DJEČARAC Luka Matutinović

dječarac video

DJEČARAC

Luka Matutinović

Poezija

Uvez: Meki uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

DJEČARAC Luka Matutinović

Poezija Uvez: Meki uvez Br. str: 80 Format: A5 Maloprodajna cijena: 99,75 kn (14,00 €)

14,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Luka Matutinović: Dječarac

Odgovorna razigranost

Dječarac je prva zbirka mladoga pjesnika, ekonomista i glazbenika Luke Matutinovića rođenenog 1983. u Zagrebu.

U ovoj zbirci pjesama nastaloj u Zagrebu 2015. godine Luka svojim poetskim senzibilitetom, lakoćom dječačke razigranosti i dozom ironije zrelo promišlja egzistencijalna pitanja. Promišlja o slobodi ljudskog bića u suvremenom svijetu, svijetu gdje je osnovna vrijednost profit.

Nenametljivo postavlja pitanje čovjekovih nadanja, njegovih stvarnih mogućnosti, ograničenja i perspektiva.

Poetski govor je jednostavan i snažan. Koristi slobodan stih, a povremeno i rime. Rječnik mu je bogat.

Pjesnik postavlja i promišlja mnoga pitanja. Mogli bismo reći da se u pjesmama ogleda čitav pjesnikov život: tu je djetinjstvo, mladost, ljubav, obrazovanje…

U pjesmi Dječarac pjesnik misli da nam je lakše sačuvati svoju osobnost u ovom svijetu u kojem tehnika dominira ako sačuvamo dječarca u sebi. To je dragocjeno i trebamo to zadržati unatoč svim pritiscima: (…) “A dječak u meni se smije od uha do uha / Zna on ne dam ja na njega / Jer bez njega bih bio samo još jedan u nizu / Bezličnih sjena”.

U pjesmi Prijenos utakmice u staračkom domu sa suosjećanjem govori o životu starijih ljudi koji svoje umirovljeničke dane provode osamljeni u staračkom domu, a njihovi potomci naporno rade i nisu u mogućnosti posjećivati ih: (…) “Dani pred nama su dugi i monotoni / Šah postaje naša hrana / Gutamo novine / Povremeno zovemo unuke čiji životi su nastavili teći / Poput rijeke”.

Iako je u pjesmi Prestaješ biti moj plašt, uostalom kao i u većini Lukinih pjesama, prisutna blaga ironija, on krajnje odgovorno i duboko proživljeno prilazi svakome ljudskome odnosu, pa i ljubavnom: (…) ”Obećao ti je novi vitez ukloniti tugu / Obećao je u te utkati dugu / A mene je strah da se ne snađe / Pa da pronađe / One moje niti / Koje sam u te zauvijek uspio skriti”.

Iako u pjesmi O smrti, filozofski promišlja smrt, ipak u pozadini promišljanja osjeća se bojazan od neminovnosti ljudskog odlaska: ”Ne bojim se smrti / Moja pluća puna su života / Ne smijem samo nikada / Izdahnuti “.

U pjesmi Tattoo govori o neraskidivosti i trajnosti nekih ljubavnih odnosa: ”Biljeg tvoje ljubavi nosim na svome tijelu / On je znak neraskidivih spona koje nas vežu / Nitko ne zna što sutra donosi / Ali neke tetovaže / Nikada / Ne blijede”.

U pjesmi Danas ni osmijesi nisu besplatni govori o društvu u kojemu nema svetinja. To je pobuna protiv svijeta koji nije po mjeri čovjeka: “Prodajem osmijehe za sve prigode / Posao odlično ide / Nestašica je”.

Zbirka Dječarac odiše željom za humanim odnosima među ljudima. Vrlo jasno naznačuje što je bitno u životu. I u svojoj antologijskoj pjesmi Još jedan dan na poslu o tome progovara snažno, razborito i uvjerljivo.

U pjesmi Sizife moj Luka Matutinović oslikava nejednake mogućnosti što ih donosi položaj u društvu, ali zato čovjek mora biti mudar i sam sebi olakšati tegobe: ”Zar ne vidiš Sizife moj da si sam sebi najveći teret / Kad bi nekad dopustio sam sebi da se odmoriš / Na vrhu planine “.

U poeziji Luke Matutinovića prepoznaje se današnji osamljeni čovjek suvremenog društva koji radi od jutra do sutra u prostorijama bez prozora, pije vodu iz bočica, jede prerađenu i konzerviranu hranu, kojemu ostaje malo vremena za ljubavni i obiteljski život, te za pretke i potomke. Čovjek se otuđio od prirode. Najveći problem današnjeg svijeta je žudnja za slobodom. U sklopu dehumaniziranih odnosa zanemaruju se svekolike ljudske odgovornosti.

Kroz književnost i filozofiju čovjek promišlja smisao i kvalitetu života i takvo promišljanje pomaže mu da se odupre destrukciji, otuđenosti i dehumanizaciji suvremenog svijeta, u kojem pojedinac gubi svoj identitet.

Lukin Dječarac kuca na vrata književnosti, on vjeruje u književnost, osjeća snagu jezika i mogućnost da se Slovom mjenja svijet. To je njegovo opiranje zlu, a za dostojanstvo čovjeka i budućnost stvaralaštva.

Zorka Jekić

PRED KAMENITIM VRATIMA Gojko Polegubić

gojko naslovnica

PRED KAMENITIM VRATIMA

Gojko Polegubić

Uvez: Meki uvez

Br. str: 80

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

PRED KAMENITIM VRATIMA Gojko Polegubić

Uvez: Meki uvez Br. str: 80 Format: A5 Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

11,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

PJESME ČUDA, ČAROLIJE I EKSTAZE

Gojko Polegubić: Pred Kamenitim vratima

U svojoj novoj zbirci pjesama “Pred Kamenitim vratima” pjesnika Gojka Polegubića fascinira prolaznost svega, kao i vječnost koja leži u pozadini. Kroz smrt i ništavilo, kroz odbacivanje taštih stvari, traži prolaz do kuće “bez soba, poda, zidova i stropa”. Negacija svega vodi ga do transcedencije. Ponekad je to nestereotipna molitva Bogu ili Bogorodici od Kamenitih vrata, a ponekad obnavljanje same vječnosti.

“Mrtve bi valjalo sanjati / da oćute da su još ovdje / i ne budu skamenjeni tišinom.”

Iako pjeva o sveopćem zaboravu kojeg osjeća i praznini u njegovim pjesmama uglavnom je punina, mir, harmoničnost, ljepota, jednostavnost i metafizička prisutnost.

Gojko Polegubić vraća se ontološkoj skali, metafizički utemeljenoj uređenosti kosmosa u kojem je svaka pa i najsićušnija razina smisleni dio sveopćeg postojanja koje izvire iz istodobno transcedentalnog i imanentnog Boga.

Oslobođen svake efemernosti, fluidnim i nadasve stišanim tonovima, uvodi nas u fenomenologiju svoga postojanja među događanjima, stvarima i sjećanjima. Meditativno osluškuje najtiše tonove kako bi se približio tajni.

Iz svega pljušti blaga svjetlost, svjetlost što osvjetljava trenutak, vječnost, smrt.

Svjetlost je dakle sama svijest koja traži i otkriva puninu, dubinu, transcedenciju i san.

U prirodi, ali i u onom skrivenom, nepoznatom i nespoznatom traga za utišanim i uzvišenim glasom njezina Tvorca, i poručuje da to “svjetlo ne zalazi posve u zaborav i san”:

Polegubićev govor sjedinjuje komunikativnost svakodnevne intonacije, bogatstvo sugestija i sposobnost osluškivanja one veće tišine u koju je čitavo naše postojanje ugrađeno. Poezija je to koja obuhvaća najširi smisaoni obzor.

Meditira o svojoj smrti i otklanja strah od nje. Pogađa ga materijalno siromaštvo pjesnika, ali pjesnik je okrenut nebeskom i njegov grob treba “kopati u vis”.

Mnogo je pitanja, ali postoji li nešto što se uopće ne da pitati?

Raznolik je Polegubićev pjev, duhovito pjeva o ljubavi, moru, općem potopu, doživljaju grada, slijepcima, mravima i to sve nekako poistovjećuje sobom. Obraća se Bogu i sjeća se Božje milosti i Njegove blizine koju je primio.

Ponekad u tome sliči ranom Šopu.

Najčešće susrećemo potpuno slobodan stih, sasvim rijetko pojavi se rima. Jednostavnost je ponekad toliko snažna i elementarna da nalikuje na prozu u stihu. Time ne gubi, već naprotiv dobiva na vrijednosti.

Jednostavni su i jedinstveni simboli koji govore o sudbini:

Cvatemo, umiremo i ponovo cvatemo

(Jabuke).

Pjesme odišu lakoćom autobiografskog pisanja, pa odatle i čudesnost krajolika i svakodnevlja, otvorenost iskonu, šutljivom izvoru i uviru svega.

Tu su i pjesme o čarobnjaku koji mu pokazuje karte praznine, ništavila i tame.

Kad mu dojadi hodati u snu izići će i na svjetlo

Kad se jednom nađeš tu
ne sumnjaj u sebe i u svijet
želju oblikuje sudbina.
Nema li ljubavi sve je grijeh”.

(Kad se jednom nađeš tu)

U ciklusu “Obični dani” opjevava vrlo različite teme. Svi su svakodnevni doživljaji poetični, makar i neugodni.

Anegdote iz svog života, jednostavne su i prozne ali pune sjajnih simbola. Obraća se Isusu molitvom vlastitog iskustva. Autentično svjedoči o doživljaju susreta s Uskrslim. Sve se s nekom čarolijom , kao samo od sebe, pretvara u san i u čudo.

Na vrhuncu duševne krize dolazak Boga i Isusa donosi mu mir, šutnju i spokoj. Sebe identificira sa stablom bajama na brijegu “što osluškuje tamu i zviježđa / i ne zna gdje je nebo/ : gore ili dolje”.

Čini mu se da je smrt negdje blizu, da vreba iza mračnog ugla gdje drži bicikl. Ali gdje vidi smrt tu Polegubić opaža i uskrsnuće, iza tame vidi svjetlo.

Ovu poeziju karakterizira proturječnost smrti i vječnosti, svakodnevne neugode i ekstaze u Boga, ma koliko bili obični doživljaji koje opisuje.

Ovo je sedma po redu zbirka pjesama Gojka Poolegubića i svaka je skoro bolja od prethodne.

On iz pjesme u pjesmu umnaža vidljivost i prisutnost Božje tajne i čuda, što je dragocijena rijetkost, umjetnička i ljudska raznolikost i autentičnost.

Poziva nas da s njime svetkujemo božju ali i ljudsku blizinu i toplinu.

Josip Sanko Rabar

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Bršljanuša naslovnica 11.7.2019_Page_3

BRŠLJANDUŠA

Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez

Br. str: 122

Format: 13 x 16 cm

Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

BRŠLJANDUŠA Tamara Bakran

Uvez: Meki uvez Br. str: 122 Format: 13 x 16 cm Maloprodajna cijena: 49,35 kn (6,50 €)

6,50 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

RIJEČI, SJEMENKE

Pjesnikinja Tamara Bakran nakon prvih dviju zapaženih zbirki (Mjesečevo cvijeće i Pastirica skakavaca) izdaje i treću vrlo znakovita naslova Bršljanduša. Prvotno sagledavanje ovog naslova bez ulaženja u pjesme knjige nudi nam jedno zanimljivo jezično-semantičko rješenje. Riječ je o neologizmu tvorenu srastanjem od dvaju leksema, a to su bršljan i duša. Ti su leksemi zapravo tradicionalni topički motivi koje, ne ulazeći u njihov antropološki značaj, možemo načelno semantički odrediti kao ovijajuću supstancu zbog čuvanja nečeg mekog i neproničnog (bršljan) i golemo prostranstvo nematerijaliziranog bitka (duša). Neologistička leksemska metafora zadaje nekoliko recepcijskih putanja. Prva je igriva poetička protočnost, druga neološko i drugo rastvaranje tradicionalne poetske topike, treća mistički signal nekog označenog entiteta, četvrta poigravanje začudnošću kao semantičkim, stilskim i poetičkim mehanizmom…

Dok se putanje gomilaju i stežu kritičara oko vrata, a ralje semantičkog kita samo što nisu posve razjapljene, posegnut ćemo za formalnom i sadržajnom stranom knjige i na kraju dati konačni odgovor o zadovoljenju nekog od ovih horizonata očekivanja. U formalnom smislu, knjiga se sastoji od minijatura, duljih lirskih pjesmaa i pjesama u prozi. To bi nalikovalo na neku poetsku bojanku ili skupljeni stručak poetskog brodovlja prije objavljivanja zrele knjige. Kod Tamare Bakran to nipošto nije tako. Iskusna pjesnikinja s nagradama i priznanjima za svoj rad zna što znači pisati knjigu iliti stvarati umjetničko djelo. To je prije svega mučenje u kaznionici stalne komunikacije dijela i cjeline, forme i sadržaja. Tako, na tom je putu učinjena jedna uspješna poetska utrka. Idejnotematski sloj Bakraničinih pjesama počiva na metapoeziji i samorefleksiji, dok se predmetnotematski puni iz semnatičkog rezervoara tradicionalne poetske topike. U tome su ujedinjene sve lirske forme. Pisati tradicionalno danas nalik je tjeranju meda da postane pčela. Ova je konstatacija pomalo ironična i malčice patetična, no kako se susrećem s raznorodnim poetskim rukopisima, nazirem kako mnogi krenu pisati upravo u tom fonu. Često to završi patetičnim nadovezivanjem na pročitanu i prežvakanu liriku i pokoju riječcu koja pada kao zadnji list s jesenskog stabla. Zato, suvremena lirika može se graditi na izvjesnoj resemantizaciji tradicionalne topike ili kojem drugom procesu koji ima kompliciran naziv i još kompliciraniju definiciju. Bakraničina lirika počiva na manirizaciji i automanirizaciji tradicionalne poetike. To se zbiva na raznobojnim šarama poetskog pletiva diskretno i jasno. Automanirizacijski je na kraju složen vlastiti unutarnji svijet kojim nas junakinja mami u daljnje semantičke ponore.

Lirske su pjesme Tamare Bakran, kako kazasmo, minijature ili one dulje. U njima je naglašena monostrofičnost ili strofičnost. Perspektiva je osobna, a postoji mnoštvo manirizacijskih impulsa. To su neologija (bršljanduša, čempresljestve, krilatobijela, riječ-sjemenka), opće metafore čovjeka i svijeta (nagnuti se nad vodu), topička igrivost (nož iz srca / mjesečina…), poliptotonski domašaji (pištanje i pušenje, vječna tama / vječno tamnog), interdiskurzivni splet s dramskim ulomkom (JEKA: bilo ponuđeno…), intertekstualne atrakcije (cvrči / cvrčak) i metapoetički oblačići (prije pisanja, iz knjige mirišu pjesme).

Pjesme u prozi predmnijevaju semantičku deprozaizaciju proznog sloga uzevši u obzir tipologiju koju nudi Marina Kovačević i sastoje se od izraženog metapoetskog signala (Planina me otela.) i kumulacije poetskih slika koje u uzlaznogradacijskoj krivulji tvore tekstove.

Specifičnost pjesmama Tamare Bakran jest ta da one otkrivaju visoku razinu samorefleksije i metapoezije, te da se i sama metapoezija šije kroz otvore koje joj prvo polje nudi. Zapravo, metapoetski je slog najočitiji u knjizi i njime se sumira manirizacijska linija koja putuje tradicionalnom topikom.

Nećemo nabrajati uspješne pjesme jer nema neuspješne…

Reći ćemo samo da se Bakraničina poetika sve više otvara i produbljuje i da je ovijanje duše bršljanom kao asocijacija arhaične zatvorenosti u suvremenoj otovrenosti ili konačno vezanje beskonačnosti tek krenulo i da će ova autorica u budućnosti doživjeti još velike poetske pomake….

Tin Lemac

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

otuđen svijet video

OTUĐEN SVIJET

Alka Pintarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 122

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,00 €)

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić

OTUĐEN SVIJET Alka Pintarić Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 122 Format: A5

13,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

DUHOVNI  KRAJOBRAZI  ALKE PINTARIĆ

Alka Pintarić, pjesnikinja s dugogodišnjim životnim i malo manje godišnjim literarnim iskustvom iznenadila nas je novom zbirkom Otuđen svijet. Već sam naslov signalizira kako je riječ o nečemu što se pojavljuje gotovo kao snatrilački topos pjesnika i drugih književnika novije generacije ili pak suvremenosti. Kako je tehnokapitalistička matrica počela gušiti svijet svojim glomaznim krakovima, književnosti je tek ostalo biti utočište za skromne, senzibilne duše željne lijepog i svježeg. Iako je ovakva konstatacija ocvala u patetičnost izričaja, njezina se jetka snaga pojavljuje tek kad se zaputimo u književni život i osluhnemo njegove suptilne, neprobojne perivoje, porazgovaramo sa šetačima i uputimo se istom horizontu mašte. Gospođa Pintarić već se profilirala u katoličkom duhovnom pjesništvu koje stoji na marginama suvremenog hrvatskog pjesništva. To se nažalost zbiva zbog velike ekspanzije stvarnosne poetičke matrice i drugih poetičkih iskustava koja supostoje u formalnom određenju, no ipak se odčitava stvarnosna predominacija. Duhovno je pjesništvo, poslije Nikole Šopa i Sestre Marije od Presveta Srca Isusova, ostalo tek zrnce na dokovima suvremenosti kojem često navraćaju pjesnici početnici, one koje to iskustvo zanima. Razlog tomu također je nekritička i neetička ideologizacija poetskog znaka i dežurni skalpeli pojedinih kritičkih osobnosti koje vlastiti svjetonazorski sklop uvode u poetičku analizu i estetsku procjenu pjesme ne suzdržavajući se katkad i od nipodaštavajućih sudova. S druge pak strane, određeni pjesnici početnici zarone u ovo poetičko iskustvo s posvemašnjom eksklamatorskom patetikom i providnošću idejnotematskog sklopa, što je također poetski neprihvatljivo. Kako ovo nije prva autoričina zbirka, riječ je o rukopisu koji je prilično sazrio. Osim dominantne duhovne tematike, predmetnotematska polja zbirke pripadaju intimističkoj lirici. Ta polja ne pretkazuju zalihost, već se u nitima duhovnih signala povezuju s prethodno navedenim čineći jedan fini sklad. Zbirka je vrlo ekstenzivna što se tiče broja pjesama i razvidnog oblikovanja poetskog gradiva. Među pjesmama postoje duge i minijature što je također prednost zbirke zbog čitateljskog uranjanja u drukčiju doživljajnost unutarnjeg svijeta lirske junakinje. Većina pjesama obilježava personalni lirski govor kao znak autentičnosti izričaja. Stilski gledano, jezik pjesama obilježava lapidarnost, ulomičnost, slikovitost, jednostavnost posredovanja temeljne ideje i obilje retoričkih pitanja čime se postiže formiranje subjektova odnosa prema svijetu kojem stremi. U duhovnom predmetnom polju nalazimo raznorodne tematizacije. Većina pripada ispovjednom i refleksivnom lirskom iskustvu (tu sam razliku izoštrio u nekim svojim teorijskim radovima, a ona se prije svega odnosi na odabir i semantizaciju poetske građe; u ispovjednom modusu prevladava empiričnost i (kvazi)biografičnost, dok u refleksivnom Univerzalije). Ispovjedno je iskustvo obilježeno autentičnim doživljajem Boga i božanskog (Ispuni me), dok je refleksivno posredovanjem tematike kroz teološku prizmu (Gospodaru moj). Zanimljiva je i naglašavanja vrijedna struktura lirske komunikacije u duhovnom poetskom izričaju. Subjekt se upućuje lirskom Ti (tj. Bogu), a tu komunikaciju pretpostavlja i neki objekt lirske komunikacije. Tipična vjerska situacija (u izvanknjiževnom smislu) nadaje se u ovim pjesmama s obzirom da je objekt često semantički inicijator lansiranja subjektne relacije u okrilje lirskog Ti i njezine posvemašnje deifikacije. Upravo se u tom relacijskom modusu odlikuje snaga autoričinih iskaza posvema kad uporabljuje sadržajnu formu apelativnog iskaza. U nekim se slučajevima subjekt stapa s objektom (Tražila sam te), u nekim se odmiče od njega u zonama neproničnosti i vlastitih slutnji božanskog (Dodir mora). U određenim refleksivnim pjesmama događaju se simboličke transferacije na relaciji ljudsko – metafizičko (Zvijezda je pala) i božansko – ljudsko (Biti pustinja). Intimističko predmetno polje bitno se približava duhovnom, ali ne toliko u  značenjskim koliko u smisaonim varijacijama. Prije svega, riječ je o velikoj uporabi figure Prošlosti kojom se zaposjedaju polja djetinjstva, mladosti, zemlje, ljubavne teme. Riječ je o duboko proživljenom iskustvu i osjećajnosti kojom se formiraju izražajna i doživljajna komponenta. Posebno se estetskom kvalitetom ističu pjesme: Sve teče, Izbrisano vrijeme, Težina dana, Stara ura i Kiša.  Vrijednost ove zbirke također leži i u izvjesnom finom estetskom i doživljajnom oblikovanju ponekih općih mjesta koja nisu napadno korištena. Ova će se zbirka pronaći cijelom u rukama čitatelja, duhovnika i dobronamjernih kritičara, a njezina će poetska zrna zibati se u kolijevki zova, šapta ili molitve.

Tin Lemac

SANJAR Zorka Jekić

VIDEO Sanjar

SANJAR

Zorka Jekić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 100

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

SANJAR Zorka Jekić

Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 100 Format: A5

11,00 €

 

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Zorka Jekić: Sanjar

Biakova, Zagreb, 2018.

Nova knjiga Zorke Jekić, nakon tri prethodne zbirke (Ruka pored ruke,1995., Svemir diše, 2002., Tišine, 2009.) odlikuje se osebujnim senzibilitetom kojim dominira prigušena strepnja, bojazan i naglašeno stanje tjeskobe, ali u isto vrijeme javlja se otpor zlovremenu, neko esencijalno buntovništvo i naglašena želja da se pretrpi i ne odustaje od života: „ Život je žilav / obećavajući / izmiče / neukrotiv / neuništiv.“ (Život)

Lijep, bezbrižan život je doduše himera, jer pjesnikinja zna da: “Pohlepa putuje ulicama poput sablasti / nemilosrdno obuzima i proždire“, no, ipak ne treba odustajati od „dragocjenosti opstanka“. (Život)

U Zorkinom Sanjaru snovi se ljuljaju na morskim valovima, lelujaju na vlatima trave, samuju na pustim pašnjacima, sumanuto koračaju bučnim ulicama i odsutno sjede ispred malih ekrana. Homo sapiens u svemu tome kao da je izgubljen, kao da se podvrgava diktatu moćnika koji nudeći bolji život oduzimaju volju za njim, tako da se jedinka osjeća „poput ptice u kavezu“ i kreće posvuda, a nigdje ne stiže: „Krenuo je svuda, / stigao nigdje. / tražio svemir, / a izgubio sebe.“ (Tražio je svemir).

U svemu tome, pjesnikinja traži protutežu u cvatu prirode. Priroda daje snagu bivstvovanju i treba joj se prepustiti, uživjeti se u njenu raskoš življenja, u neponovljive mirise, u sjaj boja, u neprekinuti zvuk mora i urlik nenadmašne bure:

„Povija stabla / urla u krošnjama / fijuče između krovova / uvlači se u kapute / zaustavlja dah / čisti krajolik / ledi suze / bura.“ (Bura)

U stihovima Zorkinim priroda živi punim životom, neukrotiva je i snažna pa i onda kad je rane, ona se uspravlja. Jer, kaže pjesnikinja: „spoznala je jedna mudra žena, / jer ona stvara i rastvara / bez nas ili s nama, / sve poravna.“ (Ništa nije jače od prirode)

Naravno, svemu tome daju smisao pjesnici. Oni se penju za riječima i silaze k njima u dolinu. Poput Sizifa mučno se penju i ne odustaju. Slova ih „poput sjene prate“. To bogatstvo motiva i tema Zorka je znala uobličiti u dinamičnim, živim stihovima u kojima se naizmjenično događaju živahni daktili i zaigrani jamb: „Živimo / s riječima u riječima od riječi / u bojama s bojama od boja. / Zajedno.“ (Zajedno)

Ako u nekoj zbirci ima desetak dobrih, uvjerljivih pjesama, onda je ta zbirka zavrijedila objavljivanje, smatraju neki. Zorkin poetski kontrapunkt funkcionira između raskoši prirode, pejzaža i ravnodušnosti neljudskog, nehumanog što gazi iskonski ljudski osjećaj za slobodu, umjesto koje moćnici nam nude „apokaliptička svratišta“. Sve bi se, dakle, poetski proriče Zorka, moglo pretvoriti u „izložbe pustoši“. Hoće li se to zbiti ovisi o nama:  “Slika jede jezik, / istina se zamutila. / Prebivamo u carstvu virtualnosti. / U apokalističnim svratištima / suvremeni nomadi posjećuju izložbe pustoši. (Apokaliptička svratišta).

Pjesnikinja Zorka Jekić filozofkinja je po zvanju. Njezina filozofska stajališta priklonjena smislu i snazi razuma funkcioniraju u njenoj poetici osmišljenih bdjenja kao svojevrsni kontrapunkt. Introvertirani stihovi dužih pjesama umirujuće se naginju konciznim haiku stihovima u kojima dominira zrelost i smiraj emocija kao na dovršenom slikarskom platnu:

„U tišini moje sobe / ljetno predvečerje / na bijelom zidu / igrom sjena pozdravlja / odlazeću danju svjetlost.“ (Ljetno predvečerje).

Knjiga pjesama Sanjar, Zorke Jekić, lijepo je opremljena i obogaćena predgovorom Meri Grubić Videc (Nježno ruho snova) i pogovorom Darije Žilić.

(Vijenac MH, Zagreb, br. 660, 20. lipnja 2019.)


NJEŽNO RUHO SNOVA

O pjesništvu Zorke Jekić

Meri Grubić Videc

Od svoje prve zbirke Zorka Jekić, ne razmećući se, polako i nježno gradi pozornicu gdje će smjestiti svoj osobiti i osobni svijet. Taj svijet je ostario već u djetinjstvu. Taj se svijet izdaleka čudi onome što je odavna naslućivao. Taj svijet vječno i iznova gradi spoznaju na onome što je davno vidio i upisao u svoju matricu. Scenski prostor Zorke Jekić blag i tih kao, što je i ona sama; davno viđeni likovi, davno odsanjani snovi, ucrtani u stvarne i zamišljene krajolike na njezinoj mapi, u kojima se ona svaki put ogleda, kao u zrcalu iz kojeg raste čežnja, nova i čista. U njenoj poeziji sve sanja i iz tih snova raste i buja kao ljetno voće… Ona tiho korača po livadama, udiše miris cvijeća, silazi niz stepenice u mekoj, baršunastoj noći, priželjkuje zagrljaj, naslućuje i ljubi… Ona ne bježi nikuda, čeka, prepušta se toploj tami, nezaštićena i čeznutiljiva.

Iz žamora djetinjstva, kroz uske staze i šumske proplanke bukolikih i smirenih predjela raste i pupa njezina mladost i njezina mudrost, mudrost zrele i ozbiljne pjesnikinje i djevojke- žene  koja  nikada  ne  žali  ni  za  čime,  koja  se  svemu  divi, ustrajno i strpljivo. Ona je ta što ima razum za sve predožbe svijeta, i ganuće za sve ono s čime se sretne. Njezin svijet je radostan i onda kad to nije. Ona je uporna i dosljedna u svojem neprestanom vraćanju snoviđenju i sreći. U zbirci Svemir diše Zorka Jekić pjeva: “…sutra ću opet / koračati / istom ulicom / i snivati / iste snove.” U istoj zbirci na jednom mjestu kaže: “… obuzima me / bol koja se ne izgovara”. I zaista, ako pjesnikinja ikad osjeća bol, ona o njoj šuti.

Ima  nešto  u  njezinu  biću,  a  tako  i  u  njezinoj  poeziji što nikada ne dopušta osjećajima da prijeđu mjeru, što ih stalno čini da se drže uspravno na rubu neke zamišljene crte dostojanstva, da odzvanjaju poput tihe i svečane glazbe, daleko od bilo koje žalosti i muke. Pjesnikinja se nikada ne tuži. Ona samo promatra svijet, uranja u njega i zatim se vraća natrag čista i osnažena. Ispod tanke kore leda, iz nje bukti strast koja grglja kao grotlo vulkana, ali iznad površine tek se naslućuje. Iza svake uzavrele kretnje, kovitlaca žudnje, na kraju čeka umirujuća, filozofska misao. Svaki njezin pokret ima svoj smiraj u okamenjenoj mudrosti, jednako kao što pjeva u pjesmi Otisci svoje zbirke Tišine: “…Kiša briše tragove. / U našim dušama ostaju otisci.”

U zbirki pjesama naslovljenoj Sanjar, Zorka Jekić je odlučila pokazati kako putem kojim ide nije prestala sanjati, a što više sanja, to više ima potrebu sažimati svoje misli, jer za nju poezija nije tek puko govorenje bez smisla; tu se ona raskriva prema vanjskom i pušta izvanjski prostor u sebe. Puštanje vanjskog u  izvanjski  prostor    i  prožimanje  izvanjskog  vanjskim,  ono je iz čega pjesnikinja crpi svoju umnost.  U pjesmi Napuštena dolina ona sažima misao do jasnoće haiku forme: “Gola stabla grle magle, / vlaga se uvlači u korijenje. / Napuštenu dolinu prekriva sumrak. / Tišina pritišće.”

Tko jednom popije vodu na izvoru mudrosti, vječno se vraća po nju, jer nijedna voda nije slađa i ljepša od te. Gotovo da se radi o nekoj vrsti “odgovornosti” prema spoznaji bitka. U kantovskom duhu, svijet spoznajemo preko osjetila i sve što uzimamo u razmatranje mora proći kroz sito razuma. Jednom kad stavimo utege filozofije na krila, pjesniku ne preostaje drugo nego da ih vječito vuče za sobom, ma koliko da su opterećujući. Jer, slabost je izgubiti se. Slabost je prevariti misao. Zorka Jekić tu pokazuje svoju narav filozofa; sve svoje pjesme koncentrira u krugu misli. Glazba njezinih pjesama, ritam njezinih snova, istovjetni su koraku svemira i oni imaju oblik kruga u kojem se smisao na početku sudara/podudara s onim na kraju. Ona je tome vjerna u svojoj poetici otpočetka, pa tako i u ovoj zbirci pjesama. U pjesmi Ti si kajak na divljim vodama ona pjeva: “Ti si kajak na divljim vodama: / brz, spretan, neustrašiv, / zaigran… / I redovito stižeš na cilj… / Ti si kajak na divljim vodama.”

U još kraćoj pjesmi Tajni jezik lastavice, ona će reći: “Tajni jezik lastavice / pretvara muk mraka / u cvrkutajuće svjetlo.”, ponovo pribjegavajući majstorstvu kratkog i sažetog oblika pjesme koji do kraja sažima i pročišćava misao, ali i nosi u sebi začudni element, jedan bljesak neočekivane i iznenadne spoznaje.

No, Zorki Jekić kao da nije stalo do ujednačenosti forme, te ova zbirka osim kratkih oblika, ima i dugačke pjesme koje kao da žele ispripovjediti nekome priču, kao u pjesmi Moj otac bio je sanjar. Nekad je potrebno pričati od početka do kraja, a nekada samo sažeta mudrost u dvije riječi. Kod Zorke Jekić se i ovdje izmjenjuje ritam života sa zrelošću misli. Ispovjedni i haiku oblik. Želja da se ispripovjedi i želja da se objasni i shvati. Želja da se nikome ne nametne u vidu upozorenja, kletve opomene, silovite i bezumne strasti. Da se uroni u prostor i vrijeme, nečujno i polako.

Pjesništvo Zorke Jekić je tiho i nježno. Izulo je cipele i bosonogo hodi i sanja. Kad bi se moglo oslikati, bila bi to sfumato tehnika  u  kojoj  prevladavaju  plava,  bijela  i  blijedo ružičasta boja, da se njima oslikaju rađanja blaženih zorâ iznova i iznova svaki put.

U Zagrebu, 16. studenog 2018.


POGOVOR

Sanjar je  četvrta  knjiga  poezije  naše  suvremene  pjesnikinje, prozaistice i urednice Zorke Jekić. Dosad je književnica Jekić objavila  knjige  poezije  Ruka pored ruke, Zagreb,  1995.,  Svemir diše, Zagreb, 2002., Tišine, Zagreb, 2009. Karakteristika  njezina poetskog rukopisa ogleda se u intimizmu, meditativnosti, povezivanju  metafizičkog  i  emotivnog,  te  prije  svega  u humanosti. Naime, autorica se u svojim pjesmama prisjeća prošlosti, odrastanja, suptilno bilježi emotivna stanja, ali i poetizira prirodu, opisuje ljudske sudbine. Budući da je po struci i filozofkinja, u njenoj poeziji nalazimo i pjesme u kojima se bavi metafizičkim temama, ljudskom egzistencijom, duhovnošću. U ovoj knjizi autorica poetizira egzistencijalističke teme, pitanje slobode, status poezije u „teškim vremenima“. Može se uočiti i kako je u odnosu na prethodne knjige, ova zbirka pjesama Sanjar još više okrenuta filozofičnim i sociološkim temama koje postaju mjesto poetizacije i promišljanja. Također možemo uočiti česte iskaze tjeskobe, slike koje su snažne jer govore o zlom vremenu u kojem je „gordost govora“ utihnula i kao da odzvanja samo bezimena ravnodušnost. Zato su česti prizori apokaliptičnosti, kaosa, nemira, nemoći. Izdvojila bih pjesmu Apokaliptička svratišta jer u njoj se vrlo precizno definira stanje nespoznatiljvosti u kojem „slika jede jezik, / istina se zamutila“. Ono što je posebnost ove zbirke jest povezivanje okoline i unutrašnjeg stanja. Promjene u prirodi, naznake nepogoda, sitni pokreti, sve je to tek suptilan uvod u dramatične priče i sudbine o kojima pjeva. O tome govori odlična  pjesma  Šuma je došla pred kuću u kojoj  autorica  polako gradi atmosferu u napetosti i približavanja opasnosti. Poezija Zorke Jekić je slobodarska, ona zagovara zanos i ljudskost. Neke su pjesme pak posve lišene ljudskih tragova, one su posvećene prirodi, koja postoji i traje svemu usprkos (pjesma Noćni tragovi).

Možda i jedna od ponajboljih pjesama u ovoj zbirci je Marljiva bezbrižnost.  U  naizgled  jednostavnoj  pjesmi  koja  podsjeća  na haiku, nalazimo sliku igrača tenisača koji se bezbrižno prepušta igri. Nalazimo i pjesme u kojima se govori o neprolaznim trenucima ljubavnih susreta, zatim o ženama koje su prošle teška životna iskustva, o sjeti koja nastaje zbog sjećanja na drage ljude (odlična pjesma Moj otac bio je sanjar), o ljudima čija je glava „u oblacima“… Ipak, iza te „bezbrižnosti“ skriva se jasno naglašen strah za svijet, koji zbog igara moćnika postaje mjesto kaosa, umjesto  mjesto  harmonije.  Čak  nalazimo  i  potresne  stihove koji  govore  o nestanku  čovjeka:  „Ljudi  su istrijebljeni,  / sad su na redu veprovi, / a možda i vrane…“ Zorka Jekić sjajno zna uhvatiti trenutak, epifaniju, zamrznuti sliku ili je osvijetliti iz nekog posebnog rakursa. Stilistička razina otkriva nam autoricu koja vješto postiže eufoniju zvukovnim efektima, slikovitost, zatim vješto koristi rimu, te poznaje versifikaciju. Majstorica je u stvaranju atmosfere koja nastaje opisom zvukova, predmeta, vremenskih prilika. Od atmosferskih pjesama izdvojila bih pjesmu Trg pritišće omara. Što se tiče samog izraza, Zorka Jekić je znatno kondenzirala svoj izraz, u njemu su dominatne genitivne metafore i mudre poante. Smisao poezije i jest proniknuti u tajnu duše,  postojanja  čovjekovog,  pronaći  to jutro  i svjetlost  koje stoji nasuprot tami. Upravo o tome govore čeznutljive pjesme u kojima se govori o žudnji i iščekivanju, „vatrometu osjećaja“ (npr. Tvoje misli me bude). Unatoč  tom  nevremenu,  pjesnikinja ima nepokolebljivu vjeru da tragovi ostaju unatoč svemu, pisani tragovi „koji su poput mramornih spomenika“ (pjesma Tragovi). I upravo  pisanje,  kao  igra  slovima,  ostaje  trajno  utočište.  Na kraju, Zorka Jekić u novoj knjizi donosi nam svoj dosad najzreliji rukopis. I vjerujem da će i kritička recepcija koju zaslužuje, ovog puta to bezrezervno podržati.

Darija Žilić


Vanjske poveznice:

https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/meri-grubic-videc-matrice-sna-i-zakoni-bitka-zorka-jekic/

ISTO I DRUKČIJE Llilli Koci

Roman

ISTO I DRUKČIJE

Llilli Koci

Roman

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 308

Format: A5

Maloprodajna cijena: 157,50 kn (21,00 €)

ISTO I DRUKČIJE Llilli Koci

Roman Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 308 Format: A5

21,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

„DOBRI SE LJUDI UVIJEK DRŽE SKUPA“

Osvrt na roman Llilli Koci: Isto i drukčije

Roman autorice Llilli Koci Isto i drukčije slojevita je pripovijest o suživotu više naroda na jednom prostoru koji obilježavaju ista, ali i različita povijesna iskustva dugo-stoljetnog suživota. Prostor nije obilježen samo nacionalnim i jezičnim već i vjerskim razlikama, običajnim pravom i zakonodavstvom, kulturnim nasljeđem te posebno državno-političkim pokušajima nasilnog rješavanja problema. Okosnica romana zbiva se na državnom prostoru bivših Jugoslavija – stare unitarne kraljevine i nove socijalističke, federalne. Ključna mjesta zbivanja jesu Peć na Kosovu, Zagreb u Hrvatskoj te Zemun i Beograd u Srbiji. Tu su još zemlje u koje je životni put usmjerio osobe ovoga romana: Albanija, Italija, Francuska, Velika Britanija i gradovi: Tirana, Firenca, Pariz i London. Dakle, to je prostor u kojemu se odvija radnja, a vrijeme je, kako rekosmo, negdje od sredine tridesetih godina 20. stoljeća pa do suvremenih zbivanja u 21. stoljeću, dakle kojih osamdesetak godina burne povijesti na ovim prostorima.

Glavni je lik gospođa Sara, Albanka iz Peći na Kosovu, koja uključuje sve ostale osobe i događaje u vrlo napetu i životnu priču o zbivanjima na već naznačenim prostorima bivše Jugoslavije.

Znakovito je ime Sara, koje u sebi sadržava simboliku još od biblijske knjige Postanka. Sara na hebrejskom znači „plemkinja“. To je Abrahamova žena i polusestra (po ocu), koja će pod stare dane Abrahamu roditi sina Izaka, a on će, da bude žrtvovan, postati praotac brojnog izraelskog Izabranog naroda. I Sara iz ovoga romana osoba je iz albanskog naroda s Kosova, koja, kako će reći njezin drugi muž Miloš Vignjević, ima osobine smjelosti i hrabrosti, odvažnosti i neustrašivosti, ostajući vjerna sebi i ponajprije slobodna. Dakle, ona je prava plemkinja i u duhu i u ponašanju, strpljivo podnoseći nedaće koje život donosi, a svojom zauzetošću u društvenom životu djeluje povezujuće i pomirujuće među svojim narodom i narodima među kojima se kreće. U proturječnim situacijama zna uvijek naći najprikladnije rješenje i izlazi kao moralni pobjednik.

Njezino građansko podrijetlo za Kraljevine Jugoslavije dovodi je u središte političkog života na Kosovu. Nalazi se na svečanim primanjima kod bana Batona, a time se uključuje u društvo visokih državnih činovnika pristiglih na Kosovo da provode monarhističku politiku prema interesima vladajućih krugova u Beogradu. To je ipak ne priječi, naprotiv, da pomaže svojem narodu koji trpi državni teror službene vlasti.
Sarino aktivno sudjelovanje u toj političkoj igri, njezine veze i poznanstva i sa stranim političkim, ekonomskim i kulturnim predstavnicima, omogućit će joj da preko njih predstavi svoj narod i njegovu kulturu i običaje, ugledne žene iz svog naroda kroz povijest, ali i da uputi na nezadovoljavajući položaj tog plemenitog naroda. Tako ćemo u romanu i ne očekujući doznati tko su balisti, zatim burneše ili virdžine, žene koje se proglašavaju muškarcima da budu glava obitelji prema Kanunu, nikada ne stupajući u brak. Doznat ćemo što je Kanun – Zakonik Leke Dukagjinija, što je osveta u krvi ili krvna osveta, itd.

Dakle, upoznat ćemo ovdje mnogo nama nepoznatih činjenica o narodu čiji članovi žive među nama kao radišni i odgovorni radnici i suradnici. Upoznat ćemo što za Albanca znači besa, zadana riječ. Doznat ćemo o poštovanju žene i njezinu mjestu u obitelji.

Upoznat ćemo i desetak imena, mitskih i povijesnih, uglednih Albanki kroz povijest, počevši od mitske Rozafe i kraljice Teute pa preko sv. Anđeline Srpske, Albanke i supruge slijepog srpskog despota Stevana Brankovića, sve do današnjih dana, do vremena katoličke svetice Majke Tereze, kojoj je građansko ime Gonxhe Bojaxiju, a to ime Gonxhe na albanskom znači pupoljak i upravo se u ovom romanu pod imenom Pupoljak krije osoba Majke Tereze.

Poštujući Horacijevu misao zapisanu u Ars poetica u nekoliko riječi – in medias res, kojom hvali Homera što čitatelja na početku svog spjeva Ilijade uvodi u srž stvari, problema koji se u spjevu opisuje, autorica Koci svoju pripovijest započinje u Zagrebu, na Mirogoju, uz grob svoje junakinje Sare, gdje se susreću oči u oči prvi put u životu Miloš Vignjević, drugi Sarin muž, i njihov sin, fra Matej, za kojega Miloš nije znao jer mu je to zatajila Sara kad se trudna odselila iz Peći u Zemun i tamo rodila Mateja.

Taj susret oca i sina na Mirogoju autorica opisuje ovako:

„Voleo sam je ceo život. Voleo bih da sam imao smelosti i hrabrosti živeti kao ona, verna sebi, odvažna, neustrašiva i slobodna.

– Da. Doista je bila izuzetna žena – reče Matej.

– Poznavali ste je?

– Da. Bila mi je majka.

Muškarac iznenađeno pogleda u tamnosmeđi habit franjevačkog redovnika, pripasana bijelim konopom, na njemu privezana tri debela čvora, simbol zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti. Podigne pogled i susretne se sa zelenim prodornim očima fratra.

Matej izdrži njegov ispitivački pogled.

– Imate iste njene oči.

– Da, imam samo njene oči. Uvijek mi je govorila da sličim
na oca. Na vas, gospodine.“

Roman je pun poruka, uzrečica i mudrih misli iz Sarina zavičaja. Ovdje bih naznačio misli četiriju generacija žena izravne loze koje nam u romanu pruža autorica. To su prabaka Elizabeta (nona Beta), baka Roza, majka Sara i kći Karolina.

Elizabeta, nona Beta, kaže: „Ljudi u drugim ljudima prepoznaju ono što sami nose u sebi.“

Na primjedbu sina Adrijana: „Mama! Na čijoj si ti uopće strani?!“ Roza odgovara: „Nemam ja strane. Ja sam na strani života, sine!“

Sara će pak reći: „Mi samo želimo da se utvrdi istina i da se kazne zločinci.“

Karolina, vidjelica: „Mama, moj prijatelj kaže da će sve biti dobro.“

Daljnje razvijanje radnje vratit će nas na Kosovo u težak život, posebno kad su mnogi  stanovnici Kosova, bez obzira na vjeru i naciju, bili krivi što se ne uklapaju u politiku vlada u Beogradu. Upoznat ćemo životnu priču gospođe Sare, koja je bila supruga svog prvog muža Antona, poduzetnika Albanca, koji je izgubio život političkom voljom vladajućih kao što joj je i otac poginuo. Posebno je značajna Sarina kći Karolina, koja ima sposobnosti predviđanja i koja ide na školovanje u Zagreb k ujaku Stefanu, a zatim će se naći i u Indiji te ponovno u Zagrebu.

Susrest ćemo se sa Sarinom zauzetošću da pomogne narodu i da surađuje sa službenom vlašću. Ti susreti doveli su je i u drugi brak, brak s gospodinom Vignjevićem, državnim činovnikom na Kosovu. Njegovo ponašanje spram nje dovelo je do razilaženja u braku i njezina odlaska u Zemun, gdje rađa sina iz bračne veze s Milošem. Da dođe u Zemun, pomogli su joj poznanici i prijatelji Srbi i Crnogorci, kojima je i ona pomagala u njihovim teškim obiteljskim trenutcima. Ovdje sam pronašao i Sarinu misao, koju sam uzeo za naslov ovoga osvrta – dobri se ljudi uvijek drže skupa.

Ponovno se vraćamo u Zagreb, vrijeme je poslije svih previranja na tlu bivše Jugoslavije. Na sceni je ponovno jedna nova mlada Karolina, koja ugošćuje Stevana i Dušana iz Beograda, a radnja se odvija u vrijeme pauze za kazališne predstave. Razgovor se odnosi na međuodnos Srba i  Albanaca koji je jȅdak i provokativan. Tako će Dušan reći: “Mi smo uvek imali istorijski dobre i lepe tradicionalne odnose s Albancima“, a nato slijedi komentar Stevanov: „Da. Ubilo nas. Toliko lepe da ne znaš koji je tradicionalni trenutak lepši. Tradicionalno mi njih, pa tradicionalno oni nas i tako naizmenično po tradiciji. I po dobroj staroj tradiciji uvek je onaj drugi ‘prvi počeo’. Po tradiciji tradicionalno tradicionalisti brane ‘vitešku svoju svetu otadžbinu’.“ Poslije sugovornici počeše pretresati odnose od druge polovice 19. stoljeća i o međusobnoj „uzajamnosti“ sve do suvremenosti. A onda se povede riječ i o osamostaljenju Kosova 2008., gdje jedan od sudionika reče: „Mi taj razvod ne priznajemo jer je to naša ‘sveta srpska zemlja’. Osim toga, toliko se s Albancima tradicionalno volimo da to uopšte ne dolazi u obzir! Sad je na nas red.“ Uto završi kazališna stanka, te se zaputiše na svoja mjesta, a Matej, koji je ostao sam s Karolinom, upita ju: „Karolina, tko su bila ta dva gospodina iz Beograda?“ Karolina je odgovorila: „Naši.“

Za pisca ovih redaka odgovor je zagonetan i neće ga stoga tumačiti, već uzmite roman i čitajte.

Zanimljiva je i jezična strana romana. Jezike Hrvata, Srba, i Crnogoraca, koji se, poslije sto trideset godina neuspjelih nagodbi, danas kao i prije zovu hrvatski, srpski, crnogorski, autorica Koci koristi kao tri inačice istog jezičnog štokavskog supstrata te se, u želji da bude što vjerodostojnija, pobrinula da joj srpsku odnosno crnogorsku inačicu lektoriraju kolege iz Srbije i Crne Gore, kako čitamo u njezinim zahvalama, dok je temeljni jezik romana hrvatski.

Ovaj je roman zaslužio sljedeće objavljivanje na materinskom jeziku autorice – albanskom, a potom i na jezicima europskog kruga kojima se služi velik broj pozemljara – engleskom, španjolskom, ruskom, poljskom, francuskom, portugalskom, njemačkom, talijanskom i onim velikim jezicima koji su nam manje pristupačni: arapskom, turskom, kineskom, japanskom i jezicima Indijskog potkontinenta, gdje je djelovala Majka Tereza.

Autorici želim da nastavi pisati te da još dobijemo dobrih romana iz njezina pera i da obogatimo hrvatski književni prostor novim temama, pojmovima i riječima; da nam autorica iz zavičaja svojih predaka podari vrijednih tema prožetih humanošću i običajima naroda albanskog. Još kao dječarac uživao sam čitajući pjesme o Juri Kastriotiću Skenderbegu iz Razgovora ugodnoga… fra Andrije Kačića Miošića, osjećajući ga našim junakom.

Llilli Koci ovim se romanom uvrstila u red hrvatskih romanopisaca, ali time ništa manje ne pripada albanskoj, kosovarskoj književnoj republici.

Ivan Bekavac Basić


26. travnja 2018.
Kritika: Prof. dr. sc. Edi Shukriu iz Prištine

Draga Lili,
Tvoj roman je jako umetnički isprepletan i prodire u ljudske i vremenske dubine, što i nije tako lako predstaviti. Po romanu koji donosiš vidljivo je da si pažljivo slušala i urezivala u pamćenje sve što su stariji nosili u sebi, bilo gde da su živeli. Roman donosi puno novih detalja o tradicijama Albanaca i drugih, ponasve dolazi do izražaja davno uspostavljena građanska kultura kao i religiozna tolerancija. Građanski duh kod Albanaca je veoma negiran, zato i nije čudno što je ponasve katolički gradski albanski elemenat skoro istrebljen iz gradskih sredina, ponasve u Prizrenu, Peći i Skopju. Zato je moja majka Gita često pominjala da je ostala zadnja Mjedanka u Prizrenu, unatoč njihovoj brojnosti u prošlosti.

– Sažeta cela istorija (str. 51):

Nas šest prijateljica godinama živimo u istim gradovima cijeli svoj život. Sada svako malo živimo u različitim državama. Same smo bile svjedokinje zajedničkog života u jednom vijaletu, pa smo poslije živjele u pet oblasti, sada živimo u trima različitim banovinama, Kraljevini Albaniji, Kraljevini Jugoslaviji. Ujutro, kada se probudim, jedino što sigurno znam jest ime grada u kojem živim, a ime države ne. – Filomena je negodujući mahala glavom.

– Kako je krenulo, i imena gradova će nam početi mijenjati… – nadodala je Cicilija.

– (…) Ljudi se boje onoga što ne razumiju i što je drukčije od njih. Iz straha su u stanju počiniti i zlo. (str. 23)


POVEZNICE

http://mojzagreb.info/zagreb/hrvatska/isto-i-drukcije1

http://rrjetat.com/me-romanin-historik-njejte-dhe-ndryshe-llilli-koci/?fbclid=IwAR2xkcET1fSM1y9KL7R9Jh0t3ZBf1rbYsnw0QFi5vsWElPs-rQa9A3OFkb4

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

stil pjesništva anke zagar video

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR

Tin Lemac

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 320

Format: A5

Maloprodajna cijena: 231,00 kn (30,80 €)

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac

STIL PJESNIŠTVA ANKE ŽAGAR Tin Lemac Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 320 Format: A5

30,80 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Ova je knjiga nastala kao prerađeni tekst moje doktorske disertacije Stilematičnost lirskog idioma Anke Žagar koja je obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dana 8. studenog 2013. godine pred Stručnim povjerenstvom koje su činili prof. dr. Krešimir Bagić, prof. dr. Goran Rem i prof. dr. Tvrtko Vuković. Plod je petogodišnjeg bavljenja pjesništvom Anke Žagar kao i mnogim teorijskim i stilističkim aspektima označiteljskog pjesništva. Upućujem zahvale u dugogodišnjem radu prije svega svojem mentoru Krešimiru Bagiću na strpljivom poniranju u svaki moj uvid i pomnom čitanju disertacije s hvalevrijednim opaskama i primjedbama. Hvala Tvrtku Vukoviću i Goranu Remu na upućivanju oko mogućih korekcija ili dopuna nekih teza u pojedinim poglavljima. Hvala Anki Žagar koja je podržala izradu teze sa skromnim čuđenjem oko toga zašto se baš bavim njezinim pjesništvom pored brojnih drugih pjesničkih knjiga i poetika. Hvala mojim recenzentima, Marini Katnić Bakaršić i Tvrtku Vukoviću, koji su knjigu popratili sjajnim kritičkim poticajima. Mojoj urednici Zorki Jekić posebno hvala koja je širokogrudno prihvatila izdavanje knjige. Hvala prijateljima koji su izravno ili neizravno utjecali na oblikovanje tema svojim bodrenjem ili pokojom usputnom opaskom. To su Martina Perić, Darija Žilić, Anastazija Komljenović i Davor Šalat. Hvala i mojoj obitelji koja je uz mene stajala sve vrijeme ovog dugogodišnjeg rada i čije bodrenje, zahvalnost i dobrotu teško da ću moći vratiti. A vama, dragi čitatelji, želim mnogo strpljenja u snalaženju u račvastim ponornicama ovog teksta i zahvaljujem za trud i vrijeme odvojeno za čitanje moje knjige.

TL

Rating: 1 out of 5.

SVE ŠTO NISAM REKLA Rita rudelić

sve što nisam rekla video

SVE ŠTO NISAM REKLA

Rita rudelić

Br. str: 152

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)

SVE ŠTO NISAM REKLA Rita Rudelić

SVE ŠTO NISAM REKLA Rita rudelić Br. str: 152 Format: A5

13,50 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

Recenzija romana Rite Rudelić

Autorica niže riječi u složeno prozno pletivo tradicionalne naracije i suvremenijeg izričaja koje strpljivo raste u njenom nadahnuću i pažnji te tankoćutnosti kojom piše. Neizmjerna motivacija tradicijom i suvremenošću u stilu i naraciji čini se posebnom za tako mladu autoricu kao što je Rita Rudelić.

U vremenu kada emocija gubi bitku s razumnošću, pregažena materijalnošću svijeta, autorica nalazi načina ispisati segmente života ljudskih duša u čiju senzibilnost vjeruje. U postmodernističkoj zoni književne produkcije njezin će pripovjedački stil zaustaviti čitatelje u svakodnevici koja teče brzinom svjetlosti i podsjetiti ga na zatomljene i zaboravljene trenutke nesebičnoga dijeljenja emocija s drugim bićima. Svi nešto prešućujemo, iz nama poznatih ili nepoznatih razloga, monološki autoanaliziramo. Autorica zapisuje autoanalize, izlomljene fragmente prepušta slijepiti nama ljepilom iskustva života, čitanja, poznavanja tradicionalnih i suvremenih društvenih segmenata zbivanja u svakodnevici. Nastojimo čitanjem otkriti što nam nije rekla. Uočila je da često namjerno propuštamo reći o čemu razmišljamo, ponekad mislimo da drugi pamte poput nas, neki pak, ni ne misle o neizrečenome, ne zaustavljaju sebe, vrijeme, nižući slikama uspomenama bit njihova trajanja u nama.

Rita Rudelić piše o nečemu što nije rekla, ali nas zapravo ostavlja u traganju za istim. U izmišljene radnje pretače iskustvo, kada mu se previše približi i kad stječemo dojam da smo na putu otkrivanja svega što romanom želi reći, ona svjesno ili spontano sama odmiče od istog i digresira vremenskim perspektivama. Zanimljiv je odabir uvodnih riječi u roman, Hamletov monolog o čovjeku. Zapitajmo se nije li težište zapravo na samome liku Hamleta, ne toliko na motivu čovjeka o kojemu Hamlet promišlja? Dvojeći i sada, dok zapisuje, reći nam sve ili ne, autorica se osjeća njemu bliskom, razumije i Hamletova htijenja, ali i dvojbe aktivnosti i pasivnosti djelovanja. Čitatelju se tako pruža izbor, uranja u psihološke dimenzije izvan granica vremena i prostornosti koje se pretaču u sad i nekad. Na tragu otkrivanja skrivenoga, čitatelj se sam odlučuje kako će slijediti i hiperlinkove i uklopiti ih u tijek čitanja, zadebljanja slova u tisku narativno bi se uklapala u model hiperteksta koji nije ni u kakvoj korelaciji s elektroničkim medijem, već je donijet u tradicionalnom obliku tiskovine. I kao što je već rečeno, neki dijelovi teksta i u ovome segmentu zahvaćaju asocijaciju na autoanalizu poput naziva poglavlja Ritam mladosti, Edi Conrad, itd. Rekli bismo da se autorica jednostavno odlučila pozvati nas s njom otkrivati prešućeno kako isto ne bi bilo zaboravljeno. Motivacijski sklop ljubavnoga segmenta odnosa muškarca i žene povremeno se može činiti sentimentalno sladunjav: Sve je volio otkako je nju upoznao. Stilski je i kadriran: Jutro nikada do sada nije izgledalo svježije i snijeg se polako otopio. Galebovi su pozirali lokalnim fotografima, automobili su trubili svježim zvukom nakon tihe noći, sve je dobilo novi život, iako je kasna jesen otimala lišće granama i upijala vedrinu prirode, grad je ponovno živio životom kakav se rađa u rano proljeće! Kadrovima se antitetički nameće suvremenost međuljudskih odnosa koje pokušavamo razumjeti: Jer blizina ne pokazuje ljubav. Dijeliti s nekim istu sobu ili učionicu, školsku klupu ne znači biti njegov u isto vrijeme. Daljina. Udaljenost. Najispravniji indikatori ljubavi. Od njih i vatra postane led, a led vatra. O likovima kao da se brinemo, upoznajemo ih u izlomljenim fragmentima, mislimo da su i nemogući i da bi nam bilo bolje ne imati čitateljske suodnose s njima, bespomoćno podižemo poglede od čitanja, ali nas magnetski zaokuplja sve ono što nije rekla. Tražimo gdje je skriveno to sve, je li avantura zvana čitanje, a autorici pisanje, doprinijela ljubavnome segmentu koji se tematizira? Roman je nastao kao potreba, potreba da se u susretu s nečim što ni samo ne možemo odrediti ostane čvrst i odlučan. On je vlastita snaga autorice da upozori na uočeno što se ne smije otrgnuti zaboravu npr. Patnja, Zgužvane želje i Poljubac. Želja Rite Rudelić da objavi svoj roman nikako ne zaslužuje ostati samo zgužvana želja.

Marijana Trinajstić, prof.

Rating: 1 out of 5.

TO SAM JA Suzana Glavaš

to sam ja video

TO SAM JA

Suzana Glavaš

Uvez: Meki uvez

Br. str: 84

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

TO SAM JA Suzana Glavaš

TO SAM JA Suzana Glavaš Uvez: Meki uvez Br. str: 84 Format: A5

11,00 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

RIJEČ UREDNICE

Nova knjiga Suzane Glavaš To sam ja prvo je autorsko književno djelo na hrvatskome jeziku ugledne znanstvenice, književne prevoditeljice i pjesnikinje Zagrepčanke koja već dugi niz godina živi i radi u Italiji objavljujući na hrvatskom i talijanskom jeziku u Hrvatskoj i Italiji.

Knjiga je podijeljena u dvije cjeline i vremenski zaokružuje jedno Autoričino zrelije životno i stvaralačko razdoblje koje se razvija oko iste tematske okosnice, točnije rečeno oko ispreplitanja autobiografije u vlastitom književnom izričaju. Tu su pjesnički ciklus Homo homini humus te zbirka pjesničkih proza To sam ja, nastalih izvorno na hrvatskome jeziku. Svega je jedna pjesnička proza izvorno bila napisana na talijanskom jeziku (objavljena u čak dva on-line časopisa) i jedina je koju je Autorica za ovu prigodu (smatrajući je nezaobilaznim detaljem ovog svog mozaika) osobno prevela i prilagodila za objavljivanje na hrvatskome jeziku. Riječ je o pjesničko-esejističkoj kratkoj prozi Kad se Zaljubljenost vjenča za Ljubav pjev je uzvišen (Quando l’Innamoramento sposa l’Amore il Canto è sublime, objavljeno u Sicilia Report i MetroCT).

Pjesnički ciklus naslovljen Homo homini humus sadrži pjesme nastale u razmaku od pet posljednjih godina Autoričina života, razdoblje u kojem je u Italiji objavila svoje dvije autorske pjesničke zbirke: Sono Donna che NON C’È/ Žena sam koje NEMA i Ti suono le mie dita. Per mano sola/Sviram ti svoje prste. Za ruku solo, za koje je u Italiji dobila nagrade i priznanja.

Kako su već dobro primijetili vrsni ljudi od pera u Italiji, koji su napisali predgovore i pogovore za njezine stihozbirke (Maria Roccasalva, Luca Signorini i Maria Gabriella Mariani, posljednje dvoje i svjetski poznati glazbenici i skladatelji), Suzana Glavaš svojim lirskim fragmentom podsjeća na starogrčke pjesnikinje Sapfu i Alkmenu (Maria Roccasalva), a sugovornik joj je uvijek neki Ti, osoba ili dio prirode, koje njene lirike pretvara u sasvim osebujan “grm brnistre sačinjen od mnoštva cvjetića kojemu su pridodani dodiri rime, igre riječi, asonancija i konsonancija, čuđenja i zapažanja ljepote i ljubavi u svakodnevnim malim stvarima“ (Maria Gabriella Mariani), ili su pak “kapi života skladno uglazbljene u prostrano namreškano more” (Luca Signorini).

Za pjesnički ciklus koji ovdje objavljujemo Suzaninih lirika na hrvatskom jeziku moglo bi se reći približno isto. Njezin materinski jezik također ima sugovornika, povremene rime i ritmičnost, asonancije i konsonancije, igru riječi i pjesničke slike u kojima dominira Misao (Misao suputnica / misao čista…), sakralno i profano proživljavanje Vremena (Kad umre vrijeme…), Vjera (Vode su mi nizvodne…), Ljubav (Voliš ti / ljubav moju / što te voli) i Ljepota u svim raznolikim aspektima ovozemaljskog života u konstantnom suglasju sa univerzumom i univerzalnošću tih vrijednosti koje Autorica proživljava, ili želi da bude, kao „homo homini humus,“ oplemenjenje i usklađenost među elementima kao što su Čovjek, Voda, Zemlja, Zrak, Sluh, Vid, Dodir, jednom riječju Život u skladu i ljepoti kroz njegovanje vrijednosti humanog i humanističkog Identiteta kao jedinog mogućeg za plemenito koračanje i osobno uzdizanje prema višim ciljevima Čovjeka kao razumskoga i osjećajnog Bića u sveopćemu Bitku.

Prozni ciklus To sam ja autobiografska je cjelina od deset intimističkih ali i autobiografsko-strukovno intoniranih pjesničkih proza. Svojstvena po vrlo kratkim sintaktičkim misaonim strukturama, te po iznimnoj mekoći i zvukovnom odabiru riječi, tematski ponire u Autoričin bogat duhovni i plodan unutarnji svijet, iz kojeg se iščitava njezin književno profinjeni senzibilitet osobe koja poručuje o svojim iznimnim trenutcima susreta s njoj dragim i često uglednim osobama iz svijeta književnosti i klasične glazbe, kao i kroz njezina sudjelovanja na prestižnim javnim nastupima i u medijima. U njima čitatelj kroz sasvim neuobičajena ozračja riječi ponire u Autoričinu stvarnost i auru koje su reklo bi se jedinstvene u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Dvije su pjesničke proze u zbirci i esejističkog karaktera jer se u njima Autorica intimno kritički propitkuje o sebi bliskim stručnim temama kao što je prenošenje značenja i duha i duše riječi iz jednog jezika u drugi. To su cjeline Rebeka jučer i Rebecca sutra, gdje Autorica promišlja o svojem iskustvu prevođenja na talijanski jezik romana Rebeka u nutrini duše Jasminke Domaš. Kao što u cjelini Rebecca sutra uspoređuje, glazbeničkim orkestriranjima svog jezičnog diskursa, umjetnost glazbene interpretacije s umjetnošću prenošenja riječi iz jednog jezika u drugi. Svoj prevoditeljski posao literarno uspoređuje s instrumentalnim izvođenjima vještih interpreta glazbenih veličina, među kojima je i njezin prijatelj violončelist Luca Signorini, interpretacijama koje joj se čine puno manje “nezahvalnima” i puno više priznatima od stručnoga priznanja takve vrste prenošenja na području umjetnosti riječi.

Vrlo su zanimljive i osebujne pjesničke intimističke proze kao Sobni glas, Srećice, Trokut, Ušavši jutros u more, svaka mali svijet za sebe, svaka dojmljivo i začudno misaono duboko posebna kao i sintaktički neuobičajeno impresionistički slikom i riječju uglazbljena poput simfonijskih stavaka.

Pjesme pak plijene pažnju i svojim položajem na bijeloj stranici, po Autoričinom odabiru i nipošto “slučajem”, te po prisutstvu ili odsudstvu interpunkcijskih znakova, koji su za Autoricu također značajni za pjesničku “auru” svakog sastavka. I na koncu naslovi pjesama, koje Autorica stavlja ispod lirika “kako ne bi optereteli čitatelja pri ulasku u pjesničko tlo i ozračje” već kako bi bili sinteza lirske poruke i njena stihovnog izričaja.

Zorka Jekić

U IME AUTORA Tin Lemac

U ime autora video
Prologomena za teoriju i stil ispovijedne lirike

U IME AUTORA

Tin Lemac

Prologomena za teoriju i stil ispovijedne lirike

Urednica: Zorka Jekić

Recenzenti: prof. dr. Jelena Simić; akademik Josip Užarević

Grafički uredio i korice dizajnirao: Nediljko Bekavac Basić

https://nediljkobbasic.com/

Objavljivanje ove knjige novčano je pomoglo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 104

Format: A5

Maloprodajna cijena: 99,75 kn (13,50 €)

U IME AUTORA Tin Lemac

Prologomena za teoriju i stil ispovijedne lirike Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 104 Format: A5

13,50 €

← Back

Your message has been sent

Način Dostave(obavezno)

(…) Lemac jasno prepoznaje ispovednost kao katalizator lirske imaginacije, kao što dobro definisanom metodološkom sondom i jakim naučnim osvetljenjem – izrađuje takvu regularnost koja usmerava čitaočevu sposobnost da zamisli umetničke slike i poveže ih sa njhovom materijalnom građom, tj. jezikom. Takav metodološki uspeh autor je mogao postići zahvaljujući odabranom istraživačkom postupku – egzaktnim metodom zahvatao je spiritualnu građu i o njoj izricao egzaktne zaključke. Uz to je i vrlo precizno reformulisao rezultate preteča i nosilaca poetoloških ideja o ispovednoj lirici, i izložio sopstvene stilističke ideje kao koherentan sistem postulata pogodan za analizu stihovne strukture u pravcima koji su pre Lemčeve knjige U IME AUTORA bili delom na periferiji naučnih interesovanja.

            Da zaključimo. U IME AUTORA (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) Tina Lemca po naučnoj vrednosti jeste studija koja će značajno mesto zauzeti i u edukativnom i u akademskom procesu razmene (sa)znanja. Ona je značajan doprinos razvoju poetske, opšte i lingvističke stilistike, kao što je značajan prilog predmetnog proširenja teorije književnosti, tekstologije i genologije. (…)

(iz recenzije prof. dr. Jelene Jovanović Simić)

Osobitu vrijednost Lemčeve knjige čine cjelovite pjesme koje autoru služe kao analitički predlošci. Riječ je o svojevrsnoj miniantologiji u koju su uvrštene kako pjesme iz različitih razdoblja hrvatske književnosti (od starih do najnovijih, tj. od Ivana Česmičkoga i Nikole Nalješkovića do Dore Pfanove, Nikole Šopa, Vesne Parun, Milice Lojdl, Siniše Matasovića i dr.) tako i prevedene strane pjesme (od psalama i usmenoga pjesništva raznih naroda do Jacquesa Preverta, Sylvie Plath, Anne Świrczińske i dr.).

Knjiga Tina Lemca U ime autora (Prolegomena za teoriju i stil ispovjedne lirike) unosi metodologijske novine u hrvatsku znanost o književnosti, pisana je znalački i bit će korisna svima koji proučavaju lirsko pjesništvo.  

(iz recenzije akademika Josipa Užarevića)

Rating: 1 out of 5.