ZA VIOLONČELO SOLO
Luca Signorini
Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš
Autobiografski roman
Uvez: Tvrde korice
Br. str: 172
Format: A5
Maloprodajna cijena: 126,00 kn (17,00 €)
ZA VIOLONČELO SOLO Luca Signorini
Odabrala, prevela i predgovor napisala Suzana Glavaš
Autobiografski roman
Uvez: Tvrde korice
Br. str: 172
Format: A5
Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)
UVOD U HRVATSKO IZDANJE
Važno je odmah na početku istaknuti da je ovaj hrvatski prijevod Za violončelo solo apsolutno prvi prijevod na strani jezik Signorinijevog autobiografskog romana Per violoncello solo. Predložen je za objavljivanje po želji prevoditeljice, koja autora dobro poznaje, ali i po tome što to djelo, u suvremenoj talijanskoj književnosti, zauzima visoko mjesto i ima doista rijetke odlike: autor joj je profesionalni violončelist i odličan priznati spisatelj. Odabrati ga za prevođenje iz uvjerenja i ljubavi bilo je lako jer roman već kod prvog čitanja osvaja čitatelja iskrenošću i ljepotom naracije, važnošću ispričanih priča, profinjenim društvenim angažmanom te umjetničkim promišljanjima svih vrsta, od glazbe do slikarstva, povijesti i poezije, antropologije i religijâ, sociologije i jezika, glazbenog pedagoškog rada i kritiziranja metodike istog. Sve to kroz život jednog običnog čovjeka, koji je velikim trudom i radom na sebi, ali i padovima u alkoholizam i beznađe, uspio ostvariti violončelističku svjetsku karijeru i uspeti se na vrh društvene ljestvice.
Ugoda čitanja i prigoda za brojnim iluminacijama čitatelja, na svakoj od tih razina iščitavanja, pravi su melem za dušu i prava svečanost Signorinijeve razvidne erudicije i svestranog enciklopedizma. U spiralnoj gradnji fabule ima simfonijskog ugođaja i slikarskih poteza kistom, ima spiritualnosti i egzistencijalizma, nihilizma i klasicizma, ali i građanskog angažmana te ponajviše humaniteta i ljubavi prema bližnjima, bilo da su oni roditelji, prijatelji, vlastiti nastavnici ili đaci, nezanci iz drugih kulturâ, tek obični usputni prolaznici.
Dragocjeno je to štivo, koje će, nadam se, biti dobrodošlo i korisno u hrvatskoj sredini. Kako god bilo, sigurna sam da će je uvelike oplemeniti.
Zahvaljujem nakladniku Biakova iz Zagreba što je u nas vjerovao.
Suzana Glavaš
____________________________________________________________________________________________
*****************************
Jezik, potreban da bi se ispričala priča, nije sačinjen samo od grafema i semantičkih sadržaja. Napisane riječi, onkraj slova samih po sebi, teže projekciji u različite dimenzije. Ako se to dogodi, prepoznaje se stil. Zamjećuju ga primatelji teksta u kojem je moguće uočiti raznovrsne izričajne razine.
Već samim naslovom romana Luca Signorini navodi čitatelja da se suoči s više glasova, odjeka jedne životne putanje sačinjene od mnogih života koji promiču, naizmjence ili usporedni, duž puta jedne kaleidoskopske i nevjerojatne stvarnosti koja se doima čak nadrealnom, na rubu jedne provalije gdje se okrutnom igrom sudbine riskira propast koja će tek na kraju biti izbjegnuta.
Glazba kao metafora života i zvuk violončela koji je kontrapjev jednom drugom, njemu istovjetnom, ljudskogm glasu. Odavde kreće priča. Čitatelju je odmah jasno i od prvih redaka uči pravila igre, više ili manje razvidne, koja je sva u prekidima i lomovima.
Poput slika na izložbi, odlomci, jedan za drugim i svaki za sebe stvaraju različita ozračja na jasnoj podlozi jedne svježe priče iako, po mnogočemu, proživljene već odavna u našem sjećanju. Poslijeratno razdoblje koje ustupa mjesto ekonomskom boomu, seksualna revolucija koja u olovnim godinama nasrće poput dijaboličke perverzije.
Promišljanje vodi prizivanju još starijih razdoblja: opustošenje ratom čije su posljedice još uvijek aktualne i koje, ušavši u kolektivnu svijest kao uzrok lošeg življenja, ipak ne uspijevaju posve joj opravdati stravične deformacije.
Slika osobe koja iz tog izranja, više ili manje u središtu raznih tableauxa – Kinderszenen- Lehrjahre- Scènes de vie-Phantasiestücke – oblikuje se sad u jasnim crtama sad u sfumaturama koje dosežu poništavanje sebe. Nad njom lebdi sjena drvenog glazbala čiji oblik, mek poput tijela žene, zavodnički i prijeteći istodobno, ostaje sveprisutan tijekom čitavog života. Ja vidi sebe preko napetih žica i vibracija gudala čija se melodija zaustavlja na visokim tonovima krika, bez solucije pada.
Evoluciji jezika odgovara slična evolucija glazbe? To je ono o čemu se pita Boulez, te zaključuje da «glazbena evolucija prije svega obvezuje na tehničke pojmove i podliježe relevantnim promjenama leksika i sintakse, mutacijama koje su mnogo radikalnije od onih koje će ikada moći pretrpjeti jezik.» Tragedija je sva u tom otpadu koji uvjetuje, osim te iste vježbe očuđenja, svaku gestu ili ponašanje, nepovratno podvrgnutu inicijacijskoj praksi u dobi u kojoj još nema svijesti. Sjećanja koja naviru – iz doba djetinjstva ili puberteta, iz mladosti koja je jako brzo protekla ili iz tek nastupajućeg zrelog doba – zaustavljaju se na crti pentagrama, neriješenog rebusa tajne postojanja. Poput nota, na tom pentagramu, oživljuju i brzo nestaju, u ritmičkom skandiranju koje ne ostavlja mogućnost predaha, profili muškaraca i žena. Zauzimaju prostor od tek nekoliko riječi. Rijetko se tek opet pojavljuju kao motivi u formuli podložnoj neprekidnoj varijaciji. Glazba, izvođena, slušana, protumačena u svojim najtajnovitijim nabojima, na koncu uvijek potpuno pobjeđuje. Katkada je kao kakvo prokletstvo koje se ne može izbjeći, vrlo često priželjkivani bijeg od svijeta koji kao da ne nudi drugo osim razočaranja i prijevara.
Indirektno, autobiografsko svjedočanstvo, prožeto dubokim ispaštanjem jednog velikog umjetnika, koji žanje aplauze diljem svijeta, nudi mnoga pitanja, osuđena da ostanu bez odgovora. Prvo od njih je pitanje koje se odnosi na povlašteno mjesto umjetničke glazbe u suvremenom društvu u kojem potrošački zakon teži poništavanju različitih vrijednosti proizvodâ ponuđenih na tržištu. A, posljedično tome, i smisao koji može imati cijena koju na egzistencijalnoj razini valja platiti za postizanje visoke profesionalne razine namijenjene, u najboljem slučaju, da bude prepozata kao l’ espace d’un matin. I još k tome, kakvu poruku prenijeti mladima koji se, unatoč svemu, i dan danas, suočavaju s tako smjelim životnim putevima. Naposljetku: koliko zadovoljstva bavljenja glazbom preostaje onome tko je prisiljen podnositi stres kontinuirane kompeticije i svjestan je toga da ono što je naučio, najvećim dijelom pod cijenu neizrecivih žrtvi, biva primljeno kao čista aktrobatska predstava, koju je nemoguće odvojiti od beskonačnih sadržaja glazbenoga djela.
No upravo iz tog pažljivog, pretrpljenog, iščitavanja partitura, koje su bile prava muka za onoga tko ih je bez predaha proučavao za nastupajuću izvedbu, izvija se lirski pjev glasa u kojem harmonije odjekuju u jeci duše.
Muzika, Bachova, Beethovenova, Schumannova, Brahmsova, Debussyeva – ali i ona mnogima nepoznata kao Cassadòova, Regerova, Dallapiccolina, Sciarrinova, napisana za violončelo solo, ili kao ljubavna priča između Siegmunda i Sieglinde, u prvom činu Walkürija, koju Wagner u «Ein Violoncelle allein» namjenjuje violončelu – iskupljuje sve, čak i bol. Kroz prekrasan zvuk što ga uspijeva izvući iz svog drevnog glazbala, Signorini gradi priču s naglascima koji pogađaju ravno u srce.
Prizori koji otvaraju pogled na njegove gradove, Rim, Volterru, Napulj, imaju različite zvučne podloge. Vjeran stilu koji privilegira modulaciju, poželjno udaljenim tonovima, ostavlja malo prostora očekivanjima i začuđuje čitatelja, kad se tome najmanje nada. Njegova galerija likova gubi odmah pozadinu toskanskih slikara makjajola, među kojima i jedan njegov prezimenjak, ne bi li se sasvim jasno razvila u Disneyeve likove kao groteskne siluete opsesivnih duhova, praznine onkraj crteža, stripove kao Il Monello (Mangup), redom precizno citirane.
Potom tama i muk.
Na pozornici nijemi odsjaj glazbene sjenice gotovo ljudskih razmjera s kopljem zabodenim u ježa.
Jedno violončelo solo.
Marina Myrhofer
Biakova's Website 