SANJAR
Zorka Jekić
Uvez: Tvrdi uvez
Br. str: 100
Format: A5
Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)
Uvez: Tvrdi uvez
Br. str: 100
Format: A5
Zorka Jekić: Sanjar
Biakova, Zagreb, 2018.
Nova knjiga Zorke Jekić, nakon tri prethodne zbirke (Ruka pored ruke,1995., Svemir diše, 2002., Tišine, 2009.) odlikuje se osebujnim senzibilitetom kojim dominira prigušena strepnja, bojazan i naglašeno stanje tjeskobe, ali u isto vrijeme javlja se otpor zlovremenu, neko esencijalno buntovništvo i naglašena želja da se pretrpi i ne odustaje od života: „ Život je žilav / obećavajući / izmiče / neukrotiv / neuništiv.“ (Život)
Lijep, bezbrižan život je doduše himera, jer pjesnikinja zna da: “Pohlepa putuje ulicama poput sablasti / nemilosrdno obuzima i proždire“, no, ipak ne treba odustajati od „dragocjenosti opstanka“. (Život)
U Zorkinom Sanjaru snovi se ljuljaju na morskim valovima, lelujaju na vlatima trave, samuju na pustim pašnjacima, sumanuto koračaju bučnim ulicama i odsutno sjede ispred malih ekrana. Homo sapiens u svemu tome kao da je izgubljen, kao da se podvrgava diktatu moćnika koji nudeći bolji život oduzimaju volju za njim, tako da se jedinka osjeća „poput ptice u kavezu“ i kreće posvuda, a nigdje ne stiže: „Krenuo je svuda, / stigao nigdje. / tražio svemir, / a izgubio sebe.“ (Tražio je svemir).
U svemu tome, pjesnikinja traži protutežu u cvatu prirode. Priroda daje snagu bivstvovanju i treba joj se prepustiti, uživjeti se u njenu raskoš življenja, u neponovljive mirise, u sjaj boja, u neprekinuti zvuk mora i urlik nenadmašne bure:
„Povija stabla / urla u krošnjama / fijuče između krovova / uvlači se u kapute / zaustavlja dah / čisti krajolik / ledi suze / bura.“ (Bura)
U stihovima Zorkinim priroda živi punim životom, neukrotiva je i snažna pa i onda kad je rane, ona se uspravlja. Jer, kaže pjesnikinja: „spoznala je jedna mudra žena, / jer ona stvara i rastvara / bez nas ili s nama, / sve poravna.“ (Ništa nije jače od prirode)
Naravno, svemu tome daju smisao pjesnici. Oni se penju za riječima i silaze k njima u dolinu. Poput Sizifa mučno se penju i ne odustaju. Slova ih „poput sjene prate“. To bogatstvo motiva i tema Zorka je znala uobličiti u dinamičnim, živim stihovima u kojima se naizmjenično događaju živahni daktili i zaigrani jamb: „Živimo / s riječima u riječima od riječi / u bojama s bojama od boja. / Zajedno.“ (Zajedno)
Ako u nekoj zbirci ima desetak dobrih, uvjerljivih pjesama, onda je ta zbirka zavrijedila objavljivanje, smatraju neki. Zorkin poetski kontrapunkt funkcionira između raskoši prirode, pejzaža i ravnodušnosti neljudskog, nehumanog što gazi iskonski ljudski osjećaj za slobodu, umjesto koje moćnici nam nude „apokaliptička svratišta“. Sve bi se, dakle, poetski proriče Zorka, moglo pretvoriti u „izložbe pustoši“. Hoće li se to zbiti ovisi o nama: “Slika jede jezik, / istina se zamutila. / Prebivamo u carstvu virtualnosti. / U apokalističnim svratištima / suvremeni nomadi posjećuju izložbe pustoši. (Apokaliptička svratišta).
Pjesnikinja Zorka Jekić filozofkinja je po zvanju. Njezina filozofska stajališta priklonjena smislu i snazi razuma funkcioniraju u njenoj poetici osmišljenih bdjenja kao svojevrsni kontrapunkt. Introvertirani stihovi dužih pjesama umirujuće se naginju konciznim haiku stihovima u kojima dominira zrelost i smiraj emocija kao na dovršenom slikarskom platnu:
„U tišini moje sobe / ljetno predvečerje / na bijelom zidu / igrom sjena pozdravlja / odlazeću danju svjetlost.“ (Ljetno predvečerje).
Knjiga pjesama Sanjar, Zorke Jekić, lijepo je opremljena i obogaćena predgovorom Meri Grubić Videc (Nježno ruho snova) i pogovorom Darije Žilić.
(Vijenac MH, Zagreb, br. 660, 20. lipnja 2019.)
NJEŽNO RUHO SNOVA
O pjesništvu Zorke Jekić
Meri Grubić Videc
Od svoje prve zbirke Zorka Jekić, ne razmećući se, polako i nježno gradi pozornicu gdje će smjestiti svoj osobiti i osobni svijet. Taj svijet je ostario već u djetinjstvu. Taj se svijet izdaleka čudi onome što je odavna naslućivao. Taj svijet vječno i iznova gradi spoznaju na onome što je davno vidio i upisao u svoju matricu. Scenski prostor Zorke Jekić blag i tih kao, što je i ona sama; davno viđeni likovi, davno odsanjani snovi, ucrtani u stvarne i zamišljene krajolike na njezinoj mapi, u kojima se ona svaki put ogleda, kao u zrcalu iz kojeg raste čežnja, nova i čista. U njenoj poeziji sve sanja i iz tih snova raste i buja kao ljetno voće… Ona tiho korača po livadama, udiše miris cvijeća, silazi niz stepenice u mekoj, baršunastoj noći, priželjkuje zagrljaj, naslućuje i ljubi… Ona ne bježi nikuda, čeka, prepušta se toploj tami, nezaštićena i čeznutiljiva.
Iz žamora djetinjstva, kroz uske staze i šumske proplanke bukolikih i smirenih predjela raste i pupa njezina mladost i njezina mudrost, mudrost zrele i ozbiljne pjesnikinje i djevojke- žene koja nikada ne žali ni za čime, koja se svemu divi, ustrajno i strpljivo. Ona je ta što ima razum za sve predožbe svijeta, i ganuće za sve ono s čime se sretne. Njezin svijet je radostan i onda kad to nije. Ona je uporna i dosljedna u svojem neprestanom vraćanju snoviđenju i sreći. U zbirci Svemir diše Zorka Jekić pjeva: “…sutra ću opet / koračati / istom ulicom / i snivati / iste snove.” U istoj zbirci na jednom mjestu kaže: “… obuzima me / bol koja se ne izgovara”. I zaista, ako pjesnikinja ikad osjeća bol, ona o njoj šuti.
Ima nešto u njezinu biću, a tako i u njezinoj poeziji što nikada ne dopušta osjećajima da prijeđu mjeru, što ih stalno čini da se drže uspravno na rubu neke zamišljene crte dostojanstva, da odzvanjaju poput tihe i svečane glazbe, daleko od bilo koje žalosti i muke. Pjesnikinja se nikada ne tuži. Ona samo promatra svijet, uranja u njega i zatim se vraća natrag čista i osnažena. Ispod tanke kore leda, iz nje bukti strast koja grglja kao grotlo vulkana, ali iznad površine tek se naslućuje. Iza svake uzavrele kretnje, kovitlaca žudnje, na kraju čeka umirujuća, filozofska misao. Svaki njezin pokret ima svoj smiraj u okamenjenoj mudrosti, jednako kao što pjeva u pjesmi Otisci svoje zbirke Tišine: “…Kiša briše tragove. / U našim dušama ostaju otisci.”
U zbirki pjesama naslovljenoj Sanjar, Zorka Jekić je odlučila pokazati kako putem kojim ide nije prestala sanjati, a što više sanja, to više ima potrebu sažimati svoje misli, jer za nju poezija nije tek puko govorenje bez smisla; tu se ona raskriva prema vanjskom i pušta izvanjski prostor u sebe. Puštanje vanjskog u izvanjski prostor i prožimanje izvanjskog vanjskim, ono je iz čega pjesnikinja crpi svoju umnost. U pjesmi Napuštena dolina ona sažima misao do jasnoće haiku forme: “Gola stabla grle magle, / vlaga se uvlači u korijenje. / Napuštenu dolinu prekriva sumrak. / Tišina pritišće.”
Tko jednom popije vodu na izvoru mudrosti, vječno se vraća po nju, jer nijedna voda nije slađa i ljepša od te. Gotovo da se radi o nekoj vrsti “odgovornosti” prema spoznaji bitka. U kantovskom duhu, svijet spoznajemo preko osjetila i sve što uzimamo u razmatranje mora proći kroz sito razuma. Jednom kad stavimo utege filozofije na krila, pjesniku ne preostaje drugo nego da ih vječito vuče za sobom, ma koliko da su opterećujući. Jer, slabost je izgubiti se. Slabost je prevariti misao. Zorka Jekić tu pokazuje svoju narav filozofa; sve svoje pjesme koncentrira u krugu misli. Glazba njezinih pjesama, ritam njezinih snova, istovjetni su koraku svemira i oni imaju oblik kruga u kojem se smisao na početku sudara/podudara s onim na kraju. Ona je tome vjerna u svojoj poetici otpočetka, pa tako i u ovoj zbirci pjesama. U pjesmi Ti si kajak na divljim vodama ona pjeva: “Ti si kajak na divljim vodama: / brz, spretan, neustrašiv, / zaigran… / I redovito stižeš na cilj… / Ti si kajak na divljim vodama.”
U još kraćoj pjesmi Tajni jezik lastavice, ona će reći: “Tajni jezik lastavice / pretvara muk mraka / u cvrkutajuće svjetlo.”, ponovo pribjegavajući majstorstvu kratkog i sažetog oblika pjesme koji do kraja sažima i pročišćava misao, ali i nosi u sebi začudni element, jedan bljesak neočekivane i iznenadne spoznaje.
No, Zorki Jekić kao da nije stalo do ujednačenosti forme, te ova zbirka osim kratkih oblika, ima i dugačke pjesme koje kao da žele ispripovjediti nekome priču, kao u pjesmi Moj otac bio je sanjar. Nekad je potrebno pričati od početka do kraja, a nekada samo sažeta mudrost u dvije riječi. Kod Zorke Jekić se i ovdje izmjenjuje ritam života sa zrelošću misli. Ispovjedni i haiku oblik. Želja da se ispripovjedi i želja da se objasni i shvati. Želja da se nikome ne nametne u vidu upozorenja, kletve opomene, silovite i bezumne strasti. Da se uroni u prostor i vrijeme, nečujno i polako.
Pjesništvo Zorke Jekić je tiho i nježno. Izulo je cipele i bosonogo hodi i sanja. Kad bi se moglo oslikati, bila bi to sfumato tehnika u kojoj prevladavaju plava, bijela i blijedo ružičasta boja, da se njima oslikaju rađanja blaženih zorâ iznova i iznova svaki put.
U Zagrebu, 16. studenog 2018.
POGOVOR
Sanjar je četvrta knjiga poezije naše suvremene pjesnikinje, prozaistice i urednice Zorke Jekić. Dosad je književnica Jekić objavila knjige poezije Ruka pored ruke, Zagreb, 1995., Svemir diše, Zagreb, 2002., Tišine, Zagreb, 2009. Karakteristika njezina poetskog rukopisa ogleda se u intimizmu, meditativnosti, povezivanju metafizičkog i emotivnog, te prije svega u humanosti. Naime, autorica se u svojim pjesmama prisjeća prošlosti, odrastanja, suptilno bilježi emotivna stanja, ali i poetizira prirodu, opisuje ljudske sudbine. Budući da je po struci i filozofkinja, u njenoj poeziji nalazimo i pjesme u kojima se bavi metafizičkim temama, ljudskom egzistencijom, duhovnošću. U ovoj knjizi autorica poetizira egzistencijalističke teme, pitanje slobode, status poezije u „teškim vremenima“. Može se uočiti i kako je u odnosu na prethodne knjige, ova zbirka pjesama Sanjar još više okrenuta filozofičnim i sociološkim temama koje postaju mjesto poetizacije i promišljanja. Također možemo uočiti česte iskaze tjeskobe, slike koje su snažne jer govore o zlom vremenu u kojem je „gordost govora“ utihnula i kao da odzvanja samo bezimena ravnodušnost. Zato su česti prizori apokaliptičnosti, kaosa, nemira, nemoći. Izdvojila bih pjesmu Apokaliptička svratišta jer u njoj se vrlo precizno definira stanje nespoznatiljvosti u kojem „slika jede jezik, / istina se zamutila“. Ono što je posebnost ove zbirke jest povezivanje okoline i unutrašnjeg stanja. Promjene u prirodi, naznake nepogoda, sitni pokreti, sve je to tek suptilan uvod u dramatične priče i sudbine o kojima pjeva. O tome govori odlična pjesma Šuma je došla pred kuću u kojoj autorica polako gradi atmosferu u napetosti i približavanja opasnosti. Poezija Zorke Jekić je slobodarska, ona zagovara zanos i ljudskost. Neke su pjesme pak posve lišene ljudskih tragova, one su posvećene prirodi, koja postoji i traje svemu usprkos (pjesma Noćni tragovi).
Možda i jedna od ponajboljih pjesama u ovoj zbirci je Marljiva bezbrižnost. U naizgled jednostavnoj pjesmi koja podsjeća na haiku, nalazimo sliku igrača tenisača koji se bezbrižno prepušta igri. Nalazimo i pjesme u kojima se govori o neprolaznim trenucima ljubavnih susreta, zatim o ženama koje su prošle teška životna iskustva, o sjeti koja nastaje zbog sjećanja na drage ljude (odlična pjesma Moj otac bio je sanjar), o ljudima čija je glava „u oblacima“… Ipak, iza te „bezbrižnosti“ skriva se jasno naglašen strah za svijet, koji zbog igara moćnika postaje mjesto kaosa, umjesto mjesto harmonije. Čak nalazimo i potresne stihove koji govore o nestanku čovjeka: „Ljudi su istrijebljeni, / sad su na redu veprovi, / a možda i vrane…“ Zorka Jekić sjajno zna uhvatiti trenutak, epifaniju, zamrznuti sliku ili je osvijetliti iz nekog posebnog rakursa. Stilistička razina otkriva nam autoricu koja vješto postiže eufoniju zvukovnim efektima, slikovitost, zatim vješto koristi rimu, te poznaje versifikaciju. Majstorica je u stvaranju atmosfere koja nastaje opisom zvukova, predmeta, vremenskih prilika. Od atmosferskih pjesama izdvojila bih pjesmu Trg pritišće omara. Što se tiče samog izraza, Zorka Jekić je znatno kondenzirala svoj izraz, u njemu su dominatne genitivne metafore i mudre poante. Smisao poezije i jest proniknuti u tajnu duše, postojanja čovjekovog, pronaći to jutro i svjetlost koje stoji nasuprot tami. Upravo o tome govore čeznutljive pjesme u kojima se govori o žudnji i iščekivanju, „vatrometu osjećaja“ (npr. Tvoje misli me bude). Unatoč tom nevremenu, pjesnikinja ima nepokolebljivu vjeru da tragovi ostaju unatoč svemu, pisani tragovi „koji su poput mramornih spomenika“ (pjesma Tragovi). I upravo pisanje, kao igra slovima, ostaje trajno utočište. Na kraju, Zorka Jekić u novoj knjizi donosi nam svoj dosad najzreliji rukopis. I vjerujem da će i kritička recepcija koju zaslužuje, ovog puta to bezrezervno podržati.
Darija Žilić
Vanjske poveznice:
https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/meri-grubic-videc-matrice-sna-i-zakoni-bitka-zorka-jekic/
Biakova's Website 