Oznaka: Zorka Jekić

NOVA HRVATSKA POEZIJA Darija Žilić

Published on by biakovaKomentiraj

NOVA HRVATSKA POEZIJA

Darija Žilić

Urednica: Zorka Jekić

Korektura: Dubravka Bouša

Fotografija za naslovnu koricu:

Miroslav Kirin

Oblikovanje naslovne korice:

http://www.nediljkobbasic.com

Grafička priprema:

Božidar i Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 116 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-77-4

sama naslovnica

NOVA HRVATSKA POEZIJA Darija Žilić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 116 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-77-4

19,95 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

TEKSTURA SUVREMENOG PJESNIŠTVA

U Vijencu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Darija Žilić kontinuirano objavljuje osvrte o produkciji suvremenog hrvatskog pjesništva. Knjiga Nova hrvatska poezija obuhvaća tekstove koji su objavljeni u razdoblju od 2018. do 2024. godine. Prikazi su poredani po kronološkom slijedu objavljivanja u dvotjedniku.

Poezija je dio književnosti koja riječima izgrađuje tj. stvara umjetničko djelo te jezikom prenosi izvanjezičnu zbilju, sve manifestacije života,  sve odnose i emocije. Upravo u poeziji iz knjige prikaza Nova hrvatska poezija Darije Žilić, može se iščitati sukus senzibiliteta današnjeg čovjeka i društva, kao i refleksije o suvremenoj poeziji.

Današnje pjesništvo okruženo nepjesništvom izražava duboke ljudske osjećaje suvremenog čovjeka, njegovu osamljenost, otuđenje i ljudsku postojanu potragu za smislom na svoj sugestivan način ritmom, ponekad začuđujućom metaforikom i zvučnošću.

Iako poezija, sama po sebi, zahtjeva samoću i duboku uronjenost u vlastito biće, postaje sve dominantnija na novim medijima, a i ova knjiga osvrta Nova hrvatska poezija potvrđuje kako poezija ipak opstaje.

Darija Žilić je autorica brojnih knjiga poezije, proze i eseja. Predmet njezinih istraživanja je i suvremena poezija. Žilić je nagrađivana pjesnikinja. Dobitnica je prestižnih nagrada (Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku 2010. i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011., nagradu Orfej za poeziju u Bugarskoj 2020.).

U knjizi Nova hrvatska poezija prikazane su pjesme suvremenih autora različitih generacija (Miroslav Kirin, Miljenko Stojić, Božidar Brezinščak Bagola, Drago Štambuk, Tomislav Marijan Bilosnić, Ernest Fišer, Marijana Jerkić Rukavina, Ivan Babić, Diana Burazer, Lana Derkač, Milko Valent, Hrvoje Marko Peruzović, Jasminka Domaš, Vera Vujović, Sonja Zubović, Dražen Katunarić, Marina Šur Puhlovski, Boris Domagoj Biletić, Irena Stanić Rašin, Goran Rem, Ivan Herceg, Branislav Glumac…). Prolazeći ponuđenim osvrtima čitatelj dobiva uvid u suvremeno hrvatsko pjesničko stvaralaštvo.

Prikazima pjesničkog stvaralaštva autora raznih generacija ukazano je na tematsko, stilsko, jezično i versifikacijsko bogatstvo suvremenog hrvatskog pjesništva, kao i bogatstvo opusa pojedinih pjesnika.

Vjerujem, kako će se i dalje nastaviti taj niz ukoričavanja tekstova o poeziji, kako bi se za budućnost sačuvala promišljanja suvremenika o pjesništvu.

Zorka Jekić

BIOGRAFIJA I BIBLIOGRAFIJA

Darija Žilić je rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodi s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te piše temate o suvremenom američkom ženskom pjesništvu.

Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, Tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunktu.hr, Prosvjeta, časopis Agon).

Od 2009. godine piše književne kritike u časopisu Matice Hrvatske Vijenac, te u časopisu Kolo (prikazi knjiga hrvatskih autorica i autora). Objavljuje redovito i u časopisu Riječi Matice hrvatske u Sisku, te u Hrvatskoj reviji (od 2016.). U Ljetopisu grada Velike Gorice zastupljena je s više tekstova. Pregled njezinog književnog rada uvršten je u pregled velikogoričkog pjesništva i književnog rada (Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništva, priredila Anastazija Komljenović) iz 2010., te u djelu Turopoljska čitanka, iz 2016. (priredio Ivo Pranjković). U časopisu Riječi, broj 3-4/2017., koji izdaje Matica hrvatska u Sisku, predstavljen je njezin prozni, poetski, esejistički rad, a nalazimo i intervju koji je s njom vodio novinar Andrija Tunjić. Urednica je u časopisu i biblioteci HDP-a.

Pjesme su joj prevođene na talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik. Objavljene su u časopisima Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi Voci di donne della ex Jugoslavia (prijevod Bojane Bratić; Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku iz 2010. L´annuario mondiale della poesia (uredio Fausto Ciompi). Pjesme prevedene na albanski su objavljene u časopisu Nacional u prijevodu Ilire Zajmi. Pjesme prevedene na bugarski nalaze se u časopisima Brod i Suvremenik, u prijevodu Dimane Miteve. Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj 2011. u publicističkoj knjizi A megaphone: (izdavači: Juliane Spahr i Stephanie Young, Chainlinks), te u antologiji hrvatskog pjesništva na američkom tržištu Surfacing, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.

Objavljene knjige: Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb, 2005., Pisati mlijekom, zbirka ogleda, Altagama, Zagreb, 2008., Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009., Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010., Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010., Paralelni vrtovi; intervjui; Shura publikacije, Opatija, 2011., Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011., Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011., Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012., Klavžar, 2013., kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013., Tropizmi 2, kritike, Litteris, Zagreb, 2013., Tropizmi 3, kritike i eseji, Litteris, 2017., Svanuće, pjesme, Biakova, 2018., Sarajevski fragmenti, kratka proza, Buybook, Sarajevo, 2020., S rubova ekrana, proza poetska, Štajergraf, Zagreb, 2021., Prsti i prerije, poezija, Litteris, Zagreb, 2021.

Dobitnica je i prestižnih nagrada kao što su Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu Muza izvan geta, kao najbolje književno- kritičko ostvarenje u 2010. godini); i Nagradu Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku Pleši, Modesty, pleši).

Poveznice:

https://covjekcasopis.art.blog/tag/darija-zilic/

ARIZONA, BALKAN Dorotea Vučić

Published on by biakovaKomentiraj

ARIZONA, BALKAN

Dorotea Vučić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Ivan Stanišić

Prijelom, kompjuterska obrada:

Biakova d. o. o.

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 240 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-96-5

naslovnica

ARIZONA, BALKAN Dorotea Vučić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 240 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-96-5

39,90 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

ISCJELITELJSKA MOĆ ROMANA ARIZONA, BALKAN

Snažan antiratni roman književnice i scenaristice Dorotee Vučić Arizona, Balkan govori o krvavim zbivanjima na Balkanu i njegovom bajkovitom Iscjeljenju. Balkan je područje na kojem se oduvijek sukobljavaju interesi svjetskih sila. Njihovo osnovno sredstvo za raspirivanje mržnje među narodima je podijeli pa vladaj. Balkan je kroz vjekove pozornica krvavih obračuna i dugotrajnih bratoubilačkih ratova.

Arizona, Balkan se može shvatiti kao svojevrstan nastavak autoričinog prvog romana Prevaranti – Iskupljenje. Roman opisuje poslijeratno razdoblje na području bivše Jugoslavije, točnije tržnicu Arizona, smještenu na tromeđi zvanoj Koridor. Taj prostor postaje simbol preživljavanja i očaja naroda u ratom pogođenom društvu. Tržnica Arizona nije samo mjesto trgovine, već svojevrsni melting pot Balkana, na kojem se sudaraju i koegzistiraju svi slojevi post-ratnog društva. Na tom kaotičnom prostoru, na kojem se trguje sa svime, pa i ženskim tijelima, i gdje je moguće plaćati raznim valutama, okupljaju se „ratni povratnici, osakaćeni vojnici, neutješne majke, profiteri, zgubidani i heroji“. Oni se stapaju u masu, tražeći ono što im je potrebno, i postaju djelić živopisne slike post-konfliktne stvarnosti.

Naratorica ovog romana je stara Ciganka Fejhira, žena izuzetne snage i mistike. Teža je više od stotinu kila i majka preko stotinu djece. Fejhira simbolizira duh Balkana, njegovo nasljeđe i neugasivu snagu. Kroz njezin glas roman poprima crte magičnog realizma te nastaje pripovjedno tkivo u kojem se stvarnost i nadnaravno prepliću u jedinstvenu priču. Fejhirino djelovanje i razmišljanja iznose iskustvo nekoga tko je svjedočio stoljećima rata i patnje. Njezina naracija ostvaruje temeljnu tezu romana – Balkan je proklet jer je rođen iz patrijarhata, a jedino mu Iskupljenje mogu donijeti Žene, osobito Majke.

Od mnogih ženskih likova u romanu je i Majka, osnivačica Kuće Bludi – kupleraja smještenog na tržnici Arizona. Majka nikad nije imala svoje dijete, ali ona preuzima ulogu majke svim izgubljenim dušama koje dolaze u njezin bordel. Kuća Bludi tako nije samo mjesto senzualnih usluga, već i utočište žena koje su preživjele ratne strahote. Ovdje se kroz djelovanje travarke Radnice razotkrivaju skriveni mračni aspekti poslijeratnog Balkana. Majka pruža ženama zaštitu i pomaže im da pronađu novu svrhu u životu.

U priči je i Mali, tajanstveni mladić, poslan od Boga kao mesijanska figura s misijom Iskupljenja. Mali postaje čovjekom kako bi iskupio grijehe Balkana. On i od svog zemaljskog oca Dragana koji ga mrzi, očekuje da očinsku mržnju zamijeni bezuvjetnom ljubavlju. Majka ga prihvaća kao svoje nerođeno dijete, prepoznavajući u njemu i suradnika za svoju misiju – Iskupljenja onih koji su krivi za rat. No, način na koji Majka to Iskupljenje donosi neobičan je i duboko povezan sa snagom prirode. Uz pomoć same Majke Zemlje, njenih trava i opijata, stvara sredstva za pročišćenje i iscjeljenje. Ovdje se magija i medicina stapaju, a rituali uz korištenje biljaka i opijata dovode do duhovnog i fizičkog iscjeljenja kroz trans i vizije, a ponekad i kao prelazak na drugi svijet.

Kroz taj proces, patrijarhat se suočava sa svojim vlastitim demonima, a Iskupljenje stiže kroz iskustvo i žrtvu žena, onih koje su zapravo pretrpjele najveće gubitke. Mali pruža priliku za Iskupljenje svom ocu, dok Majka, uz pomoć radnica Kuće Bludi, nudi tu šansu svima onima koji su spremni zatražiti oprost. I to Iskupljenje dolazi iz dubokog ženskog iskustva, prepletenog s drevnim ritualima i suvremenim bolima.

Arizona, Balkan priča je o preživljavanju, transformaciji i nadi, ispričana kroz glasove marginaliziranih, zaboravljenih i potisnutih. Kombinacijom magičnog realizma i surove stvarnosti, autorica kreira moćan portret Balkana, istražuje traume rata i mogućnosti Iskupljenja u svijetu u kojem su majke, žene i njihova povezanost s prirodom ključne za budućnost regije, prostora kojeg Fejhira naziva prokletim Balkanom.

Autorica sve likove u romanu pažljivo gradi i oblikuje kao predstavnike raznih društvenih slojeva. Osobito je upečatljiv lik Fejhire, stare i mudre Ciganke, koja i pored svih svojih briga oko sudbine članova mnogobrojne obitelji u ratom zahvaćenom Balkanu pronalazi vremena i za svog raspojasanog dragana, mađarskog Ciganina.

Bogatstvo leksika ukazuje na porijeklo i obrazovanje pojedinog lika, njegov svjetonazor, religiju i ideologiju.

U romanu su prisutni elementi mitskoga i fantastičnoga. Isprepleće se stvarnost i mašta, komuniciraju mrtvi i živi, a mrtvi često utječu na sudbinu živih.

Roman je prožet humanizmom bez obzira na teška vremena koja autorica opisuje. Ljudi u nevolji jedni drugima pomažu. Glavni motiv koji se proteže romanom je Iskupljenje kao iscjeljenje.

Roman Dorotee Vučić Arizona, Balkan ukazuje kako se može sačuvati ljudskost u vremenima pošasti i strahota ratova.

Zorka Jekić

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI II SV. Hrvojka Mihanović-Salopek

Published on by biakovaKomentiraj

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI II sv.

Hrvojka Mihanović-Salopek

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti:

Akademik Josip Bratulić

Prof. dr. sc. Ružica Pšihistal

Design korice: Jakov Gaćina

Korektura: Zorka Jekić i Dunja Tokić

Prijelom, kompjuterska obrada:

Nedjeljka I Jakov Gaćina

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 456 str.

Format: B5

ISBN 978-953-8375-55-2

Naslovnica U ogledalu zadnja verzija naslovnica

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI II sv.

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 456 str. Format: B5 ISBN 978-953-8375-55-2

39,90 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek: U ogledalu znanstvenih prosudbi II

Teme knjige U ogledalu znanstvenih prosudbi II dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek znanstveno su relevantne u područjima kroatistike, slavistike i komparativne književnosti, a širinom interesa zahvaćaju i u povijest umjetnosti i kulturnu povijest. Knjiga sadrži jedanaest znanstvenih radova razvrstanih u tri poglavlja / cjeline.

U prvo poglavlje Književnici pod drugačijim reflektorom uvršteni su sljedeći znanstveni radovi: „Nepoznati maritimni putopisi i novele Frana Vinka Maroevića“, „Putopisna zbirka Nikole Andrića u procjepu između realiteta i vizionarskih htijenja“, „Nepoznata pothumna ostavština Miroslava S. Mađera“, „Demistifikacija uloge pouzdanog putopisca u putopisima Marijana Matkovića“, „Komiža u pjesničkoj vizuri Jakše Fiamenga“, „Odraz Istre u pjesničkom stvaralaštvu Borisa Domagoja Biletića“, „Astrološke i kataklizmičke opservacije u pjesništvu Gorana Gatalice”. Na korpusu objavljenih tekstova i rukopisne građe hrvatske književnosti u razdoblju od kraja 19. stoljeća do suvremenosti atorica provodi sustavnu interpretacija tematskih, stilskih i oblikotvornih sastavnica teksta u kontekstu (povijesni, književni, biografski, opusni).

U poglavlju Interferencijska pretapanja hrvatskog mediteranskog pjesništva i slikarstva uvrštena su dva rada u kojima se analizira utjecaj slikarskog djela poetskog hiperrealista Zvonimira Mihanovića i mističkog ekspresionista Josipa Botterija Dinija na pojedine pjesničke i prozne zbirke. Interdisciplinarnim pristupom istražuju se dodirna mjesta različitih umjetničkih disciplina na temi mediternizma uz interpretativne ekskurze o ekološkoj svijesti umjetničkih subjekta.

U trećem dijelu knjige dva su rada usredotočena na pitanje metodologijskih i spoznajnih dosega književno-historiografskoga rada dvaju važnih povjesničara hrvatske književnosti: Slavka Ježića i akademika Ive Frangeša.

Knjiga sadrži likovne priloge, važnije biografske i bibliografske podatke, sažeti prikaz radova na engleskom, bilješku o autorici i kazalo imena te ukupno broji oko 400 stranica.

U knjizi su kao u svojevrsnoj sumi dugogodišnjega kroatističkoga rada ugledne znanstvenice dr. sc. Hrvojke Mihanović-Salopek sabrani rezultati izvornoga znanstvenoga istraživanja nacionalne književne historiografije i novije hrvatske književnosti u razdoblju od ranoga 20. stoljeća do suvremenosti uz proširena istraživanja interferencija književnih i likovnih (mediteranskih) tema. Autorica podrobno poznaje prethodna istraživanja i dopunjuje ih vlastitim arhivskim istraživanjem rukopisa i dokumentacije te provodi metodološki usustavljene analize i interpretacije s rezultatima koji su primjenjivi u filološkim znanstvenim disciplinama, kao i srodnim humanističkim poljima (povijest umjetnosti, povijest). Izgrađenim znanstvenim stilom autorica je uspješno je povezala brojne reference iz literature s vlastitim istraživačkim konceptom te ostvarila značajan doprinos nacionalnoj znanosti o književnosti.

Iz recenzije prof. dr. sc. Ružice Pšihistal

Predstavljanje knjige ISPOD BALDAHINA Dražena Kalenića

Published on by biakovaKomentiraj

Predstavljenje knjige Zlate Cundeković VREMENSKI PIGMENTI 22. i 29. studenog 2024.

Published on by biakovaKomentiraj

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

Published on by biakovaKomentiraj

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

Zlatko Majsec

Poezija

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Pogovor napisala: Darija Žilić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:

Nediljko Bekavac Basić

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 116 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-80-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

Naslovnica Letenja jednog autsajdera

LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA Zlatko Majsec

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 116 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-80-4

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

UZ LETENJA JEDNOG AUTSAJDERA

“Letenja jednog autsajdera” pjesnička je knjiga Zlatka Majseca u kojoj autor ovaj put u mediju poezije razvija svoju posebnu, poetsku buntovnu poziciju iz perspektive frika, autsajdera. Podsjetimo, Majsec već godinama na portalu Kronike Velike Gorice piše kolumnu “Frik iz kvarta”, a tekstove je uobličio u istoimene uspješne knjige proze. Neobično je da u svijetu spektakla koji nas okružuje pjesnik ne teži nikakvoj poziciji moći, već želi upravo iz rubne pozicije komentirati društvenu sredinu u kojoj živi, ali, prije svega, svoj vlastiti život, zablude i deziluzije. I to čini satirički oštro, ironično, ponekad lirski, kao bluzer. Majsec, koji je i profesor filozofije, nije niti malo naivan u tom propitivanju. On postavlja pitanje o jastvu, osobnosti, o mijenama koje ironično naziva “Majsečeve mijene”, ne bi li time duhovito dočarao činjenicu da je, kako ističe u pjesmi “Heureka”: “naš život album sa bezbroj sličica naših ‘ja’ što su se pojavile na pozornici naše privatne povijesti.” I upravo sva ta ja, ushiti i rezigniranosti, reminiscencije i žudnje opisuje nekad u romantičnom, a nekad u ironičnom modusu. Poezija kao vrsta je više vezana za unutrašnje svjetove, za propitivanje pozicije lirskog subjekta, zato su i pjesme Zlatka Majseca poetska samopropitivanja. Poezija je ludička, puna rime, igara riječi, u njima se povezuje filozofsko i ono svakodnevno, pjesme su autoironične i, uz to, društveno kritičke.

Premda se naizgled pjesnikov bunt čini infantilnim, kasnim sazrijevanjem, on je zapravo dublji, samospoznajni okvir koji provocira ustaljene norme, obrasce ponašanja, institucije, rutine, ne bojeći se osamljenosti jer upravo “pjesmogradnja”, izraz koji spominje u pjesmi, za njega je temelj u kojem nalazi smisao vlastita života, odmak od tuđih očekivanja i od vlastitih razočaranja ili bar postavlja pitanja je li uopće u životu uspio i što je zapravo taj ideal uspjeha koji se nudi. Zlatko Majsec godinama je pisao pjesme, nastupao na slam i drugim poetskim događanjima i čitanjima, a sada je došlo vrijeme da konačno vlastite pjesme objavi u obliku knjige, jer one su i duboko introspektivne, ali dovoljno i odmaknute od jastva, nude pogled u jedan, prije svega, autentičan život. Život snova, čežnji, nemira, uspjeha, sjećanja… Pjesme imaju u sebi i dah atmosfere djetinjstva, morskih večeri, proljetnih pasaža, sutona i prvog snijega, ali su i kritičke i melankolične kronike grada, jer npr. u splinu goričkih magli pjesnik, kao onaj koji se kreće gradom, uočava razne dimenzije, prije svega socijalne, ali sve senzacije…

Premda u stvarnom životu pjesnik nema rubnu poziciju, zaposlen je, on je razvija kroz svoj književni rad, jer kroz letenja, kao letač i lutač, noćni hodač, on hoda svijetom, piše i svira, tumači i pjeva i nudi čitatelju sav taj pjesnički svijet sastavljen od kraćih pjesama, kako ih naziva “kratkim potezima kistom” i duljih pjesama, koje piše kao vječiti vanjski suradnik, kao onaj koji nikome ne pripada. No ta ga pozicija ne plaši, kao ni samoća, ni neostvarenost snova, rasplinutost žudnji, jer pjesnik iskreno, erotično i bez šmiranja, živi i piše, da ostane zapisan smjer svih tih letova. Jer, uostalom, i smisao jest u traganju: “učim letjeti, za drugo nikad ni ne marih”. I dok spušta rolete na svoje misli, pjesnik ih podastire čitatelju u poeziji punoj života, igrivoj i sanjivoj, oštroj i nježnoj, da se u njoj prepozna, da ga ohrabri za let.

Darija Žilić

O AUTORU

Zlatko Majsec rođen je 1979. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Velikoj Gorici, a 2008. diplomirao filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od desete do osamnaeste godine prilično se ozbiljno bavio košarkom. Živi u Velikoj Gorici, radi u Zagrebu.

Bavi se pisanjem pjesama (prvu napisao sa 7 godina), kratkih priča i kantautorskim radom. S bendom Mel Camino, u kojem kao kantautor i pjevač djeluje od 2006., izdao je 5 studijskih albuma i održao pregršt koncerata, a uz bend ima i nešto intimniji minimalističkiji muzički projekt

„Frik iz kvarta“ koji ime dijeli s Majsecovom neobičnom i razigranom kolumnom koja već 8 godina, u ritmu jednom tjedno, izlazi na web portalu Kronike VG.

Već dvadesetak godina nastupa i kao dio underground pjesničke scene zvane Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u raznim književnim časopisima, a kao glazbenik i pjesnik bilježi brojne klupske i festivalske nastupe te gostovanja u radio i tv emisijama.

2015. izdaje zbirku pjesama „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“ za nezavisnog izdavača „Bratstvo duša“ – Zdenka Franjića.

2017. izdaje zbirku kolumni koju čine vrlo kratke priče, pjesme, eseji i tekstovi ne baš strogo definirane forme „Frik iz kvarta“ za izdavača „Matica Hrvatska – ogranak Velike Gorice“.

2019. izdaje drugu zbirku kolumni „Frik iz kvarta ponovo napada“ – izdavač – biblioteka Albatros (Pučko otvoreno učilište VG)…

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Published on by biakovaKomentiraj

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE

Tin Fresl

Urednica: Zorka Jekić

Pogovor napisala: Lada Žigo Španić

Slika za naslovnu koricu: Laura Čupić

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-64-4

Maloprodajna cijena: 14,70 €

INVOKACIJA KLAUSTROFOBIJE Tin Fresl

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-64-4

14,70 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji znade beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi…

…Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

…Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Jezične vratolomije u cirkusu svijeta

Mladi autor Tin Fresl već je prvom zbirkom Vitezovi okruglog smisla privukao pozornost publike i ozbiljne kritike kao izuzetno zreo pjesnik koji zna beskompromisno dati pljusku svijetu punom lažnih kompromisa, a pritom ostati na pijedestalu visoke estetike. Svijet dvoličnih heroja, kulta moći, dogmi, svakovrsnoga ladičarenja pod krinkom kozmopolitizma, kritički je izrugao i unizio, ali ga je i „uzvisio“ u svojoj bogatoj „asimetričnoj“ poetskoj arhitekturi. Nadareni pjesnik, neomamljen trendovima, odmah je uzletio u čarobni svijet artizma, u more stilskih figura, kako bi sve anomalije svijeta lovio kompleksnom jezičnom mrežom. Ulov je odličan, a i mrežne niti su odlično spletene. Dehumanizirani Tehnopolis trza se u mreži, trese se, izdiše.

Istu poetsku pustolovinu nastavlja i u svojoj novoj zbirci pjesama Invokacija klaustrofobije. Sam naslov dočarava nam autističnoga pojedinca u suvremenoj civilizaciji otuđenja, koji doziva svoju vlastitu ljušturu, svoj živi grob kao jedini zaklon od pohlepe i materijalizma. Invokacija je veoma zanimljiv, gotovo zaboravljen postupak. Naime, pisanje je odavno postalo zemaljska stvar, knjige su na varljivoj tržišnoj vagi, čije mjerne jedinice postavljaju PR timovi, menadžeri i ostali jurišnici kulturnoga biznisa. Odavno se u književnosti izgubio zaziv (kojim je Homer i započeo svoju Ilijadu), jer zazivanje bogova i muza u ovom transparentnom svijetu djeluje patetično, suviše starinski, gotovo kao vapaj neprilagođena očajnika. Zna to Fresl, pa invokaciju koristi na ironičan način. Umjesto da traži nadahnuće s nebesa, on doziva svoju vlastitu propast, svoju klaustrofobiju, evocira svoju izopćenost, kako bi dokinuo samoga sebe prije no što ga razore drugi. Već naslovi prvih pjesama „Rešetka“ i „Zidovi“ najavljuju mučan unutarnji hermetični svijet, u kojem osamljeni pjesnički subjekt, negdje između autizma i amnezije, doživljava slikovita nadrealna preobraženja. Svijet se možda izvana širi, ali smo u njemu dezorijentirani, pa se u nama sve sužava, jer sve nam prijeti. Ovo je zbirka imaginarnih psihičkih i stilskih transformacija, jer u dekadentnu svijetu, s beskonačno afirmativnih parola, sve postaje moguće i nemoguće. Cirkus demokracije u poeziji Tina Fresla prešao je u raskošno poigravanje logikom sintakse u totalnom teatru apsurda.

Zbirka je podijeljena u tri ciklusa, premda su svi povezani u grozničavoj simfoniji vanjskoga i unutarnjeg ludila. Prvi je ciklus naslovljen „Invokacija klaustrofobije“ i u njemu odbačeni subjekt, opkoljen zidovima i raznim drugim ogradama i zagradama, doživljava gotovo šizofrene metamorfoze svoga tijela i duha, pretvarajući se u ljudske i neljudske kreature. U drugom ciklusu pod nazivom „Invokacija retrospekcije“ subjekt pokušava smiriti mahnitost današnjice dozivanjem prošlosti, intimnih slika i mitova, no prošlost i sadašnjost opet se sudaraju u potpunoj vrtoglavici svijesti, a sve završava i kozmičkim bunilom. Treći je ciklus „Invokacija egzistencije“, u kojem subjekt nastavlja još žešće prozivati društvo puno tektonskih moralnih poremećaja i kojekakvih opakih mutacija (nafta, nuklearni otpad, klišeji, lažni napredak, „mljevena mladost“ itd.), ali sada problematizira i smisao poezije u isušenom svijetu. I ona je oboljela od kojekakvih dijagnoza, a pjesnik prelazi u autodestrukciju, u strahu da ne izgubi posljednji obrambeni štit.

Staviti ove kompleksne pjesme u neki stilski kontekst nije nimalo lako. Pjesme su velikim dijelom ekspresionistički rasap, duboko subjektivna i fluidna stvarnost bez (impresionističkoga) sklada i harmonije. U ovoj se zbirci kidaju sve konvencije i sve se izopačuje pred nadolazećom vizijom civilizacijske katastrofe. Premda su tipični ekspresionistički motivi tjeskobe i užasa temeljni poetski glasovi, Freslov je izraz iznimno osebujan i leksički ornamentiran, za razliku od većine ekspresionističkih pjesnika. Ove su pjesme pune raznorodnih stilskih igara pa i paradoksa i oksimorona koji nas podsjećaju na nadrealističke slike, na ona bizarna spajanja nespojivog (tako u ovoj poeziji kišobrani skaču na glavu sa znojnim rukama, subjekt ustaje prekriven tračnicama itd.). U pjesmi „Invokacija dadaizma“ subjekt doziva i dadaistički besmisao, pa piše: Treba mi nešto da mi ništa ne zatreba / invokacija dadaizma nije šala / nego priziv apsolutne nadmoći / nad znanjem o kojem ništa ne znam.

Umjesto spoznaje, logike i jezičnih konvencija, Fresl je oslobodio podsvijest u stanjima melankolije, bunila i agonije, pretvarajući čak i apstraktne fenomene u osjetilne. No u svojoj snažnoj ekspresivnosti pjesnik zna biti itekako profinjen, liričan, a njegova su preobraženja, unutarnja i jezična, toliko višeznačna da je zapravo riječ o poetskom kaleidoskopu, o igri percepcije, u kojoj se sve rotira, miješa i mijenja.  

U svim ciklusima lirski subjekt (koji govori u prvom licu, ali se obraća i drugima) iznutra vrišti, izlazi iz vlastita tijela, komada se, prelazi u druge oblike postojanja, odvaja i duh od svoga tijela. Pjesnik iskrivljuje zbilju proročanskom snagom zbog opake infekcije licemjerja koje napada svijet ne samo pojedinačno, nego i čovječanski. Stoga je ova poezija intimistička ispovijed, ali i katastrofična vizija civilizacije oboljele od „halucinogenih“ sastojaka za bolji život i kolektivne hipnoze u društvu forsiranog napretka. Iznimne metafore, hiperbole i brojne druge figure stalno kidaju logičke veze između svijesti i stvarnosti i razaraju suvislu sintaksu, a polazište je uvijek zbilja, dočarana brojnim sintagmama poput „pučine tračeva“, „kiča ulova“, „plićaka osude“, „praznih pohvala“, „precijenjena postojanja“ itd. U silovitoj imaginaciji i iracionalnosti javljaju se i razni paradoksi čula i radnji (npr. oslijepio sam na okus ili mahao sam žlicom umjesto olovkom /pokušavajući napisati zalogaje). Agonija i očaj glavna su stanja subjekta koji pokušava postojati, ali se do kraja zbirke stalno okreće oko svoje osi i rastače se do zadnjih atoma, izobličuje se, mutira do uvijek novih psihopatoloških stanja. Čak mu i rekviziti postaju nadrealistični („proteinske olovke“, „kalorične pretpostavke“ itd.)

Cijela je zbirka gromoglasni vapaj za uravnoteženjem, no subjekt se stalno sudara sa svojim vizijama, sa stvarima i pojavama, zalutao u nekim nedefiniranim međuprostorima i međuredcima infantilna svijeta. Taj zamah ludila i fantazije jest i egzistencijalan, i esencijalan, i metafizički, pa nema utjehe u dekonstrukciji svega vidljivog i nevidljivog. No pjesnik, iako koristi slobodan stih, ipak oblikuje pjesmu u strofe, jer mu je itekako stalno do forme, do gradnje pjesme unatoč razgradnji svakoga smisla.

U ciklusu „Invokacija klaustrofobije“ pjesma „Zidovi“ započinje strofom: Progutao sam žbuku / i pretvorio zube u zidove / jezik je tukao po njima / pokušavajući doći do zraka. I ljudi i stvari, odnosno živo i neživo, u stalnom su (ne)suglasju. Pjesmu „Istina“ započinje totalnom dezorijentacijom u urbanom svijetu nametnutih kodova i šifri. Tako subjekt pjeva: Miješam eliksir buđenja / Sa bezbojnim sokom nesvijesti / Izbijam si zube poljupcima / Dok usnama pišem Morseovu abecedu. U pjesmi „Rubikova kocka“ subjekt pokušava sastaviti kocku, da bi, nakon pomne kombinatorike, sve stranice postale jednobojne, što simbolizira uzaludno konstruiranje smisla u globalnom uniformiranom svijetu. U pjesmi „Samokritičnost“ napisat će: ošamućen precijenjenim postojanjem / postao sam hiperproduktivan, što aludira na fanatičnu brzinu života koji nam obećava slobodu i moć, a zapravo nam stvara strah, grč i nemoć. Jer postojanje nema cijenu, a precjenjuje se i mjeri novcem.

U drugom ciklusu „Invokacija retrospekcije“ pjesnik svoju melankoliju često zaodijeva u mitske slike, katkada se poistovjećuje s nekim mitskim junacima (npr. Polifemom), a mitove stavlja u današnji kontekst u kojem se davni heroji minoriziraju i karikiraju, a priče o razlogu i svrsi postaju još besmislenije. U ovom ciklusu mnogo je pjesama u kojima se pjesnički glas obraća ženi, no ni ljubav nema više romantične atribute, nego prelazi u nerazumljive jednadžbe, neki ludi algoritam, u skladu sa općim egoizmom. Nastavlja se isti stil razaranja smisla svijeta i sintakse, a teme se još više šire, od intime do nebeskih tijela. Pjesnik i dalje udara u sve lažne ideje i ideologije kao npr. u pjesmi „Prolaznost“: Plastični anarhisti / zamotali su trule ideologije / u vodenu vrećicu / i razgradili je u sljedećim maškarama.

U trećem ciklusu „Invokacija egzistencije“ zatvara se krug besmisla, tako što se svim dosadašnjim preokupacijama dodaje i tema poezije koja također postaje upitna u carstvu unosne banalnosti. Tako će u pjesmi „Poezija“ u jednoj strofi napisati: dolazi li hermetičnost iz jezika / ili smo probušili smisao pirsingom, a pjesmu će završiti stihovima: zbog silnih kredita / poezija je prodala jezik / i pretvorila tajne dnevnike / u nikad crnije tržište.

I u ovom ciklusu mnogo je aluzija na bezumnu sadašnjost, pa čujemo „zveket planiranih optužbi“, pred nama je „atomski čovjek“, osjećamo „prijeteća pera“, „zaudarajuću prazninu“ itd. Subjekt ponekad upada u potpunu letargiju i žudi vlastitu dematerijalizaciji u svijetu agresivne disharmonije i nijeme samoće.

Fizičko i metafizičko, prošlo, sadašnje i buduće, stvarno i umišljeno, opipljivo i sanjano, klasično i trivijalno, sve ostaje obgrljeno u nebeskoj kraljevini apsurda, pa će tako u pjesmi „Svrbež“ pjesnik reći: Nebeski čvorovi / nisu postali gordijski / Kraljevi kraljevstva nebeskog / Pokušavaju rasplesti ozonski omotač.

Nije lako napisati ovako sveobuhvatnu zbirku sa rasponom tema od antike do tehnokracije, od tržišne ekonomije do metafizičke prolaznosti, nije lako udružiti toliko različitih oscilacija u skladnu zbirku koja, unatoč kaosu, ima prepoznatljiv stil, nadrealističan i rafiniran, „freslovski“ stil. Ovom zbirkom mladi pjesnik definitivno se uspinje na hrvatski pjesnički panteon, kao vrsni (raz)graditelj misli i riječi.

Lada Žigo Španić

Bilješka o autoru


Tin Fresl rođen je 31. srpnja 2003. u Zagrebu. Studira filozofiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje je stvaralaštvo započeo u srednjoj školi koju je pohađao u Jastrebarskom. Sudjelovao je na državnoj smotri „LiDraNo“ 2019. i 2020. godine. Objavio je zbirku pjesama Vitezovi okruglog smisla 2021. godine. Pjesme su mu uvrštene u književni časopis Riječi i književni časopis Poezija. Sudjelovao je na tribini Društva hrvatskih književnika „Bez cenzure“ i u projektu Knjižnica grada Zagreba „Preporučili su mladi, pročitajte“ te u raznim poetskim radionicama.

Vanjske poveznice

https://www.facebook.com/share/nFR4mofPi2Hyb2Jz

https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4437083/proglaseni-najbolji-radovi-na-natjecaju-na-tragu-pjesnika-prvo-mjesto-tinu-freslu-iz-jastrebarskog-i-pjesmi-cemer

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Published on by biakovaKomentiraj

JEDAN OD NIKOJIH

Mladen Jurčić

Urednica: Zorka Jekić

Design korice: Nediljko Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP): Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 350 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-65-1

Maloprodajna cijena: 30,00 €

JEDAN OD NIKOJIH Mladen Jurčić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 350 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-65-1

30,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Knjiga „Jedan od nikojih“ zbirka je neobičnih, maštovitih priča s područja fantastike, znanstvene fanatastike, pa i žanra strave i užasa, koje se dotiču najzanimljivijih tema suvremene znanosti, jer govore o paralelnim svjetovima, neslućenim dimenzijama, mogućem dolasku izvanzemaljaca, kao i o čudesnim pretapanjima naše zbilje i drugih mogućih, nepoznatih nam stvarnosti. Priče u ovoj knjizi tim se temama bave upućeno, postavljajući pritom zanimljiva filozofska i egzistencijalna pitanja, a istodobno su dinamične i napete, pa čitatelju pružaju nesvakidašnji, jedinstven doživljaj.

Književnici su se žanrovima fantastike, znanstvene fantastike i „horrora“ često služili da bi na posebno dojmljiv način progovorili o svijetu koji se sve brže mijenja, a pritom je sve razlomljeniji i nestabilniji, o tehnici koja napreduje takvom brzinom da se pitamo hoćemo li je uopće moći nadzirati, ali i o dubinama ljudske unutrašnjosti. Današnji čovjek sve više zapada u osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, dezorijentiranosti i besmisla. O takvim ljudima govore i priče u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od njih više ne zna je li ljudsko biće, ili je izvanzemaljac koji je zalutao na Zemlju, drugi ne zna je li živ ili mrtav, pa luta među tajanstvenim dimenzijama, dok je treći doslovno izgubio svijet, kao što se gubi novčanik, ili mobitel, jer njegov svijet je preko noći iščeznuo, a on se budi u pustoj nigdini kojom, sudeći po glasanju koje do njega dopire, lutaju zastrašujuće zvijeri i nema nikakvih putokaza.

Kao i današnji čovjek uopće i ti likovi nastoje pronaći nekakav putokaz u ljubavi, osjećajnosti, ustrajnosti, hrabrosti i u nekim još preostalim vrijednostima kojih se grčevito drže.

Pred maštovitog pisca znanstvene fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju, a autor ove knjige vrlo vješto koristi te mogućnosti, pa nesvakidašnjim događanjima, ali i zanimljivim razmišljanjima čitatelja zaokuplja od prve do posljednje stranice.

Pogovor

Književna vrst fantastike i znanstvene fantastike piscima je često vrlo uspješno služila za raščlambu nekih vidova stvarnoga svijeta i pojava u njemu, a  isto je tako bila korisno i snažno sredstvo za prikazivanje stanja i komešanja u dubinama slojevitog ljudskoga bića. Tom književnom vrstom služili su se mnogi autori kad su komentirali pojave i gibanja u svijetu oko sebe. Sjetimo se Orwella i njegove knjige „1984“, u kojoj sjajno prikazuje svu apsurdnost, zaslijepljenost i pogubnost ideologija kakve se često pojavljuju, agresivno se namećući, pa iako obećavaju još neviđeni boljitak u stvarnosti zapravo sve dublje srozavaju svijet. Sjetimo se i Kafkine priče „Preobrazba“, gdje pisac, služeći se fantastičnim slikama, sažeto i potresno ocrtava ljudsku otuđenost, usamljenost i nepripadnost ne samo kaotičnom svijetu, nego i obitelji, dakle svom najbližem okruženju.

Pisci su često posezali za dojmljivim, živim, na najbolji način “pretjeranim” slikama iz oblasti fantastike kako bi ukazali na apsurdnost nekih odnosa i smjerova u vrlo složenu svijetu. Francuski redatelj Jean-Luc Godard na samom početku svog znanstveno fantastičnog filma “Alfaville” ukazuje na živi, ponekad bajkoviti pokušaj tumačenja kaotičnog svijeta fantastičnim slikama. Glavni protagonist, koji će poslije zapadati u brojne fantastične situacije, na početku filma obraća nam se tvrdnjom: “Stvarnost je previše složena za usmeno kazivanje, a legenda joj daje takav oblik da može u svijet.”

Već su drevne legende, kao i bajke, sadržavale poveću dozu fantastike i nevjerojatnih događanja, a mnoge od njih vrlo su uspješno oslikavale neke vidove kaotičnoga svijeta i burne ljudske unutrašnjosti.

Vrlo je teško i zamorno opisivati neprestana previranja u svijetu, kao i nemirna gibanja i proturječnosti unutar dubokoga, iznimno složenoga ljudskoga bića. Možda to ne bi bilo ni moguće imalo sažeto izvesti da nema legendi, bajki i slika s područja fantastike, koje su piscu dragocjeno oruđe.

Imalo dublja, misaonija, senzibilnija osoba uistinu se teško snalazi u suvremenom svijetu u kojemu nekad ključne vrijednosti ubrzano blijede, osipaju se i iščezavaju, nebitno postaje bitno, pa čak se čini da ono što smo oduvijek smatrali najvažnijim odrednicama našega bića sve više blijedi i nestaje, ne samo bez ičega što bi te ključne odrednice moglo zamijeniti, nego nam se umjesto toga pružaju posve oprečne ideologije, koje blago rečeno nisu dio našega senzibiliteta i naših najdubljih težnji.

Zato se u današnjem čovjeku često javlja osjećaj samoće, uzaludnosti, nepripadnosti, izgubljenosti i besmisla. Takvi su često i likovi u pričama objavljenima u ovoj knjizi, pa protagonist jedne od tih priča više ne zna je li ljudsko biće, ili smeteni izvanzemaljac, koji je zalutao na zemlji, dok drugi ne zna je li uopće živ ili je mrtav, pa sad luta među tajanstvenim dimenzijama. Treći lik iz ovih priča doslovno je izgubio svijet, kao što izgubimo novčanik ili mobitel, jer kad se jednog jutra probudio vidio je da je svijet jednostavno iščeznuo, a on se našao u pustoj nigdini gdje nema nikakvih putokaza, a njome, sudeći po zastrašujućoj rici, lutaju krvožedne zvijeri.

Svijet oko nas sve je razlomljeniji i nestabilniji, a njegova puka tehnička strana tako je uznapredovala da se sa zebnjom pitamo možemo li je uopće nadzirati, ili će ona zavladati nama. Dubine ljudskoga duha i osjećaja ubrzano postaju sve manje važne i mjerodavne, čini se da su osuđene na posve rubna područja, pa je paradoksalno da čovjek još uvijek uporno i neutaživo čezne za smislenošću, ljubavlju, sređenošću, jasnoćom, za iskazivanjem svojih najdubljih osjećaja u interakciji s drugima, u prisnim, osobnim doticajima, izvan hladnih “društvenih mreža”. No sve te njegove težnje danas su zapostavljene, gotovo smješno zastarjele. Zato imalo misaonomu, osjećajno prostranijemu biću više nisu dovoljni takva “realnost” i unutar nje isprazna, često infantilna komunikacija, pa upravo danas raste važnost (znanstvene) fantastike kao književne vrste, jer je od svih književnih smjerova najmaštovitija i u najvećoj mjeri spekulativna. Kao što je francuski pisac Huellebecq rekao u svom eseju o Lovecroftu, više nas previše ne zanimaju priče o “čovjeku”, jer ljudsku psihologiju, osobine i mane uvelike je “pokrila” književnost prošlih stoljeća. Sad nas najviše zanima mogućnost duhovnog i osjećanog preživljavanja čovjeka, pod stalnim prijetnjama i kaotičnim mećavama tehnički sve naprednijega, a istodobno sve nestabilnijega svijeta.

Osim što nas zabavljaju i nude nam prostor za najširu spekulaciju, fantastična i znanstveno fantastična književnost (u koju spada i žanr “horrora”) omogućuju nam da zaronimo u dubine svog bića, da istražimo njegove svjetle, ali i najmračnije strane, naše tjeskobe, bojazni, duboke strahove, ali i težnje, čežnje i svjetla nadanja. Pitamo se, primjerice, hoće li ikad biti moguće putovanje kroz vrijeme, izleti u budućnost, ali i u prošlost, gdje bi nam se, između ostaloga, pružila prilika da ispravimo svoje inače neispravljive zablude i životne pogreške, neiskorištene mogućnosti, nepromišljeno odbačene ljubavi itd. Protagonist jedne priče u ovoj knjizi dobije priliku da upravo takvim tajanstvenim putovanjem kroz vrijeme dvaput proživi svoj život i njegove mogućnosti, pa iako to ne završava baš slavno za njega, bila bi to jedna od najznačajnijih prilika koja bi se pružila ljudskoj vrsti. Još  je jedno pitanje možemo li upravo putovanjem kroz razne dimenzije dobiti priliku za novo, usavršeno postojanje, možemo li svoj život, kroz njegove vidove u raznim dimenzijama i kroz nove, ostvarive mogućnosti što bismo ih ondje pronašli, dovesti do najbolje inačice nas samih i naših bića, obogaćenih spoznajama i prosvjetljenjima s tih višedimenzionalnih putovanja, jer takve su nam spoznaje posve nedostupne u našoj oskudnoj i često jalovoj stvarnosti.

Zbog svega toga pred maštovitog pisca fantastike postavljaju se mogućnosti što ih druge književne vrste ne posjeduju. Mnogi veliki književnici, kako u prošlosti (primjerice E. A. Poe i Guy de Maupassant), tako i u naše doba obilno su se koristili sredstvima i pogodnostima žanrova fantastike, znanstvene fantastike i horrora kako bi nam na posebno dojmljiv način prenijeli svoja viđenja svijeta, slojevite ljudske unutrašnjosti, pa čak i (ponekad upravo proročka) viđenja budućnosti. Takvih zanimljivih pokušaja nije nedostajalo ni kod nas, a i ova moja knjiga skromni je doprinos takvim nastojanjima.

                                                                                               Mladen Jurčić

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU Darko Orešković

Published on by biakovaKomentiraj

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU

Darko Orešković

Urednica: Zorka Jekić

Lektorica: Dunja Tokić

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 152 str.

Format: A5

ISBN 978-953-8375-62-0

Maloprodajna cijena: 15,00 €

STVORITELJ U LOŠEM DRUŠTVU Darko Orešković

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 152 str. Format: A5 ISBN 978-953-8375-62-0

15,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

ZAVODLJIVA OTUDENOST

Stvoritelj u lošem društvu novi je roman znanstvenika i književnika Darka Oreškovića.

Darko Orešković je pisac čije je glavno zanimanje znanstvenik na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Stručnjak je u području neurofiziologije s više od pedeset relevantnih znanstvenih radova. Objavio je četiri romana: Odrastanje (1999), Obitelji s ljubavlju (2001), U potrazi za izgubljenim satom (2009), i Anđeo smrti / Roman o snajperistu (2019). Uspješan je kao znanstvenik i kao književnik.

Glavna tema romana Stvoritelj u lošem društvu je otuđenost u suvremenom društvu. Snažna je to i duhovita kritika i naše sredine. Mjesta i likovi su gotovo prepoznatljivi. I dok su otuđenja iz doba Kafke, Orwella, Sartrea ili Camusa mračna i depresivna, otuđenje u ovom romanu je naizgled poput zavodljive igre. Dovoljno je uključiti ekran kompjutora i zaroniti u virtualni svijet. Istog trenutka umrežen si s čitavim svijetom. Otvaraš stranice s internetskim sadržajem, dopisuješ se s ljudima s najudaljenijih zamislivih mjesta našeg planeta, igraš raznorazne video igre, skakućeš s teme na temu, letiš poput pčele s cvijeta na cvijet. Ali, isključivanjem ekrana ta čarolija i uzbuđenost virtualnog druženja odjednom nestane i ti se pretvoriš u većeg samotnjaka od bilo kojeg Kafkinog lika. A da se to ne dogodi, samo ponovno uključiš ekran kompjutora.

Tako je i s glavnim junakom romana, mladim čovjekom, koji živi uobičajenim i očekivanim životom pripadnika srednje građanske klase, pomalo suhoparno i bez pretjeranih emocija. Škola, diploma, posao, obitelj. Ali uz tu uobičajenu kolotečinu, odlazeći u svijet interneta rađa se i njegov alter ego koji je sve samo ne život visokopozicioniranog službenika u kolotečini života. Gotovo bi se moglo reći da se radi o dva junaka koji žive u odvojenim svjetovima, stvarnom i virtualnom.

Radnja u virtualnom svijetu odvija se poput stripa, a galerija likova nalikuje na junake iz Alana Forda s puno humora, pa i crnog, s puno ironije, pa i autoironije, tako da otuđenost postaje gotovo nevidljiva, a lutanje internetom pretvara se u uzbudljivu avanturu. Kako glavni junak sve češće bježi od relevantnih tema u virtualni svijet, u njemu raste pritisak kao što se povećava pritisak i u Papinovom loncu. Tlak u loncu sve više raste i čini se da je na kraju eksplozija neminovna. Hoće li do eksplozije doći u životu glavnog junaka ili neće, to će čitatelj doznati u ovom romanu. Našeg junaka u stvarnom životu pokreće gotovo sterilna rutina. Svakodnevni odlasci na posao, posjet roditeljima četvrtkom, priče djetetu prije spavanja i pohađanje razno raznih dječjih aktivnosti. Odnos prema supruzi je također površan. Taj prilično sumorni život junaka, prikazan je s puno humora u odnosima glavnog junaka sa svim članovima njegove obitelji.

Kako su virtualni i stvarni svijet dva sasvim različita svijeta, tako je i glavni junak potpuno drugačija osoba u virtualnom svijetu za razliku od osobe u stvarnom svijetu. Koja od tih osoba je stvarna, možda je pitanje koje bi svaki čitatelj trebao postaviti sebi, nakon što završi svoju višesatnu plovidbu stranicama interneta.

Roman Stvoritelj u lošem društvu je slojevit i koherentan. Likovi su iznijansirani. Autor vješto osvjetljava probleme današnjeg čovjeka: bijeg od slobode, otuđenost od prirode. Jezik u djelu je mješavina znanstvene jezgrovitosti i svakodnevnog žargona čime se potencira ironija i sarkazam. Tekst je prohodan i intrigantan.

Roman potiče na promišljanje i nadam se da će pridonijeti svijesti o važnosti istinske ljudske komunikacije i dostojanstva osobe.

Rana verzija romana Stvoritelj u lošem društvu, pod naslovom Tko ako ne ja od 112 prijavljenih rukopisa ušla je u finale (među 5 naslova) natječaja za V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2018. godine.

Zorka Jekić

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Published on by biakovaKomentiraj

RUKE U SVEMIRU

Alka Pintarić

Urednica: Zorka Jekić

Recenzent: dr. sc. Ljubomir Radovančević

Design korice: Božidar Bekavac Basić

Priprema za tisak (DTP)

Nediljko Bekavac Basić

dominikmons@gmail.com

http://www.nediljkobbasic.com

Uvez: Tvrdi

Broj stranica: 64 str.

Format: 19×16 cm

ISBN 978-953-8375-33-0

Maloprodajna cijena: 16,00 €

RUKE U SVEMIRU Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi Broj stranica: 64 str. Format: 19×16 cm ISBN 978-953-8375-33-0

16,00 €

Natrag

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

NOVA FAZA U POETSKOM STVARALAŠTVU ALKE PINTARIĆ

Iako se nova zbirka Alke Pintarić RUKE U SVEMIRU, većim dijelom pjesama u prozi, uz Sokratov moto „Znam da ništa ne znam“ (krajnje skromno!), dosta razlikuje od ranijeg autoričina opusa, jer odmakla je vidljivo dalje u svojem sazrijevanju do punog uzleta, autorica i opet ostaje sebi vjerna.

Na tragu svojeg talenta riječi traži i nalazi nove puteve u svojoj pjesničkoj maturaciji, a intonacija sakralne intencije i provenijencije – ljubav prema raspetom i svevišnjem Gospodinu, prožima, kao i ranije, i ove izvorne stihove, iako ne i u istom diskursu, narativu i podtekstu kao u ranijem autoričinu opusu. U njima se Alka predaje Bogu i njegovu Sinu, premda Ga ponekad ne razumije (Sjena života), dok Duh Njegov vije i bdije kao Gospodar nad cjelokupnim Alkinim pjesništvom.

Filozofijskom sadržajnošću autorica ispituje nebesko ozračje, zastaje pred nespoznatljivošću Univerzuma i neuhvatljivošću Sve-vremena koje je jedno od ključnih, kardinalnih riječi zbirke. Vrijeme! Stoji li vrijeme, a mi idemo, ili mi stojimo, a vrijeme ide, ili objektivno postoji samo sada (hic et nunc), a sve ostalo mi dodajemo? Vječno pitanje!

Pjesnikinja se pita i o smislu svojeg vremena koje je transparentno i transcendentalno, izvan pamćenja i onkraj iskustva (Moje vrijeme), spominje i vrijeme poznih godina (Cvijetu), vrijeme putovanja do Božjeg šatora – ono nesta i nasta; tu prepoznaje Njegovo, Božje vrijeme i moli da joj bude dano kako bi stigla do cilja (Do Šatora Tvoga); vrijeme mistično, kontradiktorno, bezvremeno, nesamospoznajno. Ima i uzaludno vrijeme (Mistično vrijeme) i vrijeme puno bure u interpersonalnim nesporazumima (Lutke na koncu), jednostavno – vrijeme naših dana s kojim se borimo za smisao i u kojem jesmo.

Još jedna prevažna riječ u zbirci, zasebno od vremena, jesu oči, raskošna oda očima, a, nadasve, njihov refleksivni odjek! Njima je posvećena pjesma Oči moje umorne, ali oči svevideće, ključna karika u nastajanju cjelokupne zbirke. No, kako ne gledamo samo očima, tu su misli, intelekt, um i razum, emocije, jednom riječju duša, gledanje i srcem i dušom, Alka je razradila mnogostruke veće vidike, višu slojevitost očiju, cijeli spektar viđenja, mudrovanja, gledanja na stvari iz svih uglova, rakursa, u kadrovima, u kompletnoj sceni i mizansceni. Treba tu pjesmu pročitati (kao uostalom i cijelu zbirku) da se osjeti oživotvorenost i virtuozitet obilno bogate ekspresivnosti ove pjesnikinje, moć njezine percepcije i obrade zamijećenog. Maestralno izvodi pjesničke zaključke u sažetku svojeg viđenja, imaginacije, vizualizacije, projekcije, racionalizacije, pomaka eks i in-kluzije, post i ‘ad hoc’ sažimanja svijeta, života i bitka.

Pjesnikinja se susreće i s tijelom (Tijelo) – ‘tijelo raskošno, tijelo moje!’ A uzeše joj ga da se poigraju njime (Iz bolničke sobe), tijelo klonulo (Sraz vremena) i načeto (Novo bogatstvo), izmučeno tijelo, koje broji otkucaje vremena (Pogrešan korak), tijelo koje nosi kao teret (Milost) ali kojeg sluša i ono nju i koje posvećuje zaboravu (Moć duha).

Mnogo se još takvih riječi provlači kroz zbirku (cvijet, starost, san, Bog, grijeh, Duh, dah) koje autorica posredno reinterpretira i analizira u poetskom narativu; postoje simboli, aluzije, nadasve zanimljive i izvorne metafore što stvara brojne asocijacije u poetskim vrtlozima i mirnim vrutcima, pobuđuje široke prispodobe, primisli…

One perpetuiraju, izranjaju, vrte se pred čitateljem u raznim misaonim predodžbama, oblicima i vidovima, bivaju metabolizirane i utrošene u pjesmama kroz maštu, želje, stvarne i zamišljene prostore, kroz mnogobrojne živuće likove, kroz raznovrsne prigode i istinite događaje današnjeg burnog vremena. Alka ima i dva zanimljiva oksimorona u dvije zanimljive pjesme ‘tamna svjetlost’ (Balada o crnoj svjetlosti) i ‘pitoma divljina’ (zadnja pjesma zbirke), ta unutarnja, nesavladiva proturječnost u samom razmatranom pojmu (contradictio in adjecto, kao, na pr. – okrugla kocka). Autorica analizira i potragu za identitetom (Razapete misli), spominje i djecu prirode: galeba, mačku, pticu, fenomene atmosferilija: kišu i drugo (O galebu, mačku i rastanku) – dok jednu pjesmu (Ratnici) posvećuje i ratu, njegovoj iracionalnosti i apsurdu koji je, heraklitovski, u univerzalnom smislu riječi ‘otac svemu’, gdje se u jednom morbidnom danse macabre-u pljuje na nebeski, Božji dar života. Pjesma iznosi sav besmisao rata, svu manipulativnost vladajućih moćnika nad žrtvom i paradokse ratnika, u mobilnom perpetuumu po inter i intra-nacionalnim kriterijima ‘panem et circenses’ (kruha i igara).

I na kraju, osvrnimo se malo i na ritam koji pjesmu nosi i koji je neophodan u svakoj pravoj poeziji kao i u muzici.

U Alkinoj lirici ritam je u visoko mimetskim modusima što ima utjecaja na stih. Njezina je lirika rod u kojem, poput ironijskog pjesnika, predočuje i ironijsku srž pjesništva i svojem čitateljstvu, naoko, okreće leđa. U Alkinu pjesmotvorstvu može se čuti metrički, prozni ili semantički ritam, može se prepoznati i ritam pjesme u prozi – meditativan, teže prepoznatljiv u prvi mah pa i diskontinuirani ritam, što izranja iz podudarnosti zvukovnog procesa. Surađujući godinama s brojnim muzičarima, kod Alke se očituje i stremljenje ka razvijanju i zamršene kontrapunktske strukture kao i nastojanje da se preformiraju i simplificiraju ritamske strukture, da bi se riječima dala istaknutija pozicija kako bi se dobilo na glazbenoj intonaciji. Pjesničko djelo Alke Pintarić ima sve karakteristike moderne poezije, i to ispovjedne, i nosi autobiografsku formu. Alkini su motivi simboli u svakom vidu  i vidiku i verbalne jedinice u djelu njezine umjetnosti; slijedi ritmove svijesti i asocijacije, a svojim metonimijama omogućuje da se jedan pojam zamijeni drugim; rabi neobične autohtone riječi kao – opečaćen, pohlepnik, zatornički, zvukovlje, tihoća, lažnost… a prepoznaje se i po svojem ranijem opusu i stilu (a ‘stil je čovjek’, kaže Buffon) koji je u mnogome intoniran vjerskom tematikom, kao i po projiciranom stilističkom vezivanju.

skraćena verzija recenzije

dr. Ljubomira Radovančevića