. g. Ljerka Car Matutinović poznata je i talentirana spisateljica, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica. Književnim djelima i prijevodima prisutna je više od pedeset godina u kulturnom i književnom životu Hrvatske.
U novoj knjizi Iskustvo lijepih riječi autorica predstavlja 57 naslova suvremenih autora. Knjiga ima tri dijela: Razgovor s autoricom, Poezija i Proza.
Razgovor s autoricom je sjajan intervju Ljerke Car Matutinović i glavnog urednika u Vijencu Gorana Galića u kojem se vidi da je književnost dio njenog habitusa. Drugi dio knjige obuhvaća tekstove o poeziji u 34 prikaza. Treći dio knjige obuhvaća tekstove o prozi i sadrži 23 prikaza.
Tekstovi u ovoj knjizi nastali su između 2019. i 2022. godine. Razvrstani su po kronološkom redu objavljivanja prikaza knjiga u Vijencu.
Knjiga kritika Iskustvo lijepih riječi otkriva kontinuitet autoričina rada na prikazivanju knjiga, a uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika prikaz je književnog života u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća.
Autorica uglavnom svaka dva tjedna objavljuje prikaz neke knjige hrvatskih ili stranih autora (prijevoda) u Vijencu, tako da je u ovom petoknjižju uvršteno preko trista prikaza knjiga.
U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom, potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i o njemu promišlja. Ljerka traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.
Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi svjedoči o autoričinoj ustrajnosti i poštovanju suvremenih autora, poznatih i manje poznatih pjesnika i prozaista. Ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koji svoja djela pišu na zavičajnim govorima.
Ljerka Car Matutinović je pronicljiva i nepristrana kritičarka. Njena jezična virtuoznost i sposobnost zapažanja olakšavaju čitatelju doživljaj određenog djela. Ljerka piše jasnim i čistim rečenicama. Njezini tekstovi o drugim autorima pridonose razumijevanju hrvatske suvremene književne produkcije.
Nova knjiga Iskustvo lijepih riječi, zajedno s autoričinim prethodno objavljenim knjigama kritika, izuzetan je kritičarski poduhvat koji nadahnuto osvjetljava i promovira čari iskustva lijepih riječi.
Zorka Jekić
RAZGOVOR S AUTORICOM
Razgovarao Goran Galić
Ljerka Car Matutinović česta je gošća naše redakcije, pjesnikinja je to i publicistkinja posebna senzibiliteta, koja je ostavila važan trag na hrvatskoj kulturnoj sceni posljednjih pola stoljeća. Redakcijski razgovori s Ljerkom dragocjeno su vrelo iz kojih izviru živa sjećanja na različite protagoniste našega kulturnog života, crtice iz naše književne i kulturne povijesti kojih nema u službenim monografijama, a koje govore mnogo. Jedan takav razgovor odlučili smo oblikovati u pisanu formu i podijeliti ga s vama.
Taj vaš izraz izazovnije mogu prihvatiti iako asocira na natjecanje u nekim disciplinama, pa tko pobijedi. U mom slučaju nema pobjednika ni pobijeđenih: vlastita književnost ili književnost drugih?! Volim ovo čime se bavim. To je svojevrsni predah. Uostalom, cijeli sam život radila na nekoliko razboja: pisanje, objavljivanje, prijevodi, književnokritički rad. Tomu ću još dodati da sam bila profesorica književnosti na Petoj zagrebačkoj gimnaziji, lektorica hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Firenci, urednica književnih emisija na Radiju Zagreb. Da još nabrajam? A zvali smo se i vikend-piscima.
Zbirka Vrijeme rastanaka pripada u razdoblje koje bih mogla simbolički nazvati „pjesnik nosi svoje pjesme na ogled“. Bila je to istinska potreba da Drugi vide u mojim pjesmama tu silnu žudnju za stvaranjem. Dragi Josip Pupačić, vrsni pjesnik, rekao mi je nakon što je pročitao moje pjesme: Odnesite ih u Republiku. I tako sam se našla pred vratima Republike, u nekom iličkom dvorištu. Ali nisam prešla prag tog književnog Olimpa. Nisam smogla hrabrosti suočiti se s tim nebesnicima. Bili su odveć bučni, međusobno su se sudarali nepodobnim riječima i taj mi njihov dalmatinsko-agramerski chat nije bio po ćudi.
To je razdoblje od gotovo pet desetljeća postojanog i, zašto ne reći, plodnoga stvaralaštva. Kad bih bacila pogled na neke naslove, kao na primjer: Kanat slaji od meda, Disan je, Jabuka na glavi, Zarobljeno tijelo i drugi soneti, Vrijeme punog Mjeseca, Kad već postoji planina, u kojima je osmišljen sav moj život, moja kreativna meštrija, onda bi se gospođa Inspiracija razmahala i nastajale bi nove pjesme. Najviše su me osvajali naslovi. Kad bih osmislila naslov pjesme, pjesma je bila tu. Tako je bilo i s prozom, pa i u mojim književnim ogledima naslov je izvor promišljanja. Kad odložim knjigu odabranu za Vijenac, pišem nove pjesme koje su na tragu vremena koje proživljavamo. To je moje „oživljavanje samoće“.
Ciklusi pjesama Soneti o ljuvenom kasu i odiljanju i meni posebno draga pjesma Odiljat se, moj viteže nalaze se u zbirci Odiljat se (1983). Ta je zbirka svojedobno požnjela četrnaest izvrsnih kritika. I to je bio moj spoj s tradicijom dubrovačke renesansne poezije.
Napisala sam stotinjak soneta koji su tematski, intonacijski i izražajno vrlo raznoliki. Ne volim sofizme i vulgarizme u poeziji, ni cerebralno, hladno „mudrovanje“. U pjesmi mora biti duha, svojevrsne opuštenosti, iskra koja će oživiti poetsku sintagmu i biti poticaj. Važno je raditi (pisati!). Nadahnute književne poslenice, tzv. žene pisci, nadmašile su muške kolege sjajnom invencijom i nepotrošivom emocionalnom i duhovnom energijom. Usprkos svemu!
Studij talijanskog jezika i boravak u Firenci proširili su krug pisaca koje sam prevodila. Najviše sam prevoditeljskog stvaralačkog truda uložila u knjige vrhunskih talijanskih autora, Carlo Collodi, Gianni Rodari, Alberto Moravia. Danteova pjevanja iz Pakla, Petrarkini soneti i genijalne storije Giovannia Boccaccia bili su moj užitak u prevođenju. Moja knjiga prijevoda Žena od kamena (izbor iz suvremene talijanske proze, 2005), talijanska narativna proza, izrastavši iz Boccaccia, donosi specifičan okus bivstvovanja do apsurda globalizirane svakidašnjice: Mario Tobino, Gesualdo Bufalino, Antonio Tabucchi, Stefano Benni, Erri de Luca, Eraldo Baldini, Paola Capriolo. Bila je kreativna radost prevoditi maestralne domete talijanske književne riječi.
Doista, u Vijencu surađujem od 2005. i odonda sam objavila više od dvjesto prikaza knjiga i četiri knjige književnih ogleda. Dok listamo te knjige, izlaze pred nas poznati i manje poznati autori. Ono što ih spaja jest kreativnost i čudesno raznolik i specifičan tematski raspon. Čini se da smo zemlja pjesnika, ali i prozaisti, romansijeri su sada in. O dometima suvremene književne produkcije u nas trebala bi posebna studija. Ono što valja istaknuti jest tjeskoba vremena u kojem živimo i koju svatko od pisaca doživljava na poseban način. Ovaj gotovo potrošen svijet hrani se globalnim nesporazumima, netolerancijom, nezaustavivom pohlepom, nasiljem i dogmama. Sve su to duboki ožiljci na tijelu definitivno potrošačka društva. I suvremena književnost ne može nadvladati te društvene traume. Urušava se komunikacija. „Dežurni nazlobnici“, kako bi rekao Saša Vereš, stvaraju svoje liste prioritetnih pisaca, među kojima uglavnom nisu kvalitetni pjesnici i prozaisti koji zaslužuju pozornost. Uzalud i provokacije stilskog pluralizma, vulgariziranje seksualnosti, evidentiranje kriminala. Uzalud online izdanja i tobožnja etičnost i vulgarna transparentnost društvenih mreža. Ni takozvana stvarnosna poezija i konstruiranje rečenica bez glave i repa, koje nazivaju pjesmama, nisu drugo no circulus vitiosus iz kojeg nema izlaza. I zato dobro prolaze samozvani pojedinci uključeni u arbitriranje kao da neometano uzgajaju marihuanu. Oni, podobni i samovoljni, kreiraju tzv. javno mišljenje. Paradoksalno su samouvjereni i usuglašeni s istomišljenicima. Ali ta društvena pojava i općepoznati jal hrvatski su specijalitet.
U usporedbi s današnjim 21. stoljećem čine se nekako nebeski azurnima, gotovo bajkovitim. Učenici su nekad nosili uniforme, bolje rečeno: kute, plave, azurne. I nastavnici također. Imala sam čast predavati u tzv. A-razredima. Sve sami genijalci, ali pristojni. Ja sam dopuštala učenicima da pravopis drže na klupi, da se sprijatelje s tom knjigom. Moji učenici kazivali su napamet stihove, Matoša, Vidrića, Cesarića, Tadijanovića i bogzna koliko sam im zbog toga „išla na živce“! Današnje globalno vrijeme, vrijeme mobitela, tableta, računala, igrica, tetovaža, poderanih traperica, prilično je incidentno i prema onome što nam podastiru tzv. mediji, stanje nije take it easy.
Knjiga Ma i Lu romansijerski povezuje životne dogodovštine blizanaca Ma i Lu. To je apoteoza radosnoga, bezbrižnog života koji treba pružiti svoj djeci svijeta. Bila je to lektirna knjiga objavljena 1989. u pet tisuća primjeraka (Mladost) i nedavno obnovljena, oživotvorena u ediciji Funditus pod naslovom Duplići Ma i Lu. Duplići, moji unuci Ma i Lu (Marko i Luka) sad su „odrasli dečki“. Marko je budući specijalist za dječju stomatologiju, a Luka je direktor marketinga u međunarodnoj kompaniji. Obojica se bave glazbom. Nisu napustili svijet umjetnosti. Marko je uglazbio desetak mojih pjesama, koje je izvodio na promocijama mojih knjiga. Luka je objavio svoju prvu zbirku pjesama Dječarac, kojoj sam ja bila urednica. I dalje piše.
Jadranski književni susreti moj su obol rodnoj Crikvenici, u kojoj sam propjevala na čakavskom, a imala sam deset godina. (Ta moja životvorna čakavska beseda!) Ugostili smo na Susretima lijep broj hrvatskih pjesnika i prozaista. A posjetili su nas i naša „braća po peru“ iz Italije, Slovenije, BiH i Sjeverne Makedonije. Osnovali smo nagradu Crikveničko sunce i proslavili jubilarnih petnaest godina. I prošlogodišnjim 18. Susretima pokrovitelj je bio Grad Crikvenica, a organizatori crikvenička Gradska knjižnica i DHK. Tako su Jadranski književni susreti postali crikvenički brend. U duhu vremena!
Teško je biti svjež i autentičan, kad nam nije dano da možemo „kozmički disati“. Kad se ne možemo udaljiti od ljudskih tjeskoba, kad nam je nametnut život bez događanja. Kad se nešto neočekivano useli u prostore našeg bića… I što možemo učiniti da se to promijeni? U mojoj knjizi izabranih priča Život bezbrižan i lepršav, 2016, bezbrižnost i ljubav himerički su nedohvatni pa ću stoga završiti ovaj moj razgovor s vama s upitnom rečenicom: Što znači biti zatravljen pjesmom? Pjesma je poput ljubavne iskre. Ona se spasonosno nudi kao djelić živog svemira. Ona preobražava naša osjetila i nama se čini da je u dodiru s pjesmom sve moguće.
(Vijenac MH, Zagreb, br. 676 – 29. siječnja 2020.)
Ljerka Car Matutinović, suvremena hrvatska pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica i prevoditeljica, rođena je u Crikvenici. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je hrvatski i talijanski jezik s književnostima. Član je Društva hrvatskih književnika (1975.), Zagrebačkog centra Europskog društva kulture (sa sjedištem u Veneciji) i član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Od 1961. objavljuje književne kritike, književne interpretacije i eseje; pjesme objavljuje od 1965.; pripovijetke od 1975. u nizu časopisa i novina („Forum“, „La Battana“, „Impegno 80“, „Most“, „Republika“, „Književna republika“, „Nova Istra“, „Književna Rijeka“, „Vijenac“, „Diwan“ (BiH) i dr.)
Objavila je dvadeset zbirki pjesama, od kojih su tri na čakavskom narječju (Kanat slaji od meda, Čakavske versade, i Meštrija). Posebno se izdvajaju zbirke: Odiljat se, 1983., La bellezza del respiro – Ljepota disanja, 1984., Bezumlje, 1994., Disanje, izabrane pjesme, 1997., Jabuka na glavi, 2001., Versi o nepotrošivoj ljubavi, 2005., Zarobljeno tijelo i drugi soneti, 2007., Jabuka puno krilo, 2007., Uzmi me na oblaku, 2010., Vrijeme punog Mjeseca, 2012., Kad već postoji planina, 2013., KANAT&KESNOKRIČ, 2016., Dok su ti ruke u pokretu, 2017., Sve moje ljubavi, 2020.
Među knjigama za djecu ističu se romani: MA i LU (dva izdanja u 5000 primjeraka, 1988., 1990.), Sve niče iz priče, 2000., Raduj se danu, pjesme, 2004., Duplići MA i LU, 2015.
Proza za odrasle: Ljubavni jadi Ružice Trnoružice, 1986., Seoba mora 1996., Opsjenar Galateo i druge srednjovjekovne priče, 2002., Mirakul zvan Ljubav, 2006., Život bezbrižan i lepršav, Izabrane priče, 2016.
Književno – kritička proza: Odjeci pjesničke riječi, razgovori s književnicima, 1991., Hrvatski pjesnici („Školska antologija“), 2006., Vijenac odabranih, 2013., (Nagrada Julije Benešić), Umjesto samoće, 2014., Kraljevstvo za knjigu, 2018., Književni ogledi, 2019.
S talijanskog jezika prevela je niz poznatih pisaca za djecu (Alberto Moravia, Nosorog, Gianni Rodari, Putovanje plave strijele, Carlo Collodi, Pinokio, Gianni Rodari, Čipolino) i djela za odrasle: Boccaccio, Dekameron, izbor, Zagreb, 2002., Ususret renesansi (Dante, Petrarca, Boccaccio), Zagreb, 2003., Žena od kamena, izbor iz suvremene talijanske proze, 2005., Fabio Geda, U moru žive krokodili, 2011., Dante, Petrarca, Boccaccio. Izbor iz djela, 2016.
Ljerka Car Matutinović je dobitnica brojnih nagrada u Italiji (Nagrada San Bartolo, Firenca, 1996., Nagrada Firence, 2001., Nagrada Ocjenjivačkog suda na Internacionalnom natječaju za poeziju i prozu, Citta di Salo, 2005. i dr.), a među brojnim domaćim nagradama su i: Nagrada Drago Gervais,1981., 1985., Nagrada Ljubo Pavešić, za najbolji čakavski tekst, 1995., Nagrada za životno djelo Grada Crikvenice, 1996., Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika Vijenac odabranih (Đakovo, 2. srpnja 2013.)
Njene pjesme prevedene su na desetak stranih jezika, a pripovijetke na engleski, talijanski i njemački jezik.
Ljerka Car Matutinović je 16-og kolovoza proglašena Počasnom građankom grada Crikvenice.
Književnica živi i radi u Zagrebu.
Najnovija knjiga istaknute i svestrane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović naslovljena Iskustvo lijepih riječi peta je u nizu njenih sabranih ogleda koje od 2005. godine piše za list „Vijenac“. Do sada ih je napisala više od dvjesto, što znači da je kroz ruke ove predane kritičarke prošao čitav niz izdanja objavljenih u novije doba. U ovoj su knjizi okupljeni ogledi pisani od 2019. godine do danas.
U poveliki niz tekstova koji se odlikuju iznimnom kreativnošću i raznolikošću, uvodi nas razgovor koji je s autoricom vodio Goran Galić. Iz njega saznajemo bitne podatke koje je uvijek dobro znati ili ih se prisjetiti kako bismo se ponovno uvjerili što znači živjeti književnost u punom smislu te riječi. Jer, Ljerka to čini već dugi niz godina – ona uspješno piše svoja djela, ali isto tako s uspjehom piše o djelima drugih. Iz njih izvlači samo ono najvažnije i najbolje. To uistinu nije lak posao jer nije jednostavno napisati sve što želiš i imaš za reći o nekom djelu u tekstu ograničenome na određeni broj kartica.
No, čini se da našoj autorici to ne smeta – ona s radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Piše o poeziji i prozi hrvatskih pjesnika i prozaika, ali i o stvaralaštvu Hrvata koji žive i djeluju izvan Republike Hrvatske.
U ovome se djelu govori o djelima na čakavskome i kajkavskom narječju, o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Crnoj Gori i Bugarskoj, o prijevodima suvremene kubanske poezije i proze, o dječjim i omladinskim knjigama… Na ovim se stranicama izmjenjuju zapisi o knjigama Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša i Jure Kaštelana kao i oni o djelima književnika koji obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu poput Borisa Domagoja Biletića, Božice Brkan, Daniela Načinovića, Maje Kušenić Gjerek, Ludviga Bauera, Diane Rosandić Živković i mnogih drugih.
Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku. Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti. Dakako, u toj poeziji ima i ljubavi i strasti, bujne imaginacije, unutarnjih suglasja i prilagođenosti životu. Teme ovih autohtonih glasova često su vezane uz zavičaj i slike iz djetinjstva koje vječno nadahnjuju, ali i uz neke pojave koje su nam u posljednje vrijeme obilježile život poput korone. Suvremeni hrvatski pjesnici u raznim poetskim oblicima i uz sebi svojstvenu istančanost opjevavaju neizmjernost svoga unutarnjeg bogatstva i preko riječi tragaju za zvukovima i mirisima ali i za ljubavi, za čovjekom. Sve nam to kao na dlanu podastire kritičarka koja svoje oglede piše znalački, s poštovanjem prema autoru i bez imalo zlobe.
U dijelu knjige koji se bavi prozom, naša kritičarka odabire romane, zbirke priča, prijevode te dječju i omladinsku književnost. Iz njenih analiza dolazimo do spoznaje da u suvremenoj hrvatskoj prozi prevladavaju teme tjeskobe zbog opće nesigurnosti i korone te svjedočanstva života pisana gotovo esejističkim stilom uz umetanje lirskog u prozni diskurs. U ovim se ogledima, među ostalima, govori o ratnoj tematici i okrutnosti rata o čemu piše Franjo Deranja, o meditativnoj prozi Dunje Kalilić, simboličko-ironijskim temama vezanim uz Istru (Albino Crnobori), kratkim proznim formama Jasminke Domaš, o biografskoj knjizi Mirka Ćurića koji piše o kreativnom životu umjetnice Vjere Biller, o prijevodima slavne knjige Mali princ na „zvučan i melodiozan kajkavski jezik“ i o onome Ljerkine knjige Duplići MA i LU na makedonski jezik (prijevod potpisuje pjesnikinja Ljerka Toth Naumova).
U ovome silnom obilju lijepih riječi ispisanih iskusnom rukom svaki će čitatelj pronaći nešto za sebe. Jer, radi se uistinu o pravome leksikonu hrvatske književnosti.
Željka Lovrenčić
DAN KAD JE PLANINA POLETJELA
Tamara Bakran
Urednica: Zorka Jekić
Lektorica: Dunja Tokić
Likovna oprema korica: Iris Jambrek
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 52 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-59-0
Maloprodajna cijena: 12,60 €
DAN KAD JE PLANINA POLETJELA Tamara Bakran
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 52 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-59-0
12,60 €
Dan kada je planina poletjela zbirka je priča za djecu plodne i nagrađivane pjesnikinje i prozaistice Tamare Bakran.
Svi naslovi su znakoviti i daju nam odmah naslutiti koje teme autorica u pričama obrađuje. Tako cemo čitati o planini koja leti, o Arboretumu opeka, kako Niz šal kroz prozor, o Sanjalčici, o jednoj čarobnoj noći, Kaktus-zmaju, o ljubomori male Katje, Kućnoj sreći, slatkom domu, Drugoj obali, dječjim otkrićima i želji stare smokve da nekamo krene.
Sve priče u ovoj zbirci su poticajne za razvijanje mašte i stvaranje vedrog raspoloženja u djece.
Autorica, s velikom toplinom, na slikovit način približava djeci prirodu i međuljudske odnose. Maštovitim zapažanjem detalja prepušta se čaroliji pričanja, miješa san i javu. Ona lakoćom pera predočava svečanu povezanost prirode i čovjeka.
No, dok se ovako svečano i polako diže u visine, posipam se trncima ushićenja i idem takva, naježena, ustreptala, prema njoj. (iz priče Dan kada je planina poletjela).
Zbirka priča Dan kada je planina poletjela putovanje je i traganje za mogućnošću da se sačuva dječja bezazlenost, neposrednost i dubina doživljavanja svega onog što nas okružuje. Uvjeravanje čitatelja da i čuda postoje snažan je pokretač za stvaranje tog bajkovitog okružja u kojemu je doista sve moguće i gdje se sve poteskoće uspješno prevladavaju.
Dan kada je planina poletjela poziv je na putovanje djeci, kako bi uvježbala strpljivost, stekla hrabrost, potaknula svoju ustrajnost i istrazivački duh…
Mlade čitatelje autorica vješto potiče na istraživanja okružja i odlaske u prirodu, koja je vječna i prepuna iznenađenja.
Da, ovaj nas je vrt željan i mi smo željni njega, njegovih ljepota i njegovih tajni koje nam se ipak nikada neće odati. (iz price Arboretum opeka)
U tkivo teksta autorica umješno inkorporira likove iz hrvatske i svjetske književne tradicije, poput Veloga Jože, Romea i Julije, vila, vještica, patuljaka…
Knjiga je prepuna neobičnih i neočekivanih ideja kao što su pomoć u svladavanju dječjih strahova, ljubomore, znatiželje, dječjih istraživanja opasnih prostora u veličanstvenoj prirodi. Spajajući legende i bajke, povezujući san s javom, autorica na kraju dovodi čitatelja u sigurnost i mudrost starosti, ukazujući kako u životu postoje i djetinjstvo i mudrost zrelosti. A sva ta spisateljičina vještina usmjerena je ka pobuđivanju i razvijanju dječje mašte u neobičnoj atmosferi s posebnim kutom promatranja čitatelja koji sudjeluje u pustolovini čitanja i prepoznaje sebe i svoje iskustvo u pričama.
I možemo zaključiti da se u ovoj zbirci nalazi četrnaest razigranih proznih zapisa zaokupljenih raznim temama: dječjom ljubomorom na novopridošlog člana obitelji, strahom od spavanja, zavodljivim zovom nepoznatog usprkos opasnostima, čeznjom za drugim i onostranim, povratkom u sigurnost doma i shvaćanjem kako postoje ‘tajne’ koje se ne razotkrivaju…
Autorica vrsnim stilom pisanja, metaforama te opisima neopisivog potiče mladog čitatelja na svladavanje teksta i proširenje osobnog rječnika.
I ovom zbirkom priča, po vještini tkanja teksta, autorica potvrđuje postojanu usidrenost u korpusu naše književnosti.
Zorka Jekić
Tamara Bakran rođena je u Zagrebu 1979. godine, gdje je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, doktorirala književnost. U Zagrebu je završila i Ženske studije. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku, hungarološku i judaističku zbirku. Članica je DHK-a i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. Radovi su joj objavljivani u Quorumu, Zarezu, Vijencu, Novoj lstri, Temi, Poeziji, Republici, Književnoj republici, Književnoj Rijeci, Fantomu slobode, Hrvatskom filmskom ljetopisu K. i čitani u emisijama HR-a Riječi i riječi, Šest minuta poezije u šest, Poezija naglas, Priča za laku noć, Kutić poezije i Radioigra za djecu i mlade. Pohvaljena je na Goranovom proljeću. Na natječaju Milivoj Cvetnić osvojila je prvu nagradu s rukopisom Mjesečevo cvijeće i ta je zbirka nagrađena nagradom Slaviđ za najbolji autorski prvijenac. Za drugu zbirku Pastirica skakavaca joj je Ministarstvo kulture dodijelilo stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva. Treća zbirka S jezerom izlazi 2016., a četvrta, Bršljandusa, 2019. Piše i priče za djecu. Do sada joj je objavljeno dvanaest slikovnica i tri zbirke kratkih priča za djecu; Ja zmajica, Rosica i fazan i Gvalup i druge priče. Gvalup je uvrštena u White ravens, ugledan katalog najboljih knjiga za djecu koji objavljuje Međunarodna dječja knjižnica u Münchenu. Medu slikovnicama izdvojile su se Kruna kraljice vrana, predstavljena na Monte Libriću, Ruđa je slutila koja je bila nominirana za nagradu Libar za vajk, te Babasova i kraljičino stablo, Bogar i Gaguč imaju važan razgovor i lde Alemka po čarobno jaje, koje su ušle u finale za nagradu Ovca u kutiji. Babasova i kraljičino stablo osvojila je i nagradu Artefakt. Po njezinoj zadnjoj objavljenoj slikovnici, Jedrenjak na kraju ulice, u ovom trenutku nastaje animirani film, u produkciji Zagreb filma.
Iris Jambrek rođena je 1995. godine u Varaždinu. Upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2015. godine, gdje završava preddiplomski studij slikarstva pohvalom Akademijskog vijeća cum laude. Diplomski studij slikarstva završava 2021. godine u klasi profesora Zoltana Novaka, nagradom Akademijskog Vijeca ALU najuspješnijim diplomantima.
Do sada je izlagala na nekoliko grupnih izložbi među kojima su Ususret Bijenalu slikarstva, Galerija Sira, Oni odlaze – izložba završnih radova Slikarskog Odsjeka ALU, Gliptoteka HAZU, Situacija – 35. salon mladih, Galerija Forum, Situacija – 36. salon mladih, Galerija Forum, 6. Bijenale slikarstva na HDLU, na kojem dobiva Cloverfield nagradu te na samostalnoj izložbi Aluzija na zaboravljeno ljeto, Galerija Matice hrvatske.
ARMOAR
Vanja Karković
Urednica: Zorka Jekić
Likovno i grafičko oblikovanje: Ivan Stanišić
Lektura, korektura i redaktura: Patricija Adanić, prof. hrvatskoga jezika i književnosti
Recenzenti: Dr. sc. Željka Lovrenčić; Maja Kušenić Gjerek, književnica
Prijevod na engleski jezik: Ad Hoc – Centar za poduke i prevoditeljstvo d. o. o. Draškovićeva 4a, Zagreb
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 146 str.
Format: B5
ISBN 978-953-8136-87-0
Maloprodajna cijena: 14,00 €
ARMOAR Vanja Karković
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 146 str. Format: B5 ISBN 978-953-8136-87-0
14,00 €
PJESNIK KONTRASTA
Zbirka „Armoar“ treća je zbirka poezije i proze Vanje Karkovića. U njoj autor nastavlja svoj sada već prepoznatljiv i pomalo neobičan stil pisanja koji obuhvaća mnoštvo tema o kojima pjesnik razmišlja. Knjiga okuplja 70 tekstova među kojima prevladava poezija, a podijeljena je na sedam ciklusa naslovljenih Bunilo, Prašuma, Ludilo u Zagrebu, Armoar, Bliskost, Kraj priče i Ponor.
Već na prvi pogled jasno je da se susrećemo s pjesnikom koji se ne libi pisati o najmračnijim i najgorim osobinama ljudskog karaktera. Opisuje ih otvoreno i bez imalo uljepšavanja, surovo i sirovo. S druge strane, kroz neke pjesme otkrivamo kako može biti nježan i krhak, poetičan i blag.
Po tematici većine pjesama (i proze) te načinu pisanja, Karkovića se može uvrstiti u skupinu tzv. „ukletih pjesnika“ jer rado opisuje život na marginama društva, sklonost raznim porocima (primjerice, alkoholu i drogi), buntovnički život, smrt izazvanu predoziranjem. On čvrsto kroči stazama koje su utrli Charles Baudelaire, Edgar Allan Poe, Arthur Rimbaud i, osobito, Charles Bukowski. Njegovi se junaci često nalaze na granici između života i smrti, ne žele poštovati društvena pravila, opijaju se i drogiraju do besvijesti, žive u svom svijetu. Poput Bukowskog, Karković opisuje društveno ozračje, živote neprilagođenih ljudi, čudne odnose sa ženama, iskustva s opijatima. Njegove su teme i futurističke slutnje, ubojstva, iznenadne smrti, pustoš u čovjekovoj duši i beskrajna praznina. U toj mračnoj životnoj stvarnosti naglašava grubosti koje ona ponekad donosi, piše o grobljima i rakama. Na stranicama ove knjige nailazimo na ludilo i nemoć, na blud i pohotu, na negativne strasti, pedofiliju i na ubojstva, na kloniranje, grubosti i vulgarne riječi. Sve je to odraz razočaranja svijetom u kojemu naš pjesnik živi. U pjesmi „Možda je vrijeme” naglašava: „Možda je vrijeme da prekinem misao./Izbrišem cijeli grad i sebe i sve koji lagaše./Možda je vrijeme da prekinem misao.‘’ Pjesnik želi sve izbrisati jer pati i ne snalazi se u okrutnoj stvarnosti koju život ponekad nudi. Nihilistički želi sve uništiti, zaboraviti.
No, premda se Karković bavi temama koje mnogi ne žele primjećivati, a kamoli posvetiti im se, u ovoj zbirci nailazimo i na pjesme koje nam pokazuju i dokazuju da život nije samo nešto marginalno i da njime ne vlada uvijek zlo. U njima iščitavamo da je taj naš dar i ljubav i pjesništvo, i nježnost i sjeta, i bliskost i prijateljstvo. U takvim pjesmama koje govore o oproštajima i sjećanjima, o šapatima i novim počecima, otkrivamo nježno biće koje napominje: „Pretvorit ću se u kesten da me uspiješ prepoznati./Slušati pjesmu što u prošlom vremenu ćeš je pjevati./Svjesna nećeš biti da blago se naslonila jesi na prošlost svoju.’’ (Pjesma „Bliskost’’).
A nježnost iskazuje i u pjesmi „Ptice’’ posvećenoj majci Katarini: „Gledam ih dok kroz munju lete ta krhka krilca što zalijeću se u vjetar./Dok paze svoje mlade, dok nose grančice kroz maglu, kroz vjetar, kroz sunce/i dok ranjene umiru negdje na putu.’’ Majci se obraća i u zanimljivom proznom zapisu „Prah’’: „Pospan sam, majko, od vrelog grada, ljudske zlobe, nemira, izmučenih žena, dvoličnih čudaka, poremećenih bijednika. Kako bi bilo dobro zaspati, ne buditi se.’’
U ovoj je poetskoj zbirci razvidan umor od života i od društvene stvarnosti te želja da se barem privremeno ode u neki drugi i drugačiji svijet, na neka udaljena cvjetna polja, tamo gdje vlada ljepota i sklad. Upravo te suprotnosti između ružnoga i lijepog, između brutalnog i nježnog ono su što ovu pjesničku zbirku čini posebnom i zanimljivom; izvornom. Pjesnik vješto isprepliće suprotnosti: doživljaje i osjećaje buntovnika i one koje živi pjesnička duša, trenutke malodušnosti i one pune ushićenja, realnost i snove.
Vanja Karković je dosljedan u svome stvaranju: kao i u ranije objavljenoj knjizi „Nož ubojice“, i u ovoj, novoj, opisuje pakao u čovjekovoj duši i pakao koji ponekad vlada na zemlji. No, mogli bismo utvrditi da to sada čini na nekako spokojniji i zreliji način. Čini se da je nož s godinama malo otupio, a želja za sablažnjavanjem oslabjela. I to je dobro. Razvidno je da pjesnik nije odustao od osnovne teme koja mu omogućuje da siđe do najdubljih ponora pakla, ali je otkrio i onu svoju drugu, ljudskiju i poetičniju stranu.
Koliko se uistinu promijenio, valja procijeniti čitanjem zanimljivih stihova i kratkih zapisa objedinjenih u zbirci „Armoar“.
Dr. sc. Željka Lovrenčić
SVJETLOST USKE KLJUČANICE
Odavno je poznato kako stihovi mogu biti jednako plod konstrukcije kao i neposrednog emotivnog opažaja, a ponekad, što je najčešće i najsretnija kombinacija, spoj jednog i drugog poetskog pristupa koji se stope u neku vrstu umjetničkog nad-doživljaja koji govori svojim osobitim jezikom. Upravo je ovaj posljednji način omiljen pjesnički oblik i najčešći u rukopisu pjesnika Vanje Karkovića koji nesumnjivo dio svog književnog i životnog nadahnuća pronalazi u djelima Trackla i Poa, kao i suvremenijih autora, poput Millera, Bukowskog ili Kavafisa. Međutim, pritom u stihovanu potku neprestano utkiva živo poetsko tkivo vlastitog iskustva.
Ponekad gotovo sentimentalan, ponekad naturalistički grub u svom literarnom iskazu, on ne odustaje od ideje da pjesnik mora vjerovati ipak najviše sebi i svojim bojama stvarnosti, kako onim unutarnjim tako i vanjskim koje se u njoj neprestano prelamaju, dobivajući ponekad začudno i skoro opasno ubrzanje. Zato su njegovi stihovi, kao i rečenice u pripovijestima, često gotovo zadihani i kao da cijeli tekst trči, trči nezaustavljivo prema – Neiskazivom.
Jedna od najsretnijih pjesama, po kojoj je knjiga i naslovljena, „Armoar“ obiluje dokazima za ranije izrečene tvrdnje, zapravo ih ilustrira na najbolji mogući način:
„Poslije kiše dolazi slijepac da blagoslovi zemlju i ranu što širi se njenim leđima.“
(…)
I zatim, u nastavku, baš poput životonosnih poetskih kaplji, nastavlja:
„Poslije kiše neću odjenuti na sebe baš ništa, takav izletjet ću na pločnik, zaderati se na plavo cvijeće što raste iz ruku djevojčice crvenih staklenih očiju.“
(…)
Oni koji ljube poeziju znaju je i prepoznati, njen topli, besmrtni dah na licu koji izaziva trnce u kralježnici i razlikovati ono čudesno što Ona donosi u svom naručju, od plastičnih plodova puke želje da se pod svaku cijenu bude pjesnikom koji piše nešto zgodno i prigodno, što će svi čitatelji moći na prvu razumjeti, poput neke skladne doskočice za pamćenje.
Nesumnjivo, Vanja Karković nije pjesnik koji piše očekivano i prigodno, on odgovor traži u onom delikatnom rubu sutona čovjekove duše, spleenu između svjetla i tame koja nas progoni, kad duh odluči rasti u svom bolu, biti neukrotiv, ali i pravedan.
O tome zbori uvijek bez dlake na jeziku, okrutno iskreno, kako i priliči pjesniku koji se duboko klanja Poeziji, znajući da je ona najmudrija kraljica svih vrijednih spoznaja, a osobito samospoznaje, kao u pjesmi „Kavez“:
„Poljupci u plinskoj komori
prije gašenja naše krhkosti.
Drži taj križ i nemoj, bolje da ne izustiš.“
U svojoj potrazi, gotovo euforičnoj potjeri za smislom, pjesnik često ulazi u narativne tokove poezije koju bismo uvjetno mogli nazvati narativnom, kad ne bi bilo u njoj skokovitih obrata lucidnog uma i bolnim emocijama „otrovanog“ poriva da se napokon dotakne sinteza svega, katarzično obasjanje u poanti, kao u pjesmi „Pustinja“:
„Niste mi donijeli slova na pladnju kao što smo se dogovorili?”
Nestao je s oblakom.
(…)
Uzet ću kamen. Pomolit se svjetlu još jednom i leći u bolesničku postelju.“
U mnogim filozofijama i religijama svijet u kojem obitavamo zapravo je neka vrsta lječilišta u kojem ozdravljamo svoje grešne duše, kroz proživljeni bol i spoznaju koju nam takva gorka poduka zemaljskog življenja donosi, kako bismo jednom postali dostojni Nebeske svjetlosti, našeg pravog doma.
Stepenice kojima se uspinjemo pjesnici pretvaraju u stihove jer ljube svoju braću i sestre i žele svoj put označiti drugima kako bi se lakše uspinjali i svi oni oko nas, kao i još nerođena djeca – pale male svjetlosti u tišini istinitih riječi.
Ovaj put Vanja Karković slijedi i u svojim, često mračnim pripovijestima koje su ipak uvijek obasjane svjetlom nadahnuća i umjetničkog oblikovanja, poput umornih od trajanja, dugih pjesama koje su se u nekom trenutku pjesnikovog doživljaja iznenada odlučile pretvoriti u racionalniju i nešto oštriju, iskustvom nazubljenu prozu.
Ovo je ukoričen rukopis začudnih trenutaka i neočekivanih uvida, „Armoar“ prepun darova za literarne sladokusce, željne unikatnih glasova u poeziji i nepotkupljive iskrenosti, onih uskih ključanica u srcu kroz koje ulazi svjetlost bitka.
Maja Kušenić Gjerek
O AUTORU
Vanja Karković rođen je 19. srpnja 1975. godine u Zagrebu. Pisanjem stihova i pjesama bavi se još od rane mladosti. Godine 1989. napisao je sinopsis za kazališnu predstavu „Ukradena svjetlost” koja se izvodila u Zagrebačkom kazalištu mladih (tadašnjem „Omladinskom kulturnom centru”). Radio je honorarno kao novinar i fotograf u tinejdžerskom časopisu „Rocky Express” te honorarno kao novinar/stalni suradnik u tinejdžerskom časopisu „Hit generacija”.
Godine 2001. na internom natječaju najstarije pjesničke tribine na svijetu „Jutro poezije”, njegov rukopis pjesničke zbirke „Nož ubojice” ušao je u najuži izbor za nagradu „Ružica pl. Orešković”, te je osvojio jednu od diploma koju mu je tom prigodom dodijelio poznati zagrebački boem, pjesnik i književnik Saša Meršinjak.
Godine 2003. organizirao je književno-kazališne tribine u Knjižnici i čitaonici „Bogdan Ogrizović” u Zagrebu. Do sada je objavio zbirke pjesama: „Levijatanova soba” (2001.) i „Nož ubojice” (2002.).Živi i radi u Zagrebu.
Nakladnik: Biakova d. o. o., Zagreb, Kušlanova 59
Urednica: Zorka Jekić
Izbor slika: Marika Šafran Berberović, Zorka Jekić
Autori tekstova: Ratko Cvetnić, Zorka Jekić, Stanko Špoljarić
Lektorica: Olga Škarić
Fotografije: Rikard Jadan
Slika na ovitku: “Stari grad pod snijegom” Ulje na platnu, 56 X 69 cm
Grafičko uređenje: Reno Ritz
Naslovnicu uredili: Neven Berberović, Reno Ritz
Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama)
Broj stranica: 80 str.
Format: 23x28mm
ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2
Maloprodajna cijena: 30,00 €
Cvetnić, Jekić, Špoljarić: Marika Šafran Berberović
Uvez: Meki, (i zaštitnim koricama s klapnama) Broj stranica: 80 str. Format: 23x28mm ISBN: ISBN 978-953-8375-00-2
30,00 €
Premda se ovdje ne govori o životopisu nego u prvom redu o djelu, teško je napraviti razdjelnicu. Stil je, kako se to zna reći, sam čovjek. Marika Šafran Berberović rođena je 1935. godine; preživjela je nekoliko država, nekoliko veleprevratničkih epizoda: političkih, ideoloških, estetskih, k tome joj nije nedostajalo ni osobnih trauma, a da se pri tome mijenjala samo onoliko koliko su uvjetovale unutarnje silnice jednog meditativnog talenta koji je imao povlasticu da se može razvijati po vlastitim zakonima. Napominjemo to stoga što je Marika Šafran Berberović pripadala naraštaju koji je osjetio napasti moderniteta, ali i kušnje što ih je Država stavljala pred svoje talentirane dvorjane, a da je pri tome ipak uspjela, bez buke i bijesa, podići decentnu zaštitnu ogradu i prema jednom i prema drugom izazovu.
Pošla je u svijet iz onih rijetkih i dragocjenih sredina koje su poznavale kućnu biblioteku, glazbala, rekvizite uz koje se stvarala tanka pokorica našega građanskoga svijeta, ona raštrkana klasa čija je misija u našim žalosnim prilikama bila da uporno, a nerijetko sasvim bezuspješno, pokuša sačuvati kopču s velikim kolektivnim sjećanjem što ga zovemo civilizacijom Zapada. K tome, ta rođena Zagrepčanka djetinjstvo je provela u pitoresknom predratnom Čakovcu, u kući s vrtom i pogledom na toranj staroga grada Zrinskih, odakle je ponijela slike, boje i motive u kojima će poslije reproducirati taj svijet što joj se vrlo brzo, još djevojčici, zaigranoj u tunelu od ruža penjačica koji završava bijelo okrečenim zidom, urušio pred očima…
U svom je umjetničkom i intelektualnom životu sačuvala vjeru u kanon i tako izbjegla ona kružna putovanja što su ih različiti –izmi nudili unutar ringišpila sve progresivnijih stilskih formacija, nanizanih na tragu osnovne utopije našeg doba: vjere u vječnu sadašnjost. Ništa ne prethodi, ništa ne slijedi. Junak našeg doba, pa tako i umjetnik, nema roditelja, nema ni djece, ima tek svoje samostvoreno Ja, koje nema nikakvih dugova, ni ikakvih obveza. Upravo plemenita staromodnost omogućavala joj je da jasno vidi uzaludnost svakog pokušaja da se stvari mijenjaju revolucionarno neovisno je li u pitanju slikarstvo, književnost, glazba. Ili politika. Zar odbaciti sve što je prethodilo, prezreti tradiciju i maljem poravnati put u nove zakone svijeta i umjetnosti? Ti su joj izazovi bili toliko strani da nije ni morala ulagati poseban trud kako bi ih izbjegla. Ali to je, naravno, imalo svoju cijenu.
U priči o Mariki Šafran nemoguće je izbjeći usporednu priču o njenom učitelju, potom i suprugu, Osmanu Berberoviću, čovjeku drugačijeg podneblja i temperamenta, ali istoga pogleda na počela umjetničkoga i duhovnoga univerzuma. Njihov atelje već je od sedamdesetih bio među rijetkim opozicionalnim otočićima u oceanu službene umjetnosti. U predgovoru svojevrsne monografije posvećene Mariki i Osmanu, akademik Tonko Maroević 2008. godine uočava nekoliko suprotstavljenih silnica koje atelier Šafran-Berberović konstituiraju od ranih dana. Neke od njih daju plodonosne sinteze: primjerice “duboka svijest o razlikama u senzibilitetu i temperamentu” koja uspostavlja “intimni krug duhovne razmjene”, no s druge se strane osjećaj “duboke tradicije”, što prožima njihovu radionicu, sudara s “oscilacijama ukusa” koje vladaju donjegradskim galeri- jama i ostalim dućanima. S jedne ih strane prati “zagovor ozbiljnih ljudi iz struke”, a s druge svojevrsno izopćenje iz kruga službene umjetnosti. Među ozbiljnim ljudima, uz samoga Maroevića, nalazimo i Matka Peića, Jurja Baldanija, Josipa Depola, Vinka Zlamalika, Josipa Vaništu, potom učiteljā Berberovićevih: Ivu Režeka, Elenu Cvetkovu, naravno nezaobilaznoga u svojoj flamboajantnoj odanosti, pjesnika i vječitog buntovnika Joju Ricova… Kad se podvuče crta pod tekstove što su ih u počast epskome Osmanu i lirskoj Mariki napisali ovi ljudi od struke, ostaje zajednički nazivnik, sveden na nekoliko čvrstih atributa koji su do te mjere provjereni u vremenu da Branimir Pešut u prikazu izložbe iz 2004. može bez ikakve zadrške citirati Matka Peića i njegovo slovo s kraja šezdesetih: sve je, naime, i dalje tu.
Doista, i danas je sve još uvijek tu: vjera u tradicionalni izraz, vjernost ljudskoj figuri i njenom ambijentu, samozatajnost i klasičnost u najpozitivnijem smislu. Sve je tu i nakon što je Osmanova priča završila i nakon što je Marika ostala čuvar zajedničke baštine, kojoj je pridodala i vlastiti književni opus, male knjige literarnih zapisa, minijaturnih eseja i poetskih vinjeta, koje ponekad kombinira s ilustracijama pokazujući u rukopisu istu minimalističku sklonost meditativnome, lirskom, na momente oniričkome, koju vidimo i u njenom slikarstvu. Od 2004. i knjižice “Boje i kistovi”, s podnaslovom u počast slikarskom zanatu do “Zimskog računanja vremena” iz 2019. objavljeno je šest takvih naslova kojima se zaokružuje jedno ljudsko i umjetničko iskustvo nastalo na temelju dubokoga respekta prema čvrstome tlu evropske duhovne baštine. No, kad govorimo o “svjesnom ostracizmu institucija” kojemu su, kako Maroević izrijekom navodi, Marika i Osman bili kontinuirano izvrgnuti, onda prije svega govorimo o instituciji svih institucija, o Državi. Berberovići su bili među ljudima koji su manje-više otvoreno odbijali suradnju s ancient régime i već su po svom civilnom habitusu pripadali onome što se može nazvati unutarnjom emigracijom; to u Zagrebu nije bila nikakva tajna. I premda su otvoreno priželjkivali stvaranje samostalne Hrvatske ne samo kao prirodnog prava naroda, nego i kao jedinoga mjesta u kojem se može uspostaviti prekinuti kulturni kontinuitet, u trenutku kad je nova država stvorena nisu bili među onima koje je zavarala nada da se sad karte iznova miješaju i tako su se sačuvali bilo kakvih razočaranja. Nije monistička kultura, u kakvoj se uglavnom odigravalo hrvatsko XX. stoljeće, ta koja je izmislila pojam državnoga umjetnika; općenito je odnos vlasti i umjetnosti tema koja nadilazi sužene perspektive jednoga vremena i prostora, ali sve su to bile države koje su svoje priznanje izrijekom tražile i od umjetnika. Državni umjetnik je spomenik koji Država, njena ideologija, podiže samoj sebi. Marika i Osman bili su, međutim, sasvim zadovoljni time što je samostalna Hrvatska stvorena i što im se iz vatrene kupelji Domovinskog rata sin vratio koliko-toliko čitav.
U ovoj monografiji prikazani su radovi u rasponu od samog početka slikarskog života Marike Šafran, iz vremena kad se još ne zna da će to biti slikarica “izvan avangarde”, kako je napisao Vinko Zlamalik, koji je dobro uočavao razlike između umjeničke kvalitete i društvene rang-ljestvice. Od obveznih likova jednoga akademskog sazrijevanja do slikarice koja polako napušta kolorističke intenzitete i u stišanoj se gami pretvara u ono što je Baldani nazvao “virtuozom bilježenja bljedoćom”. Kad bi čovjek došao u njihov atelje, moglo bi mu se učiniti da je Mariki za sliku dovoljno onih par kapi pigmenta koji ostaju nakon što Osman ispere svoju paletu. Ali, to je varka, o kojoj je sama posvjedočila u jednome od svojih zapisa “Slikarica koja slika blijede slike s malo boja, dugo je poslije slikanja prala ruke umrljane crvenom, plavom, žutom…” Njen kratki zapis govori pomalo o tome koliko je napora potrebno da bi se u metieru dosegao dojam lakoće.
I danas, u poznim godinama, fizički načeta, Marika Šafran Berberović sačuvala je vjeru koja ju je u životu pratila i kroz tunele od ruža i kroz tunele od trnja. Vjeru u kršćanskoga Boga kao kormilara povijesti, dakle i u slikanje čovjeka kao slike Božje, u kanon, u logos koji bijaše u početku, vjeru u alfu i omegu, u Bacha i Rilkea. I u ono što je Chesterton nazvao osnovom svakog konzervativnoga pogleda na svijet, a to je pouzdanje u zdrav razum.
Ratko Cvetnić
MARIKA ŠAFRAN BERBEROVIĆ
U dugogodišnjem praćenju likovne scene u Hrvatskoj postupno sam stjecao saznanja o njenoj raznolikosti, o dojmljivosti ili prosječnosti pojedinih opusa, u ukupnosti zbira ili u segmentu, predstavljenih na pojedinoj izložbi. Sjećanja na neka od tih brojnih slikarskih ili kiparskih događanja s vremenom su razumljivo izblijedila, no pamtim izložbe po izgrađenim iskazima, s ostavljenim dubokim tragom, neovisno o bližem ili daljem datumu održanja. Jedna od njih, neosporno umjetnički vrlo uvjerljiva, s vidljivom osobnom notom likovnosti je izložba Marike Šafran Berberović i njenog supruga Osmana, priređena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu u proljeće davne 1970. godine. Kao studenta povijesti umjetnosti privukla me (još neopterećenog nadolazećom trendovskom galamom) svježina figurativnog izraza, Osmanova forma razložne ekspresionističke lomnosti i oporog kolorita, a Marikina suptilnost u satkanju oblika, u bojama oplemenjenih bjelinom. Činilo se da se radi o dva različita koncepta, no ona su u biti vrlo bliska, povezana u zajedništvu likovnog koordinatnog sistema, sklada odnosa horizontale i vertikale.
Početke dubljeg ulaženja u fenomen slike možemo tražiti u Marikinom upisu na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, s traženjem i nalaženjem vlastitog slikarskog svijeta u godinama studija i službenom potvrdom za “pravo” na neizvjesnost umjetničkog poziva stečenom 1960. godine diplomom ugledne akademije, u klasi prof. Ive Režeka.
Marikine slike na spomenutoj izložbi znače otklon ili čak oslobađanje od nužnosti načina savladavanja formi koje studiranje na Akademiji traži, no i gdje su stečena saznanja na tom putu i više od epizoda važnih samo u godinama formiranja. Klasični (tradicionalni) motivi po elementima formule naučenog zadržavaju se u Marikinom opusu još neko vrijeme, no osjeća se određena dvostrukost stava, prepoznaje se vrijednost nataloženog iskustva generacija, ali i sve jača želja za umjetničkim traganjem, za vitalitetom slike s uključenom notom psihogramskog. U godinama studiranja, i kao zadatak i kao htijenje, u prvom planu su figurativni prikazi poput slika Ležećeg akta ili Žene koja pegla. Naglasak je na volumenu tijela, na tvarnosti površine, izvedene mrljolikim ekspresivnim potezom s primjetljivom relativno urednom (anatomski logičnom) igrom tamnih i svjetlih partija. U napetosti mišića vidljiv je osjećaj za tektoniku forme, tijela povezanog s okolnim prostorom, u odnosu smirenih kromatskih vrijednosti interijera i toplog tona inkarnata. I sve je onako kako se očekuje od dobre studentice, hod po sigurnom uz vodstvo i kontrolu mentora, uz talent bez kojeg i ne bi bilo rezultata. Na spomenutoj izložbi dominira svjetlo, i intenzivno ali i u prigušenom sjaju koji čini da bogatstvo slike raste. Radost svjetla nije jednoznačna, svjetlo otkriva ali bljeskom možda i prikriva. Marika u tom prostoru (znakovito rečeno u odabiru između praskozorja i predvečerja) slikarskim čeznućem oblikuje forme i nastanka i nestanka. U umjetnosti, koja je i oda svjetlu u različitim dijelovima dana, Marika sklada suglasja u profinjenosti nematerijalnog, od treptaja do osjećaja čujnosti. A svjetlo obilježava i životni (motivski i umjetnički) put sa začetkom u djetinjstvu, kojem se Marika često vraća. Prizorima s ugođajem sjete i tihe razdraganosti. Slike Djeca na livadi, Djeca, Dijete silazi niz školske stepenice iz 1965. godine (neosporno remek djelo), Djevojčica kraj prozora, Djevojčica kraj otvorenog prozora, Krošnja, te slika s naslovnice, govore u lirskom prepjevu rascvjetalog života. I nema u hrvatskom slikarstvu u ikonografiji bezbrižnosti primjera s toliko umjetničkog i emocionalnog predanja, vidljivog u likovnim preobrazbama osmijeha u svečanosti djetinjstva, sačuvanih dragocjenosti na edenskoj pozornici. Oblikovanih ekspresijom treptaja, s frekvencijama u najvišem sloju slike, s otkrivanjem svih ranijih sedimenata. Tu likovna “ležernost” u silnicama ploha egzistira na plodnosti prisutnih i potisnutih sadnica.
Od nastanka tih slika prošlo je dosta godina, no siguran sam da Marika i dalje živi privilegij te bajkovitosti. Imajući snagu orijentira, one su više od odlomka u opusu. Kao što su djeca ispunjena blagodatnom začudnosti, tako i Marika, s određnom distancom iskustva i kasnije proživljenog, slikajući sebe i druge, nekada i sada, nenarušenom autentičnošću postaje i ostaje stanovnik toga svijeta. Dakako, nimalo nije u koliziji s umjetničkom “ozbiljnošću”; bilježi i ožiljke, pa i jedva primjetne fusnote, jer istina joj je važna, bez obzira na zaljubljenost u tlo, ambijent, priljubljenost vremenu. A likovna analiza, i ona prvog pogleda i ona dublja, pokazuje elemente izražajnih sredstava i čvrstih karika, strujanje gibljivih formi, slikarske površine ispunjene figurativnom izdašnošću, ali i partijama likovne autonomnosti, oprostorenja scena do granica fizičkog okvira slike, ali u dojmu nadilaženja odabrane veličine slike. S prostorom u jednoj ravni, ali i ulaženjem u dublje slojeve, kojih su začetci ponekad definirani plohama geometriziranih obrisa. No statično i nije previše mirno, a mjera egzaktnosti i nije previše stro- ga. Spominjana svijetla paleta ima i svoje značajnije iskorake, pa znaju zavladati i polja tmastih tonova u potpunosti odgovarajući sadržajnom imperativu i likovnoj logici konkretne slike. Djela su to koja umjetničkom razinom ravnopravno ulaze u gradivnu grudu opusa. Ipak čini mi se da je to situacija slična pomrčini sunca. Ljepota događaja je u sjeni koja ga prekrije, impresionirani smo veličanstvenošću svemira, no ubrzo Mjesec krene svojom putanjom, a Marika unutarnjim rodoslovljem svjetla koje ima svoju ditirambsku i ranjivu stranu. Pokazuje koliko dijete u prijateljskom društvu, u paru, ili samotno ulazi u slikarsku kanconu boje i svjetla, ne toliko radi likovnog reda, već zbog oslonca na igru i susrete u kojima priroda nije okvir već sudionik. Likovi su stopljeni raslinjem, oblikovani i jasnom (ne krutom) linijom i mrljama, bliži slikarskim šapatom vlatima trave no deblu, bez konkretnog imenovanog identiteta, ali svakako kao osobe, koje se igrom daruju jedni drugima. I kao da čujemo razgovore o malim tajnama, ali i (a zašto ne?) prepirke koje ne traju dugo. U pričama bez pretjerane ilustrativnosti Marika već sukladno svom senzibilitetu slikarskom tanahnosti omekšava membrane geometriziranih ploha i njihovih partikula dajući pojavnosti stvari u interijeru i eksterijeru karakter organičkog. Jer djeca su i na livadi, pod krošnjom, u skrovitosti sobe, središte nepresušnosti inspiracije. No bez “slatkastih” dodataka, prazne idealizacije, u djelima slikarske moćnosti i preko malenih iskri donijetih darovnici iskrenosti.
Obostranoj u buketima brojnih dječjih portreta pri stvaranju kojih je Marika i prijateljica, psiholog, slikar, portreta slikanih u povjerenju, jer djeca gotovo uvijek otkrivaju sebe i osjete kako ih bïlo umjetnika i ruka s kistom prenosi na platno. Naslikala je Marika veliki broj portreta različite dječje dobi našavši za svaku onaj ključ fizičke prepoznatljivosti, ali i ono znatno zahtjevnije, čitkost osobnosti i temperamenta.
Marika Šafran Berberović u kasnijim desetljećima stvaranja produbljivala je slikarskim činom ideju o snazi likovne čistoće, s uzdignućem svih sadržajnih niti. Iako vjerna motivu ne donosi ga pretjeranom opisnošću, već ga naznačuje na površini slike uz prelaženje formi fluidnom koprenom. Taj “rasplinuti” pokrov i ne mora biti doslovno uprisutnjen, već je važna sastavnica dojma o slojevitosti slike. Marika nam nudi radost traganja za zbiljom nadilazeći privlačnu direktnost viđenja, te je, i pomalo paradoksalno, slutnjom predmetnog proširila mogućnosti čitanja djela ispunjenog sintezom izgleda epiderme i bogatstva unutrašnjeg svijeta. Njenim pristupom pulsira prividna statičnost tvarnog u prelasku jednoznačnog u višeznačno, u suodnosu srodnih oblika i okolnog prostora. Jedinstvo svih oblika u ulozi motivskih utvrda, zagonetki, virova, znakova egzistira na teritoriju slike u vidu likovne autobiografije. U ideji okružuje je realnost i život sjećanja, s pojavljivanjem i nestajanjem žarišta, u primijenjenoj širini prikaza asocijativnog repertoara. U zgusnutom zbiru mnoštva jedinki u složenim slikarskim partitura- ma izobilje predmetnog slikarskom sinhroniziranošću stvara dojam običnosti i uzdignuća na pijedestal. Kao kod slika Sadržaj dječjeg džepa i Papiri. Na prvoj od njih tričarije su iz ispražnjenih džepova, domine, kuglice, komadići špage, kesteni, olovke, kockice s brojevima, bojice, gumbi i slično. Stvarčice itekako važne u dječjim očima i Marika ih tako i tretira. Razigrala ih je na stolu, podu, po tkanini, promatrajući ih sa simpatijom, shvaćajući da svaka od njih ima i znakovitu vrijednost. Na drugoj slici pojavljuju se papiri u svim formama, otvorene knjige, novina (Vjesnik?), izgužvani papiri, samostalni listovi, a neki i ispunjeni slikarskom (crtačkom) intervencijom. Isti izvor a toliko izgleda. Poveznica spomenutih slika je u paleti, plavetnilu uz maticu bjeline. I osjećaju lebdenja, posebnoj slikarskoj gravitaciji koju svjetloplava boja sugerira. Više nagovještaja no naglasaka u prostranstvima kromatske melodioznosti, u zavjetrini od energije razornog. S ulaženjem irealnog u uprizorenja. Kao kod Besanih noći grofa Keyserllingka iz 1981. godine, slici nadrealističkog biljega, potankog, nikako agresivnog, sadržaja u svetištu krajolika. I paletom, nešto drugačijih akorda, nebeske puti. Primijenila ju je Marika i u sjajnoj slici uhvatljive neuhvatljivosti Autoportret u razbijenom ogledalu iz 1974., godine, djelu redukcije oblika nabijenog brojnim česticama sadržaja na granici daha i prizora, s kanelirama u sjaju rozete i lica kao nakita u njoj. I rukom, personifikacijom osobnosti, uključivo i one slikarske. U spoju vizije i vizura Marika i s manjim brojem motivskih lozinki ostvaruje više, mijenjajući ljestvice uzbudljivosti u koridorima jasnih kretanja i labirintične intrigantnosti. Sa zvučnošću (uključivo i tišinom) stvarnosti, boravištima čednosti i prisnih ljudskih odnosa, promatranih s lica i naličja. Njena slikarska poetika raste na emocijama, njegovanju ljepote u nijansama figurativnog.
Svakako uvijek treba imati na umu da je Marika, uz to što je sjajan slikar, i osoba velikog literarnog talenta. S opusom istančanih tvorbi u nizu manjih pjesničkih formi povezanih u osmišljene cjeline. Odraz je velike osobne kulture, s okom za sagledavanje života u malim stvarima, s percepcijom da su one itekako bitne. Bez sumnje originalna je njezina likovno pjesnička mapa “ABECEDA” sa slikama komornosti, do umjetnosti dlana, i veličajnosti liričnosti likovnog intimiteta u vezanosti uz svako slovo.
Navedene su neke od slika iz studenskih godina, neke iz “dječjeg ciklusa”, neke iz zbirnosti predmetnog, neke iz sanjarskog plavetnila, neke s metaforičnošću sadržaja. No od većeg broja slika koje zaslužuju da ih posebno navedemo, spomenimo neke. Razigran primjer kolorističke florealne erupcije, Livadu promatranu iz zanimljivog rakursa, maksimalno ispunjene travkama i cvijećem, do stupnja straha od praznine, svojevrsnog horror vacui, Sjene ruže na bijelom zidu djela istančane likovnosti s tragovima mističnog, Anđela, uprizorenja transparentnih formi s dokinućem težine volumena, Pavanu iz 1986. godine s naslućenim likovima pri dostojanstvenom svečanom plesu, ili kontrast u Marikinom opusu, sliku bogate pastozne strukture s površinom potpunog crnila nazvanom Dvoje s bljeskom izrastanja iz tame sumarno građenih figura. I brojni portreti njoj znanih i dragih osoba, uvjerljivo prenijetih karakterističnih crta, u postavi reprezentativnog stava i trenutka prenijetog u trajanje.
Duboko doživljene, i u kriku i u delikatnosti intimnog odražavaju snagu Marikine inspiracije. S ugođajnošću sličnoga podrijetla, s priljubljenošću uz ljepotu, s izbrušenošću izdašnih motrišta, s utokom u svijet šarma i plemenitosti. Jednostavni scenarij ima mnogo izdanaka, križišta, kratica i krilatica, s latentnom puninom sadržajnog kretanja. Suživot opisnog i meditativnog potisak je disanju slike, za prigljenje atmosfere i “priče”, u ozbiljnosti poigravanja u tvorbi djela. Dosegnuta motivska stanja nisu potpuno zaglađena, uz procvat sadržajne idealizacije pojavljuju se i pukotine, te u osluškivanju ljepote forme postoje i naznake otuđenja. Sklad ostvarenja Marike Berberović nije nategnut, ljudski i umjetnički otvoren je poetizaciji s otiscima lica i naličja izgleda, ravnomjerno zastupljenim u pojavnom i imaginarnom. Pravac je jasan, likovni pravopis točan u interpretaciji cjeline, sa stamenim i krhkim oblicima, s kružnošću u čitanju osjetljivim i za dramatsko i za lirsko. Amplitude između tih “krajnosti” nisu previše velike, vjerojatno stoga što je svaki korak približavanja, odnosno udaljavanja ispunjen metaforičnim gustim tkanjem provedenim u tjelesnoj dimenziji likova i osvajanju dubine prostora. Mjere racionalnog pristupa smještenog između otvorenog horizonta meditativnog kojim Marika započinje i završava djelo.
Marc Chagall s kojim Marika Šafran Berberović likovnom osjetljivošću dijeli prostor umjetničke duhovnosti napisao je: “Nitko neće postati istinski umjetnik ako nije iznimno ljudsko biće, a time i dobra osoba”. Divna misao koja obilježava Mariku, istinskog, iznimnog, dobrog čovjeka. Umjetnicu u čijem se djelu spajaju sonata i simfonija, opus orkestriran prepoznatljivim vrijednostima u ukupnosti hrvatske moderne umjetnosti.
Stanko Špoljarić
Marika Šafran Berberović: Kistovi i boje
Marika Šafran Berberović (Zagreb, 1935.) je akademska slikarica koja čitav život ustrajno i samozatajno stvara. Snagom stvaranja pretvara svakodnevicu u bogat i kvalitetan život. Uz svoj slikarski rad piše pjesme i velika je ljubiteljica i poznavateljica klasične glazbe. Iako narušenog zdravlja, Marika Šafran Berberović svakodnevno je s kistom u ruci. Mariku poznajem od davnih sedamdesetih godina i pomno pratim njen rad. Za Mariku slikarstvo znači gotovo sam život. Jednom prilikom je rekla: „Slikarstvo je najveći ukras u našoj civilizaciji.“
Slikarstvo doživljava poput naših davnih predaka koji su nekom obojenom zemljom na stjenkama pećine slikali ono što su osjećali i doživjeli.
Neovisno o društvenim promjenama i uvjetima rada, Marika kontinuirano stvara i izlaže. Talent, potencijal, kvalitetu, poseb- nost u slikarstvu Marike Šafran Berberović prepoznali su brojni likovni kritičari. Govorili su u raznim prigodama (otvaranjima izložbi) i na različitim mjestima (galerije, novine…), ali nedovoljno i nepotpuno.
Mislim da njezin dugi život ispunjen intenzivnim slikarskim radom zaslužuje relevantan prikaz njenog bogatog opusa. Stekavši zavidne zanatske temelje na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, permanentnim samoobrazovanjem i ustrajnim radom Marika Šafran Berberović stvorila je bogat slikarski opus. Uvijek radi s najboljim materijalima.
Marikine slike, promičući snagu istinske umjetnosti, oplemenjuju mnoge prostore od privatnih stanova, državnih institucija do mnogih galerija. Svestrana, senzibilna i obrazovana umjetnica izgradila je svoj put, razvila je osebujan i prepoznatljiv stil: minimalistički i poetičan. Kod Marike prevladavaju nježne, svijetle boje.
Iako je sa suprugom, također poznatim slikarom koloristički snažnog opusa, Osmanom Berberovićom dijelila svakodnevicu, atelje i zajedno su izlagali, ostala je svoja nježna i profinjena.
Kod Marike prevladava figurativno slikarstvo. Svaka njena slika teži savršenstvu. Protkana je nježnošću, žudnjom da ovaj svijet učinimo savršenim. Kod nje prevladava bijela boja i to je konstanta u njenom opusu.
Stalne i mučne migrene utjecale su na Marikin rad. Utkane emocije i patnja ogledaju se u mnogim njenim djelima. Također, u njenom stvaralaštvu osjećaju se samoća i tuga. Pa čak i u čaroliji snježnog krajolika prisutne su tamne note njenog raspoloženja. U slikarskom opusu Marike Šafran Berberović imamo bogatstvo motiva: nježni pejzaži, mrtva priroda, portreti, detalji iz obiteljskog života…
Posebno su joj drage mrtve prirode. Naslikala je puno slika pod dojmom pročitanih djela (pjesama), npr.: La luna asoma (Federico García Lorca).
Ova monografija je prikaz samo manjeg dijela stvaralaštva vrsne slikarice Marike Šafran Berberović. Svestrano obrazovana stvarala je istražujući i propitujući sebe i okolinu.
Monografija je podijeljena na četiri dijela:
U prvom dijelu prisutni su radovi naslikani tijekom studija na Akademiji i neposredno po završetku Akademije. Slike iz tog razdoblja pokazuju ovladanost slikarskim umijećem. Koliko joj znači slikarsko umijeće vidi se iz toga što je napisala knjigu o slikarskom zanatu, Kistovi i boje.
Drugi dio monografije posvećen je djetinjstvu. Izuzev Miljenka Stančića ne nalazimo u hrvatskom slikarstvu takvu posvećenost toj temi. Nadahnuta pjesnikom R. M. Rilkeom i slikarom M. Stančićem Marika je naslikala mnoge dječje portrete. Vrijeme djetinjstva obično smatramo vremenom veselja i igre, bezbrižnosti, slobode, ali na Marikinim slikama prisutna je neka sjena osamljenosti, pa i tuge. To kao da se prenosi i na igračke, na lutke koje leže, na bijelog konjića koji kao da vapi u pomoć. Gledajući Lutke koje se smiju, osjećamo bol u srcu žene usred vihora rata, a krhko dijete koje se spušta po stepenicama od sunca i kamena kao da vapi za majčinim zagrljajem. Razigranost je ipak prisutna i to u malim stvarima, što vidimo na slici Sadržaj dječjeg džepa.
Treći dio posvećen je svakodnevici u kojoj je i radost življenja i bol gubitka. Uz stvari koje nas okružuju tu je odana počast i tableti protiv bolova, a i priznanje na pomoći koje joj je u životu pružila glazba (Orfej, Mozart) ima bjeline karakteristične za Marikin rad. Iz velikog dijela njenog opusa iščitava se posvećenost obitelji, svijest o važnosti svakodnevice. Smirenost i sigurnost dnevne sobe. Umjetnica je tražila ljepotu u svakodnevnim stvarima.
U slici Dijete silazi niz stube uhvaćen je osobit trenutak pun emocija gdje se dijete spušta niz školske stube, a u podnožju ga čeka majka. Ono osjeća sigurnost, radost i beskrajno povjerenje u majku. Izbor boja produbljuje nježnost.
Četvrti dio monografije posvećen je portretima. Umjetnica je portrete počela slikati kasnih sedamdesetih. U njenim portretima autentičnost emocija budi privlačnost i daje osjećaj sklada. Ima osjećaj za karakter i volumen. Svaki njen portret jednako donosi fizičke kao i psihičke karakteristike osobe.
Spomenula bih dojmljive portrete njezinih gimnazijskih profesora: Profesora Zvonimira Zmajlovića i Profesora Dionizija Sabadoša na kojima je autorica slikom predočila dostojanstvo, smirenost i mudrost prosvjetnih radnika. Njezin Autoportret u razbijenom zrcalu je pun simbolike, slutnje i elegancije.
Univerzalnim jezikom umjetnosti – poezije, glazbe i slikarstva – oblikovala je umjetnica svoj nježni i bajkoviti svijet. Ona je autorica velike stvaralačke moći, velike erudicije, iznimne osjećajnosti s velikim rasponom tema. Kao originalna umjetnica bujne mašte tragala je i za bîti važnosti života čovjeka i njegovom težnjom za spoznajom transcendentnog.
Ususret devedesetoj obljetnici njezina života prigoda je da se trajno i stručno dokumentira njezin doprinos hrvatskoj likovnoj kulturi, da se obrati pažnja na djelo talentirane umjetnice zavidnog opusa.
Tome će, vjerujem, doprinijeti i ova monografija.
Zorka Jekić
UDOMAĆEN U TIŠINU
Mladen Jurčić
Urednica: Zorka Jekić
Prijelom i kompjuterska obrada: Nediljko Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 80 str.
Format: A5
ISBN 978-953-8375-40-8
Maloprodajna cijena: 16,00 €
UDOMAĆEN U TIŠINU Mladen Jurčić
Uvez: Tvrdi Broj stranica: 80 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-40-8
16,00 €
Riječ o zbirci:
Peta zbirka Mladena Jurčića Udomaćen u tišinu sažetak je njegova životnoga traganja za ljubavlju, ljepotom i smislom pjesničkoga izraza u današnjem svijetu. Jurčić lirski, smireno i kontemplativno pjeva o onome što je na životnom putu pronašao, spoznao, stekao, izgubio i propustio, ali i o onoj tajanstvenoj, zauvijek nedostižnoj čežnji koja je pjesnikova vodilja i snažan pokretač, iako je svjestan da je nikad neće posve dohvatiti.
Izraz mu je snažan i promišljen, bez obzira pjeva li o krajolicima koji često zrcale unutrašnje preljeve i prostranstva bića, o ljubavi i traženju ispune u njoj, ali i o gubicima i izgubljenosti u često kaotičnomu svijetu. Zbirka je po obliku dinamična, jer pjesme se kreću u rasponu od zvučnih rimovanih do gotovo filozofski elegičnih, a tragovi su dugog, žarkog i iskrenog pjesničnog putovanja
Bilješka o piscu:
Mladen Jurčić rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, smjer anglistika i filozofija. Piše poeziju, prozu i eseje, a objavio je dva romana: Smisao modrine i Otajstveni portal, četiri zbirke pjesama: Daljine, blizina, Kralj nedogleda, Nikome i Posljednje samoće, dvije zbirke pripovijedaka i zbirku eseja Bitka za smisao. Objavljivao je u raznim časopisima i zbornicima: „Nova Istra“, „Republika“, „Književna Rijeka“, „Zrcalo“, „Usponi“, „Haiku“, „Marulić“, „Kačić“ i drugima.
Zastupljen je u „Vjesnikovu“ zborniku Zašto volim Zagreb, u antologiji Povrh starog Griča brda – Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, Božidara Petrača, u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu – antologija duhovne poezije (izabrao i priredio Vladimir Lončarević) i u antologiji objavljenoj u Ukrajini Divo peršogo (Čudo prvoga), koja je prikaz hrvatskog pjesništva od Marulića do naših dana, u izboru i prepjevu Leonida Talalaja.
Kao prevoditelj s engleskog jezika Mladen Jurčić preveo je nekoliko desetaka knjiga, pjesme su mu prevođene na njemački, ukrajinski i slovenski, a svoje pjesme je sam prevodio na engleski. Mladen Jurčić radio je kao nastavnik u osnovnim školama i gimnazijama i kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.
Nekoliko oglednih pjesama iz zbirke Udomaćen u tišinu:
Nepronađena
Jutro tako zahtjevnoga sjaja
da si ondje gotovo i ti koja ne postojiš,
a sve te moje postojeće doziva.
Tajanstveni oblik i ozračje
nekoć su davno potekli k slutnji tebe,
nezadrživo poput rijeke
i umjesto stabla.
Što ću s izvorom nježnosti
u kojemu se ne ogledaš?
Iz kakvih sam te
sjena bića bez oduška
tako davno pošao tražiti?
Nikad se nisam našao
jer nisam našao tebe.
Još te čekam na putu nikome,
sred nikakva svijeta,
u zavjetrini vremena
gdje ljubav ne stari,
na rubu šume gdje još ima
nečega što nismo prosanjali,
tako žestokoga ispod blistava neba
da si gotovo tu, sa mnom,
izgovorljivoga tek na mjestima
gdje nikad nismo bili,
gdje bih ti napokon rekao
što si oduvijek htjela čuti,
a nitko drugi to ne može izgovoriti.
Kad odem ostavit ću
svoj najljepši, najčišći dio
da bude samo tvoj u trenucima
kad se plače ni zbog čega,
zato što ne postojiš
u nekoj dalekoj utvrdi
blagosti i čvrstine,
gdje uzalud čekaš ljubav
kakvu samo ja imam za te.
Pitanje
Zašto mi tako dugo, nesnosno,
najdublje u biću buja,
od svega me daleko najviše zbiljski,
najgorče sačinjava,
gradi, potresa, održava
upravo taj tragični, mutno ljubavni,
žestoki osjećaj
s kojim najmanje znam što ću?…
U meni
Jedno more u meni,
mirno, pouzdano, ranojutarnje,
il’ burno, s ponoćnom
stopljeno prazninom,
no uvijek – neizbježno – more,
široko, vjerno nekoj srži,
zauvijek bolno, tajanstveno
more u meni, bezimeno, nemoguće
da ikad presuši,
ne znam odakle, ni kakve li
nastanjene il’ puste zapljuskuje obale,
dokle seže, osim da je more,
mogućnost života kad u zoru
prozoru pristupam duše,
uvečer prije sna, prije
vječnoga sna,
začetak, kraj, zahvala
što nisam, molitva
da nikad ne postanem
čovjek u kojemu nema mora.
Žena
Žena koje nije bilo,
nedosegnuta, ali ipak –
koliko li osjećaja za anđele
u zlatnu okviru sjećanja na nju!
Još je vidim kako odlazi
iz moje najbolnije žudnje,
još osjećam neznane daljine
konačne ispune,
još mogu oćutjeti
kakav bi sjaj ozario opustošeni svijet
da sam joj doista milovao kosu kraj rijeke,
barem sam još u stanju osjetiti
kakvom bi s njom obzoru
plovili oblaci…
Tema zbirke Udomaćen u tišinu:
Moglo bi se reći da ova zbirka donosi svojevrsni itinerar pjesničkog putovanja prema obzoru, pa iako pjesnik ne dolazi do toga (vjerojatno nedokučivoga) cilja, tragovi što ih je ostavio na tom dugom putovanju dokaz su njegove žarke iskrenosti, osjećajnosti i misaonosti. Pjesnik traži istinsku ljubav, najbolji mogući izraz svojih stvaralačkih težnji i svoje mjesto u svijetu, gdje bi se napokon prisno udomaćio u smisao, umjesto tek u smirenu tišinu bitnog putovanja. Konačno prispjeće na to mjesto značilo bi dostizanje razine na kojoj se ono unutrašnje u biću usklađuje s izvanjskim i zato sa stvarnim, ali taj dolazak istodobno bi bio i povratak istinskom sebi, jer Jurčić u jednom tekstu kaže: „Htio bih se nekome vratiti, ali ne znam čija sam izgubljena ljubav“.
U temeljima i najljepših slika stvarnoga svijeta, u krajolicima i marinama, pjesnik pronalazi samo slutnju i čežnju za pravom ljepotom i senzibilitetom što ih može naći samo u vlastitu predmnijevanju. Pjesnički osjećaj koji nastoji opjevati svijet, njegove vidove i naše mjesto u njemu zahvaća samo daleku slutnju i težnju za nedogledom, za onostranošću i onim čega ovdje nema. Jurčić ne postavlja samo pitanje što je svijet bez sna u čije se prostore spušta, nego i što je san bez svijeta u kojemu će zaživjeti i udomaćiti se. Pjesnik balansira na rubu tog tragičnog pitanja, a osjećaj i opis tog balansiranja pružio nam je u ovoj dojmljivoj zbirci. Član je Društva hrvatskih književnika. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.
Biakova's Website 