Oznaka: Nediljko Bekavac Basić

MISLIM DA SAM VIDJELA IZVANZEMALJCA

Barbara Baždarić

Uvez: Tvrdi uvez

Br. str: 148

Format: A5

Maloprodajna cijena 99,75 kn (13,50 €)

MISLIM DA SAM VIDJELA IZVANZEMALJCA Barbara Baždarić

MISLIM DA SAM VIDJELA IZVANZEMALJCA Barbara Baždarić Uvez: Tvrdi uvez Br. str: 148 Format: A5

13,50 €

ECI PECI REZ, TI SI MALI SVIJET, A JA MALA UTEŽICA, ECI REŽI BUM

Nismo dugo čekali novu zbirku Barbare Baždarić. Zaista nismo. Nakon nedugog skrivanja u ježevoj kućici mekog poetskog šiblja, ona je svakodnevno na velikom konopcu između dviju bukvi vješala svoje sličice od tuša i sušila ih na zlatnom suncu. Neke su se osušile, neke presušile. Neke je trebalo popeglati, dopeglati, dosušiti. Brzi postupci skraćivanja i dopunjavanja, prekrajanja i ponekog drapanja poetske tkanine uz pare čaje od lišća i kaša od češera, doveli su je do brzog završetka. Posložene sličice u velikoj mapi našle su se na adresi svijeta. E, sad, je li taj svijet ona lisica iz Ćopićeve šumske bajke Ježeva kućica ili možda neka druga šumska neman – ne znamo. Ostavimo to zasad tajnim.

Marljivi rad na tekstu koji uvijek na uzglavlju stoji i zviždi gore od velike zidne ure koja budi na posao (oprostite mi, zemljani, koji koristite mobitel) dao je knjigu veliku 123 strane, tešku dvostruko toliko jer srce koje plamti ne šuti, a voluminozno veliku kao maleni dar na polici ili kuća poezije. Pa kud toliko? Mnogo smo puta razgovarali treba li knjiga poezije biti toliko velika. Pogotovo moja malenkost, učmali crv sklon minimaliziranju literature i maksimaliziranju doživljaja. No, složili smo se kako ovo nije antologija ili izbor učinjen iz pera kolege ili oduševljena čitatelja, već povijest nekih unutarnjih mijena same autorice. Daljnji će me tekst obvezati na stručno tapkanje u mraku ozračenih stihova, no opet mi se omaklo ovo. Autorica! Nije li možda lirski subjekt? Subjektica? Junakinja? Ne mogu ne čuti zvuk čovjeka u zarobljenoj kući stihova, autoricu koja poput Matovilke spušta svoje vlasi do kraljevića koji se penje po kuli kako bi razotkrio. Stih. Sunovraćenje značenja niz kulu lakše je od njegove izgradnje. Valjda.

Pa što nam to nudi Barbara Baždarić, sad već uigrana poetska plesačica, razdragana nastavnica puna duha i ljubavi za svijet i ono oko njega, redovna posjetiteljica Preludiranja i Jutra poezije, vrsna fb pjesnikinja i još više? Nudi nam nešto što možda očekujemo nakon njezina prvijenca. Podsjetimo se prvijenca! Zaista ne mogu izbjeći ovu didaktičku notu. Grizem. Što? Ili koga? Sugestivni apelativni iskaz u naslovu ponudio je nekoliko razina sagledavanja. Na opreci subjekt – svijet zbivalo se nekoliko temeljnih značenjskih relacija; zatvorenost od svijeta, pružanje niti prema njemu i polagano otvaranje. Subjekt je kao takav obilježen intimističnošću i refleksivnošću, a svijet se projicira kao teško i ružno mjesto za život (papagajski ponovimo sve topose za to i njihov značaj). Iz subjekta definiramo ispovjedni i refleksivni poetski slog. Odličan prvijenac, ulaz u poetski hram dobro obavljen. Što nas čeka? Knjiga koja opsegom i značenjima mami i mami sve dublje u utrobu majke poezije (zemlje vjerojatno jer možda baš otuda izviru njezini zvukovi).

Dočekala nas je knjiga pjesama znakovita naslova Mislim da sam vidjela izvanzemaljca. Naslov je primamljivo resemantiziran od intermedijalnog signala iz crtanog filma i glasi Mislim da sam vidio micu-macu. Riječ je o stalnom proganjanju ptića Tweetyja od mačka Sylvestra. Vještim postavljanjem resemantizacijske linije u zbirku, možemo se rukovoditi dvama polupravcima. Prvi bi bio mogućnost ojezičenja svijeta simboličkim poretkom (što bi predstavljao Sylvestar) i prijetnja urušenja tog istog poretka značenjskim pukotinama ili viškom (što bi predstavljao ptić Tweety). Ova načelna konstrukcija probija zidove knjige i u njoj nalazimo mnogo subjektovih krhotina od sudara sa svijetom kao Drugim. Kontekstualno začinivši poetsku juhu knjige, riječ je o identičnoj značenjskoj opreci iz prve zbirke koja se semantizira time što je subjekt ušao u ring sa svijetom. Svijet je nadalje ružan i užasan, no subjekt pripravan za borbu i zmajevsko riganje semantičke vatre. S obzirom na temeljnu usredištenost te opreke u subjektu (donekle i autoru), te poetici knjige kao i poetici dobrog dijela književnih djela, stvaraju se golemi kameni blokovi raznih značenjskih mikrorelacija te možemo reći da se subjekt temeljito istresao i otresao. Istresao se na svijet, dosadnu babu koja njurga zbog tri bačena opuška na prljavo stubište, a otresao od prašine koju mu svijet stalno baca i koju ne uspije skinuti ni nakon temeljitog pranja ljekovitim sapunom u svojoj kućici. Diskurzni i komunikacijski aspekti zbirke također su se usložnili. Kada bismo samo probirali cvijeće posađeno na rubovima i u središtu idejnotematskog parka, vidjeli bismo da skoro svaka pjesma nosi svoju zasebnu dionicu i da pisanje ove kritike može narasti i samu knjigu, a to ne smije i ne treba. No, kako ne bismo duljili, složit ćemo maratonsko trčanje na tri trake. Prva je tematska, druga diskursna, a treća komunikacijska.

U tematskom smislu subjekt je nadjačao ispovjednu poetsku liniju (iako je ona prisutna u ponekim pjesmama (Klopka, Oglas)) i popunio je dubokim refleksivnim i samorefleksivnim signalima. Refleksivni se i samorefleksivni signali sastoje od odmaka od sebe (Zamalo, Barb(ara)), bačenosti u svijet (A tek je šest sati), mitske sljubljenosti subjekta i objekta (Jedno), izravne tematizacije svijeta kao prostora paranoidnog ludila (Ulica, Izvanzemaljci), prostorvremenskog snatrenja (Gdje mogu), ovostranosti i onostranosti koja se projicira u pitanja vječnosti i božanskog kao singularnog principa subjektove unutarnje koherencije (Blagoslovljen budi). Ovaj sumarni pregled govori kako se usložnila semantička potka Barbarina pjesništva. Samorefleksivni su signali praćeni logičkim razvojem personalne govorne dionice, dok su oni refleksivni pisani u impersonalnom ili modusu obraćanja. Tonska realizacija stihovnih redaka zbiva se emocijama borbenosti, žustrine i pomirljivosti što donekle utišava emfatičku liniju prve zbirke. S druge pak strane, moguće je da je riječ o sazrijevanju, ali daljnje zaključke o tome ostavljam po strani jer je prerano o njima govoriti. Diskursni stratum donosi obilje novih umetaka što omogućuje bogaćenje i razigravanje jezičnog tkiva stihova (diskurs glazbene industrije (besplatna demo verzija), biološki diskurs (imunološki sustav), medicinski diskurz (patološke promjene), geopolitički diskurz (migranti), politološki diskurs (područje posebne državne skrbi)). Osim navedenih diskursnih odvjetaka koji se vješto semantiziraju u silnicama pripadnih pjesama, na više mjesta koristi se uočljiv usmenoknjiževni postupak derivacije (Ritam, U krugovima) i fantastizacija poetske građe (Ulica, Izvanzemaljci). Prvim se spomenutim postupkom dolazi od vanjskog ka unutarnjem (bilo da je riječ o subjektu, svijetu ili nekom drugom idejno zahvaćenom entitetu), dok se drugim očuđuje svijet kako bi se lakše uveo u borbu s lirskom junakinjom. Diskursne ploče mapiraju pjesničko polje, ali tako da blago konotativne (metaforičke) linije ravnaju precizno kao što pegla pri niskoj temperaturi prelazi preko svilene košulje. U komunikacijskom aspektu, osim spomenutih personalnih i impersonalnih signala, pojavljuje se obraćanje lirskom Ti, unutarnjem ja, Bogu ili nekoj višoj stvarnosti koja bi se ukazala kao lađa spasenja. Jako je zanimljivo umnožavanje jastava u samorefleksivnom diskursu i zamućivanje granice čitatelja, unutarnjeg jastva i Boga (Tebi pišem). Tim obratima koji su znatno složeniji od onih u prethodnoj zbirci Barbara se djelomično nadovezuje na tradiciju označiteljskog pjesništva i poigravajući se time, provocira stalni nastanak nekog novog poetskog središta u kojem će se utopiti sve prethodno i sve buduće.

Začetak ove analize postavljen je kao borba sa svijetom i sobom koja je završena ili je tek počela. Prepustimo to autorici koja je postala junakinja ili junakinji koja se pretvorila u autoricu. Neka se ovaj tekst otkotrlja negdje na početak knjige i neka vas ne zavara, dragi
čitatelji. Jer, još mnogo tinte kaplje iz risanki i sami ćete otvorenih usta sumanuto se vrtjeti u Barbarinim letjelicama… Možda i sletite negdje… Tamo na obale Patagonije.

Tin Lemac

U ZNAK VODE

odložila sam more

i uzela ne more

kao što uzimam

ne tvoje

Izvanzemaljci i čovjek koji je nacrtao ljubav

Poezija se temelji na iznevjeravanju očekivanja – može se čuti na tečajevima kreativnog pisanja. Već neko vrijeme svjedočimo pojavi da se svi toliko trude iznevjeravati očekivanja da je većina onoga što se objavljuje pod nazivom poezije gotovo isto. Druga zbirka Barbare Baždarić nastavak je razvoja prepoznatljivog stila prvijenca Grizem u kojoj se ukazalo nešto novo, autentično i osvježavajuće.

Barbara ustaje veoma rano. Prvo čita i piše, potom priprema objed za svoju obitelj a onda odlazi u školu gdje predaje engleski jezik. I druga zbirka izrasla je iz tih jutara, početaka dana kad je svijet svjež i nov, u svom nepatvorenom izdanju. Barbara ne propušta pjesnička okupljanja poput Jutra poezije i Preludiranja jer ono što se ondje događa nije mrtvo slovo. Mi, koji smo s njom povezani, znamo joj je stalo jedino do iskrenosti, topline i autentičnost. Njezini stihovi duboko su ukorijenjeni u vlastito svakodnevno iskustvo pa razlikovanje lirskoga subjekta i autora nije potrebno. Pjesništvu ne treba tumačenje jer govori samo. Ono nije ni moguće. Zato ću ponuditi vlastito čitanje zbirke Mislim da sam vidjela izvanzemaljca.

Duboko i angažirano, ovdje sve pršti od ironije. Već naslov asocira na poznati animirani film u kojem ptić na opasku Mislim da sam vidio Micu-macu sam sebi daje odgovor: Jesam, jesam, vidio sam ju! Mica-maca je tu; podmukla i opasna, čime aktivira sve kreativne potencijale ptičice koja ju uspijeva nadmudriti. Isto se događa u Barbarinoj zbirci: njezin susret s čudom svijeta i obračun s nakaradnostima koje susreće završava mudrim preokretom u kojem one ostaju bez publiciteta. Kad razmišljam zašto pišem i o čemu ja to pišem, pa kad sve zbrojim i oduzmem, mislim da pišem o stvarima na koje se nikad neću naviknuti – stoji u jednom od autoričinih nadavnih komentara na Facebooku. Njezin je temeljni doživljaj, odjeven u razne poetske mimikrije, uvijek isti: oko mene se kovitlaju različite groteskne izopačenosti, ali i ljepota. To dokazuje da izvorni svijet nije takav nego lijep, dobar i smislen, čega su tragovi vidljivi. A dokaz da svijet i treba biti dobar i lijep jest što ga takva (pre)poznajem i pjesničkim stvaranjem proizvodim; koliko li samo ljepote jutros/ i ispred/ i iza/ i oko mene (A tek je 6 sati).

Tri dijela zbirke odgovaraju dijalektičkoj trijadi ili glazbenoj kompoziciji: teza, antiteza i sinteza, ili; prva rečenica, druga rečenica, odgovor. Vrlo često, pojedina je pjesma logička konstrukcija u formi silogizma (Vjerovali ili ne, Na sivoj plohi, Dogma) ili poučka (Zapamti, Čekanje, Cijev) dok neke ostaju otvoreno pitanje (Pokus, Projekcija), a neke nalikuju na studiju slučaja (Deset prstiju, Klopka). Prvi dio zbirke naslovljen Nisam Darwin, a nisam ni Bog bavi se velikim, kozmičkim temama. Drugi, Na gradilištu, tematizira pojedinačno – razne vidove suvremenog bjelosvjetskog gradilišta sa svim njegovim čudima i izopačenostima. Treći dio, Minuta šutnje, odavanje je počasti žrtvama raznih oblika grubosti. Kroz sva tri dijela, međutim, provlače se tipične Barbarine teme: cikličnost i linearnost života, istina, Božja režija, identitet, ljepota i rugoba, odnos, otuđenje, uniformnost, simulacija, društvene konvencije, pravda, čin stvaranja kao mjesto propitivanja i stvaranja svijeta. U odnosu na prvu zbirku, nova je tema sām jezik i njegov odnos prema procesualnosti bitka. Osim tema, ova poezija ima i svoje opsesije; jedna je od njih vlastito mjesto u svijetu. U odnosu na prvu zbirku, u ovoj je manje boli a više igre i čuđenja, ne manje upitnika, ali mnogo više odgovora.

Glede stila, osim česte uporabe ironije, stihovi su veoma igrivi [(Barb)ara], Bubble]. Istraživanje jezičnih zakonitosti vodi do stvaranja nove, kreativne gramatike: Računala je na prste i na nas (Izvanzemaljci, Projekcija, U znak vode). U Izvanzemaljcu je procvala i bujna slikovitost: čitave su pjesme titrajuće sinestezijske slike koje je moguće podjednako vidne, zvučne i opipne (Ako, Zamalo, Čekaj, Tebi pišem, Osjećaš li); …zamalo (sam) oslikala trag/ gomoljaste hobotnice/ u nekoj pretjeranoj ljubičastoj nijansi/ nalik rastopljenom vinu/ u kojem se miješaju vatra i voda (Zamalo).

Čitajući pjesmu Bez kišobrana, gotovo je moguće čuti Pachelbelov kanon pomiješan s kišom. Slike su to u prelijevanju i nastajanju. Govoreći u Stamaćevim terminima slikovnoga i pojmovnoga pjesništva, slikovno u zbirci prevladava (iako je slika polazište za put do poimanja) premda bi se neke pjesme mogle okrstiti kao pojmovne (Zapamti).

Osim sinestezijskoga slikanja, tipičan je postupak i višestruko uokviravanje koje se pojavljuje, primjerice, u pjesmama A tek je 6 sati i Krugovi: šalica kave/ iza šalice smokva/ iza smokve maslina/ za masline more (A tek je 6 sati).

Prvi, ontološki dio zbirke čini temelj autoričine tročlane konstrukcije. U njemu se pojavljuju četiri instance: ja, oni, Bog i čovjek. One utjelovljuju četiri Kantova pitanja: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? što sve uvire u glavno pitanje – Što je čovjek? Ja je autorsko ja. Ono je zaokupljeno traženjem vlastitoga mjesta u svijetu (Kolebanje, Besplatna demo verzija, (Barb)ara). Ja se osjeća kao izvanzemaljac u svijetu izvanzemaljaca – špekulanata, simulatora, brojača, beskičmenjaka, samoproglašenih učitelja, beskrupuloznih tipova, uniformnih trgovaca i korisnika (Predostrožnosti radi, Ako, Proljeće, Bilježnica). U traganju za autentičnošću, Ja preispituje je li stvarnost koja se nudi kao usluga simulacije (Besplatna demo verzija) ipak podvala. Osim toga, ja je čovjek koji je nacrtao ljubav, a kojega ne razumiju, baš kao ni šarenu Aru koja se uporno glasa (Barb)ara] i podsjeća da je ovdje. Taj isti ja zamalo je postao samo plavo nebo (Zamalo). Oni su izvanzemaljci – niti ljudi, niti zvijeri, nevidljivi, glasovi – čudovišni element koji se ne uklapa u smisleni poredak, a možda je i sluga zavjere (Glas, Oni dolaze, Izvanzemaljci, On zna). Oni prikrivaju svoj pravi identitet: trbusi su im puni slatkorječivih preobražaja (Komentar, molim), ali ih ja prozire. Bog je pak predstavljen tajnovito, kao Netko, ti ili velika ljubav: vrlo je diskretan, tajni redatelj svemira (Dogodi se). Čovjek je čovječanstvo, ljudi općenito koji iako su grumeni praha, krutiji su od života (Krutiji od života, Ulica, Biti čovjek, Doria Gray, U afričkoj ordinaciji, Zašto, Ne ljuti se, čovječe). Ipak, jedino čovjek vlada stvorenjima jer jedino čovjek zna reći tko je; zato je ljudskost dostojanstvena (Biti čovjek). Zanimljivo je što se fokalizator ovih instanci stalno mijenja: Oni se ponekad pojavljuju kao mi (Krutiji od života, Bilježnica), ponekad kao vještice iz Salema, sad vanzemaljci, sad nevidljivi, sad kao on (On zna). Ja je ponekad Leda (Bila sam tu), ponekad ona (Bez violine), ponekad ti (Bilješka Mjesečeve Kćeri) a tek ponekad ja (Naprijed). U pjesmi Šah mat čovjek se pojavljuje kao ti. Peta je instanca, moglo bi se reći, sām jezik (Prilozi, U ime vode). Ja je itekako svjesno prastanja u kojem svijet još nije fragmentiran jezikom u kvržice bolnoga vremena nego zgusnut u sveznačnu prariječ (Jedno). Jezik je s jedne strane moćno sredstvo stvaranja (S riječima nije lako), ali opasnost ipak vreba u tome što riječ može patvoriti stvarnost: a kad poplavimo/ ostane li/ LAŽ ili ŽAL? (Projekcija). To znači da jezik, budući da raspolaže imenovanjem, može stvarati i rastvarati (Čekanje). U zbirci se pojavljuje i nekoliko zanimljivih novotvorenica kao npr. nemrak (Ne plači, Franka).

Ono što je novo u odnosu na zbirku Grizem, koja je više usredištena oko ja, propitivanje je samoga karaktera bitka. Piše se o cikičnosti, bitku kao pretakanju, hajedgerovskom događaju: ako sve opstoji fluidno, postoji li onda čvrst identitet? (Igra, Ritam Čekanje; Radnja, stanje, zbivanje). Nadrealistički, istražuju se i druge mogućnosti: kako bi bilo kad bi se logika razvoja život obrnula pa bi se djeca rađala stara, i to smatrala normalnim? Odgovor daje naslutiti stih Dinosauri su vjerovali da će postati ptice; tajna života sastoji se upravo u vjerovanju u zbilju s onu stranu neposrednog iskustva (Nisam Darwin, a nisam ni Bog). Odgovor na cikličnost svijeta – vječno ponavljanje onog jednakog – crtanje je ljubavi (Što si nacrtao?!). Pojavljuje se i autopoetički sloj u pjesmi Komentar, molim dok se snaga riječi tematizira u Riječima nije lako i Samo reci: ni jedan dodir/ toliko snažan nije/ da mi stisne grlo/ kao riječ (…) Tada/ još jedan svijet/ govori u meni.

Drugi je dio svojevrsna duhovna dijagnostika gradilišta – suvremenoga svijeta – pa u njemu dominira ironija (Starica), najjača u pjesmi Bilježnica. Brojevi su simboli tehničke reproducibilnosti svega, pa i čovjeka, na suvremenom „gradilištu“ (Brojevi). Taj je svijet toliko precizno pragmatički iscrtan da ljudi nemaju vremena za odnose: * dobar dan/ imate li vremena/ zaljubiti se u mene?/ – kako to mislite zaljubiti se?/ svi smo se mi već davno zaljubili/ zar ne vidite da svi o tome pričamo? (Imate li vremena?, Vagoni). U tom se svijetu potajno konstruiraju sobe za plakanje (Lijevo ili desno) a pojedinac je uhvaćen u krugove oko kojih glave gledaju u zid (U krugovima). Tehniziranost kolektiva čini otuđenje i učmalu glupost masovnom, dobro organiziranom pojavom: uglavljeni zašarafljeni čovječuljci/ žive u plemenima (Čitajte sutra u novinama). Čak su i inače besplatne stvarnosti sna prodaju: jezik tržnice/ ima cijenu za sve (Manipulacija). Najgore je što je sam subjekt patološki usložnjen – u njemu žive drugi koji se međusobno svađaju (Dijagnoza). Tako je život okrnjen, što izražavaju izrazi kao što je svaka sabranost/ živi na štakama/ nakon prolivenog glamura (Na štakama) a ljudi bez identiteta žive od pabirčenja po tuđim životima (Emigranti) i klade se u janje da će multifukcionalni jastuk djelovati kao moderna verzija sanjarice (Hoćemo li se kladiti u janje). Zbog razbijene komunikacije bilo kakav međuljudski je odnos nemoguć; onda je zadao tišini znak/ da ostane sjediti/ jer je ona ponovno pokvarila/ točno to što joj je mislio reći (To je to). No lirsko-autorsko ja ne miri se s time. Ne miri se s time da ljudi tek u kavezima dobivaju identitet (Postoje mjesta koja se ne boje grijeha). Odlučno tražeći izlaz, šalje Oglas u kojem stoji: u visini očiju/ trebam ocean/ ne želim se penjati/ kamenim stepenicama/ do praznog oduševljenja (Ocean). U tom izlasku iz patvorine pojavljuju se tipični autoričini simboli slobode i fluidnosti – voda, ptica, nebo koje ujedno označava svijet transcendencije, kozmičkoga reda, Boga. Nebeski prostor općenito sa simbolima neba, zvijezda i sunca predstavlja praprostor – izvornu stvarnost. Ja ne odustaje: još uvijek presvlačim/ ozeblu čežnju/ prije spavanja/ i skidam se i ispijam večer/ dok ju svu ne popijem/ u nekoj spavaćici/ spremna za doručak s Bogom (Doručak na travi). U drugome je dijelu zbirke osobito zorna Barbarina tipična začudnost, bizarnost i aforistričnost koja  one gdje prelazi u duhovitost (Vagoni).

Treći je dio svojevrstan spomen žrtvama raznih  vrsta grubosti: udovicama s protezom/ koje još trebaju voljeti (Hidrocefalus), onima kojima sreća dolazi tek umirovljena (Blagoslovljen budi), ženi koja je previše žena da bi mu se svidjela (Deset prstiju), djeci dobivenoj iz šamara (Šestog travnja) itd. Čini se da je tragičnost baš u cikličnosti, u ponavljanju: na rubovima boli/ ostaje svemir/ što kuca bez kazaljki (Na sivoj plohi). K tome, pomoć žrtvama često stiže prekasno (U znak križa). Ipak, Mjesec se podiže i Zvijezde/ i uporno dolaze svakome (Ne plači, Franka) što znači da svjetlo postaje nemrak jer Bog gleda (Čitajte sutra u novinama). I napokon, slijedi suočavanje sa smrću u kojem je ja upravo svatko; netko uporno pije kavu/ a mene tamo nema. Programska je pjesma trećeg dijela To sam ja. U njoj se događa udvajanje subjekta koji se obraća sebi: Tebi pišem (…) a ti putuješ preko kože/ u neki Novi svijet/ tražeći Boga u ljudima (Tebi pišem). Pisanje je pritom nadilaženje prolaznosti: a ja sam samo pisala pjesmu/ i kupovala riječi u dućanu sjećanja/ tražila vremenu cijenu (Dok sam samo pisala pjesmu). 

Iako nisam pobornica teorije ženskoga pisma, nemoguće je u nizu ženskih rukopisa ne primijetiti ono što francuske teoretičarke počinju nazivati tjelesnošću, a što bi se točnije moglo odrediti kao utjelovljenost. Barbarino pismo pravi je primjer toga. Tako se u pjesmi Ritam (i mnogim drugim) životno trošenje bića doživljava i proživljava u tijelu: i udara/ zrak u kamen/ i kamen u zemlju/ i zemlja u stabljiku/ i stabljika u tijelo/ i tijelo/ bum (Ritam). U Vjerovali ili ne ruke su simbol ljudskosti: ostale su samo ruke/ a ruke su djeca/ što se igraju dodira/ i vjerovali ili ne/ ruke nisu lagale. Tjelesne slike kao metafore, usporedbe, metonimije i simboli razasute su gotovo svim pjesmama; na tragu Merleau-Pontyjeve fenomenologije može se reći da je tijelo mjesto u kojem se događa pogled na svijet: na obali je tijelo/ nepristojno i ogoljeno/ živuća matrica dotaknutih iskustava (Na sivoj plohi). Naposljetku, snažno se progovara o ženskom identitetu kao mostu između neba i zemlje čije je vezivo ljubav: zapamti/ kada žena dolazi na svijet/ ona traži izgubljena krila/ ako ih ne nađe/ cijeli svemir će izgubiti još jednog anđela (Zapamti). Riječi koje je pravnik Branko Tinodi nedavno upotrijebio u jednoj privatnoj prepisci – posuditi Bogu svoje tijelo – dobro opisuju autoričinu pjesničku i životnu vodilju.

Barbarina poezija ne želi biti učena nego začudna. Ipak, kao tumača njezine zbirke vrijedi pozvati jednoga od najkontroverznijih filozofa 20. stoljeća. Tajna dinamike postojanja koja ju muči na čudesan se način razrješava u igri stalnog i nestalnog. Je li bitak stamen ili događajan? Oboje. 1930. godine Martin Heidegger pisao je O biti istine, da bi 1935./1936., nimalo slučajno, napisao ključan tekst Izvor umjetničkog djela. Bitna povezanost ovih tekstova ubrzo se pokazuje: bitak, koji se skriva, otkriva se u umjetničkom djelu. Istina – alētheia, neskrivenost – ono nepromjenjivo bȉti pojavljuje se kao povijesno promjenjivo biće – umjetničko djelo. Umjetnost, zaključuje Heidegger, nije drugo sebe-stavljanje-istine-u-djelo. Čovjek je tu-bitak, a to znači i bitak-za-smrt, ali umjetnost na misteriozan način izigrava smrt. U bitnom smislu, sva je umjetnost pjesnikovanje – pojeza – a to je temeljan način na koji čovjek jest. Glavno pitanje Barbarine zbirke tako dobiva odgovor: čovjek, kojega pitaju što je nacrtao, pokazuje svoj crtež. Nacrtao je ljubav koja se svojem drugom, dubljem smislu pokazuje kao Ljubav.

Marina Katinić