Jedno je od glavnih načela koja se mogu pratiti u književnosti i ostalim umjetnostima prve polovice 20. stoljeća je osporavanje građanske kulture i tradicije, odnosno prevrjednovanje svih vrijednosti zbog, s jedne strane, opće duhovne i moralne krize poratne Europe nakon Prvoga svjetskog rata, a s druge strane, napuštanje racionalističkog svjetonazora. Moralno, etičko i socijalno prevrjednovanje zatečenog stanja u umjetnosti i društvu s vremenom se iz područja umjetnosti avangardom proširilo na društvo u cjelini.
Osnovna ideja djela Otključana avangarda za mlade je približiti raznolikost avangardnih pravaca i promjena koje su oni bučno unijeli u korpus književnosti raskidanjem povezanosti s tradicionalnom književnošću, ali i njihovo prevrjednovanje svih ustaljenih vrijednosti unutar književnosti. Pojam avangarda se rabi kao nadređen, zajednički naziv za određeno kulturnopovijesno i književnoumjetničko razdoblje koje obuhvaća različite poetike i različite umjetničke prakse 20. stoljeća (1910.-1930.) unutar modernizma koji je započeo polovicom devetnaestog stoljeća s Charlesom Baudelaireom.
U ovom stručnom priručniku obrađen je dijakronijski presjek unutar poetika 19. stoljeća koje su pripomogle oblikovanju avangardne poetike, kao i mnoga lica avangarde sve do kraja avangardnih gibanja 1930. Pobunjeni pjesnički individualni ja, započet u romantizmu, dovodi do emancipacije individualnog ja, individualnog glasa umjetnika. Pobuna je bila usmjerena prema prethodnim poetikama, ali i prema društvu, jer je književnost uvjetovana izvanjezičnom zbiljom i umjetnički je odraz društva i njegova duhovnog raspoloženja. Pobuna individualnog pjesničkog ja eskalirala je u razdoblju avangarde.
Iako se stanje društva reflektira u književnosti, ipak je književnost zaseban organizam i takvim ga treba promatrati. Od promjena u društvu koje su nastale zbog Druge industrijske revolucije, početka globalizacije i Prvoga svjetskog rata, književnost, mijenjajući se, mijenja strukturu iskaza i proširuje tematiku, inzistira na estetici ružnoće (estetika rugobe), unosi nove motive u umjetnost i okreće se disonanciji. Umjetnost avangarde, apsorbirajući novostvoreni promijenjeni svijet, jezikom književnosti iskazuje senzibilitet čovjeka 20. stoljeća.
Književnici avangarde, u skladu s avangardnom poetikom osporavanja, mijenjaju uobičajenu komunikaciju jezikom, nastupaju antiestetički, izgrađuju nove strukture jezika i teže povezivanju različitih oblika umjetnosti (književnosti sa slikarstvom, književnosti s glazbom ili s filmom…). Umjetnici avangarde estradiziraju umjetnost i šire se i osvajaju do tada izvanestetske prostore, javne gradske prostore, terase, ulice i trgove.
Priručnik je koncipiran u tri dijela:
I. Teorija – U prvom se poglavlju povijesno-teorijski obrađuju književna gibanja koja su omogućila nastajanje moderne književnosti, pojavu avangarde i najistaknutije avangardne pokrete i škole.
Teorijski dio prate ilustracije umjetničkih djela slikara, kipara, fotografa, filmskih snimatelja i dizajnera iz određenog razdoblja, pa se mogu pratiti promjene i u likovnoj umjetnosti.
Dodatak teorijskom dijelu je djelovanje i život umjetnica koje su stvarale u vrijeme avangarde. Taj dio upotpunjuje društvenu i socijalnu sliku razdoblja.
Na kraju obrađenog pojedinog avangardnog umjetničkog pokreta su i promišljanja suvremenika o tom avangardnom pravcu u okviru modernizma.
II. Čitanka tekstova i pjesama – U drugom poglavlju su tekstovi i pjesme relevantnih umjetnika iz 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća. Uvršteni tekstovi hrvatskih autora sadrže elemente određenih avangardnih poetika.
III. Interpretacije/analize – U trećem su poglavlju primjeri interpretacija/ analiza pjesničkih djela iz razdoblja avangarde i modernizma.
Na kraju knjige su: Izvori, Kazalo imena i Kazalo prevodilaca.
Osnovna intencija priručnika Otključana avangarda za mlade je ukazati na dinamiku promjena u književnosti tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća, a te su promjene svoj sjaj u književnosti doživjele upravo u avangardi. Silnice tog utjecaja vidljive su umjetnosti i književnosti, kao i u društvu u cjelini, preko kasnog modernizma i postmoderne do danas.
sa zadovoljstvom sam pročitao i Vašu drugu knjigu, pisanu s teretom iskustva, a s lakoćom dosjetki i asocijacija. Premda ne koristite neku narativnu strategiju niti, pogotovo, anegdote i čvrste likove, uspijevate održati zanimljivost i gipkost širokoga raspona. Duboko introspektivni, a opet tako komunikativni i prirodni, doista imate dar evokacije i stvaranja živih prizora (pogotovo, dakako, u ambijentu Islama Grčkoga, s dubokim povezivanjem s prirodnim mijenama i tokovima).
Ne samo što Vam je rječnik bogat i sintaksa živa nego uspijevate dobiti blagu, poluironičnu intonaciju, koja cjelini daje posebnu uvjerljivost.Istina, držite se više nego impresivnih orijentira, od Montaignea do Tolstoja, ali pritom niti imitirate niti parafrazirate nego nalazite vlastito mjesto bez pretenzija neumjerena nadmetanja.Uostalom,i sam naslov Vaše knjige zaslužuje odjek iznuđena podsmijeha, a oblik knjige također govori o skromnosti (ili bar intimističkoj dimenziji). A propos: šteta je što su kiparska djela na dvostrukim stranicama „nečitljiva”, a zaslužuju pažnju i tipološki dobro odgovaraju Vašoj analitičkoj portretistici. Ne samo da niste iznevjerili razinu Desničine tradicije, nego ste je na poseban način produžili.
S najboljim željama i srdačnim pozdravima
Tonko Maroević(Pismo je upućeno autorici nakon čitanja njezine knjige Ako ikad ostarim)
Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić
Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić
Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 84 str.
Format: B5
ISBN: 978-953-8375-05-7
Zbirka pjesama Harfe ljubavi Jasne Matić sastavljena je od pjesama koje slave Boga i život. Pjesme su izazvane nadahnućima oduševljenja, čežnje, bola, ljepote, radosti. Nastale su iz mnogih nedostatnosti i u zapažanjima obilja. Često satkane od suza ili njima nakićene. Ali svaka pjesma donosi vedrinu i zanos, odaje radost života. Teme pjesama su uzvišene i velike, o njima svaki govor zamuckuje. No, poezija u svakoj stvara nježne obrise, izazivajući nas da se više približimo. Pjesnikinja pjeva o Bogu, tvorcu i izvoru života, ljubavi, molitvi, domovini, ljepoti, prirodi, prijateljstvu… Propituje sebe i o sebi. Ona zna biti i neozbiljno zaigrana o ozbiljnom, čemu smo u ovoj zbirci dali manje prostora. Jasna nam donosi jednu bogatu simfoniju suzvučja i raznolikost novih duhovnih vidika koje slika riječima. Dok su opisi i pejzaži puni zvukova i melodije. U njezinom pjesničkom izrazu zastupljene su istovremeno sve umjetnosti. Ona vješto koristi riječ, ton i boju. Riječju stvara tonove nižući emocije kao glazbene skale, izmjenjujući uzastopce duboke i niske, svijetle ili tamne. Ima tu orkestralnih dionica, klavirskih sonata, soliranja frulice, harfe i gitare, a ima i jazza, vijugavog plesa saksofona… Ponekad i orgulje zagrme. Istovremeno, boju dodaje slikama prirode unoseći prelijepe kadrove pejzaža. U svojoj cjelovitosti svaka pjesma odiše lakoćom izraza i veoma je pogodna za povezivanje. Iz te protočnosti nastala, shema Zbirke je rijeka koja teče. Iako unutar zbirke Harfe ljubavi postoji mnogo različitih
poveznica, a sve su podjednako dobro ugođene, ovdje je nužno jedan odabir. Ali Zbirka nudi više mogućnosti s obzirom na teme i način pisanja, kao i na pozitivan stav koji je sklon gradnji i izgrađivanju. U slavljeničkom obrtanju ima i tužnih i radosnih, namirenih i čeznutljivih, bolnih…, ali sve idu na isti izvor k Bogu tražeći odgovor. Potom se događa obrat. Ili se patnik Bogom ispunja i traži njegov odgovor ili sretnik radošću prodire u nebo, istovremeno hodajući po zemlji ostavlja radosti trag. Dok sam čitala pjesme prva misao mi je bila kako me Jasnino pjevanje podsjeća na Davidove psalme. Najprije tematski, a onda i lakoćom pjeva, kompaktnošću i cjelovitošću koju proizvodi kontrastom, ponekad kontrapunktom. Životnost, jasnoća, kajanje i pobjeda uvlače čitatelja da s uživanjem čita pojačavajući mu znatiželju. Pjesnikinja u sve ide duhovnim proživljajem, dubinama uranja u igru, ponegdje čak u neku vrstu stvaralačke zezancije, kao što su pjesme, Prijatelj na određeno vrijeme, Živim na rate...
Pjesme prepune dubokih i visokih tonova, muzičkih ljestvica koje se izmjenjujući nižu i tvore modernu glazbenu kompoziciju, pri tom ostaju posve klasično jednostavne. Zbog toga simfonija prelazi iz glazbenog u likovni ili književni prostor. Dok se čita pjesma čuje se muzika. Molitva, kao još jedna davidovski izazovna i ne lako zahvaćena tema u Jasninim pjesmama, postaje otkrivena i stvarna. Preko nje se obrće i preoblikuje sav trenutni osjećaj, stanje i smisao. Upravo te drame u njezinim pjesmama čine ih čitkima i pitkima. Također, u pjesmama ima mnogo filozofskog i teološkog žara, koji ih čini zaokruženim i protočnim. Pjesnikinja postavlja filozofska pitanja Tko sam? Što je to ljubav? Hoće li sjeme
vremena niknuti?… i mnoga druga slična. Teološki pak ona opisuje kršćansku dušu koja se odražava u duši čovjeka i duši svemira, koji razigran s pjesnikinjom slavi Boga i život. Kako u pjesmi Galilejac pjeva… udišeš prostor i stapaš u molitvu…, govori o trenutcima sjedinjenja Božjeg i ljudskog kojeg poezija zahvaća i daje.
Kako je Aristotel rekao, svima je učiti slatko i svi se raduju tvorevinama oponašanja, zato što nam je oponašanje prirođeno, harmonija i ritam. Kao i to da je umjetnost stvar lijepog, ova zbirka to potvrđuje. Ona se lako čita i rado ponovo čita. Osim jasnoće i uzvišenosti govora, Aristotel drži da je najveća njegova vrsnoća u služenju prenesenim izrazima. Jer, jedino se to neda od drugoga naučiti i znak je dara. Uzimati dobro prenesene izraze znači vidjeti sličnost. A toga je u Jasninim pjesmama na pretek i čitatelj može čitajući iskusiti dio pjesničkog žara.
Namazano praskozorje
jutarnjim suncem karmina
na prvu šetnju
osovilo noge.
S naprtnjačom
uz klance dana,
k vrhuncima
penjati se hoće…
Zbirka Harfe ljubavi prva je zbirka pjesama Jasne Matić. Želimo i nadamo se uskoro i drugim njezinim zbirkama.
Djelo IMAGO ITALIAE autorice Zdravke Krpine je po sadržaju i formi komparatističko multidisciplinarno znanstveno djelo, s elementima kulturalnih studija i imagologije, koje se oslanja i na metode J. Cullera. Veći dio sadrži elemente autoričine doktorske disertacije “Interkulturalna recepcija Italije u hrvatskoj književnoj periodici XIX. stoljeća” obranjene 2016. na Sveučilištu u Splitu. Građu iz disertacije autorica je mjestimice sažela, te dodatno dopunila i obogatila. Oko dvije petine teksta čini nov sadržaj, rezultat naknadnih istraživanja, pri čemu su ponajviše tematski zastupljeni žensko pismo u onodobnoj Italiji, zatim pojmovi junaštva, časti, odnosno morala, razmotreni komparativno, te uloga individue u stvaranju kulturnog identiteta, odnosno prerađen i dorađen.
Zdravka Krpina u svom djelu problematizira hrvatsko-talijanske odnose u razdoblju od ilirskog pokreta i romantizma kao stilske formacije do vremena moderne (1835.-1903.), sadržanu u časopisnom korpusu omeđenom pojavom prvoga hrvatskoga književnog časopisa (Danicze) i posljednjeg časopisa koji označava zaokret prema moderni (Život), kada je književna periodika bila glavnim medijem interkulturnog dijaloga hrvatskih i talijanskih građanskih intelektualnih krugova. Medijska slika časopisa 19. stoljeća odijeljena je od današnjeg recipijenta više od stotinu godina, njegov odmak je povećan, a način gledanja promijenjen.
Odlučivši se za imagološko-kulturalan pristup, po definiciji multidisciplinaran, autorica se upustila u riskantan hod izvan uvriježenih kolotečina. Tu treba kao ključan naglasiti komparativan interkulturni element njezina rada, koji na teorijskoj razini iznesene analizirane pojave i probleme povezuje s „međuprostorom“ književnosti i kultura kao čvrsto shvaćenih ili zadanih nacionalnih modela. Tu poredbenu analizu naglašavamo u kontekstu pojava koje su književnoteorijski još nedovoljno analizirane u kontaktnom okružju Hrvatske, kako s južnoslavenskim, tako i s ugarskim, germanskim, odnosno romanskim svijetom. Te se pojave uočavaju na rubovima različito obilježenih svojedobno neokolonijalnih pa postkolonijalnih prostora koji su kulturološki redefinirali i hrvatski prostor, na sjecištu Gavazzijevih kulturalnih areala, kao mediteranski, srednjoevropski, odnosno balkanski, eventualno i orijentalni, u svakom slučaju prijelazan.
dr. sc. Inoslav Bešker, red. prof.
Veza hrvatske kulture s talijanskom kulturom specifična je i u kulturološkom smislu nadnanacionalna jer je Italija prerasla odavna u svojevrstan simbol, zadobivši značajke koje se ne mogu podvesti pod jednostavne uobičajene nazivnike pojedinih nacionalnih književnosti. I unutar toga, kulturološki, ali i psihološki složenog odnosa, u neprekidnom kretanju, začini, zrcaljenje i razbijeno staklo tri su odraza uvijek istog obraza. Italija je Hrvatskoj potrebna isto kao zrcalo, u kojem ona nalazi, potvrđuje ili dokazuje svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu prema toj Italiji čiju sliku podsvjesno kreira.
Ova je knjiga nastala kao prerađeni tekst moje doktorske disertacije Stilematičnost lirskog idioma Anke Žagar koja je obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dana 8. studenog 2013. godine pred Stručnim povjerenstvom koje su činili prof. dr. Krešimir Bagić, prof. dr. Goran Rem i prof. dr. Tvrtko Vuković. Plod je petogodišnjeg bavljenja pjesništvom Anke Žagar kao i mnogim teorijskim i stilističkim aspektima označiteljskog pjesništva. Upućujem zahvale u dugogodišnjem radu prije svega svojem mentoru Krešimiru Bagiću na strpljivom poniranju u svaki moj uvid i pomnom čitanju disertacije s hvalevrijednim opaskama i primjedbama. Hvala Tvrtku Vukoviću i Goranu Remu na upućivanju oko mogućih korekcija ili dopuna nekih teza u pojedinim poglavljima. Hvala Anki Žagar koja je podržala izradu teze sa skromnim čuđenjem oko toga zašto se baš bavim njezinim pjesništvom pored brojnih drugih pjesničkih knjiga i poetika. Hvala mojim recenzentima, Marini Katnić Bakaršić i Tvrtku Vukoviću, koji su knjigu popratili sjajnim kritičkim poticajima. Mojoj urednici Zorki Jekić posebno hvala koja je širokogrudno prihvatila izdavanje knjige. Hvala prijateljima koji su izravno ili neizravno utjecali na oblikovanje tema svojim bodrenjem ili pokojom usputnom opaskom. To su Martina Perić, Darija Žilić, Anastazija Komljenović i Davor Šalat. Hvala i mojoj obitelji koja je uz mene stajala sve vrijeme ovog dugogodišnjeg rada i čije bodrenje, zahvalnost i dobrotu teško da ću moći vratiti. A vama, dragi čitatelji, želim mnogo strpljenja u snalaženju u račvastim ponornicama ovog teksta i zahvaljujem za trud i vrijeme odvojeno za čitanje moje knjige.
(…) Lemac jasno prepoznaje ispovednost kao katalizator lirske imaginacije, kao što dobro definisanom metodološkom sondom i jakim naučnim osvetljenjem – izrađuje takvu regularnost koja usmerava čitaočevu sposobnost da zamisli umetničke slike i poveže ih sa njhovom materijalnom građom, tj. jezikom. Takav metodološki uspeh autor je mogao postići zahvaljujući odabranom istraživačkom postupku – egzaktnim metodom zahvatao je spiritualnu građu i o njoj izricao egzaktne zaključke. Uz to je i vrlo precizno reformulisao rezultate preteča i nosilaca poetoloških ideja o ispovednoj lirici, i izložio sopstvene stilističke ideje kao koherentan sistem postulata pogodan za analizu stihovne strukture u pravcima koji su pre Lemčeve knjige U IME AUTORA bili delom na periferiji naučnih interesovanja.
Da zaključimo. U IME AUTORA(Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) Tina Lemca po naučnoj vrednosti jeste studija koja će značajno mesto zauzeti i u edukativnom i u akademskom procesu razmene (sa)znanja. Ona je značajan doprinos razvoju poetske, opšte i lingvističke stilistike, kao što je značajan prilog predmetnog proširenja teorije književnosti, tekstologije i genologije. (…)
(iz recenzije prof. dr. Jelene Jovanović Simić)
Osobitu vrijednost Lemčeve knjige čine cjelovite pjesme koje autoru služe kao analitički predlošci. Riječ je o svojevrsnoj miniantologiji u koju su uvrštene kako pjesme iz različitih razdoblja hrvatske književnosti (od starih do najnovijih, tj. od Ivana Česmičkoga i Nikole Nalješkovića do Dore Pfanove, Nikole Šopa, Vesne Parun, Milice Lojdl, Siniše Matasovića i dr.) tako i prevedene strane pjesme (od psalama i usmenoga pjesništva raznih naroda do Jacquesa Preverta, Sylvie Plath, Anne Świrczińske i dr.).
Knjiga Tina Lemca U ime autora (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) unosi metodologijske novine u hrvatsku znanost o književnosti, pisana je znalački i bit će korisna svima koji proučavaju lirsko pjesništvo.
Vlasta Molinar je radni vijek provela kao srednjoškolska profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika. Premda je od mladenačkih dana, kako to najčešće biva, pisala poeziju, na objavljivanje stihova u samostalnoj zbirci odlučila se u zrelijoj dobi. Do sada je obznanila četiri knjige pjesama, među kojima je posljednja vrlo zanimljiva jer je napisana dvojezično, hrvatsko-engleski, a žanr kojim su pjesme pisane pripada haiku–poeziji, cijenjenoj književnoj formi u japanskom zen–budizmu.
Najnoviji rukopis Vlaste Molinar pod karakterističnim naslovom „Ona i on“, otkriva nakanu okušati se i u prozi. Hvale vrijedna odluka. Napisala je osam zanimljivih pripovjedaka i ponudila ih čitateljima. Njezin prozni rukopis u cijelosti odražava psihološki profil mudre i tradicionalno odgojene hrvatske učiteljice. Ovom tvrdnjom ne kanim umanjiti estetsku razinu napisanih pripovjedaka, već istaći činjenicu kako književni diskurs koji se temelji na moralnim zasadama, toplini međuljudskih odnosa, na uljuđenosti, požrtvovnosti i samozatajnosti, dakle na vrlinama koje su već pomalo zaboravljene u skali naših suvremenih vrijednosti, vrijedi vratiti u našu današnju književnost, bez obzira sviđalo se to, ili ne sviđalo pristašama poetske destrukcije. Kako bih potkrijepio rečeno, pokušat ću izdvojiti nekoliko ulomaka iz ove zbirke, koji to potvrđuju.
Prva pripovijetka nosi naslov „Slavujka“. Upravo naslovom autorica upućuje na biofilnost, odnosno na odnos prema prirodi koji nalazimo u hrvatskom ženskom rukopisu, poglavito u njegovim tradicionalnim slojevima:
„Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima. U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru. Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice… U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše. Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.“
Sintagme „zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica“, „opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…“ primjer su autoričine biofilonosti, ali i poetskog pristupa proznome tekstu. Svaki književnik piše o sebi i onda kada se to iz teksta ne vidi neposredno. Isto čini i Vlasta Molinar.
Slijedi psihološka impostacija likova. I ovdje je na prvome mjestu autoričina nakana afirmirati dobro, zatim poštenje, etičnost, nježnost, sve do svetačke samozatajnosti. Vlasta Molinar voli svoje junake i junakinje, pokušava ih razumjeti, a potom istaći kao primjer svojim čitateljima.
Evo nekoliko primjera: pripovijetka „Prosjak“ već naslovom dade naslutiti žestoku socijalnu, pa i lijevo-političku radnju. No, autorica kreće drugom stazom:
„Jakov je bio živio u Slavoniji. Imao je malo zemlje od koje bi mogao živjeti, ali ju nije mogao ručno obrađivati kao kad je bio mlad, a mehanizaciju nije imao. Mala kuća mu je bila tako trošna i ruševna da se u njoj nije moglo stanovati. Supruga mu je umrla pri porodu. Sina mu je podigla sestra. Novac od prodaje zemlje bio je sitniš i davno je „izvjetrio“. – Eeee, da mi je barem sin privržen! Mislio sam da će mi biti uzdanik u starim danima. Tada ne bih morao prositi! Ali on mi se ni ne javlja iz Njemačke, a kamoli da bi mi što poslao, koju paru ili paket. – Tako je ostao bez ikoga i ičega, ispričao je “cimerima“. Nadao se kako će u Zagrebu naći odgovarajući posao, ali on je bio samo jedan od onoga broja nezaposlenih. K tome je još nadošla bolest pluća.
Tek se naslućuje rasap obiteljskih vrijednosti u kojima živimo, odvajanje djece od roditelja, ne samo materijalno, nego i emocionalno i prepuštanje roditelja kada onemoćaju njihovoj hudoj sudbini.
Na istoj predmetno-tematskoj razini nalazi se i sadržaj pripovijetke „Jedinac“. Ovdje do izražaja dolazi autoričino učiteljsko iskustvo, ali i odnos prema suvremenim odgojnim mjerama, po kojima je djeci dopušteno sve što požele, bez stege i kontrole, što, obično, završava dramatično, pa i tragično:
„Tomislav je protratio sate i sate s prijateljima iz ulice i škole. Razgovor je gotovo uvijek vozio istom cilju: motociklima. Jedan od njih je ustvrdio kako će dobiti motor čim zakorači u četvrti razred. Raspredali su o tome koji je motocikl bolji, brži, veći, skuplji i koji ljepše izgleda. Kad bi došao kući, Tomislav je više puta pitao oca hoće li mu kupiti motor. No, Tomo nikako da završi srednju školu! Majci je to bilo posebice žao. Smatrala je da su pogriješili što su udovoljavali svim prohtjevima sina. – On radi sve što mu se trenutno svidi i nema osjećaja odgovornosti! – ubrojila je majka to i sebi u grijeh. Na to bi se Zvonko samo namrštio, bez riječi. Tomo je bio isključen iz škole u trećem razredu zbog lošeg ponašanja. Izgleda da se majka sramila umjesto njega“.
Zanimljiv je autoričin pristup muško-ženskim odnosima. Ovdje se na optimalan način uočava oslon na kršćanske etičke norme i vrijednosti. U pripovijetci „Ona i on“ čitamo sljedeće:
„Vrijeme je teklo kao mutna voda, što dalje to brže, činilo se Tanji. Maštala je kao većina djevojaka: Hoće li uspjeti u svome naumu, naći poštenog, moralnog, radinog, iskrenog i sposobnog mladića? Bilo joj je već vrijeme, posebice radi vlastite djece. Takvog čovjeka nazirala je u Vjekoslavu! Primijetila je da je on uvučen u njezinu „mrežu“. Nije ju zatvorila da on ne može van, bila je vrlo diskretna i obazriva, ali on nije htio van! Dapače, budio je nadu u njoj. Osim spretnih prstiju imala je i pronicavo oko i jaku intuiciju. Neprekidno ju je trebao! Godila joj je njegova blizina. Priznala je samoj sebi: „Zaljubljena sam!“
Vrlo je potresna pripovijetka „Sveci ‘svetiji’ od drugih“ u kojoj autorica dotiče temu posvojene djece. Posvojenje ne smije biti oblik posesivnosti, već žrtve. U ovoj pripovijetki posvojeno dijete (Marija) ima psihičke tegobe:
„Marija je sve češće pobolijevala. Bila je ponekad i pomalo agresivna ako joj se što nije sviđalo. Više je puta tako ‘radila’ njezina papuča po pomajčinoj glavi. Jedno poslijepodne trebala je Ivani doći u posjet dugogodišnja prijateljica. Ivana je, inače, bila vrlo gostoljubiva osoba. I upravo kad je otvorila vrata nakon zvonjave tihozvučnog zvona, i kad je prijateljica stupila u sobu, podigla je Marija svoju papuču i nemilo počela udarati pomajku po glavi. Prijateljica se u prvi mah skamenila, a zatim počela otimati papuču iz Marijine ruke. Pomajka je zaštitila glavu rukama.
– Pusti, proći će to…
– Nisam znala da je tebi tako teško. – prijateljica će sva izbezumljena.
– Uzela sam ju da joj uljepšam život, a ne kako bih uživala!
– Divim ti se, ja to ne bih mogla. Ali, znam te već otprije, iz mladosti…
– Nemoj, molim te, uzvratila je nezadovoljno Ivana. Marija je imala još svakojakih nepodopština i ispada, a njezina je pomajka o svemu šutjela. Ne bi se ni ovo s papučom znalo da nije naišla prijateljica. Nije o tome govorila jer nije željela da se zna kako je živjeti s Marijom, a trpjela je jer je to izabrala. Umrla je sebi za drugoga! Za nju je jedan čovjek bio važan kao i tisuće… Kad je pomajka preminula, njezine prijateljice su pomagale Mariji koja je bila još više zbunjena. Poslije su joj našle podstanarku, prvu, drugu, treću… Sve dok nije naišla ona prava…
I tako sveci koračaju ulicama našega grada. Tihi, nepoznati, samozatajni… Sveci ‘svetiji’ od drugih…“
Gdje je smisao života? Umjetnost i vjera. U pripovijetci „Balet“ nalazi se autoričin odgovor:
„…Po završetku baleta zahvalila je Barbari na ispunjenoj večeri. ‘Kako umjetnost obogaćuje dušu, kao na koncu (ili na početku?!) i sve dobro i lijepo, razmišljala je Magdalena po tko zna koji put. Došavši kući nije dugo ‘čula’. Jedva je čekala spustiti se u krevet.
‘Zdravo, Marijo, Kraljice moja!’ uspjela je samo nečujno prošaptati izišavši iz kupaonice. I zaspala je uza zibanje zvuka zanosne glazbe i biserni ples tanušnih mišica“.
Raduje me kad se pojavi spisatelj ili spisateljica u trećoj životnoj dobi s književnim djelima vrijednima pažnje. Poglavito, ako je riječ o prosvjetnim djelatnicima. Njihov radni vijek prožet je napetostima, odgovornostima i velikim emocionalnim stresovima, tako da, najčešće, odlaskom u mirovinu, u pravom smislu te riječi nastoje što mirnije provesti ostatak života. Tek rijetki među njima, hvataju se pera i ponovno ulaze u novu životnu avanturu, ovoga puta u književnost.
Zbog toga želim upozoriti na ovu zbirku Vlaste Molinar. Pristalice tzv. postmodernizma i crnila ovakav književni diskurs neće prihvatiti. Naša autorica dobro znade povijest naše književnosti, sve njezine putove i stranputice. Ne želi biti ni moderna, niti postmoderna. Ona izbacuje zlo iz svojih književnih radova, ne daje mu legitimitet, i potpuno je u pravu. Tko afirmira zlo, pa makar i kao dio književne imaginacije nosi to zlo u sebi u različitim varijantama. Mlađim čitateljima nije potrebno predstavljati zlo u pozitivnom svjetlu. Zbog toga su pripovijetke Vlaste Molinar pedagoški opravdane i svrsishodne u ovo današnje vrijeme jurnjave, urušavanja moralnih vrijednosti i rušenja svega što je tradicionalno i mudro.
Likovi o kojima govori naša književnica, pripadaju svakodnevnom životu, vjerojatno i njezinom okruženju. Ona opisuje i mladež, ali i starije pa i stare ljude koji su sačuvali snagu duha i moralne vrline. Zbog toga preporučam knjigu Vlaste Molinar svima koji vole literarno štivo utemeljeno na kršćanskim moralnim zasadama.
Đuro Vidmarović
VLASTA I NJEZINA POEZIJA U PROZI
Pred nama je nizanka od osam životnih priča književnice Vlaste Molinar. Radi se o pjesničkoj prozi, o lijepo sročenoj pjesničkoj prozi. Od ranije znamo, listajući njezine već objavljene zbirke poezije – ta je poezija čista i jednostavna, poput akvarela svježa i sočna. Kršćanska po sadržaju, klasična po formi, bilo da piše vezanim stihom bilo da pjeva na način meditacijski u slobodnom stihu. Takva je Vlasta, puna vatre i duha, i u ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesničkih pripovjedaka, često tegobnih životnih priča. Ipak, nikada ona nije pribjegla očaju, uvijek ostaje samozatajnom, spajajući u sebi dvije dobrote: dobrotu vlastitog života i dobrotu univerzalne, lijepe, vječne: Riječi!!
U godini 2O17. naša je pjesnikinja obznanila svoju knjižicu pjesama i priča: “Zapjevaj, Gospodaru”. U toj prigodi, zamoljen, napisah toj ljupkoj knjižici pogovor. Bila je to zaokružena cjelina, istinita, o liku i djelu Vlaste Molinar. Držim, kako je primjereno, da i u ovoj prigodi nastajanja nove knjige, opetovano objelodanim taj i takav pogovor, naslovljen: HIMNA DOBROTI:
„Oj, budi svoj!…Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, (…) ona je u svemu i posvema osobna: i kad pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest (…),zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je “Bog Ljubav”(1.poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, u svim njezinim pjesničkim pričama.“ Izdvojio bih ulomak iz meni najljepše pripovijetke “S l a v u j k a”, sam početak:
“Tri krhke, drhtave breze bile su joj ispred prozora. Često je pogled sidrila na njima i promjenama kojima su bile podložne zahvaljujući godišnjim dobima.
U jesen neizostavno je skupljala zlatno-žuto lišće breza i perje ptičica i stavljala ih u vazu. Na starom, tamno-smeđem regalu bilo je i kamenja različitih boja, oblika i veličina. A bilo je i prastarog kamenja, uglancanog odbjeglim vremenom, koje je davno prije uzela na najdražem joj moru.
Zorka je voljela kamen, opjevano modro more, plavetne planine, mirisave kadulje, dražesno smilje, sjenovite proplanke i raspjevane ptice…
U parkovima, a posebice u Botaničkom vrtu, bogatom bojama biljnih vrsta, znala je gledati ptice, žvrgoljave kosove i vrapce, kako se, razbarušeni, kupaju u malim lokvama nakon proljetne kiše.
Dok je šarala pogledom kroz nedavno oprani prozor, starica majka je spavala. A ona je hodala kao mačka uvučenih pandža kako ju ne bi probudila. Bilo je vrijeme popodnevnog odmora.”
„Prostranu radnu sobu obasjava jutarnje sunce. Žena, još uvijek mlada, srednjeg rasta, kratke smeđe kose u svijetlom kućnom ogrtaču, priđe prozoru i napola spusti drvene rolete. U sobi je ostalo dovoljno svjetla. Sjela je za pisaći stol i uključila kompjuter. Stroj je lagano zabrujao. Ekran je zasvjetlucao i pojavila su se slova. Osmjehnula se. Uživala je u tišini sobe koju je pojačavao lagani šum kompjutera, uživala je u vremenu koje teče, klizi, prepuštala mu se odmjereno dodirujući slova na tastaturi. Misli su tekle poput široke snažne rijeke. Slova su se brzo slagala i stranice teksta izvirale su poput planinskog izvora.
Bila je posve zadovoljna, rad dobro napreduje i čitav će tekst uskoro biti gotov. Prozračnost ljetnog jutra stoje dopiralo ispod spuštenih roleta na trenutak joj je odvukla pogled s tastature i promatrala je krovove kuća što su se prostirali ispred zgrade i golubove što su gukali na krovu plešući svoj zavodljivi ples. U daljini se čuo nerazgovijetan razgovor građevinskih radnika, koji su gradili četverokatnicu na mjestu male straćare preko puta, tik iza škole, i njihovi su se glasovi miješali s prigušenom bukom grada.
Okrenula se prema niskom okruglom stoliću od orahovine. Na stoliću je ležao telefonski aparat boje staroga jantara. Licem joj prođe širok i zadovoljan osmijeh. Podigla je slušalicu. Brojeve je birala brzo, mehanički. Iako su bili novi, znala ih je napamet.“
![Ona i on Naslovnica za tisak 25.3.2019[2585]](https://biakova.com/wp-content/uploads/2019/08/ona-i-on-naslovnica-za-tisak-25.3.20192585.jpg)
Biakova's Website 