Kategorija: Knjige

CIPELE ISPOD BADEMA

Adolf Polegubić

Uredio i pogovor napisao: Ivan Babić

Naslovna korica:

Fotografija badema: Nediljka Basić

Fotografija cipela: Pavla Bekavac Basić

Dizajn: Nediljko Bekavac Basić

Uvez: Meki uvez

Broj stranica: 100 str.

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

ISBN: 978-953-8375-04-0

CIPELE ISPOD BADEMA Adolf Polegubić

Uvez: Meki uvez Broj stranica: 100 str. Format: A5 ISBN: 978-953-8375-04-0

14,00 €

Pogovor

Zaključan u pjesmi

Premda je pojava knjige izabranih pjesama »Povratak« (2015) nekome možda dala naslutiti kako se sabiranjem svojega opusa pjesnik, teolog i novinar dr. Adolf Polegubić, član Društva hrvatskih književnika, koji živi i djeluje u Frankfurtu na Majni, polako priprema na skori odlazak s pjesničke scene, vrlo brzo se pokazalo da tome nipošto nije tako. Baš naprotiv, uslijedio je njegov neuobičajeni povratak s (istodobno) čak četiri nove zbirke pjesama: »Vršak osmijeha«, »Snatrenja«, »Poput Giottova kruga« i »Ogrlica od kamena« (Naklada Bošković, Split 2018), za koje je potom dobio i književnu nagradu Fra Lucijan Kordić.

No, pjesnik Adolf Polegubić ni nakon toga ne staje, pa i ova njegova najnovija knjiga poezije, s naslovom »Cipele ispod badema«, svjedoči o toj još neugasloj želji i potrebi za novim poetskim iskazom. U njoj možemo iščitati i kontinuitet njegova pjesničkog stvaralaštva, koji se očituje kako u odranije prisutnoj tematici i motivima, tako i u poetskom , tj. stilsko-jezičnom naslijeđu i prepoznatljivosti. Sedamdesetak pjesama podijeljenih u sedam ciklusa obnavlja one tematske krugove koji čine većinu njegovih ranije ukoričenih zbirki – ljubavne, duhovno-religiozne, refleksivne, autorefleksivne, domoljubne. Šarolikost tih tematskih i motivskih krugova realizirana je unekoliko u stilskoj heterogenosti. Gdjekad jednostavne, gotovo škrte, kontemplirajuće, kontrolirane izričaje, smjenjuju oni slobodniji, razgovorniji; najčešće slobodni stih bez posebnoga ritma ili rime smjenjuju poneki ritmizirani i orimljeni itd. Ipak, ti stihovi izgrađeni od zrnaca i tkiva raznolikih tematskih i stilskih tkanja, kako onih njegova neposrednog iskustva tako i svjetova refleksije, duhovnih odjeka, čuvstava, traženja i slutnji, počesto se u trenutku pjeva u samom stihotoku pjesničkoga subjekta stapaju u jednu bujicu koja teče i živi vlastitom inercijom. Dakako, ta inercija jest rezultat njegova nataložena duhovnog i svjetovnog iskustva i sazrijevanja, ali ona se, često puta iznenada, gotovo slučajno, stvara na jednom posebnom mjestu, na mjestu svih mjesta, mjestu najosobnijem i ujedno nad-osobnom, u točki u kojoj se rađa, otkucava, traje i zamire bitak i tubitak, iz koje sve polazi i u koju se sve vraća. Pjesnik Adolf Polegubić zove ga – srcištem! Ponesen patosom, on često zna posegnuti za nekim snažnim, ključnim riječima. Ovdje mu je ustrebao izraz koji će njegove gotovo modernističke poetske, duševne i duhovne manire nakalemiti na biljku zbilje, svagdana. Tako je kovanica iz svijeta tehnike (koja znači – križište skretnica tračnica) sada zadobila ono svoje »prirodnije«, etimo-loško stanište, biološko i duhovno-simboličko, i stala u središte njegove poetike, a onda i u središte najosjet-ljivijih i najdragocjenijih stvari: istine, ljepote, morala, vjere. Premda opterećeno naslagama iz prošlosti i tako čestim prelakim posezanjem za njime, to »opće mjesto« (često mjesto neduboke uzvišenosti, patetike i sl.), mjesto u kojemu prebiva srce, u pjesmi »Tvoja je riječ snažna« odjednom ponovno opet zadobiva svježinu, opravdanje i uvjerljivost. To srce je ovdje planet ili nebesko tijelo kojemu nije moguće odrediti putanju, jer ono je »ćudljivo«, ovisi o trenutku (po nekontroliranoj konstelaciji u svemiru, prostoru, okruženju). Ono može učiniti da sav veliki svijet bude »oko njezino« i(li) da stane u njega. To srce je zapravo u tome oku i samoga sebe osluškuje u njemu, u njemu raste i smanjuje se, u njemu se pritaji i razotkrije. To srce, ili srcište, istodobno je i Njegova riječ, ono je zapravo Riječ sama, koja je i Tijelo i ujedno ono najvrjednije – Ljubav: zemaljska ljubav i Božanska ljubav, i jedna i druga, i samo jedna na kraju svega. U tome križištu čuju se različiti ritmovi, vide se različite slike, svijet se doživljava osjetom, dušom i duhom. U njemu je i njegov svijet djetinjstva, djedova, zavičajnog govora, žuđenih mjesta, rodnih oranica, kamene zemlje, znakova identiteta; u njemu su davno dana obećanja, važne riječi; u njemu je čežnja za domom i domovinom, za povratkom i sjećanje na majku. To srcište je nekako neodredivo, njegovi otkucaji se usklađuju s tim svijetom, ali znaju biti i u aritmiji. Njega se može privremeno pripitomiti, ali u nekom sljedećem trenutku ono već ima drugi ritam. U njemu se iznova stvaraju i razliježu likovi i glasovi žene koju je volio i koju još uvijek voli. U njemu je njegova tjeskoba i izgubljenost u daleku svijetu; njegova zabrinutost za bližnjega, za siromaha i potrebita, u njemu je sva njegova mudrost i svijest o prolaznosti, u njemu su jeseni, ali i proljeća njegova života, u njemu je svijet kadulje i ruža i sva radost u Očevim mekim rukama, u njemu je sva njegova ljudska ograničenost, ali i sloboda odluke i snaga vjere, koje osjeća u Božjoj prisutnosti. Na kraju, u tom istom srcu i u tom križištu je i jedan badem, ali i cipele koje još u djetinjstvu ostadoše ispod tog badema, cipele koje su davno izgubile svoju uporabnu svrhu, ali su mu drage, jer ga vežu uz ljepotu što je prošla, posebice jer mu ih je pomogla pronaći njegova draga. Sada kao da je sve što mu je preostalo to sjećanje, ta dragost, poput tih nepotrebnih starih cipela (»vremenom se mijenja / i uzrok radosti«). Pjesnik je, zato što mu je to sada najdragocjenije, izoštrio svoja čula i vrlo oprezno, ali uporno, radi na toj paučinastoj, fluidnoj zgradi sjećanja. A svaki graditelj ima svoj materijal, koji mu najbolje leži, koji najbolje ispoljava njegovu nadarenost i potrebu za izražavanjem. Pjesniku Polegubiću je to zasigurno – riječ. Riječ koja kod njega nije hermetična, ekscentrična, u njoj ne odjekuje suvremena stvarnost, niti se ona s njome nadmeće. Njegova riječ je jednostavna, slikovita, suzdržana, ali i pretenciozna u žudnji za transcendentnim. Nadahnuta je Božjom riječju, psalmima, ali i mnogim poetikama iz prošlosti i suvremenosti (Kranjčević, Matoš, Šop, Tin, Golub). Najčešće se rađa u pustinjama melankolije, kontemplacije i smirenosti. Ona je za njega spasonosna, »riječ bremenita«, kojoj se otvara oprezno »da ne zašuti«. To je ona riječ koja ga je dotakla »onako usput / dok sam zurio u daljinu… onako oprezno, lagano / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno / ona je kao i Ti / prožeta nitima / koje smiruju. (»Tvoja me riječ dotakla«). To je riječ-nit koja ga povezuje sa Stvoriteljem (sa samom Riječju), ali i s majkom, domovinom i domom, s dragom i sa samim sobom. Ako te riječi, ako pjesme ne bude »ničega ne će biti / što će me podsjećati na Tebe / i nježnost Tvoju / sve će ostati bez pokreta« (»Čemu i pjesma«). Pjesnik se često osjeti »zaključanim u pjesmi«, često je razapet između šutnje i pjevanja, između muka i krika, ali pjesnikova je sudbina upravo to – biti zarobljenikom pjesme, jer u njoj je njegovo srcište, njegova sloboda, njegov dar, njegov glas, koji će iz tog njegova zaštićenog prostora ponovno odjeknuti do svih nas, do čitatelja, koji ima ključ. I tako se krug zatvara. Ili pak otvara?!

Ivan Babić