Oznaka: Zorka Jekić

TO SAM JA

Suzana Glavaš

Uvez: Meki uvez

Br. str: 84

Format: A5

Maloprodajna cijena: 84,00 kn (11,00 €)

RIJEČ UREDNICE

Nova knjiga Suzane Glavaš To sam ja prvo je autorsko književno djelo na hrvatskome jeziku ugledne znanstvenice, književne prevoditeljice i pjesnikinje Zagrepčanke koja već dugi niz godina živi i radi u Italiji objavljujući na hrvatskom i talijanskom jeziku u Hrvatskoj i Italiji.

Knjiga je podijeljena u dvije cjeline i vremenski zaokružuje jedno Autoričino zrelije životno i stvaralačko razdoblje koje se razvija oko iste tematske okosnice, točnije rečeno oko ispreplitanja autobiografije u vlastitom književnom izričaju. Tu su pjesnički ciklus Homo homini humus te zbirka pjesničkih proza To sam ja, nastalih izvorno na hrvatskome jeziku. Svega je jedna pjesnička proza izvorno bila napisana na talijanskom jeziku (objavljena u čak dva on-line časopisa) i jedina je koju je Autorica za ovu prigodu (smatrajući je nezaobilaznim detaljem ovog svog mozaika) osobno prevela i prilagodila za objavljivanje na hrvatskome jeziku. Riječ je o pjesničko-esejističkoj kratkoj prozi Kad se Zaljubljenost vjenča za Ljubav pjev je uzvišen (Quando l’Innamoramento sposa l’Amore il Canto è sublime, objavljeno u Sicilia Report i MetroCT).

Pjesnički ciklus naslovljen Homo homini humus sadrži pjesme nastale u razmaku od pet posljednjih godina Autoričina života, razdoblje u kojem je u Italiji objavila svoje dvije autorske pjesničke zbirke: Sono Donna che NON C’È/ Žena sam koje NEMA i Ti suono le mie dita. Per mano sola/Sviram ti svoje prste. Za ruku solo, za koje je u Italiji dobila nagrade i priznanja.

Kako su već dobro primijetili vrsni ljudi od pera u Italiji, koji su napisali predgovore i pogovore za njezine stihozbirke (Maria Roccasalva, Luca Signorini i Maria Gabriella Mariani, posljednje dvoje i svjetski poznati glazbenici i skladatelji), Suzana Glavaš svojim lirskim fragmentom podsjeća na starogrčke pjesnikinje Sapfu i Alkmenu (Maria Roccasalva), a sugovornik joj je uvijek neki Ti, osoba ili dio prirode, koje njene lirike pretvara u sasvim osebujan “grm brnistre sačinjen od mnoštva cvjetića kojemu su pridodani dodiri rime, igre riječi, asonancija i konsonancija, čuđenja i zapažanja ljepote i ljubavi u svakodnevnim malim stvarima“ (Maria Gabriella Mariani), ili su pak “kapi života skladno uglazbljene u prostrano namreškano more” (Luca Signorini).

Za pjesnički ciklus koji ovdje objavljujemo Suzaninih lirika na hrvatskom jeziku moglo bi se reći približno isto. Njezin materinski jezik također ima sugovornika, povremene rime i ritmičnost, asonancije i konsonancije, igru riječi i pjesničke slike u kojima dominira Misao (Misao suputnica / misao čista…), sakralno i profano proživljavanje Vremena (Kad umre vrijeme…), Vjera (Vode su mi nizvodne…), Ljubav (Voliš ti / ljubav moju / što te voli) i Ljepota u svim raznolikim aspektima ovozemaljskog života u konstantnom suglasju sa univerzumom i univerzalnošću tih vrijednosti koje Autorica proživljava, ili želi da bude, kao „homo homini humus,“ oplemenjenje i usklađenost među elementima kao što su Čovjek, Voda, Zemlja, Zrak, Sluh, Vid, Dodir, jednom riječju Život u skladu i ljepoti kroz njegovanje vrijednosti humanog i humanističkog Identiteta kao jedinog mogućeg za plemenito koračanje i osobno uzdizanje prema višim ciljevima Čovjeka kao razumskoga i osjećajnog Bića u sveopćemu Bitku.

Prozni ciklus To sam ja autobiografska je cjelina od deset intimističkih ali i autobiografsko-strukovno intoniranih pjesničkih proza. Svojstvena po vrlo kratkim sintaktičkim misaonim strukturama, te po iznimnoj mekoći i zvukovnom odabiru riječi, tematski ponire u Autoričin bogat duhovni i plodan unutarnji svijet, iz kojeg se iščitava njezin književno profinjeni senzibilitet osobe koja poručuje o svojim iznimnim trenutcima susreta s njoj dragim i često uglednim osobama iz svijeta književnosti i klasične glazbe, kao i kroz njezina sudjelovanja na prestižnim javnim nastupima i u medijima. U njima čitatelj kroz sasvim neuobičajena ozračja riječi ponire u Autoričinu stvarnost i auru koje su reklo bi se jedinstvene u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Dvije su pjesničke proze u zbirci i esejističkog karaktera jer se u njima Autorica intimno kritički propitkuje o sebi bliskim stručnim temama kao što je prenošenje značenja i duha i duše riječi iz jednog jezika u drugi. To su cjeline Rebeka jučer i Rebecca sutra, gdje Autorica promišlja o svojem iskustvu prevođenja na talijanski jezik romana Rebeka u nutrini duše Jasminke Domaš. Kao što u cjelini Rebecca sutra uspoređuje, glazbeničkim orkestriranjima svog jezičnog diskursa, umjetnost glazbene interpretacije s umjetnošću prenošenja riječi iz jednog jezika u drugi. Svoj prevoditeljski posao literarno uspoređuje s instrumentalnim izvođenjima vještih interpreta glazbenih veličina, među kojima je i njezin prijatelj violončelist Luca Signorini, interpretacijama koje joj se čine puno manje “nezahvalnima” i puno više priznatima od stručnoga priznanja takve vrste prenošenja na području umjetnosti riječi.

Vrlo su zanimljive i osebujne pjesničke intimističke proze kao Sobni glas, Srećice, Trokut, Ušavši jutros u more, svaka mali svijet za sebe, svaka dojmljivo i začudno misaono duboko posebna kao i sintaktički neuobičajeno impresionistički slikom i riječju uglazbljena poput simfonijskih stavaka.

Pjesme pak plijene pažnju i svojim položajem na bijeloj stranici, po Autoričinom odabiru i nipošto “slučajem”, te po prisutstvu ili odsudstvu interpunkcijskih znakova, koji su za Autoricu također značajni za pjesničku “auru” svakog sastavka. I na koncu naslovi pjesama, koje Autorica stavlja ispod lirika “kako ne bi optereteli čitatelja pri ulasku u pjesničko tlo i ozračje” već kako bi bili sinteza lirske poruke i njena stihovnog izričaja.

Zorka Jekić