Botanika i tropjesma sasvim je posebna zbirka pjesama ugledne zadarske književnice Mirjane Mrkele. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pažljivo strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referenci na knjige, autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika. Botanika i tropjesma sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji čitatelji uživat će u tom grozdu metafora koje svoju potku imaju u svijetu literature, one europske, svjetske, i iz susjednih zemalja, dok će ostali čitatelji također naći ovaj prvi, igrivi sloj, čudesne mitopoetike u kojima se nalaze i dijelovi naracije, dijalozi te kraće pjesme umetnute u veće cjeline. Riječ je o visoko simboliziranoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija, religija i to na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika u kojoj je upravo biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igri riječima, kroz povezivanje nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlost, referiraju na poetike ostalih pjesnika koji su svoju inspiraciju nalazili u Mediteranu. Ujedno ovo je i iznimna antiratna poema, kritika uskogrudnosti i nacionalizma, na suptilan način, a poruka je da istinska ljubav sve nadjačava:
„isparat ćemo kalendare islamske/kalendare gregorijanske i julijanske“.
Tropjesma je pak inspirirana, kako i sama autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali i o samodefiniranju, samo rađanju sebe same kroz jezik koji je senzualan i sadrži u sebi „znamenje od meda i mlijeka“. I to jest smisao, stvaranje vlastitog jezika, koji je odmaknut od pravila patrijarhata i koji omogućuje autoricama da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne samopripovijesti i identitete. U tome je, kroz svoju poemu Botanika i tropjesma, Mirjana Mrkela posve uspjela.
Prepustiti se čitanju ne znači uploviti u superiornost, niti nam čitanje kao psihološki proces otkriva književni ideal prošlog ili našeg vremena. Čitanje je osamljenički trzaj duše u koju navire senzibilitet novog bića koji se ostvaruje fenomenom jezika. A onda je to kretanje jezika usredsređeno u maštovitim slikama, u kreativnom mlazu osebujnog izvorišta u kojem se poezija oslobađa u tjeskobi, u ushitu. Jer pjesnik je onaj koji kontemplacijom imenuje čaroliju žudnje i svjetlosti, to nedefinirano mnoštvo osobnih svjetova:
(…) „Pustila sam da me nose riječne struje,/ da me kiše uzmu maglama iznad vodâ/ i ponovo izliju u mora.“
(Nekoć bijah more)
Poezija dopušta srh različitih sloboda i oživljava svoj stvaralački dinamizam; blagodat stvarnog i nestvarnog, kad nestvarno postaje čarolijom žudnje i svjetlosti. A upravo to nam donosi osebujnu liriku pjesnikinje Meri Grubić:
(…) „tvojim sam očima gledala/ kako na te vreba svjetlost dana,/ i skoro sam umrla od žudnje/ gledajući kako suncu nudiš/ svoju golu put.“
(Alea iacta est)
I naslovi ciklusa potiču bajkovitost imaginativne radosti, kad intelektualizam metafore osmišljava unutarnja neba što promiču neuhvatljivu čaroliju koja je govor poezije, a prelijeva se poput Aurore Borealis. Nadahnuti naslovi ciklusa simboliziraju problem bitka i problem energije, varirajući temu ljubavi koja je bezgranična i osporavana, tjeskobna i pritajena:
„Jedno poslijepodne na crvenom trgu
Materijalni dokaz besmisli
Trenutak prije nego li je došlo zlo
Rat je bio čist
Vječita nedužnost je ne misliti
Kasno proljetni desant cvijeća
Proroci“
Pjesme Žudnja i stid, Materijalni dokaz besmisli, Alea iacta est, Iskupljenje u pustinji, Pokušavajući napisati sonet o smrti, Prozori duše, Vječita nedužnost je ne misliti, Brnistra, Djetinjstvo, Prabaka Zemlja, Vrata u dnu hodnika, Nameće se misao da je patnja dar – promiču raskoš i bijedu života, okus praznine, susret dvaju samoća, senzibilitet boli:
(…) „Ništa se ne odupire u meni,/ sve polagano klizi ka dnu,/ samo se bol pokušava zadržati/ u mrtvom tkivu,/ radi vlastite opstojnosti./ Bol je jedino sjećanje na prošlost.“
(Rat je bio čist)
Mudrost poetske ravnoteže je stvaralački čin a osvijestiti se stvaralački znači pronaći komponente koje daju tome smisao. Paradoks je upravo u kontrapunktu, jer nema boli bez radosti koja joj prethodi:
(…) „U svakoj patnji je skrivena radost/ i radost je time veća,/ kao što je i svjetlost blještavija/ kad izrudi iz mraka.“
(Prosinac)
Poetski senzibilitet pjesnikinje Meri Grubić inspirira. Ona je zagledana u otajstvo svijeta i ne dopušta da je taj svijet „pomete“ uzimajući joj ono što je podatna iskrenost njezine imaginacije. Neočekivane poetske sintagme unutarnjeg neba slika su vječitog nemira. Ravnodušnost svijeta zahtijeva promišljanje da bi prostori u kojima jesmo i koji nas okružuju bili izvor slobode, a ne uzmicanja:
(…) „Zar sve oko mene ne svjedoči/ kako ljepota iziskuje napor,/ makar jest u prirodi stvari.“
(Nameće se misao da je patnja dar)
Mit o Demetri i njezinoj kćeri Perzefoni simbolično je sjećanje na bespomoćnost čovječanstva, mjera ovisnosti od bogova. A nagodba sa suncem je maštovita himera.
Naslov ciklusa Jedina nedužnost je ne misliti obol je poštovanja prema znamenitom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi. „Ljubiti je vječna nedužnost/ a jedina nedužnost je ne misliti“, simboličan je paradoks ovoj knjizi pjesama: Demetra se nagodila sa suncem, jer ova poezija misli i nije nedužna, niti to želi biti.
Ljerka Car Matutinović
Putovanje oko žive svjetlosti
Tko može zasluženo govoriti o koraku koji dijeli umjetnost od drugih stvari? Tko briše liniju koja razdvaja ljepotu od stvarnosti? Po kojoj se cijeni smrtnici uzdižu do nebeske svjetlosti nadahnuća? Kako s pouzdanjem vrednovati, je li se djelo zapravo lišilo nježnih boja beznačajnosti, kako bi obzore pretvorilo u istinu, žuč u ljubav, a riječ u poeziju?
To su pitanja na koja ne znam odgovoriti. Možda ugledni književni kritičari odgovore s uvjerenjem, uzimajući u obzir brojne kriterije razvrstavanja, brojne pojmove koji određuju.
Ali znam reći kako ova knjiga, izrađena riječima poput zlata, preobražava pojmove i uzburkava osjećaje.
Meri Grubić vodi sa sobom, nas žene, čitatelje oko žive svjetlosti, bez velova, bez izgovora za koje se stihovi tvrdoglavo drže, gole, otkrivene, izložene, odijeljene od straha, poništavajući sve sporazume i konvencije, čak i one usmjerene na poeziju ili stil pjesnika.
Možda bismo mi žene u nekom drugom svijetu trebale biti vlastite majke, kako bismo u potpunosti naučile bitne pojmove života i smrti. Ako ne, ostaje nam spoznaja o krvi i mašti i ljubavi. A naše kćeri, majke jednog dana, također nam pripadaju, kaže autorica na tako divan način, ne kao naše, nego bivajući svoje zajedno s nama, na mjestu gdje su rođene, tijelu utrobe koju nastanjujemo i gdje se sve događa.
Sve što se događa među nama/ i što će se ikada dogoditi, / dogodit će se u utrobi. I našim majkama također pripadamo na tom njihovom mjestu, tijelu utrobe koju nastanjujemo, sve do dana u kojem odlaze ili u kojem će otići, oduzimajući nam to pripadništvo, koje se više neće vratiti.
Demetra štiti onu koju obožava cijelu vječnost i Čovjeku nudi tajnu zemlje, ali prije toga prevrnut će svjetove u potrazi za Perzefonom, kroz šume i doline i planine, bez predaha, jer ju je izgubila. Mit je stvorio knjigu, naznačio put, izumio zrcala, odsjaje i posljedice. Ali upravo je nadarenost Meri Grubić, njezino izvorno umijeće spravljanja poezije bića i smišljanja svih boli u stihovima i brojnih pobjeda, ono što je stvorilo djelo.
Za Auroru, njezinu kći, za sve kćeri, za sve žene, autorica nas vodi sa sobom, kao da je golema ptica osvijetlila nebo, kružeći, nebrojeno se vraćajući i idući naprijed, na krilatom putovanju, zamamno se uvijajući oko nepomične i sjajne, vrtložne svjetlosti. Ili kroz njezinu prabaku, majku majki, izgubljeno lice sudbine, onu ‘visoku pojavu’ koja je ‘širila svoje ruke prema nebu’.
Proslavimo onda, poput Pana u gaju, okruženi mirisima ‘vinove loze i ambrozije’, novu viziju nove umjetnosti koju nam donosi ova knjiga. Proslavimo vijest o ljubavi koju ona kazuje, ispreplečući riječi kao nježnosti, kao svjetlost, sa svojim bojama dana, sa svojom mrklinom noći, sa svojim istinama, uzvišenim darom muze. Proslavimo istinsko mjesto riječi, svjetleći suprotstavljenih, koje žive zajedno s idejama koje prenose. Proslavimo glazbu riječi, istinsko mjesto stihova. Proslavimo istinu, umjetnost.
Paula Leal da Silva, književnica
i veleposlanica Portugala u Zagrebu
A viagem em torno de uma luz viva
Quem poderá, com merecimento, falar do passo que dista entre a Arte e outros assuntos? Quem aclara a linha que separa o belo da realidade? A que preço se elevam os mortais à luz celeste da inspiração? Como avaliar, com precisão, se a obra de facto se despiu das cores suaves da insignificância para transformar em verdade os horizontes, em amor o fel e em poesia o verbo?
São perguntas a que não sei responder. Talvez os afamados críticos literários repliquem com convicção, atentos muitos critérios de classificação, muitas noções definidoras.
Mas sei dizer que este livro, trabalhadas as palavras como ouro, metamorfoseia conceitos e tumultua o sentir.
Meri Grubic leva-nos consigo, as mulheres, os leitores, em torno de uma luz viva, sem véus, sem pretextos, a que os versos teimosamente se agarram, nus, descobertos, expostos, arredado o medo, destruídos todos os pactos e convenções, mesmo os que visam a poesia ou o estilo dos poetas.
Talvez nós, as mulheres, precisássemos, num mundo outro, de ser mães de nós para totalmente aprender as noções essenciais da vida e da morte. Não sendo, resta-nos o saber do sangue e da imaginação e do amor. E nossas filhas, mães um dia também, pertencem-nos, diz a autora de tão bela forma, não como se fossem nossas, mas sendo suas connosco, no lugar onde nasceram, o corpo do ventre que habitamos e onde tudo acontece.
‘’O que sempre aconteça entre nós, será num ventre que acontecerá’’. E as nossas mães também pertencemos nesse lugar seu, o corpo do ventre que habitámos, até ao dia em que partiram, ou em que partirão, levando de nós essa pertença, que não mais regressará.
Deméter protege quem a adore por toda a eternidade e ofereceu ao Homem o segredo da terra, mas antes, transmoveu os universos em busca de Perséfone, por florestas e por vales e por montanhas, sem descansar por que a perdeu. O mito gerou o livro, indicou o caminho, inventou espelhos, reflexões e consequências. Mas foi o talento de Meri Grubić, a sua original arte de confecionar a poesia dos seres e de inventar em versos todas as mágoas e muitos triunfos, que criaram a obra.
Por Aurora, sua filha, por todas as filhas, para todas as mulheres, a autora leva-nos consigo, como se um pássaro enorme alumiasse os céus, volteando, copiosamente retrocedendo e avançando, numa viagem de asas, em torno de luzes fixas e preclaras, rodopiando, revirando-nos, luxuriosamente. Ou então por sua bisavó, mãe de mães, a face perdida da ventura, essa ‘’figura alta’’ que ‘’espalhava suas mãos para o céu’’.
Celebremos, então, como Pan na floresta, rodeados do aroma ‘’das vinhas e de ambrósia’’ a visão nova da arte nova que este livro nos traz. Celebremos a notícia de amor que ele conta, enleadas as palavras como se fossem afetos, como se fossem luzes, com as suas cores de dia, com o seu negrume de noite, com as suas verdades, o sublime dom da musa. Celebremos o justo lugar das palavras, luminosamente justapostas, convivendo com as ideias que transportam. Celebremos a música das palavras, o lugar certo dos versos. Celebremos a verdade, a arte.
Mario Bilić je član Društva hrvatskih književnika. Njegove pjesme i stil su prepoznatljivi i izvorni. Pjesma je kratka i nabijena sadržajem, bliska je antičkim kratkim vrstama koje su gajili grčki i rimski autori, posebno od rimskih autora Katul i Marcijal. I ova je zbirka na tom tragu, štoviše nekoliko pjesama je komunikacija s umjetnicima prošlih vremena, pjesnici: Katul i Horacije (Katulova vjera, Savjet Horaciju), Petrarca (Petrarcini soneti), likovni umjetnici (Leonardova večera, Michelangelo i Mojsije, Van Goghovi Suncokreti), glazbenici (Ravelov Boléro).
Autor je zbirku posvetio svojoj sestri Marijani (Nebo je tvoje); pjesme su razdijeljene u sedamnaest cjelina u kojima se osim naprijed navedenih pjesama i komunikacije s umjetnicima prošlih vremena osvrće na svakodnevicu, bilo obiteljsku (Ja i Bernarda), bilo svoju osobnu (Sve mu je), bilo društveno-političku – ciklusi: Pjesme o lavovima i Socijalno osiguranje, bilo intimno-ljubavnu, ciklus pjesama: Jednostavne ljubavi i na kraju Opis naslova Bijela vatra sa završnim dvostihom
Kad gori ta vatra,
govori duša.
(Ivan Bekavac Basić)
BILJEŠKA O PJESNIKU
Mario Bilić rođen je 27. ožujka 1963. u Imotskom. Osnovnu školu završio je u Prološcu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, Srednju upravno-pravnu u Splitu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost. Objavljivao je u mnogim listovima, časopisima i kniževnoj periodici. Piše pjesme, pjesničku prozu i književne kritike.
Nagrađivan je i odlikovan. Pjesme su mu izvođene na Hrvatskom radiju i televiziji. Zastupljen je u zbornicima, leksikonima, monografijama, antologijama, enciklopedijama i školskim udžbenicima. O njegovim knjigama objavljeno je oko sedamdeset recepcijskih jedinica.
Dragovoljac je Domovinskog rata i ratni vojni invalid. Umirovljeni je djelatni časnik (satnik) Hrvatske vojske. Član je radnik Matice hrvatske, počasni član IMOarta i UHD-a Imotski sokolovi. Član je UHDDR-a, HVIDR-e, Hrvatskog časničkog zbora, Hrvatske Uzdanice, Zdruga hrvatske obrane Nikola Šubić Zrinski, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Udruge Zavjet, HKD-a Napredak, Jutra poezije, Hrvatskog kulturnog vijeća, HKD-a sv. Jeronima, HAZU za dijasporu u Baselu, Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Kratke priče Kate Lendić skupljene u zbirku Razbucana dota govore o onim svakodnevnim stvarima koje nas muče od rođenja pa do smrti, a to su rađanja, odrastanja, ljubavi i nevjere, ženidbe i udaje, radovi svake vrste i zanati, starost i odlazak, a sve začinjeno politikom i mudrovanjima. Kata nastavlja na priče svog zavičajca, poznatog književnika Ivana Raosa. Tu možemo naći one svježine i bezazlenosti kao i u Vječno nasmijanom nebu, ali i teme koje Ivan obrađuje u sljedeće dvije knjige svoje trilogije, Žalosni Gospin vrt i Smijeh izgubljenih djevojaka, kao i u njegovim kasnijim pripovijetkama.
Autorica se već potvrdila u svojim prethodnim knjigama pripovjedaka: Lijeva-desna, jedan, dva, Gradsko kulturno središe, Vrgorac, 2011. i Pura – šampanjac, kavijar – varenika, Vlastita naklada, Vrgorac, 2012., a ova knjiga naslovljena Razbucana dota nastavlja na duhovit i vrlo domišljat način u kratkim prozama prozboriti o našoj svakodnevici. Iako treća po nastanku, kasnila je s izlaženjem, te je autorica u međuvremenu objavila još tri knjige: Divljino moja, nježna, baršunasta, Matica hrvatska: Ogranak Čitluk, Ogranak Vrgorac, 2014., Tkanica snova (poezija), Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2017. i Ogrtač od paučine (poezija), Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2019., tako da je ovo šesta knjiga naše spisateljice.
Autorica je rođena na početku druge polovice dvadesetoga stoljeća (1951.) i u svojim kratkim biografskim podatcima naznačuje da nije počela pisati tako kasno, nego da je uhvatila vremena u zadnjih nekoliko godina srediti svoje rukopise te da ih tek sada objavljuje. I to je istina, što možemo osjetiti iz sadržaja samih knjiga i količine pripovjedaka i pjesama koje je do sada objavila i koje nam podastire i u ovoj novoj zbirci.
Kad se pročita jedan stih, jedna pjesma, jedna zbirka pjesama, kao što je ova koju smo upravo pročitali, Polusvjetla i smamnosti Alda Vinka Gladića, obični se čitatelj pita, što je pjesnik htio reći, a jedan profesor, kad bi mu student počeo govoriti o tome što je pjesnik htio reći, prekidao bi ispit i slao studenta na popravni jesenski rok. Da ne bismo naljutili našeg profesora, mi ne ćemo pitati što je pjesnik htio reći, radije ćemo se pitati o čemu je pisao, kako je pisao ono što je napisao, kada i zašto (eventualno) je pisao baš ono i onako kako je napisao. Razmišljati o pročitanom nije zabranjeno. Time ne niječemo činjenicu da nam nešto nije skriveno i da se s nama pjesnik nije igrao skrivača. Uostalom, u književnoj kritici je uvijek secondo i gusti, po ukusu književnih kritičara koji vedre i oblače književnom scenom, tumačenjem i vrjednovanjem književnih djela, oni odlučuju kome će dodijeliti Nobela, Nazora, Pullitzera, Gjalskog itd.
A da bismo izbjegli Scilu strogog profesora i Haribde raznih modnih trendova u književnoj kritici, mi ćemo tražiti ključne riječi i znakove koji će nam poslužiti kao muzički ključevi (violinski i bas) u razumijevanju tematike i stila onoga što smo pročitali, pa ako treba još jednom pročitati ono što smo već jednom pročitali. No krenimo redom tragom ključnih riječi i znakova koje nam je autor svijesno ili nesvijesno posijao u svojoj zbirci.
O čemu je pjesnik pisao, jasno je rečeno na samom početku: Seksualna involucija/ porod od tmine zagrebačke. Običnim jezikom rečeno riječ je o ljubavnoj lirici. Za taj sloj čitanja imamo dakle uputu na prvoj stranici i vodič na mnogim stranicama u vidu kineskog ideograma “žena” (Cherchez la femme! je francuski izraz koji ovdje poprima semilošku formu.) U ovom slučaju postoji ipak jedna nijansa: pjesnik kaže seksualna, dakle više putena nego platonska, involucija, a ne revolucija, introvertirana, zatomljena. To je više bio nagon, kemija, hormoni na početku 20-ih godina života.
Umjesto da ovdje govorimo o sudaru provincije i metropole, o kulturnom šoku i sličnim sociološkim temama, radije ćemo posegnuti za usporedbama (i utjecajima) kako se to često radi u književnoj kritici. Tim povodom dvije napomene: nije riječ o usporedbama u pravom smislu, kao što je rekao očajni Ovidije: Scilicet exemplis in parvis grandibus uti/ haec facies Troiae quando deleta fuit; niti o utjecaju na našeg pjesnika. Riječ je samo o asocijaciji, trenutnoj, autora ovih pogovornih redaka. Prva asocijacija bi bila Patnje mladog Werthera, prvijenac Johanna Wolfganga Goethea, rođenog u Frankfurtu, na studiju u Strasbourgu. A kineski ideogram nas navodi na pomisao da je Aldo, verbo-tonalni, učio kineski iz čisto profesionalnih razloga, pripremajući se za svoju misiju u Kini, o kojoj nema govora u biografiji. Znam da je profesor Petar Guberina pregovarao s kineskim vlastima 70-ih godina prošlog stoljeća iz mog jedinog susreta s njim u jednom hotelu kojeg se imena više ne sjećam, ali znam da je bio u ulici grada Rennesa, u kojem je on redovito odsjedao za svojih boravaka u Parizu. Profesor se upravo bio vratio iz Kine. Ne znam je li se ta suradnja ostvarila, ali nam je Aldo ostavio podatak da se na tome radilo, i to u pjesmi “Jutarnja gimnastika” u zbirci Igrišće i puti naokolo (str. 66). Pjesma je čak i datirana i locirana, Žman, Zadar – kolovoza 1977, a početak III. stavka glasi: Jutarnja gimnastika -/napredak u kineskom – /dijeta u lektiri –
A kako je pjesnik napisao ono što smo pročitali? To je pitanje stila i forme. Prva primjedba je da su to slobodni stihovi, bez interpunkcije (raskid s tradicionalnom poezijom) te da su mu forme raznolike: od soneta “Ne kiši 24. travnja”, kratkih (gotovo haiku) formi, poezije u prozi do vizualne, grafičke poezije “Neka se potroši neka se raspe” , gdje jednorječni stihovi tvore kaskade: neka se skonča
………………………………………………….mjesec
…………………………………………………………rijeka
………………………………………………………………..bunar
…………………………………………………………………………….vrulja
……………………………………………………………………………………..put
kao najava onog što će se nazvati “Gladićev grafizam”, metoda rehabilitacije gluho-nijemih, objavljeno na francuskom i talijanskom jeziku (Le graphisme phonétique, Il grafismo fonetico).
Po ovim i ovaknim osobinama povjesničari književnosti svrstavaju pojedine pisce u pokrete, pravce, generacije. Mi bismo u tom smislu Alda Vinka Gladića svrstali u tzv. razlogovce, skupinu mladih pjesnika koji su se okupili oko časopisa Razlozi (1961-1966).
A kako je Gladić nešto stariji od njih (rođen 1934.) a njegova zbirka počinje 1955. godine, mogli bismo ga smatrati njihovih prethodnikom, pretečom. Ovo tvrdimo, a da nismo još pronašli nekoga tko bi Gladića smjestio bilo kamo.
U raznovrsnosti pjesničkih formi vidimo mladog studenta kroatistike (ondašnje jugoslavistike) na praksi na Parnasu. Bile bi to njegove godine naukovanja pa nas opet podsjeća na Naukovanje (Lehrjahre) Wilhelma Meistera od istog onog njemačkog klasika iz Strasbourga i Weimara. Rekosmo podsjeća, a ne uspoređuje. Jer, Goethe je živio od pjesništva, a usput se bavio znanošću; Aldo Vinko Gladić se bavio znanošću i njezinom primjenom na vrlo osjetljivom humanom području, a pjesme je pisao usput. To je bitna razlika koja svaku usporedbu čini suvišnom.
Još jedan ključ nam pjesnik daje i to u samom naslovu, Polusvjetla i smamnosti da bi u rukopisu još tome dodao “polutmine zagrebačke”, a u već navedenom stihu smo pročitali “porod od tmine zagrebačke”. “Polusvjetlo”, “polutmine”, “tmine”, daleko bi nas odvela raščlamba, semantička i politička, ovih ključnih riječi pa ćemo posegnuti za jednom ilustracijom i uvesti jednu “srodnu dušu”, ne spominjući više onoga na koga nas ovo srodstvo podsjeća.
Ilustraciju nalazimo na jednoj slici koju je 4. ožujka 1954. napravio “jedan od braće Brkana”. Na njoj je pet mladića vice-maturanata koji su slavili prvi spomen hrvatskog imena u ispravi kneza Trpimira. Na poleđini slike napisali su pisaćim strojem 4. III. 842. – 4. III. 1954. Trinaest mjeseci kasnije ta je slika pri jednom pretresu u Preku dospjela u ruke Udbinih istražitelja. Tu sliku nalazimo u knjizi Tražili smo svjetlo u tami našeg doba (2003.) Dušana Kučine, jednog od onih s humka u ruševinama zadarskog foruma. U toj knjizi se spominje i prijatelj iz razreda Vinko koji je s autorom knjige podijelio 1.000 dinara, koje je dobio od jednog svećenika preko njegove sestre, a njihove školske kolegice. Ključ za čitanje ove zbirke pjesama nalazi se, dakle, na humku ruševina starog rimskog foruma u Zadru, s rotondom sv. Donata i zvonikom sv. Stošije u pozadini. A najviši na tom humku je upravo Aldo Gladić, do njega je Vlatko Smoljan i Mile Klarić; čuče Krunoslav Mašina i Dušan Kučina. Sve budući ljudi “od pera” (osim Vlatka Smoljana, o kome nemamo nikakvih podataka). U toj knjizi nalazimo pojedinosti o velikoj raciji u zadarskoj gimnaziji, u prosincu 1954. godine, nakon što se u WC-u pojavio grafit koji je Udbu jako zanimao, kao što su je zanimali rukopisi učenika iz susjednog razreda: svatko je morao na Udbi ispisivati sporni grafit – sve bez rezultata. A onda je 16. travnja 1955. Udba upala usred maturalnog plesa u kavani “Central” i odvela Krunoslava Mašinu i pratila reakcije njoj sumnjivih maturanata koji su ostali na plesu.
Tih godina velik je bio promet u hodnicima na trećem katu zgrade zadarskog Suda i u famoznoj sobi broj 25. Udba je bila smještena na katu iznad Okružnog suda. Simbolično, nalozi dolaze uvijek odozgo! Tamo su se pisale optužbe i presude. “Ciljana populacija” bili su učenici zadnjih razreda srednjih škola. Povijest Golog otoka zabilježila je neke posljedice tog prometa u spomenutim hodnicima zadarskog suda.
S tim zadarskim dojmovima Aldo je nakon mature otišao na studij u Zagreb. Dovoljno razloga za hermetizam i “pojmovnu nekomunikativnost”. Ti će dojmovi Alda pratiti još dugo u životu. Ako tome dodamo i njegove stihove: Hrvatska najtiša/rastočena u otoke/samuje na grebenima/u starom moru/ zbog kojih je neimenovani časopis bio zabranjen, kao što to čitamo u Wikipediji, postat će nam jasniji autorov bijeg u ljubavnu poeziju. Zato je on bliži razlogovcima (1961.-1968.), od kojih je stariji (rođen 1934.), nego krugovašima (1952.-1969.) kojima je bliži po godinama. Odatle i njegova “refleksivna i intelektualna poezija”.
Vjekoslav Ćosić
BILJEŠKA O PJESNIKU
Aldo Vinko Gladić rođen je 1934. u Žmanu na Dugom otoku. Studirao je hrvatski i talijanski jezik i književnost u Zagrebu, diplomirao 1962., a magistrirao 1974. godine s temom iz primijenjene fonetike Neophodni uvjeti za razvoj dobrog govora.
Po završetku studija vrlo brzo započeo je suradnju s prof. Guberinom u Centru SUVAG koji ga je poslao u svijet sa svojom verbotonalnom metodom za rehabilitaciju gluhonijeme djece i odraslih. Prva postaja bila je u Liègeu u Belgiji, a slijedili su Bruxelles, Toulouse, Pariz i mnoga mjesta Italije, s naglaskom na Genovu, Rim i Palermo. Predavao je u Danskoj, u Kanadi, zemljama Magreba, u Izraelu i Palestini, na Madagaskaru i Réunionu, francuskom Martiniku, na otoku Guadalupe u Meksiku, u Brazilu u Rio de Janeiru itd.
Posvuda je formirao i educirao pedagoške ekipe za uvođenje verbotonalne metode zagrebačkog SUVAG-a. Posvetio se i vlastitim istraživanjima i proučavanju uvjeta za razvoj dobrog govora te je s vremenom u verbotonalne discipline unio svoju novinu – fonetički grafizam i finu motoriku prstiju.
Svoju metodu, koja je pobudila veliki interes pedagoških ekipa i medicinskih ustanova koje su s njim surađivale, nazvao je Metodo verbotonale – Grafismo fonetico (Verbotonalna metoda – Fonetički grafizam).
Gladićeve knjige Fonetički grafizam i Prsti čitaju objavljene su u Italiji, u Torinu 1980. (Grafismo fonetico Ed. Omega Torino 1980., Le dita leggono. Ed. Omega, Torino 1982.), iako su izvorno smišljene i napisane na francuskom (Graphisme phonétique Ed. Labor – Nathan, Bruxelles 1982. i Les doigts lisent – Ed. Labor-Nathan, Bruxelles 1983.).
Knjige su prevedene na brojne jezike – na talijanski, francuski, flamanski, danski, španjolski, arapski, hebrejski, brazilsko-portugalski i japanski, u brojnim pedagoškim ekipama škola u kojima je boravio tijekom godina, a koje su primjenjivale verbotonalnu metodu u radu s gluhima.
Gladić se bavio i indoeuropskom-hrvatskom jezičnom problematikom; s toga područja objavio je u Zadarskoj reviji stručnu raspravu – Izraz “pasja vira“.
Objavio je dvije knjige pjesama: Operativno područje mog blagovanja (Poseban otisak iz Zadarske revije broj 2 i 3 1978. – prozne crtice), Igrišće i puti naokolo – izdanje Književni krug Zadar, 1982. i Bruncha-Krug, Miroir oblique – ed. Saint Germain des Prés, Pariz 1975. na francuskom jeziku.
Krajem pedesetih godina u jednoj kratkoj pjesmi poistovjetio je viđenje svog siromašnog kršnog otoka, koji svojim jugoistočnim krajem ulazi u najgoliji Kornatski arhipelag, s viđenjem čitave Hrvatske, što je zaključio stihovima:
Hrvatska najtiša
rastočena u otoke
samuje na grebenima
u starom moru.
Časopis je zabranjen radi rasplakanosti nad Hrvatskom, koja je u to vrijeme sretno živjela u samoupravnom socijalizmu te mu je zadugo onemogućeno objavljivanje, što ga je obeshrabrilo te tek danas posmrtno – pjesnik je preminuo 2018. u Parizu – objavljujemo njegovu zbirku, koja je završena još davne 1965. godine.
Riječ ljubav u hrvatskom jeziku obuhvaća mnoga određenja. Mi želimo u ovom osvrtu uzeti pojam u što većem njegovu opsegu jer ćemo tako najbolje obuhvatiti stvaralaštvo pjesnika Marka Anića. Taj najširi pojam sažet je već u Bibliji kad se kaže – Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samog sebe.
Naš pjesnik stoga u zbirci Ogledalo mira počinje s ljubavlju prema Bogu (Bog nas dragi zove, Gdje stanuje moga svijeta Gospodar?), Isusu Kristu (Moj Isuse, hvala ti za sve!) i njegovoj majci Blaženoj Djevici Mariji (Blažena Djevice, Majko naša sveta), ali i stvorenju, ljudskom biću koje nije postiglo veliki ugled u društvu već je sirotinja (Sirotinjo, i Bogu si teška), te prirodi (O, svjetlo moje). Taj je ciklus naslovio Klanjam ti se.
Drugi ciklus posvećuje Domovini i ljudima u njoj (O lijepoj našoj) u kojemu je osim pjesama posvećenih ljepotama domovine (Moja domovina, Samo Bog zna zašto je tako lijepa moja Hrvatska, Povijest ne pamti tu slogu Hrvata, Prijatelju, dođi u Hrvatsku moju) riječ i o ljudima koji pronose glas o njoj u svijetu (Hvala tebi, Teodore; Dobro došli, naši Vatreni; Evo naše Janice) te poziv Hrvatima da ostanu na rodnom ognjištu (Ostanite ovdje).
Treći ciklus O rodnome kraju posvećuje svojem rodnom Kruševu (A Kruševo moje, Moje Kruševo, Moja njiva, Dugačka se zove, Pjesma o Velebitu, Zrmanja i Sava, Bukovica moja, Dugo nisan bije u mom rodnom kraju, Dalmacija moja), i majci (Moja majka, zvali smo je baka).
Četvrti ciklus U mom novom kraju posvećuje mjestima u kojima je radio i našao novi zavičaj. To su: Zagreb i Sesvete.
Peti ciklus Među dvije rijeke opisuje Međimurje.
Slijedi šesti ciklus Vremenske mijene u kojemu autor promišlja vrijeme i utvrđuje Ne znam što je vrijeme. Na vrlo duhovit način postavlja duboka filozofska pitanja o nama i vremenu. Zatim promišlja o godišnjim dobima – proljeću i jeseni. Posebno je zanimljiva pjesma o smokvi u Zagrebu (Nisam sigur je l’ vlajkinja ili bodulica) i razgovoru o protoku i razumijevanju vremena u starom i novom zavičaju.
Sedmi ciklus donosi pjesme o susretu u vremenu i prostoru s osobama koje on prepoznaje i prihvaća kao prijatelje. Stoga taj ciklus i nosi naslov Moji prijatelji.
Osmi ciklus Ljepota žene govori o osobnim susretima i unutarnjem doživljaju pojedine žene (Snježana se zove, Hercegovka naša, Otišla je, Tvoja ljepota, Ima jedna žena, meni najdraža, Sreo sam je, Tvoje oči drage).
Dakle, naš je pjesnik obuhvatio ljubav. Prema Bogu, prema bližnjem i sebi, te ljubav prema prirodi i na kraju ljubav prema ženi kao sebi najbližoj osobi koja izaziva najjaču emocionalnu odanost i predanost dvaju ljudskih bića.
***
Recimo i nekoliko riječi o Anićevu građenju stihova. Autor se oslanja na uobičajene stihove u desetercu i osmercu, ali na osobit način. Ne robuje formi već od ritmičkih cjelina iz tradicionalnih stihova gradi osobito kvalitetne stihove, tako da imamo i jedanaesterce, dvanaesterce i sl. U očekivanim desetercima – četiri plus šest slogova on produžuje drugi dio u osam slogova jer mu je potreban npr. atribut uz imenicu.
A pitoma, / mala brda ukrašena
Od voćnjaka/ i vinove loze.
Prijatelju, / pričaj malo tiše.
Čini mi se / Mura nešto jače diše.
(Gdje je Međimurje…, str. 92.)
Drugi dio deseterca u prvom i četvrtom stihu poslije odmora proširuje za dva sloga te imamo dvanaesterac. Sasvim bi lijepo ta dva stiha glasila kad bi bili izostavljeni pridjev mala i zamjenica nešto. Dakle:
A pitoma, / brda ukrašena
Od voćnjaka/ i vinove loze.
Prijatelju, / pričaj malo tiše.
Čini mi se / Mura jače diše.
Također razbija cjelinu deseterca ubacujući uobičajene narodne zazive, npr.: dragi puče: I tamo ti,/ dragi puče,/ svi bicikle voze. Deseterac bi lijepo glasio: I tamo ti /svi bicikle voze.
Možemo reći da izvrsno osjeća ritmičke cjeline i da mu je prirođeno stvarati stihove bez velikog napora.
***
Jezik pjesama je hrvatski štokavski, ali je nestandardan. Prožet je štokavskom ikavicom, a gramatički oblici su često nestandardni i jako obilježeni Anićevim zavičajem sela Kruševa u Zadarskoj županiji. Možemo reći da sustavno glagolski pridjev radni u muškom rodu završava na -a, umjesto na -ao: sprema : spremao, doša : došao, čuva : čuvao, itd.
Posebno treba istaknuti da glagolski pridjev radni glagola biti u m. r. ne glasi bio, bijo, bija, već bije, kao i glagola vidjeti, ne glasi vidio, vidijo, vidija, već vidije („prvi put sam vidije nespretnoga divijega pivca“, Uspomene iz mladosti moje, str. 94.), te od kȕpiti : kȕpije umjesto kȕpio (= skupljao, str. 65.). Umjesto umro imamo umra (str. 24.).
Futur prvi glagola na -ći bilježi: doću, proću umjesto standardnog bilježenja doći ću, proći ću.
Rječnik je prožet u pjesmama o starom zavičaju riječima koje nisu dio hrvatskog standardnog rječnika: oklen, mrgilj, višt, škrilja, lumbrala, vuštan, bljuza, traveša, jašmak. Npr.
„Uvijek je u crnom vuštanu
I još nosi bljuzu i travešu.
Na glavi joj jašmak bijele boje.
To je nošnja Bukovice moje.“
(Bukovica moja, str. 62.)
Jezična analiza pjesama zahtijeva posebnu raspravu, a ovdje su samo naznake da se čitatelj može snalaziti u pjesmama.
***
Pjesme preporučujemo čitateljima svih uzrasta i svih stupnjeva obrazovanja. Pjesme zrače neposrednošću i ljubavlju prema Bogu i njegovim stvorenjima: ljudima i njihovim ostvarajima, prema prirodi i njezinim zakonima, prema ljepoti svijeta koju može osjetiti čisto srce.
sa zadovoljstvom sam pročitao i Vašu drugu knjigu, pisanu s teretom iskustva, a s lakoćom dosjetki i asocijacija. Premda ne koristite neku narativnu strategiju niti, pogotovo, anegdote i čvrste likove, uspijevate održati zanimljivost i gipkost širokoga raspona. Duboko introspektivni, a opet tako komunikativni i prirodni, doista imate dar evokacije i stvaranja živih prizora (pogotovo, dakako, u ambijentu Islama Grčkoga, s dubokim povezivanjem s prirodnim mijenama i tokovima).
Ne samo što Vam je rječnik bogat i sintaksa živa nego uspijevate dobiti blagu, poluironičnu intonaciju, koja cjelini daje posebnu uvjerljivost.Istina, držite se više nego impresivnih orijentira, od Montaignea do Tolstoja, ali pritom niti imitirate niti parafrazirate nego nalazite vlastito mjesto bez pretenzija neumjerena nadmetanja.Uostalom,i sam naslov Vaše knjige zaslužuje odjek iznuđena podsmijeha, a oblik knjige također govori o skromnosti (ili bar intimističkoj dimenziji). A propos: šteta je što su kiparska djela na dvostrukim stranicama „nečitljiva”, a zaslužuju pažnju i tipološki dobro odgovaraju Vašoj analitičkoj portretistici. Ne samo da niste iznevjerili razinu Desničine tradicije, nego ste je na poseban način produžili.
S najboljim željama i srdačnim pozdravima
Tonko Maroević(Pismo je upućeno autorici nakon čitanja njezine knjige Ako ikad ostarim)
Biakova's Website 