Jedna od najzanimljivijih ideja današnjice jest prilično utemeljena pretpostavka da postoji mnogo više dimenzija osim nama poznate tri, ili četiri (uključimo li vrijeme), pa ta moguća multidimenzionalnost stvara čak i usporedne svemire s beskrajnim mogućnostima različitih svjetova. Znanstvenici čak tvrde da zbog tako golemog broja mogućnosti nije nevjerojatno da postoje planete posve nalik Zemlji, koje su se vrlo slično razvijale. Zato u tim alternativnim svjetovima mogu postojati i naši dvojnici, koji žive različitim životima, a možda se od nas razlikuju po mentalnom ustrojstvu i životnim prilikama, jer donosili su drukčije životne odluke i otiskivali se drugim putovima od naših.
Jedno je od najintrigantnijih pitanja možemo li pomoću putovanja kroz drugedimenzijenašegaživota i svijeta uistinu mijenjati, ispravljati, pa čak i brisati pogreške, propuste i krive poteze, možemo li naći onu za nas najbolju inačicu našega života i svijeta u kojemu bi se, po toj teoriji, pred nama otvorile neslućene mogućnosti i još nesanjani obzori?
Često se kaže da učimo na greškama, ali nevolja je u tome da ih, kad ih počinimo, nerijetko više ne možemo ispraviti, a što je greška veća, manja je mogućnost ispravljanja. Životna lutanja često nas odvode na stranputice s kojih se je teško vratiti i na kojima se gubimo. No koji su putovi najbolji i koje su odluke posve ispravne? Koji bi i kakav svijet bio potpuno naš, a bismo mu bili potpuno pripadni? Gdje je za nas najpogodnija stvarnost i kakva bi ona bila? Kako bismo se ponašali i što bismo učinili kad bi nam bile dostupne različite inačice našega svijeta? Protagonist ovog romana dobija priliku da sve to istraži, ali…
Nažalost uvijek postoji „ali“… ono nepoznato, nepredvidljivo i neočekivano. Ipak, protagonist romana „Svi naši svjetovi“ dovoljno je uporan, znatiželjan, pustolovnoga je duha, a k tome ga vodi i potraga za ljubavlju, pa će ga, vjerujem, sa zanimanjem slijediti isto tako duhovno pustolovni čitatelji, kakvi obično i uživaju u intrigantnim, neobičnim obzorima prema kojima se pružaju široko maštoviti, ali po svojim predviđanjima i zamišljanjima nepresušno zanimljivi i uvijek plodni krajolici žanra znanstvene i ine fantastike.
Mladen Jurčić
BILJEŠKA O PISCU
Mladen Jurčić rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje je završio Filozofski fakultet, smjer anglistika i filozofija. Piše poeziju, prozu, eseje i drame, a objavio je tri romana: Smisao modrine, Otajstveni portal i Svi naši svjetovi, pet zbirki pjesama: Daljine, Blizina, Kralj nedogleda, Nikome, Posljednje samoće i Udomaćen u tišinu, tri zbirke priča: Susreti s Kristom, Na izvoru ponoći i Jedan od nikojih, zbirku eseja: Bitka za smisao i dvije drame: Tijelo dubinama i Palača u zraku. Znanstveno fantastične priče Mladen Jurčić pisao je i pod pseudonimom John Foster. Objavljivao je u raznim časopisima i zbornicima: Nova Istra, Republika, Zrcalo, Usponi, Marulić, Kačić i drugima.
Zastupljen je u Vjesnikovu zborniku Zašto volim Zagreb, u antologiji Povrh starog Griča brda – Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća, Božidara Petrača, u antologiji Krist u hrvatskom pjesništvu – antologija duhovne poezije (izabrao i priredio Vladimir Lončarević) i u antologiji objavljenoj u Ukrajini Divo peršogo (Čudo prvoga), koja je prikaz hrvatskog pjesništva od Marulića do naših dana u izboru i prijevodu Leonida Talalaja.
Kao prevoditelj s engleskog jezika Mladen Jurčić je preveo nekoliko desetaka knjiga. Pjesme su mu prevođene na njemački, ukrajinski i slovenski, a svoje je pjesme sam prevodio na engleski. Mladen Jurčić radio je kao nastavnik engleskog jezika u pučkim i srednjim školama i kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Član je društva hrvatskih književnika. Sa ženom i kćerkom živi u Zagrebu.
Snažan antiratni roman književnice i scenaristice Dorotee Vučić Arizona, Balkan govori o krvavim zbivanjima na Balkanu i njegovom bajkovitom Iscjeljenju. Balkan je područje na kojem se oduvijek sukobljavaju interesi svjetskih sila. Njihovo osnovno sredstvo za raspirivanje mržnje među narodima je podijeli pa vladaj. Balkan je kroz vjekove pozornica krvavih obračuna i dugotrajnih bratoubilačkih ratova.
Arizona, Balkan se može shvatiti kao svojevrstan nastavak autoričinog prvog romana Prevaranti – Iskupljenje. Roman opisuje poslijeratno razdoblje na području bivše Jugoslavije, točnije tržnicu Arizona, smještenu na tromeđi zvanoj Koridor. Taj prostor postaje simbol preživljavanja i očaja naroda u ratom pogođenom društvu. Tržnica Arizona nije samo mjesto trgovine, već svojevrsni melting pot Balkana, na kojem se sudaraju i koegzistiraju svi slojevi post-ratnog društva. Na tom kaotičnom prostoru, na kojem se trguje sa svime, pa i ženskim tijelima, i gdje je moguće plaćati raznim valutama, okupljaju se „ratni povratnici, osakaćeni vojnici, neutješne majke, profiteri, zgubidani i heroji“. Oni se stapaju u masu, tražeći ono što im je potrebno, i postaju djelić živopisne slike post-konfliktne stvarnosti.
Naratorica ovog romana je stara Ciganka Fejhira, žena izuzetne snage i mistike. Teža je više od stotinu kila i majka preko stotinu djece. Fejhira simbolizira duh Balkana, njegovo nasljeđe i neugasivu snagu. Kroz njezin glas roman poprima crte magičnog realizma te nastaje pripovjedno tkivo u kojem se stvarnost i nadnaravno prepliću u jedinstvenu priču. Fejhirino djelovanje i razmišljanja iznose iskustvo nekoga tko je svjedočio stoljećima rata i patnje. Njezina naracija ostvaruje temeljnu tezu romana – Balkan je proklet jer je rođen iz patrijarhata, a jedino mu Iskupljenje mogu donijeti Žene, osobito Majke.
Od mnogih ženskih likova u romanu je i Majka, osnivačica Kuće Bludi – kupleraja smještenog na tržnici Arizona. Majka nikad nije imala svoje dijete, ali ona preuzima ulogu majke svim izgubljenim dušama koje dolaze u njezin bordel. Kuća Bludi tako nije samo mjesto senzualnih usluga, već i utočište žena koje su preživjele ratne strahote. Ovdje se kroz djelovanje travarke Radnice razotkrivaju skriveni mračni aspekti poslijeratnog Balkana. Majka pruža ženama zaštitu i pomaže im da pronađu novu svrhu u životu.
U priči je i Mali, tajanstveni mladić, poslan od Boga kao mesijanska figura s misijom Iskupljenja. Mali postaje čovjekom kako bi iskupio grijehe Balkana. On i od svog zemaljskog oca Dragana koji ga mrzi, očekuje da očinsku mržnju zamijeni bezuvjetnom ljubavlju. Majka ga prihvaća kao svoje nerođeno dijete, prepoznavajući u njemu i suradnika za svoju misiju – Iskupljenja onih koji su krivi za rat. No, način na koji Majka to Iskupljenje donosi neobičan je i duboko povezan sa snagom prirode. Uz pomoć same Majke Zemlje, njenih trava i opijata, stvara sredstva za pročišćenje i iscjeljenje. Ovdje se magija i medicina stapaju, a rituali uz korištenje biljaka i opijata dovode do duhovnog i fizičkog iscjeljenja kroz trans i vizije, a ponekad i kao prelazak na drugi svijet.
Kroz taj proces, patrijarhat se suočava sa svojim vlastitim demonima, a Iskupljenje stiže kroz iskustvo i žrtvu žena, onih koje su zapravo pretrpjele najveće gubitke. Mali pruža priliku za Iskupljenje svom ocu, dok Majka, uz pomoć radnica Kuće Bludi, nudi tu šansu svima onima koji su spremni zatražiti oprost. I to Iskupljenje dolazi iz dubokog ženskog iskustva, prepletenog s drevnim ritualima i suvremenim bolima.
Arizona, Balkan priča je o preživljavanju, transformaciji i nadi, ispričana kroz glasove marginaliziranih, zaboravljenih i potisnutih. Kombinacijom magičnog realizma i surove stvarnosti, autorica kreira moćan portret Balkana, istražuje traume rata i mogućnosti Iskupljenja u svijetu u kojem su majke, žene i njihova povezanost s prirodom ključne za budućnost regije, prostora kojeg Fejhira naziva prokletim Balkanom.
Autorica sve likove u romanu pažljivo gradi i oblikuje kao predstavnike raznih društvenih slojeva. Osobito je upečatljiv lik Fejhire, stare i mudre Ciganke, koja i pored svih svojih briga oko sudbine članova mnogobrojne obitelji u ratom zahvaćenom Balkanu pronalazi vremena i za svog raspojasanog dragana, mađarskog Ciganina.
Bogatstvo leksika ukazuje na porijeklo i obrazovanje pojedinog lika, njegov svjetonazor, religiju i ideologiju.
U romanu su prisutni elementi mitskoga i fantastičnoga. Isprepleće se stvarnost i mašta, komuniciraju mrtvi i živi, a mrtvi često utječu na sudbinu živih.
Roman je prožet humanizmom bez obzira na teška vremena koja autorica opisuje. Ljudi u nevolji jedni drugima pomažu. Glavni motiv koji se proteže romanom je Iskupljenje kao iscjeljenje.
Roman Dorotee Vučić Arizona, Balkan ukazuje kako se može sačuvati ljudskost u vremenima pošasti i strahota ratova.
Roman ISPOD BALDAHINA (I. i II. Dio) – BIAKOVA 2024.
The novel UNDERNEATH THE BALDACHIN (Parts I and II)
Recenzija iz 1997.
Steve Smith, Humanities (Oxford University), o romanu Dražena Kalenića piše ovako: “Knjiga je uistinu vrlo dobra, duboka i poučna…”
Znamo da se danas važne stvari ozbiljno zapostavljaju i da se sve manje vodi računa o neprestanom padu duhovnih vrijednosti; da se rasprava o toj temi odlaže za neka druga, sretnija vremena. Ali za koja to vremena, kad se već evo nalazimo na pragu dvadesetprvog stoljeća?
Kalenić to zna. Hvata se u koštac s ključnim pitanjima našeg vremena dobro procjenjujući koliki je njihov utjecaj i značaj. Spretno nas provlači kroz svoj roman nudeći nam zapravo jednu slojevitu alegoričnu priču, s nizom naoko nebitnih pitanja a koja nam se zapravo svakodnevno nameću, dokazujući time i svoju neprijepornu žilavost na već pomalo letargičnom svjetskom tržištu ideja.
Knjiga se čita u dahu i što je najvažnije: ubrzo shvatimo da se tiče svih nas.
Na koncu konca, svi smo mi ispod baldahina.”
Z. D.
Review from 1997.
Steve Smith, Humanities (Oxford University), writes about Dražen Kalenić’s novel as follows: “The book is truly very good, deep and instructive…”
We know that today important things are seriously neglected and that less and less attention is paid to the constant decline of spiritual values; that the discussion on that topic is postponed for some other, happier times. But for what times, when we are already on the threshold of the twenty-first century?
Kalenić knows that. It tackles the key issues of our time, carefully assessing their impact and significance. He deftly takes us through his novel, offering us a layered allegorical story, with a series of seemingly irrelevant questions that are actually imposed on us every day, thus proving his irrefutable tenacity in the already somewhat lethargic world market of ideas.
The book is read in one breath and what is most important: we soon realize that it concerns all of us. We are all under the same sky.
Z.D.
Prof. Slavko Harni, viši savjetnik za književnost u NSK, napisao je 1998. godine recenziju prvoga dijela romana ISPOD BALDAHINA pod nazivom GDJE SU MOJI PRIJATELJI ILI KRAJ HUMANIZMA. Recenziju prenosimo u cijelosti:
Gdje su moji prijatelji ili kraj humanizma
(Uz roman Dražena Kalenića Ispod baldahina, Zagreb, 1995.)
David, glavni lik romana, što se rodio u vrtu i čije rođenje bijaše događaj bremenit znakovitošću, o kojoj svjedoči i čudak promjenjiva raspoloženja nagovješćujući samovolju Kalenićeve priče. Nakon što je, kao opoziv života i njegove sličnosti čudesnoj varci, doživio svoju prvu ljubav, učinio je osjetnom i time pretvorio svoju prvu pobjedu u poraz. Kalenić će tako već na početku naznačiti sadržaj svojega temeljnoga estetskoga nazora, što ga povjerava svojim likovima, u kojemu se zrcali stanoviti prijezir (ili možda ipak čežnja) prema onome osjetnome, pa i viđenome, a traganje za ljepotom kao nedokučivom, ali ipak ranjivom.
Nakon što je David, hrabrošću koju je od njega iznudio budući prijatelj, ubio vepra, dospijeva do tajanstvenoga starca, a preko njega do „kneza“, do „onih preko rijeke“. Svjedoči jednome ubojstvu, koje je tek početak, jer će zapravo biti poubijani svi. U tome ubijanju međutim nastaje jedan nesporazum.
U gradnju Pergama trebao je biti ugrađen neki tajanstveni predmet, neka žrtva od koje se nejasni obrisi naslućuju iz pričanja. Mladi musliman međutim ne žrtvuje se onako kako su graditelji Pergama, grada što nasilno nastaje umjesto Štita, zamislili, već se žrtvuje za Davida. Zahvaljujući tako znakovitom zauzimanju moralno čistoga čovjeka David preživljava, pa nakon proživljene kliničke smrti, može vidjeti svoj prelijepi vrt sačuvan. Nesporazum, jer David pita za svoje prijatelje, a ne za vrt.
Priča je tako doživjela rasplet u jednome svome sloju. Ona ne nalazi tajanstveni predmet koji je bio razlogom mnogih smrti i koji ima neku sudbonosnu važnost jamstva što ga pruža nevina žrtva. U čemu je taj predmet, kakav je on, koje su njegove moći zapravo, ostaje nam nerazjašnjenim. Ona je dakle više izgovor negoli odgovor. Kalenićevo pričanje ide tako rubom, mimo naslućenoga nacrta. Na rubu je splet izgovora. Priča se razotkriva, ide mimo, proglašava se nevažnom. Svjedočimo jednoj zakrivljenosti priče, njezinoj nedorečenosti, ukazuje se da čak i tolike smrti nisu zapravo glavna stvar. Priča ostaje zapravo neispričana, razgrađena, ukazuje na poriv pričanja možda, razlog pričanja, smisao pričanja koji se međutim ne iskazuje. Priča se iščašuje.
Tom svojom pobunom ona postaje slojevito piščevo kazivanje, ulaz u to kazivanje kojemu je priča pokriće što se hoće otkriti. I u tome je odlučujuća vrijednost i samosvojnost Kalenićevih književnih nastojanja, kojim on istodobno čini kontinuitet ali i diskontinuitet prema zaokupljenostima u književnosti . Riječ je o književnosti citirane asocijacije. U sadržajnoj se slojevitosti, a ne stilskoj besprijekornosti (iako ima i stilski vrlo uvjerljivih dionica), sluti osnovna Kalenićeva zaokupljenost. On se naime priključuje istrazi čovjeka što ga, sve pročišćenije , proučava književnost u nas i u svijetu. Baštineći filozofska nastojanja u zapadnoj misli, ali i pokušaje integriranoga mišljenja o čovjeku kao biću, kojega se može odrediti kao tragatelja za ljepotom. Cilj je traganja, izgleda, ljepota žene te ljepota moralne čiostoće, ali i njihove izloženosti moći i zloći, manipulaciji.
Pokazujući se nepotpunom, zaboravljenom, u neku ruku iznevjerenom pričom čak, Kalenić ne ostavlja ipak dvojbe o tome da je ta iznevjerenost hotimična. Čovjek doduše nosi moralni zakon u sebi, no život ulaže u stvari koje su upitne. Takva pitanja Kalenić obrađuje u obliku rasprava mladih ljudi o načelnim pitanjima ljudskoga života. Onisu su mladenački i nose kadikad zalaz u samovolju priče kad odgovora ponestane. To je međutim drugi mogući pristup ovome djelu. Naglasak na bijegu u priču za razliku od iznevjeravanja priče kao raspleta. One su naime proizvoljne. Prevrednovanje svih vrijednosti, kako bi se uspostavila mjerila moći. Razorna moć je naime ona koja određuje čak i što će se vidjeti. Pa će moralne i svakolike ništarije predstavljati kao besprijekorne i odane ljude, liječnike čak. Čovještvo i izdaja čovještva utjelovljenja u moći temeljna je razdjelnica čovjekova svijeta kojom se zaokuplja Kalenić. Svijetu bezuvjetne volje za moću kao nadmoću on suptilnom i tek naoko grubim prijelazima ponazočuje zanimljivu kritiku zapadne misli. Moć određuje čak i što će se vidjeti. Ta igra moći čini se prozirnom ali joj ne izbjegavamo. Uključujemo se u nju i to kao žrtve.
Gdje su moji prijatelji? To pitanje postavlja David moćniku koji od njega očekuje oduševljenje jer je sačuvao njegov lijepi vrt. Pobuna koja budi nadu, protiv svijeta što nas lišava prijatelja, ukazuje na vrstu ljepote za kojom traga Kalenićev junak. Ne može se uzeti prijatelje a sačuvati ljepotu. Takva se himbenost moći mora prozreti.
Pobuna je u promišljanjima što ih je osobito poduzeo Robert Musil u Čovjeku bez svojstava. Što ga čini mi se razotkriva ukazujući u formi analize Kantova kategoričkog imperativa da dobro treba činiti. A biti dobar? Toje priča za malu djecu. Djecu naime učimo da trebaju biti dobra. Sebi ostavljamo bezuvjetnu obvezu da činimo dobro, a da smo u sebi hulje javna je tajna kako doslovce veli Musil. Tako se bezuvjetni kategorički imperativ stavlja u okvire bezuvjetne volje za moću.
Takav princip međutim čini se čovjekovom sudbinom. U čemu je onda pokriće za humanizam, koji u osnovi vjeruje da je čovjek dobro biće. U Kalenića međutim nikad pobjede bez poraza, nikad svjetla bez sjene, nikad dobra bez zla, a za nečim se ipak traga. Za nekim Pergamom, gradom umjesto Štita. Vrijeme izgubljene nedužnosti, one što se žrtvuje sama.
Zanimanje za čovjeka kao biće interes je ne za njegovu spašenost, već za njegovu kulturu; za višestrukost kulturne pojavnosti , koja moralno nije nevina. Time se dodatno potkrijepljuju razlozi za iskrivljenost, za priču kao izgovor. Dospijevamo do slojevitosti koja se može gledati kao zamršenost, što ljudski život doista i jest.
Kalenićeva priča nije svrhom sama sebi. On nije prije svega zaokupljen primjerice stilskim nastojanjima. On ne doseže jezgrovito dubinu Musila, iako je neobičnih situacija obilje u Kalenića i Musila. On zapravo nije zaokupljen nikakvim dosezanjima. Traganje za ljepotom nije književna već životna zadaća. Nadovezuje se na Goldingovog Gospodara muha, ima filozofske ambicije što slute Marinkovića. Njegov tekst je mjesto susreta kao sudbina.
Kalenićev roman ne spada u lako čitljivu literaturu. Naći ćemo mnoge dobre književnike kojima nije sličan po stilu. Naći ćemo međutim i mnoge izvrsne kojima je sličan. Priča se opire raspletu, koju međutim kao uvjerljivu susrećemo baš na mjestu toga opiranja. Vizija ili hotimice razgrađena priča?
2. svibnja 1998.
Slavko Harni
Prof. Slavko Harni, Senior Advisor for Literature at the National Library of Croatia, wrote a review of the first part of the novel UNDERNEATH THE BALDACHIN in 1998, entitled WHERE ARE MY FRIENDS OR THE END OF HUMANISM.
Where are my friends or the end of humanism
( With Dražen Kalenić’s novel Underneth the Baldachin, Zagreb, 1995.)
David, the main character of the novel, was born in a garden and whose birth was an event fraught with significance, as evidenced by the eccentricity of his changing moods, hinting at the arbitrariness of Kalenić’s story. After experiencing his first love, as a revocation of life and its resemblance to a miraculous illusion, he made it tangible and thereby turned his first victory into defeat. Thus, Kalenić will indicate at the very beginning the content of his fundamental aesthetic view, which he entrusts to his characters, in which a certain contempt (or perhaps a longing) for the tangible, even the visible, is reflected, and the search for beauty as unfathomable, but still vulnerable.
After David, with the courage forced from him by his future friend, kills the boar, he reaches the mysterious old man, and through him to the “prince”, to “those across the river”. He witnesses a murder, which is only the beginning, because in fact everyone will be killed. However, a misunderstanding arises in this killing.
Some mysterious object was to be built into the construction of Pergamum town, some sacrifice whose vague outlines can be guessed from the story. The young Muslim, however, does not sacrifice himself as the builders of Pergamum, the city that violently arises instead of the Shield, imagined, but sacrifices himself for David. Thanks to such a significant commitment of a morally pure man, David survives, and after experiencing clinical death, he can see his beautiful garden preserved. A misunderstanding, because David asks about his friends, not about the garden.
The story thus experiences an unraveling in one of its layers. It does not find a mysterious object that was the reason for many deaths and which has some fateful importance of the guarantee provided by an innocent victim. What this object is, what it is like, what its powers actually are, remains unclear to us. It is therefore more of an excuse than an answer. Kalenić’s story thus goes along the edge, beyond the guessed outline. On the edge is a tangle of excuses. The story is revealed, goes by, declares itself unimportant. We witness a curvature of the story, its incompleteness, it is shown that even so many deaths are not actually the main thing. The story remains in fact untold, decomposed, indicating the urge to tell perhaps, the reason for telling, the meaning of telling that is not expressed, however. The story is dislocated.
With this rebellion, it becomes a layered writer’s narration, an entrance into that narration for which the story is the cover for what is to be revealed. And therein lies the decisive value and originality of Kalenić’s literary efforts, with which he simultaneously creates continuity but also discontinuity towards preoccupations in literature. It is a literature of the It is a literature of cited association. In the layered content, and not in the stylistic flawlessness (although there are also stylistically very convincing sections), one can sense Kalenić’s basic preoccupation. Namely, he joins the investigation of man, which literature in our country and in the world studies, increasingly purified. Inheriting philosophical efforts in Western thought, but also attempts at integrated thinking about man as a being, who can be defined as a seeker of beauty. The aim of the search, it seems, is the beauty of women and the beauty of moral purity, but also their exposure to power and evil, manipulation.
Showing itself to be an incomplete, forgotten, in a way betrayed story, Kalenić still leaves no doubt that this betrayal is intentional. Man does indeed carry the moral law within him, but he invests his life in things that are questionable. Kalenić deals with such questions in the form of young people’s discussions about the fundamental questions of human life. They are youthful and sometimes lead to a descent into the arbitrariness of the story when the answers run out. However, this is another possible approach to this work. The emphasis is on escaping into the story as opposed to betraying the story as an outcome. They are arbitrary. The revaluation of all values, in order to establish the standards of power. Destructive power is the one that even determines what will be seen. So he will present moral and all sorts of nothings as impeccable and loyal people, even doctors. Humanity and the betrayal of humanity embodied in power is the fundamental dividing line of the human world that Kalenić is preoccupied with. To the world of the unconditional will to power as supremacy, he presents an interesting critique of Western thought with subtle and only seemingly rough transitions. Power even determines what will be seen. This game of power seems transparent, but we do not avoid it. We join in it, and as victims.
Where are my friends? This question is asked by David to the powerful man who expects delight from him because he has preserved his beautiful garden. The rebellion that awakens hope, against the world that deprives us of friends, indicates the kind of beauty that Kalenić’s hero is searching for. One cannot take friends and preserve beauty. Such a hypocrisy of power must be seen through.
Rebellion is in the reflections that Robert Musil, in particular, undertook in Man Without Qualities. What makes him is revealed to me by indicating in the form of an analysis of Kant’s categorical imperative that good should be done. And to be good? That is a story for small children. Namely, we teach children that they should be good. We leave ourselves an unconditional obligation to do good, and that we are scoundrels in ourselves is an open secret, as Musil literally says. Thus, the unconditional categorical imperative is placed within the framework of the unconditional will to power.
Such a principle, however, seems to be man’s destiny. What then is the cover for humanism, which fundamentally believes that man is a good being. In Kalenić, however, there is never victory without defeat, never light without shadow, never good without evil, and something is still being sought. For some Pergamum, a city instead of the Shield. The time of lost innocence, that which sacrifices itself.
Interest in man as a being is an interest not in his salvation, but in his culture; in the multiplicity of cultural phenomena, which are not morally innocent. This further substantiates the reasons for distortion, for the story as an excuse. We reach a layering that can be seen as complexity, which human life truly is.
Kalenić’s story is not an end in itself. He is not primarily concerned with stylistic endeavors, for example. He does not reach the concise depth of Musil, although unusual situations abound in Kalenić and Musil. He is not actually concerned with any achievements. The search for beauty is not a literary task but a life task. It builds on Golding’s Lord of the Flies, it has philosophical ambitions that anticipate Marinković (one of the most important Croatian writers). His text is a meeting place like destiny.
Kalenić’s novel does not belong to easily readable literature. We will find many good writers who are not similar in style to him. However, we will also find many excellent ones who are similar to him. The story resists an ending, which we encounter as convincing precisely at the point of this resistance. Vision or deliberately broken story?
May 2, 1998.
Prof. Slavko Harni
Akademik Ante Lib Matić
u svojoj receziji romana kaže: Čitajte Kalenića. Ja sam ga pročitao i bio bogatiji za jednu fantastičnu priču, napisanu finim, britkim hrvatskim jezikom.
Na kraju, imam jednu čudnu sklonost pri čitanju rukopisa i knjiga. Pročitam prvu rečenicu i potom prolistam knjigu i pročitam zadnju. Ako me prva rečenica izazove, nastavim čitati, pa kad dođem do zadnje rečenice i, ako me ta rečenica obraduje i zamisli, umislim da je to dobra priča. Pročitajte prvu i posljednju rečenicu i prosudite sami. „Ako zavučeš ruku u vlastita njedra i napipaš veliku crnu zmiju, ne boj se nego je čvrsto zgrabi, iščupaj i baci daleko od sebe.“ (Zar nije bila zmija u Edenu)
Evo i posljednje rečenice u romanu Ispod baldahina.
Želio ju je napokon zagrliti i reći joj da ju voli, jer je jedino još u pravoj i iskrenoj LJUBAVI pronalazio smisao u svom daljnjem životu. (Bog je ljubav, kaže Ivan)
Academician Ante Lib Matić
says in his review of the novel: Read Kalenić. I read it and was richer for a fantastic story, written in fine, sharp Croatian language.
I have a strange tendency when reading manuscripts and books. I read the first sentence and then leaf through the book and read the last. If the first sentence challenges me, I continue reading, and when I get to the last sentence and, if that sentence makes me happy and thinks, I think it’s a good story. Read the first and last sentences and judge for yourself. If you put your hand in your own bosom and feel a big black snake, don’t be afraid, but grab it tightly, pull it out and throw it far away from you. (Wasn’t there a snake in Eden)
Here is the last sentence in the novel Underneath the Baldaachin.
He wanted to finally hug her and tell her that he loved her, because only in true and sincere LOVE could he still find meaning in his further life. (God is love, says John)
Sinopsis
BALDAHIN je simbol koji u katoličkoj tradiciji simbolizira nebo, što znači cijeli svijet, pa su problemi kojih se knjiga dotiče zapravo problemi svih nas i bilo bi dobro da je pročita što više ljudi.
Knjiga je napisana u dva dijela. Prvi dio je mračan i objavljen je1995. godine, u kojem zlo na kraju pobjeđuje.
Radnja se odvija u idiličnom gradiću Štit, gdje se ljeti okuplja grupa mladih koji većinu svog vremena provodi na obali rijeke i filozofira. Ali jednoga dana u Štit dolazi nevjerojatan bogataš koji će im ubrzo pokvariti tu idilu. Naime, on je odlučio kupiti cijeli Štit i na kraju ga zapaliti. Na njegovom mjestu namjeravao je sagraditi veliki filmski studio. Pokušali su se oduprijeti, ali nisu uspjeli i on ih je dao poubijati. Spasio se samo glavni lik, David.
Drugi dio knjige objavljen je 2024. godine, znači punih dvadeset i devet godina kasnije, i zajedno s prvim dijelom on sada čini cjelinu. Za razliku od prvog dijela, drugi dio je vedar i optimističan, duhovno naklonjen kršćanstvu, iako ISPOD BALDAHINA nije vjerska knjiga. Naime, glavni lik David u njemu nije ostario ni dana, već je samo nastavio priču iz Štita. On tada upoznaje i nove likove. Jedan od njih je i Leon, s kojim odlazi u Saharu, kako bi se zahvalio svom spasiocu Mensuru, koji mu je u prvom dijelu romana spasio život. Njih dvojica zatim odlaze na pješačenje u Santiago de Compostelu, vjerujući da će tamo doživjeti katarzu. Nakon Compostele oni odlaze u Ameriku, gdje vrlo brzo shvaćaju da će se stvari tamo vrlo teško promijeniti, jer se problemi sve više gomilaju. Nakon Amerike razočarano se vraćaju u Europu, ali ipak ne gubeći nadu da će na kraju sve dobro završiti.
Roman „ISPOD BALDAHINA“ govori nam o tome koliko će nam na kraju biti važna LJUBAV, za koju neki danas tvrde da više ne postoji.
Synopsis
THE BALDACHIN is a symbol that in Catholic tradition symbolizes sky, which means the whole world, so the problems that the book touches on are actually the problems of all of us and it would be good for as many people as possible to read it.
The book is written in two parts. The first part is dark and was published in 1995, in which evil ultimately wins.
The action takes place in the idyllic town Shield, where a group of young people gather in the summer and spend most of their time on the riverbank and philosophize. But one day, an incredibly rich man comes to Shield and will soon ruin their idyll. Namely, he decided to buy the entire Shield and eventually burn it down. He intended to build a large film studio in its place. They tried to resist, but they failed and he had them killed. Only the main character, David, was saved.
The second part of the book was published in 2024, a full twenty-nine years later, and together with the first part, it now forms a whole. Unlike the first part, the second part is bright and optimistic, spiritually inclined towards Christianity, although UNDERNEATH THE BALDACHIN is not a religious book. Namely, the main character David has not aged a day in it, but has only continued the story from Shield. He then meets new characters. One of them is Leon, with whom he goes to the Sahara, to thank his savior Mensur, who saved his life in the first part of the novel. The two then go on a hike to Santiago de Compostela, believing that they will experience catharsis there. After Compostela, they go to America, where they very quickly realize that things will be very difficult to change there, because the problems are piling up. After America, they return to Europe disappointed, but still without losing hope that everything will end well in the end. The novel ” UNDERNEATH THE BALDACHIN ” tells us about how important LOVE will be to us in the end, which some today claim no longer exists.
O AUTORU
Dražen Kalenić rođen je 16. 10. 1947. godine u Županji. Od svog najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu gdje se školuje i studira tehničke znanosti. Umjetnošću se profesionalno bavi od 1978. godine kroz umjetničku fotografiju i dizajn. Član je ULUPUH-a od 1979. godine, a status samostalnog umjetnika u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (HZSU) dobiva 1983. godine. Tada u potpunosti napušta inženjerski posao i posvećuje se isključivo umjetnosti. Svoj prvi roman „Ispod baldahina“ objavljuje u prosincu 1995. godine. Njegov drugi dio, bez vremenskog pomaka, objavljuje 2024. godine.
ABOUT THE AUTHOR
Dražen Kalenić was born on October 16, 1947 in Županja. Since his earliest childhood, he has lived in Zagreb, where he was educated and studied technical sciences. He has been professionally involved in art since 1978 through artistic photography and design. He has been a member of ULUPUH since 1979, and he received the status of an independent artist in the Croatian Association of Independent Artists (HZSU) in 1983. At that time, he completely left his engineering job and devoted himself exclusively to art. He published his first novel, “Underneath the Baldachin”, in December 1995. His second part, without a time lag, was published in 2024.
O AUTORU DRAŽENU KALENIĆU S INTERNETA
Dražen Kalenić je hrvatski autor, koji je svoj umjetnički put započeo kroz fotografiju i dizajn. Živi u Zagrebu. Nakon studija tehničkih znanosti Kalenić je u potpunosti prešao u svijet umjetnosti. Kao književnik, postao je poznat nakon objave romana Ispod baldahina 1995. godine. Njegov stil odlikuju filozofska razmatranja o ljudskoj prirodi, ljepoti, moralu, moći i kulturi. Njegova djela istražuju složene odnose između dobra i zla, prikazujući ih kroz iskustva i unutarnje sukobe likova, a često u formi dijaloga među mladima koji preispituju osnovna životna pitanja.
Kalenićeva književnost nije usmjerena na stilsku perfekciju već na filozofska i moralna pitanja, gdje se inspirira djelima zapadnih mislioca i književnih klasika kao što je Robert Musil. Uz kritiku društvenih normi i mahanizama moći, Kalenićevi likovi traže ljepotu u prijateljstvu i moralnoj čistoći, te se bore protiv manipulacija i nepravdi koje ih okružuju.
Za više o njegovim književnim postignućima i stilskim karakteristikama možete posjetiti izvore poput Biakove ili Laudato stranice.
ABOUT AUTHOR DRAŽEN KALENIĆ FROM THE INTERNET
Dražen Kalenić is a Croatian author, who began his artistic journey through photography and design. He lives in Zagreb. After studying technical sciences, Kalenić completely moved into the world of art. As a writer, he became famous after the publication of the novel UNDERNEATH THE BALDACHIN in 1995. His style is characterized by philosophical considerations about human nature, beauty, morality, power and culture. His works explore the complex relationships between good and evil, showing them through the experiences and inner conflicts of the characters, often in the form of dialogues between young people who are questioning basic life questions.
Kalenić’s literature is not focused on stylistic perfection but on philosophical and moral issues, where he is inspired by the works of Western thinkers and literary classics such as Robert Musil. Along with criticizing social norms and mechanisms of power, Kalenić’s characters seek beauty in friendship and moral purity, and fight against the manipulations and injustices that surround them.
For more on his literary achievements and stylistic characteristics, you can visit sources such as Biakova’s or Laudato’s site.
Možda će vas ova knjiga podsjeti na neke vaše stare, duboko zakopane uspomene u podsvijesti, ali nemojte se nadati da će riješiti bilo koji vaš problem.
PREDGOVOR / OSVRT NA PRIČE
Tajna žute kocke posve sigurno nisu crtice neozbiljnog djeteta, ali su determinirane dječačkom iskrenošću kojom se spaja život nekada i sada. Točnije, bilo nam je veselo i lijepo djetinjstvo, zapišimo naša sjećanja, možda vama postanu nove odgojne metode. Autobiografske pričice i u ovoj drugoj knjizi nisu tendenciozno štivo. One su upravo kaleidoskop žudnje da se ništa ne zaboravi i ne podcjenjuje jer iz tih sjećanja postali smo ljudi … takvi kakvi jesmo, s manama i vrlinama.
Autobiografiju je teško ocijeniti nepristrano, napose kad „na leđima“ nosite dio tih priča u manjim ili većim rancima, što mišljenju daje posebnu notu. Volim romanizirane biografije, ali ne i autobiografije bilo koje vrste. One su odgovornost autora, istina, ali i veliki teret za procjenu, u kojoj valja biti iskren i jednostavan, upravo proporcionalno koliko je to i sam autor. Kad ste „životni koautor“ nekih crtica, odgovornost kritike je prilično labilna, pristrana i često prilično subjektivno obojena. Taština je vrlina glupih ljudi, često čujem, ali taština zbog znanja puno mi je draža inačica. Upravo na tu taštinu nailazimo i u Tajni žute kocke, u kojoj vrlina i znanje korespondiraju s ispisanim mislima.
Netendenciozno, otvoreno i naivno slažu se priče o stavu, mišljenju, navikama, tradicijama, i to upakirano u onaj blagi ironični humor koji osvaja i nostalgiju privlači. S druge strane, sada već možemo govoriti o stilu (malo cinički se smješkam), koji je ekonomično zamoran u nekim dijelovima kad se crticama pristupa dokumentaristički, kad ih se potkrjepljuje analitičkim, suhoparnim pojašnjenjem nečega ili nekoga, kad autor nastoji biti posve spreman odgovoriti na svako pitanje … pa i o meksičkim sapunicama … I dalje imam prigovore na konstrukciju i kompoziciju – gotovo sve se odnosi na tehnički dio, na redaktorsko križanje nepotrebnih dijelova sadržaja, ali to bih već stavila u rang stilske nonšalantne tvrdoglavosti, u kojoj stanuje baš Saša, dr. Saša Muminović. Tako to i treba biti.
Srebrenka Cernić Hotko
Kamanje, 2019.
SAŠA MUMINOVIĆ, TAJNA ŽUTE KOCKE
Čovjek od pamtivijeka ima potrebu ostaviti svoj trag u vremenu, da je bio, da je postojao, sanjao, radio, radovao se, tugovao… A da bi iza čovjeka ostao trag, treba nešto napraviti ili napisati, zapisati, ispripovijediti jer riječi čuvaju proživljena iskustva i vrijeme. Kako napisati autobiografiju, pokazao je Saša Muminović u svojem djelu Tajna žute kocke, u kojem je pitkim stilom zapisao bitne točke i manje epizode iz svog života i svoja razmišljanja, koji u čitatelju pobuđuju prisjećanje na vlastito proživljeno vrijeme u nekad zajedničkoj državi i današnjem novonastalom društvu na prostorima koje je obuhvaćala ta država.
U autobiografskom tekstu, napisanom ispovjednim, humorističko-satiričkim stilom, autor otkriva, ispisuje i opisuje svoj identitet. U tom djelu njegovo uistinu osobno nije više njegovo Ja, jer njegovo Ja je postalo junak osobne priče. Sam pisac je na kraju postao Ja teksta, postao je glas odgovoran za pripovjedni iskaz kojim je prikazao svoj život. Svojim tekstom pisac Muminović samo potvrđuje kako u autobiografiji kao obliku, zbivanja iz objektivnog svijeta imaju izrazitu osobnu notu autora, njegova proživljavanja tih zbivanja su i intimna i ponekad nepouzdana.
Muminović svojom autobiografijom traga za sobom, za svojim osobnim identitetom i vremenom koje je proživio pročišćujući svoja sjećanja jer svaka autobiografija je svijest o sebi. Prolazeći svojim sjećanjima i stečenim iskustvom, on u isto vrijeme stvara zamišljenu stvarnost prošlog i postaje ono što jest. Svaka njegova osobna priča iznosi njegovo cjelokupno iskustvo, koje više nije samo osobno iskustvo nego je i iskustvo jedne kulture u kojoj je živio, jezika kojim je govorio, obrazovanja koje je stekao i svih drugih dodira i situacija koje je proživio. Muminović s lakoćom piše o vremenu i običajima koje dijele ljudi s prostora bivše države Jugoslavije i prepoznaju se u njima. Anegdotalnim pristupom nasmijava recipijenta svog djela i upućuje na ljepšu stranu bivanja i zbivanja koja su s vremenom postala dio mnogih osobnih uspomena njegovih vršnjaka i poznanika, isto kao i mnogih suvremenika. U tkivo djela upleće zbivanja, misli filozofa, svoja promišljanja, ponekad i stihove umjetnika svojih suvremenika.
Pišući o svom odrastanju, piše i o podrijetlu geografskih imena raznih toponima, o društveno-političkoj situaciji, o svakodnevnom životu ljudi, o gradovima svog odrastanja, stasanja i o Ljubljani, gradu u kojem je proveo najveći dio svog kreativnog života i još uvijek živi. Isprepleće u svom djelu šaljive karakteristike pojedinih naroda i nacionalnosti s kojima se susretao i živio, njihove sličnosti i razlike. Opisuje uvjete u kojima se živjelo i radilo u staroj Jugoslaviji, i u njegovoj novoj domovini Sloveniji. Spominje i ono čega više nema, nove zgrade na mjestima nekadašnjih kultnih prostora te koliko i kako su ti prostori davali obilježje životima nekadašnjih sugrađana u Subotici, Beogradu, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Valpovu, Samoboru… a prostori i institucije koji i danas postoje djeluju ipak drugačije na ljude jer su se ljudi promijenili, promijenio se život i sustav vrijednosti. Autor opisuje i suvremeni tržišni kapitalizam koji je nahrupio u novoosnovane države nastale raspadom Jugoslavije i počeo utjecati na mentalitet ljudi. Igra se s jezicima i značenjima, engleskim, slovenskim, hrvatskim, srpskim, mađarskim, talijanskim, crnogorskim i jezikom kojim se govori u B i H… a u tu igru uvlači i psovke koje su oduvijek i danas na prostorima bivše države bile i izvor zabave. Šali se s tradicionalnom medicinom u bivšoj i u svojoj sadašnjoj državi, pripovijeda zgode s medicinskim osobljem. Slijedom života posjećivao je službeno Kinu, SAD, Argentinu i donosi zanimljive detalje i zbivanja iz tih prostora i njihov utjecaj na našu kulturu i njega samog. Poput Ephraima Kishona šali se sa svime pa i s karakterističnim sadržajima današnjice: paintball, fitness, team building…
Sagledao je autor svoj život iz rakursa današnjice i donio nam toplinu i vedrinu prošlosti, prošlih zbivanja koje generacijski prepoznajemo u obliku humoreski. Novim mlađim čitateljima donio je pregršt informacija u kakvom smo društvu mi stariji odrastali, njegove prednosti i nedostatke, a također je s dozom ironije opisao i kakav je danas svijet koji nas okružuje nižući i komentirajući fiskalizaciju, bankovne kartice, uzroke pretilosti („debelosti“), pandemiju korone, izolaciju stanovništva i druge navike koje vladaju u društvu, kao i suvremene civilizacijske dodatke bez kojih više ne
znamo živjeti (Facebook, Google, internet, kompjutorski programi…) koji prate njegov život i živote svih nas u suvremenom društvu današnjice. Nije preskočio ni današnje ekološke probleme, naravno s vedrim ironijskim pristupom kroz šalu.
Čitajući njegovo fluidno, pitko i humoristično djelo, čitatelj, autorov suvremenik, proživljava i svoje osobno iskustvo iz prošlosti uz povremene salve smijeha. Muminović u svojoj autobiografiji iznosi i svoj vrckav stav o životu koji je potkrijepio razmišljanjima drugih autora:
Život je samo san dok nas smrt ne probudi, ili optimistično: Nešto malo zajebancije prije vječnosti.
Kako autobiografija kao oblik pomaže razumijevanju i shvaćanju osobnosti koja ju je napisala, njezine naravi, pogleda na život i svijet, u isto je vrijeme i zapis o vremenu u kojemu je ta osobnost živjela kao tzv. „mala povijest“, može se zaključiti kako je Saša Muminović vedar i razigran čovjek koji prihvaća život s prpošne i šaljive strane te ima potrebu dokumentiranja tih krhotina sjećanja. Određena odstupanja u strukturi teksta ne narušavaju zadovoljstvo pri čitanju i proživljavanju sadržaja koje djelo donosi.
dr. sc. Dubravka Bouša
O AUTORU
Hrvatskih korijena iz Osijeka, uz odrastanje u Subotici, a danas sa stalnim prebivalištem u Ljubljani, dr. sc. Saša Muminović pravi je primjer fluidna identiteta u postmodernu društvu.
Ekonomični ekonomist, predsjednik uprave poduzeća AquafilCRO u Oroslavju, direktor i član uprave u poduzeću AquafilSLO u Ljubljani, a od nedavno i predsjednik SLO CRO Poslovnoga kluba.
Oslanja se na blagu ironiju, samoironiju, empatiju i simpatiju prema ljudima, običajima i životnim previranjima diljem naših regija koje su nekada bile objedinjene u jedinstvenu multinacionalnu sredinu. Ne živi od pisanja, i to mu dopušta luksuz amaterske iskrenosti. Osjećaj za pravičnost, nedržanje jezika za zubima, nedostatak lažne skromnosti i nezainteresiranost za sport često su ga dovodili u neprilike, iz kojih je možda nešto i naučio.
Ova knjiga nastavak je njegova književnog prvijenca Kratke priče od aprila do travnja (Split, 2018.), bez pretenzija stvaranja velike literature, već šarmantno dobre – primjerene svakoj plaži i godišnjem odmoru.
Rita Rudelić rođena je 28. svibnja 1999. u Rijeci. U ranoj dječjoj dobi počinje se zanimati za umjetnost kroz likovno i dramsko izražavanje uz veliki interes za učenjem i otkrivanjem svijeta u kojem živi. Pohađala je osnovnu školu Gornja Vežica, a ove je godine završila Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju nakon čega svoje obrazovanje nastavlja na Fakultetu građevine, arhitekture i geodezije u Splitu. Pisanjem se intezivno počela baviti u osnovnoj školi kada je pisala za školski časopis, a njezine su kratke priče osvajale nagrade na Lidranu i drugim dječjim literarnim natječajima. Nakon nekoliko godina objavljivanja priča, sastava i putopisa u školskim izvješćima, u trećem razredu srednje škole, dovršava svoj prvi roman Sve što nisam rekla koji je tiskan 2019. godine. Uz pisanje, nekoliko se godina bavila odbojkom, a velika joj je želja ponovno se vratiti dramskoj umjetnosti.
Šezdeset bočica parfema drugi je Ritin roman u kojemu donosi zgode iz života svojih vršnjakinja i vršnjaka.
I ovim romanom autorica potvrđuje svoju vrsnoću pisanja.
Moj prijatelj iz Kameruna, Flaubert, kaže „dolazim“ kad odlazi i „zajedno smo“ kad se od nekog rastaje. Način da se opovrgne sudbina. U ovom romanu, oni koji odlaze ne misle se vratiti, a kad se od nekog oproste, to je zauvijek. Flaubert, koji je u školi proučio nekoliko stranica Gospođe Bovary, obećao mi je da će pročitati cijeli roman za velikih praznika, kad bude stigao.
BILJEŠKA O PISCU
TAHAR BEN JELLOUN rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohammed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirka Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971. Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut. Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La Nuit sacrée – Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska. Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti (2001.), od kojih su najpoznatiji: L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacrée – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska i Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenosti odnosa muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom. U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke, imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti. Premda danas živi i stvara u Francuskoj Tahar Ben Jelloun ne zaboravlja svoje mediteransko podneblje. Ono je med njegovih romana. Samotno zatočeništvo, Ludi Moha, mudri Moha, Molitva za preminulog, Javni pisar, Dijete od pijeska… svaki su za sebe odijek marokanskih legendi, himna skromnima njegove rodne zemlje. Štampa je očarana tim istočnjačkim vjetrom koji nosi čitaoca na pučinu ispred Tangera ili u medinu u Fezu, zemlju koja je sputana običajima iz drugih vremena. Piše i o temama koje tište suvremeni svijet Le racisme expliqué a ma fille – Rasizam objašnjen mojoj kćeri (document – 1998., 1999., 2004.) i L’Islam expliqué aux enfants – Islam objašnjen djeci (essai – 2002.) koji je preveden na 25 jezika od kojih i esperanto.
(Z. Š. B.)
Od istog autora u izdanju Biakove, d.o.o. Tahar Ben Jelloun: Dijete od pijeska, 2005. Tahar Ben Jelloun: Sveta noć, 2005. Tahar Ben Jelloun: Rasizam objašnjen mojoj kćeri, 2006. Tahar Ben Jelloun: Islam objašnjen djeci, 2006. U pripremi za 2007.prijevod djela: Tahar Ben Jelloun: Partir, Gallimard, Paris 2006.
„Roman ovog suvremenog marokanskog pisca, koji već tridesetak godina živi u Parizu, neskrivena je socijalna kritika današnjeg marokanskog društva u kojem su mladi obrazovani ljudi, živeći na rubu socijalne bijede, prisiljeni potražiti izlaz u emigraciji. Glavni lik je dvadesetčetverogodišnji mladić Azel, privlačna izgleda, koji sa sveučilišnom diplomom studija prava i međunaroodnih odnosa svaštari i doslovno životari, hraneći se opsesivnom i silovitom mišlju da pobjegne u Evropu u potrazi za uvjetima dostojnim čovjeka. Nakon svih bezuspješnih pokušaja dobivanja vize, izlaz će pronaći u Španjolcu Miguelu Lopezu, profinjenom homoseksualcu, kojemu će, unatoč vlastitim uvjerenjima, morati postati ljubavnik kako bi imao priliku živjeti izvan Maroka… Kao i u svojim drugim djelima, esejima, kritikama, raspravama, autor se i ovdje bavi pitanjem ljudskih prava, posebno rasizmom i diskriminacijom, gdje, oštro kritizirajući društvo, progovara o onima lišenim slobode i ljudskog dostojanstva, poniženima i obespravljenima.“ U romanu Partir-Otići 2006., koji je sada dostupan i u hrvatskom prijevodu susrest ćete petnaestak likova koji predstavljaju susret Afrike i Evrope, a dijelom i Azije sa svim problemima emigracije, imigracije, prilagodbe i izgona. Radnja se uglavnom odvija na relaciji Maroko-Gibraltar-Španjolska, a sudbina koja prati ekonomske emigrante bit će razumljiva i našim čitateljima jer migracije nisu poštedjele ni nas. Tahar Ben Jelloun rođen je 1. prosinca 1944. u Fezu, Maroko. Dvojezičnu arapsko-francusku osnovnu školu pohađa u rodnom gradu. U gimnaziju ide u Tangeru. Studira filozofiju na Sveučilištu Mohamed V u Rabatu. Tu piše svoje prve pjesme, zbirku Hommes sous linceul de silence – Ljudi pod pokrivačem tišine, 1971. Po završetku studija predavao je filozofiju u Tetuanu i Casablanci. Kasnije se bavi novinarstvom i surađuje s više časopisa u Maroku. U Francusku odlazi 1971. na postdiplomski studij socijalne psihologije. Jedno vrijeme radi kao psihoterapeut, a onda se opet vraća novinarstvu i piše za razne časopise. U više navrata objavljuje članke u Le Monde. Doktorirao je 1975. Radi kao psihoterapeut. Roman L’Enfant de sable – Dijete od pijeska koji mu donosi slavu objavljuje 1985. Goncourtovu nagradu dobiva za roman La nuit sacree -Sveta noć, 1987., koja je nastavak Djeteta od pijeska. Tahar Ben Jelloun je plodan pisac. Autor je više zbirki pjesama: Cicatrices du soleil – Ožiljci na suncu, Les amandiers sont morts de leurs blessures – Bademova stabla su podlegla ranama, velikog broja romana: Moha le fou, Moha le sage – Ludi Moha, Mudri Moha (1978.), La Priere de l’absent – Molitva za preminulog (1981.), od kojih su najpoznatiji. L’Enfant de sable – Dijete od pijeska i La nuit sacree – Sveta noć. Također piše eseje i kazališne komade u kojima često govori o rasizmu i netoleranciji. Stekao je međunarodnu slavu i djela su mu prevedena na brojne jezike: Dijete od pijeska Sveta noć prevedeni su na 43 jezika. Kao pripovjedač poseže za pradjedovskim legendama i mitovima da bi dotakao tabu teme. Prizivajući maštu govori o seksualnosti, neusklađenom odnosu muškaraca i žena. U njegovim djelima je ponekad nejasna granica između sna i jave. Voli mrsiti tragove služeći se pripovijedanjem u više glasova i naoko konfuznom kronologijom. U svojim romanima često opisuje osobe lišene prava na riječ: prostitutke,imigrante, luđake … koji žive zatočeni u šutnji i ravnodušnosti.
Na uglu dviju trešnjevačkih ulica nalazi se bilježnički ured. Vlasnici moje biografije – oni što nepozvani vuku konce otporne i na studen i na vlagu – često me usmjeravaju prema njemu. Zakazuju termine i masnim slovima – na pozivima uobičajenog formata i površine – ispisuju razloge. Jezik kojim se služe hladan je, ali – istina – visoko stručan. Pošiljateljima je najvažnije da sintagmu predmet rasprave učine dovoljno vidljivom. Pomišljam kako bi se predmet rasprave možda mogao preimenovati u temu susret rođaka koji se nisu vidjeligodinama. Tim činom pretvorbe, u mom osobnom rječniku, odlazak bi mi postao podnošljivijim. Ostvarila bih nježno i krhko pravo da na sve gledam kao na ulomak iz još uvijek nenapisanog obiteljskog romana. Možda tuđeg, možda i svog vlastitog.
Na ulaznim vratima redovito zastanem. Ukočim tijelo. U tim se trenucima moje krvne žile pretvaraju u poligon na kojem će upravo započeti još jedna poznata natjecateljska utrka. A ja, kao i pola stoljeća do sada, znam kako neću imati snage dotrčati do cilja. Samo nekoliko decimetara u blizini završne točke spotaknut ću se na kamenčić postavljen na stazi koju su – oni koji brinu da pozivi za ostavinske rasprave stignu na vrijeme – zaboravili održavati. Činovnice su uvijek ljubazne. Nisam sigurna da li mi se smiješe zbog toga što mi prepoznaju lice, ili ćute moj strah. Ne bojim se ishoda dogovorenih točaka, ne zanima me tko će naslijediti obiteljsku kuću koju sam kao trogodišnjakinja napustila na samo nekoliko dana i u koju me više nikada nisu vratili, ne bojim se nabrajanja svega onoga što drugi nazivaju pokretnom ili nepokretnom imovinom. Plašim se samo lakoće kojom svi odreda, u uredu ukrašenom biljkom što je nazivaju drvo života, stavljaju svoje potpise. Ne žele ni promisliti da to čine i u ime svojih predaka, ali i u ime svojih potomaka. I žalim, što u predmetu rasprave nema točke razno. Žalim što baš nikoga ne zanima tko je naslijedio očev strah od visine, ljubavni majčin nemir, pognuto držanje, ljubav prema priči i pripovijedanju. I nesretna sam što nitko nikada nije poželio da službenim pečatom ovjeri moj brzojav koji mi je ćaća Ilija poslao na dan kad sam doktorirala: Tebi se nema što ostaviti. Naslijedila si moju ljubav prema književnosti. Čestitam.
Od tada brojnima govorim, ili je točnije reći nastojim ih posavjetovati ili poučiti ih, kako će jednog dana iza nas – kao najsnažniji dokaz našeg zemaljskog postojanja – ostati priča o nama. Ako se u njoj samo na jednom mjestu, uz imenicu čovjek, pojavi i pridjev dobar, naš je život – zaključit ćemo s neke nebeske visine – imao smisla. I bit ćemo radosni što će se opisni ukras, inače promjenljiva vrsta riječi, pred našim potomcima predstaviti okamenjen u svojoj stalnosti i pouzdanosti.
I kadgod u bilježničkom uredu zaplačem, jasno mi je da oni preko puta mene i uz mene, pomišljaju kako patim za ciglama, šumama, stambenim kvadratima, svim tim stavkama koje će se uskoro naći popisane u vlasničkim listovima nekih mojih rođaka. I šutim, ne objašnjavam. Rijetki bi razumjeli da su neispričane priče – koje sam još željela čuti izgovorene rečenicama mojih bližnjih – jedino ono za čim žalim. I kad bih se pod spomenutu točku razno moglo navesti da su, primjerice, očeve interpretacije Andrićeve Proklete avlije ostavljene jedino i isključivo meni, prestala bih plakati.
Naivno sam vjerovala da imamo još puno vremena. Vidjela sam nas dvoje kako sjedimo u njegovoj sobi na 17. katu naselja Alipašino polje u Sarajevu i on mi, uz kavu i rakijicu, priča o hladnim noćima u Gračanici, o njegovim mladenačkim danima u Zenici, priznaje mi postojanje neke druge žene koja nije bila lijepa kao moja majka, ali je u odnosu muškarca i žene pokazivala puno više mudrosti. I voljela je sevdalinku, baš kao i on. Čula sam svoje vlastito pitanje Smijem li stari jednoga dana o tome pisati?, a on mi, nakon što je otpio još jednu gradačačku šljivu, kaže A ko ti brani? Vala, nije se ni rodio taj koji bi tebi – kad je srce u pitanju – i mogo išta zabranit? A onda je ćaćino vrijeme iscurilo. Priče su ostale neizgovorene. Potomci siromašniji. Moje je lice preko noći postalo zrelo.
*
Otrgnuti zaboravu, zapisati i ostaviti na pamćenje, jedina je prava lekcija iz imovinskog i nasljednog prava.
Lukrecija Vrnoga, autorica Dnevnika s Kosova je toga itekako svjesna. Četrnaest godina nakon što je završio važan dio njezine biografije, ona ga ispisuje; po bilješkama i po sjećanju. Ispisuje ga da bi stvari pojasnila sebi samoj i predstavila ih drugima. A ti drugi su i čitatelji koji će o autorici znati samo ono što im je ona ponudila kroz bilješku o sebi, ali i oni kojima ona u naslijeđe ostavlja priču o jednom dijelu sebe. Godine osobne povijesti premrežene su s važnim trenucima velike povijesti (Kosovo početkom ovoga stoljeća). Lukrecija je svjedok toga vremena. I to ne običan. Ona nije jedna od onih promatrača koji se svega dobro prisjeća samo zbog toga što živi u važnom povijesnom vremenu. Nije zavaljena u plišanu naslijeđenu fotelju građanskog stana, s papučama na nogama, novinama u rukama i tv prijemnikom na pravoj udaljenosti ispred svojih očiju. Lukrecija je svjedok s terena. Takvim iskustvom ostvaruje pravo na govor. Možda je premalo reći pravo. Usuđujem se naznačiti kako svjedokinja osjeća da je dužna o tome govoriti. Njezini dnevnički zapisi, strukturirani kao vjerodostojan dnevnik, neće se zasigurno naći u udžbenicima povijesti ni pod onom točkom koju bih rado – kao što sam na samom početku spomenula – uvela u bilježničke urede i u ostavinske rasprave, ali oni će u vremenima lažnih vrijednosti, namjerno iskrivljenih činjenica i surovih preusmjeravanja povijesti, govoriti katkada i više od objektivnih analiza ispisanih znanstvenim diskursom.
Uz sav popis stvarne povijesti, autorica nudi i osobnu žensku priču. Dušu teksta otkriva već u prvom zapisu: Na Kosovo smo svi skupa krenuli puni entuzijazma i vjere da možemo nešto napraviti, nekome pomoći. Prvenstveno samima sebi. Druga citirana rečenica (Prvenstvenosamima sebi) predstavlja pravo autorsko ja. Ono je, znamo, vrlo često prisutno u suvremenoj književnosti, ali ne u naboju nalik ovom koje nam se sada nudi. Dnevnički zapisi vezani uz traumatične događaje kojima se kroji povijest, pa i onda kada su dani iz pozicije slabog svjedoka, najčešće ne govore o svjedoku samom. Takav svjedok zapisuje male stvari, opisuje nesreće ljudi o kojima će velika povijest jednoga dana šutjeti, komentira, opredjeljuje se, suosjeća. Međutim rijetko, jako rijetko, priznaje da iza želje za pomaganjem drugima, nesretnima i poniženima, stoji i nada da će tim činom pomoći i sebi samom. Odlazak na Kosovo istovremeno je i čin otvaranja srca za druge, ali i bijeg od vlastite stvarnosti. Lukrecijin bijeg nije pravi bijeg, doslovno ono čime se u rječniku materinjeg jezika objašnjava ta tužna imenica muškoga roda. Njezin bijeg je kupovanje vremena, postavljanje filtera na odnos koji se treba, dok su sudionici razdvojeni, razbistriti. Ona odlazi na Kosovo, a njezina velika ljubav, profesor mentor na hladni uređeni sjever. U sklad Danske. Njih dvoje ne samo da se prostorno razdvajaju na dijametralno suprotne strane, oni biraju, ili zaslužuju, i posve drukčija okruženja u kojima će razmisliti o svojoj vezi i njezinoj budućnosti. Same lokacije i konteksti unaprijed – ako tekst čitamo kao fikciju – sugeriraju čitatelju ishod veze. Profesor je otišao u zemlju uređene sadašnjosti nezabrinute za budućnost, a ona u prostore kojima se oduzima čak i prošlost. A onaj tko nema temelje nikada neće uspjeti sagraditi kuću.
Uz priznanje da je odlazak na Kosovo i određeni oblik samopomoći, autorica poseže i za produbljenjem spomenutog priznanja. Kad su jednom prigodom upitali velikog Ivu Andrića što iz svog života preseljava u svoja djela, on nije ni poželio prikriti zbunjenost. Slutim da je novinarima i kritičarima htio reći da na loše postavljena pitanja nema odgovora. Slutim i da je priželjkivao da ga jednog dana netko upita kako likovi, bića koja je maštom stvorio, djeluju na njegov stvaran život. Ako uopće pisci i poznaju nešto što bi se moglo opisati stvarnim životom. Stoga mi se itekako važnima čine sljedeće rečenice, posebice finitna poslije koje dolazi upitnik („Zapamtite, vi ste na terenu i policajci, i zubari, i patolozi“. To je istina. Ništa ne smijemo obećavati obiteljima kako ne bismo napravili (nanijeli) još veću štetu u emotivnom i psihološkom smislu nego što su je već iskusili. Proživljena trauma budi samo negativno u ljudima; šok proživljavaju ponovno. Tko uopće pita kako će priče utjecati na istraživačku grupu?).
A članovi istraživačke muke, o kojima se mi čitatelji doista nikada ne pitamo, imaju svoje izmrvljene biografije, sakrivaju svoja puknuća (U ponedjeljak ću nazvati Ured vlade. Padaju presudne i životne odluke. Nikada ništa nisam molila, sve sam sama izborila. Tako će biti i ovoga puta. Samo da pri tome ne izgubim one, koje u životu najviše volim. Tada bih živjela kao polumrtvac: bez emocija, bez ljubavi, bez posvećivanja, bez pripadanja).
Autorica unosi podatke velike povijesti. Svjesna je da mora izgraditi konstrukciju u koju će ugraditi prave slike. Zbog toga se, na pojedinim mjestima, njezin diskurs pretvara u stručno navođenje središnjih podataka (Na Kosovu postoje tri najveće stranke: 1. demokratska stranka Kosovo – Hashim Thaci (uživa 30-postotnu potporu stanovništva; nacionalisti; desnica); 2- Alijansa za Kosovo; 3. Demokratska liga Kosova (LDK) – Ibrahim Rugova (ima najveće šanse da dobije izbore, koji se trebaju održati još ove zime, točnije 17. studenoga 2001. godine); str. 31. Tri posrednika – Christopher Hill, Wolfgang Petritsch i Boris Majstorovskij – zastupala su Sjedinjene Američke Države, Europsku uniju i Rusiju. Madeleine Albrihgt osobno je sudjelovala u posljednjim danima pregovora, koji su trajali od 18. ožujka 1999. godine). Nerijetko takve dijelove prate i bilješke ispisane ispod središnjeg teksta čime se naglašava objektivnost navedenog. Katkada se poseže i za dnevnim novinama i citiraju rečenice koje pojačavaju vjerodostojnost vlastitog iskaza o povijesti i politici (Danas počinjem citatom iz prištinskih dnevnih novina od 3. kolovoza 2001. godine: „Na Kosovu će ubrzo početi privatizacija poduzeća, koja neće obuhvatiti velike sisteme od posebnog državnog značaja, kao što su Trepča, energetski sistem,željeznica i pošte. Prijelazni savjet Kosova ocijenio je da privatizacija može početi u 250 poduzeća na Kosovu, naglašavajući da će u procesu privatizacije biti korištena iskustva bivših socijalističkih zemalja, odnosno modeli koji su se pokazali uspješniji“).
A kakve su to prave slike što ih treba ugraditi u čvrsti povijesni konstrukt? Priče su to o sitnim biografijama, o biografijama onih o kojima službena povijest šuti. Odslušano i izrečeno, Lukrecija preoblikuje u priče i time ostvaruje pravi učinak na čitatelja. Prenesenom kazivanju dodaje i osobnu reakciju pa se i tim postupkom iznova predstavlja bitno drukčijom od velikog broja drugih zapisivača s terena (Patila sam slušajući priču o čovjeku nasilno otetom na putu prema Donjoj Brnjici, kada je pokušao obitelji donijeti brašno. Spasile su ga doslovno vunene čarape, pod čijim je pritiskom popustio konopac na nogama, pa se u posljednji čas izvukao, bijegom kroz kukuruze. Ove su priče toliko teške da su usporedive s plamenim zmajem koji polako pali i guta ljudsku dušu. Pitanje granica ljudske izdržljivosti – netko se brani lažnom veselošću, netko kao ja pićem i tugom; U enklavi je bilo dobro iako je bilo prilično naporno. Posebno ću se sjećati scene s Jelicom, bivšom Miss kosova. Žena je zbog svih nesreća poludjela. Scena je djelovala nestvarno, kafkijanski…).
U sve te zapise o drugima upisana je i vjera u snagu riječi, vjera u jezik i vjera u samu priču koja će, kao što smo uvodno govoreći naglašenim vlastitim ja i zapisali, najbliže svjedočiti o događajima koji su nam oduzimali živote, čak i onda kada su nas drugi ostavljali živima. Lažno nas pošteđujući.
Lukrecijina razmišljanja o priči i povijesti osobito su važan naputak koji čitatelja nagovara na uzimanje olovke i podcrtavanje, nagovara ga na čin koji su mnogi od nas već uputili prema odredištu zaborava (Povijest ljudskog života povijest je putovanja svakoga od nas od rođenja do smrti. Kad proučavamo povijest, uvijek čitamo nečije tumačenje i argumente. Potpuna povijest nikada ne bi mogla dokazati točnost pojedinog tumačenja. Svi mi možemo ispričati mnoge istinite pripovijesti o sebi odabirući pojedine dijelove svoga života. Ali, potpuna bi ih povijest poništila i pokazala da nismo zlikovci ni sveci, nego tek tragači).
Zapisi s Kosova stilski su ujednačeni. Kraj dana redovito završava sentimentalnom slikom, nostalgičnom refleksijom (Jesmo li tu zbog ravnoteže među zvijezdama ili dio romana, ipak, pišemo sami. Tko zna…), ili prepoznatljivim stihom autoričina omiljenog pop stava ili kantautora. Doživljeno često provocira sjećanje na djetinjstvo. Od viđene muke treba se sakriti u sigurnost vlastitih upamćenih nježnosti (Ljubav, na sreću ili na žalost, ne možeš kupiti. Vuče te za rukav, lomi, a ti se savijaš poput trske pod njenim naletima. Prave ljubavi samo osjećaš, nikada ne brojiš i ne uvjetuješ. Kao moja baka i ja – jedino bih za nju bezuvjetno sve napravila. Bez ikakvog razmišljanja. Znam da bi i ona za mene dala život i dušu).
*
Jedan Dnevnik s Kosova, jedne krhke svjedokinje koja je pristala osobni nemir blažiti na nesvakidašnjem putovanju natopljenom teškim pričama o ljudskim sudbinama, zasigurno se neće – kad minu desetljeća – naći na popisu ostavljene privatne imovine. Neka ljubazna činovnica, sa završenim pravom, neće imati tu sreću da svojoj kolegici zapovijedi Piši, jednaknjiga Lukrecijina naslova Dnevnik s Kosova, piši jedna… I bolje je da je tako. Tješim sada, priznajem, vlastitu biografiju. Lukrecija je prepoznala pravi trenutak objavljivanja zapisa. Nakon što je prošlo dovoljno vremena od povratka, dovoljno godišnjih doba da se stiša srce i umire rečenice, sjela je i pribilježeno preoblikovala. Sebi je mnogo toga pojasnila, nas čitatelje obavijestila i poučila, a bližnjima i potomcima darovala na pamćenje svoje najvažnije ja, ono o kojem je do sada pred njima, zasigurno, šutjela. Ja koje će im, kao istinsku vrijednost, ostaviti u naslijeđe.
Iznizali smo rečenice, a moglo je sve stati u samo jednu jedinu: Za sebe, za nas i za one koji će doći poslije nas.
Roman autorice Llilli Koci Isto i drukčije slojevita je pripovijest o suživotu više naroda na jednom prostoru koji obilježavaju ista, ali i različita povijesna iskustva dugo-stoljetnog suživota. Prostor nije obilježen samo nacionalnim i jezičnim već i vjerskim razlikama, običajnim pravom i zakonodavstvom, kulturnim nasljeđem te posebno državno-političkim pokušajima nasilnog rješavanja problema. Okosnica romana zbiva se na državnom prostoru bivših Jugoslavija – stare unitarne kraljevine i nove socijalističke, federalne. Ključna mjesta zbivanja jesu Peć na Kosovu, Zagreb u Hrvatskoj te Zemun i Beograd u Srbiji. Tu su još zemlje u koje je životni put usmjerio osobe ovoga romana: Albanija, Italija, Francuska, Velika Britanija i gradovi: Tirana, Firenca, Pariz i London. Dakle, to je prostor u kojemu se odvija radnja, a vrijeme je, kako rekosmo, negdje od sredine tridesetih godina 20. stoljeća pa do suvremenih zbivanja u 21. stoljeću, dakle kojih osamdesetak godina burne povijesti na ovim prostorima.
Glavni je lik gospođa Sara, Albanka iz Peći na Kosovu, koja uključuje sve ostale osobe i događaje u vrlo napetu i životnu priču o zbivanjima na već naznačenim prostorima bivše Jugoslavije.
Znakovito je ime Sara, koje u sebi sadržava simboliku još od biblijske knjige Postanka. Sara na hebrejskom znači „plemkinja“. To je Abrahamova žena i polusestra (po ocu), koja će pod stare dane Abrahamu roditi sina Izaka, a on će, da bude žrtvovan, postati praotac brojnog izraelskog Izabranog naroda. I Sara iz ovoga romana osoba je iz albanskog naroda s Kosova, koja, kako će reći njezin drugi muž Miloš Vignjević, ima osobine smjelosti i hrabrosti, odvažnosti i neustrašivosti, ostajući vjerna sebi i ponajprije slobodna. Dakle, ona je prava plemkinja i u duhu i u ponašanju, strpljivo podnoseći nedaće koje život donosi, a svojom zauzetošću u društvenom životu djeluje povezujuće i pomirujuće među svojim narodom i narodima među kojima se kreće. U proturječnim situacijama zna uvijek naći najprikladnije rješenje i izlazi kao moralni pobjednik.
Njezino građansko podrijetlo za Kraljevine Jugoslavije dovodi je u središte političkog života na Kosovu. Nalazi se na svečanim primanjima kod bana Batona, a time se uključuje u društvo visokih državnih činovnika pristiglih na Kosovo da provode monarhističku politiku prema interesima vladajućih krugova u Beogradu. To je ipak ne priječi, naprotiv, da pomaže svojem narodu koji trpi državni teror službene vlasti. Sarino aktivno sudjelovanje u toj političkoj igri, njezine veze i poznanstva i sa stranim političkim, ekonomskim i kulturnim predstavnicima, omogućit će joj da preko njih predstavi svoj narod i njegovu kulturu i običaje, ugledne žene iz svog naroda kroz povijest, ali i da uputi na nezadovoljavajući položaj tog plemenitog naroda. Tako ćemo u romanu i ne očekujući doznati tko su balisti, zatim burneše ili virdžine, žene koje se proglašavaju muškarcima da budu glava obitelji prema Kanunu, nikada ne stupajući u brak. Doznat ćemo što je Kanun – Zakonik Leke Dukagjinija, što je osveta u krvi ili krvna osveta, itd.
Dakle, upoznat ćemo ovdje mnogo nama nepoznatih činjenica o narodu čiji članovi žive među nama kao radišni i odgovorni radnici i suradnici. Upoznat ćemo što za Albanca znači besa, zadana riječ. Doznat ćemo o poštovanju žene i njezinu mjestu u obitelji.
Upoznat ćemo i desetak imena, mitskih i povijesnih, uglednih Albanki kroz povijest, počevši od mitske Rozafe i kraljice Teute pa preko sv. Anđeline Srpske, Albanke i supruge slijepog srpskog despota Stevana Brankovića, sve do današnjih dana, do vremena katoličke svetice Majke Tereze, kojoj je građansko ime Gonxhe Bojaxiju, a to ime Gonxhe na albanskom znači pupoljak i upravo se u ovom romanu pod imenom Pupoljak krije osoba Majke Tereze.
Poštujući Horacijevu misao zapisanu u Ars poetica u nekoliko riječi – in medias res, kojom hvali Homera što čitatelja na početku svog spjeva Ilijade uvodi u srž stvari, problema koji se u spjevu opisuje, autorica Koci svoju pripovijest započinje u Zagrebu, na Mirogoju, uz grob svoje junakinje Sare, gdje se susreću oči u oči prvi put u životu Miloš Vignjević, drugi Sarin muž, i njihov sin, fra Matej, za kojega Miloš nije znao jer mu je to zatajila Sara kad se trudna odselila iz Peći u Zemun i tamo rodila Mateja.
Taj susret oca i sina na Mirogoju autorica opisuje ovako:
„Voleo sam je ceo život. Voleo bih da sam imao smelosti i hrabrosti živeti kao ona, verna sebi, odvažna, neustrašiva i slobodna.
– Da. Doista je bila izuzetna žena – reče Matej.
– Poznavali ste je?
– Da. Bila mi je majka.
Muškarac iznenađeno pogleda u tamnosmeđi habit franjevačkog redovnika, pripasana bijelim konopom, na njemu privezana tri debela čvora, simbol zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti. Podigne pogled i susretne se sa zelenim prodornim očima fratra.
Matej izdrži njegov ispitivački pogled.
– Imate iste njene oči.
– Da, imam samo njene oči. Uvijek mi je govorila da sličim na oca. Na vas, gospodine.“
Roman je pun poruka, uzrečica i mudrih misli iz Sarina zavičaja. Ovdje bih naznačio misli četiriju generacija žena izravne loze koje nam u romanu pruža autorica. To su prabaka Elizabeta (nona Beta), baka Roza, majka Sara i kći Karolina.
Elizabeta, nona Beta, kaže: „Ljudi u drugim ljudima prepoznaju ono što sami nose u sebi.“
Na primjedbu sina Adrijana: „Mama! Na čijoj si ti uopće strani?!“ Roza odgovara: „Nemam ja strane. Ja sam na strani života, sine!“
Sara će pak reći: „Mi samo želimo da se utvrdi istina i da se kazne zločinci.“
Karolina, vidjelica: „Mama, moj prijatelj kaže da će sve biti dobro.“
Daljnje razvijanje radnje vratit će nas na Kosovo u težak život, posebno kad su mnogi stanovnici Kosova, bez obzira na vjeru i naciju, bili krivi što se ne uklapaju u politiku vlada u Beogradu. Upoznat ćemo životnu priču gospođe Sare, koja je bila supruga svog prvog muža Antona, poduzetnika Albanca, koji je izgubio život političkom voljom vladajućih kao što joj je i otac poginuo. Posebno je značajna Sarina kći Karolina, koja ima sposobnosti predviđanja i koja ide na školovanje u Zagreb k ujaku Stefanu, a zatim će se naći i u Indiji te ponovno u Zagrebu.
Susrest ćemo se sa Sarinom zauzetošću da pomogne narodu i da surađuje sa službenom vlašću. Ti susreti doveli su je i u drugi brak, brak s gospodinom Vignjevićem, državnim činovnikom na Kosovu. Njegovo ponašanje spram nje dovelo je do razilaženja u braku i njezina odlaska u Zemun, gdje rađa sina iz bračne veze s Milošem. Da dođe u Zemun, pomogli su joj poznanici i prijatelji Srbi i Crnogorci, kojima je i ona pomagala u njihovim teškim obiteljskim trenutcima. Ovdje sam pronašao i Sarinu misao, koju sam uzeo za naslov ovoga osvrta – dobri se ljudi uvijek drže skupa.
Ponovno se vraćamo u Zagreb, vrijeme je poslije svih previranja na tlu bivše Jugoslavije. Na sceni je ponovno jedna nova mlada Karolina, koja ugošćuje Stevana i Dušana iz Beograda, a radnja se odvija u vrijeme pauze za kazališne predstave. Razgovor se odnosi na međuodnos Srba i Albanaca koji je jȅdak i provokativan. Tako će Dušan reći: “Mi smo uvek imali istorijski dobre i lepe tradicionalne odnose s Albancima“, a nato slijedi komentar Stevanov: „Da. Ubilo nas. Toliko lepe da ne znaš koji je tradicionalni trenutak lepši. Tradicionalno mi njih, pa tradicionalno oni nas i tako naizmenično po tradiciji. I po dobroj staroj tradiciji uvek je onaj drugi ‘prvi počeo’. Po tradiciji tradicionalno tradicionalisti brane ‘vitešku svoju svetu otadžbinu’.“ Poslije sugovornici počeše pretresati odnose od druge polovice 19. stoljeća i o međusobnoj „uzajamnosti“ sve do suvremenosti. A onda se povede riječ i o osamostaljenju Kosova 2008., gdje jedan od sudionika reče: „Mi taj razvod ne priznajemo jer je to naša ‘sveta srpska zemlja’. Osim toga, toliko se s Albancima tradicionalno volimo da to uopšte ne dolazi u obzir! Sad je na nas red.“ Uto završi kazališna stanka, te se zaputiše na svoja mjesta, a Matej, koji je ostao sam s Karolinom, upita ju: „Karolina, tko su bila ta dva gospodina iz Beograda?“ Karolina je odgovorila: „Naši.“
Za pisca ovih redaka odgovor je zagonetan i neće ga stoga tumačiti, već uzmite roman i čitajte.
Zanimljiva je i jezična strana romana. Jezike Hrvata, Srba, i Crnogoraca, koji se, poslije sto trideset godina neuspjelih nagodbi, danas kao i prije zovu hrvatski, srpski, crnogorski, autorica Koci koristi kao tri inačice istog jezičnog štokavskog supstrata te se, u želji da bude što vjerodostojnija, pobrinula da joj srpsku odnosno crnogorsku inačicu lektoriraju kolege iz Srbije i Crne Gore, kako čitamo u njezinim zahvalama, dok je temeljni jezik romana hrvatski.
Ovaj je roman zaslužio sljedeće objavljivanje na materinskom jeziku autorice – albanskom, a potom i na jezicima europskog kruga kojima se služi velik broj pozemljara – engleskom, španjolskom, ruskom, poljskom, francuskom, portugalskom, njemačkom, talijanskom i onim velikim jezicima koji su nam manje pristupačni: arapskom, turskom, kineskom, japanskom i jezicima Indijskog potkontinenta, gdje je djelovala Majka Tereza.
Autorici želim da nastavi pisati te da još dobijemo dobrih romana iz njezina pera i da obogatimo hrvatski književni prostor novim temama, pojmovima i riječima; da nam autorica iz zavičaja svojih predaka podari vrijednih tema prožetih humanošću i običajima naroda albanskog. Još kao dječarac uživao sam čitajući pjesme o Juri Kastriotiću Skenderbegu iz Razgovora ugodnoga… fra Andrije Kačića Miošića, osjećajući ga našim junakom.
Llilli Koci ovim se romanom uvrstila u red hrvatskih romanopisaca, ali time ništa manje ne pripada albanskoj, kosovarskoj književnoj republici.
Ivan Bekavac Basić
26. travnja 2018. Kritika: Prof. dr. sc. Edi Shukriu iz Prištine
Draga Lili, Tvoj roman je jako umetnički isprepletan i prodire u ljudske i vremenske dubine, što i nije tako lako predstaviti. Po romanu koji donosiš vidljivo je da si pažljivo slušala i urezivala u pamćenje sve što su stariji nosili u sebi, bilo gde da su živeli. Roman donosi puno novih detalja o tradicijama Albanaca i drugih, ponasve dolazi do izražaja davno uspostavljena građanska kultura kao i religiozna tolerancija. Građanski duh kod Albanaca je veoma negiran, zato i nije čudno što je ponasve katolički gradski albanski elemenat skoro istrebljen iz gradskih sredina, ponasve u Prizrenu, Peći i Skopju. Zato je moja majka Gita često pominjala da je ostala zadnja Mjedanka u Prizrenu, unatoč njihovoj brojnosti u prošlosti.
– Sažeta cela istorija (str. 51):
Nas šest prijateljica godinama živimo u istim gradovima cijeli svoj život. Sada svako malo živimo u različitim državama. Same smo bile svjedokinje zajedničkog života u jednom vijaletu, pa smo poslije živjele u pet oblasti, sada živimo u trima različitim banovinama, Kraljevini Albaniji, Kraljevini Jugoslaviji. Ujutro, kada se probudim, jedino što sigurno znam jest ime grada u kojem živim, a ime države ne. – Filomena je negodujući mahala glavom.
– Kako je krenulo, i imena gradova će nam početi mijenjati… – nadodala je Cicilija.
– (…) Ljudi se boje onoga što ne razumiju i što je drukčije od njih. Iz straha su u stanju počiniti i zlo. (str. 23)
Autorica niže riječi u složeno prozno pletivo tradicionalne naracije i suvremenijeg izričaja koje strpljivo raste u njenom nadahnuću i pažnji te tankoćutnosti kojom piše. Neizmjerna motivacija tradicijom i suvremenošću u stilu i naraciji čini se posebnom za tako mladu autoricu kao što je Rita Rudelić.
U vremenu kada emocija gubi bitku s razumnošću, pregažena materijalnošću svijeta, autorica nalazi načina ispisati segmente života ljudskih duša u čiju senzibilnost vjeruje. U postmodernističkoj zoni književne produkcije njezin će pripovjedački stil zaustaviti čitatelje u svakodnevici koja teče brzinom svjetlosti i podsjetiti ga na zatomljene i zaboravljene trenutke nesebičnoga dijeljenja emocija s drugim bićima. Svi nešto prešućujemo, iz nama poznatih ili nepoznatih razloga, monološki autoanaliziramo. Autorica zapisuje autoanalize, izlomljene fragmente prepušta slijepiti nama ljepilom iskustva života, čitanja, poznavanja tradicionalnih i suvremenih društvenih segmenata zbivanja u svakodnevici. Nastojimo čitanjem otkriti što nam nije rekla. Uočila je da često namjerno propuštamo reći o čemu razmišljamo, ponekad mislimo da drugi pamte poput nas, neki pak, ni ne misle o neizrečenome, ne zaustavljaju sebe, vrijeme, nižući slikama uspomenama bit njihova trajanja u nama.
Rita Rudelić piše o nečemu što nije rekla, ali nas zapravo ostavlja u traganju za istim. U izmišljene radnje pretače iskustvo, kada mu se previše približi i kad stječemo dojam da smo na putu otkrivanja svega što romanom želi reći, ona svjesno ili spontano sama odmiče od istog i digresira vremenskim perspektivama. Zanimljiv je odabir uvodnih riječi u roman, Hamletov monolog o čovjeku. Zapitajmo se nije li težište zapravo na samome liku Hamleta, ne toliko na motivu čovjeka o kojemu Hamlet promišlja? Dvojeći i sada, dok zapisuje, reći nam sve ili ne, autorica se osjeća njemu bliskom, razumije i Hamletova htijenja, ali i dvojbe aktivnosti i pasivnosti djelovanja. Čitatelju se tako pruža izbor, uranja u psihološke dimenzije izvan granica vremena i prostornosti koje se pretaču u sad i nekad. Na tragu otkrivanja skrivenoga, čitatelj se sam odlučuje kako će slijediti i hiperlinkove i uklopiti ih u tijek čitanja, zadebljanja slova u tisku narativno bi se uklapala u model hiperteksta koji nije ni u kakvoj korelaciji s elektroničkim medijem, već je donijet u tradicionalnom obliku tiskovine. I kao što je već rečeno, neki dijelovi teksta i u ovome segmentu zahvaćaju asocijaciju na autoanalizu poput naziva poglavlja Ritam mladosti, Edi Conrad, itd. Rekli bismo da se autorica jednostavno odlučila pozvati nas s njom otkrivati prešućeno kako isto ne bi bilo zaboravljeno. Motivacijski sklop ljubavnoga segmenta odnosa muškarca i žene povremeno se može činiti sentimentalno sladunjav: Sve je volio otkako je nju upoznao. Stilski je i kadriran: Jutro nikada do sada nije izgledalo svježije i snijeg se polako otopio. Galebovi su pozirali lokalnim fotografima, automobili su trubili svježim zvukom nakon tihe noći, sve je dobilo novi život, iako je kasna jesen otimala lišće granama i upijala vedrinu prirode, grad je ponovno živio životom kakav se rađa u rano proljeće! Kadrovima se antitetički nameće suvremenost međuljudskih odnosa koje pokušavamo razumjeti: Jer blizina ne pokazuje ljubav. Dijeliti s nekim istu sobu ili učionicu, školsku klupu ne znači biti njegov u isto vrijeme. Daljina. Udaljenost. Najispravniji indikatori ljubavi. Od njih i vatra postane led, a led vatra. O likovima kao da se brinemo, upoznajemo ih u izlomljenim fragmentima, mislimo da su i nemogući i da bi nam bilo bolje ne imati čitateljske suodnose s njima, bespomoćno podižemo poglede od čitanja, ali nas magnetski zaokuplja sve ono što nijerekla. Tražimo gdje je skriveno to sve, je li avantura zvana čitanje, a autorici pisanje, doprinijela ljubavnome segmentu koji se tematizira? Roman je nastao kao potreba, potreba da se u susretu s nečim što ni samo ne možemo odrediti ostane čvrst i odlučan. On je vlastita snaga autorice da upozori na uočeno što se ne smije otrgnuti zaboravu npr. Patnja, Zgužvane želje i Poljubac. Želja Rite Rudelić da objavi svoj roman nikako ne zaslužuje ostati samo zgužvana želja.
Biakova's Website 