Fernando António Nogueira Pessoa, nakon Luísa de Camõesa najveći portugalski pjesnik i jedan od najvećih suvremenih pjesnika uopće, rodio se 13. lipnja 1888. godine u Lisabonu. Sa samo četiri godine ostao je bez oca (Joaquim de Seabra Pessoa), a majka (Maria Madalena Nogueira Pessoa) 1895. godine udaje se za visokog časnika (João Miguel Rosa). Obitelj se iste godine seli u južnoafrički grad Durban u provinciji Natal, gdje je njegov očuh dobio mjesto konzula.
Ono što će ostati trajna odlika Pessoine poezije, stvaranje heteronima, započelo je u njegovoj dobi sa samo šest godina, kad je Pessoa stvorio svoj prvi heteronim (Chevalier de Pas). Na engleskom koledžu, koji su držale redovnice u Durbanu, dobio je svoje osnovnoškolsko obrazovanje, a u istom gradu 1899. upisuje High School. U to vrijeme nastaje i njegov drugi heteronim, Alexander Search.
Na Sveučilište u Capetownu upisuje se 1903., ali ga napušta već nakon dvije godine. Za vrijeme boravka na studiju posvećuje se intenzivno engleskim klasicima (Shakespeare, Milton, Byron, Shelley, Keats, Tennyson, Pope, Wordsworth, Poe i drugi). Prve svoje radove i pjesme, Pessoa je napisao na engleskom jeziku, a njemu će ostati vjeran cijeloga života. Nakon dvije godine, prekida studij i vraća se u Lisabon gdje upisuje Filozofski fakultet (Faculdade de Letras). Studij prekida već nakon godine dana i započinje raditi kao inokorespondent za razne tvrtke. Zahvaljujući ponajprije znanju engleskog, francuskog i njemačkog jezika, na taj način, uzdržavat će se do kraja života.
Počinje čitati portugalske pjesnike, pa će tako Almeida Garrett biti zaslužan za početak njegova pjesništva na materinjem jeziku.
Književne kritike započeo je pisati u književnom časopisu Águia (Orao), a pjesme objavljuje u časopisu Renascença, kojeg u Portu osniva Teixeira de Pascoaes. U Orlu tiska svoj prvi članak „Nova portugalska poezija sociološki promatrana“. Članak „Nova portugalska poezija u svom psihološkom aspektu“ bavi se fenomenom saudosističke poezije, koju je obnovio Teixeira de Pascoaes. Tih godina prijateljuje s portugalskim pjesnikom Mário de Sá-Carneirom.
Upravo je Sá-Carneiro, koji 1913. boravi u Parizu i s kojim Pessoa se dopisuje, zaslužan za njegovo upoznavanje s kubizmom. Iste godine Pessoa objavljuje pjesmu „Močvare” („Pauis”), prema kojoj definira pravac paulizam. Sa znamenitim slikarom Almadom Negreirosom upoznaje se 2014. Te godine, Pessoa i Sá-Carneiro okupljaju društvo u kavanama Brasileira i Martinho, gdje razglabaju o kubizmu i futurizmu. Ove značajne godine (1914.), Pessoa uvodi svoje najvažnije heteronime, Alberta Caeira u ožujku, a potom zapisuje „Trijumfalnu pjesmu“ Álvara de Camposa. U lipnju nastaje i treći pjesnik, klasicist, Ricardo Reis.
U 1915. godini skupina pjesnika, predvođena Pessoom osniva časopis Orfej („Orpheu“), koji biva žestoko napadnut od građanskog tiska, nazivajući njegove suradnike, napose Pessou luđacima („loucos e insanos“). U drugom broju „Orfeja“, iste godine Pessoa je objavio svoju glasovitu „Pomorsku odu“ („Ode Marítima“). U ovo vrijeme kod njega se javlja interes za teozofiju i astrologiju koji će trajati do kraja života.
Pjesme na engleskom jeziku „Antinoj“ („Antinous“) i „34 soneta“ („34 Sonnets“), objavljuje 1918., a 1920. u engleskim novinama The Athenaeum 1920 objavljuje pjesmu „Meantime“. U časopisu Orfej 1922. objavljuje pripovijest Bankar anarhist. Iste godine Pessoa osniva vlastitu izdavačku kuću Olisipo, u kojoj izlazi drugo izdanje pjesama Antónija Bota.
Časopis Contemporânea 1923. objavljuje njegove pjesme na francuskom, engleskom i portugalskom jeziku. Godine 1927. počinje izlaziti časopis Prisutnost (Presença), u kojem se stvara kult Pessoe.
Godine 1933. izlazi glasovita poema „Trafika“ („Tabaccaria“) njegova heteronima Álvara de Camposa, a godinu nakon, jedina njegova zbirka pjesama objavljena za života, Poruka (Mensagem).
Umro je 1935., navršivši tek četrdeset i sedam godina života. U desetljećima nakon njegove smrti do danas, još uvijek otkrivajući njegovu ostavštinu, smatra se jednim od najvećih svjetskih suvremenih pjesnika.
O AUTORICI PREPJEVA
Meri Grubić rođena je 1970. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je filozofiju i komparativnu književnosti te studirala portugalski jezik. Dosada je objavila sljedeće knjige pjesama:
Nemesis (Biakova, 2006.) O morima i tugama/ Acerca dos mares e das tristezas, hrvatsko-portugalsko izdanje (Naklada Bošković, 2011.) Demetra se nagodila sa suncem (Biakova, 2021.). U časopisu Riječi, Matice hrvatske, Sisak, 2020., objavljen je dio njezine najnovije zbirke pjesama Žudnja za riječima.
Uz poeziju, bavi se esejistikom i prepjevima portugalskih klasika. Poseban interes gaji prema sonetnom obliku. Uz Fernanda Pessou / Alberta Caeira, prepjevala je neke od najznačajnijih portugalskih pjesnika:
Luís de Camões, Izabrani soneti (Biakova, 2007.) Florbela Espanca, Izabrani soneti (Biakova, 2014.) Sophia de Mello Breyner Andresen, Plovidba tišine (Biakova, 2016.) Antero de Quental, Izabrani soneti: Noć sjajnija od dana (Biakova, 2018.). Od 1999. godine radi u Veleposlanstvu Portugala u Zagrebu.
Sresti poeziju Antonije Vlahović znači upoznati autoricu, lirsku junakinju, simetriju, harmoniju, kaos i nejednoznačnosti. Ovakva veličanstvena i bez poznatog i prepoznatog konteksta pretenciozna misao može zagolicati sva osjetila literarnih sladokusaca svih vrsta; od profesionalnih teoretičara i kritičara, nazubljenih znalaca koji vade tisuće olovaka i papira na kvadratiće tražeći unutarnja preklapanja, opća mjesta i vitke stapke koje vijore na svim semantičkim stranama svijeta, neki malo blaži i senzibilniji koji promatraju osjećajnu vrpcu koja se odmata na gramofonu knjige i leti negdje izvan svijeta, poznanici i prijatelji koji će ponovno upoznati autoricu ili oni koji svuda traže R(r)iječ. A ja, ja sam pritom mislio ovo: srest ćemo sve osobine i sva čuvstva koja proizlaze iz Antonije – autorice; njezina lirska junakinja toliko srođena s njom samom da grubi teorijski rez malo i boli, Antonijine simetrije stihovnih redaka i dijagonala, unutarnjih i vanjskih svjetova, Antonijinu harmoničnost u gradnji zbirke i njezina diskursnog svijeta, Antonijin kaos koji ničeanski rađa svaku stvaralačku danost i nejednoznačnosti koje nastaju na pregibima teksta i svijeta.
Važno je reći kako Antonijina knjiga pjesama broji preko stotinu stranica, kako se četiri ciklusa ispunjavaju približno jednakim brojem pjesama, kako se unutarnja kompozicija podređuje vanjskoj i kako je naslov zaista sretno odabran. Opseg kože. Vrlo razumljiva metafora. Prve asosocijacije vode nas prema tjelesnom diskursu i tu nećemo pogriješiti. Koža je ništa drugo nego zaštitni omotač tijela, naš najveći štit i svjedok unutarnjeg i vanjskog događanja. U tjelesnom se diskurzu propituju specifično ženska pitanja; pitanje tijela, sebstva, odnosa prema muškarcu, rađanju, djeci. Poezija je uglavnom refleksivne naravi, pjesme su monostrofe koje bi se mogle okarakterizirati kao veće minijature ne zbog broja stihova koji često ne preteže desetak, već usredištenosti i rasprostranjenosti lirskih signala.
Refleksivna poetika koja se prostire idejno-tematskim silnicama upija u se blage konotativne krivulje leksema, sintagmi i poetskih rečenica, metaforičnost koja izrasta više iz svijeta, a ne iz teksta, snažan ekspresivni poetski izričaj koji počiva na hiperboli i emfazi kao stilskim konstituentama. Što se tiče rasporeda lirsko-komunikacijskih kategorija, pjesme su izgrađene personalnim lirskim govorom i onim u kojima se dominantno zaziva lirsko Ti. Jaki lirski glas oblikuje stihovne dionice što se poput noževa s dvjema oštricama zabijaju u čitateljsko recepcijsko tkivo.
Idejno-tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo. Lirsku junakinju možemo razmatrati kroz emocijsku rešetku, ali prikladnije je emocijskom razvoju pridati značenje i smisao refleksivnih ulomaka. Time, nota bene, ova poezija nadrasta ispovjednu lirsku matricu i vodi čitatelja u prostor univerzalnih ljudskih iskustava posredovanih jastvenim glasom. Tijelo je medij koji prima sve signale svijeta i prerađuje ih, tj. sublimira tekstom i prostire se u značenju vlastitih sastavnih dijelova (unakaženi batrljci), osobnog identiteta autorice/lirske junakinje (antonija) i leksema kao što su dom, soba, kvadar tuge. Svijet je ono što lirsku junakinju muči i prema čemu se ona nastoji definirati. Iako se on poetički ne diferencira (više semantički kroz razne situacije u pjesmama), možemo ga prihvatiti kao temeljni faktor ljudskog i poetskog sazrijevanja. Ništavilo prijeti silaskom u svijet i sebe, no autorica ga odgađa, zamata, možebitno nudi za neku drugu knjigu. Na polu lirske komunikacije s lirskim Ti, jer potonji je sadržavao jastvene sekvence, postoji snažan dijalog s muškarcem i izlaganje vlastite ranjivosti u takovrsnim emotivnim odnosima. To se, jasno, sve reflektira na tijelu i taj dio diskurza pripada najsnažnijem hiperboličkom diskurzu knjige.
Naposljetku, možemo kazati kako je ovom knjigom Antonija Vlahović počela krčiti svoj put na horizontu suvremenog hrvatskog ženskog pjesništva. Ova poezija, koju možemo proglasiti feminističkom zbog jakog samosvojnog lirskog glasa i otvorene tematizacije žene i ženskog iskustva koje nadilazi već viđene tematizacije patrijarhalnih odnosa, zadala je sebi visoke ciljeve osvajanja njegovih vrhova. Neka se razvija iz knjige u knjigu jer nakon literarne utakmice s takvim tekstom ne idemo na pivo, već na rashlađeni sok neke tropske voćke!
Tin Lemac
ROBUSNA TANKOĆUTNOST
Zbirka pjesama autorice Antonije Vlahović neobično me dirnula; koliko svojim simboličkim, a tako jasnim porukama; toliko i svojom direktnom, a tako ranjivom istinom. Zbirka je to podijeljena u četiri dijela, sakupljena u četiri formule, rastrgnuta na četvero i gurnuta pod četiri različita stijega. A opet – zar nije sve u jednome i jedno u svemu? Zar nije sve jedno? Zar nije svejedno…? Mogli bismo se tako u nedogled igrati domišljatostima, i na one autoričine smišljati svoje vlastite, inspirirani njezinom hrabrošću koja se ogleda u mesu, jednako koliko i u psihi žene. Jedne od milijardu njoj sličnih, ali od kojih je ona jedina u stanju iznjedriti stvaran glas i dati ga mnoštvu, upravo zahvaljujući tome jer je uspjela biti osobna bez idealiziranja, stvarna bez uljepšavanja, nejednaka po vlastitim rubovima i vrlo jasno nezaklonjena bilo kakvim feminizmom. Onim stvarnim, onim načelnim ili onim koji toliki muškarci ne razumiju, a neki i preziru. Autorica je to koja se ne libi uzeti kuhinjsku sjekiricu za meso u ruke i rastaviti osobu, ako treba: njezino tijelo, misli, osjećaje, pa i atome. Upravo rascijepiti je. I ponuditi nam tu robusno dobivenu istinu tankoćutnim pokretom svoje ruke i ponekad gotovo neizgovorenim glasom svog grla.
U prvom dijelu zbirke autorica oslikava sebe, ali i sebstvo – pojedinačno i skupno, ono drugih žena ali i vlastito, kroz sve što tijelo kao predmet i predmeti izvan njega mogu tvoriti u srazu. Iskustvo je to žene što sebe doživljava, ili je drugi doživljavaju, kao blago koje će više vrijediti rastavljeno na komade, pojedinačno upotrebljavano i promatrano. Kaže se kako je svako postojanje cjelovito, i kako i najmanja čestica sadrži sve informacije i svijest cjeline (ili tek njezinu fantomsku repliku..?), jednako onako kako cjelina zrcali vlastitu djelomičnost, i jednako onako kao što predaja nije čin vanjskosti (iako tako izgleda) nego najprije unutarnjosti, i gdje se ne radi o odnosu ja – ti, nego je zapravo u pitanju razina ja naspram samoga sebe. Upravo tako i Antonijine pjesme daju dvostruki odraz, i jednoga i drugoga, preklopljen, poput kakva egzotična, a ukusna jela. Nedovršenost u srazu s konačnošću nadopunjuju jedna drugu, i zapravo se ne potirući, gotovo savršeno sljubljuju. Sve ono što se čovjek propituje, obično tek onda kada mora, jer duša vapi i raspada se, autorica je preobukla u izričaj u kojem se vidi to isto propitivanje, ali kroz više prizmi: ja – ljudsko biće, ali i ja – žena, ja – materijalna, ja – funkcionalna, ja – tijelo i ono najviše žensko: ja – vučica i ja – stvoriteljica. Pjesme su povremeno prepune vrlo upečatljivih i novih stilskih izraza. Razlog tomu je autoričino kreativno stapanje s drugim ljudskim bićem i cijepanje nakon toga, pri razdvajanju. To su otisci koje tijelo pamti i stvara sjećanja kao stvarnu prokrvljenost tkiva.
U drugom dijelu izražene su borba i prihvaćanje, pobjeda i predaja, razum i ljutnja, strast i tankoćutnost. Oni su suprotstavljeni – a zapravo spojeni u kombinaciji nezamislivoj za spajanje. Upravo u svemu tome je onaj neuhvatljivi, u riječ i sve druge medije neprenosivi impuls života, ipak prenesen u bjelinu između znakova. Autoričini stihovi zbirku čine zrelom i stvarnom. Ranjenom i divljom. Unatrag preobraženom. Ona je živa i pulsirajuća. Tu, gdje je muškarac. Ali je i plodnost, i dijete. Pjesnikinja je vratila sebi samoj zrcalo. Pjesnikinja kao podstanarka. Optužbe kao izazov, ljutnja kao strast. Ili obratno? Muškarac kao okrivljenik, žena kao krik. A onda iza toga i zajedno s time još nešto: višestrukost svih nas sa svima nama i samima sobom. Krv pod noktima. Ali to je u redu. Sad barem znamo kako smo zaista živi. Tijela, to su okusi života.
I sada, u trećem dijelu pjesnikinja sve mjeri: teatar, ali i eritrocite. Izračunava težinu priznanja, duljinu ljutnje, zbroj praznina. Obraća se nekome potajno uz pomoć javne riječi i javnim istupom kao šifriranom porukom. Ona crta, ali i piše, pa od matematičkih formula stvara paukove niti. Ovdje i sada, tako ljudski, traži rješenja. Ali, mi svi i jesmo upravo to – ljudi, baš takvi kakvi smo u ovom trenutku. Naravno, makar i nesvjesno, mi uvijek bježimo od te slike u onu buduću. Autorica je ta koja nas vraća u sada i ovdje. Tu, gdje trebamo pogledati sliku sebe samih. Tek iz tog zrcalnog odraza moći ćemo se zaista odraziti u skoku u dalj, tamo, u budućoj slici nas samih. Zato su i suncokreti ponekad groteskni.
Na koncu (i u završnom dijelu zbirke) – sve je pitanje. Čak i biblijska proročanstva. Odgovor? On nam je već odavno dan. Ali čovjek ga niti može čuti, niti razumjeti, osim ako se ispred njega ne nalazi točno pitanje. Tek tada će i odgovor biti točan. Ljudi traže odgovore na svoja pitanja, umjesto da traže pitanja za svoje odgovore. Upravo zato nam autorica govori, piše i u tome pogađa odgovore. Zatim ih ostavi razoružane u zraku, poput padobranca bez svilene tkanine, neka padnu kamo ih sudbina pošalje. Ona će ih dočekati s već pročitanim proročanstvima, u koja će sve odgovore nježno zamotati, a zatim poput tijesta za objed zdušno izmijesiti i ponosno raspršiti kao krvave krpice u zrak. Na nama je samo da udahnemo.
Zorica Krističević Avdagić
BILJEŠKA O AUTORICI
Antonija Vlahović rođena je 1975. godine u Zagrebu. Profesorica je hrvatske kulture i sociologije, a radi kao profesor mentor u srednjoj školi. Bavi se dramskom pedagogijom i alternativnim scenskim izrazima. S učenicima je uprizorila Krležine, Harmsove, Rundekove i tekstove mnogih drugih autora, kao i vlastite.
Piše poeziju i sudjeluje na pjesničkim tribinama. Neke od pjesama objavljene su na književnim portalima. Objavila je zbirku pjesama Antonijalogija (2008.).
Zapažena pjesnikinja Zorica Avdagić, autorica već nekoliko poetskih naslova kojima je zaplijenila blago odabrane publike i požnjela recenzije uglednih književnih i književnokritičkih imena kao što su Jozefina Dautbegović, Branko Maleš i Tonko Maroević pojavljuje se s novim lirskim rukopisom. On nosi simbolički utemeljen, a eterički prozračan naslov Ime mi je Snjeguljica. Teoretičarskom umu, enciklopedisti, fachidiotu s već otvorenim škarama razvezanih interpretacijskih niti nudi se asocijativni niz. Moje ime je medvjedić Lino, Važno je zvati se Ernest, Jadni Katule… Eh, pa već je i ovo pretjerano jer zadire u različite zone ljudskog mišljenja i djelovanja. Otkud krenuti i gdje završiti? Što učiniti s gomilom naučenog pepela i kako zapaliti vatru? Odsjaji gube smisao i početak mora biti intoniran znanjem. Možda završi u igri.
Knjiga koju pred sobom držimo nosi naslovni motiv iz bajke Snjeguljica i sedam patuljaka. Pritom, glavni su i jedini akteri lirske komunikacije Snježana i Palčić. Oni su zahvaćeni intimističkom situacijom ljubavi i kao takvi odmataju klupka svojih vlastitosti. Semantički prijenos naslovnog motiva Snjeguljice u naslov Ime mi je Snjeguljica predstavlja dvostruko kodirani diskurzivni čin. Na prvoj razini kodifikacije autorica se poistovjećuje s lirskom junakinjom zbirke, a na drugoj lirska se junakinja bajkovno transferira u lik Snjeguljice. Palčić je zamjena za patuljka. Možemo ga prispodobiti i Palčici, također bajkovnom liku, no s obzirom na ovu knjigu, pristajao bi umanjenom patuljku. Lingvistički gledano, riječ je o dvostrukoj deminuciji morfološkog i značenjskog polja riječi koje postaje stilski obilježeno u samom tkivu teksta.
Punjenje pjesničke stratigrafije bajkovnim naplavinama izvedeno je na predmetnoj i idejnotematskoj razini. U dijelovima se spominju likovi i motivi iz bajke o Snjeguljici (jabuka, vještica). U lirskoj komunikaciji preuzet je dio iz Snjeguljičina dijaloga s patuljcima ne u smislu intertekstualne obrade, već smisaonog nadovezivanja. Vješto je izbjegnut psihoanalitički podtekst bajkovnih značenja vezanih za spolno i emotivno sazrijevanje djeteta i libidinalni kaos izazvan identifikacijama u freudeovskoj shemi. S obzirom na intimističku situaciju koja je ljubavno-erotski konotirana, Palčić se pojavljuje kao lik ili eufemistička zamjena za falus.
Glede naslova zbirke, kritičar bi očekivao da će biti riječi o ispovjednoj lirici. No, prevarit će nas pozicija lirske junakinje koja se maskirala u lirsku kazivačicu intimističke situacije. Iako možemo spekulirati je li i sama lirska kazivačica neki mjesec velikog planeta Autorice ili možda čak izraslina na tijelu lirske junakinje, ona nam iznosi situaciju vješto baratajući signalima kojima se uobličuje poetskost. To su naglašena emotivnost, refleksivnost, zibajući tonovi lirske komunikacije i zapitanost.
U knjizi je osim razvijene narativne linije stihova koji katkad mogu prebjeći u stilizirani prozni izričaj jako naglašena emotivnost lirske junakinje, rječitost kojom se razvijaju dugi stihovni ulomci i emfatičnost lirskog govora. Njezin govor pratimo kao nabujalu tekućicu u ogromnim nanosima.
Emfatičnost kao izvjesna retorička konstanta postiže se učestalim opisima (baš poput žene zlatna pera, baštinice / …), ponavljanjima i rimovanjima unutar stiha (iako, očito, vrlo plodno i vrlo rodno), hiperbolama (natisnule i prignječile onaj tren radosti), kumulacijama (i u njoj ležaj, stol i stolicu / i papuče na podnom prekrivaču) i složenom narativnom sintaksom koja se ostvaruje na parataktičkoj i hipotaktičkoj osi ovisno o prikazanu ulomku odnosa između aktera.
S obzirom na spomenutu emfatičnost, tekst zbirke bit će posebno zanimljiv za govorni ostvaraj. S obzirom na učestale promjene tona u autoričinu govoru (u varijacijama sentimentalnog i humornog tona s povišenjima i sniženjima stihovne intonacije), te raznorodne svakodnevne i druge sadržaje, tekst je moguće uobličiti performansom.
Poetički gledano, knjiga bi se mogla pripisati hrvatskom poststvarnosnom pjesničkom horizontu. Jedna stvarna, empirijski ovjerena intimistička situacija dvoje aktera predstavljena je bajkom kao retoričkim ukrasom i idejnotematskim okvirom. S njome u kontaktu, postoji mačevanje tih dvaju slojeva. Onog stvarnosnog opipljivog ili onog bajkovnog neopipljivog. Rezultati su semantička ravnoteža obaju slojeva (Ujutro, Palčić je nanovo gladan / i mora pojesti sve vijesti / Snježana se budi danas kraća nego jučer / i tako svaki dan) ili semantičko zasijecanje stvarnosnog bajkovnim (Nakon toga Snježana je sačekala duboku noć / Uzela sa sobom sjekiricu za meso / (Jer drugu u stanu nije imala) / I otišla porazgovarati s jabukom).
Iako se u knjizi mogu nizati pjesme i klupko se može odmotavati još dugo i dugo, ipak bih na kraju rekao da je sve na vrijeme zaustavljeno. I bajka i stvarnost. Donekle zbog okvira. Knjige pjesama. Donekle zbog situacije. Empirijske kazaljke zasjeniše literarne. A i zbog toga jer autorica, iz čije torbe vire lirska junakinja, lirska kazivačica, a lirskog junaka Palčića u ruci drži privezana paukovom niti, pobjedonosno grize crveni dio jabuke i zavodljivo namiguje sljedećem literarnom vlaku.
Tin Lemac
ZORICA AVDAGIĆ (rođena KRISTIČEVIĆ) rođena 1969. u Doboju, BiH, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Pedagošku akademiju u Tuzli upisuje 1988., a Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek južnoslavenskih jezika 1991. godine. Zbog rata prekida studij i dolazi u Zagreb. Radi u Zagrebu, a živi u Zaprešiću.
Aktivno sudjeluje u književno umjetničkim tribinama na području republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.
Objavljuju je u književnim časopisima.
Objavljene knjige:
Zbirka ratne tematike SEDMO SLOVO SLOBODE u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2006., recenzenti Tonko Maroević i Branko Maleš
Zbirka poezije na temu grčke antike POTROŠENI ADONIS u izdanju Matice Hrvatske, tiskana 2008., recenzenti Tonko Maroević i Jozefina Dautbegović
Zbirka poezije društveno angažirana o položaju žene u društvu i obitelji HOD NA PRSTIMA u izdanju Digitalne knjige, tiskana 2011. (također postoji digitalno izdanje), u sklopu akcije prikupljanja sredstava i predstavljanja skloništa za žene „Ženska pomoć sada“
Zbirka kratkih priča prevedenih na engleski jezik FOOTNOTES OF A DIVORCEE objavljene digitalno na platformi Amazon.com, 2012.
Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije MEDITACIJE u izdanju kluba Zapreščan, tiskana 2017.,
Zbirka poezije na temu umjetničke fotografije FOTOGRAF u digitalnom izdanju Knjižnica grada Zagreba, objavljena 2016.
Ana Narandžić nagrađivana je spisateljica, autorica više knjiga. Knjiga poezije Između ravnodnevnica svakako je zbirka pjesama koje zaslužuju pažnju, možda i njezino najuspjelije pjesničko djelo, jer i po samoj strukturi ove zbirke, može se vidjeti jasno koliko je pomno rađena. Knjiga je sastavljena od raznorodnih narativnih pjesama, podijeljenih u nekoliko ciklusa. Svaki od tih ciklusa donosi tematski nove motive, bilo da se radi o otkrivaju jastva i nekoj vrsti samosuočenja i samorađanja kroz pisanje u prvom ciklusu Koža kao jedra. Već u početnoj pjesmi Bacim oko autorica navješćuje poetski put kao plovidbu: „Svojom kožom kao jedrima hvatam povoljan vjetar.“ I upravo pisanje jest „izlazak u modrinu“, bijeg od tjesnoće, propitivanje o vlastitom jastvu (I ja sam onda) kroz mistiku vlastitih brojeva. U položaju i pokretima samokontroliranog tijela, ostvaruje se rađanje, doslovno i metaforičko. Rađanje djeteta i rađanje kao stvaranje same sebe, nepoznate ja kroz pisanje. Pisanje o razderanim snovima, čekanjima, snatrenjima, godinama koje „galopiraju kao rasni konji na utrkama spotičući se.“ (pjesma Koža). Ana Narandžić zatim piše o ljubavnom odnosu, strasti koja je hiperbolički prikazana u drugom ciklusu Ljubiti bez ostatka. U ciklusu koji slijedi Uzavrela nedjelja autorica majstorski dočarava atmosferu prigušenosti, rutine, pukotine u ritualima i dane slavlja u svagdanu koji bi naizgled trebali odudarati od svega onog uobičajenog, o obiteljskim hereditarnostima… Idući ciklus Bjelina noćnih bdijenja donosi pak niz pjesama koje tematiziraju bolest, u trenutku kada se „uselila u kuću“. Kuća i svi ti bachelarovski motivi unutarnjih prostora koji istovremeno zagušuju i oslobađaju, kontrast su pjesmama u kojima se šire horizonti, vidici, dočaravaju ambijenti i senzacije koje oni izazivaju. O tome govore i pjesme iz ciklusa Između ravnodnevnica jer u njima se prikazuje atmosfera, ti prijelazi u prirodi, izmjene godišnjih doba, povezuje se unutrašnje i vanjsko, opisi kuća i prirode, gradskih predgrađa, terasa na vrhovima nebodera. Sve to prikazano je vrlo zorno, nizom snažnih genitivnih metafora, sa smislom za nijanse i boje. Ovo potonje nije niti slučajno, jer autorica je i slikarica, stoga se vizualni aspekt ovih pjesama može jasno dočarati: „Boje, prebačene preko jesenske ravnodnevnice, zapetljale se u krošnje i vise na natrulim peteljkama.“ (iz pjesme Između ravnodnevnica) ili pak „U oko mi ulijeće smotra boja. Ljubičasta se uplela u žutu, crvena se ovija oko zelene.“ (u pjesmi Mozaik ljeta). Zanimljivo je da se kao čest motiv pokazuje koža, ljepljiva koža, koža kao jedro, a koža je upravo onaj prvi doticaj i dodir s vanjskim svijetom, ujedno i granica tijela od tog istog stranog svijeta. I lirska junakinja Ane Narandžić kao da je na toj razmeđi, između otvaranja i bijega, suzdržanosti u otkrivanju emocija svijetu koji je okružuje, i u kojem uživa, ali i o čijoj tamnoj strani, bolestima, izgnanstvima, piše precizno, gotovo kriruški minuciozno. Također je bitan ton koji dominira zbirkom, taj osjećaj zrelosti, riječi koje su zrele, okus koji je pomalo trpak, jer kao da prezrelo voće otpada, vrijeme se urušava, ponekad pjesnikinja progovara i iz mnoštvenosti, iz tog mi, i kao da progovara o iskustvu generacije, poopćenom iskustvu života. I sve ostavlja dojam sjete, bivši životi, život u izolaciji, a i same riječi prestaju imati snagu „Riječi dvojbenog značenja (mjera su im daljie i izostanak dodira) rastu usidrene između zidova.“ I čini se kao da su u pjesmama o zemlji, nebu, mjesecu i pročišćenju, prisutni oblici antroploških struktura, apstraktni, ali dorađeni kroz okvir slika i emocija. Pjesme nadrastaju osobnu emociju, govore o stanju svijeta. Ana Narandžić u pjesmi Zagreb i ja govori o poziciji doseljenice u Zagreb, koja se suočava s nizom predrasuda i prepreka, no istovremeno, ona ne zaboravlja svoj rodni kraj: „Moj rodni kraj je iza kiše. Kiša isprana zaboravom napunila je korita / i dolazi u slapovima.“ Premda se i u drugim ciklusima govori o vjeri i spasenju, u Izgnanstvu i spasenju nalazimo niz snažnih pjesama koje govore o spasu čovječanstva, kritici ideologije i o osloncu u vjeri: „Onaj koji je radi nas sišao s nebesa / naš je vodič / do svjetla / Betlehemske štalice“. Ana progovara i o bezdomnosti, izgnanstvu kao ekonomskoj migraciji onih koji traže bolji život, te o izgnanstvu migranata u pjesmi Bez mahanja i osvrtanja: „Intimne prostorije i postelje za razmjenu nježnosti, razapete između kotača i zaveslaja, / progutali su krikovi galeba.“ Na kraju, u završnom ciklusu Rastanci ponovo nalazimo motiv čekanja, čekaonice, motiv suočavanja s prolaznošću u sjajnoj pjesmi Nedostajanja, i čini se kao da se u tom ciklusu lirska junakinja posve ogoljuje, govori o vlastitoj rascijepljenosti, ponovo nalazimo motive prigušenosti i gotovo gađenja nad oblicima građanskih inicijacija, kao u pjesmi Pitanje, ali i svjedočenje o svijetu „napuštenom od sebnosti“ (pjesma Rastanci). I ponovo motiv rađanja, koje se odgađa. Ana Narandžić ispisala je snažnu poetsku knjigu, u kojoj zapravo otkriva vlastito sebsto, u svijetu koji sebnost gubi, a sve se to događa kroz proces pisanja kao rađanja koje nikad ne prestaje, pa se stoga i kao motiv često pojavljuje u Aninim pjesmama koje preporučujem za pomno čitanje, jer to zaslužuju.
Botanika i tropjesma sasvim je posebna zbirka pjesama ugledne zadarske književnice Mirjane Mrkele. Naime, dominira trend angažirane ili stvarnosne poezije, a Mrkela u svojoj knjizi donosi niz pjesama pažljivo strukturiranih u cjelinu, koje u sebi sadrže niz referenci na knjige, autore iz raznih razdoblja, filmove, povijesne krajeve, mitove, na sam proces pisanja, pa je riječ zapravo o velikoj poemi o ljubavi i pisanju. Intertekstualnost ne potire autentičnost, nije tek suho referiranje na tekstove koje je samo sebi svrhom, već je riječ o igri stvarateljice koja se igra riječima i mitemima, otvara razne slojeve svijesti, traga za arhetipovima i za vlastitom poetikom koju je moguće iščitati baš na fonu botaničko-tekstualnih, antropološko-feminilnih teorija i poetika. Botanika i tropjesma sadrži niz slojeva značenja, obrazovaniji čitatelji uživat će u tom grozdu metafora koje svoju potku imaju u svijetu literature, one europske, svjetske, i iz susjednih zemalja, dok će ostali čitatelji također naći ovaj prvi, igrivi sloj, čudesne mitopoetike u kojima se nalaze i dijelovi naracije, dijalozi te kraće pjesme umetnute u veće cjeline. Riječ je o visoko simboliziranoj poeziji koja se bavi i tumačenjem civilizacija, religija i to na implicitan, poetski način. Sve to obuhvaćeno je prvom cjelinom Botanika u kojoj je upravo biljka, cvijet, stablo povod za male poetske priče, zanosne hiperbole, pjesme u prozi, pune maštovitih obrata i igri riječima, kroz povezivanje nespojivog, korporativnog i poetskog, na primjer, te bajkovitog, alternativno povijesnog, ljubavno-persuazivnog. I mediteranskog, jer i mediteranizam je svakako bitna stavka Mirjanine poezije, sve te slike vegetacije, soli na prstima, zvukovi bossa nove, plaže, svjetlost, referiraju na poetike ostalih pjesnika koji su svoju inspiraciju nalazili u Mediteranu. Ujedno ovo je i iznimna antiratna poema, kritika uskogrudnosti i nacionalizma, na suptilan način, a poruka je da istinska ljubav sve nadjačava:
„isparat ćemo kalendare islamske/kalendare gregorijanske i julijanske“.
Tropjesma je pak inspirirana, kako i sama autorica navodi, teorijskim djelom Helene Cixous Smijeh Meduze. U njoj se pjesnikinja igra mnoštvenošću identiteta, preobrazbama jastva, ali i o samodefiniranju, samo rađanju sebe same kroz jezik koji je senzualan i sadrži u sebi „znamenje od meda i mlijeka“. I to jest smisao, stvaranje vlastitog jezika, koji je odmaknut od pravila patrijarhata i koji omogućuje autoricama da odgovore na svoje potrebe gradeći snažne samopripovijesti i identitete. U tome je, kroz svoju poemu Botanika i tropjesma, Mirjana Mrkela posve uspjela.
Prepustiti se čitanju ne znači uploviti u superiornost, niti nam čitanje kao psihološki proces otkriva književni ideal prošlog ili našeg vremena. Čitanje je osamljenički trzaj duše u koju navire senzibilitet novog bića koji se ostvaruje fenomenom jezika. A onda je to kretanje jezika usredsređeno u maštovitim slikama, u kreativnom mlazu osebujnog izvorišta u kojem se poezija oslobađa u tjeskobi, u ushitu. Jer pjesnik je onaj koji kontemplacijom imenuje čaroliju žudnje i svjetlosti, to nedefinirano mnoštvo osobnih svjetova:
(…) „Pustila sam da me nose riječne struje,/ da me kiše uzmu maglama iznad vodâ/ i ponovo izliju u mora.“
(Nekoć bijah more)
Poezija dopušta srh različitih sloboda i oživljava svoj stvaralački dinamizam; blagodat stvarnog i nestvarnog, kad nestvarno postaje čarolijom žudnje i svjetlosti. A upravo to nam donosi osebujnu liriku pjesnikinje Meri Grubić:
(…) „tvojim sam očima gledala/ kako na te vreba svjetlost dana,/ i skoro sam umrla od žudnje/ gledajući kako suncu nudiš/ svoju golu put.“
(Alea iacta est)
I naslovi ciklusa potiču bajkovitost imaginativne radosti, kad intelektualizam metafore osmišljava unutarnja neba što promiču neuhvatljivu čaroliju koja je govor poezije, a prelijeva se poput Aurore Borealis. Nadahnuti naslovi ciklusa simboliziraju problem bitka i problem energije, varirajući temu ljubavi koja je bezgranična i osporavana, tjeskobna i pritajena:
„Jedno poslijepodne na crvenom trgu
Materijalni dokaz besmisli
Trenutak prije nego li je došlo zlo
Rat je bio čist
Vječita nedužnost je ne misliti
Kasno proljetni desant cvijeća
Proroci“
Pjesme Žudnja i stid, Materijalni dokaz besmisli, Alea iacta est, Iskupljenje u pustinji, Pokušavajući napisati sonet o smrti, Prozori duše, Vječita nedužnost je ne misliti, Brnistra, Djetinjstvo, Prabaka Zemlja, Vrata u dnu hodnika, Nameće se misao da je patnja dar – promiču raskoš i bijedu života, okus praznine, susret dvaju samoća, senzibilitet boli:
(…) „Ništa se ne odupire u meni,/ sve polagano klizi ka dnu,/ samo se bol pokušava zadržati/ u mrtvom tkivu,/ radi vlastite opstojnosti./ Bol je jedino sjećanje na prošlost.“
(Rat je bio čist)
Mudrost poetske ravnoteže je stvaralački čin a osvijestiti se stvaralački znači pronaći komponente koje daju tome smisao. Paradoks je upravo u kontrapunktu, jer nema boli bez radosti koja joj prethodi:
(…) „U svakoj patnji je skrivena radost/ i radost je time veća,/ kao što je i svjetlost blještavija/ kad izrudi iz mraka.“
(Prosinac)
Poetski senzibilitet pjesnikinje Meri Grubić inspirira. Ona je zagledana u otajstvo svijeta i ne dopušta da je taj svijet „pomete“ uzimajući joj ono što je podatna iskrenost njezine imaginacije. Neočekivane poetske sintagme unutarnjeg neba slika su vječitog nemira. Ravnodušnost svijeta zahtijeva promišljanje da bi prostori u kojima jesmo i koji nas okružuju bili izvor slobode, a ne uzmicanja:
(…) „Zar sve oko mene ne svjedoči/ kako ljepota iziskuje napor,/ makar jest u prirodi stvari.“
(Nameće se misao da je patnja dar)
Mit o Demetri i njezinoj kćeri Perzefoni simbolično je sjećanje na bespomoćnost čovječanstva, mjera ovisnosti od bogova. A nagodba sa suncem je maštovita himera.
Naslov ciklusa Jedina nedužnost je ne misliti obol je poštovanja prema znamenitom portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi. „Ljubiti je vječna nedužnost/ a jedina nedužnost je ne misliti“, simboličan je paradoks ovoj knjizi pjesama: Demetra se nagodila sa suncem, jer ova poezija misli i nije nedužna, niti to želi biti.
Ljerka Car Matutinović
Putovanje oko žive svjetlosti
Tko može zasluženo govoriti o koraku koji dijeli umjetnost od drugih stvari? Tko briše liniju koja razdvaja ljepotu od stvarnosti? Po kojoj se cijeni smrtnici uzdižu do nebeske svjetlosti nadahnuća? Kako s pouzdanjem vrednovati, je li se djelo zapravo lišilo nježnih boja beznačajnosti, kako bi obzore pretvorilo u istinu, žuč u ljubav, a riječ u poeziju?
To su pitanja na koja ne znam odgovoriti. Možda ugledni književni kritičari odgovore s uvjerenjem, uzimajući u obzir brojne kriterije razvrstavanja, brojne pojmove koji određuju.
Ali znam reći kako ova knjiga, izrađena riječima poput zlata, preobražava pojmove i uzburkava osjećaje.
Meri Grubić vodi sa sobom, nas žene, čitatelje oko žive svjetlosti, bez velova, bez izgovora za koje se stihovi tvrdoglavo drže, gole, otkrivene, izložene, odijeljene od straha, poništavajući sve sporazume i konvencije, čak i one usmjerene na poeziju ili stil pjesnika.
Možda bismo mi žene u nekom drugom svijetu trebale biti vlastite majke, kako bismo u potpunosti naučile bitne pojmove života i smrti. Ako ne, ostaje nam spoznaja o krvi i mašti i ljubavi. A naše kćeri, majke jednog dana, također nam pripadaju, kaže autorica na tako divan način, ne kao naše, nego bivajući svoje zajedno s nama, na mjestu gdje su rođene, tijelu utrobe koju nastanjujemo i gdje se sve događa.
Sve što se događa među nama/ i što će se ikada dogoditi, / dogodit će se u utrobi. I našim majkama također pripadamo na tom njihovom mjestu, tijelu utrobe koju nastanjujemo, sve do dana u kojem odlaze ili u kojem će otići, oduzimajući nam to pripadništvo, koje se više neće vratiti.
Demetra štiti onu koju obožava cijelu vječnost i Čovjeku nudi tajnu zemlje, ali prije toga prevrnut će svjetove u potrazi za Perzefonom, kroz šume i doline i planine, bez predaha, jer ju je izgubila. Mit je stvorio knjigu, naznačio put, izumio zrcala, odsjaje i posljedice. Ali upravo je nadarenost Meri Grubić, njezino izvorno umijeće spravljanja poezije bića i smišljanja svih boli u stihovima i brojnih pobjeda, ono što je stvorilo djelo.
Za Auroru, njezinu kći, za sve kćeri, za sve žene, autorica nas vodi sa sobom, kao da je golema ptica osvijetlila nebo, kružeći, nebrojeno se vraćajući i idući naprijed, na krilatom putovanju, zamamno se uvijajući oko nepomične i sjajne, vrtložne svjetlosti. Ili kroz njezinu prabaku, majku majki, izgubljeno lice sudbine, onu ‘visoku pojavu’ koja je ‘širila svoje ruke prema nebu’.
Proslavimo onda, poput Pana u gaju, okruženi mirisima ‘vinove loze i ambrozije’, novu viziju nove umjetnosti koju nam donosi ova knjiga. Proslavimo vijest o ljubavi koju ona kazuje, ispreplečući riječi kao nježnosti, kao svjetlost, sa svojim bojama dana, sa svojom mrklinom noći, sa svojim istinama, uzvišenim darom muze. Proslavimo istinsko mjesto riječi, svjetleći suprotstavljenih, koje žive zajedno s idejama koje prenose. Proslavimo glazbu riječi, istinsko mjesto stihova. Proslavimo istinu, umjetnost.
Paula Leal da Silva, književnica
i veleposlanica Portugala u Zagrebu
A viagem em torno de uma luz viva
Quem poderá, com merecimento, falar do passo que dista entre a Arte e outros assuntos? Quem aclara a linha que separa o belo da realidade? A que preço se elevam os mortais à luz celeste da inspiração? Como avaliar, com precisão, se a obra de facto se despiu das cores suaves da insignificância para transformar em verdade os horizontes, em amor o fel e em poesia o verbo?
São perguntas a que não sei responder. Talvez os afamados críticos literários repliquem com convicção, atentos muitos critérios de classificação, muitas noções definidoras.
Mas sei dizer que este livro, trabalhadas as palavras como ouro, metamorfoseia conceitos e tumultua o sentir.
Meri Grubic leva-nos consigo, as mulheres, os leitores, em torno de uma luz viva, sem véus, sem pretextos, a que os versos teimosamente se agarram, nus, descobertos, expostos, arredado o medo, destruídos todos os pactos e convenções, mesmo os que visam a poesia ou o estilo dos poetas.
Talvez nós, as mulheres, precisássemos, num mundo outro, de ser mães de nós para totalmente aprender as noções essenciais da vida e da morte. Não sendo, resta-nos o saber do sangue e da imaginação e do amor. E nossas filhas, mães um dia também, pertencem-nos, diz a autora de tão bela forma, não como se fossem nossas, mas sendo suas connosco, no lugar onde nasceram, o corpo do ventre que habitamos e onde tudo acontece.
‘’O que sempre aconteça entre nós, será num ventre que acontecerá’’. E as nossas mães também pertencemos nesse lugar seu, o corpo do ventre que habitámos, até ao dia em que partiram, ou em que partirão, levando de nós essa pertença, que não mais regressará.
Deméter protege quem a adore por toda a eternidade e ofereceu ao Homem o segredo da terra, mas antes, transmoveu os universos em busca de Perséfone, por florestas e por vales e por montanhas, sem descansar por que a perdeu. O mito gerou o livro, indicou o caminho, inventou espelhos, reflexões e consequências. Mas foi o talento de Meri Grubić, a sua original arte de confecionar a poesia dos seres e de inventar em versos todas as mágoas e muitos triunfos, que criaram a obra.
Por Aurora, sua filha, por todas as filhas, para todas as mulheres, a autora leva-nos consigo, como se um pássaro enorme alumiasse os céus, volteando, copiosamente retrocedendo e avançando, numa viagem de asas, em torno de luzes fixas e preclaras, rodopiando, revirando-nos, luxuriosamente. Ou então por sua bisavó, mãe de mães, a face perdida da ventura, essa ‘’figura alta’’ que ‘’espalhava suas mãos para o céu’’.
Celebremos, então, como Pan na floresta, rodeados do aroma ‘’das vinhas e de ambrósia’’ a visão nova da arte nova que este livro nos traz. Celebremos a notícia de amor que ele conta, enleadas as palavras como se fossem afetos, como se fossem luzes, com as suas cores de dia, com o seu negrume de noite, com as suas verdades, o sublime dom da musa. Celebremos o justo lugar das palavras, luminosamente justapostas, convivendo com as ideias que transportam. Celebremos a música das palavras, o lugar certo dos versos. Celebremos a verdade, a arte.
Uredila i pogovor napisala: Marija Lučić
Priprema za tisak: Nediljko Bekavac Basić
Koricu oblikovao: Božidar Bekavac Basić
Uvez: Tvrdi
Broj stranica: 84 str.
Format: B5
ISBN: 978-953-8375-05-7
Zbirka pjesama Harfe ljubavi Jasne Matić sastavljena je od pjesama koje slave Boga i život. Pjesme su izazvane nadahnućima oduševljenja, čežnje, bola, ljepote, radosti. Nastale su iz mnogih nedostatnosti i u zapažanjima obilja. Često satkane od suza ili njima nakićene. Ali svaka pjesma donosi vedrinu i zanos, odaje radost života. Teme pjesama su uzvišene i velike, o njima svaki govor zamuckuje. No, poezija u svakoj stvara nježne obrise, izazivajući nas da se više približimo. Pjesnikinja pjeva o Bogu, tvorcu i izvoru života, ljubavi, molitvi, domovini, ljepoti, prirodi, prijateljstvu… Propituje sebe i o sebi. Ona zna biti i neozbiljno zaigrana o ozbiljnom, čemu smo u ovoj zbirci dali manje prostora. Jasna nam donosi jednu bogatu simfoniju suzvučja i raznolikost novih duhovnih vidika koje slika riječima. Dok su opisi i pejzaži puni zvukova i melodije. U njezinom pjesničkom izrazu zastupljene su istovremeno sve umjetnosti. Ona vješto koristi riječ, ton i boju. Riječju stvara tonove nižući emocije kao glazbene skale, izmjenjujući uzastopce duboke i niske, svijetle ili tamne. Ima tu orkestralnih dionica, klavirskih sonata, soliranja frulice, harfe i gitare, a ima i jazza, vijugavog plesa saksofona… Ponekad i orgulje zagrme. Istovremeno, boju dodaje slikama prirode unoseći prelijepe kadrove pejzaža. U svojoj cjelovitosti svaka pjesma odiše lakoćom izraza i veoma je pogodna za povezivanje. Iz te protočnosti nastala, shema Zbirke je rijeka koja teče. Iako unutar zbirke Harfe ljubavi postoji mnogo različitih
poveznica, a sve su podjednako dobro ugođene, ovdje je nužno jedan odabir. Ali Zbirka nudi više mogućnosti s obzirom na teme i način pisanja, kao i na pozitivan stav koji je sklon gradnji i izgrađivanju. U slavljeničkom obrtanju ima i tužnih i radosnih, namirenih i čeznutljivih, bolnih…, ali sve idu na isti izvor k Bogu tražeći odgovor. Potom se događa obrat. Ili se patnik Bogom ispunja i traži njegov odgovor ili sretnik radošću prodire u nebo, istovremeno hodajući po zemlji ostavlja radosti trag. Dok sam čitala pjesme prva misao mi je bila kako me Jasnino pjevanje podsjeća na Davidove psalme. Najprije tematski, a onda i lakoćom pjeva, kompaktnošću i cjelovitošću koju proizvodi kontrastom, ponekad kontrapunktom. Životnost, jasnoća, kajanje i pobjeda uvlače čitatelja da s uživanjem čita pojačavajući mu znatiželju. Pjesnikinja u sve ide duhovnim proživljajem, dubinama uranja u igru, ponegdje čak u neku vrstu stvaralačke zezancije, kao što su pjesme, Prijatelj na određeno vrijeme, Živim na rate...
Pjesme prepune dubokih i visokih tonova, muzičkih ljestvica koje se izmjenjujući nižu i tvore modernu glazbenu kompoziciju, pri tom ostaju posve klasično jednostavne. Zbog toga simfonija prelazi iz glazbenog u likovni ili književni prostor. Dok se čita pjesma čuje se muzika. Molitva, kao još jedna davidovski izazovna i ne lako zahvaćena tema u Jasninim pjesmama, postaje otkrivena i stvarna. Preko nje se obrće i preoblikuje sav trenutni osjećaj, stanje i smisao. Upravo te drame u njezinim pjesmama čine ih čitkima i pitkima. Također, u pjesmama ima mnogo filozofskog i teološkog žara, koji ih čini zaokruženim i protočnim. Pjesnikinja postavlja filozofska pitanja Tko sam? Što je to ljubav? Hoće li sjeme
vremena niknuti?… i mnoga druga slična. Teološki pak ona opisuje kršćansku dušu koja se odražava u duši čovjeka i duši svemira, koji razigran s pjesnikinjom slavi Boga i život. Kako u pjesmi Galilejac pjeva… udišeš prostor i stapaš u molitvu…, govori o trenutcima sjedinjenja Božjeg i ljudskog kojeg poezija zahvaća i daje.
Kako je Aristotel rekao, svima je učiti slatko i svi se raduju tvorevinama oponašanja, zato što nam je oponašanje prirođeno, harmonija i ritam. Kao i to da je umjetnost stvar lijepog, ova zbirka to potvrđuje. Ona se lako čita i rado ponovo čita. Osim jasnoće i uzvišenosti govora, Aristotel drži da je najveća njegova vrsnoća u služenju prenesenim izrazima. Jer, jedino se to neda od drugoga naučiti i znak je dara. Uzimati dobro prenesene izraze znači vidjeti sličnost. A toga je u Jasninim pjesmama na pretek i čitatelj može čitajući iskusiti dio pjesničkog žara.
Namazano praskozorje
jutarnjim suncem karmina
na prvu šetnju
osovilo noge.
S naprtnjačom
uz klance dana,
k vrhuncima
penjati se hoće…
Zbirka Harfe ljubavi prva je zbirka pjesama Jasne Matić. Želimo i nadamo se uskoro i drugim njezinim zbirkama.
Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.
No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki – ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domoljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! Ponesen patosom, on često zna posegnuti za nekim snažnim, ključnim riječima. Ovdje mu je ustrebao izraz koji će njegove gotovo modernističke poetske, duševne i duhovne manire nakalemiti na biljku zbilje, svagdana. Tako je kovanica iz svijeta tehnike (koja znači – križište skretnica tračnica) sada zadobila ono svoje »prirodnije«, etimo-loško stanište, biološko i duhovno-simboličko, i stala u središte njegove poetike, a onda i u središte najosjet-ljivijih i najdragocjenijih stvari: istine, ljepote, morala, vjere. Premda opterećeno naslagama iz prošlosti i tako čestim prelakim posezanjem za njime, to »opće mjesto« (često mjesto neduboke uzvišenosti, patetike i sl.), mjesto u kojemu prebiva srce, u pjesmi »Tvoja je riječ snažna« odjednom ponovno opet zadobiva svježinu, opravdanje i uvjerljivost. To srce je ovdje planet ili nebesko tijelo kojemu nije moguće odrediti putanju, jer ono je »ćudljivo«, ovisi o trenutku (po nekontroliranoj konstelaciji u svemiru, prostoru, okruženju). Ono može učiniti da sav veliki svijet bude »oko njezino« i(li) da stane u njega. To srce je zapravo u tome oku i samoga sebe osluškuje u njemu, u njemu raste i smanjuje se, u njemu se pritaji i razotkrije. To srce, ili srcište, istodobno je i Njegova riječ, ono je zapravo Riječ sama, koja je i Tijelo i ujedno ono najvrjednije – Ljubav: zemaljska ljubav i Božanska ljubav, i jedna i druga, i samo jedna na kraju svega. U tome križištu čuju se različiti ritmovi, vide se različite slike, svijet se doživljava osjetom, dušom i duhom. U njemu je i njegov svijet djetinjstva, djedova, zavičajnog govora, žuđenih mjesta, rodnih oranica, kamene zemlje, znakova identiteta; u njemu su davno dana obećanja, važne riječi; u njemu je čežnja za domom i domovinom, za povratkom i sjećanje na majku. To srcište je nekako neodredivo, njegovi otkucaji se usklađuju s tim svijetom, ali znaju biti i u aritmiji. Njega se može privremeno pripitomiti, ali u nekom sljedećem trenutku ono već ima drugi ritam. U njemu se iznova stvaraju i razliježu likovi i glasovi žene koju je volio i koju još uvijek voli. U njemu je njegova tjeskoba i izgubljenost u daleku svijetu; njegova zabrinutost za bližnjega, za siromaha i potrebita, u njemu je sva njegova mudrost i svijest o prolaznosti, u njemu su jeseni, ali i proljeća njegova života, u njemu je svijet kadulje i ruža i sva radost u Očevim mekim rukama, u njemu je sva njegova ljudska ograničenost, ali i sloboda odluke i snaga vjere, koje osjeća u Božjoj prisutnosti. Na kraju, u tom istom srcu i u tom križištu je i jedan badem, ali i cipele koje još u djetinjstvu ostadoše ispod tog badema, cipele koje su davno izgubile svoju uporabnu svrhu, ali su mu drage, jer ga vežu uz ljepotu što je prošla, posebice jer mu ih je pomogla pronaći njegova draga. Sada kao da je sve što mu je preostalo to sjećanje, ta dragost, poput tih nepotrebnih starih cipela (»vremenom se mijenja / i uzrok radosti«). Pjesnik je, zato što mu je to sada najdragocjenije, izoštrio svoja čula i vrlo oprezno, ali uporno, radi na toj paučinastoj, fluidnoj zgradi sjećanja. A svaki graditelj ima svoj materijal, koji mu najbolje leži, koji najbolje ispoljava njegovu nadarenost i potrebu za izražavanjem. Pjesniku Polegubiću je to zasigurno – riječ. Riječ koja kod njega nije hermetična, ekscentrična, u njoj ne odjekuje suvremena stvarnost, niti se ona s njome nadmeće. Njegova riječ je jednostavna, slikovita, suzdržana, ali i pretenciozna u žudnji za transcendentnim. Nadahnuta je Božjom riječju, psalmima, ali i mnogim poetikama iz prošlosti i suvremenosti (Kranjčević, Matoš, Šop, Tin, Golub). Najčešće se rađa u pustinjama melankolije, kontemplacije i smirenosti. Ona je za njega spasonosna, »riječ bremenita«, kojoj se otvara oprezno »da ne zašuti«. To je ona riječ koja ga je dotakla »onako usput / dok sam zurio u daljinu… onako oprezno, lagano / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno / ona je kao i Ti / prožeta nitima / koje smiruju. (»Tvoja me riječ dotakla«). To je riječ-nit koja ga povezuje sa Stvoriteljem (sa samom Riječju), ali i s majkom, domovinom i domom, s dragom i sa samim sobom. Ako te riječi, ako pjesme ne bude »ničega ne će biti / što će me podsjećati na Tebe / i nježnost Tvoju / sve će ostati bez pokreta« (»Čemu i pjesma«). Pjesnik se često osjeti »zaključanim u pjesmi«, često je razapet između šutnje i pjevanja, između muka i krika, ali pjesnikova je sudbina upravo to – biti zarobljenikom pjesme, jer u njoj je njegovo srcište, njegova sloboda, njegov dar, njegov glas, koji će iz tog njegova zaštićenog prostora ponovno odjeknuti do svih nas, do čitatelja, koji ima ključ. I tako se krug zatvara. Ili pak otvara?!
Biakova's Website 