ŠEĆER U TRAVI/SUGAR IN THE GRASS Vlasta Molinar

šećer u travi video

ŠEĆER U TRAVI 

SUGAR IN THE GRASS

Vlasta Molinar

Haiku

Hrvatski-engleski

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 108

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

ŠEĆER U TRAVI Vlasta Molinar

ŠEĆER U TRAVI  SUGAR IN THE GRASS Vlasta Molinar Haiku Hrvatski-engleski Uvez: Meki s klapnama Br. str: 108 Format: A5

13,50 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

(Iz knjige Vlaste Molinar ŠEĆER U TRAVI haiku pjesništvo/SUGAR IN THE GRASS haiku)

Proslov

Pjesnikinja Vlasta Molinar objavila je dosad tri poetske zbirke (Hvala Ti, 1999.; O ljubavi Tvojoj, 2013. i Zapjevaj, Gospodaru, 2017.), a ovom najnovijom, koja nosi naslov Šećer u travi, okušala se i u haiku. Šećer u travi obuhvaća 131 haiku i 5 waka koji su razvrstani u četiri tematske cjeline, okupljene ugođajem godišnjih doba, počevši s proljećem (Miris na dar), preko ljeta (Sunčevo blistavilo), jeseni (Prvi žuti list), pa do zime (Sjaje snježne pahulje). Posebnu vrijednost knjizi daje dvojezičnost – svi tekstovi u njoj prevedeni su i na engleski jezik, a prevela ih je sama autorica, budući da je profesorica hrvatskog i engleskog jezika.

Kako doživjeti haiku? I kako ga pisati? To nije moguće eksplicitno i potpuno izreći, pogotovo ne u ovom novovjekom dobu. Iako je haiku krajnje jednostavan i elementarno životan, ne da se pojednostavljeno rabiti i poimati. Jedino ga možemo prepoznati i to onda kad njegovom iskrom uspijemo zapaliti vlastiti plamičak i osvijetliti iznutra isti doživljaj kojim je i napisan. Duhu haikua svojstveno je „umijeće oduzimanja“ pa on govori prazninama više no riječima. Ta igra punoće i praznine koja je samo prividna, jer je ispunjena nevidljivom i još čišćom puninom, može se dočarati opet samo haiku pjesmom poput one Sodôove (Yamaguchi Sodô 1642. – 1716.) o prazno-punoj kolibi: Ničega u njoj: / Koliba u proljeće – / u njoj je sve!

Stoga je u okviru našeg uobičajenog literarnog poimanja možda lakše izreći što haiku nije, nego što jest. A svakako nije samo trostih od 17 slogova, niti lirska minijatura, pjesnička slika ili tercet, a ponajmanje jedna strofa neke pjesme. Haiku ne treba biti poetičan, iako pokušava uhvatiti trenutak poetičnosti u stvarnosti kao takvoj. Stoga stilske figure umanjuju snagu haikua koji je lijep i bez ukrasa, onakav kakva „takvost“ jest: doslovno zbiljska, ali s jednim snom duboko u sebi, a ponegdje i s osmijehom. Možda je to najbolje izrekao matematičar i književnik, vrhunski hrvatski i priznati svjetski japanolog i istraživač japanske kulture, posebno poezije, akademik Vladimir Devidé (1925. – 2010.) u svojoj knjizi Japan – poezija i zbilja iz 1987.: …u haiku je čitav život, čitav svijet, čitav svemir sažet i koncentriran u jednom doživljaju, u jednoj senzaciji, emociji ili percepciji, koja može biti bilo što: glas neke ptice, sparina nekog ljetnog dana, kakav brežuljak u sumrak, snijeg na krovu ili na tlu, ili na lišću bambusa, otpale latice cvijeta, izmetina lastavice ili sokola i tako dalje. Haiku je nastao u sedamnaestom stoljeću iz već postojeće waka poezije i ubrzo se proširio u šire društvene slojeve Japana, postavši kroz stoljeća jedan od temeljnih simbola japanske umjetnosti.

U zbirci Šećer u travi Vlaste Molinar haiku su pisani u tradicionalnoj formi i svaki od njih ima po 17 slogova ispisanih u tercetu (5+7+5), koji uokviruje jedan doživljaj. Tako se nižu doživljajne slike iz prirode, iz svakodnevnice, iz kršćanske liturgijske godine, iz urbanog ambijenta, kao npr.: Na Gornjem gradu / top navijesti podne / – uzlete ptice. U nekima od njih doživljaj je obostran, nema subjekta i objekta, sve je jedno i priroda uzvraća pjesniku duhovitom spoznajom: U plitkoj bari / kos bi se sav kupao, / no – duge noge!

Najveća japanska haiku pjesnikinja Chiyo-ni (1703. – 1775.) napisala je haiku: Svoj miris pruža / onome tko je slomi – / grana u cvatu. Mogli bismo reći kako taj ženski rukopis, ispisan na mirišljivoj podlozi, naziremo i u Vlastinim haiku poput ovih: Kosci livadom / kose mekanu travu / – miris im na dar! i Mirišu jako / snježne đurđice sred / drvenog stola.

Iako ponegdje poetizira metaforama i epitetima, čega se većina pjesnika teško odriče, a u nekim haiku doživljaj nam ostaje pomalo sakriven, Vlasta Molinar je ovom zbirkom ipak odlučno krenula putem tragača haiku staze koju je jednom davno utabao najveći japanski haiku majstor Matsuo Bashô (1644. – 1694.), a potom osvrnuvši se, dugo nije vidio nikoga iza sebe na njoj, iako su ga mnogi pokušavali slijediti: O, ovom stazom / za jesenjeg sumraka / nitko ne ide. Jer teško je japanski haiku, koji je ujedno i „najjapanskija“ umjetnost, pisati i u Japanu, a kamoli u Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje. A ipak, brojni među nama, hvala Bogu, to još pokušavaju, tražeći načine kako ga pripitomiti i duhovno udomiti. Jer ljepota, istina i čistoća koje haiku pokušava doseći, zajedničke su vrijednosti svim ljudima, a savršene su sabrane u Jednom koji može biti bliz svakome od nas.

Ružica Martinović-Vlahović

Prologue

Poetess Vlasta Molinar has published so far the three collections of poetry (Thank you, 1999; About your love, 2013 and Start singing, the Lord, 2017), and with this, the newest one, entitled Sugar in the grass, she has tried her skill in haiku, too. Sugar in the grass includes 131 haiku and 5 waka which are classified into four thematic wholes, gathered by the atmosphere of the seasons of the year, beginning with spring (Scent is a gift), then summer (Glitter of the sun), autumn (The first yellow leaf) and winter (Snow-flakes shine).

A special value of this book is bilingualism – all the texts in it have been translated into English, and they have been translated by the author herself, as she is a teacher of the Croatian and the English language.

How to experience haiku? And how to write it? It is not possible to say explicitly and fully, especially not in these modern times. Although haiku is extremely simple and elementarily existential, it cannot be in a simplified manner used and understood. We can only recognize it, and it is when we, by its spark, succeed to kindle our own tiny flame and illuminate from inside the same experience by which it is written. The skill of subtraction is typical of the spirit of haiku, so it speaks by gaps more than words. This game of fullness and emptiness that is only seeming, for it is filled with invisible and even purer fullness, can be conjured up again only by haiku as it is Sodô’s (Yamaguchi Sodô, 1642 – 1716) about an empty-full hut: There’s nothing in it: /A hut in the spring – / all is in it!

Therefore, in the framework of our usual literary understanding, it is perhaps more easy to express what haiku is not, than what it is. And certainly it is not only the triplet consisting of 17 syllables, nor a lyric miniature, a poetic picture or a triplet and least of all one stanza of a certain poem. There is no need for haiku to be poetic, although it tries to catch a moment of poetic quality in reality as such. Therefore the figured language lessens the power of haiku which is beautiful without adornments, such as depths of reality are: literally real, but with a dream deeply in itself, and here and there with a smile, too. Perhaps it was best expressed by a mathematician and a writer, a superior Croatian and an acknowledged world’s researcher of the Japanese culture, especially poetry, the academician Vladimir Devidé (1925 – 2010) in his book Japan – poetry and reality, 1987: …in haiku there is the whole life, the whole world, the whole universe condensed and concentrated in a single experience, in a single sensation, emotion or perception that can be anything: a call of a bird, the sultriness of a summer day, a small hill in twilight, a snow on a roof or a ground, or on the leaves of a bamboo, the fallen petals of a flower, the swallow’s or falcon’s droppings etc. Haiku emerged in the 17th century from already existing waka and it soon spread into wider social classes of Japan, developing through the centuries into one of the basic symbols of Japanese art.

In Vlasta Molinar’s book, Sugar in the grass haiku have been written in a traditional form and each of them has 17 syllables written as a triplet (5+7+5), which frames a single experience. So there is the sequence of experienced pictures from nature, from everyday life, from Christian liturgical year, from urban ambiances, like for example: In the Upper town / cannon announces noon / – birds rise in the air. In some of them, the experience is mutual, there is no subject and object, everything is the oneness, and the nature repays the poet with a witty cognition: In the shallow plash / blackbird would like to bathe all / over, but – long legs!

The greatest Japanese haiku poetess Chiyo-ni (1703 – 1775) wrote haiku: It offers its scent / to that one who breaks it – / the blossoming branch. We could say that this female writing, written on the scented basis, we catch glimpses of in Vlasta’s haiku, too, like these ones: The mowers mow the / soft grasses on the meadow / – the scent is a gift! And: Snow-white lilies of / the valley smell intensely / amid a table.

Though she here and there poetizes with metaphors and epithets, which the majority of poets can hardly give up, and though in some haiku the experience remains slightly hidden, Vlasta Molinar, with this book, has resolutely headed toward searching haiku pathway that once long ago paved the greatest Japanese haiku master Matsuo Bashô (1644 – 1694), and then, turning back, he did not see on it, for a long time, anybody behind himself, though many tried to follow him: Oh, by this pathway / during autumnal twilight / nobody goes. For it is difficult to write Japanese haiku even in Japan, not to mention in Croatia, or anywhere else, and haiku is “the most Japanese” art. And yet, plenty of us, thank God, still keep trying it, searching for the ways how to tame it and place spiritually. For beauty, truth and purity that haiku tries to reach, are common values for all the people, but the perfect ones are gathered in the One who can be close to all of us.

Ružica Martinović-Vlahović

PROLAZNA POSTAJA Jozo Joko Milinović

prolazna postaja video

PROLAZNA POSTAJA

Jozo Joko Milinović

Pjesme

Uvez: Meki s klapnama

Br. str: 112

Format: A5

Maloprodajna cijena 84,00 kn (11,00 €)

PROLAZNA POSTAJA Joko Milinović

PROLAZNA POSTAJA Jozo Joko Milinović Pjesme Uvez: Meki s klapnama Br. str: 112 Format: A5

11,00 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

Najistinskiji i najiskreniji književnici govore o sebi. Subjektivnost je literarni realizam u Uspomenama je 1907. Napisao Antun Gustav Matoš. A Milinovićevi literarni ostvaraji i njihov učinak te pjesma Moja Sreća u kojoj ostavlja neposredni stihovani zapis o sebi, potvrda su Matoševih riječi.

U vrijeme kad je čitanje luksuz siromaha, bolesnika, zatvorenika, umirovljenika i studenata treba se potruditi da potencijalni recipijenti upoznaju ovu vrijednu zbirku pjesama.

Iz recenzije Marije Ivanović

Pjesme joze Joke Milinovića odlikuju se dubokom duhovnošću. Gotovo kod svake osjećamo da je nikla neposredno iz snage osobnog doživljaja. Bog i domovina, skromnost i čestitost autorova su nadahnuća i utočišta, što se može isčitati u mnogim njegovim pjesmama. U tom smislu možemo zaključiti da se pjesnik svojim stihovima vraća istinskim vrijednostima hrvatske pjesničke tradicije.

Iz recenzije Ivana Bekavca Basića

OD AUSTERA DO BOREJA Marika Šafran Berberović

Od austera do Boreja video

OD AUSTERA DO BOREJA 

Marika Šafran Berberović

Uvez: Meki

Br. str: 408

Format: A5

Maloprodajna cijena 126,00 kn (17,00 €)

OD AUSTERA DO BOREJA Marika Šafran Berberović

OD AUSTERA DO BOREJA  Marika Šafran Berberović Uvez: Meki Br. str: 408 Format: A5

17,00 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

RIJEČ UREDNICA

Knjiga naše akademske slikarice i spisateljice Marike Šafran Berberović Od Austera do Boreja (365 rečenica) u kojoj iz dana u dan tijekom godine dana promišlja svakodnevni život i univerzalne vrijednosti, jedinstvena je iz više razloga.
Knjiga je uz hrvatski izvornik cijela prevedena na engleski, a potom je svaka rečenica prevedena na još jedan od osam jezika (francuski,(1) nizozemski,(2) portugalski,(3) mađarski,(4) njemački,(5) ruski,(6) talijanski,(7) španjolski(8)) koji se navedenim redoslijedom izmjenjuju. K tome su kao treći prijevod, po izboru prevoditelja, prevedene neke rečenice na bilo koji od navedenih jezika uključivši i latinski jezik.
Otuda i naslov Od Austera do Boreja (Od južnog do sjevernog vjetra), dakle, od Portugala, Španjolske, Francuske, Italije i Hrvatske pa sve do V. Britanije, Nizozemske, Njemačke, Mađarske i Rusije. Osim humane note što su potvrdili mnogi čitatelji koji su imali priliku čitati misli iz knjige 365 rečenica, prevođenjem na deset jezika ona je dobila i sveeuropsko i općeljudsko značenje.
Nakon što je knjiga 365 rečenica, objavljena 2011. godine, pobudila začuđujuće velik interes mnogih čitatelja, zamisao da se knjiga prevede na takav jedinstveni način nastala je u međusobnom promišljanju autorice i jedne od urednica knjige te je grupa prevoditelja entuzijasta velikodušno pristala i prevela te misli na više stranih jezika.
Vrijednosti kojima svi težimo, duboko proživljene misli, iznimna senzibilnost, ljudska toplina, velikodušnost, osjećaj za prave vrijednosti, suosjećanje sa slabijima, sve to bilo im je motiv da prihvate taj izazov. Tako su misli Marike Šafran Berberović s hrvatskog jezika prevedene na deset jezika, postale dostupne i drugim narodima, našim susjedima ali i šire te pridonose osjećaju radosti življenja i pobjedi dobrote u ovom svijetu.
Autorica s velikim poštovanjem zahvaljuje svima koji su na bilo koji način pridonijeli nastanku ove knjige. Posebno se zahvaljuje prevoditeljima (abecednim redom): Ivanu Bekavcu Basiću, latinski jezik, Nini Blum, nizozemski jezik, Davorki Franić, francuski i talijanski jezik, Meri Grubić Videc, portugalski jezik, Heleni Jeny, engleski jezik, Maji Oršić Magdić, njemački jezik, Endri Olsvayju, mađarski jezik, Csabi Olsvayju, mađarski jezik, Jadranki Tukši, ruski jezik i Jagodi Večerini, španjolski jezik.
Osobito zahvaljuje svima koji su recenzijom prijevoda pridonijeli kvaliteti knjige, kao i prof. dr. Miji Bergovcu čiji tekst o knjizi 365 rečenica potvrđuje izuzetnu vrijednost i poticajnost zapisanih misli za život teško bolesnih ljudi.
Poštujući volonterski i s radošću uložen trud ljudi u ovaj projekt autorica je primila ovaj dar s ljubavlju. Prihvatimo stoga i mi taj prekrasan buket europskih jezika te listajući Od Austera do Boreja (365 rečenica) sanjajmo humanost, zajedništvo i ljubav.
Davorka Franić i Zorka Jekić

EDITORS’ INTRODUCTION

Academic painter and writer Marika Šafran Berberović’s book “From Auster to Boreas” (“365 Sentences”), in which over the course of a year she reflects on life and universal values, is a book that is unique for several reasons.
“365 Sentences”, along with the Croatian original, is entirely translated into English, and afterwards, every sentence has then been translated into one of 8 languages (French,(1) Dutch,(2) Portuguese,(3) Hungarian,(4) German,(5) Russian,(5) Italian,(6) Spanish(7)) that are regularly interchanged. Additionally, by the translators’ choice, a third translation has been made – some sentences are translated into any of the listed languages, including Latin.
Hence the name “From Auster to Boreas” (“From the South Wind to the North Wind”) – therefore from Portugal, Spain, France, Italy, and Croatia all the way to the United Kingdom, Netherlands, Germany, Hungary, and Russia. Besides the human touch, which was noticed by many readers who had an opportunity to read the thoughts from “365 Sentences”, by being translated into 10 languages, the book has also gained a multicultural and pan-European significance.
After the book “365 Sentences”, published in 2011, had awakened an amazingly large interest of many readers, the idea of the book being translated in this special way came up as a result of mutual, careful deliberation of the author and one of the editors of the book, and a group of translators enthusiasts accepted generously to translate these thoughts into several foreign languages.
Values that we aspire to, deeply felt thoughts, extreme sensitivity, human warmth, generosity, a sense of true values, compassion for the weak – all of these were the translators’ motive to accept this challenge. Thus, Marika Šafran Berberović’s thoughts, that were translated from Croatian into 10 different languages, became available to other nations as well—to neighbouring countries and beyond, contributing to the feeling of joy in life and the triumph of goodness in this world.
The author would like to thank with deep appreciation all those who contributed in any way to this book. She would especially like to thank the translators (in alphabetical order) : Ivan Bekavac Basić, Latin language, Nina Blum, Dutch language, Davorka Franić, French and Italian language, Meri Grubić Videc, Portuguese language, Helena Jeny, English language, Maja Oršić Magdić, German language, Endre Olsvay, Hungarian language, Csaba Olsvay, Hungarian language, Jadranka Tukša, Russian language, and Jagoda Večerina, Spanish language.
She expresses her gratitude especially to all those who contributed to the quality of the book by reviewing translations, as well as to Prof. Dr. Mijo Bergovec, whose essay on the book “365 Sentences” confirms the exceptional value and incentive of written thoughts for the seriously ill.
The author, respecting the efforts of the people who volunteered and gladly invested in this project, received this gift with love. Thereupon we shall also accept this wonderful bouquet of European languages, and flipping through the pages of “From Auster to Boreas” (“365 Sentences”) dream of humanity, solidarity and love.

Davorka Franić and Zorka Jekić

SVAGDAN U PRIČI Alka Pintarić

svagdan u priči video

SVAGDAN U PRIČI 

Alka Pintarić

Pjesma u prozi

Uvez: Tvrdi

Br. str: 60

Format: Nestandardni

Maloprodajna cijena: 84,00 kn

SVAGDAN U PRIČI Alka Pintarić

Alka Pintarić Pjesma u prozi Uvez: Tvrdi Br. str: 60 Format: Nestandardni Maloprodajna cijena 84,00 kn

11,15 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

LJEPOTA SUTONA

Pjesničko nadahnuće je tajna, kao i vjera s kojom dijeli isti izvor. Lijepo je ovo stanje duha, ovu manifestaciju ljudske samobitnosti, uzvišenosti, pa i transcendencije, usporediti s vjetrom. Vjetar puše nezavisno od naše volje i naših želja, juri onamo kuda ga božanski poredak stvari vodi – dodiruje, gradi, miluje, ubija, ruši i obnavlja život. Možda je bolje umjesto vjetra kazati valovi. Tim više što i Alka Pintarić voli ovakvu usporedbu:

Vali, vali, vi neprijatelji tišine. Gromoglasnim udaranjem milujete hridi već rasparane, izrovane, probodene od pobune vaše. K’o rika jelena odzvanja vaš podivljali hod; šum je to razrušenih iluzija i potopljenih snova što ih dubine vaše kriju i pokreću divljanje razorno – urnebesni zov samoće…

(Iz pjesme „Vali“)

Životno trajanje čini isto. Od rođenja do smrti taj hod, ispunjen nepredvidivim sadržajima, čini nas, dvonošce – ljudima, čini naš život toliko uzbudljivim i neponovljivim. Ne kanim lamentirati o lahoru, već o životu pjesnika, koristeći se životnom putanjom Alke Pintarić.  Ova dama s diplomom profesorice francuskog jezika, intelektualka koja je boravkom u Parizu potvrđivala i obogaćivala vlastito poznavanje dosega francuske uljudbe, da bi se nakon toga vratila u domovinu i posvetila SUVAGU i plemenitoj misiji pomaganja djeci da ovladaju govorom. A potom, kada se životni vjetromjer trebao ustaliti i smiriti, prof. Pintarić kreće u novu avanturu, mladenački poletno, gotovo avanturistički, ali i profetski. Odlučuje se na dublje proučavanje vjere, a potom na pisanje stihova. Ponekad u Društvu književnika slušam mlađe kolege koji sa skepsom primaju uratke pjesnika starije životne dobi. Tome se suprotstavljam koliko mogu s argumentima da nadahnuće ne poštuje biološku zakonomjernost: djetinjstvo-mladost, srednja dob, treća dob-starost, jer mu je ishodište u transcendenciji, dakle nadiskustveno i izvan provjeravajućih laboratorija prirodnih znanosti. Kod nekoga se to nadahnuće javi u mladosti, kod nekoga u „starosti“. Nije bitna starost autora, već umjetnička vrijednost djela koje je napisao.  Naravno, nekako se čini „prirodnim“ da netko počne pisati u srednjoj školi i studentskim danima, a onda se razvija kao kreativna osoba i stvara drvo života svoga književnog opusa. Imamo autora koji su u mladosti napisali svoje najbolje djelo, a sva ostala su tek slijed tog prvijenca. Hvala Bogu, postoje i književnici koje je muza posjetila u trećoj životnoj dobi. Uostalom, što je starost? U književnosti ne vrijede biološka mjerila. Književnost ne određuju godine. Dragutin Tadijanović je pisao s lakoćom i poletno i u desetom desetljeću svoga života. Upravo 2016. sve književne nagrade za pjesništvo dobio je Drago Čondrić za zbirku „Sedam biblijskih poema“, a riječ je o gospodinu u trećoj životnoj dobi. Sve rečeno bilo je potrebno kazati kako bih predstavio Alku Pintarić, književnicu iz Zagreba, autoricu šest pjesničkih zbirki i damu koja dokazuje kako je poezija vjetar mladosti, životne vedrine i emanacije božanske kreativne snage. Stjecajem okolnosti pratim duže vrijeme njezin literarni rad, premda je ovo moj prvi pokušaj predstaviti taj rad u obliku predgovora.

Alka Pintarić ne piše za slavu, nije joj do socijalne promocije, do članstva u nekoj od književnih udruga. Ona je dovoljno mudra i životnim iskustvom bogata žena koja shvaća kako je sve to prolazno, ali mudrost i životno iskustvo nameću joj stanovitu misiju koja se sastoji u tome da sebi i drugima najprije otkrije, a potom saopći što je to što nije prolazno, što izmiče ništavilu i bezdanu nejasnoća i dilema. Njezino otkriće nije plod oslonca na tradiciju, ili straha od strašnog suda, odnosno od eshatološkog tjesnaca u koji svi moramo ući i kroz njega proći. Gospođa Pintarić je otkrila senzibilitetom pjesnika, ali i stručnim naporom intelektualca kako se iznad svih mijena i dilema nalazi Krist, a nakon eshatološkog tjesnaca  prostori svjetla i lice Svevišnjeg.

Zbirka Svagdan u priči donosi pregršt pjesama u prozi i poetizirane proze. Već time, a riječ je o zahtjevnom i deficitarnom književnom žanru, ova zbirka zaslužuje pažnju. Na predmetno-tematskoj razini riječ je o djelu čije je uporište osobni autoričin život, životno i književno iskustvo i literatura.  Ton kojim su pjesme pisane odaje, tako zvani, ženski rukopis,  onu specifičnu nježnost, patetičnost, pa i uznositost koju posjeduju žene-književnice. Druga osobina ove zbirke je iskrenost kojom autorica iznosi pred javnost i neke od svojih dilema, treća osobina je ljepota jezika kojim se služi, a četvrta, ali ne i posljednja osobina ove zbirke, je iskreno kršćansko nadahnuće.

Skrenuo bih pozornost na antologijsku pjesmu „Utišani zvon“ u kojoj prva kitica otkriva autoričin oslonac na vlastiti životopis:

Bilo je to davno… pola stoljeća radosti i muke, rada i dokolice, smijeha mladenačkog i staračke tuge; ljepota, plač, moć i nemoć, padanje, dizanje, traženje, čeznutljivo čekanje na mrvicu sreće, što naiđe ponekad pa se izgubi u sivilu duše, sivilu svijeta, sivilu ljudskom; pa čekanje na ljubav, tu nositeljicu života koja isto tako dolazi pa prolazi… negdje ostavi život, negdje prah i pepeo. Mnogo ljubavi različitih taknu čovjeka, ali sve one u krhkosti svojoj prođu mimo, utabore se negdje drugdje. Čovjek gine u samoći svoje nutrine, a mladost ne poznaje zrelost, još  ne zna gdje da traži, gubi se, gubi i – izgubi na putu… a tako želi živjeti… Ima osjećaj ponekad kao da joj nije dano, a sve joj je dano… i svjetlost i mrak i ravan put i labirint i iskra životna i ugašen plamen… sve stoji pred njom i kao da pita – što li će samo izabrati, kad dušu ne može čuti ni Onoga tko je stvori!

Navedenu temu možemo razumjeti tek ukoliko stavimo pored nje pjesmu „Pariz moje mladosti“ nastalu davne 1964. godine.

Parí(s)… Parí(s)… jeka tvoga imena ruši kule ne od karata, ne od betona, kule ruši od imena slavnih… Sve je u tebi počelo, sve se u tebe slilo. Nema tog života što ga ti nisi obgrlio i podario mu miris tvojih parkova, boje tvojih zidova, okuse tvojih lonaca. Tumarali smo nekad ulicama grada opijeni mladošću, bezbrižno sami, trčali kejovima Seine želeći uhvatiti još nešto i onog što rijeka nepovratno odnosi, vikali da nas svi čuju jer željeli smo život, gurali se među starinama, što šutnjom kazuju svoju burnu prošlost, uvlačili se u katakombe i kanale, koji jezom plaše, prolazili kroz Trbuh grada, tako je zovu, tržnicu golemu, ne bi li nam netko udijelio koju jabuku jer nismo marili za hranu ni za otmjene restorane, iako smo ponekad i tamo zalutali, nego za živim otkucajima života što ga nudi ulica, čovjek u akrobatskom stilu svojih umijeća, penjali se na Montmartre, brežuljak tihe umjetnosti, obojen u plavo ili crveno ili žuto, sastavljen od poza svakojakih i likova čudnih što slikari rišu i ulaze im u duše ne bi li otkrili možda po koju tajnu više; i mi bismo postajali često dio njihove tajne… Glasovi tihi, al’ potezi kista snažno glasni.

Nerazmrsivo upleteni u živo pulsiranje grada vraćali bi se u suton, kad svjetla već se pale i noć polako sve u sjenu pretvara, a dan još uvijek odmjerava svoje snage i tad se šuljali ulicama pored svjetlećih domova ulazeći u poneku crkvu, velebnu ili skromnu, s dubokim poštovanjem mjesta svetog, zahvalni za doživljaj dana, zahvalni za darovan nam život. A onda nijemi odmor, ne na postelji mekoj, već kao beskućnik među klošarima pod okriljem nekog mosta, u buci i tutnjavi što ne jenjava ni noću, kad vibrira i zrak i tlo pod nogama i podsjeća stalno na živo tkivo opjevana grada, tog svijeta velikih i malih, genija i luđaka i svih ostalih bez broja i imena, svih rasa i svih podneblja, koji u njemu traže možda utjehu, možda zaborav ili tek probuđeni život… i ne znaju nikad što ih čeka.

I da se poslužimo riječima velikog Dantea – ‘ napustite svaku nadu vi koji ulazite… ‘ nadu da ćete moći zaboraviti ovaj grad, zaboraviti sjaj njegovih boja, ritam njegova hoda, duh njegovog sada i njegovog  jučer. I dok vrištite od radosti pod njegovim nebom, plakat ćete bar malo napuštajući ga i bit ćete prisiljeni u  njega se vraćati – jer zapamtite dobro – on nosi i raj i pakao u sebi!                                             

Jedna od sljedećih pjesma nosi karakterističan naslov „Pismo  mojoj  zaboravljenoj  duši“,  podsjeća na vjersko iskustvo svete Terezije od Kalkute. Svi koji misle kako je jednostavno biti vjernik trebali bi pročitati ovu pjesmu. Ali i oni koji misle kako je dovoljno biti vjernik da bi se pisala dobra poezija.

Nevidljivo moje, cvrkut mojih dana, dušo odlutala ne osjećam te, ne čujem te, a bila si simfonija. Ostavi me ili možda ja tebe, ne znam više. Siromaškom postah, suznog svijeta dio. Ali nešto se događa ovdje i sada. Zato ti pišem…

Dušo zaboravljena, zar te još uopće imam? Ja jesam tu, a ti… zar si još uvijek sa mnom? Jer nekako sam daleka, nepoznata sama sebi, a htjela bih biti JA. Ja želim naći sebe, a zašto onda tebe ne tražim? Ja želim rasti, a zašto se onda tobom ne hranim?

Želim biti cijela, a tebe nosim razlomljenu. Razdajem se svijetu, a tebe ostavljam po strani; varljivo je sve oko mene, rasipa se u komadiće pa se opet slaže bez reda i konca… a željela bih sići u svoje dubine, ali tamo dolazim pred tvoju tajnu: ja gledam jedno, a ti si drugo. Ja vidim bijedu, a ti si sjaj. Ja bezvrijednost, a ti si jedina vrednota. Ja gledam u nestalnost, u malodušnost, a ti si postojanost, dostojanstvo. Ja sam opterećena, vezana  –  ti slobodna. U meni je laž, neodlučnost  –  u tebi snaga Istine (……..)

Vjere nema bez izazova, kao ni života. A izazov je borba, u kojoj pobjeđuješ, ali i gubiš. Izgubljen si ako nemaš nadu. Pjesma „Michelangelo, kamen i ja“, po meni, također antologijska, objašnjava ovu situaciju. Naravno, usporedba s kamenom upućuje na literaturu, poglavito na Aristotela.

Svakog dana nižu se izazovi. I danas je jedan takav stao pred mene – kamen…! Uvijek me fascinirala ljepota kamena, ali danas čujem nešto neobično – ja, moj lik u kamenu beživotnom! Nikada o tome tako razmišljala nisam.

Koliko puta podigoh te s nekog žala i ne vidjeh sebe, a još manje Tebe, Bože! A sve je po Tebi stvoreno. Ti ne možeš ne biti i kamen i stijena i moj lik. I čudom se zato čudih, kako je grubost tvoja, kamene, k’o nježnost uvijek u mene prodirala…

Ako danas odbacim grubost, hoćeš li mi pokazati mene u kamenu? Znam da hoćeš, ali to je sada i moj trud, ogroman… no, ako je vidio Michelangelo, zašto ne bih ja…?! Nema velikih i malih. Ima samo čvrsto sazdanih vjerovatelja i okorjelih ne-vjerovatelja, onih koji vide i onih koji su slijepi.

Da, kamene, već lomim grumene tvoje tvrde, hoću biti onaj koji vidi i onaj koji traži… Skidam nepotrebne komadiće – to je praštanje, to je pomirenje. Ne ide lako, krvare ruke, ponekad i duša, ali ipak se nešto kreće, naprijed tjera… Trgam dalje – odlazi bijes, nevjera, sumnja, vraća se povjerenje… Opet dalje… jer još ima nešto zrnaca tvojeg, mojeg sivila, kamene, i njih ću poskidati, vjeruj – jer i ja vjerujem. S njima će otići sve napasti i svi nemiri i zadnje vezanosti… A pomalo se oslobađam i straha da ne ću uspjeti i u kamenu odbačenom pronaći život, pronaći božanski Lik i onaj dio sebe gdje sam ljubav. I tu bi se odrazi naših slikâ trebali spojiti. I ne bojim se ni patnje ni kušnje ni traganja za ljepotom i svojom i tuđom, zapravo, Njegovom jer lomeći tako samu sebe dolazim do one slike koja živi vječno u njegovu Liku, a tada ne mogu više ne oživjeti i sebe ne voljeti. Tada nisam više ona koja jesam, nego ona koja nisam bila. (…)

Na kraju, evo rješenja, onako kako ga vidi naša poetesa:

(……) Što me to vodi kroz život? Vječna pogreška? A istina?  Zar mi ona ne bi trebala biti bliža? I tko sam onda ja? Svjetlo u oku drugoga ili mrak i samoj sebi? I za čime ja to težim? Zar za ljudima i slabostima njihovim ili ipak… za onim drugim? Znadem li uopće što meni treba. I, kamo ja, zapravo, idem?

A Isusova poruka tako jednostavna i jasna:

Budi tamo gdje sam Ja – i Ljubav će te nositi – i ti ćeš biti ti – i Mudrost će stajati pred tobom – i  moći ćeš me tada dotaknuti.

( iz pjesme: Isus-dijete)

Svagdan u priči“ Alke Pintarić neobično je topla, poučna, mudra, a opet lirski tankoćutna i zanatski izbrušena pjesnička zbirka koju preporučam ne samo kao poeziju kršćanskog nadahnuća, već prije svega kao poeziju koja nam može pomoći lakše vjerovati u Ljubav.

Đuro Vidmarović

SKRAJEC Magdalena Kolar – Đudajek

skrajec video

Magdalena Kolar Đudajek

SKRAJEC

SKRAJEC 

Magdalena Kolar-Đudajek

Pjesme

Uvez: Tvrdi

Br. str: 128

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

SKRAJEC Magdalena Kolar-Đudajek

SKRAJEC  Magdalena Kolar-Đudajek Pjesme Uvez: Tvrdi Br. str: 128 Format: A5

13,50 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

Ovo je knjiga čežnje. Čežnje katkada utišane, izrečene gotovo šaptom, negdje između redaka, katkada buntovne, nepomirljive. Stranice ove knjige, sve pjesme u njoj sabrane, natopljene su čežnjom, čežnjom za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti. U kojem će ljudskost snažnije doći do izražaja i dati smisao svakom danu, svemu što se zbiva, svakom ljudskom odnosu i postupku.

Magdalena Kolar Đudajek izriče, koliko je to riječima moguće, čežnju za svijetom koji je, u određenom smislu, minuo ali koji nastavlja živjeti u njoj kao dublja, prisnija istina. Za svijetom u kojemu se ona bolje snalazi. U kojemu je sve na svome mjestu: i čovjek i Bog, i dom i zavičaj, i sućut i odgovornost. Izriče čežnju za duhom.

O svojoj čežnji ona progovara na jednostavan i povjerljiv, bezazlen način. Progovara djetinjom dušom. I upravo zato ta čežnja, nerijetko duboko povrijeđena, zastaje zapanjena. Kako je moguće okrasti ljepotu ovoga svijeta? Kako je moguće prigrabiti je za sebe – ili samo za neke – kad ona pripada svima? Jer ljepota prigrabljena, ljepota je okradena, gotovo usmrćena. Pjesnikinja s gorčinom zbori o neshvatljivom odmaku od prirode, od dobrote, od poštenja.

Pamćenje djetinjstva, pamćenje životnih ljepota i dobrota, prisnost s prirodom, progovara na mnogim stranicama ove knjige. Stihovi Magdalene Kolar Đudajek otkani su od zavičajnosti i nježnosti, od osjetljivosti za običnosti života, pa i za sitnice koje tvore njoj (i ne samo njoj) razumljivu i prihvatljivu ljepotu života.

Ja sam babica / Al sam još navek i dete ./ Nigdar ne bi zrasla. – kazuje nam pjesnikinja i pritom svjedoči o neprolaznosti: Tekli su dani, / A ljubav je vrnula još več. Po njezinom shvaćanju, ljubav je izvorište i mjera svega po čemu ljudski život ima smisla: Čuti ljubav, / Živi ljubav, / Zbudi nadu, / Zbudi serce. Ljubav potvrđuju i radosti i tuge, jednako i kad se živi s osmijehom i kad se živi na rubu suza, i kad se suza skrila.

U stihove: Tu me negda čekal, dragi Ivek moj, urezana je razdjelnica između onoga što je bilo, onoga što jest i što će biti. Toliko je toga u tome s koje nas strane čeka netko drag, netko od koga ne znamo razlikovati svoje srce.

U stihovima:
O, majko moja,
Zakaj si me rodila malu,
A srčeko mi tak
Veliko dala.

blago prigovara majci. Pritom je njezin prigovor prepunjen neizrecivom zahvalnošću.

Lirika Magdalene Kolar posve je osobna i po tome općeljudska. Pjesnikinja se u svojoj povjerljivosti i čežnji nimalo ne skanjuje očitovati svoju dušu. Po tome je ova knjiga istinsko obogaćenje za svakog čitatelja koji je iščitava s dušom.

Stjepan Lice

RIJEČI ŽIVOTA Vinko Pilić

riječi života video

RIJEČI ŽIVOTA 

Vinko Pilić

Uvez: Tvrdi

Br. str: 160

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

RIJEČI ŽIVOTA Vinko Pilić

RIJEČI ŽIVOTA  Vinko Pilić Uvez: Tvrdi Br. str: 160 Format: A5

13,50 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

Da Isus nije pozvao varalicu i kradljivca Mateja (Mt 9,9) mi danas ne bismo imali Prvo evanđelje niti bi Crkva imala apostola i mučenika.

Da Isus nije oprostio Mariji zvanoj Magdaleni i istjerao sedam zloduha iz nje (Lk 8,2b), što znači da ju je Zli gotovo sasvim posjedovao i kontrolirao, ne bismo vjerovali u veliki obrat od takve grešnice do svetice.

Da Isus nije svratio u Zakejevu kuću, u kuću prevaranta koji je varao vlastiti narod i tako se obogatio, Zakej ne bi polovicu svog imanja dao siromasima i prevarenim ljudima vratio četverostruko (Lk 19,1-10).

Da se Isus, na vrhuncu svoje muke na križu, nije obratio raskajanom razbojniku i obećao mu raj (Lk 23,43), ne bismo vjerovali da je milosrđe Božje toliko veliko i da zločinac u trenutku može postati i spašen i svet.

Nedostaje nam, dragi prijatelju, Isusovo srce koje je ugrožene, osramoćene, posljednje toliko ljubilo. Hoće li Isus u tebi i meni naći prijatelja tih ljudi?

Zar se Mesija može roditi u staji? Zar mora biti izgnanik u dalekom Egiptu?

Zar će živjeti kao tesar u odbačenom i prezrenom Nazaretu? U poganskoj Galileji?

Zar će biti izrazito siromašan? Spuštati se na razinu carinika, bludnica i grešnika?

Zar će im biti prijatelj? Je li Mesija onaj koji ima ribare za učenike?

Zar bi Mesija izliječio slugu rimskog, neprijateljskog satnika?

Ta on bi trebao satrti neprijatelje Izraela, posebice one koji su okupirali njegov narod.

Zar će mu se oštro protiviti poznavaoci Svetog Pisma, svećenici i Sinedrij, vrhovno svećeničko tijelo?

Zar će okončati svoj život među razbojnicima po presudi mjerodavnog suda; završiti na križu gol, osramoćen, izrugan i popljuvan?

Zar će umrijeti u strašnim mukama osamljen i ostavljen? Zar je to Mesija?

Pitanje za nas, vjernike, danas: ”Prepoznajemo li Isusa u našoj svakodnevnici?”

Prepoznajemo li Isusa, primjerice, u misi? Je li on, za tebe, stvarno prisutan u pregršti brašna i vode (hostija), kapljici vina; u jednostavno sročenim liturgijskim čitanjima? Dakle, u slovima.

Isus je rekao: ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29c).

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI Hrvojka Mihanović – Salopek

U OGLEDALU VIDEO

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI

Hrvojka Mihanović-Salopek

Ogledi i rasprave

Uvez: Tvrdi

Br. str: 382

Format: A5

Maloprodajna cijena 210,00 kn (28,00 €)

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI Hrvojka Mihanović-Salopek

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI Hrvojka Mihanović-Salopek Ogledi i rasprave Uvez: Tvrdi Br. str: 382 Format: A5

28,00 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

U OGLEDALU ZNANSTVENIH PROSUDBI

Hrvojka Mihanović – Salopek

Summary  / Sažetak

(In the Mirror of Scientific Insights)

The first essay in the book illustrates the work of the Croatian writer and scientist  Zdenka  Marković  (1884-1974), who in her work has united the secessionist-impre- ssionist modernism with a sense of social analyticity. She distinguished herself as an educator and scientific scholar, who was also an organizer of the literary circle – as a modernist exclusive city space, reserved for the oasis of male and female artists who were gathering, discussing and dedicating their priorities to artistic expression. The Archive of the Institute for the History of Croatian Literature, Theater and Music, of the Croatian Academy of Sciences and Arts (HAZU) in Zagreb, holds her significant manuscript collection, mostly unknown, related to the literary work of Zdenka Marković, who is presented in this study which adds new knowledge about her literary activities. Within her collection we find extensive correspondence with prominent writers, but also with the then generation of increasingly numerous modernist women writers where Marković’s commitment to their education is visible as well as her public actions in achieving the status of scientific equality of women in society. This study gives an overview of her correspondence related to the area of Polish, Bulgarian and Croatian studies. The second part of the study analyzes the literary-artistic opus of Zdenka Marković, reflecting the secessionist stylization, the characteristics of impressionistic description and the sensible sensory expression. Two psyches were sleeping in Zdenka Marković: One public, external and engaging and the other inner, secret, poetic, lyrical and introverted. These two contrasts of outer and inner life left a mark in the literary expression of Zdenka Marković, which oscillated from the lyrical but sharp and realistic description to the impressionist reflection of the nature in the inner subjective experience. Zdenka Marković was educated in Croatian, Polish, Bulgarian, Russian and in general, a wide Slavic literary tradition. During her studies, Zdenka Marković was also introduced to the German and Swiss cultural milieu, and she represents a prominent figure of the modern educated and European-oriented Croatian civil intellectual in the first half of the 20th century.

The essay Dora Pejačević dama secesijskog rafinirmana (Dora Pejačević, the Lady of the Secession Refinement) illuminates the character of prominent Croatian composer Dora Pejačević (1885-1923), considering her Bulgarian noble origin, the burdensome destiny of the Pejačević family, who was forced to leave the then oppressed Bulgaria under the Ottoman Empire in the 18th century and the composer’s own contribution within the history of Croatian music and the then European music movements. This is the first study that analyzes the handwritten literary diary of Dora Pejačević (written from 1902 to 1921), stored in Zagreb, which shows that after music, literature was the author’s greatest preoccupation and inspiration. Her literary diary is a factual reflection of the reception of some European writers and philosophers, as well as the reflection of literary styles and innovations that have entered the nobility and civil circles of the then Croatian society. The analysis of the author’s literary diary shows the socio-political circumstances that had isolated Dora Pejačević from the observation of Croatian literature and the socio-political situation at that time.

The essay Budna struna između svijeta i zavičaja (Waking String between the World and Homeland) analyzes the poetic creativity of Drago Ivanišević (1907-1981) at different periodic stages. His long study stays abroad and translations from Italian, French, Spanish, Portuguese etc., left a reflection on Ivanišević’s avant-garde poetic course, which is related to the lines of Italian hermetism, French surrealism, expressionism, lettrism and other avant-garde movements, and at a later stage of existentialism. In this part of the poet’s creative work, we find his peculiar openness  to various language-expressive experiments. The events of World War II and the post-war communist repression left a mark in Ivanišević’s cynicism, defiance, despair and observation of the dark sides of man. Howe- ver, in Ivanišević’s poetry, there is a constant persistent search for elemental vitality and the positive energy, which the poet drew from his native roots. The author’s native dialectal chakavian collection of poetry is also considered, reflecting the primal emotions, spontaneity, and the stylistic influence of Italian neo-realistic film. The second part of the study introduces unknown facts from the correspondence of Drago Ivanišević and Giuseppe Ungaretti, and their friendship has resulted in inspirational translations and a graphic map.

The essay Zlatko Tomičić-pjesnička kob traganja za Edenom (Zlatko Tomičić-Poetic Quest for Eden) presents the life, poetic work and the hard prison destiny of Zlatko Tomičić (1930-2008), who was unfairly sentenced in the former Yugoslavia for the so-called ‘nationalism.’ Because of the political persecution, many Tomičić’s collections of poetry were published abroad, neglected and beyond the perception of critical reviewers. This study is an overview of the complete Tomičić’s poetic work and its motif and stylistic determinants. The key aspiration towards the explication of supernatural and mystical, phenomenological approach to ontological and eschatological topics, the neomodern symbolic approach to historical themes, the archetypal perspective of sensory-organic motifs is discussed. The author’s aspiration towards polysemantic multiple meanings as well as the construction of linguistic abundance are also noticed, depicting Tomičić’s approach to word formation as a sign of concealed spiritual enlightenment.

The essay Miroslav S. Mađer (1929.-2015.) – Pjesnik panonske rapsodije riječi, (Miroslav S. Mađer (1929 – 2015) – Poet of the Pannonian Rhapsody of the Words) depicts the characteristics of the author’s poetry opus in 24 collections of poems ranging from 1955 to 2015. The stylistic features of the Mađer’s structure of the poems are noted: From the original poems of the primordial vitalism of the Pannonian Plain, pictorial intuitionism, through the influence of expressionism and rare rhetorical swirling, to associative constructivism (in the collection of Antennae of Words) and to ontologically oriented references and lyrical philosophy. Mađer’s free verse and musical linguistic rhapsody are compared to the influences of Walt Whitman and Emil Verhaeren. His poetry is considered within the context of the generation of authors (Josip Pupačić, Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Slavko Mihalić and others), identified with the literary journal Krugovi (Circles), but also with the circle of Croatian poets (Vladimir Kovačić, Dionizije Švagelj, Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić, Mirko Hunjadi and others), related to the legacy of local Pannonian roots and vitality and who in their creative work abandoned the then imposed limitations of the socialist realism.

The essay Priroda kao nadahnuće hrvatskih književnika za djecu i mlade (Nature as an Inspiration for Croatian Writers for Children and Young People) is an overview of the most important authors whose works are dominated by an artistic representation of natural features and beauty intended for children’s perception. Shown first is an overview of the beginning of creativity for children in the 19th century, which became a separate area within Croatian literature. Then the authors are presented according to a formative approach to nature description. The three most notable genre approaches are highlighted: Fairy tales (Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor, Visnja Stahuljak-Chytil, Sunčana Škrinjarić, Tin Kolumbić), realistic, natural-educational (Nikola Pulić, Željka Horvat Vukelja, Pavao Pavličić, Katja Matković Mikulčić) and authors who encompass or vary between unrealistic and realistic approaches (Želimir Hercigonja, Anto Gardaš, Nada Mi- hoković-Kumrić, Joža Horvat and others). Contemporary tendencies of introducing ecology into literary works are also discussed.

The paper The Character of the Mother of God in the literary work of Marija Bettera Dimitrović studies the manuscript entitled Seven poems in honour of the celebration of the Blessed Virgin Mary (Pjesni sedam varhu poglavitijeh svetkovina Bl. Djevice Marije) written in the 18th century by a respectable Ragusan lady Marija Dimitrović-Bettera, inspired by a very similar work by Girolamo Tornielli, a Jesuitic preacher. This marian work is connected to the thematic cycle of pastoral works due to the inclusion of elements of idyllic pastoral poems into the theme dedicated to the Mother of God. The paper also presents an historical survey of Croatian pastoral, with a special analysis of the flourishing period of the pastoral in the 18th century when, apart from Marija Dimitrović, three more Ragusan women writers were creating their spiritual, pastoral works. These were: Anica Bošković, Benedikta Gradić and Lukrecija Bogašinović. The paper deals with the new, enlightening woman’s status, with the emergence of women’s literary work and the tradition of spirituality in Dubrovnik of that time. Marija Dimitro- vić’s inspired poems about Our Lady’s holidays are filled with different stylistic techniques, varying from allegorical meaning and symbolical visualization to didacticism, from the comparison of biblical and patristic titles to the late-baroque metaphoric exuberance, from the descriptions of childlike exaltation and emotional warmth of the women’s writing to the reflection of literary training and the influences of popular pastoral manner. The comparisons and symbolical syntagms which Marija Dimitrović attaches to the character of the Mother of God come from the provenance of biblical, preaching and hymn tradition, but metaphorical analogies with the world of nature and notions of idyllic Arcadian scenery also occur frequently as a stylistic device. In the work by Marija Dimitrović, as well as in certain spiritual works of Ragusan literature, the Mother of God appears as a metaphor of a pearl-shell, representing the highest role model for young girls to follow. In addition, the following characteristics of the Mother of God are singled out in the text: “The Mother of God is the highest ornament of human nature, victress who defeats the forces of hell, the dawn which precedes the sun (the symbol of Jesus), a clear rainbow – as a precursor of God’s brightness.” The symbols denoting the relationship between the Mother of God and humanity are also pointed out: “a clear water cooling the face of a traveller (mediating and comforting role); Mary becomes “parčica (lady-patron)” (protectress and advocate of people) and “the sea queen”, in accordance with the idea of the hymn Ave maris stella, she is a signpost, helper and mainstay of people. All four Ragusan women writers, amongst whom it was Marija Dimitrović who most prominently expressed the mariological orientation of her poetry, argued strongly in their works in favour of the everlasting value of Chri- stian spiritual beauty.

Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889) with his historical research and literary works has been repeatedly connected to the area of present-day Diocese of Sisak. Within the dramatic knight tournament play Juran and Sofia or The Turks at Sisak, Kukuljević brought close to the audience in theatrical form the events of the famous victory of the Croatian army under the command of Ban (Viceroy) Bakač Erdody against Turkish invaders. His book Zrin grad i njegovi gospodari /The City of Zrin and its Masters/, (Zagreb, 1883) is of great historical importance as well as his patriotic and historical poems, including the poem about Zrin. Important poems in the area of Marian devotion are Pjesme Ivana Kukuljevića Sakcinskoga s dodatkom narodnih pjesamah puka harvatskoga /Poems of Ivan Kukuljević Sakcinski with an Appendix of Croatian Folk Songs/, Zagreb, 1847; especially, the second part of the collection which includes pious and pilgrim national folk songs. In this part of the collection, Kukuljević presents himself as a collector, recorder and editor of the publication of oral folk treasure and in accordance with the romantic guidelines of the time, this part of his comprehensive scientific and artistic work offers us his contribution to the beginning of systematic ethnological research. His role models were a Chech reformer and advocate of the folk art, Jan Kollar and collector of folk songs František Sušil. In those early records of folk poetry and folk songs, Kukuljević with Šime Ljubić, Fran Kurelec, Franjo Kuhač gave an important contribution to the preservation of Croatian oral folk heritage and his folk songs have a special value because he wrote them down and published them in the original dialectical form. Within kajkavian dialect folk songs, we find very interesting pious Marian folk songs with a mix of Christianity and remnants of pagan customs and reflection of people’s deep experience of Our Lady’s figure. However, the most significant contribution to the study of Marian devotion Kukuljević gave in a privately published book Szenja Blasene Divice Marie, (The Dream of Bl. Virgin Mary) Zagreb 1849, whose earlier record dates back to the 16th century. It may be assumed that the motive of immersion in the Passion of Christ and Mary’ pain emerged as a possible record of an unidentified monk and it was reflection of a mystical piety that comes from the appearance of Bernard of Clairvaux (1091-1153) and then reaches a peak in the mystical Passion of St. Francis of Assisi (1181-1226). The theme of parting of the Mother of God and Christ in the Passion has been present in the European spiritual literary tradition for centuries and one of the oldest sources is the work Meditatione de Vita Christi from 1280 by the Italian Franciscan priest Giovanni de Caulibus. However, the text in Kukuljević’s work (1849) presents  apocryphal  prayer  based  on  the  consideration of Mary’s prophetic dreams and visions of the Passion of Christ. The apocrypha was spread over a wide area of Southern, Central, Western and Eastern Europe. Kukulje- vić’s edition of Marian Passion apocrypha compares with apocryphal texts from German and Croatian Burgenland (Gradišće) literary areas with which it has substantial similarities.

The essay Duhovno pjesništvo Velimira Deželića sta- rijeg (Spiritual Poetry of Velimir Deželić Elder) addresses the unjustly forgotten author of the Croatian Catholic Movement – Velimir Deželić (1864-1941). Deželić’s spiritual poetry is considered in the period of the division of the concept of the role of literature between the so-called, the Old Ones, i.e., the supporters of literature as bearers of patriotic and idealistic-ethical roles, and the so-called, the Young Ones, supporters of modernist lines who advocated the full primacy of aesthetic literary functions and the complete freedom of language expression. Deželić’s poetry characterized by neoclassicism and late romanticism is critically analyzed; many virtues are noticed, but also the disadvantages of this approach, which is dominated by an idealistic view and delusional declarations.

Antun Barac’s texts on Fran Mažuranić. Based on the then situation in Croatian literary science which at the that time was founded upon philology, positivism and aesthetic debates, by combining several methodological approaches, Antun Barac (1894.-1955.) has made a considerable breakthrough with sociological analysis of literature. His study of the social importance of a literary work did not include only a survey of a literary coverage of social classes and significance of a work of literature in national life, but it was also manifested in unavoidable observation of aesthetic and formative determination of a work, as well as its study in a philosophical and ontological sense, that is assessing the universal quality of the literary work’s idea in humanistic and ethical terms. Such were the literary-critical viewpoints from which Barac approached his assessment od Fran Mažuranić, who became the topic of interest in his several papers. Looking at all these papers as a whole, it can be concluded that Barac gave an affirmative, commendable analysis of Mažuranić’s work, but also (based on the correspondence with fran Mažuranić) witnessed the loss of Mažuranić’s manuscripts in Croatian and especially German language. That bitter realization was reason why Barac started to view Mažuranić’s work more an more like an unobservable torso.

The essay Barokno duhovno kazalište Korčule u kritičkoj vizuri Miljenka Foretića i Nikole Batušića (Baroque Spiritual Theater of Korčula in the Critical Vision of Miljenko Foretić and Nikola Batušić) raises and valorizes the contributions of Miljenko Foretić (1939-2003) and Nikola Batušić (1938-2010) in the area of research of the spiritual drama on the island of Korčula, and especially of the most significant Baroque Korčula dramatic and poetic represen- tative, Petar Kanavelić (1637-1719). Miljenko Foretić elaborates in detail Kanavelić’s dramatic work as part of the context of the native local cultural past, with a thorough research of the data from the parish and monastic archive in Korčula, and establishes and extends Kanavelić’s aut- horship to until then anonymous comedies Andro Stitike- ca, Šimun Dundurilo, Sužanjstvo srećno.

Nikola Batušić observes Kanavelić’s spiritual drama- tic work in comparison with the Dubrovnik and European achievements, among which he first cites the characteristics of fantastic Baroque, and a whole series of innovative Baroque stage performances, emphasizing the author’s departure from tradition and developmental horizon of valorization of certain periods of Croatian dramatic literature.

In the entire book by Hrvojka Mihanović-Salopek, U ogledalu znanstvenih prosudbi (In the Mirror of Scientific Insights), selected writers are viewed in the light of new scientific facts, attention is also paid to the insufficiently studied authors or texts from the extensive area of the Croatian spiritual literature, while in the third chapter there are evaluative judgments related to the individual achievements of the Croatian literary historians and critics.

Translated by Ivan Miletić


Biografija HRVOJKE MIHANOVIĆ – SALOPEK

Hrvojka Mihanović – Salopek diplomirala je 1984. hrvatsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu je magistrirala 1990. s temom Hrvatska himnodija od srednjeg vijeka do preporoda, a godine 1998. je doktorirala s temom Hrvatska crkvena himnodija 19. st. Od godine 1986. radi u Odsjeku za književnost, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a od 2013. u zvanju je znanstvene savjetnice. Predavala je honorarno na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2008. te 2017. na doktorskom studiju., a u akademskoj godini 2009./10. honorarno je predavala kolegij Himnologija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1997. izabrana je za počasnu, dopisnu članicu međunarodne Mariološke akademije u Rimu (Pontificia Academia Mariana Internationalis).

Sudjelovala je na više znanstvenih projekata; (od 1986. do 1989. na znanstvenom projektu) Sabrana djela Ante Kovačića; (od 1991. do 2001. na znanstvenom projektu) Sabrana djela Milana Begovića u 24 sveska, a sada je suradnica na znanstvenom projektu HAZU Hrvatski književni povjesničari.

Od 2007. voditeljica je međunarodnog bilateralnog projekta Doprinos hrvatskih i bugarskih intelektualaca duhovnoj raznovrsnosti Europe, između HAZU i Bugarske akademije nauka (BAN). Voditeljica je znanstvenih skupova u okviru manifestacije Dvigrad – međunarodni festival rane glazbe u Istri pod pokroviteljstvom Predsjednika RH. Služi se engleskim jezikom.

Napisala je 8 znanstvenih knjiga:

  1. Hrvatska himnodija (od srednjeg vijeka do preporoda), (167 str.) Književni krug, Split, 1992.;
  2. Hrvatska crkvena himnodija 19. stoljeća, Biblioteka “Scientiae et Artes”, “ALFA”, Zagreb, 2000. (339 str.);
  3. Tihi pregaoci visovačko-skradinskog područja (Do- prinos franjevaca hrvatskoj himnodiji i duhovnoj književnosti), izdanje Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, Biblioteka “Ravnokotarski Cvit”, knj. br.15, Split, (96 str.);
  4. Iz duhovnog perivoja, Biblioteka “Posebna izdanja”, “Ljevak” – Zagreb, 2006. (293 str.);
  5. Doprinos Petra Kanavelića hrvatskoj pasionskoj baštini, (u suautorstvu s dr. Vinicijem Lupisom) Ogranak Matice hrvatske Split, Split, 2009., (303 str.);
  6. Željezni duh. Doprinos Jakete Palmotića Dionorića hrvatskoj književnoj baštini, (u suautorstvu s dr. Vinicijem Lupisom), Institut «Ivo Pilar» u Dubrovniku, Zagreb – Dubrovnik, 2010.,
  7. U ogledalu  kritike,  “Udruga  Prosoli”,  Zagreb, 2012./13.
  8. Fra Petar Knežević – Gospin pjesnik i književnik, Ogranak Matice hrvatske u Sinju, Sinj, 2017.

Priredila je 33 knjige izabranih djela, antologijskih izbora književnosti, monografija i zbornika radova. Objavila je preko 100 znanstvenih radova u inozemnim i domaćim časopisima i zbornicima i preko 280 stručnih radova. Uvrštena je u leksikon Who is who in Croatia, 1993. str. 480 i u Književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda, sv. III, str. 79.

Bila  je  višegodišnji  honorarni  suradnik  Znanstveno-obrazovnog programa HRTV na kojem je kao scenaristica realizirala više emisija i književnih portreta.

Od 2005. je scenaristica, redateljica i voditeljica projekta “Digitalno snimanje hrvatske mariološke baštine” pod pokroviteljstvom Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora i Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske konferencije, te je u produkciji “Udruge Prosoli Sveta glazba d.o.o.” dosad ostvarila 10 filmova na temu multidisciplinarnog prikaza marijanske baštine u pojedinim hrvatskim biskupijama i županijama.

Priredila je kao vanjski suradnik više stručnih jedinica za Hrvatski biografski leksikon, za Opću enciklopediju i Književnu enciklopediju Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, te za Leksikon hrvatskih pisaca -”Školske knjige”2000.

Od 1988. do 1998. bila je član uredničko-redakcijskog odbora časopisa Umjetnost i dijete, a od 2003. do danas djeluje kao urednica i suradnica stručnog časopisa „Musica sacra“ u Zagrebu. Od 2011. članica je Savjeta «Školskog vjesnika», pedagoškog časopisa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Od 1995. do danas redovni je član Nacionalnog odbora za dječju knjigu RH. Od članica je Društva hrvatskih intelektualki (koje je punopravni član međunarodne organizacije International Federation of University Women sa sjedištem u Genevi). Od 2006. počasna je članica Matice slovačke u Zagrebu. Redovna je članica Hrvatskog mariološkog instituta pri KBF-u Sveuč. u Zagrebu. Od 2007. sudjeluje kao promotor i suorganizator u radu književnih i kulturnih tribina Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu.

Usporedo s književnošću završila je 1984. studij orgulja na Institutu za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Hrvatskog udruženja glazbenih umjetnika od 1986. godine. Istakla se nizom zapaženih koncerata u domovini kao i u inozemstvu (Austrija, Francuska, Mađarska, Njemačka, Španjolska, Poljska, Češka, Argentina i SAD). Ostvarila je četiri CD-snimke u izdanju kuće HRT-”Orfej” i „Sveta glazba“d.o.o.

Dobitnica je nagrade «Petar Kanavelić» za 2016. go- dinu (Društva književnika Rijeka i Gradskog poglavarstva Korčule) te srebrne nagrade Matice hrvatske Zagreb, za književnost.

ŽIVOT U TRI PRIČE Majda Agić

život u tri priče video gif

ŽIVOT U TRI PRIČE 

Majda Agić

Roman, novele

Uvez: Meki Br.

str: 50

Format: A5

Maloprodajna cijena 77,70 kn (10,50 €)

ŽIVOT U TRI PRIČE Majda Agić

ŽIVOT U TRI PRIČE  Majda Agić Roman, novele Uvez: Meki Br. str: 50 Format: A5

10,50 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

Majda Agić, rođena je u Splitu, 1988. godine. Završila je osnovnu školu “Trstenik” u Splitu, kao i srednju upravnu. Za vrijeme osnovne i srednje škole veliki dio vremena provodila je volontirajući u knjižnici, gdje je sudjelovala u organizaciji raznih predstava, promocija knjiga i drugih događanja. Ljubav prema književnosti i čitanju knjiga usmjerila ju je prema glumi, tako da je nekoliko godina glumila u raznim predstavama u Gradskom kazalištu mladih u Splitu.

Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, upisala je studij u Centru za stručne studije, smjer računovodstvo i financije. Međutim, zbog određenih životnih okolnosti, morala je napustiti studij i posvetiti se obitelji u potpunosti. Tijekom odrastanja, a naročito za vrijeme srednje škole, željela je prenijeti svoju ljubav prema pričama na papir, pa je tako nastala njezina prva priča Ispovijed jedne nevine ubojice. Piše i pjesme u kojima na zanimljiv način predočuje događaje iz svakodnevice. Trenutno je zaposlena na poslovima koji su daleko od književnog stvaralaštva, ali ju to nije spriječilo da i dalje piše priče i time upotpunjuje svoju svakodnevicu. Priče joj se temelje na različitim životnim situacijama protkanim raznim ljudskim karakternim crtama. U njima donosi bitna životna iskustva, od kojih i sam autorica uči kroz svoj put odrastanja. Likove u pričama nisu stvarne osobe, već izmišljeni likovi, koje i sama autorica upoznaje dok piše o njihovim zgodama, tako da nikad ne zna unaprijed kakav će lik biti u priči, već se prepušta mašti da ju vodi.


Suzana Debeljak

Jedna knjiga tri priče, svaka priča je zasebna i govori sama za sebe.

U prvoj priči “Ispovijed jedne nevine ubojice” radi se o djevojci koja je optužena

za ubojstvo vlastitog oca i presuđena joj je smrtna kazna.

 

Prije izvršenja smrtne kazne u ćeliji je pisala svoje misli i osjećaje,

nadala se da će jednog dana ti zapisi ostaviti neki trag, da je ona postojala.

 

U zatvoru se jedino sprijateljila s djevojkom Angelom i jedna drugoj su uvijek

bile podrška.

 

Na dan izvršenja kazne djevojka je saznala šokantnu vijest i to od osobe

za koju se nadala da će je doći posjetiti posljednji dan svog života.

 

Da li je stvarno ubila oca?

 

I što je to šokantno saznala, morat će te otkriti sami.

 

“Starica i mladić” – u drugoj priči se radi o mladiću kojem se u selu pokvario auto,

tako je morao naći smještaj gdje će prenoći.

 

Pokucao je na prva vrata kuće na koju je naišao i otvorila mu je starica, počeli su pričati

o njenom životu i starica mu ispričala svoj težak i bolan život.

 

Drugi dan je mladić morao otići i starica mu rekla da je posjeti opet, ali kad se mladić

vratio starica je preminula.

 

Na njenom grobu dao joj je obećanje koje je izvršio dok i sam nije došao u duboku

starost.

 

“Nesretna ljubav” – Marija je živjela s majkom i ocem, bila je u vezi s Markom koji je

radio na brodu.

 

Jednog jutra Marija dobiva pismo od svog voljenog gdje joj piše da se uskoro vraća kući i

da će zatražiti ruku od njenog oca.

 

Na dan vjenčanja sve je bilo savršeno i na sam kraj obreda u crkvu ulazi žena koja će

promijeniti Mariji život iz temelja.

 

Što je Marija saznala i što se dogodilo poslije toga ostavljam da otkrijete sami.

 

Tri zasebne priče koje su tužne, a i poučne, ponekad se moramo zaustaviti i razmisliti što

i tko nam je u životu bitno/bitan.

 

Priče su kratke, nema nepotrebnih razvlačenja ni milijun opisa, što mi se stvarno sviđa

jer ponekad svima nama treba kratke, ali jasne priče.

VLASTA MOLINAR Zapjevaj, Gospodaru

Zapjevaj Gospodaru video gif

ZAPJEVAJ, GOSPODARU 

Vlasta Molinar

Pjesme i priče

Uvez: Tvrdi

Br. str: 104

Format: uži A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

ZAPJEVAJ, GOSPODARU Vlasta Molinar

ZAPJEVAJ, GOSPODARU  Vlasta Molinar Pjesme i priče Uvez: Tvrdi Br. str: 104 Format: uži A5

13,50 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

HIMNA DOBROTI

Oj, budi svoj!… Tako pjeva August Šenoa. Doista, biti svoj, biti vlastit, etički je imperativ svakog pojedinca. Time on potvrđuje da je biće slobode i dostojanstva. Što vrijedi za svakog čovjeka, još većma i ponajviše vrijedi za pjesnike. Ako nisu svoji, ako nisu izvorni, ako su tek puki imitatori, ne – oni tada nisu pjesnici. U slučaju naše drage autorice Vlaste Molinar, već njezino divotno ime potvrđuje da je i svoja i vlastita i originalna. Jednom riječju, ona je u svemu i posvema osobna: i kada pjeva religiozne teme i kada stihotvori mudre, filozofske misli i onda kada se zanaša ljepotama prirode i toplinom ljudskih srdaca. Sve je u njezinoj poeziji proživljeno, istinito, lišeno vanjske poze i pukih ukrasa. Ona je ono što jest: nestašna djevojčica zaigrana pred: Tajnom! Tajnom svijeta i vlastite boli. Pati jer ljubi, a ljubi jer ljubi. I time potvrđuje točnost one divne evanđeoske izreke da je „Bog Ljubav“ (1. poslanica sv. Ivana). Ova poezija i pjesnička proza, Vlastini stihovi i njezine priče, prava su okrjepa i hrana za čitateljevu dušu, oni su sijanje sjaja istine njezina plemenitog bitka. Odišu ljepotom, mudrošću i dobrotom. Posebice dobrotom. Himna su dobroti!!! To biva vidljivo u svim njezinim pjesmama, s naglaskom na njezinu antologijsku pjesmu Svjež perec, posvećenu bolesnoj majci:

To poslijepodne

najviše me boljelo

kraj uzglavlja

bolesne mi majke –

očiju njezinih nespokoj

 

Sjećam se očiju njenih

očiju dubokih

lijepih od patnje

života,

očiju lijepih od

boli,

boli što rađa

daje i prima

 

Svoje oči skrivah

i rekoh:

Mama, danas nije

jako hladno

ni rukavice nisam trebala

A donijela sam ti

svjež perec…

MLADENKO SPAHIJA

SOPHIA DE MELLO BREYNER ANDRESEN Plovidba tišine

plovidba tišine video gif

PLOVIDBA TIŠINE

Sophia de Mello Brayner Andresen

S Portugalskog prepjevala Meri Grubić Videc

Uvez: Tvrdi

Br. str: 192

Format: A5

Maloprodajna cijena 189,00 kn (25,00 €)

PLOVIDBA TIŠINE Sophia de Mello Brayner Andresen

PLOVIDBA TIŠINE Sophia de Mello Brayner Andresen S Portugalskog prepjevala Meri Grubić Videc Uvez: Tvrdi Br. str: 192 Format: A5

25,00 €

Natrag

Your message has been sent

Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Upozorenje
Način Dostave(obavezno)

Upozorenje
Upozorenje!

S portugalskog jezika prevela: Meri Grubić Videc

Sophia de Mello Breyner Andresen: Plovidba tišine

…U pjesništvu Sophije de Mello Breyner Andresen sve je radosno, stvarno i lijepo. Sve odiše skladom, ritmom, odmjerenošću. Sve je popraćeno nekom tihom glazbom koja dolazi iz prapočela svijeta, a prije te iste glazbe tišinom iz koje se rađa mir i sređenost. U njezinom pjesništvu nema naglih trzaja, iznenadnih sinkopa, nemira i strasti. Kaos je odavno prepustio prijestolje Kozmosu, bitke između ovo dvoje davno su skončale. Apolon je pobijedio Dioniza; ne čuje se divlji ples, tek nježan zvuk flaute na zidu sobe u tišini, igra sjȅnā…

…Kad Andresenova putuje Starom Grčkom, ona se ne sjeća njezine drevne i slavne prošlosti s bolećivom nostalgijom božanskog Kavafisa, ona ne promatra ni izdaleka, niti izbliza događaje ni ljude, ne žali za izgubljenim vremenom. Pjesništvo Andresenove nosi znamen apolonske lucidnosti. Budući da je obasjano svjetlošću, sve što stoji ispod sredozemnog neba isijava toplinu i bliješti. Njezin duh i pjevanje nose u sebi radost, lišenu ekstaze i žestine, tihu i jednostavnu ljepotu prvog buđenja, sunčanih istočnih obzora…

…Relikvijar Pjesnikinjinog svijeta u svojoj pojavnosti čuva savršeno oblikovane predmete metafizičkog medija Drevne Grčke na Sredozemlju. Grčki svijet je usklađen u svojoj ljepoti poput simfonije. Stvari su zatečene u fragmentima, na vazama i skulpturama, na okrnjenim predmetima iz prošlosti koji su doplutali morem do naše suvremene zbilje. Môre Grčke i Portugala jedno su more, kao i sva môra u konačnici…

…Kao ishodište beskonačnog, môre udaranjem svojih valova ponavlja to vječno gibanje, ritam svemira. Môre je stalna, gotovo opsesivna predodžba Andresenove koja čini osnovni topos njene poetike…

(Iz predgovora Sredozemni relikvijar Sophije de Mello Breyner Andresen, Meri Grubić Videc)